Travanj 1992.
Ispred zgrade HNK, mladić obučen u stari isprani đins đankijevskim je korakom prišao Lidiji.
-Gospođo, molim vas, možete li mi dati dvije kune, rekao je.
Uske zjenice, veoma pristojan.
Lidija je šutjela. Nastavila je hodati. Činilo se da će joj srce iskočiti. Drhtala je cijelim tijelom. Ušla je u crkvu Gospe od Zdravlja i sjela.
Bože moj, mislila je, uzmi me k sebi.
No, znala je da moli uzalud. Sjetila se pjesme koju je napisala u mladosti.
Jučer, kad sam te trebala,
moj Bože
sve su tvoje kuće bile zatvorene
osim jedne,
a tamo te nije bilo,
a tamo te nije bilo.
Bog nema kuću, učili su je. U nama je i oko nas. On je uvijek tu.
Samo ga Lidija više nije nalazila.
Post je objavljen 24.01.2009. u 13:25 sati.