odmak
srijeda, 28.01.2009.
Mala razmišljanja
Prepisivala sam dijelove romana iz donjeg posta. Činilo mi se da sam izvukla ono bitno i onda sam ga pokušala staviti na novi post i kako to već ide kod osvete neživih predmeta (nisam rekla ja nego Murphy ) cijeli mi je tekst nestao izgubljen u prevodu. Uzrujala sam se vjerojatno kao svi kojima se to dogodi, ali ja imam onu crtu vjerovanja u misao da ništa nije bez razloga, možda se time tješim, jasno je da mi je tako lakše. Kako god prepričat ću taj roman koji je izašao 1998 i konačno završiti s tim.
Lidija, profesorica hrvatskog, je majka četvero djece. Živi u stanu sa suprugom (liječnikom) i njegovom majkom. Najstariji sin se nakon izlaska iz vojske počinje drogirati. To ionako loše odnose između Lidije i supruga potpuno razori. On napušta obitelj (muškarci obično kad nastupe teškoće upravo tako postupe, zaljubljuje se u međuvremenu u puno godina mlađu medicinsku sestru itd, itd. Puno toga šablonski, znam, ali mladu medicinsku sestru nisam krivila za ništa. I ona je na neki način žrtva)
Pisala sam ga iz vizure majke, Lidije nesporazume, nerazumijevanja okoline i liječnika (zato i odabir muževog zanimanja).
Samo oni koji imaju u obitelji nekoga tko se drogira može znati kakva je to pošast i koliko može razoriti obitelj i sve druge odnose, da ne govorim o krađama i kriminalu na kraju, koji obitelj posve osiromaši.
One dvije kune i pristojna prošnja je baš karakteristična za ljude koji se drogiraju.
I ne treba ih uvijek kriviti koliko god zla izazovu. Ne rade to svi iz istih razloga. To je bolest, kao i alkoholizam, a mi kao kod svake bolesti umjesto da se bavimo preventivom obično liječimo posljedice, što je puno teže i sa puno većim posljedicama.
Lidija je na svaki način uništen čovjek. O ostaloj djeci koja su u redu brine malo i nimalo. Svekrva, koja voli djecu, logično i sina, zamjera upravo njoj i misli da je za sve kriva. Čini sve za djecu, ali otežava Lidiji. Nije joj na pomoć.
I tako malo po malo skupilo se oko dvjestotinjak strana. Roman je izišao 1998. Danas bih ga drugačije pisala. Sve bih svoje romane pisala na drugi način.
Htjela bih pisati nešto novo. Blog mi je pomalo oduzeo previše vremena. Nije da ne uživam. Čitam nešto od drugih gdje zapravo nema previše autocenzure. A, ipak je ima. Jako je žalosno kako smo svi očajno osjetljivi i ne podnosimo kritiku ni tuđe mišljenje.
Oni malobrojni koji me poznaju znaju da sam otvorena prema svakom načinu razmišljanja iako mislim i radim drugačije mogu čuti i ne uzrujavati se. U tom sam smislu uistinu puno radila na sebi. Čitala, razgovarala, družila se, slušala tuđa mišljenja.
Danas mi je pomalo dosadno. Čini mi se da sam došla do kraja svojih mogućnosti.
Ali i do uvjerenja da više ništa ne mogu promijeniti, a trudila sam se djelovati na dobro. U struci, na poslu, u odnosima. Svugdje sam davala maksimum. I to je valjda jedini način da nešto u ovom svijetu mijenjaš. Svojim primjerom. Politikom se nisam bavila. Nisam član nijedne stranke. Slobodan strijelac (loš), tako se kaže, ili?
Iako u nekim periodima života izložena javnoj riječi, znala sam da to nije za mene i bježala u anonimnost i skromnost. Puno je onih koji baš tu skromnost ne razumiju. Možda sam kukavica. Ostavljam i tu mogućnost.
U posljednje vrijeme često mi pada na pamet primjer Ive Pukanića, koji je nakon svega izgubio život. Nema ga više. Rijetki ga spominju, osim ljudi iz Nacionala.
Ne znam ga osobno, ali ono što je pisao i kako je javno istupao vidilo se da čovjek ima muda.
Nije se plašio. Meni se činio pravi primjer istraživalačkog novinara i novinarstva. Jasno je da se tu skupi raznih poznanstava (sumnjivih) i odnosa, a naša je povijest posljednjih godina puna ljudi i događaja kojih se ni vrhunski kriminal tipa mafije (recimo ruske za koju kažu da je danas najgora) ne bi postidio.
Valjda će se doznati više o naručiocima ubojstva iako ne znam što bismo htjeli. Bilo je i važnijih ljudi (Kennedy). Istina se nije nikad saznala. Tko zna kuda vodi žnjora i kome je u interesu da istina ne dozna.
Htjela sam govoriti o drugome. O drogi. O nesretnoj supruzi koja je očito bolesna i pomoću koje su ga na kraju u posljednjoj godini života do kraja izmučili i povrijedili.
Nesretna M. Pukanić je sigurno s razlogom hospitalizirana. Nitko tko s drogom nije imao veze ne može niti zamisliti koliko oni koji se drogiraju mogu manipulirati sa svakim. Biti uvjerljivi i kad se na nekoga okome kako se nemoguće oprati od insinuacija, jer negdje je sve to na rubu mogućeg i istine, ali nije istina.
Tu je napravljane nepravda bez svake sumnje. Iskorištena je situacija da se na neki način okomi i na Pukanića koji se mogao zamjeriti ovako ili onako, možda i puno ljubomore, ali na kraju je rezultiralo njegovom smrću. To je činjenica. Njega više nema.
