Dnevnik jedne babe
Moji izbori i Matija Gubec
Što je životni cirkus žešći, sve se vještije i brže odvajam od nebitnoća. S vremena na vrijeme odlazim, u cirkuskim pauzama, svojoj tišini. Tamo sam ja. Tamo sam dobro ili loše, ali ja. Pa uvijek prolazim kroz loše u dobroj tišini. Ozdravljujem dok sam okružena ljudima koji uglavnom ne podnose tišinu. Kao da sam u oku tornada. Uokolo potpuni kaos, a iznad mene mirno i plavo nebo bez oblačka.
Ima tamo jedna Kuća sretnog čovjeka u Omišu.
(https://www.visitomis.hr/kulturna-i-prirodna-bastina)
I tako je ponekad moja kuća sretnog čovjeka. U sumrak, na mulu, pletemo sve raskidane niti jučerašnjega nedana: u nježnom zagrljaju šutnje. More gleda i zna. Oduvijek je tu: s našom mirnom šutnjom, tihim bijesom, malom ljutnjom, velikom ljubavlju, malom ljubavlju, zaboravima, sjećanjima, smijehovima, glupostima i mudrostima. Ponekad nas ne sluša jer sve je već rečeno i poslušano. Ne sudi, možda nas i ne voli dok mi volimo njega. Uzeli smo mu, uzimamo i malo dajemo.
A izbori? Nismo pratili vijesti - one su pratile nas u komentarima o koje smo se ovlaš češali i grebali na poslu, u dućanu, na ulici... Sjašit će Kurta i uzjašiti Murta. Ili neće. Neke se stvari presporo mijenjaju za kratkoće našega življenja. Ne čekamo ih više. Što bude - izdurat ćemo. Temelji su naše sretne kuće u nama čvrsti.
I na kraju, hebote kava je poskupila... Pa mi se ukazo Matija Gubec! Usta se iz greba neki dan i da se sritno rastiže na nekon zagorskome bregu. Žmirka nasmijan upijajući proljetno sunčeko i raskošno zelenilo z bregov, udiše miris rodne zemjice punim plućiman, slobodan - ma za poletit, ka tica...
A onda se zaželija društva i krenija u svoj svit...
Nije dugo trajalo... Pristrašen i sumanut vratija se u svoj greb, tj. još se dublje zakopa u raku da mu ne padne napamet da više poviri vanka.
Lipo je u rakici prekrižija ručice priko droba i zafalija bogu na miru i slobodi od budalastih potomaka koji su veći kmetovi od njega, ma je on zna ko je i šta je, a oni pojma nemaju. Neki još i uživaju u pokornosti svojoj. Nemaju oni ni svoju slobodu, ni svoje vlasništvo, ni svoju glavu niti bi da ih iko vodi tamo di bi tribali bit i di in je dobro. I vole svoje Tahije.
Puno je prošlo, i koliko još triba proć da Matija ostvari svoje sanje...
PS
"Bogata Danska ima 98 općina, a Hrvatska 556."
Tj., Hrvatska kmetijska zadruga ima 556 puta barem četiri uhljebnika i pričuvnih dohebnika pa joj treba inhalator za astmu jer jedva diše. Zapravo, respirator. Ipak, neće se prestat cidit i sisat do zadnje kapi krvce.
A na Velebitu pa snig i rado bi se tamo ukopala u neku kolibu i srkala kuvano vince - iako ne pijen...
A gimnazijski maturanti su poletili na kriliman narodnjaka i uz komentar jednoga profe - kako li su samo dostojanstveni. Ja san baba i slušan pank i hevimetal, pa nisan dostojanstvena...
Jesu li to oni od one biologinje koja roditelcima šalje poruke da glasaju za šutu?
U Danskoj bi u pržun, pa baš dobro da nan je ovdije - sigurna ka uhljeb u 1987432. općini.
Živili!
https
Aj, muči:)))
Četnik Kradezejac i Fuck it ostavka?
Čujen, usput, da je jedan veterinar zapritija ostavkon u minisranjstvu od škole. Oni Fuck, olitiga Ljiga Lija.
Ne znan ja kako vet u tom sranjstvu, al nije dobro talasat kad je, čula san, svima jasno kako je veterinar upa u krivi ofis, a niko ga nije izbacija, ma ga oće izbacit stoljećima i da se zalipija za fotelju jer ne podnosi čišćenje analnih žlijezda pasima, da mu se povraća od toga pa mu viskas pomaže...
Ma to je oni šta pije da zaboravi da ne zna koje su životinjke prosvjetari i kako, čime to ličit!!!!
Nije njemu laka...
Misli se, jadan ne bio, silo nečista, kako san ovo vrata falija, pa umisto u svoju vet ordinaciju zabasa, ma koji je ovo kua, di su moje kravice za otelit se, konjići za rasplodit ih, kokice, i tukice, i moje mile ovčice????!!!
Šta je ovo, majko mila!!!
I shvati - u hebote, pa ovdžekarce kokica i prasica, i ovčica ko u priči... i 4000 ojra me plaćaju da ih šišan, i da se samo ukazujen na telki, sa šalabahteron, i iman ormarić za viskać, pod ključen, i mogu se zakljačat u ovi lipi ofis i spavat.
I ne smrdi, brate, ka u ordinaciji kad se uplašeni ćuko iskakare, niti gazin po govniman s onin kretenima šta drže svoje kretenske ovce... Fantaaaaaa.
E pa da ka rečen da ću dat ostavku i sad da zapalin jedan đojnt i otvorin bocu viskača.
Čin čin olitiga Šěvili!
PS
Ovoga je vikenda naš Rado Vani voli boravit, olitiga odmilja Radiša (jer puno voli radit, delat i sl. njemu nepotrebne pizdoidne radnje), viđen u društvu lipih Šumadinki. Daklem, misli si on kad se oni Četnik moga utrpat ugaće KRADEZEJA na listi za izbore, mogu i ja ugaće kojoj rasnoj Šumadinki. Pa in je pomaga šišat ovce. Bile su one jako sritne, dobile stručnjaka, dotura znanosti za šišanje, ma se puno umorija jer su ga častile šljivoviskijen i šljiva po šljiva - nije se moga dignit sa stolice i nije nijednu pošiša, na veliku žalost Šumadinki ;)))
Mejnstrim mediji sigurno neće prikazat šta je tamo činija!
https://youtu.be/mKItTsbrJY4?si=fdz6uPanjqU3tr-G
A g. Četnik na izbornoj listi Zna Se? Fejk njuz? Šta ovi mediji neće sve napisat? Ma ko tomu viruje, e ;)
PS
Gedala san, na Hrtiju, posljednji nastavak filma "Sam u kući" : "VIDEO Teški fijasko sučeljavanja na HRT-u: Kandidati odbili ući u studio, jedan debatirao sam sa sobom!" Uzdravlje! :))))
Obećana rijeka...
Ovo obećah Lastavici... (No, jesam li ispunila obećanje kad je rijeka sama izabrala svoj smisao i tok?)
Sve naše rijeke
Naše nezaustavljive rijeke misli i osjećaja:
fakat za izludit od sriće,
fakat za poludit,
fakat za plakat,
smijat, urlat, psovat i ljubit.
Naše su,
i predačke
i potomačke.
Naše i svačije.
Svevremenske.
Ponekad uopće nisu naše.
Bujice su to
i razorne poplave...
kovitlaci divljih virova.
Surove, sirove i silne
jauču i mračno urliču
kao drekavci u teškim noćima prastarih legendi.
Ponekad patetično cijuču
I razmaženo cmizdre.
Ponekad tek potočići suza koji zamiru pred suhim očima.
Ponekad hrabre,
Nekad presuše.
Usahnu.
Izdahnu
u očekivanju kiše.
Naše su rijeke, potočići i rječice mirne, pitome,
grgoljave,
pjenušave i i lepršave.
Smjehuljice,
milostive i dobrohotne,
darežljive
i mudro se uvijaju oko hridina oteščaloga življenja.
Djetinjaste su i stare...
Bistre i duboko modre,
i žute od nataloženog pijeska sjećanja
koje polako i sigurno odnose.
Misli natiskane u zmijolikim estuarijima, isprepletene,
u zagrljaju milijuna nepoznatih rijeka kojima plavimo svijet.
U tim se rijekama prepoznajemo,
ne poznajemo,
volimo ili ne,
izbjegavamo,
svađamo,
mimoilazimo,
dolazimo i odlazimo.
Moja Neretva smaragdni je poljubac u šuštanju trske.
I svačija i ničija.
Svoja.
Baš kao mi kad pustimo našu rijeku da teče, vrluda i krivuda kako je naumila.
Di Đej Baba večeras pušta:
Odiseja u svemiru: "Na lijepom plavom Dunavu"
Yiruma: "Rivers Flows In You"
B. Joel: "Rijeke snova"
N. Belan: "Rijeke snova"
"Wonder"
Aurora: "The River"
Sritan dan bez prosvjeda u paralelnom svemiru
Tj, prvi maja.
Mjesto radnje: zemlja Tutnplok - paralelni svemir.
Nekad su ginuli, danas prodaju kobaje, peciva, kolače i trči se na fažol i na uvik ista izborna obećanja - da bi sjašija Murta i uzjašija Kurta.
Za nogomet i pismu spremni, ma za prosvjed - čemu?
Živi se lipo, luksuzno pače: ka bubrizi su u loju ili teče med i mliko.
Nepalce na skeli to ne tangira - u podne imaju pauzu i jedu na skeli.
Fala bogu da su u ladu!
A sad jedna nostalgična jer sutra arbajte, bogati moj i sritni narode.
TBF i sloboda u Tutnploku
TBF – Nostalgična
Može bit da san potrošija i ono malo suza
Za navodnit dolinu sevdaha i bluza
Svit je tužan, tu nikad neće bit pravde
Za one koji žele samo da žive i rade
I samo vole i smiju se svemu ka vicu
A ja se pitan ima li smisla pravit dicu
Donosit ih na svit di su život i sloboda
Ka roba koju će neki moćnik prodat
I ove stare melodije bude memorije
Čiste nostalgije, i ne znan šta mi je
Stari s bafama, stara s ogromnon trajnon
Sestra i ja cili umazan slajon
I sve je daleko i tajno
Al ditetu sve je sjajno
Znan i onda nije sve bilo bajno
Al pari mi se puno lipše
I ove kapi kiše ka da šapću “nikad više”
Jer sve prolazi, ostaje samo u nama
U srcima, u umu i fotoalbumu
Priča svaka slika, da ne zaboravin nikad
Nasmijana lica nekih starih prika
Nekih nema više, ostale su sjene
Mora bit da je s njima nesta i dio mene
Al vrate ga kiše i vitar s juga
Neka stara pisma, nostalgija i tuga
Nekad se pitan jel tribalo sve baš tako bit
Pa mislin tribalo je bit kad je proklet ovi svit
Dobri ljudi uvik izvuku deblji kraj
Zato se nadan da postoji pakal i raj
Neki viši sud, Božja pravda
Da presudi i kazni svakog onog gada
Željnog rata i žednog krvi
Ali ko je bez grijeha nek baci kamen prvi
Ironično, zaista, da citira Krista
Jedan od onih šta je odgojen u obitelji ateista
U mraku, u miješanom braku
U nekoj dalekoj zemlji sad je samo u zraku
(i baš me tamo donila roda)
Je, da ne mrzin i buden pošten, iskren i odan
A razliku između zla i dobra
Nisan naučio ni od fratra, ni od hodže, ni popa
Kad su zavladali oni šta su pali s kruške
Božji ljudi su blagoslovili puške
Ovce slali u smrt za svoga boga jedinoga
Za ludilo svoga ideologa
I kad zavlada mržnja razum nije lijek
I ludilo uvik promijeni tijek povijesti
Ispiše novu, krvavu stranu
U zemlji seljaka, na brdovitom Balkanu
Zato letin visoko iznad napaćenog tla
Daleko iznad poimanja dobra i zla
Visoko gore, ka suncu, u nebesa
(di se gužvaju poruke sms-sa)
Iz ovog vrimena izlazin van
I zaranjan u neki davni, zaboravljeni san
U neki bolji dan, pun smija i vica
Di su sritni ljudi i njihova dica
I gledaju u sutra ozarena lica
Puni nade, u tom svitu pravde
Jednakosti, bratstva i slobode
(u svit ljubavi me misli vode)
I još uvik virujen da će na ovoj planeti
Jednog dana svi ljudi moć živit sretni
Razum, ljubav i znanje izgradit će raj
I znaj, neće bit ironije za kraj...
