Blog.hr

cool

pet

11/24

Ne plači, ne stoj, nisam tu.
Malen taj grob mojem je snu.
Sad sam i muk i vjetra dah.
I krijes. I snijeg. Svjetla sam prah.
I žuti klas i sunca trak.
I lišća dažd, jutarnji mrak.
Ptica sam let, svod mi je dom.
Zvijezda kad sja, ja svijetlim s njom.
Ne gledaj grob, već suton plav.
Nisam umrla. S tobom sam sva.

Mary Elizabeth Frye...

Dijana Jelčić

MEMENTO

donabellina.blog.hr

Svim dušama mir.i spokoj vječni ..

čet

10/24

Opusti se....

star-rose-bloger.blog.hr

Osmijeh, osmijeh za ljude koji te vole, za ljude koji žive oko tebe. Nasmiješi se za sebe i ono malo što ti život pruža. Smij se jer je to dobro za dušu i osmijeh jer nitko ne zaslužuje da prestaneš to raditi. Tvoj osmijeh je radost za one koji te vole i ljutnja za one koji ti zavide..
~ Dobro jutro Životu i svemu što će donijeti ovaj posljednji dan listopada.... A neka dani budu blagi u vremenu ovom... Neka sunce novu radost budi, osmijehom koji na lice dan ponudi.... A za nove izazove u danu pruži dobre vibre vedrinu izabranu... Opusti se jer novi dan se prostire.

Širite osmijeh i vedrinu i sjetite se da je ovaj dan samo danas i da se nikada više neće ponoviti i samo danas imate priliku neke stvari napraviti baš onako kako želite.
Zato iskoristi svaki tren jer ga imaš a već poslije on postaje prošlost.

"Odlazim", rekao je Listopad...
„Vreme je“, šapnuo mu je Studeni... I tako se oni pozdravljaju i nove avanture i izazove kroz život postavljaju, a nama osmijeh ostavljaju....

Mi nismo znali...

dinajina-sjecanja.blog.hr

– A kad zaboraviš čistu posteljinu srijedom i subotom,
A naročito kad zaboraviš nedjelju
Kad zaboraviš naše nedjeljne trenutke u krevetu,
Ili mene kako sjedim na radijatoru u tromo popodne,
I gledam niz dugu ulicu koja nikamo ne vodi;
Zagrljenu priprostim starim kućnim ogrtačem nenadanja;
I ništa ne moram da radim, i sretna sam, a ne znam zašto…

Gwendolyn Brooks

Mi nismo znali u nepokretnim
nedeljnim jutrima uživati u blizini,
nismo znali uz jagode i šampanjac
željama darovati život. nismo voljeli
nedjeljna popodneva u kojima se ne
događa ništa. bili smo premladi za rituale,
a imali smo ih. Ručak u studenskoj menzi,
bjeg od dosade u kino... gledali smo isti film
dok je bio na repertoaru, mladalčki mazohizam.
Najljepša ljubavna priča ikad,
Ali MacGraw i Ryan O'Neal, cijeli svijet se zaljubio
u njihovu tragičnu priču o zabranjenoj ljubavi
mladog bogataša i djevojke iz srednje klase,
o svim iskušenjima koja su prolazili do
njene smrti od leukemije...

Ironija naslova, Ljubav nije pobijedila smrt...
mi nismo preživjeli oluju ruža. zaboravili smo
nedjeljna posljepodneva i ogrtač nenadanja,
sretna sam, a kao Gwendolyn
ne znam zašto...

"Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987

sri

10/24

Babići

luki2.blog.hr

Nakon devet godina pauze, Hrvoje Šalković vraća se na književnu scenu s novim romanom “Babići”. Predstavljanje knjige održalo se u srijedu, 30. listopada u 18 sati, u kultnom Johannu
Francku, na Trgu bana Jelačića.

Pisan brzim potezima, jednostavnim, ali minucioznim potezima pera, karakterističnim za Hrvoja Šalkovića te neposrednom emocijom, s velikim osjećajem za čovjeka – za čudesa za koja je sposoban, ali i za neminovna životna posrtanja – Babići su roman koji se čita u dahu i koji se ne ispušta iz ruku.

Radi se o obitelji rasutoj po svijetu, koju ponovo okupi tragedija. Tu su i migracije i odnos prema različitosti....Migrantima....

Moje društvo za čitanje.....

S lijeva na desno: Alis Marić, "Čitaj knjigu", Tončica Čeljuska i Sanja Pilić.

Promocija broj dva: Cool u gradu, Sanja Baković i njena gošća Kristina Gavran. Knjižara "Ljevak" - mjesto radnje.

Kul u gradu u jesenskom ciklusu nastavlja s predstavljanjem zanimljivih autorica i autora čija književna ostvarenja temama i žanrovima pogađaju duh vremena. Prva gošća novog ciklusa je Kristina Gavran, dramaturginja i spisateljica. Kristina Gavran rođena je u Zagrebu 1987. godine. Diplomirala je dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, a doktorirala na Sveučilištu Loughborogh u Velikoj Britaniji istražujući pripovijedanje istinitih priča (True-Life Storytelling). Piše drame za djecu i odrasle, priče, pjesme i romane, surađuje s kazalištima u Hrvatskoj i Engleskoj, te piše za Hrvatski radio. Kristina trenutno živi u Cheltenhamu u Engleskoj, te radi na projektu „Birth Stories“ o pričama s poroda u sklopu CIRCE European Fellowship programa.

Do sada joj je objavljena zbirka kratkih priča Kiša u Indiji, ljeto u Berlinu (2016) za koji je dobila nagradu Slavić za najbolji prvijenac, te roman Gitara od palisandra (2018) koji je bio u finalu nagrade Europske Unije za književnost, finalu nagrade T-portala, te je osvojio nagradu Mirko Kovač za najbolje djelo mladog autora. Kratka priča Potpis osvojila je prvu nagradu Večernjeg lista. Na tribini Kul u gradu bilo je govora
najviše o njezinom posljednjem romanu Između (Disput, 2022) koji tematizira iskustvo migracije mladog zagrebačkog bračnog para. Isto tako, Kristina Gavran predstavila se kao autorica i govorila o svojim planovima za budućnost.

Kristina i Sanja

Meni osobno se najviše sviđa roman "Između", koji je, kako autorica kaže, poluautobiografski - jer se i ona selil iz Zagreba u Englesku....Jako me podsjetio na moj "slučaj" : Zagreb - Bratislava. Drugi roman bi svjetlo dana trebao ugledati u siječnju iduće godine.

Divan dan! Ljubim vas!

Lisbeth se rastaje

lisbeth.blog.hr

Kao što je to rekao moj predragi Andrić - dođe eto tako vrijeme, kad pamet zašuti , a budale zavladaju....

Meni će to biti najbolji opis raspada braka, i uzmite u obzir da je meni ovo drugi put -neće više bogami, i da ja nisam konfliktna osoba, nisam inatljiva i ne mrzim. Ne krivim druge za svoju nesreću i uvijek ću polaziti od sebe i uvijek ću pokušavati i pokušavati i kad je odavno prošlo vrijeme za pokušavanje, jer je brak vrst smrti, ne zaboravite to. Svaki put kad se udamo, umre dio nas, ali se rodi novi; kad rodimo, umre ogromni dio nas, ali se stvori veći, vrjedniji, ali kad se rastanemo, samo umremo kao osoba koja smo bili, ništa drugo, ljuska koja iznova traži smisao i svrhu i cilj...
To je najusamljeniji dio odraslog života, većina ljudi nas napusti, većina ljudi ako nas i sasluša izbacuje one šablone šablona, za koje bi ih opalio nogom u guzicu da bolje shvati kako izgleda to -ma samo idi naprijed, šta te briga, život je pred tobom – ma krepaj sinko, koji život? Ako se rastegnem malo jače, iščašim nešto...

Moje je stajalište da bi razlog za razvod braka moralo biti moguće izreći u jednoj jasnoj rečenici. Sve drugo je glupost i inat.
Što je razlog mog razvoda u jednoj rečenici. Razlog je prijetnja mojoj kćeri i izdaja. Sama prijetnja mojoj kćeri je dovoljna, ali izdaja je taj nož u leđa koji je zavrtnut tri puta za svaki slučaj i izbacio iz moje duše i posljednju trunku empatije.

Oni koji su čitali moj blog znaju da je tu bila jedna glupa situacija sa sestrom koja je prelazila svaku granicu u svim smjerovima i eskalirala je kad sam naišla na njih u dućanu kako kupuju spizu. Ono, on gura kolica, ona meće taj rad. I navečer pred zatvaranje, došla sam u ordinaciju i rekla da to nije u redu, da to nije poslovan odnos, da to izgleda više kao da se hoćete ženiti a to se može riješiti ljudski ne ovako, osim toga ima drugih kafana i dućana je l' baš morate tu pred kućom se sastajati.
Oni su planuli na to; on da sam ja glupača glupa, jadnica nad jadnicima, nula pameti; ona da će me prijaviti policiji, rekoh ajde, prijavi...
I otišla sam.

Došao je doma bijesan kao ris, da sam ja šizofreničarka i da me treba strpati u ludnicu, da sam glupača glupa, jadnica, seljančura i sve što mu je palo na pamet. On je moj doktor, Jedan njegov telefonski poziv i ne gine mi ludnica, promijenila sam doktora instant. Sad to možete on line preko portala zdravlja,.
Kasnije sam mu prišla i rekla- ja sam tvoja žena, moj je posao da brinem o tebi. On je rekao grubo i prijetećim tonom – marš đubretarušo jedna, bolje se ti brini za svoju kćer!- Pritom je držao ruku oslonjenu na pištolj u svojoj torbi kojeg uvijek nosi sa sobom. Meni je već prijetio jednom pištoljom, ali prijetnja mojoj kćeri nije ista stvar.
Kasnije sam tu večer oko ponoći vidjela poruku te šuše – da li bi on imao što protiv da ona mene prijavi policiji.
Moj gospodin suprug je odgovorio: Ne još. Sada bi štetili i sebi.
Ne još. Znači za par dana, tjedan., dva, kad se pripremi teren...

Moj je muž stao uz njezinu stranu protiv mene. Izdao me. Zabio mi nož kroz leđa toliko da mi viri van ispod srca.
Skupila sam se u sobu svoje kćeri gdje živim posljednjih mjeseci , zaključala i razmišljala. Dan, dva. Na kraju sam se ustala u 4 ujutro, otuširala , spremila i otišla na policiju.
Prijavila sam ga za zlostavljanje, mene i kćeri, za ekonomsko uskraćivanje, za prijetnje jednoj i drugoj.
Podignuta je prekršajna prijava i oduzeto mu je oružje, iako ne vjerujem da je sve.

Dva dana kasnije zvao me da mu donesem kompjutore koji sam sa servisa donila kući i ostavila mu ih u osobi da ih ponese ali ih je " zaboravio". I ja sam odnijela, jer bez njih ne može raditi, potpuno naivno i glupo. Malo me ismijavao sa sestrom oko toga kako sam ja toliko pametna da bi mogla umjesto njih raditi taj posao... Rekla sam-samo su dvi opcije, ili ćeš se opametiti, ili ne.

Prijavio me za uzimanje kompjutora ordinacije bez pitanja čim sam napustila ordinaciju, to je kaže kazneno djelo, to su podatci pacijenata bla, bla..
Nisu. Ne smiju biti. Za pristup podatcima treba kartica. Više informacija o pacijentima ćete naći na papirima po stolu i u smeću nego na tim laptopima. Međutim, ja sam očekivala to sranje i odnijela ih ovaj put u servis. Sto eura, eto, pa plati...
On to ne zna još .

Danas me prijavila sestra za uznemiravanje. Ne znam koje. Rekoh policiji to nije istina, ali očito bit će tih prijava sad na sve i svašta.
Blokirala sam mu broj, da mi ne šalje sranja. Promijenila sam kćeri broj jer radi sranja i njoj.
Pokrenula sam tužbu za rastavu braka.
Moja je odanost nemjerljiva, ali nije slijepa...
I kocka je bačena.

Sestre

rossovka.blog.hr

Ima nešto posebno u crnobijelim fotografijama. Za mene su poput čuvarica uspomena, svih divnih i dirljivih trenutaka koji izranjaju iz sjećanja kada ih pogledam.

Ova je uistinu posebna; na njoj je fotograf ovjekovječio četiri sestre moga oca – Paulu, Vjekoslavu, Boženu i Mariju. Sad mi je neizmjerno žao što ih nikad nisam pitala tko je predložio da se odu fotografirati, jesu li zajedno birale što će odjenuti, zašto ih je odlučio fotografirati ozbiljne kad su imale tako prekrasne osmijehe. Zamišljam ih kako koračaju Brezjem, pa gradom i smiju se dok razgovaraju; zatim ulaze kod fotografa koji ih slaže – Paulu i Vjekoslavu da stoje, a Boženu i Mariju da sjede. Nekoliko klikova za vječnost, za sjećanje na četiri sestre koje su bile prave ljepotice.
Teta Paula je prema meni uvijek bila tako blaga i pažljiva. Voljela sam ići kod nje, pogotovo prespavati, jer bi za večeru uvijek bilo ono što volim i krevetninu bi obukla u krasnu rozastu damastnu posteljinu. Brižljivo bi me ušuškala i poljubila za laku noć.
Teta Vjekoslava je isto živjela u Brezju i kod nje su svi najviše svraćali idući na plac ili po dućanima. Njena božićna jelka mi je uvijek bila najljepše okićena, imala je prekrasne kuglice i pod jelkom je uvijek stajala crvena jabuka napikana kovanicama.
O teti Boženi sam sve već rekla; hodala je svijetom potpuno nesvjesna svoje ljepote. Da se rodila negdje vani, zasigurno bi joj život krenuo sasvim drugim tijekom.
Teta Marija me silno voljela, možda zbog toga što sam bila mezimica njenog brata koji ju je vječito štitio i bili su jako bliski. Kod nje je sve uvijek bilo savršeno – ručak, kuća, vrt...sve je moralo biti na špagu. I nikad je nisam vidjela bez ruža na usnama.

Pisala sam prvo što mi je palo na pamet o svakoj od njih. Dao bi se napisati cijeli jedan roman, prepun sjećanja na sve trenutke provedene s njima, a bilo ih je jako puno. Odrastala sam u vremenu kada su članovi obitelji često bili zajedno, a moj je otac imao četiri sestre i dva brata, tako da nije teško zamisliti kako su izgledale proslave njihovih rođendana ili svadbe onih mlađih članova obitelji.

Već dugo ih nema, a opet – sjećanja su tako živa. I u onoj drugoj dimenziji i u mojim sjećanjima su zajedno, bliske i lijepe baš kao na ovoj fotografiji.

uto

10/24

Listopad

luki2.blog.hr

Bliži se kraj moga najljepšeg i najdražeg mjeseca - listopada. Listopad mi, osim naravno obilježavanja rođendana, uvijek ponudi divne stvari. Tako je bilo i ovoga listopada...Sjajni koncerti - Prag, Zagreb - Arena, divna druženja i književne večeri....Prekrasne knjige koje samo čekaju kada cu ih zgrabiti....Zbog svega toga, imunitet je oslabio i nisam se zdravstveno
osjecala najbolje. No, sada je dobro i vjerujem biti ce još bolje.
Danas je umrla sestrina svekrva. Mlađa od mame, ali bolest - ista....Uvjerena sam, da je imala maaalo vecu podršku u emotivnom smislu od svojih - još bi živjela. Ante, sin, je na brodu na nekim od oceana plovi - i ne može doci na sprovod. A voli svoju majku i želio bi. Naprosto, život tako posloži. I što sada? Opet sestra mora uskočiti...i ne možeš uvijek kako ti hoceš, koliko god nešto jako želio.
Sad me osudite, ali odmah sam pomislila, kad me sestra nazvala, dobro je - jedna baka je još uvijek živa. Zahvaljujuci svojoj snazi i ljubavi koju svakodnevno dobija od svih nas.

Eto, i sreca i smijeh i radost i tuga - sve u jednome...

I večeras jedna predivna online radionica...

Ljubim!

Svatko je nesretan na svoj način...

dinajina-sjecanja.blog.hr

Camusova misao opisuje stanje između sreće i razčaranja, onih trenutaka kada prepoznamo stranca u sebi..
Stajala sam na jednom od perona, na jednoj željezničkoj postaji, čekala vlak koji će me odnijeti u budućnost,
ka sreći, ka toplini željenog zagrljaja. Vidjeh u polutami perona djevojku uplakana lica u otrcanom kaputu,
prosjakinju sreće, izgladnjelu od tuge i žednu od patnje.
Stajala je nadomak mog zagrljaja, bila je tako blizu da sam mogla, da sam tada htjela, osjetiti njen dah,
čuti odkucaje njena srca i drhatnje njenog promrzlog tijela. U jednom trenu su nam se pogledi sreli,
vidjeh blijedo lice i grč oko usana i okrenuh glavu jer u tom trenu je vlak koji sam čekala ulazio na peron.
Kada sam ponovo potražila uplašeni pogled nje više nije bilo, vlak je krenuo, čula sam krik umiranja...
Godine su prošle, ali taj krik još odzvanja u sjećanju. Pitam se što bi se dogodilo da sam joj se nasmiješila,
da sam je upitala kuda putuje, da sam joj…….???

Ne, nisam ništa od toga učinila, ali sam razmišljajući o tom trenutku osjećajnog nemara razotkrila, raskrinkala
stranca u sebi, onog tajnog kukavicu koji pred tuđom nesrećom i tugom okreće glavu...

Dijana Jelčić

pon

10/24

Lukas

luki2.blog.hr

Poštovani roditelji,

ovim mailom javljam da su vaša djeca ušla u najuži krug i da ih želimo vidjeti na audiciji uživo.

Audiciju planiramo održati u SUBOTU 9.11. u Zadru i Splitu a točan raspored i dodatne informacije o audiciji ću vam poslati na vrijeme.

Budući da je samo jedna ženska i jedna muška uloga u pitanju, pripremite ih na to da se ne nadaju previše i neka audiciju shvate kao igru.

Audicija nije natjecanje i nećemo odabrati "najbolje glumce" s audicije nego one koji najviše odgovaraju likovima, jer ćemo kroz probe prije snimanja ionako raditi s njima, što znači da oni zapravo ne mogu pogriješiti i da će presuditi stvari na koje djeca ne mogu utjecati. Zapravo je najbitnije da budu što autentičniji, što više "svoji".

Veselimo se upoznati ih, Čejen

Eto, Lukasu, starijem necaku, držim palčeve na audiciji. Bravo!!!!! Ide na dramsku grupu i na sport. I sve stigne!!!!

Ljubi ga teta!

Crtica...

ljubavjejednostavnoljubav.blog.hr

-Baka, jesen je sve lišće obojala. Onako kako si jekla, kaže romantični mališan.
-Ali ja ne vidim jesen s kistom u luci, kaže mali mudrac, trčeći za listom s kojim se vjetar nestašno igrao.
Kad je list na zemlju pao, u ruke ga je uzeo i zamišljeno okretao.
-Ne znam, zamišljeno kaže mali mudrac, kako to jesen ladi? Nema kist, nema vodene boje, ni pastele. Mi u vlticu bojama slikamo.
-Joj, kaže budući (nadam se) pjesnik, jesen je čalobna. Ne vidimo je, a slika. Ona ti je ko Djed Bozicnak. Ne vidimo ga, a dalove nam ostavja.

S tim je rasprava o jeseni bila završena. Dosta je bilo ozbiljnih tema. Njihaljke i klackalice bile su na redu.

priroda...

usvijetutajni.blog.hr

Gledam neki video i čovjek govori kako su svi ovi pokreti van life-ova i tiny kućica rezultat nastojanja da se ponovo povežemo sa prirodom, odnosno i sami sa sobom jer nismo mi odvojeni od prirode...i ako jesmo, onda smo odvojeni i sami od sebe. Podsjetilo me to na jedno od najljepših mi planinarenja ikad, jedne Samarske stijene u tako, dosta dobrom društvu...ali, odisale su nekim posebnim osjećajem slobode i baš te povezanosti sa prirodom. Zrak je bio toliko svjež i mirisan, sunce je tako savršeno grijalo, ona kiša koja je pala je toliko savršeno rashladila...sve je nekako bilo kao na overdoseu...jače, ljepše, jasnije...boje su bile izražajnije, mirisi jači, taj osjećaj slobode toliko izrazit...

Poletjela bih bez problema, to je bio taj osjećaj.

I onda proleti cijela godina bez planinarenja. Uopće ne znam kako se to dogodilo. Ok, imala sam tu prometnu početkom godine i nisam baš mogla hodati tih prvih par mjeseci. Onda smo valjda bili lijeni. Onda smo se ulovili radova po kući...i vrijeme je proletjelo. Bez da sam omirisala šumu. Bez da sam hodala po mahovini.
Bez da sam kao divokoza poletjela po stijeni. Bez da sam sjedila na nekom tamo vrhu i guštala u suncu i onom pobjedonosnom osjećaju kad si tamo gore, na vrhu.

Ok, odlučila sam, krajnje je vrijeme za prvo ovogodišnje planinarenje...

ZLATICA RICA - pedeset+

borut.blog.hr

Zlatica Rica je svoj posljednji post napisala u lipnju 2008. godine, u rujnu iste godine je preminula, a ovog listopada dodijeljena joj je NAGRADA GRADA MAKARSKE za životno djelo.

Sa svečane sjednice Gradskog vijeća Grada Makarske 24.10.2024:

Stanje stvari

gosponprofesor.blog.hr

Sveto profaniramo, profano sakraliziramo. To neće dobro završiti.

ned

10/24

Granatne jabuke...

dinajina-sjecanja.blog.hr

Dalekim crkvenim zvonom listopad odkucava oproštaj,
olovno nebo skriva uspomenu ljeta, u pejsažu krša
rascvjetani perivoj dozrijevajućih granatnih jabuka,
Jesen nam daruje u tvrdoj kori zrelih plodova slast
nektara. Kao crno vino opija moć istine, kao crveni
grmovi smo podnosili sušu i puštali korijenje u
dubinu raspucane stvarnosti, odoljevali gladnim
godinama. Izdržali navale jesenjih tužaljki.
Jesen se opet uvukla u kožu, kosti, srce, na
vjestma opomena, kvaliteta zraka loša, ne
izlazite, ako ne morate što pojačava usnulost
tijela. Na stolu rapucani šipak, sok daruje snagu...
uključih blender...

Dijana Jelčić