Blog.hr

cool

uto

02/26

Energija je skupa - i ne samo to; potrošna je i u većem broju slučajeva nenadoknadiva; snažna je njena tendencija bježanja u prostor oko nas - pa više nikada, ma koliko se trudili, neće moći biti biti iskorištenom.

Još dok je vrijeme, valja misliti o tome - da se ne troši više nego što je potrebno, i da se iskoristi baš sve što je upogonjeno i jednom već odaslano u život. Kada staviš kuhati lonac sa hranom, uračunaj u vrijeme pripreme - posebno ako kuhaš na struji - i ono vrijeme u kojem će posuda stajati na još vreloj ploči štednjaka. Kada voziš na nizbrdici, ne pritišći gas preko mjere; kada voziš na ravnom, uračunaj razmak od vozila ispred tebe, pa ne koči bez potrebe. Uostalom; kada god možeš, koristi javni prijevoz; tramvaji, autobusi, vlakovi voze s tobom i bez tebe; ne moraš - ako baš ne moraš - još i ti u tu strašnu sliku o potrošnji dodavati svoj dio. Ono što si u kuću donio, kupio, izradio - potroši; ne bacaj.

Od starog kruha načini mrvice, ili ga tostiraj, ili namoči u mlijeku pa od toga načini ukusan prilog uz glavna jela. Što ostane viška od pripremljenih jela, zamrzni ili sačuvaj u hladnjaku za drugi put. Termostat grijanja spusti na nižu temperaturu; češće prozračuj i puštaj da zrak kola prostorijom koja se grije; ne zagrijavaj prostorije u kojima samo spavaš; obuci se jače i bolje, pa će ti i vlastito tijelo steći imunitet i snagu. Vodu kod tuširanja zatvaraj dok nanosiš sapun; štedi stvari za druge - posebno za one koji dolaze i još o svemu onome što smo uprljali, potrošili i pokvarili i što ih u budućnosti čeka - nema niti blagog pojma.

Kada kuhaš, spremaj više jela odjednom i zajedno; ako je moguće - kada je struja jeftinija, uvečer i noću. Isto važi i za pranje suđa ili rublja.

Iskoristi energiju koju si zadao.

Davno sam još s jednom mladom damom na poslu vodio razgovor o tome, u doba kada je bila mlada i atraktivna; toliko poželjna da je ostavila svog supruga i pošla sa drugim - mlađim. U to su joj se vrijeme moje rečenice činile suvišnim, dosadnim i napornim, pa iako je bila odmjerena i pristojna, teško je mogla prikriti podsmijeh slušajući ih svisoka.

Jer, kome bi uopće mogao biti zanimljiv dosadnjaković koji između razgovora o filmovima, glazbi i knjigama priča o tome da su resursi potrošeni, oceani zagađeni a šume posječene - i kako su granice rasta odavna već ostvarene i dosegnute, pa samo čekamo da oni koji baš ni za što nisu krivi, a to su ovi koji dolaze iza nas - plate cijenu naše lakomislenosti.

Jednog je dana, ipak - jer vrijeme nemilosrdno teče i melje sve oko nas - stigao trenutak u kojem je njena atraktivnost na neki način posustala, pa se tako usred silnih životnih nedaća našla praktički na cesti, ostavljena s dvoje djece; jer - onaj za kojim je ona onomad pošla, sada je učinio isto to - i pošao sam za mlađom.

Ljudi nerijetko vole ponavljati pogreške, bilo da se radi o vlastitim postupcima ili postupcima onih oko njih. No, nije baš to sada tema ovoga o čemu pišem (iako bi posredno i to mogli nazvati gubitkom energije koja je zadana); ono što se zbilo bilo je to da je ista ova osoba što se s podsmijehom još koju godinu ranije odnosila prema obavijestima o jeftinijoj struji i cijenama goriva - odjednom obratila s izravnom, pomalo nervozno izrečenom i jednostavnom upitnom rečenicom:

- A kada ste ono rekli da je struja jeftinija; od koliko sati?

Ne moram vam, je li, pričati o tome koliko sam truda morao uložiti u to da prikrijem sujetu i uopće nakon toliko vremena suzbijem iznenađenje - i da osvijestim kako se baš ničijoj nevolji nije lijepo radovati, nego da svakome tko je slab i ranjiv pomoći valja - pa smjerno i pokorno, kao da govorim o listi nominacija za najnovije Golden Globeove, izgovorio riječi koje je trebalo.

- Zimi od devet; ljeti od deset. I da prostite, vrag odnio one ležerne Portugalce i njihovu gingu; radi njih se već duboko prema zimi, je li, mora čekati listopad - pa da im sunce padne u onaj Atlantik svake večeri kao zrela kruška.

No, ovaj koji vam sve ovo piše i priča o tome kako se energija ne smije gubiti - očito da je u tim pitanjima običan amater; jeftin i licemjeran demagog; čovjek što tek pokušava nekakvim malenim djelićima doseći veličinu ukupne slagalice; jalov borac u pustinji.

Jer, jedna druga gospođa, starija i oduvijek staložena, tiha ali odlučna (toliko da si iz njenih gesti, riječi i ponašanja gotovo uvijek imao potrebu i mogućnost učiti) baš nekako oko one zgode kada se pričalo o terminima skuplje i jeftinije struje - ispričala je ovom vašem pripovjedaču jednostavnu, upečatljivu i sjajnu crticu o tome kako se to - to s energijom zapravo radi.

Naime, energija što je kćeri odašilju svojim očevima nepromjenjiva je, nepotrošna i vječna; makar ti očevi još otkad su u mirovinu otišli najveći dio vremena šutjeli, nešto radili u kutu, ne bili nikome na putu i ne tražili gotovo ništa. Svevideće i moćno kćerino oko promatrat će i tada svog oca, pa brinuti i bdjeti nad njime brižno i vrijedno - a u isti čas skriveno i gotovo pa neprimjetno.

- To; to s energijom; to je moj Stari valjda radio otkad je kupio prvi šparhet. Znate kako on kuha čaj? Pa, tako da prvo u vodi skuha jaja, a onda u istu tu vodu - davno već nakon što je ugasio štednjak - stavi još i vrećicu čaja!

Neki su ljudi jednostavno savršeni; možeš im se ili diviti i učiti od njih, ili okrenuti glavu.

Zaslužnima za gašenje Blog.hr servisa

toco1980foto.blog.hr

Hvala vam na obavijesti da se Blog.hr gasi 1. ožujka 2026.

Zaista je dirljivo saznati da nešto u što su ljudi ulagali godine, čak i desetljeća života, truda i rada, može nestati s gotovo administrativnom lakoćom. Nekoliko klikova mišem.

Dvadesetak godina postojanja Blog.hr servisa. Tisuće blogova. Stotine tisuća tekstova. Milijuni riječi. Mnoštvo fotografija. Prijateljstva, rasprave, virtualna odrastanja, prve objave, prve kritike, prvi čitatelji. Impresivna arhiva jednog vremena - odlukom uprave svedena na stavku "gašenje servisa".

Pretpostavljam da je s poslovne strane sve vrlo racionalno. Serveri su samo serveri. Podaci su samo podaci koji zauzimaju mjesto na serverima. No iza tih "podataka" stoje godine nečijeg truda, pisanja, stvaranja i - možda najvažnije - druženja. Ali s poslovne strane i ljudi su vrlo često samo brojke.

Mnogi od nas blogera su na Blog.hr-u proveli više vremena nego na bilo kojoj društvenoj mreži koja ga je kasnije zasjenila. I sada, jednim potezom, jednom odlukom, cijela ta digitalna kronika postaje fusnota nečijeg poslovnog plana.

Hvala na uspomenama. I na lekciji koliko su digitalni prostori zapravo trajni - točno onoliko koliko traje nečija procjena poslovne isplativosti.

Mi ćemo preživjeti. Neki od nas će i dalje nastaviti stvarati na drugim blogerskim platformama.

A vi ćete trajno ostati zapamćeni kao oni koji su ugasili svjetlo i zatvorili, ili bolje rečeno - uništili - jedno razdoblje hrvatskog interneta.

Hvala na pažnji,

Toco1980

Blog u srcu

star-rose-bloger.blog.hr

A tako je lijepo dijeliti ljepotu riječi, biti riječ koja upoznaje ovaj predivan svijet i ljude koji imaju istu ljubav i dijele je. Baš mi je žao ako se blog ugasi, ali mailovi su tu i riječi se mogu nastaviti širiti srcem, baš kao i dosad.

Biti dio ove Blogo priče bio je i ostaje užitak, ma koliko trajalo. Teško je povjerovati da će se ugasiti, i potajno se nadam da neće, ali i ako je tako, preostaje nam samo prihvatiti. Blog sjedinjuje one koji vole pisanu riječ, zahvalna sam svima na dijeljenju, na upoznavanju istomišljenika i ljubitelja.

Neka naprave novi prostor da se opet susretnemo i nastavimo.
Blog riječi i srca…
Blog slobode i radosti…
Blog širenja ljepote, slika i riječi…
Blog uzdizanja – misaono i sve što nas spaja.
Blog ljubavi jer bez toga ne bi bilo nas ovdje.
To nije zbogom, to je blogovski pozdrav, i neka traje ne samo još ovaj mjesec, nego dugo, dugo.
Podrška blog.hr

Neka naše riječi lete tiho, tamo gdje samo mi znamo, noseći ljubav i maštu koju dijelimo zajedno.

Dok pišemo i dijelimo riječi, ljubav i srce ostaju vječno među nama.

Moja slika

Naša ljubav i riječi lete visoko, slobodne poput neba. ý–

nebitni

aniram.blog.hr

Ustvari, imam još dva bloga, jedan je o mrcvarenju mene i nas na poslu od strane psihopatične šefice, drugi je ljubavnički, do njihove arhive ne mogu doći jer su stari skoro dvajs godina iiiiii jer sam ustvari zaboravila lozinke i sad tu gubim vrtijeme i lupam nešta napamet, da kojim slučajem nisam pročitala da se blog gasi ne bih ih tražila još dvadeset godina, ni ne znam zašto ih želim, nešto kao strah od smrti i konačnosti nestajanja, nešta kao da se prisjetim malo kakva sam bila i koliko sam se promijenila, pa ih čitam malo, jebemusve, nisam se uopće promijenila, zacementirana sam u istim žalopojkama i obrascima i nema tu pomoći.
Život i to.
Valja se priviknuti i na tu pomisao da ćemo jednom zauvijek biti izbrisani na svim nivoima i dimenzijama koje poznajemo i kakogod da okreneš nebitno je.

I gdje sad da nađem psihoterapiju

aniram.blog.hr

kad ugasite blog, pobogu???

pon

02/26

Blog

luki2.blog.hr

Upoznala sam i osobno, ali i samim pisanjem mnoge blogere, koji će i dalje, budu li željeli, nastaviti prijateljstvo sa mnom i izvan bloga. Mail imate sa strane, na ovom mom blogu.....
Neću se opraštati, jer imamo još vremena do kraja ovog mjeseca.

Ovi ostali, koji mi nisu dragi - neću trošiti ni sekundu svoga vremena. Jednostavno nisu zaslužili.

Pišem dalje...

Ljub!

Šepet vetra

modrinaneba.blog.hr

Včasih je dovolj da se umirim in poslušam veter.
Veter, ta nevidni potnik ki nikoli ne miruje,
vedno nosi zgodbe – tiste ki so nastale stoletja,
vtkane v krošnje dreves, u vonju morja, u tišini planin.
Njegov šepet ni glasen, je nežen.
Prinaša umirjenost ko me preplavi nemir,
razbistri misli ko se počutim izgubljeno
in odpira srce ko pozabim na nežnost.
On me uči da lepota ni vedno to, kar se vidi
ampak se lepoto tudi čuti.
Ko začutim, da je svet preglasen,
se obrnem proti nebu in dovolim da mi veter šepeta
svoje zgodbe.
Veter ne govori z besedami ampak z dotikom
in samo v njemu se skriva zgodba sveta
starejša od vsakega jezika

Frajer na Prateru

penetenziagite.blog.hr

Davnog lipnja dvijeiosme, sjećate se svi dobro tog zla - izgubili smo od Turaka na penale, nakon što je Klasnić zabio gol minutu prije kraja, a mi nismo umjeli niti znali izbiti loptu nekud u Dunav ili kukuruz, nego smo Senturku pustili da u posljednjoj sekundi posljednje minute produžetka prođe naše obrambene igrače i zabije loptu u rašlje.

Poslije - sjećate se - nikome više nije bilo do penala; naši su ih pucali kao da im je na noge vezano kamenje, pa su onda od nevolje polijegali na travu Pratera i skrivali suze dlanovima, a onaj veliki, stari, čupavi Rustu Recber, turski golman,pokazat će što je čovječnost pa umjesto da se veseli nekakvom ulasku u polufinale prvenstva, trčat će od jednog do drugog suparnika da ga potapše po ramenu i zagrli, i valjda dometne: ma daj, prika, sada smo mi vas, drugi put ćete vi nas!

Samo je on mogao znati koliko je bio u pravu, jer već kroz tri godine usred Istanbula istu tu Tursku samljet ćemo i poniziti sa tri prema nula u utakmici života Čarlija Ćorluke koji je svojim sporim i strašnim trkom na petama odigrao partiju na lijevom beku bolju nego bi je ikada odigrao, božemioprosti, kakav Roberto Carlos ili sam kralj lijevih bekova južno od Alpa - Čorba Hadžiabdić.

U općoj katastrofi, vraćamo se sada na Prater i onu strašnu dvijeiosmu; oni dječaci, koji će tek morati pričekati da se deset godina kasnije odvije bajka u Rusiji imali su tada tek nešto više od dvadeset, pa je među njima samo kapetan brojao četvrto desetljeće života. Kada je trebalo stati pred kamere - učinio je to, tko drugi nego njihov dobri kralj Slaven Bilić, dječak što je u životu pobijedio i mucanje i autoritet oca profesora i varoške bande u noćima boje tempere - i počeo se podsvjesno opravdavati zašto i zbog čega smo primili taj gol; no onda je iz njega na površinu, pored svih tona i tona ponosa, razlika, nacionalnog osjećaja i podjela, pored svih onih stvari kojima nikako nema mjesta tamo gdje se igra igra - izišao malen ali veličanstven dječak; čovjek koji se igra i koji shvaća da se na travi ljudi smiju samo igrati - i zaboraviti na sve drugo.

Takav dječak na koncu intervjua, zadihan i s jedva zamjetnim osmijehom na rubu usne kojeg je tko zna otkuda izvukao, reći će naglas za turski gol prvom komentatoru do sebe ravno u mikrofon, gledajući ga ravno u oči:

- E, ali kako ga je frajer zabio, a?

I u tom Slavenovom stavu ležao je korijen one kasnije istanbulske pobjede i svih onih pobjeda koje pripadaju samo dječacima koji ih ostvare - i nikome drugome.

U igri se samo igra - a onaj tko od igre dječaka stvara obračun plemena, od njega će i poginuti.

Oproštaj

goddessvesna.blog.hr

Hvala svima koji su svratili, pročitali i ostali. Bila je privilegija pisati za vas.
Ovdje su misli postajale stvarne onog trenutka kad bih kliknula „objavi“.
U komentarima smo ostavljali tragove sebe u kodu koji sada odlazi u povijest.
Serveri će utihnuti, a linkovi postaju mrtve točke na karti interneta,
Tragovi onoga što je napisano ostaju urezani u one koji su čitali
Kako kaže Dr. Seuss u poznatom citatu: "Ne plači jer je gotovo, smiješi se jer se dogodilo."

ned

02/26

Još malo o Sv. Valentinu i ruźama - za Kojoticu i Žive slike

luki2.blog.hr

SIMBOL LJUBAVI
Priča o ljubavi i boli: Zašto za Valentinovo poklanjamo crvene ruže?

Večernji list
Autor:
Ana Hajduk
14.02.2026.
Potječući od drevne mitologije i rimskog osvajanja do tajnih brakova i diskretnih poruka, simbol ruže prošao je dug put kako bi postao glavni dio buketa.
Stoljećima je crvena ruža bila simbol ljubavi, strasti i romantike. Nježni, ali trnoviti cvijet ima bogatu povijest kada je u pitanju njegova povezanost s dubokom intimnošću - osobito na Valentinovo. Ali, to je također amblem tajnovitosti. Potječući od drevne mitologije i rimskog osvajanja do tajnih brakova i diskretnih poruka, simbol ruže prošao je dug put kako bi postao glavni dio buketa za Valentinovo, piše Discover. Fosilni zapisi pokazuju da je ruža iznimno star cvijet, vjerojatno potječe iz središnje Azije od prije nekoliko desetaka milijuna godina. No, za poetičniju verziju njezina nastanka, pročitajte jednu od nekoliko drevnih priča koje govore o tome kako su ruže postale povezane s ljubavlju. Neke od najpoznatijih potječu iz grčke mitologije.

Prema grčkom pjesniku Anakreontu, bijela se ruža prvi put pojavila tijekom rođenja Afrodite, božice ljubavi; a od njezine su krvi ruže kasnije postale crvene. Boginja je otkrila zavjeru protiv svog ljubavnika Adonisa, kojeg će tijekom lova okrznuti vepar. Zasjekavši nogu na nekoliko ružinih trnova dok je trčala da ga upozori, mrlje krvi poprskale su bijele latice i obojile ih u crveno. Nažalost, stigla je do Adonisa prekasno i on je umro od rane na nozi. Druga legenda kaže da je Afroditin sin Eros — po kojem je ona nazvala cvijeće promijenivši samo jedno slovo njegovog imena — kasnije poklonio ružu Harpokratu, bogu šutnje, kako bi podmitio njegovu tajnovitost zbog Afroditine indiskrecije.

Zašto poklanjamo crvene ruže na Valentinovo?

Dok je ruža uvijek bila simbol ljubavi, priča o Erosu koji je podmitio Harpokrata da šuti o Afroditinim poslovima također ju je povezivala s tajnom. Zapravo, mit je postao toliko popularan u starom Rimu da su vlasnici kuća slikali ruže na svojim stropovima kao pokazatelj da 'ono što se kaže u ovoj kući ostaje u ovoj kući'. Od gostiju se očekivalo da budu diskretni u vezi svega što se izgovori sub rosa, latinski za 'ispod ruže'.

Kad se kršćanstvo počelo širiti, biblijske priče uključivale su ruže. Za Djevicu Mariju, simbol ljubavi i čistoće, kažu da je okrunjena ružama bez trnja jer je bez grijeha. I Katolička crkva često kiti ispovjedaonice ružama kao znak povjerljivosti tijekom ispovijedi.

Od kršćanskog mučenika, svetog Valentina, dobili smo moderniziranu verziju Valentinova. Legenda kaže da je rimski svećenik prkosio caru Klaudiju II. i vjenčao mlade parove na tajnim kršćanskim vjenčanjima kako bi muškarci mogli napustiti vojsku. Sveti Valentin je osuđen na smrt - ali prije nego što je umro, napisao je poruku tamničarevoj kćeri u kojoj je pisalo: 'Od vašeg Valentina'. Iako postoji nekoliko povijesnih referenci na svetog Valentina, ideja o Valentinovu kao proslavi ljubavi postoji još od 14. stoljeća.

Kako se slavlje Valentinova udaljavalo od svojih vjerskih korijena, ruže su se i dalje koristile kao oblik tajnog jezika. Tijekom viktorijanskog doba cvijeće je poprimilo različita značenja i poruke. Boja ruža također je bila važna - a ti simboli vrijede i danas. Crvene ruže su simbol ljubavi i strasti. Žute ruže simboliziraju prijateljstvo. Narančaste ruže simboliziraju želju. I ružičaste ruže simboliziraju zahvalnost.

Ali, boja nije jedina stvar koja je važna kada poklanjate ili primate ruže. Tipičan buket ruža sadrži dvanaest ruža jer one simboliziraju 12 mjeseci godine i 12 znakova zodijaka. Broj 12 je simbol savršenstva i potpunosti.

Od Afrodite i njezine izgubljene ljubavi do viktorijanskog jezika cvijeća, crvena ruža je i dalje simbol strasti i duboke intimnosti - i razlog zašto su crvene ruže za Valentinovo postale neizbježan izbor. To pokazuje da ljubav može biti lijepa i bolna, poput crvene ruže i njezinog trnja, ali također može izdržati test vremena.

Eto, sada je jasna simbolika Crvene ruže za Valentinovo. Eto, draga Kojotice.

Danas sam bila u Muzeju grada Zagreba. Naime, jučer i danas je u Muzeju manifestacija Žive slike. Likovi iz Hrvatske povijesti oživljavaju pred očima nas, posjetitelja i svatko od njih priča svoju priču. Jako zanimljivo, ali i zahtjevno vremenski....Izabrala sam zaista samo nekoliko fotografija kojima ću pokušati dočarati vam atmosferu. Meni osobno se jako svidjelo. Tko nije iskoristio iz raznih razloga jučerašnji i današnji dan, ima mogućnost iduće godine vidjeti prekrasne prizore i čuti povijesne priče i likove, koji ih pričaju.

Lijepa Manda, po kojoj je nazvan Manduševac....

Meni jako važna tema: Česi u Zagrebu.....Naravno, svaka od ovih tema zaslužila bi poseban pist, ali to bi bila neverending story......:)))))

Ovo je Crna kraljica....

I na kraju:

Blisko današnjem vremenu, glazba, i gostionice....Posjetitelji su počašćeni gorkim pelinom.....

Tu sam naišla i na Žuzi Jelinek, koja je pričala o tome kako je bilo šivati za Jovanku i što je Tito komentirao za Žuži.....

Ponijela sam i suvenir za Teatralnog, šalicu na kojem je prikazano Hrvatsko narodno kazalište, koje neizmjerno voli.

Ovo je moj 1400. post, i to samo od brisanja bloga, na kojem sam imala negdje oko 1000 ili 1200 postova, nisam više sigurna.

Ljub!

Znanje o tuđini

penetenziagite.blog.hr

- Posljednji je radni dan u tjednu; `ajmo lijepo polako pješke prema Dežmanovom, pa Aleksandrovim stubama gore na Rokov perivoj gledati Kljakovićeve slike, a poslije kod Uspinjače na klopu!
- Može. Ali, prije toga, čula sam od cura na poslu da se danas zatvara Nama u Ilici, pa ne samo da su veliki popusti na robu, nego su i police već prazne.
- Misliš, mogli bismo nešto kupiti tek toliko, da imamo uspomenu na Namu u Ilici? Čovječe, pa ne sjećam se više jesam li ikada tamo išta kupio!
- Pa, mogli bismo. I vidjeti kako ta lijepa zgrada izgleda prazna, zadnjeg dana. Uostalom, nismo tamo bili valjda od ljeta.

Ulazimo i pokretnim stepenicama odlazimo na drugi kat. Ljudi besposleno šeću ogromnim prostorom robne kuće – a sve nekako kao da je drugačije nego je ikada bilo. Malo ljudi kupuje, više razgovaraju s prodavačima – ili čak međusobno.

Posve nepoznati ljudi razgovaraju stojeći na katu, ili vozeći se stepenicama.

- A što su rekli da će biti s tim ljudima?
- Pa, netko je preuzeo, neće odmah ostati na cesti.
- Možda najbolje da ih pitamo.
- Recite, gospođo, zanima Vas ova kutija?
- Ma ne, tek tako gledam; recite, Vi nećete od sutra ne cestu?
- Nećemo. Rekli su da još neko vrijeme ostajemo ovdje, preuzima nas taj netko novi, a onda će on vidjeti što će.
- Ma, ako ne bude posla tu, bit će u nekom drugom dućanu. Barem trgovina kod nas ne fali.

Zazvoni osmijeh oko nas.

- A što ćemo kupiti?
- Pogledala bih neko kuhalo za vodu, vidim da je tehnika na popustu a nema nikakve gužve; ionako nam je ovo već prepuno kamenca.
- Dobro. Samo pogledaj u koje možemo zavući ruku da ga peremo, a ja ću malo pronjuškati okolo po katu.

Na gotovo već praznoj polici u visini prsa ugledam neku malenu sivkastu kutiju s pepeljarom.

Sjajno, bit će Joj za verandu. Stajem u red; gospođe ispred mene drže u rukama neke smeđe tanjure.

Prodavačica mi se smiješi i viče „izvolite“, a ja joj pružam pepeljaru.

- Jedan euro i trideset!

Plaćam i smijem joj se vičući: sretno! – kao da je ispraćam u rudnik, a ona mi maše.

Ona do tada kupuje kuhalo na nekom popustu; gospođa iza nje odabrala je isto to kuhalo, pa veselo razgovaraju s prodavačicom.

Trpamo kupljeno u neku platnenu torbu što je Ona vadi iz ruksaka, a ja se pohvalim da sam kupio kristalnu pepeljaru.

- Ma daj, ne pričaj gluposti, kakav kristal, pa to je obično staklo.
- A čuj, to je zapravo ona za kavanske tuče, šesti sat. Mislim da je gore kad te njome neko opauči po glavi nego pravim kristalom. Pa ti vidi; bit će ti super za verandu, kad padne na pločice, puknut će pločice a ne pepeljara.
- Pa ti si stvarno lud – smije mi se dok se u prizemlju posljednji put okrećemo oko sebe na izlazu.
- Daj, pogledaj si aparat za brijanje, vidiš da su neki popusti.
- Ma daj, to koliko se sada brijem dvaput tjedno, pa to mogu i žiletima. Radije ti to kupi za... znaš...
- Šuti, molim te. Tebe stvarno nije pametno ništa pitati... – gleda me onim svojim pogledom ljepšim od Name u kojoj sam Je zimi čekao prije skoro četrdeset godina na prvom ulazu iz Radićeve, kod zepa, konversica i startasica.

- - - - -

Ima li radosti koja je čista, jer ne zna što je bilo i ne počiva na nekoj nevolji?

- Oprostit će svima Kastner i Oehler jednog dana, ispričam na glas ispred onih pokretnih vrata nekome tko je od onda ostao čekati tu negdje, iza vitrine u kojoj se stajale razglednice i čokolade s liovima brace i seke; a onaj koga čeka još nije stigao.

- A baš su pogodili kad su dolazili ovdje – govori glasno neki gospodin na izlazu, pa nemam pojma nadovezuje li se na ono što sam ja rekao ili govori za sebe.

- Zbogom, mladosti, mislim – pa velim - koliko smo puta ovdje ulazili grijati se zimi. Ili hladiti se ljeti? – a onda se primimo za ruke, svim eksproprijacijama, rasnim zakonima, privatizacijama, dokapitalizacijama i ostalom vjetru oluja u inat.

Bezobrazni kao dvoje balavaca ne puštamo ruke pa nas užurbani ljudi obilaze; idemo tako Ilicom sve do Mesničke; tamo je od skele toliko usko da moramo jedan iza drugoga, zgazit će nas tramvaj.

Poslije, kada se vraćamo s Rokova perivoja i s večere, prolazimo umorni, siti i tromi još jednom onom stranom Ilice, od Vinceka pored Lovačkog, Borova i Dijane; onom koja mi je nekad bila dnevni boravak kad bi nakon škole i Cvjetnog s lizikama u rukama zavinuli prema Trgu. Dobro, sad je tamo nešto drugo; zapravo me ne zanima što.

Prije nego bi čovjek mrmljajući propjevao Kada Zagreb izranja iz sna, primijetiš kako se odjednom jedva probijaš pločnikom; ljudi stoje i gledaju u veliki plavi svjetleći natpis, pa se slikaju.

Mlađa žena smiješeći nam se čeka da prođemo kako bi ispod uhvatila nekoga svoga u kadru, možda mamu i tatu; ne gledam, nego samo odvratim osmijehom.

Čujem kako netko u blizini veli:

- Tuđi čovjek nikad neće znati....

Pomislim, ma kakva Azra; Zagreb Azre raspala je trula lešina; ovo je spjevao lirik svjetskog diskursa.

Kako je doista taj stih ovdje legao!

Stvarno, tuđ je čovjek u ovoj priči zapravo svaki onaj tko u nevolji drugoga pronađe kakav komadić radosti.

Baš to opjevao je netko tko će sa stoipedeset na sat u svoju i tri tuđe smrti voziti ovim nesretnim gradom kojem zaljubljeno pokazuje svoje pijanstvo i bijes od moći.

Tješim se; čak i kada smo onda hodali ovdje loveći osmijehe ljudi oko nas kao mjehure od sapunice, imali smo nekoga kome smo bili tuđi - samo nam to tada nije bilo važno - i ti ljudi još nisu zadobili moć kakvu su zadobili poslije. Bilo je to neponovljivo i lijepo vrijeme u kojem su jedni istraživači tuđeg gubili moć, a novi je još nisu stekli. Vrijeme u kojem su jedni lanci od izdaje, pendreka i batine bivali rastvoreni, a drugi od čekovnih knjižica, blještavila i prevare još nisu bili saliveni.

Dolje pod satom kao crne krijesnice na tamnosivoj livadi sumraka razasuti stoje klinci; čitav čopor klinaca; trideset ili četrdeset predivnih ljudskih bića u snu izgrađenom od grada koji šapće petkom uvečer; od njih nitko na sebi ne nosi niti jednu jedinu boju osim sive ili crne. Nitko ne priča, niti se drži za ruke s nekim, niti se ljube, niti itko gleda ikamo drugdje osim u mobitele koje drže u rukama.

Prolazimo oko njih i dalje držeći se za ruke - kao oko zastavica za slalom, samo što ove nisu u boji. Kada se približim, u općoj tmini odudaraju veliki, fluorescentnozeleni uvojci neke djevojke koji joj posve prikrivaju oči uperene prema dolje, u ekran.

U stvari, nisam joj vidio oči; otkud bih znao je li to doista bila djevojka?

Jarko svjetlo tramvaja što je s istoka upravo stigao na stanicu osvijetli tamno tlo ispred naših nogu.

Više nije mrak, pa da se vide samo Njene oči što me gledaju bez riječi; oči najljepše djevojke na svijetu.

Da još uvijek traje onda, ono onda kada smo se čekali od piceka u Frankopanskoj do Manduševca, Ona bi mi u tramvaju sjela u krilo.

(Uvijek se nasmije na tu moju rečenicu; sanjaj ti samo; koliko sam onda bila lakša, a tvoja koljena nisu za igru.)

Danas u ovom tuđem gradu po tramvajima nitko više nikome ne sjedi u krilu. Toliko smo u tuđosti zadobili dimenziju istosti.

Ljudi su nakon toliko truda i vremena provedenog u razmišljanju o razlikama doista jedni drugima postali tuđinci. Tuđost je tako doista postala uzvišena i velika lirska tema; rođen je čitav jedan važan i presudan svemir tuđine što plače mrklim, tustim, sveprožimajućim ponosom u onoj proročanskoj pjesmi.

On (Al) o meni

modrinaneba.blog.hr

Nežna eleganca, globoka čustva, malo skrivnostna.
Ko zaprem oči, te vidim kot rastlino, ki ne rabi pozornosti,
ampak jo vseeno pritegne.
Na videz deluješ nežno, ampak si trdoživa kot hudič.
Uspevaš skoraj povsod, še posebej tam, kjer je malo kaosa.
Imaš močan vonj ali okus – ne za vsakogar,
ampak tisti pravi te obožujejo.
Rasteš malo po svoje, ne čisto po pravilih vrta
in mimogrede še zdraviš, pomirjaš ali daješ energijo

sub

02/26

Ljubezen po moje

modrinaneba.blog.hr

Ljubezen ni praznik, je življenje,
nekaj, kar je treba graditi, gojiti in negovati.
Če vsega tega ni, ljubezen odide
moja4

Za one do sada, i za one koje ćemo tek voljeti....

luki2.blog.hr

Prava, divna ljubičanstvena ruža - nema Al-a!:))))) Za sve koje smo voljeli, i za sve koje ćemo tek voljeti.

Ljubim vas!

Prostor svobode

modrinaneba.blog.hr

Tukaj je moj prostor ranljivosti in svobode.
Tukaj je in je del mene,
moji dvomi, moja hrepenenja,
majhne radosti in trenutki nežnosti.
Vsaka moja misel je kot droben spomin,
vsaka beseda je iskala in išče prostor,
prostor ranljive lepote.
Prostor, kjer moje besede dihajo in
ko moje misli dobijo svoje mesto,
ko postanejo mali ritual in
ne obveznost
stanley3
Foto: Stanislav-Stanley-Jelinek