Upravo sam sa porezne disiprava. Razgovarala s jednim od šefova. Kulturan, spreman savjetovati i pomoći.
Nije vic. Ima takvih.
Ne može ništa. Stvar je gotova. Ja sam potpisala, pred vrlo kratko vrijeme, …već nešto.
-Jeli vaš potpis, pita?
Kimam, već sam bez teksta, nisam baš toliko glupa, a glupa jesam, to da.
-I što ja mogu reći, kaže smireno, ako sad ovo pošaljem u središnjicu, nije baš rekao središnjica, ali to je to. - Što će oni reći. Jeli gospođa bila na psihijatriji kad je potpisala?
Da psihijatriji!?
Cijela moja ulica, što kažem grad, cijela zemlja je ludara, ne samo moja glava.
-To vam je sve po zakonu, kaže šef smireno. Meni vas je žao, ali… Žao mi je, ne može se ništa napraviti. Tko vam je to sastavio. Tužite njega….
Nju, nju, mislim u sebi, ali ne mogu je tužiti. Nije prijavljena. Radi mi to poluprijateljski, polurodbinski – ali i plaćam je za to. Iako, kad smo započeli rekla je da ima nekoga tko je savjetuje i tko ima službeni pečat tako da je sve legalno. Ali dan po dan tri godinice ja potpisujem i uredno plaćam, glupa sam, glupa sam… nitko više ne spominje pečat i sad konačno zadnji obračun ja moram platiti, prije nego me upokoje na razne načine, 250.000, 00 lijepih kunica. Vrlo oblih.
-Za Boga miloga, kaže, - dolazili ste ovdje zbog svojih kolega. Njihovih problema. Bili ste nešto u komori… Morali ste znati…
-Nisam razmišljala, radila sam.
-Napisat ćete molbu, žalbu, čisto da umirite savjest, ali neće biti pomoći…. Žao mi je, Žao mi je.
Ispratio me sažaljiva pogleda.
Nije za vjerovati!!!
Do sada sam se tješila: Možda još ima nade, govorila sam sama sebi.
I što raditi Njoj?
Ništa, već se vadila na ovo i ono, pa kriv je onaj koji je pred… itd, itd.
A i rod mi je. Zbog ogromnog rada, cijeli svoj život, cijeli ovaj svoj bijedni (rado bih rekla je...) život nisam uspjela održavati razne odnose… sve mi je išlo u krivo.
Ne mogu prekinuti sa cijelim svijetom, iako sam na rubu.
Važno mi je bilo raditi po Božju i onako kako je država od mene tražila. Sve je uredno plaćeno… Nisam radila niti jednog jedinog dana u fušu. Sad sam kriva. Kriva sam
Sto posto sam kriva. Prepustila sam se neznalici kojoj to ne mogu niti reči.
A bemti i ovu državu, bez srca, nije mi domovina, i one koji su pokrali milione, a država im ne može ništa jer je i tamo sve po zakonu.
Meni može i to po zakonu.
U petak idem opet kod vlč. Suca. Nema veze sa ovim slučajem, ali...
Nisam sigurna da mi je tamo mjesto jer mi je srce puno bijesa.
Mnogi su mi nanijeli zlo. Opraštala sam. Pokušavala i puno puta uspjela zaboraviti i oprostiti.
I sama sam bila zla. Ružno je čuti, ali znala sam da sam nepravedna. Pokušavala sam ispraviti, ali to često nije moguće. Bude prekasno.
Sad se trudim. Sretna sam da još imam vremena oprostiti sebi i drugima, bar se tome nadam.
Evo što je rekla Simone Weil:
'Ljudima ne možemo oprostiti zlo, ako za nj ne optužimo Boga.
Ako optužimo Boga, opraštamo, jer Bog je Dobro.'
Ili kako bi mi po našku rekli, iako nije isto: Svako zlo za neko dobro.
Ono Dobro kojem se nadam.
Post je objavljen 09.12.2008. u 14:57 sati.