Blog.hr

cool

sri

11/25

. . .

borut.blog.hr

Ponekad naiđem na nečiji tekst koji me zaustavi i podsjeti na nešto važno.
Danas je to bio jedan takav.

Ernest Hemingway je jednom rekao: U našim najmračnijim trenucima ne trebaju nam rješenja ili savjeti. Ono za čim čeznemo je ljudska povezanost - tiha prisutnost, nježan dodir. Te male geste su sidra koja nas drže stabilnim kada se život čini okrutan.

I stvarno…
Ponekad nije potrebno objašnjavati, uvjeravati, popravljati.
Dovoljno je samo biti tu — mirno, nenametljivo, s razumijevanjem koje ništa ne traži zauzvrat.

Ta tiha blizina, pa makar i na daljinu, ponekad vrijedi više od svih velikih riječi.

DANI PRIJE SADA

komentatoricamicaa.blog.hr

Ernest Hemingway je jednom rekao: U našim najmračnijim trenucima ne trebaju nam rješenja ili savjeti. Ono za čim čeznemo je ljudska povezanost - tiha prisutnost, nježan dodir. Te male geste su sidra koja nas drže stabilnim kada se život čini okrutan.

Molim te ne pokušavaj me popraviti. Ne oduzimaj mi bol niti mi oduzimaj sjenu. Samo sjedi pored mene dok prolazim kroz vlastite unutarnje oluje. Budi mirna ruka koju mogu dohvatiti dok pronalazim svoj put.
Moja bol je moja da je nosim, moje bitke su moje da se s njima suočim. Ali tvoja prisutnost me podsjeća da nisam sam u ovom ogromnom i ponekad strašnom svijetu. To je tihi podsjetnik da sam vrijedan ljubavi, čak i kada se osjećam slomljeno.
************
Dakle, u mračnim satima kad se izgubim, hoćeš li biti tu? Ne kao spasitelj, već kao pratilac. Drži me za ruku dok ne svane, pomozi mi da se sjetim snage.
Vaša tiha podrška je najdragocjeniji dar koji možete dati. Ljubav koja mi pomaže da se sjetim tko sam, čak i kad zaboravim
**************
zadnjih mjesec dana bili su mi možda ne najteži , ali vrlo teški u obitelji.
bilo me je ovdje među vama s postovima bez komentara, sa slikovnim postovima bez riječi : misle oni koji me poznaju ( ne preko nick-a ) da ono što mogu i moram pretvaram u hoću i djelomično su u pravu a zapravo, slomljena sam bila kao travka velikim stopalom zgažena.
Sad sam tu - pokušavam biti "ona od prije" , vraćam se sebi s dvije ruke blogerske podrške : jednim mailom ( @A ) i jednim glasom (@S ) fejs frendica
To je ta tiha podrška "na daleko " koja me čini bliskom sebi i njima HVALA IM

inspiracija : fb
Komentari isključeni, hvala

uto

11/25

Mapiranje simulacije

aniram.blog.hr

Zakaj klinci u grupama razbijaju samo po velikim gradovima i zakaj klečavci mole samo po velikim trgovima? Evo, drugarice, ručica u zraku, ja znaaaaam!
Pa u svakom gradu ima klinaca koji nemaju pametnijih poslova, u velikim gradovima ima ih više, u malima manje, velike grupe rade veće probleme od manjih, u malim gradovima svi se poznaju, zamisli neku simpatiju s kojim ste išla u školu kako bespomoćno kleči na trgiću i moli boga dragoga da mu urazumi ženu, pa srce da ti pukne, pa svi bi znali koja je to žena i zamolili bi je da se urazumi, a ona bi propala u zemlju od sramote, a i onom klečavcu bi se pimpek osušio od javnog iskazivanja nedostatka hormona, ne ide to tako. Ili da neki mulac stavi hudicu sa kapuljačom i krene groktati i prijetiti, a vi njemu slince brisala dok je zapinjao na nekoj terasi gdje cijeli mali grad pije nedjeljnu kaficu. Pa koga bi taj mulac uspio poplašiti, ni susjedova mačka ne shvaća ga ozbiljno, pa eto.
Mrzila sam živjeti u malom gradu, svi znaju sve pa i ono što ne znaju i ono što uopće ne postoji, e i to znaju. Zato, eto me ovdje u velegradu u kojem svaki dan ribam blato s cipela, jer zima je, mokro je, taman za sakrit se na toplo, baš fino mi ovdje, slušala sam danas na radiju gospona Vanju kako je prije osam godina na mapiranju Trešnjevke posjetio oni naš čokoladni toranj u kojem su onomad snimili pokvareni sat, a koji godinama unazad pokazuje točno ono vrijeme u kojem je hitnim službama prije neki dan dojavljeno da toranj gori. Točno. U. Minut. Joj, baš volim ove dramaturški osmišljene točke, amerikanizacija još jedna, neka. Ali to sa tim satom, trnci me prošli. Pa ti reci da ne živimo u simulaciji i da zemlja nije ravna. Još me uvijek trnci drže. Zato sve više pazim što govorim, a ponekad i što objavljujem. Simulacija, sestro.
Danas je neki dan nenasilja nad ženama. Dan. Protiv. Nasilja. Ali samo nad ženama. Jebote. Ali, ipak, hajde, daleko smo dogurale, priznali su da postoji nasilje, službeno priznanje. To je valjda već nešto. Kao onomad kad su priznali Hrvatsku ili sada kad priznaju Palestinu, svima nekako bude bolje od tih priznanja. Dokazano. Skoro pa naučno. Dokazano.

Crni petak ovo, crni petak ono...

toco1980foto.blog.hr

Crni petak je, za one koji ne znaju, petak nakon američkog "dana zahvalnosti" (a koji se slavi na posljednji četvrtak u studenom), i predstavlja početak božićne kupovne groznice. Na taj dan mnogi trgovci daju velike popuste na robu koju prodaju.

Međutim, postoje neke stvari na koje treba obratiti pozornost.

Prva stvar je da se na taj dan najčešće rasprodaju neprodane zalihe robe od protekle godine, i upravo takve stvari se najčešće nađu na popustu. Ponekad i prilično velikom.

Druga stvar je da se ljudi često zavaravaju kako su "uštedjeli", jer su kupili nešto na popustu, no zapravo nisu uštedjeli ništa - samo je razlika da su potrošili manje. Uštedjeli bi onda da nisu uopće kupovali.

Zapravo jedini slučaj kada se isplati čekati "crni petak" je kada netko zaista treba neki komad opreme koji mu nedostaje, a ima vremena čekati ne bi li ga nabavio po malo nižoj cijeni.

Kupovati nešto što ne treba, a samo zato jer je na popustu, je bacanje novca.

pon

11/25

Poezija u drugom filmu - drugi susret

luki2.blog.hr

Pjesnička tribina Poezija u drugom filmu nastavlja u novoj sezoni s temom Pjesničke polifonije, u novom posebnom prostoru kavavane Kavkaz u centru Zagreba.

Govorilo se o prevođenju, važnosti pisanja vlastite poezije uz prevođenje; koliko nam prijevodi rumunjske poezije ((Adrian Oproiu) pomažu u shvaćanju njihovog pjesničkog razmišljanja... .Prevoditelji s rumunjskog i na rumunjski su i Ana Brnardić i Goran Čolakhodžić......

Važan dio programa bilo je i čitanje poezije gostiju prema vlastitom izboru.

Gosti su ovoga puta bili: Ana Brnardić, Adrian Oproiu i Goran Čolakhodžić.

Organizira: Centar za knjigu
Vodi: genijalna Sanja Baković

Fotke:

Divne pjesničke zbirke gostujućih autora....

S lijeva na desno: Ana Brnardić, Goran Čolakhodžić, Sanja Baković - moderatorica i Adrian Oprolu.

Ljub!

ŠUTNJOM ŠUTIŠ JAČE

komentatoricamicaa.blog.hr

bio je to suton pred par dana
kad je sunce utihnulo iza Marjana
hladnoća polako prodirala porama
lijepo predvečerje na Rivi
i trenutak
kad znaš prisutan si
a kao da te nema
i odšutiš sve prešućene
uzaludnosti

O komemoraciji Božića

dvitririchi.blog.hr

Htjela sam u naslov staviti naslov OBAVIJEST O SMRTI ali mi se ovo automatski nametnulo kao bolja opcija.
Čini mi se, ioak, da je gramatički nekorektna pa neka naslov bude: KONTEMPLACIJE O BOŽIĆU
Sad bih vam trebala napisati priču (ili dvije, o rađanju ili o umiranju...ljubavi, Christmass spiritu, ali neću).
Ne ću.

Nego ću reći da u Alan Fordovoj cvjećarnici adventski vijenac košta od 25 - 50 eura, i to je sasvim korektna cijena za Vjeru, Nadu, Ufanje i Ljubav, ukoliko se dobro sjećam da je to To sto svijeće simboliziraju.
Ili tih xy eura mozete potrošiti pametnije.
Na prostitutku, recimo.
Na kocku, možda.
A za vijenac uvijek možete upotrijebiti neke grančice iz susjedstva, tisa je zgodna recimo....i svijeće pokojne I... nabirkalo ih se za života.. ukoliko vam se uopće da baviti takvim pomodnim tričarijama..
(S. je rekla da će izbaciti iz radnje bilo koga tko spomene kladionicu. I. je rekla da su joj draži budisti nego katolici, da su u religioznosti izvorniji, okrenuti duhovnosti, dok su katolici - materijalisti. I rekla je da se po crkvama vise ne moli sklopljenih ruku i pognute glave nego raširnih ruku s dlanovima i glavom okrenutina prema gore. To nam je cak i demonstrirala. Nasmijala sam se i rekla da to bas i ide u prilog njenoj teoriji: današnji katolici moleći teatralno govore Bože daj a ne Bože pomozi...).
Ne znam..
I (reći ću još) da sam iz visine slikala mladi bor (ne božićni nego Alepski. Alep, Alepski?) jer sam vidjela da je na vrhu izbacio grozd šišarki, i to je recimo, najljepši vrh za bor koji sam ikada vidjela.
Can't buy me love....
(Prof. V nam je na jednom od prvih satova donio kazetofon i pustao stihove, jedan po jedan...
Yesterday...
Trebali smo ih zapisati po slusanju...
All my troubles seemed so far away...
A potom i prevesti....
Now, there's a shadow hanging over me...
I nikako nam niije išlo, sedmašicama, bio je previse zgodan da se koncentriramo...
Oh, yesterday, came ... suddenly...
Jednom sam ga pitala kako se na engleskom kaže šiška...
Oh, why...
Zatekla sam ga pitanjem, jako. Rekao je pine...nekako... pine... nešto... morat će vidjeti u rječnik. .kladim se da do dan- danas nije pogkedao .
...she...had to go...
Kao ni ja,.
I don't know....
sto nisam, ali sam zato znala da je 2x - twice, 3x - three times. .
...but now I long for...
Naravno.
Yesterday.)

Našla sam prsten. Prije mjesec dana narukvicu.
Finders-keepers.
Brgljez, vrana sam, definitivno. ;)

Hedonizam...

dinajina-sjecanja.blog.hr

Tvoj dah je kao med, začinjen mirisnim klinčićem
Tvoja usta su ukusna kao zrela smokva
Tvoja koža budi okus zrele breskve
na mojim usnama,
pjesma iz 12- og stoljeća kazuje,
ugodu, zadovoljstvo osjetilima.

Hedonizam, ostvarenje Epikurove "radosne poruke"
njegove želje da život učini života vrijednim.
Ja pozivam ljude na trajna zadovoljstva,
koja u sebi nose osjećanja ugode
Ugoda čini život životom. Ugoda je najuzvišeniji
osjećaj koji možemo svjesno doživjeti i onda pamtiti.
“Na ovome svijetu ima dovoljno kruha za sve ljude,
dovoljno ruža, ljepote i ugode i dovoljno graška,
da, graška u momentu kada njegova ljuska pukne.
Nebo prepustimo anđelima i vrabcima.”
treperi Heineova poruka u mojim mislima.

Širom lijepe naše gastro ponude bude hedonikusa u nama!

Dijana Jelčić

ned

11/25

Mia - proba za fotke

luki2.blog.hr

Molim vas, da li je fotka vidljiva svima? Lastavice, prešla sam na Postimages, u nadi da će fotke sada biti vidljive i Tebi.

Hvala!

Ljub!

Opraštanje

bez-obzira-109.blog.hr

Ne opraštam se za sva vremena, samo od "bloga tjedna".
Bilo je trenutaka kad mi baš nije bilo do pisanja pa su se malo
postovi "zacrnili", a ja sam plavuša, baš mi ne stoji.

Dok darovi s neba čekaju da se opet spuste, u vidu kiše ili
bijelih kokica malo sam prošetala oko vrta jer gaženje bi bilo
malo blatnjavo. S divljenjem gledam još blago nezrele limune
koji čekaju suh dan da ih se obere, gledam i ostale darove
jeseni koji su se iskazali u punoj snazi i ljepoti. Zelenilo je vrlo
uspješno; raštika, repa, salate, peršin, selen i samonikle jestive
biljke. Hodam sa zadovoljnim smješkom, nije važno što će me
prvi suhi dan pozvati da se pozabavim salatom i raštikom.
Navuci rukavice i skupljaj pužiće sa salata i crvene bube s
raštike, a one male sitne bubice na blitvi trebam s posebnim
oprezom istrijebiti da se ne oštete biljke.

Ostaci mojih šarenih puzavica također čekaju da im se odstrane
izdanci i prorijedi korijenje. Valja i lukovice rasporedit, malo sam
ih obogatila kupnjom više vrsta tulipana i sadit ču ih u razmacima
po pet šest dana radi cvjetanja u dužem periodu. Oni ne mogu
baš dugo, barem ja ne znam način održavanja cvatnje na duži period.

Njega čekaju rezidbe voćaka, loza, ali nema žurbe, može i u rano
proljeće. Moj dio su hortenzije, ruže s kojima se nisam baš usrećila,
ili im ne odgovara mjesto boravka ili ja nešto krivo radim. Baš ove koje
su opstale godinama su one starinske mirisne i koristim ih za meleme.

Srca ispunjenog vraćam se na rutinske radnje i evo pišem svijetu koji
meni možda nikada pisati neće, a nisam jedina koja ne dobiva odgovore
na svoja pisma. Kroz povijest je bilo puno većih glava koje su pisale
pisma a odgovora dobile nisu. Svijet je sastavljen od onih koji misli
ispoljavaju perom (tipkovnicom) i onaj drugi dio koji konkretno kaže
što misli ili ne misli ali kaže i ne pada im na pamet pisanje pisama.

Cvijećem, voćem i povrćem uz obilje otpalog lišća opraštam se od vas
za ovaj tjedan, slijedeći idem "po redu vožnje", tako me zapalo.

Nedjeljivost...

dinajina-sjecanja.blog.hr

Svjetlosti moje putuju po tmini,
i lete ko rakete plamena signala,
iz blata i magle, iz gluposti i kala,
opet je jedna pjesma kao zvijezda pala.

Miroslav Krleža

Pitam se do koga mi je više stalo
do tebe ili do života?
Mogu li se zamisliti bez tebe?
Mogu li te prestati voljeti?

Ne mogu! To ne bih više bila ja.
Ljubav bi osjećala drugačije.
to ne bi bila moja ljubav,
bila bi tek ljubav.
Kada razmišljam o umiranju,
ne bojim se umiranja tijela,
bojim se u smrti ću te zaboraviti.
Spavanje bez sna je kratka smrt
uzaludno gubljenje vremena,
lucidni snovi mi daruju tebe,
vidim te, grlim te, čujem tvoj
glas, ćutim miris tvog tijela.

Osjećam nedjeljiva sam od tebe.

Dijana Jelčić

Pod gorom

penetenziagite.blog.hr

Jedan nezaboravan vikend; Caravaggiova Presa di Cristo u Goriziji, kozji sir u Kobaridu, šetnja do Napoleonova mosta na Nadiži što je spajao Veneciju i Beč; spavanje na sedam stupnjeva s vrećom u Julijskim Alpama; ujutro Cividale del Friuli i Castelmonte, pa povratak preko Soče. Kad imaš godišnju slovensku vinjetu (za cijenu koje se do Splita možeš provesti tek četiri - i nešto sitno - puta u jednom smjeru) i auto koji dijelom pije struju, onda je samo stvar tvoje volje i odmornosti koliko ćeš daleko doprijeti u to meko, podatno i nezaboravno tkivo bijela svijeta. Dobro, o odmornosti nećemo; to se lako liječi. Ona, naime, slatkim glasom veli negdje iza posljednje pive koju dijelimo na Tromostovju; ljubavi, ako ti se bude spavalo, ti samo reci; ja ću ti ispričati sve što trebamo napraviti u kući; to će te razbuditi do kraja... Nije bilo potrebe; čovjek radije vlastitu kuću na Njen užas krsti vikendicom ("da, tako se mi prema njoj i odnosimo, to si dobro rekao").

Na koncu se uvijek oko najvažnijih stvari složimo... i konačno već duboko u nedjeljnu noć, kada se pod vrhom vjetrobrana bude tek pojavljivao onaj slabašni crvenkasti tračak repetitora sa Brežičke gore *, dajemo jedno drugom obećanje - makar i bez riječi, običnim stiskom ruke - tamo na mjestu s kojeg moja ne smije dalje ako želimo sigurno stići kući: ovo moramo ponoviti zimi...

____________________

* "Brežička gora" - interni termin za brdo s repetitorom koji služi kao svjetionik u mrkloj noći već negdje od pravca Krškog kada uvečer hitate slovenskom autostradom kući; brdo se pruža južno od Brežica a odlikuje crkvicom Svetog Vida na vrhu; zapadno od njega s početkom u ubavoj Bušečoj Vasi (Krka!) vijuga cesta što preko Gadove peči vodi do Novog Sela Žumberačkog pa vozačima a i ornijim biciklistima omogućuje krug ako im je stalo do toga da u jednom danu posjete recimo Brežice, Žumberak i Samobor

________________________

Update 24. studenog; budući da Lasta i Meca ne vide fotke preko imgbb-a, pokušao sam kod sebe konačno i sa Postimageom, pa molim da se dojavi jel sada okej :))))

sub

11/25

Malo bjeline i svježine

bez-obzira-109.blog.hr

Po kišnom vremenu rado zavirim u odlagalište starih stvari koje ni
pod koju cijenu ne bih bacila u kantu. To su nekakve sitnice koje mi
znače, to su rođendanske čestitke od dragih osoba koje nisu više
s nama, a ako i jesu nisu sa mnom. Bez obzira na to, sklona sam
zadržati lijepe uspomene, fotografije a često me i misli podsjete na
ljude koji su bili u momu životu a više iz raznih razloga nisu.
U jednoj kutijici čuvam čestitke od naše Smješkice. Ona nije imala
sestru, a ja sam bila "sestrica" i tako počinje svako pisamce i svaka
čestitka "svojoj dragoj sestrici", tako piše i na posveti slike i knjige. Zbog
njenog pristupa životu, iskrenosti, borbenosti, svaki put kad prebirem
po tragovima, svaka suza je popraćena osmijehom. Nas dvoje se
često sjetimo razgovora s njom jer je najčešće zvala na njegov mob
ili sam ja zvala s istog jer tada nisam imala "pametni".

Uzela sam album sa slikama djece, tu nisu samo njih dvoje, tu su sva
ona djeca koja su bila u njihovim životima, tu su moji nećaci i jedina
nećakinja, njegove nećakinje, djeca prijatelja, slike s rođendana i
raznih prigoda. Najmilije su mi one snježne, one gdje smo svi, bez
adekvatne opreme ludovali na snijegu. Osjećaji se pomiješaju, od
radosti do beskrajne tuge za jednim stvorom otrgnutim iz životnog
vrta. Vraćam se snježnim radostima i one me čine djetetom, bezbrižnim,
razigranim, kao u najboljim vremenima.

Naša prijateljica iz jednog gradića u Bosni nas redovito dariva fotografijama
svih vrsta, sadnja, berba, pripreme zimnice i na kraju snježne radosti.

Jutros dok pijemo kavu stiže čitava serija fotografija s puta jučer od nas
prema kući, tek je lagano lepršao. Bojali su se da bi mogli zapeti u prometu
zbog snijega i krenuli ranije. Do sinoć tek malo, koji centimetar. A ono nam
zasladi kavu, pokrivač bez pretjerivanja dvadesetak cm, svjež, bijeli se, a
kaže ona da nije vodenast nego baš pravi k'o da se dodvorava sv. Kati.
Jelke ispred njihove kuće nisu dobile samo sijede vlasi već konkretan pokrivač.
Staza koja vodi s ceste prema kući s debelim tepihom, pa onako dječji razmišljam
kako bi se bilo lijepo provaljati po tom divnom prostiraču. Samo bjelina, nigdje
trunke crnila ni prljavštine kao na sarajevskom. Znala sam ih pitati dok sam
gore živjela..., kako to da kod njih pada crni snijeg a kod nas je uvijek padao bijeli...,
Iz Sarajeva sam također jutros dobila foto s bijelim tepisima i posutim stablima, uz
komentar: "evo ti šaljem malo sniga dok nije pocrnio".

Završavam ovo u mislima na one bijele zime na skijalištima, improviziranim, kao
što nam je i oprema bila čista improvizacija, ono valjanje s djecom do iznemoglosti,
grijanja malih ručica, a oni presretni, ne smetaju crvene ruke, hoće još, još.

Nasmijah se onoj ženskoj snježnoj avanturi za koju sam rekla da bi se mogla
uvrstiti u olimpijske discipline..., ono kad su izvučene sve tepsije iz špahera i
krenulo se u snježnu avanturu po našim nizbrdicama, a ima ih. Disciplina bi se
mogla nazvati "bob jedvasjed", logično, rijetko koja guza se potpuno mogla smjestiti
u tepsiju. S koliko radosti prizivam u sjećanje tu snježnu ljepotu i zimu s najvećim
brojem ispletenih predmeta. Bilo je to vrijeme relativno zdravih ruku i volje za tri.

Danas često provirujem kroz prozor, izlazim na vrata, gledam nebo kako se bijeli
i čekam, čekam da mi se opet ukaže bjelina, da još na trenutak pokušam biti dijete,
razigrano, oslobođeno od svih negativizama, jer sve nedaće, nejasnoće, zločestoće,
sve će pokriti snježna bjelina a u srcima samo milina. Tko zna, možda mi se vrate
talenti za sanjkanje i pletenje uz toplu peć. A la optimizma:)))

Ljutim se

agava505.blog.hr

Ljutim se…
Ta riječ je teška, nije plamen što gori, već je žig koji peče…
nije to bijes munje, već je munja u meni
koja se u oštru sječu riječi pretvara…
sve je u meni napeto,
slušam kako tutnji vrijeme,
ono gazi, nečujno lomi sve što je sveto…

ljutim se na hladan zid kojeg ljudi podižu među sobom…
otuđujemo se od sebe, a time i od drugoga...
živimo u staklenim kutijama, vičući, a ipak nas ne čuje nitko….
gledam lica puna maski u prolazu,
milijun glasova koji govore, a ne kažu ništa...

NEZADOVOLJNI LJUDI

komentatoricamicaa.blog.hr

*********************

*********************
Camus je jednom rekao, da ga je umorilo ono što nekima mora objašnjavati, pa se okrenuo moru, gledao i ušutio.

Ovdje, na ovom platou gdje se "vidimo" riječima samo - stvaraju se proizvoljna razmišljanja o onome napisanom kroz koje često mislimo da vidimo autora riječi. Pa tako i sudimo : subjektivni kakvi jesmo , stvaramo sliku pod svojom lupom smatrajući, da je objektivno samo ono što mi vidimo.
I griješimo , naravno. Najčešće
Ako sebe opravdavamo ostaje utisak, da opravdanje "čujemo" samo mi, ostali samo pročitaju i dalje ostaju pri svom razmišljanju.
Tu se zatvara krug pisanog dijaloga. Izvan tog kruga i dalje smo sami sa svojom tišinom kao sigurnim utočištem
izvan razumijevanja.
Je li Camus u pravu dok se okreće moru da bi s morem zašutio ?
Vjerojatno jest , jer jedino tišina u nama može nečujno posložiti kockice nemira i u toj jednostavnosti svega
najednom sve postaje jasno i jasnije.