Stil
cool
Isključi prikazivanje slika08
ned
12/24
Sve je počelo tada
penetenziagite.blog.hr
Neki dan odgledao sam u ciklusu na Trećem sjajan film velikog Bertranda Tavernierea „Sve počinje danas“ (Ça commence aujourd'hui); intrigantno, skromno i nenametljivo djelce iz devedesetih godina prošlog stoljeća koje je, kako ćete vidjeti, u mnogočemu posvema precizno otkrivalo mjesta na kojima sustav već tada dramatično popušta, a još više - kakve će se posljedice uslijed toga zbiti.
Radnja filma zbiva se ponajvećma u dječjem vrtiću u malom francuskom provincijskom gradu devedesetih; među djecom jedva da još ima pokoji tamnoputi dječačić ili djevojčica; posebno se moraju tražiti žene pod maramama koje će na školskoj priredbi prodavati falafel ili pogače pod berberskim šatorima koji su priređeni posebno za svrhu dočaravanja pustinje. Na ulicama, osim možda u Parizu, ali on je daleko (i svi su, izgleda, u njemu zaboravili na ove druge), još uvijek nema slamova i geta za tamnopute; pozornica je provincijska, mirna, još nedavno idilična i nedirnuta Francuska oslikana u pejzažima Moneta i Renoira; Francuska iz filmova Belmonda i Montanda; to je Francuska između crnoga vala šezdesetih i ovog vala devedesetih – kojem nikako ne uspijevam smisliti bilo kakvo smisleno ime; ali prepoznat ćete ga; nema sumnje; okupani smo njime još i danas.
Radi se zapravo o godinama u kojima državna politika nakon socijalista Mitteranda i bujanja socijale u osamdesetima izrazito i beskrupulozno hvata pravac udesno; ponajprije se to ogleda na pitanjima rezanja budžeta lokalnih jedinica za socijalu, odgoj i obrazovanje. Atmosfera u filmu je poprilično tmurna; raste nezaposlenost; briga za nemoćne i potrebite naočigled slabi; država prepušta stvarima da se dešavaju same od sebe ili da ih vode entuzijastični i osamljeni pojedinci, praktički avanturisti koji se ne predaju. Godine su to u kojima nekad slavna i moćna industrija propada i seli daleko na istok koji je tek otkriven nakon pada Berlinskog zida, tamo je cijena rada daleko jeftinija, a propisi lakši za izigravanje; to se tako nevino i pristojno naziva „investicijska klima“.
Umjesto daljeg prepričavanja i razmatranja, prepuštam vas dijalozima koje na rubu suza u filmu vode odgajatelji, medicinske sestre i socijalni radnici.
„Mene ne zanimaju oni na dnu ljestvice, nego oni u sredini, njih još možemo spasiti. Oni drugi su izgubljeni slučajevi. Nismo mi Bog. Ionako smo loše plaćeni.“
„Tvoje stajalište ne drži vodu. Kod mene svi klinci imaju probleme, ne samo neki. Društvo će implodirati, a mi se okupljamo oko šefa i slušamo evanđelje... Gubimo vrijeme!“
„Prije dvadeset godina imala sam četrdesetipet učenika. Nismo se žalili. Četrdesetipet! Bili su disciplinirani, dolazili su na vrijeme, bili su uredni. A nije da nije bilo siromaštva. Ali danas je drukčije. Ne mogu izaći na kraj s njih 30. Kasne, dolaze prljavi. Roditelji su često u beznadnoj situaciji. Mnogi nemaju posao. Maleni i ne znaju što je to zanimanje. I čini mi se da samo sa mnom mogu razgovarati. Nada? Više se ne nadam da će maturirati i ići na fakultet. Samo im želim pružiti ljubav jer sam vezana uz njih. To je sva nada koja mi ostaje.“
„Majke se više ne brinu za djecu kao nekada, ne mogu više. Kao da ih se žele riješiti. Provode dane pred TV-om. Posjednu djecu pred televizor da bi bila mirna. Posljedica: vi ih morate sve naučiti, čak i da pozdravljaju. Neki uopće ne znaju da mogu razgovarati s nekime. Riječi im služe da kažu, gladan sam, hladno mi je, žedan sam.
To je preživljavanje.“
Eto, možda mi ne možemo razumjeti kako smo dospjeli tu gdje smo dospjeli, ali zato postoje ljudi kao Taverniere koji će nam to sigurno umjeti objasniti; lirski, nenametljivo a kirurški precizno. I kao i uvijek, usput natuknuti: možda je moguće da nisu baš krivi oni drugi.
Sa snovima
star-rose-bloger.blog.hr
Ne treba mi ogromno nebo da bih mogao sanjati. Sve što mi treba je mala zvijezda da mi osvjetli putovanje kroz oblake snova ..
Moramo imati snagu tigra i tišinu zalaska sunca da bismo se suočili sa svakodnevnicom..
Postoje trenuci u životu kada se sve čini da je magično. ..
Moje fotke:))
I noć ima svoju čar... prema putu snova
Nenašminkana...
dinajina-sjecanja.blog.hr
Neiscrpljujuća ljepota nedejeljnog jutra.
Sa prozora se smiješi anđeo. Zapalio si
drugu svijeću došašća. Volim naša jutra i
naše razgovore, miris kave i dim cigarete.
svjesna nezdravog početka svakodnevice.
U zbroju naših godina mnogo nezdravih
navika urušava svrhovitost moćnika,
njihovu volju za vladavinom našim životima.
njegova rečenica me razbudila.
Nemoj urušavati ljepotu ovog osunčanog jutra.
U pravu si, divan je dan pred nama, soba miriše
cimetom, vanilijom, narančama i parfemom chanell5.
Još nenašminkana osjećam buđenje nemira,
voliš me bez šminke koju, iz navike svakodnevno,
stavljam na lice.
Idem obaviti dnevni ritual, pod tuš i stavljanje maske,
rekoh ispijajući zadnji gutljaj kave.
Danas bez šminke! zapovijed, a blagost tvog lica mami ispunjenje.
Dijana Jelčić
07
sub
12/24
Robert i Jutro poezije
luki2.blog.hr
Danas je "Jutro" bilo posvećeno recitalu za Roberta Roklicera, dragom pjesniku i vrlo složenim, duhovitom ali ujedno i vrlo zahtjevnom čovjeku. Uvijek je plesao po rubu, ali nikada nije prešao granicu u kojoj bi potonuo u vulgarnost.
Stihove Roberta Roklicera govorili su dramski umjetnici Hrvoje Klobučar, Slaven Knezović, Kristijan Ugrina i Rešat Avmetoski Rale.
Robert Roklicer rođen je 1970. godine u Vukovaru. 1995. godine upisuje dramaturgiju na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, a od 1995. godine do 2000. godine radi u novinarstvu i u tom periodu mnoge njegove eseje i književne kritike prenose svjetski tiskani mediji, stoji u njegovoj biografiji na stranicama Društva hrvatskih književnika čiji je bio član.
Za roman Žene, luđaci i malo dobrih pedera dobio je Nagradu Matice hrvatske, a u razgovoru za Novi list objavljenom 2011. godine o tom je djelu rekao: Ma taj roman je maksimalno politički korektan, ma što god se podrazumijevalo pod korektnošću. Likovi u tom romanu su obični luzeri, ljudi koji žive od danas do sutra, koji nemaju svoje stavove i jasno izgrađene ciljeve, nego su motivirani strahom od politike i sve veće medijske halabuke o propasti čovječanstva.
Uz spomenutu nagradu Matice hrvatske za neobjavljeni prozni rukopis, Roklicer je dobio i nagradu Broda knjižare 2010. i treću Nagradu Frana Galovića za kratku priču 2010. S poezijom i prozom zastupljen je u više antologija, panorama i zbornika u Hrvatskoj i inozemstvu.
Kao scenarist je surađivao s Dramskim programom Hrvatske televizije i Jadran filmom, i autor je scenarija za HRT-ov igrano - dokumentarni serijal Domovinski rat, a bio je scenarist i dramaturg niza filmova među kojima su i Mrtve ribe.
Među glumačkim ostvarenjima u Roklicerovom opusu ističu se nastupi u filmovima Sigurna kuća, Živi i mrtvi i Metastaze, te u televizijskim serijama Mamutica, Počivali u miru i Zakonu.
Od 2008. godine bio je voditelj kultne zagrebačke tribine Jutro poezije, a od 2017. godine vodio je virovitičku kulturnu organizaciju FRiKK (Film, Radio, Kazalište i Književnost).
Tragično je preminuo 27.8.2024. u Virovitici.
MALEŠ JE ZAKUHAO STVAR - Robert Roklicer
Čitajući Maleša zatvorio sam
vrata sobe i navukao zastore
– onako ranjiv – kao pjesnik
bez uniforme –
zadržavao sam stihove zidovima,
nisam ih puštao da odu,
rasprše se u zoru.
Tri krokodila morala su iz vitrine,
Begović se s Hlebnjikovim došaptavao,
netko je Slamniga pozvao u pomoć –
i tada je bilo dosta.
Na prastarom kompjutoru
upalio sam Word i želio
napisati pismo Malešu.
Napisao bih mu:
ja ću te progutati! a ti ćeš otputovati
nema te više!
Ali Rešicki se bacio na mene,
Kiš je otvorio prozor,
a Maković istrčao na cestu.
Carver je sve to gledao i samo se
podmuklo nasmiješio:
- Drugi ćeš put biti oprezniji, mali,
pjesnik si koji se pjesnicima ogriješio.
A to nije zdravo za jetra.
(„Bez detalja, molim“, Alfa, Zagreb, 2010.)
Lijepa atmosfera, puno ljudi i ljubitelja poezije...
A nakon "Jutra", posjetila sam novi postav Kuće karikatura Otto Reisinger....
Molim povećajte si tekst ispod svake karikature....
Reci vau...:))))
I još: zatekla me vijest da draga Alida nije više sa nama. Upoznale smo se u kazalištu "Komedija", ne sjećam se više koja je predstava bila....Prilazi mi jedna prekrasna crnka, sa ogromnim osmijehom...Ona je prepoznala mene, prema fotkama s blaga....Draga i pametna Alida...Počivaj u miru!
Ime: Rajko
staroinovo.blog.hr
Prije nekoliko dana u Zagrebu je promoviran posthumno izdan album Rajka Dujmića “Tko to zove ime moje”. Za realizaciju tog projekta su zaslužni njegov sin Tin , supruga Snježana i nekolicina prijatelja koji ga se nisu odrekli.
Za razliku od Splita koji sa velikim poštovanjem, pijetetom i ljubavlju obilježava godišnjice Oliverove smrti, Zagreb je zaboravio ove četiri godine na gospodina Dujmića, jednog od najplodnijih hrvatskih skladatelja sa 1 800 skladbi, koautora ne zvanične himne RH “Moja domovina” i eurovizijske pobjedničke pjesme, najmlađeg dobitnika Porina za životno djelo i tvorca najvećih hitova na prostorima ne samo svoje sadašnje države, nego i one nam bivše.
Rajko je pjevao o svemu što život znači: o ljubavi. o majčinim očima, o dječaku plavom, o rukama, o kiši i duši, o suncu, o ženi koja ustaje u pola šest, o tom kako pjevaju šume, o smrti, o skitnici koju ne drži mjesto jer je vuku daljine, o zagrebačkom Trgu cvijeća i o tom “kako je dobro vidjeti te opet”, pjesme od koje se nekad orio Dinamov stadion.
Poznato je kako su članovi benda čiji je Rajko bio duša i srce “Novi fosili” otpisali svog vođu zbog njegovih navodnih poroka, ali su svesrdno prisvojili njegovo životno djelo koje je tako “poročan” pola stoljeća stvarao.
Sve to više i nije važno “dok suza pada s trepavica”,
za ime Rajko, u prosincu 2024.
P.S.
Želim vam lijepu, sretnu i zdravu zimu, dragi blogeri.
Čuvajte sebe i svoje prijatelje 
Kao malo sunce...
dinajina-sjecanja.blog.hr
Vlado Gotovac, pjesnik, esejist i političar (Imotski, 18. IX. 1930 — Rim, 7. XII. 2000).
Ušutkajte pjesnika
I bit će manje riječi među nama
Manje slučajnog sjaja
Manje tajanstvenog leta...
Sigurniji bit će trenutak,
A izgubljeno bit će doba...
Bilo je vrijeme došašča. Ti si sjedio za radnim stolom i pisao.
Sjedila sam na divanu, mačak je spavao kraj mojih nogu,
listala da Vincievu monografiju, zaustavih pogled na
na slici slijevanja dva lica u jedno. Upitah glasno,
Je li ovo znakovlje dvojnosti Leonardova lica
spoj mladosti i starost ili on i djelić Mona
Lizinog tajanstvenog osmijeha?
Prišao si, nekoliko trenutaka prommatrao sliku,
Oči i usta tog osmijeha su drugi dio prtreta
pišem o tome, o koristi simbioze različitosti,
o prividu istosti u zrcalu zajedničkog
vremena.
kao u Kaštelanovom stihu,
Volio bih da me voliš, da budem cvijet u tvojoj kosi,
ako si izvor, ja ću biti u živoj stijeni bistra česma.
a možda kao Gotovac ...
Gledam tvoj osmijeh
Na svakoj usni jedan trag neba,
možda zametnut, možda zaboravljen,
pravedan trag anđela, gledam tvoj osmijeh,
tišinu zrcala među usnama, krila nad mojim ponorom…
Dijana Jelčić
Duhovima koji odbijaju umrijeti
kintsukoroi.blog.hr
Zatekla me tuga zbog tvog preranog odlaska, draga A.
U svom mom mirisnom uzbuđenju zbog nove bebe, nisam mogla spavati, pa sam vrtila dojmove oko našeg virtualnog upoznavanja. Prerano, mila moja, prerano. Znam da se neke duše jednostavno umore od ovog svijeta, nije to teško shvatiti. Neke su tuge nepreboljive, neki su životi teški i bolniji, neke su sudbine pune udaraca.
Al ono što pouzdano znam, voljele smo istoga čovjeka, svaka na svoj način, pa se hihotale tome poslije nekad, u inboxu. Pronosila si svjetlo svugdje gdje bi krenula, bila si komet, rijedak i prekrasan, voljela si žarko i bila voljena, bila ničija, svoja i svačija.
Čuvajte nas blesave odozgo.
Ova te se pjesma nekoć dojmila, pa ti je pišem, tvom čarobnom osmijehu, tvojoj širini uma i srca, tvojoj velikodušnosti.
Doviđenja, draga! Miran ti bio put u svjetlosti!
Umirao je baš poput stabla
izgubivši najprije sluh, pa glas,
a dugo prije toga redovito čitao osmrtnice
s radošću nosio satove koji su stali
točno u određeno vrijeme- jer vremena nema
Upalim li za njega svijeću danas
može se lako desiti da mi podivlja ruža pod prozorom
to mu ne donosi mir
duhovi još se ljube
Sanjam mu usta, govori mi nešto
ali Zlato moje, ja ga ne čujem.
Tuzi crtam masnom crnom olovkom
strašne obrve, nazivajuć je vješticom.
Rugam se, baš onako kako smo to činili zajedno.
Danas je dan duhova koji odbijaju umrijeti
pa me sjenovito susreću u kupaonici
dok u sapunici mirisnoj natapam bluzu
u kojoj me grlio
Umirao je baš poput stabla
ne ljuteć se pritom nimalo,
zato i nije umro.
Otišao je samo da se makne s puta mojoj sreći,
ko vosak mi se otkinuo s prsta
ponijevši sa sobom vruće kapilare mojih jagodica
06
pet
12/24
Cvetnjak Hrvatske ( Hortus Croatiae)
goddessvesna.blog.hr
Dio svog djetinjstva provela sam u Međimurju. Iz tog doba nosim prekrasna sjećanja a i danas kad više nemam kome otići osim na grob u ovo predbožićno vrijeme s nostalgijom se sjećam starih običaja. Jedan od tih je i ukrašavane kuće za Božić!
Za kićenje se koristilo zelenilo i ručno izrađeni ukrasi od krep-papira. Najčešće su to bili cvjetovi, a nazivali su ih kinč.
U vrlo malenim i tamnim seoskim kućama šareni cvjetovi bili su gotovo jedini ukras u predbožićno vrijeme. Odatle i ime za ovakve ukrase: naziv „kinč“ dolazi od mađarske riječi „kincs“, u značenju „blago“ ili „vrijednost“.
„Kinčili“ su se kako vanjski dijelovi kuće i gospodarskih zgrada, tako i sama kuća. Za kićenje se koristilo sve što se moglo naći u prirodi. Unutrašnjost kuće se ukrašavala tako da se zelenilo pričvrstilo za grede krovne konstrukcije (prosnice) ili složilo u kut prostorije pored raspela i slika svetaca. Grane crnogorice, božikovine ili bršljana ukrašavale su se jabukama, orasima i lješnjacima omotanima u ukrasne papire preostale od čokolade ili bombona, medenjacima, bombonima salonima te trakama (girlandama) i cvijećem od krep-papira
Koliko se to god činilo svakidašnjim, papir nije bila svakodnevna stvar u međimurskim seoskim domaćinstvima. Ljudi su slabo znali čitati i pisati pa im papir nije bio potreban. Za izradu cvjetova od krep-papira papir se morao kupiti. Kad se ne bi imalo novca kupiti krep-papir, koristio bi se običan ili novinski papir. Najčešće sve ove vrste papira nisu nazivale posebnim nazivima, već samo „paper“. U nekim međimurskim selima koristio se naziv „rugani paper“ za krep-papir.
Osim materijala, za izradu cvjetova bila je potrebna i određena vještina te se u selu znalo koje žene izrađuju najljepše predmete. Od njih su se ukrasi i naručivali. Materijal je svaka žena sama donosila. Za uslugu se izrađivačici davala rakija, brašno, jaja ili bi se pomoglo kod sezonskih radova. Novcem se nije plaćalo jer ga jednostavno nije bilo. Prema sposobnostima izrađivačice i dostupnosti materijala mogli su se izrađivati cvjetovi svih oblika, boja i veličina. Ukrasi su bili šareni, a boje nisu imale posebno značenje.
Najstarija tehniku izrade cvjetova je uz pomoć „droteka“ (komada metalne žice). Presavinuti papir se umeće u „drotek“ te se njime pritiska, odnosno povlači prema dolje, kako bi se oblikovalo udubljenje. Potom se papir savija ukrug da bi se dobio oblik cvijeta.
Cvjetovi koji imaju latice izrađuju se na dva načina. Od krep-papira se oblikuje svaka latica zasebno ili se jedna traka papira presavije nekoliko puta te se na jednoj strani papir polukružno obreže. Zatim se papir rastvori i u koncentričnim krugovima skuplja oblikujući cvijet.
Partica se izrađuje od plavih, roznih ili bijelih cvjetova koji se nižu jedni za drugima. Stavljale su se na raspela u kutovima prostorije. Gotovo je svaki dom imao kut u kojem je stajalo raspelo i slike svetaca, najčešće Presvetoga srca Marijina i Isusova
Zbogom, Mayday!
stella.blog.hr
Sve si mogla i sve znala, samo nisi mogla
pobjeći tužnoj sudbini. Nikad se nismo
uživo srele, ali sam te kroz tvoje pisanje
dobro upoznala. Mnogo mi je žao što te
ni u nekoj novoj zajedničkoj knjizi
(koje neće biti) ni uživo neću sresti.
Počivaj u miru i znaj da ćemo te se
i ovdje povremeno sjetiti.
Nikolinje, sjetih se želje...
dinajina-sjecanja.blog.hr
CIPELICE SREĆE
S nostalgijom se sjećam svojih djetinjih snova o Sv. Nikoli, o darovima o kojima sam maštala a on ih nikada nije donio. Na dan dolaska Sv. Nikole vladalo je veliko uzbuđenje među svom djecom u susjedstvu. Svi smo glasno izražavali svoje želje, jedva smo čekali trenutak kad ćemo tik prije odlaska na spavanje uglancati svoje jedine cipele do kristalnoga sjaja...jer i to je znak koliko ga željno čekamo... uglancane cipele!
Mihela Hadrian nažalost prerano preminula blogerica @Lobotomija je pisala o blagdanu Sv. Nikole, o njenom djetinjem iščekivanju poklona, uzbuđenju zbog njegovog dolaska. Njene cipelice sreće su ostavile dubok trag u sjećanju i bude moje uspomene iz djetinjstva.
Večer u dnevnoj sobi none i nonića, iz kamina se širio miris borovine, a oni su pričali legendu o svetom Nikoli, njegovoj dobroti i njegovom noćnom darivanju kroz dimnjak... stavljala sam čizmicu kraj kamina i odlazila sretna na spavanje. Jutrom se radovala darovima...
Mi u stanu nemamo kamin, ali nismo prestali slijediti snove, kao da je sveti Nikola ljubavlju u nama zaustavio vrijeme ozbiljnosti, darovao nam vrijeme snova i vječnog djeteta, dijete u meni se još uvijek raduje daru koji me dočeka u svitanju...
Nikolinje je. Sreću čine male stvari. Pjevušiš, miris kave se širi sobom,
pored šoljce uvijutak. Sjetih se želje tek naznačene pričom o djetinjstvu.
Dijana Jelčić
Sveti Nikola...
mecabg.blog.hr
Sveti Nikola,
zaštitnik dece, pomoraca, devojaka, siromašnih, studenata, farmaceuta,
pekara, ribara, zatvorenika, trgovaca, putnika
Da li su čizmice pune slatkiša, ili je Krampus doneo šibe??
Od detinjstva se nadam da će Krampus izgubiti moju adresu...
Ove godine sam odahnula,
samo su slatkiši,a Krampus nije zveckao lancima...
Izložba
luki2.blog.hr
Najava današnje izložbe Munira Vejzovića:
Povodom nedavnog odlaska istaknutog hrvatskog slikara i grafičara Munira Vejzovića (Doboj, 29. siječnja 1945. – Zagreb, 29. rujna 2024.), Nacionalni muzej moderne umjetnosti u Zagrebu, u Galeriji Josip Račić od 5. prosinca 2024. do 5. siječnja 2025., kao simbolički oproštaj od umjetnika koji je mnogo surađivao s Nacionalnim muzejom moderne umjetnosti i Galerijom Račić, gdje su održane njegove brojne tematske, retrospektivne i monografske izložbe organizira malu komornu izložbu „U sjećanje na Munirove pastorale ili na svijet od jučer“.
Autorica i kustosica izložbe Iva Körbler u predgovoru izložbe pojašnjava kako je opus Munira Vejzovića zapamćen kao jedan od posebnijih slikarskih i crtačkih svjetova u modernoj hrvatskoj umjetnosti.
Svi radovi za ovu izložbu posuđeni su iz Zbirke Biškupić.
Samo jedna od prekrasnih slika...Meni se baš ova najviše svidjela....
Nakon izložbe, otišla sam na promociju jedne divne knjige.
Večeras je - u 19 h - u Kulturno informativnom centru Veleposlanstva BIH u Zagrebu (Ilica 44) bio predstavljen odličan roman Ines Kajić Bubalo naslovljen KROJAČICA. Evo što Julijana Matanović kaže o ovoj posebnoj knjizi:
Ljubav na prvo čitanje (ulomak)
"... Rat uništava Grad, ismijava ljepotu. Da bismo posve spoznali količinu razornog zla, moramo, zna to autorica romana, opisati i kako je prostor nekada izgledao. Slike će najsnažnije doći do čitatelja ako Grad stavimo u samo središte i opišemo ga gledištem velikih ljudi od umjetnosti. Mostar dvadesetih godina prošlog stoljeća, ulice za kojima su mnogi čeznuli, grad kojemu su se divili, grad ugodan i oku i duši. I sve to do samo jednog trenutka… No, oni koji su znali čitati utišane znakove, mogli su puno toga i naslutiti. Bi li bilo drukčije da su neki od nas u povijesti bili jači, da su se suprotstavili, ne velikim djelom, samo sitnicom, bi li nas sustiglo toliko jada? Bi li se Aleksa Šantić razbolio da je imao snage odlučno stati pred majku koja u svoju kuću, za svoju snahu, nije htjela primiti Latinku Anku… Nesreća se samo razbuktava našim malim sitnim doprinosima.
Detalji određuju veliku povijest, narativne indicije otkrivaju vlada li pisac dobro zanatom. A ispred toga dvoga, kad je ovaj roman u pitanju, stavljamo znak jednakosti.
Nakon što je „Krojačica“ svojim rasporedom priča u vremenu pogodila moje poimanje povijesti, definirano i pročitanom lektirom i životom između dva rata, učinila je još nešto, možda još puno značajnije. Godinama nastojim reći da su pisci jakih političkih biografija imali i svoj mali osobni život, samo svoj a ipak nalik nekim našima. Život je to prepun trenutaka iz kojih neki drugi, koji su najglasniji u osudama, nikada ne bi izašli uzdignute glave. Ines Kajić Bubalo mudro, ali i tiho, polemizira s onim proučavateljima književnosti koji za Andrićevom biografijom posežu samo onda kada žele umanjiti piščevo djelo i njegov značaj. I tada mu na svjetlo naših zamućenih gradova izvlače činjenice javne biografije. A o dvogodišnjem dječaku ostalom bez oca, o majci radnici u tvornici ćilima, o odlasku tetki i tetku žandaru, o tome šute. Ne govore, jer to za život budućeg diplomata i čovjeka koji je zauzeo stranu - po njihovoj procjeni - nije važno. Slažu se sa znanstvenicima koji tvrde da nas oblikuju prve tri godine života, slažu se s građevinarima koji ističu da su najvažniji dobri temelji buduće kuće, ali stečena znanja zanemaruju kad se krene razgovarati o dječaku koji je završio kod očeve sestre u Višegradu. Za njih to tada postaje samo činjenica dostojna pozitivističke metode koje smo se davno, pod naletom imanentne kritike, odrekli. I sad kad netko tom piscu odgojenom kod tetke - jer mu majka nije bila ni dovoljno učena, ni dovoljno imućna - dade pravo na njegovu slabu biografiju, mojoj čitateljskoj sreći nema kraja. Ovdje Ivo razgovara sa svojom majkom, sjeća se djetinjstva, sjeća se svega što dovodi do onog pravog Njega o kakvom mnogi nisu željeli, i još ne žele, razgovarati. Jer onda ne bi mogli suditi; po narudžbama onih koji možda i ne pamte prezime bega s prvih stranica „Travničke hronike“ i ne razumiju što beg želi poručiti mlađima kad im spominje gledanje u leđa tek pristiglih konzula.
Andrić, prema kroju Ines Kajić Bubalo, stiže iz Sarajeva u Mostar. Stiže da bi razgovarao s teško bolesnim Aleksom Šantićem, pjesnikom koji, u kući svoje sestre Perse, živi posljednje svoje dane. Dolazi da bi razgovarao i potom zapisao. I potpisao se kao svjedok. I Aleksa je u „Krojačici“, poput Andrića, samo čovjek. Velik u očima drugih, a nesretan i umoran. Slab. Dok podatak o pjesnikovoj nesretnoj ljubavi zauzima samo jedan redak u leksikonskoj natuknici, u zbiljskom njegovu životu on je život sam. Cijeli, uključujući u sebe i svoju konačnost.
Mostar tih godina je grad ljepote, pjesnika, umjetnosti, književnih časopisa, literarnih i likovnih kružoka. Povijesno provjerljiva imena u društvu fikcionalnih, bez upisivanja godina. One ionako nisu važne. Nazivi časopisa, prezimena, daju nam povijesni okvir u koji ćemo priču ugraditi. A priča je jaka, jača od ladica koje će skora budućnost, ionako, u ime grijeha prošlosti, razbiti. I samo će priča svjedoka ostati. Ostat će zapisano ono izgovoreno u stankama između dva putovanja, dva rata, dviju nesretnih ljubavi, dvije smrti bližnjih… Na ovim je prostorima, svjesni smo toga većina nas, međuvrijeme jedino stalno.
„Krojačica“ nije samo pohvala pričanju, ona je i slava slušanju. I ovdje je autorica pogodila moj dugogodišnji čitateljski program. Andrić je u mostarskoj aščinici, čekajući susret s Aleksom, slušao priču o gradnji čudesnog mosta preko Neretve. Slušao je legendu, toliko nalik na onu po kojoj će i sam pisati o svojim mostovima. Čak će mu i neke rečenice, znaju oni koji su Andrića pažljivo prolazili, podsjećati na rečenice neukog, ali talentiranog mostarskog kazivača. Andrić će pažljivo slušati i Aleksinu priču o njegovoj nesretnoj ljubavi s fotografovom kćeri. Andrić će slušati priču pjesnika čije je povjerenje zaslužio. Aleksa je ne bi bilo kome povjerio na čuvanje. Sjetimo se samo u kojem je trenutku Andrićev fra Petar saznao za pravu priču o Ćamilu. Tek onda kad je je u očima govornika postao čovjek od povjerenja. Jer, nema ništa važnije od priče. Nema ništa važnije od njezinih povjerenika i njezinih čuvara. Sve nam mogu uništiti, samo svjedočenje rečenicama ne mogu. Zna to i pripovjedačica Sonja koja „Krojačicu“ - u epilogu - ostavlja kao dokument, kao dokaz i kao opomenu.
„Krojačica“ je i priča o ženama u umjetnosti...
Ljepota štiva, poput ovog, zasigurno nas ne može spasiti od ludosti, jalovosti i smrti, ali nam može zadržati pogled. Precizan i oštar, upućen ravno prema licu onih koji pred nama sklanjaju pogled."
Moj utisak je da su se spojile moje dvije ljubavi: diplomacija i pisanje, u ovoj knjizi.
Izgovorena je jedna divna misao: pisanje je nastavak diplomacije samo na jedan drugačiji, možda ljepši i kulturniji način. Uvjerena sam da prave riječi u pravom trenutku mogu mnogo toga "popraviti" i dozvoliti drugima da nas upozna kroz kulturu i običaje, kroz naša razmišljanja i naše nasljeđe. Kako pisanje, tako i kazalište, pjesme i sl.
Mislim da je Julijana prava osoba za pisanje o ovoj knjizi, zbog svoga rođenja, zbog poznavanja mentaliteta i zbog toga što je i sama pisac.
Knjiga je za sada pronašla izdavača u Bosni i Hercegovini, a zašto ne razmišljati pozitivno i nadati se da će u dogledno vrijeme pronaći svoje utočište i u Hrvatskoj.
Treba nam puno više ovakvih knjiga- i bilo bi puno lakše razumjeti drugoga. Optimist sam - uvijek se nadam najboljem.....
Ljubim!
05
čet
12/24
Navlakuše (kako to ružno zvuči)
teutinaljubav.blog.hr
Ovih par godina koliko nas nije bilo na blogu više smo boravili na ličnjaku. Kao i sve drugo što je novo, bilo nam je u početku zanimljivo.Bili smo članovi nekoliko grupa koje su nas zanimale. Jedno smo vrijeme imali grupu koju smo mi osnovali, točnije Draga je bila inicijator. S vremenom su nam dosadile grupe u kojima su se vrtile uglavnom iste teme. Primjer su grupe u kojima se uglavnom vrte fotke nečijega grada, po tisuću puta viđene, objave koje su tu tek da bi netko rekao dobar dan, tek da bi se javio, silovanja vijestima sa kjekakvih tiskovina jedne te iste na večini stranica, forsiranje kojekakvih fifica iz dana u dani i nečijih intimnih života kao da su pretplačeni da se o njima piše svaki dan. U svemu tome, mene su najviše živcirale navlakuše tipa: Ovo je najbolji lijek na svijetu protiv, ova je voćka najbolja na svijetu, ako u hranu dodate jedan sastojak, uzimao je samo ovo i ozdravio od šet vrsta rakova ... Slične se navakuše objavljuju i na stranicama tiskovina. Jasno sve da bi otišli na stranice gdje bi mogli pročitati što je to OVO i tamo ostavili svoj klik. Na skoro svaku takovu objavu sam se izrugivao u komentarima, posebno ljudima koji bi mi objašnjavali što je to na slici ne shvačajući moje izrugivanje. Na kraju sam vidjeo da je najbolje takove stranice zabraniti da mi se ne pojavljuju i ne dižu mi tlak. Pa onda silovanje Hrvatskog jezika kojekakvim outfitima, stylinzima ...
Da vas previše ne silujem, evo i jedne moje navlakuše: OVAJ je lijek najbolji na svijetu protiv podočnjaka. Način primjene pročitajte u komentarima 
Voliš li me ?
donabellina.blog.hr
pitao si me jučer, iznenada
je li te prestajem voljeti
zaboravio si da epitafe pišem povremeno
i da punim kofer sitnicama
za Muzej prekinutih veza
moram se odjenuti
odšutjeti sebe
i maknuti ovaj mjesec između roleta
mir ti poklanjam
uokvirenu sliku noćnog mira, eto....
mi smo ipak poput dva otoka uokvireni morem i stijenama
postojani
dok postoje
Temu tema
aniram.blog.hr
Imamo te neke ideje, svi ih imamo da, ali eto, uređujemo stan nekim sitnicama, nije hitno, ne gori, zamislimo nešto, zamislimo da je jednostvavno, lijepo, i naravno da ne boli, pa tražimo onda laganini, nas dva znaju kao najsporije ljude na svijetu (još jedna titula uz najstarije roditelje u vrtiću), i tako tražimo te svoje zamisli i nekako ih najuspješnije uspjevamo naći na Temu, što meni, staroj amazonuši, još iz doba kada sam narudžbe podizala u slovenskom poštanskom uredu najbližem 'rvatskom srednjem vijeku (u Rijeci je to bila Rupa, 15 minuta praznom autocestom, za toliko vremena u Zagrebu stignem do centra i onda još toliko tražim parking), uglavnom naručimo mi to s Temua. A vrijedni Temujci se nama zakleli pokloniti 5 eura ako nam roba ne stigne u roku. Već smo dobili 5 Eura, fer igraju nema se što reć, osim što tih 5 Eura smijemo potrošiti samo kod njih, a uz tih 5 Eura moramo priložiti još 15 da bi narudžba uopće bila ostvariva, i tako smo uhvaćenu u začarani krug temujske ovisnosti, ok, fer igra, nešto kao kladionica, tko ne želi ne mora ulaziti. Mi ušli pa se opskrbljujemo, najnapetiji dio narudžbe ono nam je praćenje dostave, platimo, dakle naručili smo, jave nam u roku sat-dva da se roba pakuje i da je krenula, krajem sljedećeg dana dobijemo poruku da je paket uredno dao svoj obol globalnom zatopljenju i prizemljio se u zagrebačkoj zračnoj luci, za dan-dva-tri dobijemo poruku da je iz zagrebačke zračne luke stigao do zagrebačke pošte i onda čekamo, čekamo, čekamo, čekamo. I čekamo. Temujci daju 6-12 radnih dana fore paketu da dođe, ako zakasni, daruju nam kredite. Paket pošalju brzinom svjetlosti i onda taj stigne u Hrvatsku. Sve svoje kredite imamo zahvaliti hrvatskoj pošti. I ako je onaj svjetski treći rat već započeo (što će nam samo budućnost otkriti) sigurno je samo da smo ga već odavno izgubili.
- Statistika
Zadnja 24h
6 kreiranih blogova
148 postova
383 komentara
170 logiranih korisnika
Trenutno
3 blogera piše komentar
15 blogera piše post
- Blog.hr