Blog.hr

cool

uto

11/25

Kao voda za čokoladu

luki2.blog.hr

U ponedjeljak, 17. studenog u 18.30 sati u Surogatkinu KIC (Preradovićeva 5) održala se sedma večer ciklusa FILMBOOK uz projekciju igranog filma "Kao voda za čokoladu" redatelja Alfonsa Aráua.

Film "Kao voda za čokoladu" ekranizacija je romana meksičke spisateljice, ujedno i scenaristice filma Laure Esquivel. I knjiga i film primjeri su magičnog realizma, pa se tako osjećaji glavne junakinje Tite prenose na ostale likove preko hrane koju ona priprema. Komično-tragični zaplet otvara univerzalna pitanja: je li moguće ispriječiti se ljubavi, kontrolirati ju ili pak uništiti? Može li ljubav uvijek naći svoj put te što se događa ako se pokušava napola realizirati, ignorirati ili pak ubiti? To su samo neka od pitanja..

Film je osvojio 27 nagrada i 14 nominacija, između ostaloga nominiran je za BAFT-u te Golden Globe nagradu, a među najvažnijim osvojenim nagradama ističu se nagrada publike i nagrada za najbolji scenarij na Chicago IFF-u te nagrada glumici Lumi Cavazos za ulogu Tite na Tokyo IFF-u.

Program FILMBOOK posvećen je filmovima nastalima prema književnim djelima i nudi profesionalne uvide u filmska i književna djela kroz tri područja djelovanja; filmsko, književno i psihološko-psihijatrijsko. Izabranih osam naslova za prvu godinu programa birani su po stilskoj, tematskoj i žanrovskoj raznovrsnosti te pokrivaju raspon od 20 godina u filmskom i više od 70 godina u književnom stvaralaštvu.
Nakon svake projekcije slijedi tribina na kojoj sudjeluju prof. Korana Svilar, spisateljica i gimnazijska profesorica, dr. Sandra Ferenčić Ćuk, psihijatrica, educirana u psihodrami, psihodinamijskoj, psihoanalitičkoj i procesnoj psihoterapiji, transakcijskoj analizi i Gestalt terapiji te izv. prof. art. Katarina Zrinka Matijević, filmska autorica i sveučilišna profesorica, voditeljica programa FILMBOOK.

Sinopsis filma:

Djevojka Tita za vrijeme revolucije živi u zabačenom meksičkom selu sa tradicionalnom i strogom majkom te dvije sestre. Njezina je ljubav prema Pedru zabranjena zbog krute obiteljske tradicije prema kojoj najmlađa kći mora njegovati majku. Do ušiju zaljubljeni Pedro, kako bi živio s Titom pod istim krovom, radi kardinalnu grešku i ženi njezinu sestru.Tita tako dobiva priliku svoju ljubav, ali i druge osjećaje izražavati kroz svoj talent za kuhanjem. Njezina hrana utječe na one koji je jedu stvarajući niz tragikomičnih zapleta koji Titinu ljubav, ali i sudbine svih ostalih likova, kaotično i poetično, nosi ka raspletu u stilu magičnog realizma.

(1992., Meksiko,123')
Režija: Alfonso Aráua
Scenarij: Laura Esquivel
Po romanu Kao voda za čokoladu Laure Esquivel iz 1989.

ULOGE:
Lumi Cavazos (Tita),
Marco Leonardi (Pedro Muzquiz),
Regina Torne (Mama Elena),
Mario Iván Mártinez (Dr. John Brown)

Meni je diskusija o odgledanom uvijek najbolja. Ono što nam daje knjiga, ne može dati film i obrnuto.

Kraj filma - tu je najbolje "vidljiv" magijski realizam. I sad - nikome se nije svidio kraj. Da, ali....."Sve prave ljubavi su tužne." Kao da nešto pukne u nama, kada nešto ili nekoga jako dugo čekamo - pa jednostavno nam je previše kada se nekoga dočepamo..Srce prepukne- od sreće. Ljubav prema obitelji - da, ali bezuvjetno? Čak i ako Te gaze i ne vole?!

Tako, odeš sa ljubljenim u jednu novu dimenziju....

Slijeva na desno: Zrinka Matijević, Korana Svilar, te dr. Sandra Ferenčić Ćuk....

A ovo je hrana, poslastice i igračka koja pišti......Za moju Miju.

Ljub!

pon

11/25

Divna skupina mladih ljudi

konobarica123.blog.hr

Pao je mrak još u Vatikanu. V je hvatala sjene, postrojavala nas izvan snopova svjetala upaljenih lampi na trgu S. Pietro. Malo lijevo, tako, vi stanite unutra, a vi malo dolje, može, super... Baterija ne njenom profi fotiću je već iscurila i posljednje smo fotke uhvatili nečijim ajfonom, jer on ima najbolju rezoluciju. D je parkirao tik do nekog zapadnog ulaza na trg. Toliko blizu da sam se cijelo vrijeme bojala da nas auto neće tamo dočekati dok se vratimo. No, D je polu Talijan i izuzetno snalažljiv tip pa zna gdje se, kako i kada može parkirati. Ovo je free 2 move, kad vide oznaku te aplikacije, ne dižu i ne stavljaju kazne, samouvjereno je izjavio zaključavajući auto.
Pofotkali smo se dakle u Vatikanu, dok je noć krala dan, a kad smo sjeli u auto unajmljen preko aplikacije free2move, mrak se spustio na rimske ulice. U relativno novome C4 D je samouvjereno vozio kroz grad, prešaltavao se iz trake u traku na onaj italo način. Uguravanjem. U autu smo stiješnjeni na zadnjem sjedištu V službena fotografkinja promocije, studentica režije u Gorizi i Juniorkina frendica od vrtića još, Juniorka i ja. D Juniorkin dečko je vozač, a L, također frend od vrtića preko osnovne i srednje pa do studentskih dana i brat blizanac Juniorkine najbolje frendice - suvozač je. On je naime morao biti u autu, jer free2move ima kompliciran postupak iznajmljivanja auta, a ispostavilo se da na neku foru jedino njegova vozačka odgovara svim uvjetima. I tako mi zadovoljni, opijeni lijepim danom u kojem je mladost potegnuvši oko devetstotinjak kilometara uveličala i uljepšala obranu i proklamaciju diplome svoje frendice jezdimo zakrčenim rimskim ulicama. Odjednom se kroz zvučnike protegne glas Lorette Goggi i njen svjetski poznat, talijanski klasik Maledetta primavera.

U ratu i miru...

dinajina-sjecanja.blog.hr

Barokni grad u srcu ravnice,
u zagrljaju Vuke i Dunava, na
mostu lik tužne uspomene.
Grad živi, izlječio se, oaza
vjerovanja u radost dolazećeg
omamljuje osjetila, priziva
oprost onima koji nisu znali
što čine. Vodotoranj, restoran
i vidikovac, simbol zajedništva
u ratu i miru naše svakodnevice.

Nezaborav bdije u našim srcima.

Dijana Jelčić

ned

11/25

Vučko

luki2.blog.hr

Danas ugodna kvartovska kava s mojom Annemarie. Bila je u Sarajevu, pa me se sjetila. Baš sam bila zahvalna. Jer uživam upravo u sitnicama, koje meni život čine ljepšim. Podmetač za čašu - Sarajevo i privjesak za ključeve Vučko. Dragi Vučko, kada je sve bilo jednostavnije......I ljubavnije...

Došla sam kući, šetala sa Mijom i pričala s mamom, koja djeluje sigurno i raspoloženo.

I eto - prođe još jedna nedjelja.

Na kraju dana čaj iz Winter collection , uz puno limuna i malom žlicom meda. Čitanje lektire za knjižni klub.

Ljub!

Pokušavam

andrea-bosak.blog.hr

ali nikako ne uspijevam da stanem na noge
imala sam terapeuta u kući
patronazna sestra dolazi dva puta tjedno
Kiki mi pomaže koliko može,
komisija mi odobrila toplice ali čekam kao i većina ljudi koja nemaju vezu,
čekam i komisiju da mi odredi inkluzivni dodatak

Pokušavam sve a ništa napretka nema.

svilenim riječima

agava505.blog.hr

... naučila sam živjeti
u nepoznatim odajama sebe
naučila sam
svoj vriskajući stih prešutjeti
dok ostali galame ljubav i sreću…

pitam se, koliko uspijevam
svilenim riječima
i nedosanjanim snovima
prikriti ožiljke srca
i pukotina duše

Spoznaja bez kalendara u ruci

penetenziagite.blog.hr

Lišće umire oko nas u milijardama s naoko odlučnom i neupitnom vjerom u konac, zavaravajući nas opet iznova svojim samrtnom uzdahom: - Gotovo je; jednom za svagda; nikad više; opraštam se s tobom zauvijek; ostavi mjesta u sjećanju i za mene - - - tiho i snažno šapuće posljednjim drhtajima na toplom jesenjem vjetru, posve sigurno kako nas je uvjerilo u sigurnu i beskrajnu pustoš samrtnog leda; padajući nam krotko i zavodljivo između nogu leteći pored šalice s posljednjim makijatom ispijenim na suncu i svježem zraku.

No, mi se više ne damo prevariti; nismo ti ni mi, kume, od jučer. Izgubljeni, predani i zaboravljeni, vjerujemo još uvijek čvrsto u posljednju stvar koju smo s mukom ali kroteći radost u očima spoznali u godinama iza nas: - Ne varaj nas, lišće; dobro znademo kako je tvoj samrtni ples obična, jeftina predstava za jednu sezonu. Kao da opet s prvim toplim danima neke daleke i sada nezamislive veljače nećeš u nama probuditi staro ufanje u vječnost i posve nove pupove u naizgled mrtvom tkivu; kao da odavna već ne znamo da iza svake tvoje samotne i bezizlazne zime slijedi zov nekog znanog, dalekog, čežnjama okupana proljeća; prijetvornog i sama sebi neobično važna poput plava neba što podupire obzore koji padaju na nas.

- Sam sebi neobično važan - ponovi naglas običan, zaboravljen promatrač u metežu vrtloga vjetra pod već gotovo golim krošnjama.

sub

11/25

Interliber 2

luki2.blog.hr

Jučerašnja lijek juha.....Prefina! Liječi bez antibiotika.

Danas - Interliber 2!

Promocija knjige Zdenke Kovačiček....+izdavači Iris Illyrica

Zdenka i ja....

Knjiga i odlična torba....

A Balbelo kaže:

Sve je otišlo u Honduras....:))))

Prate me još od rane mladosti tipovi spremni na sve gadosti
Svim promenama odolevaju, o Bato, Bato, samo polevaju
čuvam se raznih elemenata, od maloletnih delikvenata
bacila, matorih onanista, o Bato, Bato, nacionalista

Sad mi je pomalo dosta tog presinga
polako momci, ja nemam vrat od mesinga
O, dal se iko javio da nije odmah gnjavio i davio?

Hej, sve manje tipova ostaje poput nas
sve drugo odavno je otišlo u Honduras
Mi trudimo se znanstveno da propadnemo barem dostojanstveno

PRate me fRajeRi što govoRe “R”, oni su pRgavi po pRavilu
i pRetežno se konfRontiRaju, o Bato, Bato i oponiRaju
čuvam se devojaka razrokih, postoje za to dobri razlozi:
nikada ne znam koga čekaju, o Bato, Bato, sa kim se šmekaju

Sad mi je pomalo dosta tog presinga
polako momci, ja nemam vrat od mesinga
O, dal se iko javio da nije odmah davio i gnjavio?

Hej, sve manje tipova ostaje poput nas
sve drugo odavno je otišlo u Honduras
Mi trudimo se znanstveno da propadnemo barem dostojanstveno

SLede me Lica koja govore “L”, oni su zLočesti po praviLu
priLično Lako maLtretiraju, o Bato, Bato, eLiminiraju
čuvam se dvosmislenih viceva, debilnih pitanja i bliceva
Pun mi je kufer neke bratije, o Bato, Bato, i birokratije

Stvarno je pomalo dosta tog presinga
polako momci, ja nemam vrat od mesinga
O, dal se iko javio da nije odmah gnjavio i davio

Hej, sve manje tipova ostaje poput nas
sve drugo odavno je otišlo u Honduras
i trudimo se znanstveno da propadnemo barem dostojanstveno

Nek idu malo svi u Honduras, nek idu svi u lepi Honduras

Ili nek otidnu u Kaunas, u Honduras, bolje u Honduras

Nek idu malo svi u Honduras, i bice ovde više mesta za nas
nek idu malo svi u Honduras, tamo ih čekaju banane

Nek malo otidu u Honduras, nek idu malo svi u Honduras

Nek idu svi u lepi Honduras

Zar?! :)))))))

Ali i......

Ljub!

Klize

bez-obzira-109.blog.hr

Zaobišli smo veliko slavlje
ne dopušta trenutak
opet ne mogu zaobić sve ove godine
ne mogu ne reći kako je svaki dan bitan
da i u moru nepredvidivosti moramo obilježiti
još jednu godinu kao "pješaci"
tu smo na okupu iako neki fale
bit će dobro nadajmo se
nazdravimo danas jer tvoj je dan
nazdravimo za prisutne i one koji nisu tu
svjesni klizanja trenutka i trenutaka
i svega što donosi dan i dani
glavu gore
uz zdravicu ide moja želja
za tvoj zdrav život
sretan ti rođendan moj suspavaču i suputniče:)

MOJA LIPA RADOST

komentatoricamicaa.blog.hr

Nije Dioklecijan bio blentav kad je izabrao baš ovaj grad za svoju palaču
Za nas iz grada sve je više manje poznato : Peristil je centar svita, kava u Luxoru se pije unutra ali i vanka na onim visokim skalinama s kušinićem poda se da kamen ne bude puno ladan ,
Get je divota jezgre u kojoj sirotinja odrasta , u kojemu deboto sunca nema i di nemoš umrit a da ti susid sa druge ponistre ne doleti u pomoć.
Ispod ure nema više ure, ali tu je volat di se svako Silvestrovo u podne okupljamo svi pokretni da bi zapivali - te pisme i takvog svita i takve radosti nema nigdi okolo.
O Rivi se nema šta reć što se ne zna : ko je živ , taj mora napravit đir, popit kafu u Bobisa ili Adrijane , , nać mista na jednoj od bilih šentadi i gledat more, Brač, Spliska vrata od mora . O zidiću od Rive roman bi se moga napisati : ko god je iša u srednju školu, taj je prvo posli nastave svratija na zidić sa ekipom, bacija koju batudu, čeka curu da završi joj 6. sat : velika prijateljstva i male a prave ljubavi bile su uprav na zidiću od Rive ( znam ko od blogera zna šta govorin )

Intanto , tila sam reć jedan detalj koji malo ko zna a postoji visoko od poda

pođete li na Peristil u Splitu, podignite glavu i uočite dvije omanje skulpture otprilike na polovici zvonika Svetog Duje. Lijevo je gola ženska figura raširenih nogu, s vidljivim svim ženskim atributima. Desno je zmaj koji u kandžama drži nekog golog mladića. Po legendi, taj par skulptura srednjovjekovni je obračun s požudom: tko ženu promatra golu, završit će u kandžama demona.

Ove šporkarije koje su se dogodile u Splitu i Splićanima učenicima u Zagrebu su puno grube : Split je grad zdrave lipote i radosti i ne priliči mu ono o čemu se govori i piše
I za kraj ....famozni zidić svih naših susreta , prvih ljubavi, pravih prijateljstava i odlazaka u život

Foto: Ricardo De Pol i Joško Gudić
DAF.facebook.com

pet

11/25

Tu sam

andrea-bosak.blog.hr

Evo me
Nisam Vas zaboravila
Nisam imala snage pisati jer ležim.

Nedostaje korak, a kalcifikata ima na tone...

agava505.blog.hr

Vrijeme teče, neumitan mu je hod
svaki dan donosi svoju priču,
svaki dan nova je pjesma,
nova borba, često bol,
nevjerica, pad i slom
u trenutku let
pa opet ponor i lom...

Kako pomiriti
i kako prihvatiti
vrijeme i događanja,
kako otkriti svijetu
sve turbulencije
unutarnjeg svemira...

nedostaje samo korak
posljednji korak do kraja puta
korak koji dijeli sreću i bol
korak koji dijeli suzu i osmijeh
korak koji dijeli sazviježđe i slobodu...

korak želja na krilima jutra
korak snoviđenja, korak do neba
monotoni ritam tišine, rapsodija sjećanja,
korak u beskraj ka svitanju sunca
korak u beskraj do smiraja duše...

kondukter šuti, otkriti ne smije
ima li svjetla na kraju tunela...

***

moj raport na brzu brzinu: jučer odrađen drugi tretman
fokusiranim udarnim valovima na ramenu desnom....benti i desno i lijevo
bageri su lomili stijene, kamenje i kosti
Fale još samo pijuci i krampovi, doktor je zadovoljan
kaže ide sve po dobrom
a ja...
unezvjerena, uplašena, pola me nstalo, pola ostalo tamo negdje
mrdnuti ne smijem, mirovanje je sada zapovijed
ako je za utjehu: došla žena kuću održavati
došla druga loncima se zanimavati
došla treća, pola trgovine mi kući donijela
sve u svemu svako lani bolje
ode moja mirovina a nisam ni keks rekla.......
bit će bolje, kažu,
bit ćeš kao nova...

Perla

luki2.blog.hr

S1 intervju Redateljica Alexandra Makarová snimila je film o majci koja se usudila staviti sebe na prvo mjesto
Njezin film Perla u programu je 23. Zagreb Film Festivala koji je počeo 10. studenoga.

Program 23. Zagreb Film Festivala donosi i napetu priču o slikarici Perli koja odluči napustiti sigurnost egzila i vratiti se u komunističku Čehoslovačku.

Alexandra Makarova
Ingo Pertramer
Perla, drugi dugometražni film scenaristice i redateljice Alexandre Makarove, naslov nosi po protagonistici, slikarici disidentici koja živi na razmeđi dva blokovski podijeljena svijeta. Početak je osamdesetih godina prošlog stoljeća i Perla radi kao umjetnica u Beču, godinama nakon bijega iz rodne Čehoslovačke, poslije sovjetskog sloma Praškog proljeća 1968. Život u Beču joj je dobar, no breme prošlosti se u cijeloj punini ponovo sruči na nju nakon telefonskog poziva preko granice koji ne može ignorirati. Perla je kompleksan lik čija je osobnost razapeta između različitih unutarnjih previranja: potpuno prekinute prošlosti koja ju progoni, majčinske odgovornosti nasuprot njezinog neurednog umjetničkog života, kao i različitih jezika koje govori, slojeva njezinog višestrukog identiteta.

S1: S obzirom na Vašu osobnu biografiju, između “Istoka i Zapada”, koliko su intimni bili motivi da napišete i režirate ovu filmsku priču o disidentskoj umjetnici u specifičnom blokovskom vremenu u Europi?

Vrlo, s obzirom da dolazim iz disidentske obitelji još od 1917. godine kad je mog pradjed napustio Rusiju. Nekoliko dana prije kraja rata 1945. godine tajna služba NKDV uhitila ga je u Čehoslovačkoj, gdje je obitelj započela novi život, te su ga deportirali u gulage u Sibiru na deset godina. Tako da su takve teme uvijek bile dio moje obitelji: protjerivanje, iskorjenjivanje, politički otpor kao i držanje vlastitih uvjerenja. Prvotna ideja mi je bila snimiti film o vrlo otpornoj ženi, majci i umjetnici koja sa bori za svoju slobodu da bude umjetnica i živi životom koji želi. Odabrala sam razdoblje ranih 1980-ih jer je to bilo vrijeme s nešto više nade nego, primjerice staljinističke 1950-te ili period neposredno nakon Praškog proljeća i sovjetske invazije. Htjela sam lik koji je bio dio Praškog proljeća, jer je za tu generaciju, pogotovo mlade ljude, nada bila uništena preko noći, pa tako i za junakinju mog filma.

S1: Kod Perle gledamo i želju za emancipacijom od društveno nametnutog stereotipa majčinske figure. Što Vam je bilo bitno istaknuti u tom odnosu majke i kćerke.

To je opet povezano s mojim iskustvom s obzirom da sam imala sam težak odnos sa svojom majkom koja je imala samo 19 godina kad me rodila. Prvih godina živjela sam s bakom i djedom u Čehoslovačkoj, a nakon pada “željezne zavjese”, počela sam živjeti s njom u Beču. Ona je bila slobodna, divlja umjetnica koja je puno tulumarila. S obzirom da nisam imala oca, morala sam biti vrlo zrela, zrelija od nje i ta odgovornost me pratila do mojih tridesetih dok sama nisam postala majka. Moj pogled na majčinstvo se tada dosta promijenio jer sam shvatila koliko je neistinit stereotip o majčinskoj ikoni koja pati za sve i svakoga, jer si kao majka uvijek sama i moraš se brinuti i za samu sebe. Na tom su tragu, primjerice, žene emancipiranije u Francuskoj, nego Austriji ili slavenskim zemljama.

Film Perla
S1: Možete li nam pojasniti kontekst uskršnje scene na selu?

To je patrijarhalni običaj, uglavnom iz slovačkih sela, koji se odigrava na uskršnji ponedjeljak. Muškarci u selima polijevaju vodu po ženama ili se žene potapa u rijeci i dvorišnim koritima te ih se zatim šiba štapovima (tzv.šibačka). Vjeruje se će žene zbog tog ostati svježe i zdrave cijelu godinu, a ljudi koji prakticiraju taj običaj ne vide neki zlostavljački problem u tome. Kao dijete na selu sam svjedočila takvom događaju i istovremeno je bilo uzbudljivo i strašno, nikad to neću zaboraviti. Kako je u filmu prikazano, to kreće skoro kao šala, no bilo je bitno da skrene u zastrašujuću putanju. Ta scena se odnosi na Perlin unutrašnji strah kada ponovo shvaća da je muškarci savladavaju protiv njezine volje.

S1: Puno kadrova u filmu kompozitno nalikuje slikarskoj vizualnosti. Kakav Vam je bio vizualni pristup i neki od stilskih uzora?

Puno tog sam odredila u scenariju jer pišem vrlo vizualno. Poput Perle, moja majka je slikarica, kao što je bio i moj djed te sam velik dio svog djetinjstva sam provela na Akademiji primijenjenih umjetnosti okružena mnogobrojnih slikarima. To je naravno utjecalo na mene, na različite stilove i pristupe vizualnom jeziku, bojama, ali kompoziciji slike. Volim radove Christophera Doylea i Lukasa Zála, posebice njihovo kadriranje. Ali u biti, moj snimatelj i ja smo uglavnom bili inspirirani fotografijama iz 1950-ih i ’60-ih, fotografa poput Freda Herzoga ili Vivien Meier. Također, željeli smo imati promatračku perspektivu, iluziju izvanjskog nevidljivog gledatelja. Naravno, s obzirom da se radi o filmu koji se događa u prošlosti, boje u filmu i kostimografija su mi često bili bitniji od nekih snimateljskih odluka.

Film Perla
S1: Glazba u filmu je vrlo eklektična: od klasične glazbe koja prevladava u mnogim scenama, preko “utapajućeg” jazza do pop pjesma iz perioda. Koji je bio općenit pristup glazbi u filmu?

Glavni izazov je bio kako naći pravu ravnotežu jer smo već imali puno klasične glazbe, s obzirom da je lik kćeri Julie pijanistica, ali samo klasika bi previše romantizirala film. Volim glazbu skladanu za film tako da su skladatelji Rusanda Panfili i Johannes Winkler bili uključeni u scenarij i krenuli skladati dvije godine prije samog snimanja. Poljski jazz koji slušamo u sceni baru je nešto što bi se tamo tada moglo čuti, a i velika sam obožavateljica Krzysztofe Komede koji je skladao za rane filmove Romana Polanskog. Razvili smo i minimalistički stil, kako je Rusanda došla na ideju da se pridoda dosta zvukova disanja koji predstavljaju Perlin unutarnji glas.

S1: Koji su bili izazovi rekreiranja vremenskog perioda i kako ste pristupili tome da možda izbjegnete stereotipove komunističke Čehoslovačke?

Najveći je izazov bio naći selo koje nije bilo puno obnavljano. Također, nisam htjela pojačati sliku turobnog Istočnog bloka i prikazivati samo sive betonske zgrade, zato sam, između ostalog, kao jedno od mjesta radnje odabrala hotel s austrijskom arhitekturom iz vremena Prve republike. No, u Čehoslovačkoj je za vrijeme komunizma svugdje bio isti namještaj, svjetiljke i tkanine. Za njih su postojale duge liste i često ste ih mogli dobiti samo preko veze. Smiješno je što je takvo pokućstvo danas moderno i gledatelji često smatraju da u filmu izgleda previše moderno. No tako je izgledalo, rekreaciju smo radili smo na temelju obiteljskih fotografija. Moji djedovi i bake su desetljećima fotografirali svoje stanove, tj. sobe, bez ljudi u njima, tako da nam je to bilo od pomoći.

Film Perla
S1: Jeste li, promovirajući film, doživjeli različite reakcije publike, pogotovo u europskim zemljama na suprotnim stranama bivše “željezne zavjese”?

Općenito su svugdje reakcije bilo vrlo slične, bez obzira jesmo li bili na Tajvanu, u Indoneziji ili Francuskoj. No, primijetila sam da su gledateljice iz zemalja Istočne Europe često negativno reagirale na lik Perle, kao i na mene samu. Nerijetko mi je bilo rečeno da, s obzirom da živim u Beču, nemam pravo prikazivati ovu priči. Vjerojatni razlozi tome su osobne traume.

Ostatak morate otkriti gledanjem filma. Mislim da početkom idućeg mjeseca fil ulazi u redovnu kino distribuciju.

Sjećam se, bila sam u osnovnoj školi, kad je došla bakina poštarica i tiho joj kaže da odlazi u Kanadu. Bježi! Tada nisam razumjela, sada znam jako dobro..

Film smo na kraju trebali ocijeniti. Dala sam odličan.

Na poklon sam od prijateljice dobila i domaće smokve....

Ljubim!

čet

11/25

Boje jeseni

pozitivka.blog.hr

U svom tom upornom i dosadnom crnilu i sivilu okoline, treba nam malo pozitive. Kad si zarobljen u takvoj okolini, ipak treba na tren izaći iz "takvih okvira" da te ne zatruje svojom zagušljivošću.

Ponekada je takav bijeg okarakteriziran kao kukavičluk, no često ipak ispadne da je hrabrost. Jer, tko želi živjeti u "malim okvirima" koji te stišču i pritišču da zaboraviš biti ono što jesi?

Jedna od najjadnijih ljudskih osobina je podcijenjivanje. Ismijavanje. Nevjerovanje u nekoga da će na kraju ipak uspjeti nekako. A gdje će onda ti neki biti koji su bili sa strane? Nigdje.

I zanimljivo, prisjetih se.... punim 9 godina pisanja. Što je pisanje, što znači.... ne razumiju to svi. Zadnja godina malo šteka, ali tu sam. Hvala svima koji na neki način, ne da me podržavate, nego izvlačite iz mene ono najbolje.

Ritam srca...

dinajina-sjecanja.blog.hr

Odrastali smo u okrilju bučne pedagogije
roditelja. Njegov tata i moja mama su nas uveli
u svijet knjiga, slikarstva, teatra i umijeća življenja.
Bili smo brat i sestra, ne genima, nego srcima.
On je slijedio tragove svoga oca, ja sam otišla u
sanjane daljine. pri susretima smo se sjećali
radosti djetinjstva. Kad se razbolio bila sam
dvostruko tužna, osjećala sam dvije slićne
boli. za supuga i za njega. On nije pobijedio zvjer
koja mu je žderala život.

Radost naših desetljeća osjećam ritmom srca..

Dijana Jelčić