http://www.youtube.com/watch?v=FQ4zObtAOuI
Sinoć smo nas petero, četvero mojih vrlo dobrih prijatelja, dva bračna para i ja, igrali kvintilju ( davno već pok prijatelj I.C. znao bi igrati s nama, takvu je kartašku igru zvao kvintulja- originalni naziv quintigla ). Igra se, kako joj samo ime kaže, u petero. Ako nas je šest uveli smo praksu da jedan pauzira dogovoreno vrijeme. Dalmatinci, uopće Mediteranci jer je ta igra kao i briškula i trešeta potekla sa Mediterana igraju bučno, s puno svađe, svakome para ide iz oba uha , nekima se puši i iz glave. Vičemo, optužujemo se, svađamo, grizemo nokte i nemali se put rastanemo posvađeni. Treba nam vremena da zaboravimo, a onda opet kartamo.
Kartamo, ali ovaj je put prošlo više godina kako nismo zaigrali. Bilo je takvih pauza i prije. Iz raznih razloga. Posljednji je razlog, zapravo, nekako najžalosniji. Jedan je prijatelj počeo piti više nego je mogao izdržati. Više se nije mogao koncentrirati, uz vrlo neugodne scene, ljutnju i žalost supruge i djece igra više nije bila moguća. Pokušavali smo pomoći, ali ... rekla sam mu što ja vidim i što mislim (imali smo vrlo dobre odnose- cijenili smo jedan drugoga). Znala sam da više neće htjeti čuti za mene. Kao kad ubiješ glasnika koji nosi loše vijesti.
U toj za njega ružnoj situaciji najmanje smo bitni mi prijatelji i naše kartanje.
Obitelj je patila.
Onako usput, kao da govori o nekom drugom, rekao je kako kad čovjek ima teškoća i pokušava ih kao nekakav zid preskočiti popije malo alkohola, ali zid je sve dalji popije još malo, ali cilj je sve nedostižniji sve je teže preći preko njega.
Družili smo se, ali on bi se skrivao ili bi kad bi bio s nama bio neugodan kako to već pijanci in vino veritas znaju biti
. I onda je, odjednom, prestao. Bilo je tu par ozbiljnih razloga prestajanju, iako u stvarima ovisnosti ni jedan razlog nije dovoljno dobar, nešto ga je pokrenulo što god to bilo vratio se iz te odsutnosti iz stvarnosti ponovo natrag.
I evo nas opet za kartaškim stolom.
To, naravno, nije samo kartanje. Razgovaramo, liječimo jedni druge, dogovaramo razna druženja i pomoći. Sinoć sam ja u svom stilu spomenula kako mi se zapravo više ozbiljno ne živi i da se nadam da će smrt doći brzo. Vrlo dobro me poznaju i znaju da s ničim ne koketiram, a niti privlačim pažnju sa takvim, na neki način šokovitim senzacionalizmom.
Uvjeravaju me da griješim. Imam razloga živjeti. Zbog ovog, zbog onog ; djeca, unučad, sam život na kraju. Nemam posebnih teškoća. Sve je rješivo.
Slažem se kažem, ali nemam više radosti u srcu i dosadno mi je.
Kao da sam vlastito srce zaledila.
I na kraju činim li se ja vama nesretna, pitam?
Složni su u tome da sam i dalje na neki način inicijator druženja i razloga za veselje.
Živim intenzivnije od svih njih. Putujem. Odlazim u kazalište, kino, na razna događanja. Još uvijek puno čitam. Imama puno interesa, ali ništa me više ne zadovoljava.
Kao da me više ništa ne može iznenaditi i nitko me nema više što naučiti.
I na kraju, kažem, vjerujem da postoji nešto poslije smrti i da će mi biti zanimljivije i bolje na drugoj strani.
Post je objavljen 04.01.2009. u 18:22 sati.