Blog.hr

cool

sri

01/26

Raport s bijelih staza jedne @g@ve

Za koga je odlično je
od koga je
još je bolje

a moglo je i bolje
do noći
bit će gotovo ako
jedna @g@v@
bude dobre volje

sve l i j e v o m rukom čišćeno
jer desna još nije
u funkciji...

uto

01/26

Čestitka vjernicima pravoslavne vjere

luki2.blog.hr

Dok čekaš da sunce posljednje zrake ugasi, osmijeh neka ti lice krasi. Neka ti duša od sreće blista, jer sutra slavimo rođenje Hrista. Sve tvoje želje i miran san neka ti donese današnji dan. Sretan Badnji dan!

Hristos se rodi!

Sretno svima

andrea-bosak.blog.hr

Sretno onima koji slave SVETA TRI KRALJA
Sretno svima koji slave Badnji dan

Pahulje u tišini

star-rose-bloger.blog.hr

Kratka čarolija zime koju je najbolje promatrati iz topline doma.

Snijeg uvijek donosi podijeljene osjećaje. Za jedne je to najljepši dio zime – bijeli pokrivač koji utiša grad, škripa pod nogama i onaj poseban mir koji kao da briše rubove svakodnevice. Ljubitelji zime u pahuljama pronalaze radost, djetinju sreću i čaroliju zbog koje hladni dani imaju toplinu.

Ja snijeg volim drugačije. Najljepši mi je iz topline doma, promatran kroz prozor, uz šalicu toplog napitka i tišinu koja se ne nameće. Tada grad izgleda poput razglednice ili nježne kulise nekog starog filma – ulice mekše, svjetla tiša, a vrijeme sporije. Pahulje padaju bez očekivanja, ne traže da im se pridružim, samo prolaze i na trenutak uljepšaju pogled.

Zimi se često uhvatim kako gledam van, ali bez želje da izađem. Više mi odgovara biti promatrač nego sudionik. U toj bijelini pronalazim mir, ali i laganu čežnju. Neke pahulje znaju gdje pripadam. Dok se drugi raduju snježnim radostima, ja u sebi osjećam potrebu za toplinom – ne samo onom vremenskom, već onom unutarnjom, koja donosi lakoću i energiju. To je čar malih trenutaka.

Snijeg je za mene kratka priča. Tek pozdrav zime, malo čarolije na kratko. Dođe tiho, ostavi trag ljepote i polako prestaje, kao da ide na zasluženi odmor. I dok bijelina nestaje, u meni se već budi radost toplijih dana koji dolaze. Zima se povlači nenametljivo, a ona ljetna toplina, lagana i postojana, polako se nastanjuje u srcu.

Jer svako godišnje doba ima svoje mjesto i svoju svrhu. Zimu poštujem, ali joj ne pripadam. Moje vrijeme miriše na sunce, na duge dane, otvorene prozore i osjećaj da je sve moguće. Snijeg prođe, ostane uspomena – a toplina, ona se uvijek vraća. I uvijek zna gdje me pronaći.

Kratko : volim - ne volim

komentatoricamicaa.blog.hr

Način na koji daješ
nije u daru,
nego u dahu prije nego što ga pustiš,
u pogledu koji se spušta tiho,
kao da ne želi povrijediti.
Ono što se predaje može se izgubiti,
ali način ostaje,
mekan i nenametljiv,
poput topline koja se ne pamti po obliku,
nego po osjećaju
da je netko bio nježan
dok je davao.

svi imamo neke svoje "boleštine" za koje neki imaju razumijevanja, drugi čuđenja a treći odbijanja .
moja je boleština : volim poklanjati ono što mogu i to oduvijek , bez razloga i prigode , tek tako jer volim i mislim, kako drugoj "strani" sitnice mogu uljepšati dan. I obično bude tako .
Jedino ne mogu dokazati da osobno ne volim poklone : oni koji me dobro poznaju znaju da sam iskrena

.....

primladenu.blog.hr

Sretan ti rođendan !

pon

01/26

Mija je bila na kupanju i šišanju

luki2.blog.hr

Ma, ljepša od Al fotke!:)))))

Na poklon je i dobila novu maramu......To me malo i rastužilo, jer sam Goldici bila naručila lijepu maramu - ali nije dočekala da stigne....:(((((( Uffff....

Sada Mija odmara, zahvalna i sretna.

Ljub!

Osjećaj

pozitivka.blog.hr

(arhiva)

Kažu ti... ili moje ili nikako.

Nema izbora.

Ima.

Svakako, samo ne njihovo.

ned

01/26

O prevođenju i ostalome

luki2.blog.hr

Blagdani se bliže kraju, i ja ponovo radim. Puno prevodim, oči će mi ispasti:)))) Glava boli od svog tog bljeskanja i gledanja u ekran....Ali - što se mora nije teško. Jel? :))))

Kad razmišljam o kolumni o prevođenju (da, dobila sam zadatak napisati kolumnu o prebodenju, zamisli!), sjećam se svog prvog prijevoda. Jedna lijepa češka knjiga. Svaki dan zadajem si određeni broj stranica - drugačije ne ide. Postoji nešto što se zove - rok do kojeg trebaš predati prijevod.
Najprije čitam knjigu u izvorniku, a tek onda počinjem prevoditi. Ništa na ovom svijetu ne smije biti ometač. Nema televizije, nema radija. Koncentracija mora biti stalna, jer - kako bi to izgledalo da jednu te istu riječ počnem prevoditi na različite načine....Ne ide. Prevodi se u kontekstu priče, novele, romana - ne u doslovno značenju.
Zato je prevođenje najteži posao koji sam ikada u životu radila. Moraš prenijeti misao, kulturu, kontekst - a ne samo značenje riječi. Inače, čitatelj neće imati pravi doživljaj. Priča neće imati svoj tijek i svoje pravo značenje, čitatelj neće imati pravi doživljaj.
Također, kod prijevoda imamo riječi koje se zovu "lažni" prijatelji. To znači da riječ u jednom jeziku ima jedno značenje, a u drugome sasvim drugačije.
Evo primjera. Dok sam radila na Slovačkom veleposlanstvu, nazvala je jedna prijateljica. Nisam bila u kancelariji, pa su joj rekli da ću se vratiti "za jednu hodinu." Zahvalila se, spustila slušalicu. Srela me za dva dana i kaže da me treba biti sram da joj nisam rekla da negdje putujem i to na godinu dana! Jedva sam je uvjerila da hodina na slovačkom znači sat vremena, a ne godina dana.
Nikada se nisam osudila prevoditi poeziju, samo romane, priče i novele. Poezija bi baš trebala biti prepjev, a to je već malo teže postići.
Ipak, prijevod i prevođenje su vrlo uzbudljivi, i uvijek otkrijem nešto novo. O autoru, o djelu, o sebi....Divno je kad se prevodi živući autor, pa ako baš kod neke riječi ili rečenice zapne - možeš se konzultirati....Fraze se moraju prevoditi u kontekstu i kulturi jezika na koji se prevodi, da se pravilno shvati od strane čitatelja.
Dobar prevoditelj će u okviru svog prijevoda ostati neprimjetan, nenametljiv a savršeno jasan i razumljiv. Nikako mijenjati originalne misli autora, iako u jednu ruku prevoditelj postaje sukreator teksta. I baš zbog toga mora biti jako pažljiv.
Hoće li Al zamijeniti prevoditelja pitanje je koje se često postavlja. Neće. Nikada. Jer Al ne zna i ne može prenijeti - emociju.

Jeste vidjeli što radi ludi Trump? Hapsi Madura. I Ameri će kao privremeno vladati Venezuelom. My ass....:((((( Ne kažem da Maduro nije zaslužio zatvor, ali ovako se to ne radi. :(((( I što sad? Hoće li tako upasti Mađaru i oteti ga?! Molim?! I pikira na Grenland! Danska se odmah oglasila....Da ne bi bilo zabune....Pa da, rude, zračna baza Thule koja je Trumpu upala u oko i ne može bez nje - sve su to zgodni resursi za Ameriku. Jer - zašto ne?! Ima Trump onaj nuklearni gumbić....Lako je tako prijetiti....:(((? Uglavnom, čovjek je bolestan u glavici....:((((

Ljub!

Na kraju tjedna

komentatoricamicaa.blog.hr

Na kraju ovog tjedna zahvaljujem komentatorima i onima koji to nisu bili i Blogyju naravno u leggero tonu upravo onako, kako ste me prihvatili ovaj tjedan

pokušavam ponekad uzaludno riješiti kodove našeg postojanja
u kojima krijemo i radosti i bolesti i tuge svoje
sve tajne zapletene makijom još zelenom u ovoj zimi
pamćenje me gura u mrtvu točku
a mi - poput ove makije - protiv svih pravila
rastačemo sjeme zaboravljene nade
po ovoj pustopoljini od života misleći
kako sve što poslije nas raste može biti svježije i bolje
od onoga, što nosimo sobom
trebali bismo zamoliti nebo
neka drugima dade bolju šansu
neka zaustavi vrijeme
neka nas ostavi u ovome vlaku
koji ide Nikamo
i prolazi stanicom zvanom
Nigdje

foto: J.Gudić, Split

sub

01/26

Imam

andrea-bosak.blog.hr

samo jednu želju
Da mi dovedu Josipa kako bih ga zagrlila jer nedostaje mi jako mi nedostaje. Stalno mi je u mislima i znam da to nije dovoljno jer nedostaje mi dugi niz godina jedan dio mene.
Ne mogu biti s njim pored njega jer me sprječava moja bolest a tako bih voljela da ga zagrlim.
Nedostaje i Kikiju znam to iako šuti i nosi bol u sebi kao i ja.

pet

01/26

Pirgo

penetenziagite.blog.hr

Otkada znadem za sebe, čudni su mi dočeci novih godina. Možda su nelogični; jer još kao malenom, bilo mi je posve nepojmljivo da se netko oduševljava zato što se mijenjaju datumi na kalendaru; možda su i nepotrebni i nametnuti – jer dok bi ti spavao i odmarao, većina drugih ti ne dopušta bukom i vikanjem. Zar je ljudima doista potreban neki poseban povod da bi se veselili i družili; zar nije dovoljno samo to što smo živi i što smo tu, i još imamo oko sebe nekoga koga volimo?

I onda još pucanje... Posvema nestvarno djelovao mi je prizor prošlogodišnjeg dočeka čini mi se u Novom Sadu ili Beogradu: deseci tisuća, možda i čitava stotina tisuća ljudi točno u ponoć, u tmini i tišini stoji i šuti sjećajući se onih petnaestoro nesretnika na koje se srušila betonska tabla od nekoliko tona, dok negdje iz daljine, kao s nekog drugog planeta, a u stvari ovoga - planeta mangupa, neodgovornih i površnih, odjekuje poneka petarda. Iz tog prizora izvire neslućena moć ljudi koji to žele biti: bivati ljudima; šute i sjećaju se onih kojih više nema, a po svakom ljudskom i božjem zakonu trebali su sada biti tu... pa mi i samome na oči dođe poneka suza, ili mi se samo pogled zamutio od nestvarne snage te sveprisutne tišine i ljudskosti.

Nema tolikog čovjeka koliki je onaj koji s drugim, svojim susjedom ili bližnjim, umije pošutjeti u njegovoj boli, nastojeći barem malo te boli primiti i na sebe.

No, da se vratimo na priču o Novim godinama; kao jedan od najbesmislenijih od svih tih besmislenih dočeka pamtit ću onaj koji se zbio usred prve ratne zime; imao sam privilegij provesti čitavu tu noć u toplome, provirujući krišom kroz zamračene prozore stražare i gledajući daleke i snažne zvijezde pod kojima je odjekivalo od tutnjave i eksplozija.

Taj okus jeftina vina, paštete iz konzerve i prestarjela kruha po vojskama moje mladosti pratit će me čitava života kao kletva; zato sada nove godine dočekujemo pod poplunom u potpunom zamračenju, nakon što se pogleda kakav dobar film te se nakon domaće orahnjače gutne nekakav porto; vani i dalje traju ratovi i nema previše onih koji ti iskreno žele dobro, pa moraš dobro znati tko je onaj kojeg ćeš pripustiti uz svoj trbuh i obraz, da ti pokaže da smo još živi i da živjeti vrijedi; da je baš svaki dodir, osmijeh i pogled svet, važan i nezamjenjiv.

A onda dubok i ne predug san... Gotovo desetljeće i pol, čak i jednom kada je na samu Novu godinu ujutro padala ledena kiša, ja sam hodam i lutam šumom; slušajući kako svijet uistinu zvuči i pjeva sebi u bradu dok čeka da prestane i utihne naša buka i hektika.

Nerijetko se, hodajući novogodišnjom zorom orno i čilo kroz maglu i hladnoću sjetim one nezaboravne epizode s početka jedne od meni najdražih serija u povijesti (X-files); epizode u kojoj Mulder otkrije dobru vilu koja ispunjava tri želje, pa mu prva od njih bude mir u svijetu – a vila ni da trepne; učini što je Mulder poželio: u taj čas iz svijeta nestanu ljudi; papiri se još tiho spuštaju s visokih katova nošeni povjetarcem, a na svijetu rade još samo semafori i parno grijanje oblaci kojeg se dižu iz podzemlja; nastupio je mir – jer nikoga nema; eto na tu priču mene sjeća to prvo jutro svake godine.

Prvi od ova dva događaja koje vam želim opisati zbio se jedne od prvih godina otkako činim to što činim; bilo je to još ono doba bez asfaltiranih rekreacijskih staza i prilaznih puteva izgrađenih vještim i marljivim iscrpljivanjem briselskih fondova, da se nađe i za nas, i za kumove, i za širu rodbinu – doba kada su šume bivale šumama, makar rasle i na trista metara od prvih kuća, pa su se njima krda srna spuštala do potoka u zoru, da se napiju vode i napoje prije nego će pobjeći u dubinu i zaštitu sigurne majke.

Hodao sam tada tim ledenim svijetom onakav kakav hodam i danas, samo sam sada mnogo sporiji i slabiji; više mi je svejedno a manje sam gorljiv u tome poslu. Hodao i šutio, grabeći rukama i nogama uz brdo, provlačeći se često između zaleđenih i ogoljelih stabljika, grančica i ploha grmlja i šuštava odumrlog lišća što tek da nije opalo na tlo.

I tako sam sišao u dolinu punu malenih raspjevanih potočića od kojih jedva da si mogao čuti zvuka; pa iza nekog debla i gomile granja i grmlja, opazih maleno, živo, pjegavo, uplašeno lane; svo je u očima i drhturi na posljednjem noćnom ledu, možda i samo izgubljeno ili napušteno.

Pirgo!

Sudbina je čovjekova da prestane vjerovati u ideale za koje je još do jučer bio siguran kako je spreman za njih mrijeti; tako je i meni te godine i te zime sam Pirgo došao pred noge: uplašeno, izgubljeno lane pjegavih bokova, ukočeno od straha na nekoliko metara daljine koju su ispunjavale zapreke što su nas dijelile.

Toga sam se časa, gledajući ona dva tamna ogromna oka koja kao da nisu s ovoga svijeta, sjetio blatne ledene šume pod čijim sam skutom doživio isto što i onaj Pirgov suputnik - dječak u noveli Anđelke Martić; pod tamnim nebom punim svijetleće tanadi i dalekog užarenog željeza što šišti zrakom ti možeš ili ostati čovjekom, njihovim ili našim - ili postati Pirgo. Vječita lovina; sluđena i uništena silom, ratom i zlom koje se ne da nikako i nikada popraviti.

Kada sam bio malen, pa se u školi čitalo Pirga, pojma nisam imao da ću jednoga dana biti osuđen na to da tek kao starac konačno saznam što je u stvari Pirgo imao reći svom dječaku iz vojničke pozadine koji se obreo usred nekog strašnog ratnog boja sprijateljivši se s lanetom.

U to doba jednostavno – kao i svako zaigrano dijete mira i radosti – nisam imao baš ničega što bi me privlačilo ratu i pričama o njemu. Oko mene bilo je dovoljno nemira i sile; dječaci bi se svako malo tukli, nadjačavali i dičili raznim oružjima, automobilima, sjajnim i moćnim napravama; u takvom društvu važno je bilo ne iskakati, ne odavati drugima da nisi kao i oni; ne pokazivati slabost.

Tek poslije, stići će godine u kojima ću svu tu gomilu djece ostaviti postrani; nema demokratičnijeg mjesta od osnovne škole da čovjek nauči gdje u stvari živi; u osnovnoj školi djetinjstvo će zajedno provesti buduća propalica i doktor znanosti; skladištar i liječnik; neradnik i radnik. Svi zajedno sjedit će u tim drvenim klupama kao da će to njihovo sjedenje trajati vječno i neprolazno – i kao da već kroz koju godinu njihovi životni putevi neće poći svaki na svoju stranu.

Onda ti u životu nadođu gimnazije i fakulteti; mjesta na kojima si okružen sličnima ili istima; pojma zapravo nemaš gdje živiš i tko su ljudi oko tebe. Tu su tek jedino vojske i ratovi da te sjete na to kako iza ugla ne postoje ljudi koji bi željeli isto, već neki drugi, što su spremni otimati i oduzimati; kojima sila i tmine nisu strane ni nepoznate. (Morat će proći desetljeća, čitavi dijelovi stoljeća, pa da shvatiš kako niti ovi što izgledaju milo i lijepo nisu ništa bolji i kako i oni još bolje i više znadu otimati, varati i prisvajati.)

Zato te toliko i prenuo taj mali stvor na rubu šume jednog ledenog novogodišnjeg jutra, prije nego će tiho i brzo odskakutati iz tvog života: Pirgo će ti imati za reći upravo ono što je imao za reći svoj djeci u onoj davnoj, već zaboravljenoj pripovijetci; da na ovom svijetu nema spokoja ni radosti – ili da postoje samo rijetko, kada gotovo čitav svijet spava i kada Bog tiho i snažno nad njime diše poput uzbuđena starca u zimsko jutro, ne bi li iz njega otpuhao svu nevolju, obijest i sramotu.

Ne postoji svijet odraslih u kojemu bi se moglo pronaći spokoja i pravednosti; to će ti govoriti Pirgo; reći će ti sve ono što nije mogao niti smio priopćiti ti onda kada su ti ga čitali. Jer nije smio; jer nisi htio; jer čas taj još nije se zbio.

Poći ćeš dalje tom mračnom i mrtvom dolinom svijeta poput duha; svako će te novogodišnje jutro u njoj ugledati sve starijeg i nemoćnijeg, da ti utka još malo snage i utjehe u oči i da te obodri za vrijeme što za tobom dolazi van nje.

Doći će tako i posljednja od godina koje do danas pamtiš; godina što je otpočela maglom i injem umjesto sunaca i toplina; pa ćeš se kroz prvo njeno jutro njome uspinjati onim istim brdom s dušom na nosu i očima nad nožnim prstima – da bi opet nekako više zdesna, blizu sebe a dovoljno daleko, da bude kao da je iz onog nekog drugog, sretnijeg i boljeg svijeta, do tebe dospio zvuk lomljenja granja i šuštanja lišća: to pored tebe skakuće i trči nekakav smrznuti i razigrani pas; napušteno i zaboravljeno štene iz duboke šume; prestravljeno sinoćnjom pucnjavom i paklom eksplozija; odlutalo daleko od posljednjeg čovjeka da se spasi kako se skakavci i vrapci spašavaju od vatre i požara što hara; u spokoj jame od truleži, mraka i ničega.

I opet gledaš to što ti se posla s visine u život kao nagradu i ničime zaslužen poklon; iz vrele mu njuške divlje sopće dah u ledeno jutro; na mokrim i blatnim resicama od krzna primiše se led, blato, prljavština; a ispod njih gledaju te znatiželjne i tople, tamne i duboke oči; oči onoga koji nije od ovoga svijeta, samo je u njega poslan da se sam gospod Bog s kerubinima i anđelima i svitom nebeskom još jednom - posljednji put - kroz njih uvjeri u što se taj svijet pretvorio, pa da konačno spozna kako baviti se njime i nema velike koristi, dok ga ne utopi i spali kao što djeca rastrgaju i spale bilježnice posljednjeg dana škole pod prvim snažnim suncem radosti i ljeta.

I tako ćeš, razmišljajući više o svojoj nego li o sigurnosti i dobru tog nesretnog pseta, napraviti jedan posvema nesvjestan pokret rukom, ili glavom, ili oboje; posegnut ćeš negdje u džep ili ruksak za nečime što bi tek poslije mogao shvatiti što je; jesi li ga htio rukom dotaknuti i reći mu da se ne plaši; ili mu pružiti kakav razmrvljeni slani keks što ga uvijek sa sobom nosiš na dnu ruksaka, ili nisi zapravo želio ništa, nego samo toj nevoljnoj i radosnoj lutalici pružiti glas i pogled utjehe i sigurnosti – to još do danas nećeš saznati. Bit će to dovoljno da stvor još jednom ili dvaput poskoči u zrak i dočeka se na prednje noge – možda niti tri metra daleko od tebe; pa potom hitro i beznadno odluta nizbrdicom ni u što; daleko, dovoljno da ga više ne možeš dozvati ni vidjeti niti čuti.

To je ono što nam je, samo da ste to umjeli i željeli slušati, Pirgo onomad imao za reći, a kada čovjek pošteno pogleda, i nije bogzna što: ništa više ne možete učiniti; budite tihi i smjeli i spokojni; čučite na dnu svojih duša kao što davne, zaboravljene školjke pod olujama i nad zemljotresima čuče na dnu oceana i čekajte ono što nikada neće doći.

Pa kako onda sva pirga ne bismo izbacili iz lektira; da nam kvare preostalu mladež i truju obesmišljenu starčad što lutaju šumama u zoru?

čet

01/26

Minus i plus

luki2.blog.hr

Ovih dana razmišljam o Kosovu. Previše gledam vijesti:((( Pročitala sam na portalima da je jedan čovjek, slaveći Novu godinu u Sarajevu, ušao u tramvaj u kojem su svi pjevali: "Minus i plus, ko Amer i Rus..... Magazin, sa Jelenom Rozgom.
Dakle, to je bila pjesma s kojom smo mi, sudionici odlaska na Kosovo, ulazili u naše novo obitavalište na idućih mjesec dana. Kada sam vidjela uvjete u kojima ljudi žive, zaključila sam da je rat veeeeliko sranje i nema tu pobjede....:((((( Strašno! Nedostajali su osnovni životni uvjeti, komunikacija, struja....Bože, kad se sjetim.....Od tada rat ni primirisati....:((((
Kad vidim crnokošuljaše, na mah se smrznem.:(((((( Odvratna žgadija, koja nema pojma "što je bilo".....Eto, između ostalog i to je bilo, nenormalni.

Nakon nekog vremena na Kosovu, a kako sam bila vezana za baku, osjetila sam kako nešto s njom nije u redu. Pokušala sam zvati, i to pomoću telefona koji je koristila vojska. Jer ništa drugo nije funkcioniralo. Ništa. Nitko se ne javlja. Zovi mamu. Mama provjerava. Baka je pala u kadi i s obzirom da je bila sama u Bratislavi, nije mogla dozvati pomoć. Uz pomoć susjede Beatke, ipak smo pomogli baki. Beatka je još živjela nasuprot bake - pisala sam o njoj ovo ljeto- jesen, kad su njena obitelj i ona otišla put mora. No, zaustavila se u Zagrebu da se nađemo na kavi. Pretvorilo se u cijelo popodne druženja, pa u večeru....Uglavnom, provalili su baki u stan i spasili je iz kade. Srećom, nije bila polomljena, samo se poskliznula i više nije mogla izaći iz kade.

Toliko smo moja slovačka baka i ja bile povezane. Jedna drugu smo osjećale.

Minus i plus

Jesi li blizu il' me vara osjećaj?
Čujem li tebe ili srca otkucaj?
U ovoj priči sve me navodi na grijeh
Život mi već odavno nema raspored
Ne priznaj nikome da ideš kod mene
Preskoči pitanja i sve stepenice
Kad vidim te za srce zalijepi se med
Jer jedanaesta za me ti si zapovijed
Trebam te ja
Nije način da
Okrećeš mi leđa zato jer smo razlika
K'o minus i plus
K'o Amer i Rus
U mom svijetu ti si korov, a ja hibiskus
Trebam te ja
Nije način da
Okrećeš mi leđa zato jer smo razlika
K'o minus i plus
K'o Amer i Rus
U mom svijetu ti si korov, a ja hibiskus
Ne priznaj nikome da ideš kod mene
Preskoči pitanja i sve stepenice
Kad vidim te za srce zalijepi se med
Jer jedanaesta za me ti si zapovijed
Trebam te ja
Nije način da
Okrećeš mi leđa zato jer smo razlika
K'o minus i plus
K'o Amer i Rus
U mom svijetu ti si korov, a ja hibiskus
Trebam te ja
Nije način da
Okrećeš mi leđa zato jer smo razlika
K'o minus i plus
K'o Amer i Rus
U mom svijetu ti si korov, a ja hibiskus
Jesi li blizu il' me vara osjećaj?
Čujem li tebe ili srca otkucaj?
U ovoj priči sve me navodi na grijeh
Život mi već odavno nema raspored
Ne priznaj nikome da ideš kod mene
Preskoči pitanja i sve stepenice
Kad vidim te za srce zalijepi se med
Jer jedanaesta za me ti si zapovijed
Trebam te ja
Nije način da
Okrećeš mi leđa zato jer smo razlika
K'o minus i plus
K'o Amer i Rus
U mom svijetu ti si korov, a ja hibiskus
Trebam te ja
Nije način da
Okrećeš mi leđa zato jer smo razlika
K'o minus i plus
K'o Amer i Rus
U mom svijetu ti si korov, a ja hibiskus
Minus i plus
K'o Amer i Rus
U mom svijetu ti si korov, a ja hibiskus
Izvor: Musixmatch

Kad sam se vratila, nastao je "Dnevnik s Kosova"....

Nisam mogla odoljeti:

Mia u Disney izdanju. Hvala, Chat gpt!

Ljubim!

Pita

bez-obzira-109.blog.hr

Koliko je u godini bilo dana toliko je slojeva
pite
slatke
slane
bijele
sive
slagala sloj na sloj
prazna
ne samo jedna
opet ispočetka
svi namazi došli na red
hladni zimski
cvjetni proljetni
vreli ljetni
uspješni
mazala sam radost
miksala jesenjim kremama
šokantan namaz krajem jeseni
tjednima se mučim glazurom
s maksimalnim trudom za ublažavanjem okusa
gorčina se skriva u pokušajima miješanja slatkoće
završni pečat pjena od nade
šaljem ti komadić
ti znaš pronaći radost
ne daj se mila
složit ćemo mi svježinu
umotanu u novo ruho
rezuckati komadiće ne osvrćući se
opet ćeš biti nova ti
moja jedina

Stigla Nova, pa što....

agava505.blog.hr

Još jednom smo zakoračili u takozvanu Novu godinu…
bliješteću, varljivu, uz čaroliju vatrometa zavaravajući nas
kako je svijet zdrava jabuka i da za trulež ne zna…

zavaravali smo se da će novi kalendar konačno misli i snove staviti u red...
čaše su zveckale, neki su glumili sreću, neki su lice stavili pod duplu dozu pudera …
mreže pune srebrnih želja ozbiljno su upozoravale
da o promjenama i odlukama ne treba govoriti ozbiljno
jer mamurluk odrađuje svoje….
mamurluk je ona slatka fatamorgana
koja će pokositi sve zacrtane ciljeve i poruke…

fasade, blještave, svjetlucaju lažnu sreću disfunkcionalne obitelji
koja je bar za doček riješila biti sretna u ravnoteži sa svojim obećanjima…
slušam, još se vani puca, još se u nebo katapultiraju boje i grmljavina…
ispucala se tu hrpa eura pred suznim očima i gladnim ustima…
koga je briga,
prodaja donosi dobit ali ne gladnima i siromašnima…

možemo li odgovoriti što to točno znači Sretna Nova…
sretna kome, u čemu, od čega…
možda nije sreća nova, nego slučajna,
poput kapi koja padne gdje hoće
lijepo je vjerovati, makar znamo da nećemo dati odgovor…

znamo samo da ljudi vole početke,
a da stare izgovore pakiraju u novu ambalažu….
i tako sebe lažu…
stigla je Nova…
pa što…

jedino bitno je sačuvati mrvicu zdravlja,
s novim kalendarom i istim rukopisom ispisivati sve ono
što oni koji nisu hrabri kao blogeri,
na rubu dana mahnuti brizi
i ne shvaćati uvijek,
baš uvijek sve
ozbiljno
i sve
osobno…

slike: moje...
tako je bilo kod mene
kada se za jednu Novu dogodio
valcer pahulja...