odmak
nedjelja, 28.12.2008.
Nije umro
Tražeći jednu osmrtnicu zapeo mi je za oko u Slobodnoj Dalmaciji, rubrika 'Zona Sumraka', članak Zlatka Galla 'Kako je Sudac postao superstar ' ( znam da urednik postavlja naslove, ali i to govori o orijentaciji novine- znam i to da će mi sada reći a ti kupuj Hrvatsko slovo, ali... odlučila sam biti dobra, a vidim već Pipu Zlobu u sebi čim nastavljam).
A podnaslov je, tog članka,: -Pjevač Marko i karizmatik Zlatko slični su poput braće rođene te- unatoč različitoj ambalaži i „formi“ – sadržajno su isti da „istiji“ ne mogu biti.
A sličnost je, tako mislim, između pjevača Marka koji je čista kič hrvatska situacija, kao što je i njegova pjesma i ikonografija čisti šund ( iako i tu treba biti oprezan zbog onih jadnika koji su svojim tijelima pod cijenu života i smrti – sad već vrlo narušenog zdravlja, branili i obranili nas i naše živote, a možda im je ta njegova glazba bliska, a postoje. Dio su ove zemlje i njenog ukusa) i vlč. Suca samo u onom domoljublju za domovinu Hrvatsku.
Jer, da je Sudac Indijac onda bi ga slijedili mirne duše kao Sai Babu ili Dalaj Lamu., jednake karizmatike, koji na isti način vole svoju zemlju, ali dovoljno daleku da ne smetaju Zlatku Gallu i sljedbenicima.
Ali odlučila sam biti dobra i plemenita, iako se toplo nadam da ću u umrijeti prije nego se složim s budućim naraštajima koji ponovo, u ovom 'regionu' koji se nekad zvao Jugoslavija (meni Velika Srbija, a da me se ne shvati krivo i ja imam prijatelja Srba- mrzim se što ovako pišem, i u ovom našem nesretnom sukobu sam ih koliko god sam mogla štitila i izazivala bijes krajnje desnice, kako se to kaže), padaju na svjetski šarm onih još šarmantnijih riječi: Tko nas bre zavadi.
I prije nego me ponovo svlada zloća, a sve radi jedne osmrtnice, ispričat ću šaljivi događaj koji me doveo do nesretnog članka.
Jučer me nazvala prijateljica da je naglo i neočekivano umro dobar zajednički poznanik N.N.
Tim povodom sjele smo u auto nas tri prijateljice i vozimo se na groblje.
Putem razgovaramo žaleći ga. Žalimo i disfunkcionalnu obitelj. Problematični sin. Slijedi ga i drugi po redu. Žena nesposobna. Toliko se trudio. Pomagao. Činio. I on je bio u Domovinskom ratu.
Okrutna i bez samilosti ta smrt.
-Kao si uopće saznala da je umro, pitam.
-Pročitala u Slobodnoj.
-Gdje, pitam. Tražila sam. Nisam našla osmrtnicu.
-Kako ne, kaže, i spomene ime i prezime.
Muk pa onda brza rasprava.
-To nije njegovo prezime, kaže treća.
I nije. Nije umro N.N. Idemo na sprovod potpuno nepoznatom čovjeku.
Na prvom okretištu vraćamo se natrag na kavu (sa puno mlijeka-takva je to dobna skupina, ali to je već jasno), iako je jedna od nas htjela položiti prigodni buketić sa granom od jelke i božićnom ukrasnom kuglicom na grob još jednom pok. prijatelju, ali mi se dvije nismo dale.
Pile smo kavu u novosagrađenom restoranu stijeni iznad mora s pogledom na burni sunčani dan i na prvi Brač. Dali smo se potkupiti, sretne da nitko nije umro, kao i onaj koji je dao dozvolu vlasniku restorana da ga sagradi baš na tom mjestu
Bolje bi bilo da kao osviješteni lijevo liberalni Zlatko Gall i slični ne jedemo najbolja jela i ne pijemo vrhunska vina (naravno besplatno) u istim ovako sagrađenim novim restoranima, pa ih kasnije hvalimo po istim osviještenim novinama, i protestiramo lijepo preko nove splitske rive, jer smo sve tri skupljale zadnje novčiće po praznim novčanicima, da bi platile kavu i pitale se kako ćemo preživjeti siječanj i nadolazeću krizu.
srijeda, 24.12.2008.
Vedri Božić
Božić je. Do jučer, čini mi se, iako mi se to uistinu samo čini bila sam jedna od onih koja se smijala kad bi najstariji iz obitelji molio Boga- obično Oče naš, pa zatim za žive i mrtve uz blagoslov hrane. I onda na kraju kruh umočen u crno vino, što bi radio najmlađi pa ga ne bi cijelu godinu zabolilo grlo.
Mi djeca nismo smjeli jedne druge pogledati za vrijeme molitve jer bismo prasnuli u smijeh.
Danas sam ja najstarija. Još uvijek se prisiljavam biti ozbiljna.
Ove godine sam odlučila napisati molitvu koja neće biti standardna. Istina Oče naš ćemo izmoliti, to da . To je jedina molitva koja nam je ostala od Isusa. Savršena je. Sve je u njoj sadržano. Oprostiti treba. Mi onima koji su nama učinili zlo, a i Bog nama koji smo drugima i sebi činili zlo.
I čuvaj nas od zla.
Dva zadnja komentara, danas sam vidjela, u mom postu o vlč. Sucu, su prava bljuvotina izvučena sa dna vražje kace. Bilo ih je i više, naravno doslovno anonimnih, izbrisala sam ih jer su vrijeđali, a ove nekako oklijevam izbrisati.
Ne ljutim se. Žao mi je ta dva komentatora. Ne znam zašto sve to izaziva toliku mržnju. Ne mislim samo priča oko vlč. Suca. Mislim na mržnju prema vjernicima. Pitam se jesam li ja ikad tako reagirala na nevjernike. (Mogu reći i teisti ili ateisti, ali to jest vjera i nevjera)
Zašto nama vjernicima kažu da smo zaostali, glupi, neznalice i slično zato jer vjerujemo.
Ne da mi se, a bilo bi glupo, priznajem, nabrajati vjernike Nobelovce ili predsjednike država ili razne umjetnike i ljude od znanja koji su vjernici, a ne može ih se baš proglasiti glupanima i primitivcima.
Iako je sve to nebitno. Mislim tko smo i što smo. Ako se pažljivo čita Stari i Novi zavjet uočit će se vrlo čudna stvar.
Duhovni svijet, sam Bog i njegov sin Isus (iako tu je polovica gena zemljanke) kao da su u raskoraku s nama svjetovnjacima.
Bog cijeni i hvali skromnost, siromaštvo, poniznost- poznata je ona “Prije će deva kroz ušicu igle, nego bogataš kroz vrata nebeska.“ I ona: -Nemoj odmah sjesti na čelo stola nego sjedi negdje među zadnje, pa ako si važan bit ćeš pozvan…
Nisam sigurna da dobro citiram, ali to je smisao.
Pa samih deset Božjih zapovjedi: ne ukradi, ne ubij, poštuj….
Nalazimo li se mi ljudi negdje u zapovijedima ili bar negdje u blizini?
Molit ću i danas. Osam nas je na okupu. Nedostaje jedan sin i njegovi, ali u mom je srcu. Volim ga kao i ostale.
Moj Bože, molim, budi nam milostiv da budemo sretni, i volimo se. Poštedi nas teških bolesti i zla u našim srcima. pomozi nam da budemo bolji.
Sretan Božić svima koji navrate, ali i cijelom svijetu želim dobro i mir.
subota, 20.12.2008.
Ovo nisam ja
Čini mi se da ide ovako ona anegdota o pet velikih Židova:
Mojsije je smatrao da je bit u mozgu.
Isus da je najvažnije srce.
Marx da je sve u želucu.
Freud da je sve u seksualnim organima, a
Einstein da je sve relativno.
O jeh, znam da ide Božić i da bi svi tekstovi trebali biti pomirljivi, puni ljubavi i blagosti, ali ne mogu, ne mogu.
Naime u današnjoj Slobodnoj Dalmaciji stoji napisano da je četrdeset i peta bila pobjeda antifašističkih snaga u Hrvatskoj .
Ajde recimo da je tako.
Bit je u mozgu, srcu, želucu, u ženskom i muškom seksualnom organu ili kako bih i ja rekla, iako sam na dnu hranidbenog lanca i daleko od velikog Einstein, sve je relativno.
Jest četrdeset pete je u cijeloj Europi nastupila pobjeda antifašista thanks God, ali u Hrvatskoj je nastupio drugi fašizam. Uvjerena sam da se to dogodilo na teritoriju cijele Jugoslavije, i da još i danas i jučer i sutra, živi bili pa vidili svi ti naši ratovi i nezadovoljstva su vesele posljedice te činjenice, ali ja bih kratko govorila samo o mojoj zemlji.
Da sam Pero Panonski, a žao mi je što u ovom slučaju nisam, nabrojila bih 77 razloga zašto komunizam zovem fašizmom.
Ali suzdržat ću se
Suzdržavam se
Suzdržana sam
77 sedam puta sam suzdržana
A opet
Mozak mi kaže
Srce mi kaže
Želudac mi kaže
P... mi kaže
Budimo relativni:
Jebite se proleteri svih zemalja zajedno sa socijalnacionalizmom, ustašama, komunistima i sa svim glupim ulagivačkim velikim i malim Hrvatima.
Pozdrav Peri.
četvrtak, 18.12.2008.
Zlatna sredina
Izraz je koji me godinama asocirao na malograđanštinu, a to je vrhunac nečeg što nikako ne bih htjela biti.
Klonila sam se takvih situacija i takvih ljudi. Još i danas, naročito danas, kad su mnogi moji dobri poznanici u novoj Hrvatskoj zauzeli određene pozicije i upali u zamke moći i novca, jer to u ovoj našoj ratno profiterskoj tranziciji ide ruku pod ruku, ruku pod ruku, ruku pod ruku… da ih svi vide.
Ukrala sam ove stihove od Paljetka
Uvijek je u povijesti bilo koje zemlje išlo ruku pod ruku samo je to danas zaboravljeno.
Uzmimo primjer Trećeg čovjeka.
„Treći čovjek snimljen je 1949, po scenariju Grahama Greena, kao igrani, crno-bijeli film u trajanju 104 minute, s Josephom Cottenom, Orsonom Wellesom, Alidom Valli, Trevorom Howardom i Paulom Hoerbigerom u glavnim ulogama, te s nezaboravnim zvukom citre Antona Karasa, a proglašen je britanskim filmom godine 1949, odnosno 1999. i britanskim filmom stoljeća, te je osvojio Grand Prix u Cannesu, a 1950. i Oscara za kameru Roberta Kraskera, uz nominacije Oswalda Hafenrichtera za montažu i Reeda za režiju. Jedan je od najvećih filmskih klasika svih vremena, a neki ga proglašavaju i najboljim ikada snimljenim filmom. U većini anketa naveden je kao jedno od šezdeset najvažnijih i najpopularnijih ostvarenja u povijesti filma, kao jedinstven primjer spoja komponenti više žanrova, od psihološkog do političkog filma, od melodrame do crne komedije i trilera. Scenarij Grahama Greena (2004. obilježava se sto godina od njegova rođenja), u režiji Carola Reeda, smješten je u Beč za vrijeme hladnoga rata. Film je sniman tijekom šest tjedana snježnoga listopada i studenoga 1948, na ulicama i u podzemlju ratom razorena Beča, a snimale su čak tri ekipe. Green je u liku Harryja Limea prikazao pravoga britanskoga agenta Kima Philbyja (koji će poslije prebjeći u SSSR) te dio aktivnosti savezničkih tajnih službi koje su se sukobljavale u Beču, odnosno crnoburzijanske sukobe vezane uz krijumčarenje penicilina.“
Djeca su umirala, a crna burza je cvjetala. Nastajao je jedan novi stališ od dvjestotinjak obitelji, neki Glembajevi koji ako ih nije opisala i opjevala umjetnost, a i tada, jer žalci umjetnosti ne dopiru do njihovog soja, to služi nama budalašima , intelektualcima praznih đepova (ne svima jer i tamo ima dobro uhljebljenih i etabliranih, mačaka i mačkova sa devet života, među koje ne ubrajam onu nesretnu Mariju Magdalenu u liku Nives Celzijus) za uveseljavanje, prolaze bez problema i vuku se kroz ratna i mirnodopska stanja do trena kad se zaboravlja kao su se obogatili, kad postaju Establishment- nedodirljivi i neuhvatljivi za interpol, csa-e, mupove i supove (čak i bjeloglave) i slične trice i kučine.
Jesu li važna njihova imena?
Jesu!!!
Ali ja se plašim. Iskreno to kažem. Ne zaboravite imam platiti 250,000, 00 kuna, a to znači da ih moram zaraditi bruto 1,000,000,00.
Ako me strpaju u zatvor zbog imena ljudi za koje sigurno znam i mogu posvjedočiti koliko su i što imali 1990-te, a koliko imaju danas, tko će vraćati moje dugove?
A kad ću to zaraditi? I zašto bi me strpali u zatvor?
Pa evo recimo par razloga:
Ne kradem, ne sjedim u saboru i nemam novaca da promijenim državu ili da se skrivam ili da registriram ono što nemam na Seychelles, ili to ili će mi odnijeti ono malo pokretne i nepokretne imovine koju sam legalno i s mukom zaradila.
(Na kraju drugog svjetskog rata Tin Ujević je pozvan na sud zbog konfiskacije imovine. Skinuo je sako i predao ga. – To je sva moja imovina, rekao je. Anegdota je, ali mogla bi biti i istina)
I sad zašto 'zlatna sredina'? kakve veze imaju ove lamentacije oko crnoburzijaša, ratnih profitera, dvjestotinjak obitelji i Glembajevima. Sa 'zlatnom sredinom', 'zlatnom mladeži' ili određenim 'stališom'?
Zlatna sredina je nekaj drugega, iako se upotrebljava za gornje rečene prigode. ( znam sličim vam na Bandića ali to mi i jest namjera: Biti više mene kao što i njega ima više. Jedan trči, drugi sjedi, treći se rukuje, četvrti skriva itd itd, a jedan voli Domovinu i bijeli Zagreb grad.)
Jest zlatna sredina je nešto drugo i o tome sam htjela govoriti. To je filozofski izraz- za nekoga tko bira između krajnosti:
„Aristotel :
…..vrline volje, a postižu se ako um usmjeruje i odgoji volju u izboru po načelu "zlatne sredine" (izbjegavanje neumnih krajnosti), pa je vrlina odabiraćka naklonost volje da bude sredina izmedju dva loša smjera: pretjerivanja i zaostajanja za mjerom“
I što se događa onome tko izabere zlatnu sredinu?
Ne pripada nikome, jer je danas vrijeme ekstrema, površnosti u ekstremnom.
Onaj koji bira zlatnu sredinu nađe se na vjetrometini između lijevih i desnih strana, raznih političkih struja, načina življenja, gorljivih ateista i jednako gorljivih teista.
Svima nam smeta.
Na neki je način opomena i svjedok naših zastranjivanja i loših djela. Svi zatvaramo oči i prelazimo na drugu stranu kad sretnemo takvog nekoga. Ne trebaju nam svjedoci našim zastranjivanjima. Oni koji bi mogli prodrmati našu uljuljanu stvarnost. Poremetiti naše živote.
I dosadni su.
Bez začina su, a mi hoćemo što više uzbuđenja, Pornografije, mafije, ubojstva, zločestih momaka, droge, uništenih života, pokvarenih političara, sprege novca i politike i moći.
Da to hoćemo. Taj adrenalin u svakoj pori života. Tijela i duha.
Ovo stanje u nas i cijelom svijetu to smo mi.
Gmazovi, sitne duše u potrazi za: daj mi ga danas.
Poslije mene i potop.
I sama se uklapam u sliku.
Negdje krajičkom mozga svjesna sam toga i zato tražim odgovore.
Zasad ih nalazim samo u srcu. U mističnom.
A mistika je i ovo jugo koje spušta nebo na zemlju i čini granicu između dobra i zla čovjeku nejasnom.
ponedjeljak, 15.12.2008.
Božja Klupa
Bila sam prošli vikend kod vlč. Suca. (Zlatko Sudac). Održao je, kako on voli reći , trodnevnu duhovnu obnovu u Malinskoj na otoku Krku u hotelu Malin. Ima tu igre riječi. Malin kažu da je u dijalektu Mlin, dakle svojevrsni žrvanj u kojeg ubaciš što hoćeš i to se melje i melje dok ne postane prah i pepeo.
Ovo je drugi put da sam kod njega. O prvom putu sam pisala ovdje na blogu i sjećam se da sam spomenula folklor koji se oko njega vrti. I sam sudjeluje u tome. On je zaigrani dječak koji koristi sva, za njega prikladna, sredstva novog doba da kaže, poruči, usadi nam u dušu određene vrijednosti.
Grupu s kojom sam išla nisam mogla birati, osim nekolicine prijatelja koji smo krenuli skupa, ali i bili rastavljeni u dva autobusa, rekli smo tako treba biti, valjda sudbina. Sjedila sam na zadnjem sjedalu autobusa. Umirala od straha da će mi biti zlo, ali nije mi bilo. Vidite kako se i ja ufuravam u atmosferu.
Sa mnom je veliki problem. Zahtjevna sam. Hoću određeni komod. Toplu vodu, tople prostore, oko sebe ljude koje volim, boje, čisto, glazbu koja mi paše i tome slično. Svega toga u takvim grupama nema. Društvo skupljeno na brzinu, kako bi rekao I. Slamnig, ali u ovom slučaju niti to. Slamnigova brzina uključuje neka slična razmišljanja.
U autobusu na putu prema Krku reklo bi se ima nekog zajedničkog cilja, ali putovi na kojima smo do jučer bili, način razmišljanja, način na koji mislimo da je najbolji nije isti.
Sve te to odvede u prapočetak. U onu zajednicu koja je lutala pustinjom gladna i žedna strahujući, nadajući se da će preživjeti.
Jesmo li tada izmislili Boga. Vrhovno biće koje će nam pomoći izvući se iz te pustinje. Odvesti nas do izvora i dati nam manu s neba.
Oni koji me poznaju znaju moja mučna i razarajuća iskustva prošlosti sa ovim i onima. Čudna je priča s blogom. 'Upoznaš' ljude koji tvoje riječi, jer riječi, su jedino što nas spaja, razumiju onako kako do njih i njihovih iskustava i razmišljanja dopiru. (jasno je da i to uključuje i moju sposobnost baratanja riječima)
Odgojena u kršćanskoj tradiciji prošla sam razno razne stadije. Godine u kojima sam mislila da sam prestala vjerovati, uistinu nisam vjerovala. Govorila sam da su to zavaravanja, optuživala Crkvu (pišem velikim slovima jer mislim na instituciju) za puno toga. I danas optužujem instituciju ali vjernik sam. (Moj se Bog može zvati i Dobro, svejedno je) Nosim svoju crkvu u sebi. Divno je to čuti od vlč. Suca. Svatko od nas je Hram božji, kaže on, a mi smo svećenici samo posrednici.
A posrednika ima svakojakih, dodala bih ja, iako i on to spomenuo.
Jesam li čula nešto novo tamo kod njega? Bilo nas je 600. Previše. U Betaniji nas je prvi put bilo stotinjak, ali i ovo raznoliko društvo skupljeno sa svih strana, drugih vjera i država disalo je kao jedno, iako svatko na svoj način. Tražeći, nadajući se, očekujući pravi odgovor.
Jesam li ga dobila?
Iskreno u puno stvari jesam. Sve sam bliže 'konačnom rješenju' Rugam se sama sebi ne upotrebljavam taj tragični slogan posve olako. Život je meni puno puta bio čisti nacizam, ali dobila sam i radosti. U smrt koja će neminovno doći hoću krenuti uistinu čista srca. S dobrom voljom, ljubavi, bez zavisti prema bilo kome, dapače radujući se tuđim uspjesima i sreći. (zvučim ljigavo, ali uvjeravam vas da tako iskreno mislim)
Svi mi na ovoj kugli zemaljskoj koja se okreće oko svoje osi, a mi još nismo popadali sa nje, smo ljudi vezani vidljivim i nevidljivim vezama uključujući i sve živo i neživo oko nas. Cijeli svemir. Kad bacimo kamenčić u more tko zna što smo pokrenuli.
Eto to mi je želja ; bacati sretne oblutke.
Konačno sam u ispovijedi rekla dvije stvari koje su me dugo proganjale i činile me nesretnom.
Mladi svećenik (nije vlč. Sudac), za kojeg sam pomislila kad sam ga vidjela da me neće pravilno razumjeti, rekao mi je na kraju.- Idite u miru i činite dobro. Ali, zapamtite ne treba se oholiti jer patite.
Mnogi će se od vas ovdje na blogu složiti u njegovoj karakteristici mene kao osobe.
Već vidim grinteicu kako se smijulji.
A u vlč. Suca bih, ako mi se pruži prigoda ponovo išla, iako ne volim takve skupove ni atmosferu koja se oko toga stvara. To jednostavno treba shvatiti kao sam život kojeg ne možeš birati, posao na kojem srećeš različite ljude i tome slično.
I na kraju što mi znamo o onom drugome.
Možda je njegov 'narodnjak' miliji Bogu od moje glazbe jer izlazi iz čista srca, jer ono je to Srce, ( svoje sam 'goruće srce' te dane i te kako osjećala') to ČiSTO SRCE, naša SRŽ; DUHOVNA SRŽ, puno važnija od našeg 'MOZGA' koji nas za sada nigdje previše pametno nije doveo.
Svi smo više manje bez mira u srcu i na antidepresivima, da ne spominjem ostale ovisnosti.
A sad ću se zaustaviti. Dovoljno je.
utorak, 09.12.2008.
Koje Dobro?
Upravo sam sa porezne disiprava. Razgovarala s jednim od šefova. Kulturan, spreman savjetovati i pomoći.
Nije vic. Ima takvih.
Ne može ništa. Stvar je gotova. Ja sam potpisala, pred vrlo kratko vrijeme, …već nešto.
-Jeli vaš potpis, pita?
Kimam, već sam bez teksta, nisam baš toliko glupa, a glupa jesam, to da.
-I što ja mogu reći, kaže smireno, ako sad ovo pošaljem u središnjicu, nije baš rekao središnjica, ali to je to. - Što će oni reći. Jeli gospođa bila na psihijatriji kad je potpisala?
Da psihijatriji!?
Cijela moja ulica, što kažem grad, cijela zemlja je ludara, ne samo moja glava.
-To vam je sve po zakonu, kaže šef smireno. Meni vas je žao, ali… Žao mi je, ne može se ništa napraviti. Tko vam je to sastavio. Tužite njega….
Nju, nju, mislim u sebi, ali ne mogu je tužiti. Nije prijavljena. Radi mi to poluprijateljski, polurodbinski – ali i plaćam je za to. Iako, kad smo započeli rekla je da ima nekoga tko je savjetuje i tko ima službeni pečat tako da je sve legalno. Ali dan po dan tri godinice ja potpisujem i uredno plaćam, glupa sam, glupa sam… nitko više ne spominje pečat i sad konačno zadnji obračun ja moram platiti, prije nego me upokoje na razne načine, 250.000, 00 lijepih kunica. Vrlo oblih.
-Za Boga miloga, kaže, - dolazili ste ovdje zbog svojih kolega. Njihovih problema. Bili ste nešto u komori… Morali ste znati…
-Nisam razmišljala, radila sam.
-Napisat ćete molbu, žalbu, čisto da umirite savjest, ali neće biti pomoći…. Žao mi je, Žao mi je.
Ispratio me sažaljiva pogleda.
Nije za vjerovati!!!
Do sada sam se tješila: Možda još ima nade, govorila sam sama sebi.
I što raditi Njoj?
Ništa, već se vadila na ovo i ono, pa kriv je onaj koji je pred… itd, itd.
A i rod mi je. Zbog ogromnog rada, cijeli svoj život, cijeli ovaj svoj bijedni (rado bih rekla je...) život nisam uspjela održavati razne odnose… sve mi je išlo u krivo.
Ne mogu prekinuti sa cijelim svijetom, iako sam na rubu.
Važno mi je bilo raditi po Božju i onako kako je država od mene tražila. Sve je uredno plaćeno… Nisam radila niti jednog jedinog dana u fušu. Sad sam kriva. Kriva sam
Sto posto sam kriva. Prepustila sam se neznalici kojoj to ne mogu niti reči.
A bemti i ovu državu, bez srca, nije mi domovina, i one koji su pokrali milione, a država im ne može ništa jer je i tamo sve po zakonu.
Meni može i to po zakonu.
U petak idem opet kod vlč. Suca. Nema veze sa ovim slučajem, ali...
Nisam sigurna da mi je tamo mjesto jer mi je srce puno bijesa.
Mnogi su mi nanijeli zlo. Opraštala sam. Pokušavala i puno puta uspjela zaboraviti i oprostiti.
I sama sam bila zla. Ružno je čuti, ali znala sam da sam nepravedna. Pokušavala sam ispraviti, ali to često nije moguće. Bude prekasno.
Sad se trudim. Sretna sam da još imam vremena oprostiti sebi i drugima, bar se tome nadam.
Evo što je rekla Simone Weil:
'Ljudima ne možemo oprostiti zlo, ako za nj ne optužimo Boga.
Ako optužimo Boga, opraštamo, jer Bog je Dobro.'
Ili kako bi mi po našku rekli, iako nije isto: Svako zlo za neko dobro.
Ono Dobro kojem se nadam.
ponedjeljak, 01.12.2008.
Klupa
Klupa je mokra. Kišno je. Volim mirise lažine, mora i juga. Sve me više privlače tišine. Zato sam tu.
Znam da je i On sa mnom. Sjedi nevidljiv, šutke pokraj mene i zna o čemu ću govoriti.
-Gospođa i gospodin S., kažem- jesu li imali šansu?
Vjetar je toliko jak da ne čujem odgovor, ako ga je uopće bilo.
Nastavljam. Sve češće kad sam sama govorim glasno. Lari, mom psu ili već nekom koga nema, a opet je tu negdje pokraj mene.
-S. je 1971, kažem, pobjegao pred kaznom zatvora u Njemačku. Ostali su iz te grupe odsjedili. Tko pet, tko tri godinice. Podkapali su Jugoslaviju i poredak, tako su rekli, mi to danas preko interneta radimo bez prestanka. Pljucamo i po svjetskom poretku, govorim i skrećem s teme. -Uhvatili su jednog od nas u Dubrovniku i čini mi se isti dan ga pustili, ali svi smo digli dreku. S pravom. Nazvali smo ih Gestapom i fašistima. Opet s pravom, ali opet skrećem s teme.
Vratimo se na tu 1971.
-Gosp.S. je dakle pobjegao u Njemačku , a bolje bi bilo da je odradio kaznu, kao i ostali i da je dvadeset godina kasnije kapitalizirao svoja stradanja, kako su to neki učinili, ali ne svi.
Zastajem. Netko nešto govori ili... to samo vjetar zvučno puše. More i žalo.. da to mi oni govore. Onaj koji sjedi pokraj mene nema što reći ili ne želi govoriti.
To jeka kaže : Ne svi! Nisu svi kapitalizirali. Neki su umrli, a kapitalu su se pridružili i drugi. Razni. Čak i oni protivnici kapitala.
-Gospođa S. , je tada još bila student, nastavljam govoriti. Nije pripadala proljeću, kada laste dolijeću, samo je voljela g. S.. Nastavila je studirali, iako su i nju zbog ljubavi zadržali nekoliko dana u zatvoru i isljednik je isljeđivao. Sumnjali su u nju zbog ljubavi prema elementu koji je pobjegao. Bili su u pravu. Kao i uvijek.
Gospođa S., je, kako su i sumnjali, nakon studija napustila Jugoslaviju i otišla k svom S.-u. Udala se za njega , počela raditi, rađala je i djecu, znam ja, obraćam se onom nevidljivom- da je to tvoja želja, mislim rađati što više onih koji će nastavljati ovo čovječanstvo kojeg si baš ti stvorio ovakvim.
Ne čujem ga, a očekujem da će reći: Nitko ne sme da vas bije.
-Gosp. S ,pak, nikad nije radio, nastavljam. - Nije se snašao u okrutnom svijetu kapitalizma, ipak bio je nezavršeni student, intelektualac koji se okupirao sudbinom nesretne domovine za koju je živio. Ti misliš, obraćam se onom nevidljivom, -da se rugam, ali ne rugam se.
Nije radio, a ipak je radio. Gradio kuću kao Skadar na Bojani Godinama. Izvana su je morali srediti odmah. Unutra je išlo pomalo. Opteretili su se kreditima.
Gospođa S je puno radila i plaćala, plaćala. U međuvremenu je u domovinu stigla godinica 2001 i njih su dvoje s punim srcima i kamionom razne pomoći stigli u pomoć ujedinjenoj Domovini.
Za to vrijeme gore u zemlji koja nije nikad bila njihova domovina, ali jest domovina njihove djece, jedno se njihove djece iz svima nepoznatog razloga ubilo.
Gospođa S. se slomila. Bilo joj je posve svejedno što će se dalje događati sa ljubljenom zemljom Hrvatskom, njenim mužem i preostalom djecom. Prestala je raditi. Našla se u onom djelu čovječanstva koje živi od svojevrsne socijalne pomoći u njenom slučaju novaca od bolovanja.
A znaš li, govorim onom nevidljivom, sa posve jasnim predbacivanjem, - što znači kad obitelj ostane bez novaca. Iako sumnjam da ti je o posve jasno. Svojevremeno si nam poslao poruku da se ne brinemo. Doslovno si rekao: Pogledajte ptice nebeske.. itd. Kao žive i veselo cvrkuću.. jedu već neke mrvice...
Ali mi nismo ptice nebeske. Želučeki su nam veći. Učimo, trebaju nam knjige... znaš ti vrlo dobro kad se i ne razbacujemo imamo veće potrebe od tvojih prispodobi.
Ali je gospođa S. koja samo u tebe vjeruje, nasjela, tim prispodobama i okrenula se samo tebi i tvojima. Dva mjeseca u Međugorju, tri mjeseca u Taboru i sve tako i po Njemčiji, a djeca i muž...
No dobro domovina Njemačka pobrinula se za djecu, domovina Hrvatska nije iako su u krajnjem slučaju svi njene žrtve, - imaju oni tu socijalu ti Nijemci.
Čujem li ponovo: Nitko ne sme da vas bije.
O bije nas bije, odgovaram. -Pritisnut dugovima, banka kao ni vjerovnici ne praštaju, gosp S. se jednog lijepog jutra ubio.
Očekujem odgovor, ali ga nema. Tišina je potpuna.
-Ne govoriš ništa, kažem. –Ali, ja znam da me čuješ, ali pritajio si se. Pokušavaš mi reći što je jedna obitelj u moru drugih patnika. Ili nemaš odgovora?
Opet ništa. Samo vjetar.
Kako ono ide: Odgovor zna samo vjetar.
Ova priča, a takav je to medij, traži pitanje i odgovore. Pitajte i odogovorit ću vam.
