Klupa je mokra. Kišno je. Volim mirise lažine, mora i juga. Sve me više privlače tišine. Zato sam tu.
Znam da je i On sa mnom. Sjedi nevidljiv, šutke pokraj mene i zna o čemu ću govoriti.
-Gospođa i gospodin S., kažem- jesu li imali šansu?
Vjetar je toliko jak da ne čujem odgovor, ako ga je uopće bilo.
Nastavljam. Sve češće kad sam sama govorim glasno. Lari, mom psu ili već nekom koga nema, a opet je tu negdje pokraj mene.
-S. je 1971, kažem, pobjegao pred kaznom zatvora u Njemačku. Ostali su iz te grupe odsjedili. Tko pet, tko tri godinice. Podkapali su Jugoslaviju i poredak, tako su rekli, mi to danas preko interneta radimo bez prestanka. Pljucamo i po svjetskom poretku, govorim i skrećem s teme. -Uhvatili su jednog od nas u Dubrovniku i čini mi se isti dan ga pustili, ali svi smo digli dreku. S pravom. Nazvali smo ih Gestapom i fašistima. Opet s pravom, ali opet skrećem s teme.
Vratimo se na tu 1971.
-Gosp.S. je dakle pobjegao u Njemačku , a bolje bi bilo da je odradio kaznu, kao i ostali i da je dvadeset godina kasnije kapitalizirao svoja stradanja, kako su to neki učinili, ali ne svi.
Zastajem. Netko nešto govori ili... to samo vjetar zvučno puše. More i žalo.. da to mi oni govore. Onaj koji sjedi pokraj mene nema što reći ili ne želi govoriti.
To jeka kaže : Ne svi! Nisu svi kapitalizirali. Neki su umrli, a kapitalu su se pridružili i drugi. Razni. Čak i oni protivnici kapitala.
-Gospođa S. , je tada još bila student, nastavljam govoriti. Nije pripadala proljeću, kada laste dolijeću, samo je voljela g. S.. Nastavila je studirali, iako su i nju zbog ljubavi zadržali nekoliko dana u zatvoru i isljednik je isljeđivao. Sumnjali su u nju zbog ljubavi prema elementu koji je pobjegao. Bili su u pravu. Kao i uvijek.
Gospođa S., je, kako su i sumnjali, nakon studija napustila Jugoslaviju i otišla k svom S.-u. Udala se za njega , počela raditi, rađala je i djecu, znam ja, obraćam se onom nevidljivom- da je to tvoja želja, mislim rađati što više onih koji će nastavljati ovo čovječanstvo kojeg si baš ti stvorio ovakvim.
Ne čujem ga, a očekujem da će reći: Nitko ne sme da vas bije.
-Gosp. S ,pak, nikad nije radio, nastavljam. - Nije se snašao u okrutnom svijetu kapitalizma, ipak bio je nezavršeni student, intelektualac koji se okupirao sudbinom nesretne domovine za koju je živio. Ti misliš, obraćam se onom nevidljivom, -da se rugam, ali ne rugam se.
Nije radio, a ipak je radio. Gradio kuću kao Skadar na Bojani Godinama. Izvana su je morali srediti odmah. Unutra je išlo pomalo. Opteretili su se kreditima.
Gospođa S je puno radila i plaćala, plaćala. U međuvremenu je u domovinu stigla godinica 2001 i njih su dvoje s punim srcima i kamionom razne pomoći stigli u pomoć ujedinjenoj Domovini.
Za to vrijeme gore u zemlji koja nije nikad bila njihova domovina, ali jest domovina njihove djece, jedno se njihove djece iz svima nepoznatog razloga ubilo.
Gospođa S. se slomila. Bilo joj je posve svejedno što će se dalje događati sa ljubljenom zemljom Hrvatskom, njenim mužem i preostalom djecom. Prestala je raditi. Našla se u onom djelu čovječanstva koje živi od svojevrsne socijalne pomoći u njenom slučaju novaca od bolovanja.
A znaš li, govorim onom nevidljivom, sa posve jasnim predbacivanjem, - što znači kad obitelj ostane bez novaca. Iako sumnjam da ti je o posve jasno. Svojevremeno si nam poslao poruku da se ne brinemo. Doslovno si rekao: Pogledajte ptice nebeske.. itd. Kao žive i veselo cvrkuću.. jedu već neke mrvice...
Ali mi nismo ptice nebeske. Želučeki su nam veći. Učimo, trebaju nam knjige... znaš ti vrlo dobro kad se i ne razbacujemo imamo veće potrebe od tvojih prispodobi.
Ali je gospođa S. koja samo u tebe vjeruje, nasjela, tim prispodobama i okrenula se samo tebi i tvojima. Dva mjeseca u Međugorju, tri mjeseca u Taboru i sve tako i po Njemčiji, a djeca i muž...
No dobro domovina Njemačka pobrinula se za djecu, domovina Hrvatska nije iako su u krajnjem slučaju svi njene žrtve, - imaju oni tu socijalu ti Nijemci.
Čujem li ponovo: Nitko ne sme da vas bije.
O bije nas bije, odgovaram. -Pritisnut dugovima, banka kao ni vjerovnici ne praštaju, gosp S. se jednog lijepog jutra ubio.
Očekujem odgovor, ali ga nema. Tišina je potpuna.
-Ne govoriš ništa, kažem. –Ali, ja znam da me čuješ, ali pritajio si se. Pokušavaš mi reći što je jedna obitelj u moru drugih patnika. Ili nemaš odgovora?
Opet ništa. Samo vjetar.
Kako ono ide: Odgovor zna samo vjetar.
Ova priča, a takav je to medij, traži pitanje i odgovore. Pitajte i odogovorit ću vam.
Post je objavljen 01.12.2008. u 10:48 sati.