Izraz je koji me godinama asocirao na malograđanštinu, a to je vrhunac nečeg što nikako ne bih htjela biti.
Klonila sam se takvih situacija i takvih ljudi. Još i danas, naročito danas, kad su mnogi moji dobri poznanici u novoj Hrvatskoj zauzeli određene pozicije i upali u zamke moći i novca, jer to u ovoj našoj ratno profiterskoj tranziciji ide ruku pod ruku, ruku pod ruku, ruku pod ruku… da ih svi vide.
Ukrala sam ove stihove od Paljetka
Uvijek je u povijesti bilo koje zemlje išlo ruku pod ruku samo je to danas zaboravljeno.
Uzmimo primjer Trećeg čovjeka.
„Treći čovjek snimljen je 1949, po scenariju Grahama Greena, kao igrani, crno-bijeli film u trajanju 104 minute, s Josephom Cottenom, Orsonom Wellesom, Alidom Valli, Trevorom Howardom i Paulom Hoerbigerom u glavnim ulogama, te s nezaboravnim zvukom citre Antona Karasa, a proglašen je britanskim filmom godine 1949, odnosno 1999. i britanskim filmom stoljeća, te je osvojio Grand Prix u Cannesu, a 1950. i Oscara za kameru Roberta Kraskera, uz nominacije Oswalda Hafenrichtera za montažu i Reeda za režiju. Jedan je od najvećih filmskih klasika svih vremena, a neki ga proglašavaju i najboljim ikada snimljenim filmom. U većini anketa naveden je kao jedno od šezdeset najvažnijih i najpopularnijih ostvarenja u povijesti filma, kao jedinstven primjer spoja komponenti više žanrova, od psihološkog do političkog filma, od melodrame do crne komedije i trilera. Scenarij Grahama Greena (2004. obilježava se sto godina od njegova rođenja), u režiji Carola Reeda, smješten je u Beč za vrijeme hladnoga rata. Film je sniman tijekom šest tjedana snježnoga listopada i studenoga 1948, na ulicama i u podzemlju ratom razorena Beča, a snimale su čak tri ekipe. Green je u liku Harryja Limea prikazao pravoga britanskoga agenta Kima Philbyja (koji će poslije prebjeći u SSSR) te dio aktivnosti savezničkih tajnih službi koje su se sukobljavale u Beču, odnosno crnoburzijanske sukobe vezane uz krijumčarenje penicilina.“
Djeca su umirala, a crna burza je cvjetala. Nastajao je jedan novi stališ od dvjestotinjak obitelji, neki Glembajevi koji ako ih nije opisala i opjevala umjetnost, a i tada, jer žalci umjetnosti ne dopiru do njihovog soja, to služi nama budalašima , intelektualcima praznih đepova (ne svima jer i tamo ima dobro uhljebljenih i etabliranih, mačaka i mačkova sa devet života, među koje ne ubrajam onu nesretnu Mariju Magdalenu u liku Nives Celzijus) za uveseljavanje, prolaze bez problema i vuku se kroz ratna i mirnodopska stanja do trena kad se zaboravlja kao su se obogatili, kad postaju Establishment- nedodirljivi i neuhvatljivi za interpol, csa-e, mupove i supove (čak i bjeloglave) i slične trice i kučine.
Jesu li važna njihova imena?
Jesu!!!
Ali ja se plašim. Iskreno to kažem. Ne zaboravite imam platiti 250,000, 00 kuna, a to znači da ih moram zaraditi bruto 1,000,000,00.
Ako me strpaju u zatvor zbog imena ljudi za koje sigurno znam i mogu posvjedočiti koliko su i što imali 1990-te, a koliko imaju danas, tko će vraćati moje dugove?
A kad ću to zaraditi? I zašto bi me strpali u zatvor?
Pa evo recimo par razloga:
Ne kradem, ne sjedim u saboru i nemam novaca da promijenim državu ili da se skrivam ili da registriram ono što nemam na Seychelles, ili to ili će mi odnijeti ono malo pokretne i nepokretne imovine koju sam legalno i s mukom zaradila.
(Na kraju drugog svjetskog rata Tin Ujević je pozvan na sud zbog konfiskacije imovine. Skinuo je sako i predao ga. – To je sva moja imovina, rekao je. Anegdota je, ali mogla bi biti i istina)
I sad zašto 'zlatna sredina'? kakve veze imaju ove lamentacije oko crnoburzijaša, ratnih profitera, dvjestotinjak obitelji i Glembajevima. Sa 'zlatnom sredinom', 'zlatnom mladeži' ili određenim 'stališom'?
Zlatna sredina je nekaj drugega, iako se upotrebljava za gornje rečene prigode. ( znam sličim vam na Bandića ali to mi i jest namjera: Biti više mene kao što i njega ima više. Jedan trči, drugi sjedi, treći se rukuje, četvrti skriva itd itd, a jedan voli Domovinu i bijeli Zagreb grad.)
Jest zlatna sredina je nešto drugo i o tome sam htjela govoriti. To je filozofski izraz- za nekoga tko bira između krajnosti:
„Aristotel :
…..vrline volje, a postižu se ako um usmjeruje i odgoji volju u izboru po načelu "zlatne sredine" (izbjegavanje neumnih krajnosti), pa je vrlina odabiraćka naklonost volje da bude sredina izmedju dva loša smjera: pretjerivanja i zaostajanja za mjerom“
I što se događa onome tko izabere zlatnu sredinu?
Ne pripada nikome, jer je danas vrijeme ekstrema, površnosti u ekstremnom.
Onaj koji bira zlatnu sredinu nađe se na vjetrometini između lijevih i desnih strana, raznih političkih struja, načina življenja, gorljivih ateista i jednako gorljivih teista.
Svima nam smeta.
Na neki je način opomena i svjedok naših zastranjivanja i loših djela. Svi zatvaramo oči i prelazimo na drugu stranu kad sretnemo takvog nekoga. Ne trebaju nam svjedoci našim zastranjivanjima. Oni koji bi mogli prodrmati našu uljuljanu stvarnost. Poremetiti naše živote.
I dosadni su.
Bez začina su, a mi hoćemo što više uzbuđenja, Pornografije, mafije, ubojstva, zločestih momaka, droge, uništenih života, pokvarenih političara, sprege novca i politike i moći.
Da to hoćemo. Taj adrenalin u svakoj pori života. Tijela i duha.
Ovo stanje u nas i cijelom svijetu to smo mi.
Gmazovi, sitne duše u potrazi za: daj mi ga danas.
Poslije mene i potop.
I sama se uklapam u sliku.
Negdje krajičkom mozga svjesna sam toga i zato tražim odgovore.
Zasad ih nalazim samo u srcu. U mističnom.
A mistika je i ovo jugo koje spušta nebo na zemlju i čini granicu između dobra i zla čovjeku nejasnom.
Vratila sam se malo unatrag u svom slušanju određenih predmeta zbog psihologije religioznosti, iako se predmet službeno zove psihologija religije, ali pravi je naziv onaj prvi jer objašnjava zašto su ljudi (neki) religiozni.
Psihologija, kao i ostale naučne discipline vade se na statistike, ispitivanja , postotke, eksperimente. Razne teorije koje padaju u vodu kad se pojave nove, kao i cjelokupna nauka do sada. Po meni ništa manje maglovito nego i ostale discipline kao filozofija od koje je sve počelo.
Počelo je od riječi. Od logosa. Sve na logosu počiva. Da se čovjek smrzne. Ili bude sretan. Pitanje je opstanka. Velike obmane, iako kad se uštipnem znam da boli, ako i to nije varka.
Kako god mladi profesor mogao bi mi biti sin, a studenti moja unučad. A ja sam zadovoljna.
Pitanje je koje sebi postavljam: kuda nas Institucija vodi?
O tom malo kasnije.
Drago mi je kako profesor uvlačeći nas u temu, tumačeći neku od teorija, pušta, ali pri tom i kanalizira naše rasprave. Kažem naše jer i ja se na kraju uključim iako odlučim da neću.
Šaroliko je to društvo. Sastavljeno od onih koji će kasnije, ili su već, ostati u nekoj od zajednica, redovničkih ili više svjetovnih. Ima tu muškarca i žena, bolje rečeno dječaka i djevojčica, a muškarci su ovdje kod mene na prvom mjestu jer je odnos snaga takav i u Crkvi. Hoću reći u propovijedima i obraćanjima uvijek kažu. Braćo i sestre. ( Iako komunizam koji ih je u svemu imitirao nije govorio drugovi i drugarice, nego baš obrnuto.) Ima i onih koji će se razočarati. Već sam ih srela. Ima budućih vjeroučiteljica i vjeroučitelja, onih koji su izišli iz duboko religioznih sredina, ali i onih koji se prvi put susreću sa religioznošću. Neki će nastaviti nešto drugo. Jedan dječak je umro. Od tumora. Bili smo od početka zajedno. Drag i pametan dječak. Njegova me smrt jako pogodila.
No dakle ovaj put, u sklopu teme, o časnoj sestri iz Italije koja je pjevala na nekim od onih natjecanja u pjevačkim i inim natjecanjima. Je li njen nastup, način ponašanja, izabrana pjesma u skladu s njenim pozivom? Mislim da je to postavljeno kao pitanje?
Rasprava se razbuktala.
A joj!!!
Što je to 'poziv' htjela sam pitati. Posvećenost Bogu. O.k. To mi je jasno, ali kako bi ta posvećenost Bogu trebala izgledati. U današnje vrijeme kad je mali čovjek iskorišten do maksimuma, iznevjeren, gubi na svaki način tlo pod nogama i više ne zna kome bi trebao vjerovati. A još ga čeka smrt.
U moje doba (ha ha ha) Crkva je bila svijetla točka. Mnogima od nas. Nisam tih 45 godina nikad doživjela ništa ružno. Učila sam i govorili su mi ono što me je zanimalo. Nikad nisam osjetila da me vjeroučitelj gleda kao predmet ... što ja znam ... recimo seksualnih naznaka koje danas isplivavaju na površinu i u tim redovima. U školi jesam.
Iako i tamo i ovamo je ljudski, ne opravdano, ali ljudski - čovjek je i seksualno biće i nije lako s tim vladati (hercegovci imaju poslovicu: potisnuto jače sve to više skače- odnosi se na nešto drugo, ali može se i tu primijeniti), iako bi svećenici baš zato jer su odabrali služiti Bogu trebali više misliti na disciplinu tijela i duha. O disciplini tijela imam svoje mišljenje, ali o tome ako me tko upita u komentarima.
Kažem im: danas se na nas vjernike gleda kao na čudake. Ovdje na blogu svi će se s tim složiti. Znam da u društvu, vrlo često šarolikom , rijetko i s oprezom govorim o vjeri. Inače izgledam kao muslimanke koje po Europi šetaju onako kamuflirane ( ne zamjeram samo žalim žene. Strašno je to nepovjerenje i kazna za ne znam što. Muška moć) i unose nemir i ljutnju. Žene su u većini poznatog svijeta mukotrpno izborile pravo glasa, još ne možemo govoriti o ravnopravnosti, da bi mirno gledale vraćanje u daleku prošlost.
Znam, sve se više zapetljavam. Skačem sa teme na temu, ali ako pogledamo i taj početak pred 2000 godina Isus se nije zatvorio unutar debelih zidova svojih interesa i uživao u razmišljanju i samoći. Hodao je unaokolo i tumačio. Govorio je o vrijednostima koje bi trebali slijediti kako bi život i patnja, naročito patnja imali smisla. Nije to bilo jednostavno. Osuđivan i prozivan od pismoznanaca, onih koji su 'znali što treba a što ne treba raditi po zakonu' do tragične smrti na križu da nam pokaže da za ideale i idealno treba žrtvovati i život.
Pismoznanci, farizeji itd. govorili su iz Institucije židovske vjere. Dugo su se kroz povijest vukli uz jednog Boga. Opominjani na razne načine (događaji, proroci itd.) da ustraju na putu pravde. Stvarali zakone i zakonike, ponavljali ih dok Bog nije odlučio među svoj izabrani narod poslati i samog Sina. I što Sin radi?
Ne zatvara se u kule bjelokosne jer dolazi od Boga i sam Božji sin.
Donosi nadu i onima koji su od nade daleko.
Druži se s najgorima. Kaže: nisam došao spasiti pravednike, nego one koji to nisu.
Draža mu je bila nesretna žena koju su zbog preljuba kamenovali ( U Iranu to i danas rade), nego oni koji se IZVANA drže zakona. Izvana gladac unutra jadac ili obrnuto.
Nije meni laka. Koliko sam godina naslagala a još se pitam i mučim, ali se i radujem.
Razveselila me je ta mlada časna. Onako smišno skakući u svom odjelu redovnice. Lijepoga glasa i puna radosti.
I njene druge redovnice ozarene i sretne što ih tako divno predstavlja. Svega su se odrekle. Ukinimo im još to malo radosti. U kut i klečanje na soli.
A onaj istetovirani 'glazbenik' ...valjda. Pun sotonskih tetovaža! Pa što!?
Ovaj je svijet pun raznih vragova. Sve naše političke stranke vrve njima.
Sanaderi, Vidoševići i slični njima. Zagrebe li se po svim strankama svugdje ih ima.
Knezovi ovoga svijeta. Isus je poslao svoje učenike da evangeliziraju.
Može se to raditi i u zatvorenim redovničkim samostanima, ne kažem , ali mlada časna sestra napravila je puno svojim nastupom.
Pokazala je da su i redovnice ljudska bića i možda nekom dala priliku da razmisli o Bogu. Možda je i od nas otjerala kojeg vraga .
Želim joj najbolje u životu pa kuda god je on u budućnosti vodio.
razgovaram, čitam i svađam se, ali to mi ne ide baš od ruke.
skaska
Lion Queen
pametni zub
propheta nemo
Trill
ANCHI, i to je život
borgman
Zona Z.
wiseguy
feby
inspektor Clouseau
NEMANJA
DivanSkitnje
anasta
Pupa
greentea
bjeli vuk
sebi pripadam
delfina
onakojatrcisvukovima
Catma
Koraljka
promatram, razmišljam
Gandalf
Wall
Don Blog
Zvone Radikalni
Preko ruba znanosti
MODESTI BLEJZ
Cerovac komentira
Arhangel
Babl
Irida
tragicnamisao
Pero Panonski
NF
Sanja
Big Blue
Helada
saraja azra
