Dnevnik jedne babe
Moji izbori i Matija Gubec
Što je životni cirkus žešći, sve se vještije i brže odvajam od nebitnoća. S vremena na vrijeme odlazim, u cirkuskim pauzama, svojoj tišini. Tamo sam ja. Tamo sam dobro ili loše, ali ja. Pa uvijek prolazim kroz loše u dobroj tišini. Ozdravljujem dok sam okružena ljudima koji uglavnom ne podnose tišinu. Kao da sam u oku tornada. Uokolo potpuni kaos, a iznad mene mirno i plavo nebo bez oblačka.
Ima tamo jedna Kuća sretnog čovjeka u Omišu.
(https://www.visitomis.hr/kulturna-i-prirodna-bastina)
I tako je ponekad moja kuća sretnog čovjeka. U sumrak, na mulu, pletemo sve raskidane niti jučerašnjega nedana: u nježnom zagrljaju šutnje. More gleda i zna. Oduvijek je tu: s našom mirnom šutnjom, tihim bijesom, malom ljutnjom, velikom ljubavlju, malom ljubavlju, zaboravima, sjećanjima, smijehovima, glupostima i mudrostima. Ponekad nas ne sluša jer sve je već rečeno i poslušano. Ne sudi, možda nas i ne voli dok mi volimo njega. Uzeli smo mu, uzimamo i malo dajemo.
A izbori? Nismo pratili vijesti - one su pratile nas u komentarima o koje smo se ovlaš češali i grebali na poslu, u dućanu, na ulici... Sjašit će Kurta i uzjašiti Murta. Ili neće. Neke se stvari presporo mijenjaju za kratkoće našega življenja. Ne čekamo ih više. Što bude - izdurat ćemo. Temelji su naše sretne kuće u nama čvrsti.
I na kraju, hebote kava je poskupila... Pa mi se ukazo Matija Gubec! Usta se iz greba neki dan i da se sritno rastiže na nekon zagorskome bregu. Žmirka nasmijan upijajući proljetno sunčeko i raskošno zelenilo z bregov, udiše miris rodne zemjice punim plućiman, slobodan - ma za poletit, ka tica...
A onda se zaželija društva i krenija u svoj svit...
Nije dugo trajalo... Pristrašen i sumanut vratija se u svoj greb, tj. još se dublje zakopa u raku da mu ne padne napamet da više poviri vanka.
Lipo je u rakici prekrižija ručice priko droba i zafalija bogu na miru i slobodi od budalastih potomaka koji su veći kmetovi od njega, ma je on zna ko je i šta je, a oni pojma nemaju. Neki još i uživaju u pokornosti svojoj. Nemaju oni ni svoju slobodu, ni svoje vlasništvo, ni svoju glavu niti bi da ih iko vodi tamo di bi tribali bit i di in je dobro. I vole svoje Tahije.
Puno je prošlo, i koliko još triba proć da Matija ostvari svoje sanje...
PS
"Bogata Danska ima 98 općina, a Hrvatska 556."
Tj., Hrvatska kmetijska zadruga ima 556 puta barem četiri uhljebnika i pričuvnih dohebnika pa joj treba inhalator za astmu jer jedva diše. Zapravo, respirator. Ipak, neće se prestat cidit i sisat do zadnje kapi krvce.
A na Velebitu pa snig i rado bi se tamo ukopala u neku kolibu i srkala kuvano vince - iako ne pijen...
A gimnazijski maturanti su poletili na kriliman narodnjaka i uz komentar jednoga profe - kako li su samo dostojanstveni. Ja san baba i slušan pank i hevimetal, pa nisan dostojanstvena...
Jesu li to oni od one biologinje koja roditelcima šalje poruke da glasaju za šutu?
U Danskoj bi u pržun, pa baš dobro da nan je ovdije - sigurna ka uhljeb u 1987432. općini.
Živili!
https
Aj, muči:)))
