Bila sam prošli vikend kod vlč. Suca. (Zlatko Sudac). Održao je, kako on voli reći , trodnevnu duhovnu obnovu u Malinskoj na otoku Krku u hotelu Malin. Ima tu igre riječi. Malin kažu da je u dijalektu Mlin, dakle svojevrsni žrvanj u kojeg ubaciš što hoćeš i to se melje i melje dok ne postane prah i pepeo.
Ovo je drugi put da sam kod njega. O prvom putu sam pisala ovdje na blogu i sjećam se da sam spomenula folklor koji se oko njega vrti. I sam sudjeluje u tome. On je zaigrani dječak koji koristi sva, za njega prikladna, sredstva novog doba da kaže, poruči, usadi nam u dušu određene vrijednosti.
Grupu s kojom sam išla nisam mogla birati, osim nekolicine prijatelja koji smo krenuli skupa, ali i bili rastavljeni u dva autobusa, rekli smo tako treba biti, valjda sudbina. Sjedila sam na zadnjem sjedalu autobusa. Umirala od straha da će mi biti zlo, ali nije mi bilo. Vidite kako se i ja ufuravam u atmosferu.
Sa mnom je veliki problem. Zahtjevna sam. Hoću određeni komod. Toplu vodu, tople prostore, oko sebe ljude koje volim, boje, čisto, glazbu koja mi paše i tome slično. Svega toga u takvim grupama nema. Društvo skupljeno na brzinu, kako bi rekao I. Slamnig, ali u ovom slučaju niti to. Slamnigova brzina uključuje neka slična razmišljanja.
U autobusu na putu prema Krku reklo bi se ima nekog zajedničkog cilja, ali putovi na kojima smo do jučer bili, način razmišljanja, način na koji mislimo da je najbolji nije isti.
Sve te to odvede u prapočetak. U onu zajednicu koja je lutala pustinjom gladna i žedna strahujući, nadajući se da će preživjeti.
Jesmo li tada izmislili Boga. Vrhovno biće koje će nam pomoći izvući se iz te pustinje. Odvesti nas do izvora i dati nam manu s neba.
Oni koji me poznaju znaju moja mučna i razarajuća iskustva prošlosti sa ovim i onima. Čudna je priča s blogom. 'Upoznaš' ljude koji tvoje riječi, jer riječi, su jedino što nas spaja, razumiju onako kako do njih i njihovih iskustava i razmišljanja dopiru. (jasno je da i to uključuje i moju sposobnost baratanja riječima)
Odgojena u kršćanskoj tradiciji prošla sam razno razne stadije. Godine u kojima sam mislila da sam prestala vjerovati, uistinu nisam vjerovala. Govorila sam da su to zavaravanja, optuživala Crkvu (pišem velikim slovima jer mislim na instituciju) za puno toga. I danas optužujem instituciju ali vjernik sam. (Moj se Bog može zvati i Dobro, svejedno je) Nosim svoju crkvu u sebi. Divno je to čuti od vlč. Suca. Svatko od nas je Hram božji, kaže on, a mi smo svećenici samo posrednici.
A posrednika ima svakojakih, dodala bih ja, iako i on to spomenuo.
Jesam li čula nešto novo tamo kod njega? Bilo nas je 600. Previše. U Betaniji nas je prvi put bilo stotinjak, ali i ovo raznoliko društvo skupljeno sa svih strana, drugih vjera i država disalo je kao jedno, iako svatko na svoj način. Tražeći, nadajući se, očekujući pravi odgovor.
Jesam li ga dobila?
Iskreno u puno stvari jesam. Sve sam bliže 'konačnom rješenju' Rugam se sama sebi ne upotrebljavam taj tragični slogan posve olako. Život je meni puno puta bio čisti nacizam, ali dobila sam i radosti. U smrt koja će neminovno doći hoću krenuti uistinu čista srca. S dobrom voljom, ljubavi, bez zavisti prema bilo kome, dapače radujući se tuđim uspjesima i sreći. (zvučim ljigavo, ali uvjeravam vas da tako iskreno mislim)
Svi mi na ovoj kugli zemaljskoj koja se okreće oko svoje osi, a mi još nismo popadali sa nje, smo ljudi vezani vidljivim i nevidljivim vezama uključujući i sve živo i neživo oko nas. Cijeli svemir. Kad bacimo kamenčić u more tko zna što smo pokrenuli.
Eto to mi je želja ; bacati sretne oblutke.
Konačno sam u ispovijedi rekla dvije stvari koje su me dugo proganjale i činile me nesretnom.
Mladi svećenik (nije vlč. Sudac), za kojeg sam pomislila kad sam ga vidjela da me neće pravilno razumjeti, rekao mi je na kraju.- Idite u miru i činite dobro. Ali, zapamtite ne treba se oholiti jer patite.
Mnogi će se od vas ovdje na blogu složiti u njegovoj karakteristici mene kao osobe.
Već vidim grinteicu kako se smijulji.
A u vlč. Suca bih, ako mi se pruži prigoda ponovo išla, iako ne volim takve skupove ni atmosferu koja se oko toga stvara. To jednostavno treba shvatiti kao sam život kojeg ne možeš birati, posao na kojem srećeš različite ljude i tome slično.
I na kraju što mi znamo o onom drugome.
Možda je njegov 'narodnjak' miliji Bogu od moje glazbe jer izlazi iz čista srca, jer ono je to Srce, ( svoje sam 'goruće srce' te dane i te kako osjećala') to ČiSTO SRCE, naša SRŽ; DUHOVNA SRŽ, puno važnija od našeg 'MOZGA' koji nas za sada nigdje previše pametno nije doveo.
Svi smo više manje bez mira u srcu i na antidepresivima, da ne spominjem ostale ovisnosti.
Vratila sam se malo unatrag u svom slušanju određenih predmeta zbog psihologije religioznosti, iako se predmet službeno zove psihologija religije, ali pravi je naziv onaj prvi jer objašnjava zašto su ljudi (neki) religiozni.
Psihologija, kao i ostale naučne discipline vade se na statistike, ispitivanja , postotke, eksperimente. Razne teorije koje padaju u vodu kad se pojave nove, kao i cjelokupna nauka do sada. Po meni ništa manje maglovito nego i ostale discipline kao filozofija od koje je sve počelo.
Počelo je od riječi. Od logosa. Sve na logosu počiva. Da se čovjek smrzne. Ili bude sretan. Pitanje je opstanka. Velike obmane, iako kad se uštipnem znam da boli, ako i to nije varka.
Kako god mladi profesor mogao bi mi biti sin, a studenti moja unučad. A ja sam zadovoljna.
Pitanje je koje sebi postavljam: kuda nas Institucija vodi?
O tom malo kasnije.
Drago mi je kako profesor uvlačeći nas u temu, tumačeći neku od teorija, pušta, ali pri tom i kanalizira naše rasprave. Kažem naše jer i ja se na kraju uključim iako odlučim da neću.
Šaroliko je to društvo. Sastavljeno od onih koji će kasnije, ili su već, ostati u nekoj od zajednica, redovničkih ili više svjetovnih. Ima tu muškarca i žena, bolje rečeno dječaka i djevojčica, a muškarci su ovdje kod mene na prvom mjestu jer je odnos snaga takav i u Crkvi. Hoću reći u propovijedima i obraćanjima uvijek kažu. Braćo i sestre. ( Iako komunizam koji ih je u svemu imitirao nije govorio drugovi i drugarice, nego baš obrnuto.) Ima i onih koji će se razočarati. Već sam ih srela. Ima budućih vjeroučiteljica i vjeroučitelja, onih koji su izišli iz duboko religioznih sredina, ali i onih koji se prvi put susreću sa religioznošću. Neki će nastaviti nešto drugo. Jedan dječak je umro. Od tumora. Bili smo od početka zajedno. Drag i pametan dječak. Njegova me smrt jako pogodila.
No dakle ovaj put, u sklopu teme, o časnoj sestri iz Italije koja je pjevala na nekim od onih natjecanja u pjevačkim i inim natjecanjima. Je li njen nastup, način ponašanja, izabrana pjesma u skladu s njenim pozivom? Mislim da je to postavljeno kao pitanje?
Rasprava se razbuktala.
A joj!!!
Što je to 'poziv' htjela sam pitati. Posvećenost Bogu. O.k. To mi je jasno, ali kako bi ta posvećenost Bogu trebala izgledati. U današnje vrijeme kad je mali čovjek iskorišten do maksimuma, iznevjeren, gubi na svaki način tlo pod nogama i više ne zna kome bi trebao vjerovati. A još ga čeka smrt.
U moje doba (ha ha ha) Crkva je bila svijetla točka. Mnogima od nas. Nisam tih 45 godina nikad doživjela ništa ružno. Učila sam i govorili su mi ono što me je zanimalo. Nikad nisam osjetila da me vjeroučitelj gleda kao predmet ... što ja znam ... recimo seksualnih naznaka koje danas isplivavaju na površinu i u tim redovima. U školi jesam.
Iako i tamo i ovamo je ljudski, ne opravdano, ali ljudski - čovjek je i seksualno biće i nije lako s tim vladati (hercegovci imaju poslovicu: potisnuto jače sve to više skače- odnosi se na nešto drugo, ali može se i tu primijeniti), iako bi svećenici baš zato jer su odabrali služiti Bogu trebali više misliti na disciplinu tijela i duha. O disciplini tijela imam svoje mišljenje, ali o tome ako me tko upita u komentarima.
Kažem im: danas se na nas vjernike gleda kao na čudake. Ovdje na blogu svi će se s tim složiti. Znam da u društvu, vrlo često šarolikom , rijetko i s oprezom govorim o vjeri. Inače izgledam kao muslimanke koje po Europi šetaju onako kamuflirane ( ne zamjeram samo žalim žene. Strašno je to nepovjerenje i kazna za ne znam što. Muška moć) i unose nemir i ljutnju. Žene su u većini poznatog svijeta mukotrpno izborile pravo glasa, još ne možemo govoriti o ravnopravnosti, da bi mirno gledale vraćanje u daleku prošlost.
Znam, sve se više zapetljavam. Skačem sa teme na temu, ali ako pogledamo i taj početak pred 2000 godina Isus se nije zatvorio unutar debelih zidova svojih interesa i uživao u razmišljanju i samoći. Hodao je unaokolo i tumačio. Govorio je o vrijednostima koje bi trebali slijediti kako bi život i patnja, naročito patnja imali smisla. Nije to bilo jednostavno. Osuđivan i prozivan od pismoznanaca, onih koji su 'znali što treba a što ne treba raditi po zakonu' do tragične smrti na križu da nam pokaže da za ideale i idealno treba žrtvovati i život.
Pismoznanci, farizeji itd. govorili su iz Institucije židovske vjere. Dugo su se kroz povijest vukli uz jednog Boga. Opominjani na razne načine (događaji, proroci itd.) da ustraju na putu pravde. Stvarali zakone i zakonike, ponavljali ih dok Bog nije odlučio među svoj izabrani narod poslati i samog Sina. I što Sin radi?
Ne zatvara se u kule bjelokosne jer dolazi od Boga i sam Božji sin.
Donosi nadu i onima koji su od nade daleko.
Druži se s najgorima. Kaže: nisam došao spasiti pravednike, nego one koji to nisu.
Draža mu je bila nesretna žena koju su zbog preljuba kamenovali ( U Iranu to i danas rade), nego oni koji se IZVANA drže zakona. Izvana gladac unutra jadac ili obrnuto.
Nije meni laka. Koliko sam godina naslagala a još se pitam i mučim, ali se i radujem.
Razveselila me je ta mlada časna. Onako smišno skakući u svom odjelu redovnice. Lijepoga glasa i puna radosti.
I njene druge redovnice ozarene i sretne što ih tako divno predstavlja. Svega su se odrekle. Ukinimo im još to malo radosti. U kut i klečanje na soli.
A onaj istetovirani 'glazbenik' ...valjda. Pun sotonskih tetovaža! Pa što!?
Ovaj je svijet pun raznih vragova. Sve naše političke stranke vrve njima.
Sanaderi, Vidoševići i slični njima. Zagrebe li se po svim strankama svugdje ih ima.
Knezovi ovoga svijeta. Isus je poslao svoje učenike da evangeliziraju.
Može se to raditi i u zatvorenim redovničkim samostanima, ne kažem , ali mlada časna sestra napravila je puno svojim nastupom.
Pokazala je da su i redovnice ljudska bića i možda nekom dala priliku da razmisli o Bogu. Možda je i od nas otjerala kojeg vraga .
Želim joj najbolje u životu pa kuda god je on u budućnosti vodio.
razgovaram, čitam i svađam se, ali to mi ne ide baš od ruke.
skaska
Lion Queen
pametni zub
propheta nemo
Trill
ANCHI, i to je život
borgman
Zona Z.
wiseguy
feby
inspektor Clouseau
NEMANJA
DivanSkitnje
anasta
Pupa
greentea
bjeli vuk
sebi pripadam
delfina
onakojatrcisvukovima
Catma
Koraljka
promatram, razmišljam
Gandalf
Wall
Don Blog
Zvone Radikalni
Preko ruba znanosti
MODESTI BLEJZ
Cerovac komentira
Arhangel
Babl
Irida
tragicnamisao
Pero Panonski
NF
Sanja
Big Blue
Helada
saraja azra
