Blog.hr

cool

sri

12/25

Slap Žakalj

mcind.blog.hr

~;;~ Lijep nedjeljni dan treba iskoristiti a kad se već nisam prijavio za izlet u Istru do Skitače i Crne punte od PD Kamenjak a tamo sam ionako već bio par puta otišao sam lagano ponovo do slapa Žakalj na Rječini jer sam očekivao više vode nakon nedavnih kiša. Dan dva prije bio je slap sigurno veći ali i sada se dobro pokazao. Bilo je dosta posjetitelja, neki i sa psima.
Pogled sa vidikovca iznad napuštene Hartere, nekad poznate tvornice papira.

Nakon pola ure hoda iz centra grada već vidim slap Žakalj i most iznad.

Slap je još uvijek dovoljno velik.

Pogled sa mosta uzvodno.

Za vrijeme rada mlina Žakalj koji je malo dalje uzvodno od ovog slapa ovdje je postojao most za prijeći preko rijeke i nakon dugo vremena bez mosta nedavno je napravljen novi metalni. Ma i običan viseći bi dobro došao.

Ovdje se i moja sjena kupa u rijeci.

Dio nekad velikog mlina Žakalj. Nekad je na Rječini bilo puno mlinova a ovaj Žakalj i nešto dalji uzvodno Matešićev mlin su bili najveći.

Rječina sa mosta kojim se prelazi iz Vodovodne ulice u Ružićevu i napuštenu Harteru. Malo desno iza je jedan od najjačih izvora iz kojeg i grad Rijeka dobiva vodu a lijevo nešto dalje iza je ulaz u Harteru.

Odavde do centra grada je 10 - 15 min. hoda. Do izvora Rječine u Grobniščini ima odavde oko 5 sati hoda i tu šetnju sam prikazao par puta.

Marenda kraj Rječine. Sendvič sa domaćim namazom od avokada i čaj.

Križaljkica talijanka sa tri crna polja i sličicom.
Vodoravno
1. Korito kojim protiče voda. 2. ? 3. Obično staklena posuda za biljke ili gmazove. 4. Prikaz skladnog, mirnog života. // Tvorac nekog djela. 5. Nisko rastući ukrasni grm iz obitelji Rhykolaccaceae porijeklom iz američkog tropskog pojasa. // Vrst umaka sa mesom. 6. Muško ime albanskog porijekla u značenju oblak. // Najmanji naseljeni jadranski otok, poznat po spužvarima. 7. Postupak zaštite nekog djela ili izuma.

Okomito
1. Nemirna osoba sklona igri i avanturama. 2. Nadraženo mjesto na koži. 3. Spoj koji je izveden iz sličnog spoja kemijskom reakcijom. 4. Naočale, cvikeri. 5. Samovoljni kruti vladar. // Kem. znak za dušik. 6. Osobna zamjenica // Čin, postupak. 7. Žensko ime (est. političarka Kallas). // Reg. oznaka za vozila na Kvarneru osim iz Senja. 8. Popravljač satova. 9. Vrst tkanine od lika, unutr. kore drveta. 10. Vatra, veći plamen. 11. Bivši vratar Hajduka, Vedran.

PLOVI AS
RINE ČAJ
NIVO LIM
E I KRAJ.

A gdje ste vi bili dok je svir'o

aniram.blog.hr

Evo, mi smo onomad na dan onog strašnog koncerta bili doma u zgb, to popodne točnije na Jarunu, sjećam se jer taj smo put svo troje došli biciklima, dijete se nakraju smorilo i nepodnošljivo neutješno plakalo i histerično zapomagalo na povratku, naravno da je meni to bilo deset puta gore nego što se taj dan događao zloguki koncert kojeg smo s profinjenim gađenjem zaobišli... no, bila je tamo to popodne na plaži neka grupica mladih ljudi slavonskog porijekla, ne pretjerano obrazovanih, pozicioniranih negdje na donjem dijelu ljestvice radne snage, isto su se to popodne kupali na Jarunu i smišljali beskrajne zajebancije na račun dotičnog gospodina koji kombinira srednjevjekovlje s crnokošuljaštvom i sve nekim simbolima o kojima jedva da nešta zna osim onog najvažnijeg, a to je da pali rulju i donosi pare, e, rekao bi čovjek da ta je grupica mladih ljudi kontra tog gospodina, ali ne. Grupica je došla u metropolu upravo radi koncerta, ne da bi dizala desnicu, ne da bi veličala to nešto, nego zato jer im je to izgledalo zabavno. I zabavno im je bilo rugati se onom maču i cijeloj toj koreografiji i onda na kraju u svemu tome sudjelovati. Bio je spektakl, jbg. Ono nešto malo ljudi što znam da je tamo htjelo otić ili zbilja otišlo, otišli su samo radi tog, spektakla, jer nikada toliko ljudi na jednom mjestu, a pitat će te starost gdje je mladost bila kad se na hipodromu događala zbijena gomila i tako to... ili kad ti već vlastiti život nije spektakl, onda odi sudjelovat u tuđem pa budi i ti dio nečega, i tako to već nekako...
S jedne strane gomila, s druge novci i politički poeni. No, ružna i, svi znamo, zabranjena (najslađe voće) koreografija postala je tad malo normalnijom i počela je ozbiljno prijetit postati legitimnom.
Trebali su nam mjeseci e da odučimo dijete koje je iz vrtića donijelo naviku podizati nož u zrak i tako započinjati svaki objed s beštekom. Kao što dotični započinje svoj koncert, eto, dotle je ta iritacija došla. I uglavnom jest takva, većina je uopće ne razumije, isto kao djeca u vrtiću, vide što se nosi i onda to ponavljaju bez ikakvog promišljanja i brige. Nego, eto, u veselju. Jer su vidjeli da to što rade izaziva reakciju. Može li gluplje, naravno sve može više i bolje, pa bi bilo dobro da ne tražimo više i bolje od tog veselja.
Djeca su u međuvremenu prirodno prestala dizati beštek u zrak, potrošila im se fora, našli su nekaj novoga. Six-seven. Gazi taj život. Onaj gospon sa sumnjivom koreografijom naišao je također na zid, nije sretan i nije mu jasno zašto ne volimo da mala djeca podižu tupavi beštek u zrak prije nego navale na pomfri s pohanim sirem. Jer, svi znamo, danas pomfri, a sutra pohani sir.

Six-seven

Btw, počele mi se na fejsu pojavljivati reklame za crne sportske jakete kontra vjetra i kiše a ukrašene ZDSloganom i šahovnicom krivih boja, uredno sam ih prijavila da šire mržnju i da ih zabrane, onda se sjetila kome ja to uopće prijavljujem. Bože mene.

uto

12/25

šta da, a?

aniram.blog.hr

Imam i ja tu jednu crnu fantomku, zovem je potkapa, ispala mi je iz ranca i nakon sedam dana sam je našla blatnjavu na parkiralištu, skupa marka, Karibo, oprala je i dalje je imam, a imam i jednu šminkersku crvenu na trokutiće, s njom sam danas išla na pregled sinusa, čekala na pregled sat i po, fantomku nosim jer vozim biciklo po cičoj zimi, biciklo vozim jer nemam gdje parkirati auto i ako išta mrzim radit po rvatskoj metropoli to je vozit auto i tražit parking, zato trebam fantomke, elem, kronična upala sinusa, devijacija jednog septma, drugog ne, gospođo možete ovako doživjeti stotu, želite li operaciju, može ali ne mora, neka hvala, dobro je gospoji i na doživotnom šibanju kortikosteroidima, ionako imam fantomku u koju mogu upuhivati svoje kronične slince, pročitala sam puno toga u čekaoni, sat vremena na nogama, a pola sata na stolici, časna je lagala, i časne lažu, zar ne, riječka gradonačelnica je ispala čka čka, a ovi naš ružnjikavi baš je nekako na našoj strani, "mi" to smo svi mi malo bolje obrazovani što kroz život prolazimo malo bolje od "njih" malo slabije obrazovanih s jako lošim kartama u samom startu i ništa boljim u nastavku, a koji nemaju nego nasilje, nasilje je jedino što su dobro upoznali, jbg, manje ih je, srećom uvijek će ih biti manje, ali ionako su samo lutke na koncu onih zbilja turbo kvarnih koji bacaju kosti psima e ba bi se imali oko čega gložiti, gloženje je riječ koju je hrvatskom prijevodu koristi Pipi duga čarapa namjesto množenje, ne znam dovoljno dobro jezike da bih znala što veli u originalu, ali gloženja je u zadnje vrijeme mnogo i previše, elem, smrzla mi se guzica na biciklu i cičoj zimi, kaže muš da je loš zrak u Bangkoku još uvijek bolji od ovoga u Zagrebu i da valja jednom kupiti pročišćivač, nema veze, meni su kortikoisteroidi sasvim dovoljni e da bih mogla disati, nisam se pohvalila da srušio se sustav bolnice onog trenutka kad su ukucali moje ime jerbo mi dopizidilo čekati i tražila sam novi termin, eto kospočo uništila ste nas, sve je palo, sestra je jedna poslije ustvrdila da im brže ide ovako bez sustava, i da, to je najveća istina, ako išta u ovim krajevima ikamo ide to je, baš i upravo tako, bez reda, pameti, i nadasve sustava.

Tvoj glas...

dinajina-sjecanja.blog.hr

Vjenčić došašća, odabrali smo ga zajedno,
misli bude uspomene, a misao je vodilja
dvosmjernim putovanjem kroz vrijeme,
vratila me na početak priče o nama.

02. prosinca 1986
Bilo je jutro poezije,
promocija moje zbirke
osamnaest crvenih ruža.
Ustao je, kazivao moj stih,

Opusti se, zavoli dan u kojem
se budiš, zavoli sjećanja,
dovoli srcu da diše.
tada ćeš znati
je li njegov
glas želiš pamtiti.

Kako onda tako i danas fvoj glas daruje mir i budi nemire.

Dijana Jelčić

pon

12/25

Danas...

dvitririchi.blog.hr

...sam našla zlatnu naušnicu.

Mislim...
Ne znam što da mislim.

Za oko i dušu

komentatoricamicaa.blog.hr

U sjeni platane, pred zidovima koji pamte carstva, sve sada svijetli kao tihi svjetionik topline. Tu, gdje kamen priča, a ljudi zastanu i udahnu, Božić je ove godine došao mekše, s više poštovanja prema prirodi i prostoru.
Živa jelka. Živ grad. Živa blagdanska lipota.

đardin i Marmontova i teatar u sjaju ....J.G foto

nema komentara

Plešuće zvijezde...

dinajina-sjecanja.blog.hr

Moje švicarsko vrijeme, došašće,
na Tv odlični filmovi
Trilogija Romi Schneider kao
carica Sissi, od djetinjstva dogrce
dolaska u Beč i poroda djeteta.
Žena sokolica prokletstvo, dan
i noć, vuk brenioc do istosti, do
pomrčine sunca. Baby, svinjica
koja želi biti ps čuvar i podne
s Gary Kuper i Grace Kelly.

Plejade se vraćaju na sjeverno nebo,
privid ljepote plešućh zvijezda.ućh zvijezda.

Dijana Jelčić

ned

11/25

Nepokoreni grad

luki2.blog.hr

Dakle, današnji dan je poseban. Fantastičan! Nema predaje! No pasaran! Dragi moj Zagrebe, nepokoreni grade!

Ujutro jedna brza kava s prijateljicom u Španskom. Ničim izazvana, donijela je već blagdanske poklone. Pa da vidimo:

Divna šalica sa malom žlicicom, lavanda - ulje i svježa lavanda, slatka Ferrerova zvijezda, i malo zagrebačko srce.

Posebno me se dojmila mala šalica, na kojoj se nalaze gradovi Hrvatske.

I poslije kave - prosvijed. Protiv fašizma. Iako sam mislila da se ta tema ne može nikada više vratiti - pokazalo se da ipak nije tako. :(((( Žalosno je da se u 21. stoljeću moramo boriti za osnovna ljudska prava.
Ne želim državu u kojoj će me u Preradovićevoj okružiti skupina zakrabuljenih crnokošuljaša, samo zato jer imam Đole kapu na glavi. Srećom pa je policija stigla - odmah. Ne želim se bojati za svoj ni za tuđe živote. Hvala na pitanju, u pedeset i šestoj godini se znam brinuti za sebe. Kad jedem, s kim se družim, zašto posjećujem predstave i promocije knjiga - moja je briga. Imam li dijete ili dvije životinjice - papigu pričalicu i Miju - također je moj problem. U koliko sati idem spavati - može brinuti eventualno moju doktoricu i mene. I nikoga više.

I zato će ovakvih skupova biti i ubuduće, sve dok je situacija kakva već je.

Na svom Facebook profilu profesorica na fakultetu i odlična spisateljica, poetska diva Andrijana Kos Lajtman napisala je na svom Facebook profilu sljedeće:

Danas je bio jedan od onih dana za pamćenje. Zagreb je, ne po prvi put, pokazao svoje pravo, zadivljujuće lice - ono koje pruža jasan i glasan otpor crnilu, mržnji, nasilju, ono koje se ponosi svojom antifašističkom prošlosti i koje je otvoreno cijelom svijetu.
Divno je biti dio zajednice ovakvih ljudi!

Među brojnim sjajnim govorima, najviše mi se svidio onaj koji je napisala spisateljica Olja Savičević Ivančević, a na pozornici pročitao glumac i režiser Damir Markovina.

"Prijateljice i prijatelji,
Danas smo ovdje zato što želimo bolju Hrvatsku, zato što se ne želimo sramiti svoje zemlje, zato što ne želimo da potone u barbarstvo i fašizam.
Ovdje smo danas da mijenjamo budućnost Hrvatske, jer prošlost je nemoguće promijeniti, koliko god to nekima nije jasno.
A u toj prošlosti upravo su antifašisti ispisali najslavnija poglavlja. Odbijamo biti taoci onih kojima odgovara da rat nikada ne završi.
Danas, trideset godina nakon rata mi smo taoci stvarnih mrzitelja Hrvatske:
ratnih profitera, propovjednika mržnje, huligana i nasilnika koji za njih obavljaju prljavi posao.
Hvala svima vama koji perom i djelom branite svoju domovinu od neistine, onim novinarima i novinarkama, režiserima i redateljicama, piscima i spisateljicama, umjetnicima i kulturnjacima koje fašizam danas želi napraviti egzilantima i marginalcima u vlastitoj zemlji;
Vama koji ćete prije dobiti nasilničke prijetnje tog istog fašizma po inboksima i zidovima svojih kuća, negoli državnu nagradu za umjetnost s imenom prvog predsjednika Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske, Vladimira Nazora - a koji bi danas, da je živ, stajao ovdje uz nas, kao i mnogi drugi antifašisti, velikani naše kulture i književnosti kojima se danas, kada su mrtvi, Hrvatska diči.
Mi smo živa kultura ove zemlje, baština dvadeset i prvog stoljeća. I nitko nam nema pravo reći da mi nismo Hrvatska.
Pretke nitko od nas nije birao, ali biramo ono što jesmo.
Unuci nisu ni krivi ni zaslužni za djela svojih predaka, ali smo itekako odgovorni za svoje postupke danas.
Zato hvala svim mamama i tatama koji su naučili svoju djecu da ne dijele i ne mrze ljude prema porijeklu, vjeri, naciji, boji kože ili seksualnoj orijentaciji. Dali ste svojoj djeci najljepši poklon - ljubav za svijet.
Ta djeca neće s crnim kapuljačama nad očima sijati teror, zastrašivati i mlatiti svoje vršnjake samo zato što su iz Novog Sada ili iz Splita.
Pozdrav svim građanima ove zemlje koji su ni krivi ni dužni na svojim sudbinama osjetili što znači biti pripadnik nacionalne manjine; hrvatskim građanima srpske nacionalnosti kojima bi neki najradije zabranili disati. Ova zemlja se ponosi i Preradovićem i Teslom i brojnim drugim hrvatskim Srbima, sportašima, umjetnicima i znanstvenicima.
Vi ste naši prijatelji, susjedi, kolege i rodbina i ne damo na vas! I vi ste Hrvatska!
Građane Hrvatske uvjeravaju da su im potplaćeni umjetnici i još siromašniji migranti uzeli posao ili onaj jedan posto iz ukupnog budžeta koji se u Hrvatskoj izdvaja za kulturu.
Nas nisu osiromašili ni umjetnici ni migranti nego loše politike i prebogati kriminalci.
Naše bi društvo njih trebalo pozvati na odgovornost.
Oni su pravi krivci za stanje zbog kojeg danas marširamo.
Mi samo želimo umjesto permanentnog rata i poraća živjeti mir i slobodu: a mir i sloboda ne smiju biti povlastica za odabrane.
Za kraj, parafrazirat ću onaj poznati citat Martina Niemollera, koji konstantno i uporno upozorava na pogubnost šutnje:
kada su došli po glumce, mi nismo šutjeli, kada su došli po pisce i novinare, mi nismo šutjeli, kada su došli po folklor iz Srbije, mi nismo šutjeli, kada su došli po antifašiste mi nismo šutjeli, kada su došli na Interliber, ne po knjige, nego po Splićane i Zadrane, mi nismo šutjeli, kada su došli po Nepalce, mi nismo šutjeli, kada su došli po feministkinje, mi nismo šutjeli - i kada dođu po šutitelje, bit ćemo jedini koji neće šutjeti.
Nećemo ušutjeti dok god postoji neravnopravnost i nepravda koja se u našoj zemlji radi u naše ime.
Nećemo šutjeti dok god postoji ijedno mjesto s kojega možemo govoriti i pisati, a u slučaju da to mjesto nestane, mi ćemo ga izmisliti. Ne trebaju nam za to velike pozornice i sjajni mačevi, samo britko pero, čisto srce i ničeg se ne boj."

Veličanstveno! Jako sam sretna da sam bila na ovakvom skupu. Bilo je tu jako puno "mojih" ljudi, ljudi koji razmišljaju vrlo slično meni i s kojima se rado družim jer su prvenstveno - dobri i pametni ljudi.

Malo fotkica (mojih):

Početak prosvjeda kod spomenika kralju Tomislavu.

Nakon odličnih govora, posebno studentice Lucije, maršira se do Trga Bana Jelačića.

Bubnjari su bili baš posebni.....

Dijana Pleština i ja- snimio Teatralni s mojim mobitelom. Hvala!!!

A tko je Dijana Pleština?

"Večernji list" kaže:

Dijana Pleština magistrirala je na Sveučilištu Carleton u Ottawi. Izvorna je govornica engleskog i francuskog, a služi se i ruskim jezikom.

Rođena je u Zagrebu, 7. ožujka 1950. Dva desetljeća kasnije, a nakon što je s roditeljima preko Njemačke iselila u Kanadu, diplomirala je francusku književnost na Sveučilištu Carleton u Ottawi, gdje je 1973. i magistrirala komparativnu književnost. Na Sveučilištu Kalifornije, Berkeley, SAD 1987. je doktorirala političke znanosti na temu regionalnog razvoja. Izvorna je govornica engleskog i francuskog, a služi se i ruskim jezikom.

Od 1987. do 1992. docentica je političkih znanosti na Sveučilištu Wooster u Ohiu, a 1994. i 1995. Bila je predstojnica Katedre za politologiju. Dijana Pleština je treća žena pokojnog premijera Ivice Račana, on je bio njezin prvi suprug.

Vjenčali su se na Staru godinu 1993. Kad se k njemu u Zagreb preselila 2001. ostavila je u Ohiju radno mjesto šefice Katedre za komparativnu politologiju na sveučilištu Wooster i prodala kuću. U Hrvatsku su je, kako je izjavljivala, vukli ljubav, zajednički život sa suprugom i"zanimljiva situacija u našoj novoj, pomalo autoritarnoj demokraciji".

U Hrvatskoj se, nakon dolaska, angažirala u razminiravanju, pa postala u Ministarstvu vanjskih poslova savjetnica za protuminsko djelovanje.

Nakon što je 2000. godine postala i do danas ostala članica Upravnog odbora Hrvatske udruge za školovanje pasa vodiča i mobilitet, po konačnom preseljenju u Zagreb bila je je 2002. do 2006. članica Upravnog odbora Hrvatske za žrtve nasilja nad ženama.

Skoro cijelo desetljeće, do 2010., bila je i članica Upravnog odbora Međunarodne zaklade za humanitarno razminiranje (ITF) u Ljubljani, preko kojeg prolazi većina sredstava za razminiranje jugoistočne Europe, a koja dodjeljuje SAD.

Dijana Pleština nije se politikom službeno bavila. Pa ipak, kada je 2010. napustila Ministarstvo vanjskih poslova, u kojem je provela više od desetljeća i poslodavce "mijenjala kao na traci", obznanila je da su se u Ministarstvu vanjskih poslova godinama prema njoj ponašali nekorektno i prljavo, što je preraslo u jednu vrstu mobinga. U poslu kojim se bavila, vezanom za razminiranje , željela je "posložiti stvari kako bi se problemi rješavali istitucionalnim putem, a ne ad hoc, kako se to kod nas često radi".

No, kako je izjavila, zbog nedostatka političke volje, kojem su se pridruživali neznanje i korupcija, shvatila je "da u danim okolnostima ništa više bitno neće moći napraviti". Optužila je i bivšeg šefa diplomacije Gordana Jandrokovića, tvrdeći da ju je degradirao nakon 12-godišnjeg uspješnog i međunarodno priznatog rada, smanjio joj plaću za četvrtinu i snizio ocjenu rada. Uložila je žalbu i deset mjeseci kasnije stiglo je rješenje od Ministarstva uprave, kojim se ukida odluka ministra Jandrokovića. No, nekoliko tjedna prije dala je otkaz u MVP-u. Novi šef diplomacije, Tonino Picula, zaposlio ju je kao savjetnicu za protuminsko djelovanje, ali je ona tražila da ne prima plaću.

Dijana Pleština kani napisati knjigu o tranziciji i njenim posljedicama u Hrvatskoj. Ima iscrpnu korespodenciju o političkim temama, koju je vodila sa suprugom Ivicom, i njegove opise ovdašnjih prilika koje joj je slao dok je živjela u Americi.

Sa suprugom je bila do posljednjega njegova dana. Zajednički život uglavnom su proveli razdvojeni poslom i putovanjima, ona je osam godina bila u Americi, on u Zagrebu. Pa i po preseljenju putovala je, mahom poslovno, diljem svijeta.

Živjeli su u neveliku i skromnu premijerovu stanu na Trešnjevci Nisu imali čak ni radnu sobu. Nisu željeli mijenjati stan dok je Račan bio na funkciji. Prodali su ga i kupili novi u središtu Zagreba tek kad Račan više nije bio predsjednik Vlade. Ponajviše su uživali u vikendici na Kupi, u Kamanju, te povremeno u Pučišćima na Braču.

Vijest o suprugovoj teškoj bolesti i neizvjesnu stanju, zatekla ju je u Grčkoj.

Vlada Zorana Milanovića je Dijanu Pleštinu u travnju 2012. imenovala ravnateljicom Ureda za razminiranje.

Jako sam zavoljela Dijanu, upravo preko gospodina Račana, kojeg sam (i još uvijek je tako!) izuzetno cijenila i voljela. Uspio je održati Vladu, usprkos svim interesima. Svaka njemu čast kao čovjeku i kao političaru. Vjerujte, Dijana je jednako vrijedna kao i on!

Prosvjed se nastavlja na Trgu.....

Poruka za kraj!

Bilo je još zgodnih transparenta, na primjer: "Nećete u knjižnice, niste niprije" i sl.

Sve ljudi koji te gledaju u oči, a ne kao crne košulje da im oči jedva i vidiš:(((

Bilo je dosta ljudi s bloga, i u Rijeci i u Zagrebu. Za Zadar još ne znam....

Prijetnje se dobivaju i na blogu.....:(((( Pa vi vidite.....Nikada više nam neće trebati Oluja. Dosta je bilo rata i ratovanja! I fizički i u glavi. Dosta!

Ljubim!