Stil

KAMENjE za KAMENJAR

komentatoricamicaa.blog.hr

jednom davno pročitala sam negdje , da pričati treba uvijek i o svemu.
jer, tišina među nama pretvara se u kamenje,
od kamenja nastaju zidovi
a zidovi postaju nepremostive daljine ...

zar i ovaj blog nema funkciju usmjerene komunikacije ?

Praznični...

pozitivka.blog.hr

16 : 03

komentatoricamicaa.blog.hr

16:03 zimski solsticij 2025.

"Ovo je doba ljudi-guštera i ljudi- kameleona . Jedni se skrivaju, a drugi po potrebi mijenjaju boju."
Milan K.


Fala Bogu da nema samo njih (iako su većina), ali ima još i nešto normalnih, ovaca, budala, mornara i pjesnika. Dobro nam more posado !!!




foto: jani cotto...snaga zagrljaja

Čuvar banke u zimskom periodu

nepoznatizagreb.blog.hr

Narodna banka Hrvatske, ugao Ulice Račkoga i Martićeve. Snimio: Vanja

Pitam se hoćemo li možda jednom u budućnosti i na tome mjestu dočekati Adventski sajam?

Nema naslova

y-complicated.blog.hr

Ako ste mislili kako sam vas zaboravila, nisam. Više mi je bio zanimljiv proces nego gotov proizvod, ali ne da mi se brisati slatka lišca dječice koja su kitila bor pa ćete dobiti samo finalni produkt.

Dječica su sva punoljetna, a kitili smo bor ranije jer nam cura, cura od sina danas putuje doma.
S njom brusim engleski i zanimljivo je kako kada ne koristiš jezik možeš zastati usred rečenice i nikako se sjetiti riječi poput: zavjesa, ladica, usisavač! Nevjerojatno! Ne znam jesu li godine u pitanju ili što?




Za razliku od vremena kad su djeca bila mala, a ja mlada i nadobudna žena, majka i supruga koja se na Badnjak ubila od posla, a i tjednima prije imala raznovrsne eksapade kupujući darove da bi na Badnjak iscrpljenost eskalirala pretvorila sam se u minimalisticu. Sklopila pakt sama sa sobom. Kuća mora mirisati na Bożić dok ja istovremeno trebam biti ispunjena i spremna za neku zimsku šetnju.





Ovu kutiju poznajete iz prijašnjih godina

Naravno kako ja ne bih bila ja kada ne bih mislila na svoje (voljene) prijatelje pa njima ostavljam sljedeće slike :



@jelen voli Saftka koji se tako zove samo u bajci, dok je @Lilianke njušku osobno upoznala i voli ga i dalje.
Ne znam što joj je? Ja ga poznajem već dugo, a i dalje ga ne volim, povremeno ga čak i prezirem! :))




Učinite si ove dane pred Božić mirnima. Smanjite brzinu, domovi ne moraju biti detaljno čisti, previše hrane vam i tako ne treba jer ste debeli, ono što vam sigurno neće škoditi (za razliku od previše kremastih kolača) su mir i spokoj pa poklonite si ih.

Za čestitati Bożić je prerano, čujemo se ako ne prije onda na sam Bożić.


Odoh tražiti odgovarajuću mjuziku za post. Pusam.


Nadam se kako nisam zaboravila ugraditi video

Tomislav

luki2.blog.hr

Danas je bio domjenak kvartove grupe Možemo, i baš smo se lijepo družili za kraj godine...



Plate savršene.....Ljudi nasmijati i veseli, jer - družit će se i imati nekoliko slobodnih dana, koji život znače....

Odmah nakon domjenka, odjurila u Sax.



Jer - Neki novi klinci....Uz posebnog gosta, violinista Antuna Stašića....



Antun Stašić....







Tomislav I ja....



Moje društvo večeras.....

Može li biti savršeno? Daaaaa!:))))))

Ljub!

Šiš-miš:))))

luki2.blog.hr

Dugujem post od jučer. Zaspala.:)))) Četvrtak....
No, dakle - Annemarie, moja draga prijateljica i veliki borac kao i ja, odlučile smo otići u HNK - gledati "Šismiša". Meni je "Šišmiš" ljepši (glazbeno) od "Orašara". ("Orašara" sam gledala četiri puta! Dosta!)
Bile smo same u loži, u sredini....Divota!



HNK najavljuje "Šišmiša" na sljedeći način:

Komična opereta u tri čina Šišmiš (Die Fledermaus), hvaljeno djelo Johanna Straussa mlađeg, praizvedena je u Beču 1874. i odmah postala sinonim za operetni žanr. U samo šest godina opereta je postavljena u više od 170 kazališta na njemačkom govornom području što jasno pokazuje njezinu golemu popularnost. Mnogi je nazivaju operetom nad operetama, Gustav Mahler proglasio ju je najboljom komičnom operom, a hvalili su je i Franz Liszt, Richard Wagner, Arturo Toscanini, Herbert von Karajan, Leonard Bernstein i mnogi drugi veliki glazbenici. Libreto su napisali Richard Genée i Karl Haffner na temelju farse Zatvor Julesa Rodericha Benedixa i vodviljskoga komada Le Re
veillon Henrija Meilhaca i Ludovica Halevyja. Nastao iz kazališne lakrdije vodviljskog tipa, Šišmiš posjeduje sve značajke komične opere  ponajprije orkestralne i vokalne  još iz vremena Mozarta i Rossinija. Sjedinjujući parišku sklonost parodiji s bečkim šarmom koji nikada nije sentimentalan, Strauss je stvorio djelo koje je poslije režije Maxa Reinhardta na sceni berlinske Opere 1928. postalo punopravnim dijelom opernih repertoara diljem svijeta.

To su one osnovne informacije- ali, za potpun doživljaj zaista treba ići i pogledati. "Šišmiš" me sjetio i na kazalište u Bratislavi, gdje sam po prvi puta ugledala - titlove, kako bi se zbog pjevanja moglo lakše i bolje razumjeti. Osim toga, u Slovačkoj je opereta pjevana na talijanskom - pa je prijevod bio potreban.
"Šišmiš" je imao djelove koji su trebali prijevod u određenim scenama i u Zagrebu.




Nakon predstave, slikanje ispred HNK - figurice "Orašara"......




I na kraju, mali pokloni: 15% popusta u Pet Centru - od Annemarie za Miju, pa privjesak za ključeve i praline od malina za mene....


Petak:

Promocija knjige - izdavač: Vuković-Runjič.....



Daniel Rafaelić je poseban lik, veliki filmofil, a trenutno živi i radi u Egiptu.



Daniel Rafaelić i njegova predivna i izuzetno duhovita knjiga. Milana Vuković Runjić je napravila baš pravi izdavački pothvat! Zna prepoznati kvalitetu.....



S lijeva na desno: Daniel Rafaelić, prof. Petar Bujas, prof. Marina Miličević Bradač i urednica knjige i izdavač Milana Vuković Runjić.



I evo moga primjerka knjige, s potpisom autora!!!!

Bila je izvrsna i zakuska, uz spring rolice, male senviče u croissant pecivu (šunka-sir), avokado, a od pića vino crno i bijelo, mineralka, tonic.....

Eto, dva dana prošla u trenu. Odgovorila sam i na komentare koji su pristigli na moje prošle postove, i komentirala ispod vaših postova.

Ljub!

KAD SE VATRA GASI ?

komentatoricamicaa.blog.hr

" Ima mladih staraca kao što ima puno i starih mladića. Starost čovjekova odista počinje tamo gdje svršava njegovo oduševljenje. Čovjek koji ne može da zatreperi, oduševljen za neku ideju ili za neku ličnost, star je i mrtav. Mladost, to je prije svega sveta vatra.
Samo onda kad se ta vatra ugasi, treba leći i umrijeti."..........J. Dučić






divne su sve varke za koje smo mislili
da su istine
a sad su oko nas mrtvo lišće
zima zimnija od stvarne zime
a mjeseci se vuku sporo kao kroz blato
ni osmijeha nema jer ostade zarobljen u nekim
dalekim danima
i tako...
nestale su noći u pouzdanim rukama
i tinjajući prestaje vatra
a mi ?
gledajuć' u zadnji žar
očekujemo još jedno sutra

Život s mačkicama

teutinaljubav.blog.hr

Za razliku od moje Drage, ja nikada nisam imao neko posebno iskustvo s mačkama. Znao sam u klubu pomilovati mačke, no to je bilo to i ništa više, nikakova posebna maženja. Draga voli mačke i imala ih je prije dok je bilo prilike. Za vrijeme šetnji zaustavljala bi se pored svake mačke i pokušavala ih barem podragati.
Kada smo kupovali stančić u Osijeku računali smo s time da imamo kakvu mačkicu. Prilika se pružila upravo za rođendam moje Drage prošle godine. Jedan par je dijelio mačiće iz okota. Pogledao sam u transporter i prišao mi je mačić. Isti tren sam osjetio da će biti naš. Teško je opisat iznenađenje i veselje moje Drage kada je vidjela poklon. Mjesec ili dva nakon toga djeca naše susjede na poklon su od oca (rastavljeni roditelji) dobila mačkicu. Osim kratkotrajnog veselja mačkica im uskoro nije bila ništa više od povremene igračke. Vidjeli smo i koliko je nebrige oko nje. Uskoro je malena počela dolaziti k nama. Čak je jedan dan kada je ostala sama u kući, skočila s prozora na katu da bi nam došla. Bilo je normalno da ju posvojimo i tako je naš Roki dobio jednako staru sestricu.
Umjesto da ih čuvamo zatvorene u kući naučili smo ih na slobodu u našem vrtu. Sada su svi vrtovi i sva stabla njihovo carstvo. Danju su vani a naučilli smo ih da poslije večere ostaju doma do jutra. Na njihovoj slobodi mogu im zavidjeti sve kućne mačke.Proljetos nam je počeo, uplašeno, prilaziti sivi mačak, mršav i bilo ga je tužno gledati. Navodno mu je umrla gazdarica pa je ostao sam. Postupno je stjecao sve više povjerenja i dolazio je na hranu naših mačaka. Sada je to krasan veliki mačak, bezgranično mazan. Noću je vani, sam traži da ga pustimo, a danju spava kod nas.
Hranimo ih najboljom mačjom hranom i dlaka im je prekrasna meka i nježna.
Zanimljivo je vidjeti kak se naše mačkice ponašaju kao mačja obitelj u prirodi.
Roki. Pravi otac obitelji. Leži sa strane i obično spava.Voli da ga mazimo ali samo tamo gdje nam on to dozvoli, Nikada u krilu ili naručju. Kada ga vidimo kako protegnut leži na komodi ili na krevetu pojeli bi ga od ljepote. Spava nam do nogu na krevetu a pred zoru približi se na rukohvat da ga možemo milovati.
Miki tigrica. Prava mater u obitelji. I kada spava stalno je na oprezu, stalno joj uši rade kao radari. Pazi na vratima tko ulazi u kuću pa se sivko teško usudi uči dok je ona na straži.Kakova je to maza! Dođe k meni u naručje pa me ljubi ili spava na grudima kada legnem na trosjed. Kada legnemo spavati uvuče se među nas u toplo, u zagrljaj. Njeno predenje najljepša je uspavanka. Vani je prava lovica. Kada uhvati guštera, pticu ili miša donese ih da se pohvali i da se i roki igra ili pojede pticu ili miša.
Sivko. Preslika onoga što se dešava u prirodi. Nastoji biti prihvačen kao dio obitelji. Kao da nam je zahvalan što smo ga prihvatili prava je maza. Sjedne pred nas ili nam skoči u krilo da ga mazimo. Najviše voli spavati u mojoj stolici i samo čeka priliku kad se dignem.
Toliko nam ljubavi pružaju, tako su nam ispunili dom da ne možemo zamisliti da ostanemo bez bilo koga od njih.

Da

penetenziagite.blog.hr

Svojedobno sam na Trećem odgledao zanimljivo djelce Sally Potter „Yes“ iz 2004. u kojem filmu, ljubavnoj priči gotovo u cijelosti ispričanoj u jambskom pentametru, da citiramo najave, sudjeluju žena - znanstvenica u braku bez ljubavi s političarom i muškarac - libanonski liječnik u samonametnutom egzilu koji radi kao kuhar u londonskom restoranu. Upoznaju se na banketu i upuštaju u bezbrižnu, strastvenu vezu, no prezir kojeg on doživljava kao muslimanski imigrant u Velikoj Britaniji uzrokuje prekid uz izostanak objašnjenja i njegov povratak u domovinu. Ona malo po malo iz njega izvlači razloge i pokušava suosjećati, pa nadoknađujući gubitak njegove ljubavi leti u Havanu kako bi sredila stvari na plaži i u barovima. Šalje mu kartu, ali ne gaji iluzije da će joj se on pridružiti u ovom karipskom melting potu - što se ipak na sretnom koncu zbiva.

Ono što me u filmu posebno intrigiralo nije naravno sama ljubavna priča, pa čak niti sjajna zvučna kulisa (uz očit trud na vizualnom identitetu) - već potka koja se provlači od početka do kraja, a obuhvaća prikaz pomalo iščašena i začudna filozofskog pogleda na svijet ispričanog kroz riječi čistačica što se u raznim rolama pojavljuju u filmu i prolaze kroz radnju kao naratori i sporedni, jedva zamjetni likovi.

Tako na početku djevojka što čisti stan bračnog para deklamira sljedeći monolog:
„Kažu da najbolje čistim. No, čistoća je tek iluzija. Mi znamo kako se prljavštvine nikada ne možete riješiti. Ne možete je sakriti niti očistiti sve dok je života. To je naša koža, naše dlake. Moj posao je poput lijeka. Često vidim utisnutu bol na krevetima... Trebali biste zatvoriti oči i uši pred onime što se događa. Ali, naravno, vi ne želite sve znati… Misle da smo mi čistači nevidljivi, da ne postojimo. Samo stvaramo našu čaroliju i svi smo jednaki. Mi smo gomila, bez duše, bez prava. Samo s jednim ciljem - da im uljepšamo živote. Kozmetički umjetnici. Savjetnici za prljavštinu…“

Glavna junakinja, znanstvenica, pokušava upravljati svojim osjećajima definirajući svoj svjetonazor u svjetlu posla kojim se bavi, pa u toj nakani zaziva Boga, moleći Ga da je ne tjera pogađati što joj želi poručiti, jer bi mogla pogriješiti:
„Znam da sam toliko zalutala, da ne pripadam nijednoj tvojoj crkvi. Pjevala sam hvalospjev znanosti. Da, pjevala sam ga svakoga dana. Ali to je jedino što sam znala moliti. Dvadeset godina, Bože, je li to moguće? Rezala sam, secirala, pažljivo i s poštovanjem. Svaka živa stanica je bila izvor čuđenja, dok sam pokušavala prodrijeti u tvoju tajnu… Bože, ti nikada ne lažeš. Ali imaš tajne. Kao i ja. Sve što sam bila, pretvorilo se u pepeo i sumnju. No, ljubav me okusila i ispljunula. Nestalnost neće nikada otići. Zapravo, to je jedina sigurnost... Doći će jednoga dana vrijeme kada me neće više biti. Možeš li mi oprostiti što ne... što ne vjerujem u Tebe?“


Radnja filma odlazi svojim tijekom, da bi ista djevojka, čistačica - na koncu, još prije nego li postane jasno ima li film sretan svršetak ili nema – stigla u priliku da zaključi i temeljito opiše ovaj svjetonazor. Zapravo, zbog tog monologa ja vam sve ovo i lijepim ovdje.



„Postoje i virusi. Neki kažu da su oni prva stvorenja. Toliko su sitni da ih ne možete očistiti. Nikada; potpuna je čistoća nemoguća. Samo premještamo prljavštinu. Posao bez kraja…

Možda je ova zemlja bila puna pahulja. I neki veliki čistač je jednom kazao "Dosta!" pa smo tako svi preživjeli. Zašto ne? Mi smo paraziti koje je Bog zaboravio. Ali, nismo nestali, iako je to naš najveći strah. Nije gotovo ni kada umremo, jer sva stvorenja se hrane jedna drugima. Svatko je nečija majka ili barem domaćin. Možda se promijenimo, ali ne nestanemo. Ostavljamo mrlju, otisak prsta, nered… Možda bol, strah ili sumnju u nečijem srcu…

Kada pogledate pomnije, ništa ne nestaje; samo se mijenja. Noć postaje dan, a dan noć. Ali čak ni to nije konačna istina; jer sve što radite ili govorite ostaje vječno i ostavlja dokaze... Razum zapravo ne postoji. Ništavilo uopće ne postoji: možda je veoma sitno, ali je ovdje. Vjerujem da zapravo stoga niti "NE" ne postoji. Postoji samo "DA"…..“



Eto, umjesto da vam sam prepričavam radnju ili ispisujem traktate i zapažanja o tome, odlučio sam podijeliti s vama ovaj meni prilično fascinantan tekst. Prijevod je moj, a titlovi skinuti s neke baze titlova za filmove.

Moj susjed

agava505.blog.hr

Mali čupavac pod velikim čupavcem izgleda kao da ga je umor cijelog dana napokon sustigao
i sada se skriva pod svojom vunenom “planinom” mira...
na sigurnom je, zaštićen i potpuno pomiren sa svim oko sebe,
kao da se zna da je na svom teritoriju i da ga nitko neće dirati....

taj veliki, mekani prekrivač preko njega stvara dojam da se dva čupavca stapaju u jedno biće...
pola pas, pola tepih ...savršena i nježna, topla humoristička priča

***
pas, iz susjedstva spušta se niz cestu kao da silazi u tišinu neke stare fotografije...
u njegovim šapama ostaju sitni tragovi jutarnje žurbe... automobili su već otišli, vrata su zalupila,
glasovi su se rasuli po tvornicama, uredima i trgovima.
iza njega je kuća što diše hladnim zidovima i zatvorenim roletama, bez mirisa ručka, bez šuštanja papuča....

pred mojim pragom zastane, kao pred granicom između samoće i nečijeg života....
pomiriše zrak, traži poznatu mrvicu jučerašnjeg smijeha, onaj put kojim se toplina uvijek vraća...
a onda, s poznatom mi psećom skromnošću što ne traži ništa osim prisutnosti,
tiho prijeđe preko praga, kao sjena koja se usudi postati dio svjetla.

u kući dan još uvijek traje: negdje cvrkuće radio, lonac tiho krčka, stol čuva nečiju zaboravljenu šalicu...
pas legne na pločice, tu blizu gdje se skuplja najviše topline...
tamo gdje ja najčešće prolazim i gdje pod ostaje mekan od mojih koraka....
polako se ispruži, uzdahne kao netko tko je napokon pronašao rečenicu koja mu je nedostajala....

na njegovom krznu taloži se mir mog doma: miris drva, sapuna, namještaja i mojih dana koji više nigdje ne žure...
u kutu njegovih očiju titra odraz prozora, u kojemu se vidim kako prolazim, oboje smo dio iste priče...
on ne zna za radno vrijeme, za račune, za obećanja...
zna samo da se toplina mjeri ljudima, a ne termometrima...

kad netko od mojih prođe kraj njega, rep se javi, ali tiho, bez skoka, samo kao kratki potpis zahvalnosti....
u tom trenutku moja kuća postaje privremeni svemir u kojem jedan susjedov pas ima svoje sunce....
njegovi su na poslu, ali on nije napušten... jer dom, ponekad,
nije adresa nego mjesto gdje te netko prihvati kao da ti oduvijek pripada.

Molba...

turimti.blog.hr

Svi bi željeli da im Deda Mraz donese traženi dar. I, sam pripadam toj skupini ali ne tražim od Dide da me usreći već od "administratora" "BLOGA".
Pokušavao sam svo ovo vrijeme biti u kontaktu s administratorima kako bi se oslobodio "napasnika" koji umjesto imena koristi se sa zvjezdicom (*) kojom pristupa blogu i daje enormne neugodne komentare (zadnji blog ima 390 njegovih k.). Evo, ovim blogom želim još jednom podsjetiti na želju oslobađanja od ovog napasnika. Deda Blog, daj mi slobodu i blokiraj tog komentatora. Vrati mi gušt pisanja na Tvom zidu.
Sretno, Srećno, Sritno, Tebi i svim "normalnim" blogerima... Unaprijed HVALA!

Želje i pozdravi 2025 - tradicionalni post by Rudarka

rudarka.blog.hr

Eto časkom ode i ova 2025. godina. Ili da citiram lokalnog nam velečasnog - njegova prva rečenica u tiskanom nam seoskom "podsjetniku" - "Polako nam izmiče tlo pod nogama u ovoj..."

Kao što svake godine objavljujem, nema smisla da se i ove ne javim s kratkim sažetkom i budućim planovima... ubi et orbi by Rudarka.

Moram priznati da sam izgubila volju za pisanjem, nakon što sam u siječnju napisala post o boravku u Sri Lanci, a od komentara - nula bodova. Vjerojatno s pravom. No nakon dugog niza godina na Cool listi i svako malo na naslovnici, odjednom sam pala među anonimce.

Ah, šta je tu je. No definitivno je ubilo i ono malo volje za pisanjem postova.

Da se vratimo veselijim notama. Pročitao ovo netko ili ne.

Godina je počela spektakularno - siječanjskim odmorom u toploj i egzotičnoj Sri Lanci. A planovi za nastavak godine su bili luudo dobri. No, kako je to već s planovima, otišli su malo u vjetar - da se sad ne izrazim nekim grubljim izrazom...

Imam osjećaj da mi je godina prošla u nekakvom načekavanju - sad će, sad će... pa nije. Stalno je nešto nedostajalo - novaca, vremena, nekih drugih objektivnih, pa subjektivnih razloga...

No, to Rudarku nije spriječilo da izda stručnu knjigu - i to na engleskom jeziku. Uz ugodnu promociju u prekrasnom hotelu Lone u Rovinju - što bi čovjek/žena više želio?

Isto tako je uspješno sudjelovala u jednom od naših kviz emisija početkom ljeta. Para nikad dosta. Tko je gledao - samo da priznam - Kretu još nisam vidjela. No nisam odustala od tog putovanja..

Bilo je tu i igranja golfa. Malo se ipak putovalo. Na primjer - Slovačka. Preporučam. A i golf igrališta nisu za odbaciti.

Unuka i dalje raste. Gledamo ju svaki dan.

Za kraj - ne radim više planove za slijedeću. Pa da vidimo kako će to onda proći...

Ahoj od Rudarke

I sretna vam nova... ova parna godina.

Ps. Jedna mi se želja već ostvarila - izgleda da ipak nisam ispala s COOL liste... he he. Blago meni.

Filigranski vez emocija

agava505.blog.hr

...Dobila sam ovaj ariš
kad je imao svega nekoliko centimetara
posvećujem ovu besjedu prijatelju
znam, stići će moja misao do njega
tamo, u njegove tihe nebeske dvore
odakle promatra
kako jedini ariš u selu
ljepotom opčinjava prolaznike...

samo ja znam zašto je okićen
filigranskim vezom emocija
i moje zahvalnosti

***

u tišini zimskog jutra,
gdje dah prirode šaptom govori, stoji drvo
visoko, dostojanstveno,
obavijeno bijelim plaštem snježne tišine....
njegove grane, poput ruku starca,
koji pamti stoljeća,
pružaju se prema nebu,
noseći teret pahuljaste elegije...

snijeg...meka čipka neba...
spuštao se noćas u zagrljaj krošnji,
ostavljajući tragove svoje nježnosti...
svaka grana sada škripi pod težinom ljepote,
kao da priroda sama piše sonet o miru...

nebo, sivo i nijemo,
razlijeva se poput
razvodnjene tinte iza siluete drveta,
dok svjetlost, stidljiva i raspršena,
pleše po snježnim kristalima....

sve je mirno, sve je sveto...
kao da je svijet
zadržao dah
pred ovim prizorom...

drvo ne govori,
ali njegova šutnja odzvanja...
metafora postojanosti,
simbol snage u krhkosti...

u toj bijeloj tišini,
svaka pahulja je stih,
svaka sjena elegija,
a svaki pogled prema krošnji
moja
m
o
l
i
t
v
a

PREPOZNAVANJE

komentatoricamicaa.blog.hr

nastanile se godine tamo
gdje ja nikad nisam bila
dani su otklizali strminom sivih ulica
riječi su izostale jer
izgovorene ne b'ješe nikad do kraja
uspio si dodirnuti krovove njima
i povukao ih zaboravom
.....ni pamćenje
.....ni zaborav
al dobro : ostao je mir
težak
i topao

Kao san
koji se ne dosanja
ali se prepozna







foto: G.Safar- Split by night