Izraz je koji me godinama asocirao na malograđanštinu, a to je vrhunac nečeg što nikako ne bih htjela biti.
Klonila sam se takvih situacija i takvih ljudi. Još i danas, naročito danas, kad su mnogi moji dobri poznanici u novoj Hrvatskoj zauzeli određene pozicije i upali u zamke moći i novca, jer to u ovoj našoj ratno profiterskoj tranziciji ide ruku pod ruku, ruku pod ruku, ruku pod ruku… da ih svi vide.
Ukrala sam ove stihove od Paljetka
Uvijek je u povijesti bilo koje zemlje išlo ruku pod ruku samo je to danas zaboravljeno.
Uzmimo primjer Trećeg čovjeka.
„Treći čovjek snimljen je 1949, po scenariju Grahama Greena, kao igrani, crno-bijeli film u trajanju 104 minute, s Josephom Cottenom, Orsonom Wellesom, Alidom Valli, Trevorom Howardom i Paulom Hoerbigerom u glavnim ulogama, te s nezaboravnim zvukom citre Antona Karasa, a proglašen je britanskim filmom godine 1949, odnosno 1999. i britanskim filmom stoljeća, te je osvojio Grand Prix u Cannesu, a 1950. i Oscara za kameru Roberta Kraskera, uz nominacije Oswalda Hafenrichtera za montažu i Reeda za režiju. Jedan je od najvećih filmskih klasika svih vremena, a neki ga proglašavaju i najboljim ikada snimljenim filmom. U većini anketa naveden je kao jedno od šezdeset najvažnijih i najpopularnijih ostvarenja u povijesti filma, kao jedinstven primjer spoja komponenti više žanrova, od psihološkog do političkog filma, od melodrame do crne komedije i trilera. Scenarij Grahama Greena (2004. obilježava se sto godina od njegova rođenja), u režiji Carola Reeda, smješten je u Beč za vrijeme hladnoga rata. Film je sniman tijekom šest tjedana snježnoga listopada i studenoga 1948, na ulicama i u podzemlju ratom razorena Beča, a snimale su čak tri ekipe. Green je u liku Harryja Limea prikazao pravoga britanskoga agenta Kima Philbyja (koji će poslije prebjeći u SSSR) te dio aktivnosti savezničkih tajnih službi koje su se sukobljavale u Beču, odnosno crnoburzijanske sukobe vezane uz krijumčarenje penicilina.“
Djeca su umirala, a crna burza je cvjetala. Nastajao je jedan novi stališ od dvjestotinjak obitelji, neki Glembajevi koji ako ih nije opisala i opjevala umjetnost, a i tada, jer žalci umjetnosti ne dopiru do njihovog soja, to služi nama budalašima , intelektualcima praznih đepova (ne svima jer i tamo ima dobro uhljebljenih i etabliranih, mačaka i mačkova sa devet života, među koje ne ubrajam onu nesretnu Mariju Magdalenu u liku Nives Celzijus) za uveseljavanje, prolaze bez problema i vuku se kroz ratna i mirnodopska stanja do trena kad se zaboravlja kao su se obogatili, kad postaju Establishment- nedodirljivi i neuhvatljivi za interpol, csa-e, mupove i supove (čak i bjeloglave) i slične trice i kučine.
Jesu li važna njihova imena?
Jesu!!!
Ali ja se plašim. Iskreno to kažem. Ne zaboravite imam platiti 250,000, 00 kuna, a to znači da ih moram zaraditi bruto 1,000,000,00.
Ako me strpaju u zatvor zbog imena ljudi za koje sigurno znam i mogu posvjedočiti koliko su i što imali 1990-te, a koliko imaju danas, tko će vraćati moje dugove?
A kad ću to zaraditi? I zašto bi me strpali u zatvor?
Pa evo recimo par razloga:
Ne kradem, ne sjedim u saboru i nemam novaca da promijenim državu ili da se skrivam ili da registriram ono što nemam na Seychelles, ili to ili će mi odnijeti ono malo pokretne i nepokretne imovine koju sam legalno i s mukom zaradila.
(Na kraju drugog svjetskog rata Tin Ujević je pozvan na sud zbog konfiskacije imovine. Skinuo je sako i predao ga. – To je sva moja imovina, rekao je. Anegdota je, ali mogla bi biti i istina)
I sad zašto 'zlatna sredina'? kakve veze imaju ove lamentacije oko crnoburzijaša, ratnih profitera, dvjestotinjak obitelji i Glembajevima. Sa 'zlatnom sredinom', 'zlatnom mladeži' ili određenim 'stališom'?
Zlatna sredina je nekaj drugega, iako se upotrebljava za gornje rečene prigode. ( znam sličim vam na Bandića ali to mi i jest namjera: Biti više mene kao što i njega ima više. Jedan trči, drugi sjedi, treći se rukuje, četvrti skriva itd itd, a jedan voli Domovinu i bijeli Zagreb grad.)
Jest zlatna sredina je nešto drugo i o tome sam htjela govoriti. To je filozofski izraz- za nekoga tko bira između krajnosti:
„Aristotel :
…..vrline volje, a postižu se ako um usmjeruje i odgoji volju u izboru po načelu "zlatne sredine" (izbjegavanje neumnih krajnosti), pa je vrlina odabiraćka naklonost volje da bude sredina izmedju dva loša smjera: pretjerivanja i zaostajanja za mjerom“
I što se događa onome tko izabere zlatnu sredinu?
Ne pripada nikome, jer je danas vrijeme ekstrema, površnosti u ekstremnom.
Onaj koji bira zlatnu sredinu nađe se na vjetrometini između lijevih i desnih strana, raznih političkih struja, načina življenja, gorljivih ateista i jednako gorljivih teista.
Svima nam smeta.
Na neki je način opomena i svjedok naših zastranjivanja i loših djela. Svi zatvaramo oči i prelazimo na drugu stranu kad sretnemo takvog nekoga. Ne trebaju nam svjedoci našim zastranjivanjima. Oni koji bi mogli prodrmati našu uljuljanu stvarnost. Poremetiti naše živote.
I dosadni su.
Bez začina su, a mi hoćemo što više uzbuđenja, Pornografije, mafije, ubojstva, zločestih momaka, droge, uništenih života, pokvarenih političara, sprege novca i politike i moći.
Da to hoćemo. Taj adrenalin u svakoj pori života. Tijela i duha.
Ovo stanje u nas i cijelom svijetu to smo mi.
Gmazovi, sitne duše u potrazi za: daj mi ga danas.
Poslije mene i potop.
I sama se uklapam u sliku.
Negdje krajičkom mozga svjesna sam toga i zato tražim odgovore.
Zasad ih nalazim samo u srcu. U mističnom.
A mistika je i ovo jugo koje spušta nebo na zemlju i čini granicu između dobra i zla čovjeku nejasnom.
Post je objavljen 18.12.2008. u 11:04 sati.