odmak
nedjelja, 28.12.2008.
Nije umro
Tražeći jednu osmrtnicu zapeo mi je za oko u Slobodnoj Dalmaciji, rubrika 'Zona Sumraka', članak Zlatka Galla 'Kako je Sudac postao superstar ' ( znam da urednik postavlja naslove, ali i to govori o orijentaciji novine- znam i to da će mi sada reći a ti kupuj Hrvatsko slovo, ali... odlučila sam biti dobra, a vidim već Pipu Zlobu u sebi čim nastavljam).
A podnaslov je, tog članka,: -Pjevač Marko i karizmatik Zlatko slični su poput braće rođene te- unatoč različitoj ambalaži i „formi“ – sadržajno su isti da „istiji“ ne mogu biti.
A sličnost je, tako mislim, između pjevača Marka koji je čista kič hrvatska situacija, kao što je i njegova pjesma i ikonografija čisti šund ( iako i tu treba biti oprezan zbog onih jadnika koji su svojim tijelima pod cijenu života i smrti – sad već vrlo narušenog zdravlja, branili i obranili nas i naše živote, a možda im je ta njegova glazba bliska, a postoje. Dio su ove zemlje i njenog ukusa) i vlč. Suca samo u onom domoljublju za domovinu Hrvatsku.
Jer, da je Sudac Indijac onda bi ga slijedili mirne duše kao Sai Babu ili Dalaj Lamu., jednake karizmatike, koji na isti način vole svoju zemlju, ali dovoljno daleku da ne smetaju Zlatku Gallu i sljedbenicima.
Ali odlučila sam biti dobra i plemenita, iako se toplo nadam da ću u umrijeti prije nego se složim s budućim naraštajima koji ponovo, u ovom 'regionu' koji se nekad zvao Jugoslavija (meni Velika Srbija, a da me se ne shvati krivo i ja imam prijatelja Srba- mrzim se što ovako pišem, i u ovom našem nesretnom sukobu sam ih koliko god sam mogla štitila i izazivala bijes krajnje desnice, kako se to kaže), padaju na svjetski šarm onih još šarmantnijih riječi: Tko nas bre zavadi.
I prije nego me ponovo svlada zloća, a sve radi jedne osmrtnice, ispričat ću šaljivi događaj koji me doveo do nesretnog članka.
Jučer me nazvala prijateljica da je naglo i neočekivano umro dobar zajednički poznanik N.N.
Tim povodom sjele smo u auto nas tri prijateljice i vozimo se na groblje.
Putem razgovaramo žaleći ga. Žalimo i disfunkcionalnu obitelj. Problematični sin. Slijedi ga i drugi po redu. Žena nesposobna. Toliko se trudio. Pomagao. Činio. I on je bio u Domovinskom ratu.
Okrutna i bez samilosti ta smrt.
-Kao si uopće saznala da je umro, pitam.
-Pročitala u Slobodnoj.
-Gdje, pitam. Tražila sam. Nisam našla osmrtnicu.
-Kako ne, kaže, i spomene ime i prezime.
Muk pa onda brza rasprava.
-To nije njegovo prezime, kaže treća.
I nije. Nije umro N.N. Idemo na sprovod potpuno nepoznatom čovjeku.
Na prvom okretištu vraćamo se natrag na kavu (sa puno mlijeka-takva je to dobna skupina, ali to je već jasno), iako je jedna od nas htjela položiti prigodni buketić sa granom od jelke i božićnom ukrasnom kuglicom na grob još jednom pok. prijatelju, ali mi se dvije nismo dale.
Pile smo kavu u novosagrađenom restoranu stijeni iznad mora s pogledom na burni sunčani dan i na prvi Brač. Dali smo se potkupiti, sretne da nitko nije umro, kao i onaj koji je dao dozvolu vlasniku restorana da ga sagradi baš na tom mjestu
Bolje bi bilo da kao osviješteni lijevo liberalni Zlatko Gall i slični ne jedemo najbolja jela i ne pijemo vrhunska vina (naravno besplatno) u istim ovako sagrađenim novim restoranima, pa ih kasnije hvalimo po istim osviještenim novinama, i protestiramo lijepo preko nove splitske rive, jer smo sve tri skupljale zadnje novčiće po praznim novčanicima, da bi platile kavu i pitale se kako ćemo preživjeti siječanj i nadolazeću krizu.
