Bila sam prošli vikend kod vlč. Suca. (Zlatko Sudac). Održao je, kako on voli reći , trodnevnu duhovnu obnovu u Malinskoj na otoku Krku u hotelu Malin. Ima tu igre riječi. Malin kažu da je u dijalektu Mlin, dakle svojevrsni žrvanj u kojeg ubaciš što hoćeš i to se melje i melje dok ne postane prah i pepeo.
Ovo je drugi put da sam kod njega. O prvom putu sam pisala ovdje na blogu i sjećam se da sam spomenula folklor koji se oko njega vrti. I sam sudjeluje u tome. On je zaigrani dječak koji koristi sva, za njega prikladna, sredstva novog doba da kaže, poruči, usadi nam u dušu određene vrijednosti.
Grupu s kojom sam išla nisam mogla birati, osim nekolicine prijatelja koji smo krenuli skupa, ali i bili rastavljeni u dva autobusa, rekli smo tako treba biti, valjda sudbina. Sjedila sam na zadnjem sjedalu autobusa. Umirala od straha da će mi biti zlo, ali nije mi bilo. Vidite kako se i ja ufuravam u atmosferu.
Sa mnom je veliki problem. Zahtjevna sam. Hoću određeni komod. Toplu vodu, tople prostore, oko sebe ljude koje volim, boje, čisto, glazbu koja mi paše i tome slično. Svega toga u takvim grupama nema. Društvo skupljeno na brzinu, kako bi rekao I. Slamnig, ali u ovom slučaju niti to. Slamnigova brzina uključuje neka slična razmišljanja.
U autobusu na putu prema Krku reklo bi se ima nekog zajedničkog cilja, ali putovi na kojima smo do jučer bili, način razmišljanja, način na koji mislimo da je najbolji nije isti.
Sve te to odvede u prapočetak. U onu zajednicu koja je lutala pustinjom gladna i žedna strahujući, nadajući se da će preživjeti.
Jesmo li tada izmislili Boga. Vrhovno biće koje će nam pomoći izvući se iz te pustinje. Odvesti nas do izvora i dati nam manu s neba.
Oni koji me poznaju znaju moja mučna i razarajuća iskustva prošlosti sa ovim i onima. Čudna je priča s blogom. 'Upoznaš' ljude koji tvoje riječi, jer riječi, su jedino što nas spaja, razumiju onako kako do njih i njihovih iskustava i razmišljanja dopiru. (jasno je da i to uključuje i moju sposobnost baratanja riječima)
Odgojena u kršćanskoj tradiciji prošla sam razno razne stadije. Godine u kojima sam mislila da sam prestala vjerovati, uistinu nisam vjerovala. Govorila sam da su to zavaravanja, optuživala Crkvu (pišem velikim slovima jer mislim na instituciju) za puno toga. I danas optužujem instituciju ali vjernik sam. (Moj se Bog može zvati i Dobro, svejedno je) Nosim svoju crkvu u sebi. Divno je to čuti od vlč. Suca. Svatko od nas je Hram božji, kaže on, a mi smo svećenici samo posrednici.
A posrednika ima svakojakih, dodala bih ja, iako i on to spomenuo.
Jesam li čula nešto novo tamo kod njega? Bilo nas je 600. Previše. U Betaniji nas je prvi put bilo stotinjak, ali i ovo raznoliko društvo skupljeno sa svih strana, drugih vjera i država disalo je kao jedno, iako svatko na svoj način. Tražeći, nadajući se, očekujući pravi odgovor.
Jesam li ga dobila?
Iskreno u puno stvari jesam. Sve sam bliže 'konačnom rješenju' Rugam se sama sebi ne upotrebljavam taj tragični slogan posve olako. Život je meni puno puta bio čisti nacizam, ali dobila sam i radosti. U smrt koja će neminovno doći hoću krenuti uistinu čista srca. S dobrom voljom, ljubavi, bez zavisti prema bilo kome, dapače radujući se tuđim uspjesima i sreći. (zvučim ljigavo, ali uvjeravam vas da tako iskreno mislim)
Svi mi na ovoj kugli zemaljskoj koja se okreće oko svoje osi, a mi još nismo popadali sa nje, smo ljudi vezani vidljivim i nevidljivim vezama uključujući i sve živo i neživo oko nas. Cijeli svemir. Kad bacimo kamenčić u more tko zna što smo pokrenuli.
Eto to mi je želja ; bacati sretne oblutke.
Konačno sam u ispovijedi rekla dvije stvari koje su me dugo proganjale i činile me nesretnom.
Mladi svećenik (nije vlč. Sudac), za kojeg sam pomislila kad sam ga vidjela da me neće pravilno razumjeti, rekao mi je na kraju.- Idite u miru i činite dobro. Ali, zapamtite ne treba se oholiti jer patite.
Mnogi će se od vas ovdje na blogu složiti u njegovoj karakteristici mene kao osobe.
Već vidim grinteicu kako se smijulji.
A u vlč. Suca bih, ako mi se pruži prigoda ponovo išla, iako ne volim takve skupove ni atmosferu koja se oko toga stvara. To jednostavno treba shvatiti kao sam život kojeg ne možeš birati, posao na kojem srećeš različite ljude i tome slično.
I na kraju što mi znamo o onom drugome.
Možda je njegov 'narodnjak' miliji Bogu od moje glazbe jer izlazi iz čista srca, jer ono je to Srce, ( svoje sam 'goruće srce' te dane i te kako osjećala') to ČiSTO SRCE, naša SRŽ; DUHOVNA SRŽ, puno važnija od našeg 'MOZGA' koji nas za sada nigdje previše pametno nije doveo.
Svi smo više manje bez mira u srcu i na antidepresivima, da ne spominjem ostale ovisnosti.
A sad ću se zaustaviti. Dovoljno je.
Post je objavljen 15.12.2008. u 10:49 sati.