odmak
četvrtak, 15.01.2009.
Promatramo vas
Jedan pokušaj pisanja kazališne drame u dva čina. Naslov je 'Promatramo vas'.
Predstava se odvija nakon prave kazališne predstave, koje je autor teksta pisac VUK BORUT, u foajeu kazališta, zatim u pišćevom stanu, dakle na nekoliko mjesta. Izmjenjuju se glumci redatelj, pisac njihove supruge, kostimografkinja, ravnatelj i neki gledaoci. Na površinu izbijaju antagonizmi, ljubomore, razni odnosi, skrivene ljubavi, prevare...
Ovo je završni dio drugog čina (kraj predstave):
ANA BORUT VUKU: Smiri se za Boga. Legni tu, na kauč. Ne pravi ispade pred Katjom. (DOTAKNE MU ČELO) Ti goriš. Imaš temperaturu.
VRAG: Koja bi se mogla popeti do usijanja, ali vjerujte mi ljudi se na sve naviknu. Mogućnosti ljudske rase su neograničene, a i Stari Gospodin vas štiti. Istina čudni su njegovi putovi, ali ipak... Čujte davno jedan put kladili smo se, priča je poznata, ja sam tvrdio da svatko ima svoju cijenu, a On je onda počeo nabrajati sve one u koje je koliko toliko vjerovao, ali ja bih otputovao i svakog od njih uspio pridobiti.. Rastužen, a On uistinu zna plakati, Stari Gospodin sjedio je rezigniran, a onda se odjednom sjetio Joba. Eh da Job. Na njegovu sreću postoji Job. No On zna praštati. Ljudi ne, ali On zna. Uvijek preostaje nada. (ZASTAO JE ZAMIŠLJEN) No što ćete. Dear sweet Ana vas vara. Ako vas zanima mogu to potkrijepiti i drugim dokazima.
VUK BORUT: Tko god da ste, prokleti bili.
VRAG: Dalje od ognja paklenskog ne mogu otići. No što je tu je. Otac vam je ubojica i samoubojica. Žena vas vara. Predstava je prošla loše. Vi ste bez sumnje moj. A tu su i svjedoci.
ULAZE SVI ONI KOJI SU BILI U POČETKU U FOAJEU. SMIJU SE
VUK BORUT IH GLEDA ZAPREPAŠTENO. HVATA SE ZA SRCE I PADA. ANA GA USPIJEVA POSJESTI NA STOLICU.
ANA BORUT: Dosta, dosta. Mislim da je bilo dosta.
VRAG (SKIDA MASKU NO ISPOD MASKE NALAZI SE DRUGA”VRAŽJA” MASKA): I to je to.
VUK BORUT TEŠKO DIŠE. JEDVA PROGOVARA: Što se događa? Zašto? Zašto?
RAVNATELJ: Svi mi (SMIJE SE), svi mi nazočni odigrali smo malu predstavu za tebe. Svakog si od nas u svojim dramama uvrijedio. Htio si igru i mi smo ti je odlučili prirediti. Kristina i Igor, bili ste izvrsni.
KRISTINA (PRUŽA DLAN PREMA IGORU. ON TAKOĐER PRISLANJA SVOJ DLAN KAO U KOŠARCI. SMIJU SE.)
KRISTINA: Giv me five, giv me five.
LEPA RAČIĆ: Ja pojma nemam ni o čemu. Pa to je da čovek ne poveruje. Čista fantazija. Pa sad moram priznati neke su mi stvari sinoć bile čudne, ali tko sme išta da pita...
RAVNATELJ: A i svi ostali. Katja dušo, zbog tebe smo svi strepili. Plašili smo se da ćeš nas izdati, no dobro si se držala.
ANA BORUT: A tek djevojčica Anja. S mukom sam se suzdržavala da ne prasnem u smjeh kad je doskakutala i rekla mu: Vi striček mrzite životinje.
KRISTINA (GLUMI DIJETE. SKAKUĆE OKOLO. DOLAZI DO VUKA BORUTA I KAŽE KOKETIRAJUĆI) : Vi striček mrzite životinje.
OPĆE VESELJE. SMJEH.
BERISLAV MATAN: Uistinu izvanredno. Vrhunska predstava.
RAVNATELJ: A tek naš glavni glumac, naš dragi Vrag... izvanredan, uistinu prvoklasan.
IGOR KLARIĆ: No dobro, dobro. Tu je bilo raznih pretjerivanja s njegove strane. Improvizirao je i to je često bilo na moju štetu.
SVE VRIJEME VRAG STOJI ŠUTKE.
BERISLAV MATAN: No nije pretjerivao samo kolega... no vrag... Što je tebi Igore značila ona primjedba o slikama na mom zidu. I to da sam mediokritet (VIDI SE DA JE UVRIJEĐEN).
IGOR KLARIĆ: Dajte. Morao sam biti uvjerljiv. Nemam ništa protiv vaših slika. Slike kao slike.
BERISLAV MATAN: Pa ipak, što je previše, previše je.
OSTALI SE ZLOBNO SMIJU.
DINO RANJINA: Nitko se od nas nije osjećao ugodno. Ada i ja... Bilo je to tako teško odglumiti.
NAZOČNI GLEDAJU DINA I ADU KAO DA IM HOĆE REĆI DA TU IPAK IMA NEŠTO.
ADA: Molim vas, molim vas... ja nikad ne bih pristala na takvo nešto... ne, ne bih...
VUK BORUT: Ali... ja sam povjerovao. Povjerovao sam. Moj je život odjednom, sve ono što sam dugo potiskivao i skrivao i od samog sebe... Moj je život odjednom izložen. Mrzim vas, mrzim vas. To je bilo vrlo neljudski i... podlo.
RAVNATELJ: Neljudski? Podlo!? Da, to je istina. Priznajem. Ali, je si li se ti kad upitao što ti radiš nama... drugima. Na kraju Ani. Baš njoj koja je cijeli svoj život podredila tebi... Mi smo na tvoje vrijeđanje odlučili odgovoriti istom mjerom, jer ti si postao nezaustavljiv. Izgubio si svaku mjeru. Tvoje traženje istine i zahtijevanje određene ispravnosti... čistoće ili što već jest je nemoguće dostići. Rugao si se i najbezazlenijim ljudskim osobinama, a da o onim djelima u koje nas je sam život gurao, koje smo morali raditi... gdje je dolazio u pitanje opstanak nas kao jedinke i naših obitelji niti ne govorim. Ti si se zavukao u nekakvu svoju splendid isolation, puštao si da Ana radi kad je to tebi bilo onemogućeno, puštao si je da obavlja sve ono što tvoja fina duša nije bila sposobna, a što smo i mi kao i Ana i većina ljudi bili prisiljeni raditi da bi opstali.
VUK BORUT: Ispravnosti? Denuncijacije, lopovluci... Zar vas takav život pravda? Velike ideje zbog koje su ljudi gubili glave, gubitak posla, zatvori, nemogućnost kreativnog rada... koliko već dugo to traje u ovoj izmućenoj zemlji. Kao da nema kraja. A onda promatram kako dolaze novi ljudi, ali kao da su to isti ljudi. Osveta, oko za oko, zub za zub, kad će tome biti kraja... kad će konačno sposobnost a ne politika krojiti zakone...
KRITIČAR: Sposobnost? A kako ste vi odgovorili na moju lošu kritiku. Kako ste prikazali lik kritičara u najnovijoj drami? Dajte molim vas. Ovako ili onako svi smo mi krvavi ispod kože, a krvlju, bolom i osvetom reagiramo kad nas tko razobliči ili napadne.
VRAG: Krv. Krv. Krv. Opstanak je jedini bitan. Životinjska priroda je prevladala. Sijedi Gospodin sjedi na svom oblaku, plače i tuguje. Uzaludan mu je sav trud. Božanska iskra je napustila čovječanstvo.
VUK BORUT: Jadna zemljo! Uistinu nikad kraja.
KRISTINA: O dosta je tih gluposti. Prestanite mudrovati i pustite nas živjeti. Mi želimo živjeti. Mi želimo živjeti. (SKAKUĆE PJEVAJUĆI) Mi želimo živjeti. I veseliti se. Smijati se. Dosadni moralizatori. (SMIJE SE) Najobičniji umorni starci. Reci Igore...
IGOR KLARIĆ: U pravu si. Nije me briga što je bio moj otac, a što su bili vaši očevi. Mi želimo živjeti.
VUK BORUT: Nerazumna mladosti.
ANA BORUT: Idemo van. Idemo negdje na piće. Kristina i Igor su u pravu.
VUK BORUT: No povijest je...
ANA BORUT: Dosta je. Dosta je. Ne želim te slušati.
VUK BORUT: ...učiteljica života.
TREĆI GLEDATELJ: Jer u protivnom čovjek bez povijesti bi se trebao vratiti na stablo s bananom u ruci, čekati trenutak kad će sići na zemlju, osoviti se na dvije noge i tražiti batinu s kojom će...
DRUGI GLEDATELJ: ...udariti drugog čovjeka po glavi.
KRISTINA: Ta bi banana meni vrlo dobro došla. No zašto ne jabuka. To mi više paše. Mala jabukica, zašto ne. (JOŠ UVIJEK JE DOBRE VOLJE. RUGA SE)
VIDIMO STABLO, ZMIJU, JABUKU, EVU (KRISTINU) I ADAMA (RAVNATELJ). OBOJE VRLO OSKUDNO ODJEVENI. VIDI SE DA SU MALO ZAČUĐENI. KRISTINI JE ZABAVNO, ALI VIDI SE DA SE RAVNATELJ OSJEĆA NEUGODNO.
OSTALI SU ZA TREN IZNENAĐENI, A ONDA POČINJU PLJESKATI.
RADAN: Bravo, tri puta bravo. Tko se toga dosjetio?
RANJINA: Dakle... moram priznati... nije bila moja ideja, ali izvrsno.
LEPA RAČIĆ: Fenomenalno! Da čovek ne poveruje.
VRAG SE KLANJA.
ANA BORUT: No sad je dosta.
RAVNATELJ JOŠ UVIJEK ZBUNJEN. I ja mislim. Ja... Kako sam se uopće našao u toj ulozi? No mladi su možda u pravu. Zaboravimo što je bilo i krenimo nekuda... bilo gdje, krenimo svi na more. Vani je kako bi rekla Katja sunčano. (OKREĆE SE K VRAGU) Dajte kolega. Ne radite više ludosti. Skinite masku i krenite s nama. Dosta je bilo dima paklenskog.
VRAG: No, no slijedimo ludosti, jer gdje ima dima ima i vatre. (TOG TRENA UZ VATRU, DIM I BUKU, S PODSMJEŠLJIVIM IZRAZOM LICA VRAG NESTAJE) I ne zaboravite Sijedi Gospodin i ja vas promatramo.
NEKI OD NAZOČNIH PLJEŠĆU, A ANA BORUT, DINO RANJINA I RAVNATELJ PROMATRAJU VRAGOV ODLAZAK S NEVJERICOM, KAO DA VIŠE NISU SIGURNI RADI LI SE O GLUMCU ILI O PRAVOM VRAGU.
A ONI nas promatraju.
