Blog.hr

cool

pon

02/26

Želim zoru da te takne
i sve boli tvoje makne
želim sunce da te dirne
i daruje noći mirne
molim svece i anđele
udruženi nek' se smile
da ti boli sve prestanu
noćne more da nestanu

Molit ću se na svoj način
nadajuć' se da je začin
medicinskim tretmanima
suvremenim saznanjima
nije važno nek' pomaže
sve s čim krhko tijelo snaže

Šaljem ljubav na daljinu
vjere nade svu silinu
bit ćeš opet svjetlo tmine
kada muka posve mine

ned

02/26

Tupson

luki2.blog.hr

Gradonačelnik je objavio da dočeka rukometaša neće biti, jer traže Thompsona, pa Thompsona....:((((
I ja ispod objave napišem: Bravo gradonačelniče!
Za minutu stiže poruka u moj inbox, a ne ispod objave, i kaže ludi lik: "Jebo ti pas mater".
Samo sam ga zablokirala. Koje budale, pa ne možeš vjerovati.....Od "Morske vile" do dna - do Thompsona.....:(((((

Ljubav nije trpljenje...ljubav ne boli.....:((((

Ljubim!

O Tigru i Smrti

whiskybar.blog.hr

Julius Evolin Ride the Tiger (Cavalcare la tigre) zauzima posebno mjesto na mojoj polici – uz figuru arhanđela Mihovila i album Nirvane "MTV Unplugged in New York". Kao što je taj koncert danas epitaf Kurtu Cobainu, tako i zadnje poglavlje Evoline knjige govori o smrti i samoubojstvu – ali ne kao o očaju, nego kao o krajnjoj slobodi.
Evola u tom poglavlju daje konačni smjerokaz za diferenciranog čovjeka – jahača tigra, gospodara Kali Yuge.
Život takvog čovjeka nije priprema za bolji zagrobni svijet, kao što vjeruju religiozni ljudi. Ovaj život nije test. Ovaj život je sada.
Ipak, ne smije se panično bojati smrti – jer strah paralizira. Evola kaže: treba živjeti kao kamikaza.
To znači: svakodnevno obavljati poslove, trenirati tijelo i um, razvijati vještine – iako znaš da te svaki tren mogu pozvati na samoubilačku misiju.
Kad usvojiš takav stav, postaješ neranjiv. To je krajnji cilj diferenciranog čovjeka: postati neranjiv kroz disciplinu uma i tijela.
Živjeti kao da smo već mrtvi.
Samoubojstvo se često osuđuje kao kukavički čin. Evola to odbacuje.
Poziva se na stoicizam i budizam – rijetke tradicije koje opravdavaju samoubojstvo.
Citira Seneku:
„Gdje god ne želiš boriti se, uvijek možeš pobjeći. Ništa ti nije dano lakše od smrti.“
Drugim riječima: kad ti dosadi igra „jahanja tigra kroz Kali Yugu“, možeš je jednostavno napustiti.
Smrt ti je dana kao alat. A jahaču tigra dosadi igri kad je sve obavio u životu – kad više nije vezan ni za što u svijetu.
Tada je slobodan izabrati trenutak odlaska – bez grižnje savjesti, bez straha.
Evola odbija i ono što naziva „metafizičkim samoubojstvom“ kod Dostojevskog – ideju da samoubojstvom možemo „pobijediti Boga“ jer pokazujemo da Ga se ne bojimo.
To je za njega djetinjasta pobuna.
On se poziva na Seneku: diferencirani čovjek je iznad bogova – jer bogovi ne poznaju patnju i teškoće, a čovjek ih poznaje, prolazi kroz njih i ipak prosperira.
Time pokazuje da je moćniji od bogova.
Takav čovjek – nevezan za božanske zabrane i emotivno nevezan za svijet – uvijek ima slobodu napustiti igru.
Na taj način Evola opravdava samoubojstvo kao čin krajnje slobode.
A upravo tom nevezanošću za bogove i za svijet čovjek postaje neranjiv i ostvaruje Evolin ideal „Jahača tigra“.
Ne samo što preživljava najteže okolnosti Kali Yuge – on ih nadvladava, ukroćuje tigra i jaše ga kroz kaos.
Tigar jede i ruši svaku prepreku.
Cilj nije pobjeći od svijeta – cilj je zavladati njime do te mjere da ga možeš napustiti bez kajanja.
Biti nevezan za svijet poput budista i zavladati svijetom poput rimskog stoika – to je, za Evolu, jedini put do prave slobode u ovom najmračnijem ciklusu.

Na kraju, jahač tigra ne umire zato što mora – umire zato što više nema razloga da ostane. I to je, vjerojatno, najviša razina koja se u Kali Yugi može doseći. Kurt ostavlja gitaru, Zen Tigar proždire plijen, a arhanđeo Mihovil s osmjehom gazi demona Kali yuge i put u zlatno doba je već osvijetljen.

Zašto ne idem na Noć muzeja...

toco1980foto.blog.hr

…i još ponešto.

Prije par dana se po tko zna koji put, održala manifestacija "Noć muzeja". Nisam išao. Štoviše, do sada nisam bio ni na jednoj, a za to imam sasvim konkretne razloge.

Prvi razlog je taj što - da bi netko mogao normalno, koncentrirano i u miru razgledavati muzej i njegove eksponate - gužva, žamor i komešanje nimalo ne pomažu. Pogotovo kada se, u nekom manjem muzejskom prostoru, zbog velikog broja ljudi koji se guraju i laktare, mora prolaziti "kao na traci". Ne samo što se ne vidi ništa, već se maltene muzej tada svodi na puki prolaz.

Drugi razlog je taj što u muzeje idem samo onda kada osjetim potrebu - bilo da se radi o izložbi izvan stalnog postava, bilo da se radi o želji da ponovno nakon duljeg vremena pogledam stalni postav. Ne idem "reda radi" zato što je neki događaj "na koji svi idu, po principu "kud svi Turci, tud i mali Mujo".

Treći razlog jest činjenica da je poanta svakog posjeta nekom muzeju kvaliteta, a ne kvantiteta. Tijekom Noći muzeja često se stječe dojam da se ljudi natječu tko će brže razgledati neki muzej ili tu noć obići više muzeja, kao da su muzeji svojevrsni check-pointi koje treba "odraditi".

Četvrti razlog je zapravo prilično banalan - muzeji rade cijelu godinu. Radije ću otići u neki muzej neke obične subote ili nedjelje, kada će ondje biti možda tek još nekolikodrugih posjetitelja, i na taj način imati i vremena, i mira da temeljito razgledam i doživim ono zbog čega sam došao u neki muzej.

I na kraju, jedna opaska koja se ne tiče samo ove manifestacije, nego šire slike:

Ni Zagreb - a ni Hrvatska - još uvijek nemaju Muzej fotografije!

Doduše, postoji nekoliko kolekcija, arhiva, zaklada i muzeja specijaliziranih za pojedine žanrove fotografije (npr. Arhiv Tošo Dabac ili Muzej ratne fotografije). No ispada da u zemlji koja ima muzeje svega i svačega, ponekad i prilično bizarne, ne postoji opći tematski muzej koji bi sustavno čuvao, proučavao i izlagao radove svih značajnih i relevantnih fotografa. Muzej koji bi imao stalni postav o povijesti i tehnologiji fotografije te omogućavao redovito održavanje fotografskih izložbi - kako ozbiljnih profesionalnih fotografa, tako i naprednih amatera.

I to mi se čini mnogo većim problemom od toga jesam li jedne večeri u godini propustio besplatan ulaz u muzej.

sub

01/26

"Jutro poezije" - Maja Cvek

luki2.blog.hr

Maja Cvek, rođena je 1. 5. 1950. u Zagrebu, gdje se školovala i gdje i danas živi i stvara. Piše poeziju na standardnom književnom jeziku i na kajkavskom – zagrebački urbani kajkavski i varaždinski idiom.
Uspješno sudjeluje na pjesničkim natječajima diljem Hrvatske, a pjesme su joj objavljene u više od 70 zbornika, u Časopisu za književnost, umjetnost i kulturu Kaj, te u raznim glasilima. Pjesme objavljuje na Facebooku, u grupama Moj Zagreb i Ujedinjeni kajkavski emirati. Također vodi glazbeno-poetske tribine i surađuje s Knjižnicama grada Zagreba, o kojima je pisala pet godina, u sklopu suradnje s Centrom za kulturu Trešnjevka.
Svoje stihove govorila je na radiopostajama Velika Gorica, Sljeme, Zelina, i Radio Martin, te na HTV-u (Dobro jutro Hrvatska) i TV Mreža u emisiji Prema izvoru.
Također je nekoliko njezinih pjesama uglazbljeno. Članica je ZAMP-a, Hrvatskog sabora kulture, Kajkavskog spravišča i Collegiuma Hergešić.
Uz pjesme na standardnom književnom jeziku i na kajkavskom jeziku, objavljeno je i nekoliko njezinih proznih radova, a 2016 g. natjecala se svojom kratkom pričom za Večernjakovu Nagradu Ranko Marinković.
Osim raznih nagrada, dobitnica je Priznanja i Pohvalnice Hrvatskog sabora kulture za pjesništvo na dijalektu kao i za kratku priču na standardnom književnom jeziku.
Hrvatski sabor kulture dodijelio joj je 2017. g. Plaketu Mihovil Pavlek Miškina za pjesništvo na dijalektu.
Objavila je sljedeće knjige:
Za moju dušu, 2002., Trenuci sjećanja, 2004., Osmijesi srca, 2005., Zagrebački vez, 2008., Zavuzlane senje, 2011., Šprehe zagrebečke, 2017., Nepravde rano stasaju (kratke priče), 2021., Tkanice života, 2023. i Tri istine, 2025.

Tako je Maju Cvek predstavio Željko Buklijaš, voditelj "Jutra poezije".
Maja Cvek je danas predstavila svoju zadnju zbirku poezije"Tri istine". Ciklusi pjesama su o duši, Zagrebu, kajkavski krug.....Urednica je, naravno, divna Darija Žilić. Bravo! Maja je baka Matije Cveka. Eto još jedna umjetnička obitelj:)))

Lijepo, začudno i interpretatovno posebno! Pjesnikinja je odlično napamet govorila svoje stihove. Bravo Majo.....

Fotke:

Maja i Željko.....

Maja i ja....

Baš se ovih dana osjećam dobro.....

Ljubim!

Ps: Hej, skoro sam se zaboravila pohvaliti "ulovom" s Dolca:

Malo cvijeća.....

Banane za 1 euro.....:))) Morat ću češće na Dolac.....:)))))

I smokve (suhe)... Predobro! Šećerko ne luduje, dobro je - pa valjda smijem malo.....Ali, oči...Oči bole.....:((((

Ljub!

pet

01/26

Oko - kolodvor

luki2.blog.hr

Pjesnikinja i draga mi prijateljica Lana Derkač imala jevveceras prokocijuvsvoje nove zbirke poezije "Oko - kolodvor".
Več sama naslovna pjesma govori o tome koliko smo promatrači, i sva naša putovanja počinju i završavaju u oku. I naravno, uvijek startaju na nekom kolodvoru......

Uz autoricu, u razgovoru su sudjelovali književna kritičarka Lada Žigo Španić i urednik knjige Ivan Herceg.

O knjizi:

Lana Derkač svoju je novu knjigu Oko-kolodvor podijelila na pet ciklusa. Naslovom ona želi pokazati da su svi događaji u njoj zapravo putnici u oku koje ih promatra i da se zaustavljaju u njemu kraće ili dulje dok kroz njega prolaze. Kao i u njezinim dosadašnjim zbirkama, i u ovoj se sudaraju svijet intime i onaj izvanjski, no u recentnoj su u pozadini dominantni covid-19 i potresi koji su nas uveli u posve novu dimenziju, i u privatnom, i u književnom smislu. Zbog toga su, kao ključ za otključavanje knjige, posebno zanimljivi otvorni stihovi iz prve pjesme: Ništa mi više nije jasno. / Kao prvo, ne znam hrani li vrijeme smrt / ili smrt vrijeme, ali i završni iz zadnje, za zaključavanje: Oblaci se pomiču horizontom dok se stanovnici nebesa ne presvuku, jer zbirka se kao cjelina može iščitavati i kao „stihovani dokaz“, slika jedne osobne, ali i općeljudske, sumorne, dehumanizirajuće etape.

Uza sve to, Derkač ovom knjigom pokazuje i da razne tendencije suvremenoga hrvatskog pjesništva -neoegzistencijalizam, hipermateforičnost, postmodernističko miješanje svega sa svime, kulturne reference, npr. -može dijeliti s drugim istaknutim pjesnikinjama i pjesnicima, ali da je u kombinacijama tih tendencija i poetičkih karakteristika uvijek originalna i dorečena.

Ovom knjigom Lana Derkač dokazuje da je kao autorica posve profilirane poetike na svome kreativnom vrhuncu. - kaže Ivan Herceg, urednik knjige.

O autorici:

Lana Derkač (Požega, 1969.) diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Piše poeziju, prozu, drame i eseje. Nagrađivana je, uvrštavana u antologije, panorame i zbornike u zemlji i inozemstvu. Bila je sudionik više međunarodnih pjesničkih festivala i književnih događanja kao što su Međunarodni pjesnički festival (Hrvatska), Stih u regiji (Hrvatska), Struške večeri poezije (Sjeverna Makedonija), Curtea de Arges Poetry Nights (Rumunjska), Kuala Lumpur World Poetry Reading (Malezija), Kritya (Indija), Sajam knjiga u Guadalajari (Meksiko), Lirikonfest (Slovenija), International Poetry Meeting (Cipar), Festival international et Marche de Poesie Wallonie – Bruxelles (Belgija), Sajam knjiga u Beogradu (Srbija), Festival Internacional de Poesia u Granadi (Nikaragva), Mediteranski pjesnički susret u Mdiqu (Maroko), Stockholm International Poetry Festival (Švedska), Međunarodni festival slavenske poezije u Tveru (Rusija), Ratkovićeve večeri poezije (Crna Gora), Festival Internacional de Poesia En el Lugar de los Escudos (Mexico putem video snimke), Skopje Poetry Festival (Sjeverna Makedonija), Odisha Art & Literature Festival (Indija), World Poetry Day Festival (Sjedinjene Američke Države/ Dominikanska Republika putem video snimke)… Tekstovi su joj prevođeni na 22 jezika (engleski, španjolski, francuski, arapski, švedski, njemački, talijanski, portugalski, ruski, poljski, mađarski, češki, albanski, makedonski, kineski, oriški, malajski, rumunjski, bugarski, slovenski, grčki, perzijski).

Lana i Lada su moje kolegice s Filozofskog fakulteta, moja generacija.

REZERVOAR / Lana Derkač
Prolazila sam pokraj stanice
za punjenje električnih vozila
i pomislila kako bi ljudske ljušture
trebalo napuniti svjetlom.
One voze sjećanja.
U njima su holokaust, plodovi režima,
smrti kućnih ljubimaca, depresije,
grube riječi.
Trebalo bi precizirati koliko svjetlosti
stane u rezervoar čovjeka.
I bez koje količine nitko ne može
očekivati da krene.

U retrovizoru automobila što se punio
nisam mogla podnijeti
svoje ugašeno lice.

-iz knjige "Oko- kolodvor" Lane Derkač (HDP, 2025)

Malo fotkica:

S lijeva na desno: Ivan Herceg, urednik knjige, Lana Derkač u sredini - autorica i Lada Žigo Španić, književna kriticarka. Moje prijateljice ijoš izcstudentskih dana, obje.

I moja draga Lada i ja!

Oko- kolodvor - naslovnica. Spajanje čovjeka i tehnologije.....isprepletanje....

Ljubim!

Biokovo

litterula.blog.hr

Jučer sam bila kod frizerke na šišanju, lijepo me ošišala i uredila mi frizuricu. Sad sam mirna sljedećih 6 tjedana. Kad kosica malo naraste i šiške mi počnu zapinjati za okvir naočala ići ću ponovo na šišanje, za 6 tjedana; sve sam si zapisala u podsjetnik na novom mobitelu.
Već nekoliko dana se naime privikavam na novi aparatić, pravo malo čudo tehnike i nauke, nema šta nema, od telefona do fotoaparata.
Budući da jučer nije padala kiša i nije bilo jako hladno, prije odlaska k frizerki uspjela sam se malo prošetati po gradu.
Najprije sam bila u Mirovinskom kod pravnice da se raspitam o podnošenju zahtjeva za mirovinu, pa sam onda išla na kolodvor produžiti iskaznicu za vožnju vlakom – planiram i ove godine ići na jednodnevne izlete – i na kraju sam si išla kupiti futrolu za novi aparatić.
U suvenirnici Gradskog muzeja kupila sam usput i lijepi broš s replikom rimskog novčića sestrični za rođendan – svim prijateljicama i rođakinjama sada kupujem darove u toj zanimljivoj suvenirnici - a u kafiću na rivi nakon obavljene kupovine popila sam kavicu.
Nakon toga mi je ostalo još dovoljno vremena za kratku šetnju uz obalu naše lijepe modrozelene rijeke, pa sam usput snimila s novim aparatićem i nekoliko fotki. Morala sam ga isprobati iako je vrijeme bilo tmurno i maglovito, a naša rijeka mutna.
Snimila sam arheološki lokalitet Sisicia in situ…..

… Holandsku kuću u kojoj je trenutno, dok traje obnova glavne zgrade muzeja u gradu, smještena suvenirnica…

…i Biokovo.

Nova knjiga.....

luki2.blog.hr

Book Club. Dobili smo novi zadatak za čitanje:

Krimić i opuštanje....:)))) Iako, neki su krimići predobri.....:)))))

I jagode....Nisu sa šlagom:))))

A uz tako fine jagode, ide i jedna priča....Prikupio ju je Pavol Dobšinsky, zapisao i tako zauvijek sačuvao od zaborava.

Bila jednom jedna djevojka Maruška, koja je živjela sa maćehom i njezinom kćerkom Holenom. Maćeha nije bila sretna, jer je Maruška bila i dobra i lijepa, a njena Holena ružna i zla. Tako smisli maćeha da po cičoj zimi pošalje pastorku po ljubičice. Jadna Maruška krene u potragu za ljubičicama.....Odjednom, došla je u šumu, gdje je oko vatre sjedilo dvanaestoro ljudi. Dvanaest mjeseci. Maruška im je ispričala svoju muku, prije toga ih lijepo pozdravila i zamolila da pomognu. Bradati Siječanj je žezlo predao dalje, proljetnom kolegi- i Maruška je dobila ljubičice. Zahvalila se i vratila se s ljubičicama kući. Maćeha je samo u nevjerici vrtjela glavom i odmah smislila da se zaželjela - jagoda. I Maruška krene po jagode. Ponovi se u šumi susret sa dvanaestoro oko vatre. "Što trebaš sada?" "Maćeha me ovoga puta poslala po jagode" - tiho je odgovorila Maruška. I opet se žezlo vladajućeg pomaknulo, sve dok Maruška nije dobila jagode....Zahvalila se i otišla kući s jagodama. Maćeha se ovoga puta razgnijevila, jer da je Maruška pojela pola jagoda...Maćeha se spremi i sama krene u šumu....Nedugo za njom krene i Holena....Sretnu njih dvije dvanaestoro ljudi u krugu....Umjesto pozdrava, počnu vrijeđati i omalovažavati ljude....

Siječanj se jako naljutio, pa su i maćeha i Holena ostale zatrpane snijegom....A Maruška je ostala živjeti sretno i zadovoljno - sada u svojoj kućici.

Hoću reći - kako si posijao, tako ćeš i žeti. Dobro se dobrim vraća, a zlo - uvijek zlim.

Ljub!

I još jedan jako važan dodatak:

Knjiga naše Šuške " Ne razumiš" dostupna je u knjižarama "Znanje". Juhuuuu!!!!

MEMENTO VIVERE

komentatoricamicaa.blog.hr

Lijepo si to zakotrljao — kao da se jezik sam zapleo u hodanju s nama.
Glagoli se, istina, od umora počnu pretvarati u kamen, pa se opet otope kad ih netko pogleda s dovoljno pažnje. I onda više nije važno jesmo li se raskamenili ili ukamenili, nego da smo se uopće dali oblikovati.

To “susreli smo se” na kraju nosi cijelu težinu puta. U njemu je i promjena i zadržavanje, i tuga koja nije sama, i radost koja ne mora vikati. Zajednički put kao mjesto gdje nisi sve, ali si gotovo sve — jer si stvaran, prisutan, onoliko pravi, koliko priliči
Ako se glagoli i izgube, ostane ono između njih.
A to je, čini mi se, dovoljno.
-.-.-.-.- -.-.-.
Ne mogu se potpuno prepoznati. Iza svakog lika skrivam se, divim se, uplašim, dvojim. U svakom odrazu živim, nestajem, bježim – a opet stalno postojim. U zrcalnom licu stalno sam sama, zarobljena između iluzija i stvarnosti.
I opet, stalno tražim tebe – sa svim ovim u sebi što je izvan okvira , ono što ogledalo nikad neće moći pokazati.

čet

01/26

laži

avaspava.blog.hr

Seća se da je na početku jako bolelo. Ustvari prvo nije osećala ništa. Kao kad se posečeš pa dok ne stigne signal za bol ne osećaš ništa jer mozak ni ne shvata da su se karte pomešale i da si izvukla lošu. Zima se kretala sporo i iznenađujuće hladno ove godine. Sporo se vukla iz dana u noći, iz noći u mesece koji tumaraju čekajući da ih neko spasi. Par dana je i padao sneg. Velike pahulje pod svetlima ulične rasvete. Sneg nije padao nekih šest godina i ponekad joj je baš nedostajao. Poznate metafore su joj bile na vrh jezika, ali samo je okrenula glavu od njih i od prozora. Knjiga je bila na stoliću pored nje. Izabrala ju je zbog naslova laži laži laži. Zanimalo ju je kako to drugi doživljavaju pojam laž. Šta drugi lažu i šta njih neko laže? Svi znamo sta ona znaći. - Laž se obično definiše kao tvrdnja suprotna istini.

U filozofiji, laž se određuje kao tvrdnja suprotna istini koja se iznosi s namerom da drugoga dovede u zabludu.
Zabluda. Kod te reči je uvek nešto žigne.
Ako nisi lagao, kako to da si me doveo u ovako veliku zabludu?

Vani je kopnio sneg. Kiša je bila uporna i sitna. Stope u snegu pretvarale su se u stope u blatu, raskvašene, dok se u njima skupljala kiša kao bistra suza u oku.
Pas je veselo projurio kroz njih.
.
Kao zima tumarala je iz dana u dan.Tromo i sporo.
Vreme ne leči ništa. Vreme samo prolazi.

INTOLERANCIJA

komentatoricamicaa.blog.hr

Svi ćemo umrijeti, svi, kakav cirkus

Samo to bi nas trebalo natjerati da volimo jedni

druge, a to ne činimo.

Teroriziramo jedni

druge glupostima,

pojest će nas - ništa

Charles H.Bukowski

intolerancija je pojam netrpeljivosti , odbojnosti, , gledište koje ne dopušta tuđe mišljenje i uvjerenje

vjersko

nacionalno

političko

približava se moje vrijeme odustajanja od bloga..........predugo pamtim kvalitetne ljude ( ne postove , baš ljude ) : neki su otišli, neki umrli .neki se etablirali u pisce , neki su "živi" samo na anketi , a mnogi vegetiraju dnevnim upisima.
Imam još par dana da obradim ono što sam obećala mojem najdražem HUC-u - moj studentski boravak u kibucu - a onda odlazim.
Dosta mi je prenemaganja bez pokrića , zlobnih insinuacija " kriminalni profesor " tipa : nisam otrovana iznutra , ali mi je pun kurac ataka izvana.

Pisci u stisci

luki2.blog.hr

Dakle, danas "Pisci u stosci" sa Karmelom Špoljarić i Sanjom Pilić na polukatu KIC-a.
Jako volim Sanju, koja je navodno dječji pisac. Zaosta, pobrala je sve moguće nagrade vezane za dječju književnost, ali neki su tekstovi i knjige - i za starije generacije.
Pisala sam već o ženama iz te obitelji. Sunčana Škrinjarić je mama Sanje Pilić. Sjećate se? "Sunce na prozorčiću"?
No, jake žene. Zofka Kveder, pa Sunčana, pa Sanja, pa Vladimira (Sanjina kćer).... Svi okupljeni oko umjetnosti. Slikarstvo, fotografija, film, pisanje....Sve!
Sanjin život nije bio bajkovit, kao ni odnos sa majkom Sunčanom. Financijski nisu baš najbolje stajale. Nedostajalo je i financija i emocija. (Prvi put sam shvatila naslov Pisci u stisci!).
Život se zna lijepo našaliti, pa Ti kasnije vrati oduzeto.
Sanja je dobila 25.000 maraka na lutriji, a s tim se tada štošta moglo...
Pa kasnije Ti životna ljubav ( s kojom nisi bio u braku!) ostavi stan u Zagrebu i kuću u Rovinju....
To je ono nešto što zovemo božanska pravda....ili možda životni krimić?!:))
Ova se obitelj, koju jako volim, zaista drži zajedno. Vladimir sin, a Sanjin unuk Rene je direktno iz zračne luke došao podržati baku. Inače živi, radi i snima u Londonu. Radi na popularnim krimi serijama. Sam se izborio. Nikoga nisu imali u Londonu....Predivni svi!
Malo mojih fotkica:

Crnka je Karmela Špoljarić, plavuša je Sanja a i mlada glumica, koja je čitala odlomke iz Sanjinih knjiga je tu....

Vladimira Spindler, Sanjina kćer. Fotografkinja. Savršena. Bila sam na nekoliko njenih izložbi. Jedan lik mi je pred nosom kupio Arsenov portret....:(((((

Sanja.....

Vladimira, Rene, Sanja

Tu je na kraju i Tihana Škrinjarić, u bijelom, s kapicom......

I na kraju:

Moja miljenica Vladimira.....

Eto, dragi ljudi....Život piše romane.

Ljubim!

Ps: Moslavče, drži se!:Mislim na Tebe, razumijem da je ponekad svega dosta- ali zaista držim palčeve.....Volim Te!

sri

01/26

Katedrala

penetenziagite.blog.hr

"Ljudi katedrale već dugo doživljavaju kao spomenike. Prolaze ispod njihovih čipkastih lukova, dive se svetohraništima, izrezbarenim klupama, umjetničkom blagu. Sve to čine pristojno, eventualno s oduševljenjem. Da, katedrala u Firenci. U Chartresu. U Parizu. U Košicama.

Ali onda život zasniježi svojom tugom, iskustvima i
beznađem. I jednoga dana počnemo zavidjeti starijim
ljudima, starcima, ženama u dronjcima, koji se - u Firenci, Chartresu, Parizu ili Košicama - odlaze pomoliti ili odrijemati, ili samo odati spomen u polutami katedrale... i nemaju pojma o umjetničkom blagu pred kojim kleče. Za njih je katedrala sagrađena. Njihovo je neznanje njezin istinski smisao."

Sandor Marai, "Nebo i zemlja" (Oceanmore, Zagreb, 2025.)

Slike

penetenziagite.blog.hr

Samo slike... nekoliko slika koje mi znače mnogo, a i promatračima bi možda nešto mogle, ukoliko se potrudite zamisliti jako, jako i stići tako na mjesta na kojima su snimljene. Utihla, polumračna stubišta; pogledi na more i obalu s vrhova malih brda; uzdizanja glave prema nebu u malenoj zimi; sićušne kaplje ljepote pred očima.

Ili, možda ne morate ići sve do tamo, nego vam se učini kako ste - gledajući ovo - doživjeli ono što i snimatelj, samo kada je maknuo oko s objektiva (pa će ga takva vaša misao učiniti radosnim).

Jer, ono što od nekog mjesta u nama ostane, u najvećem dijelu prilično teško da se objektivom uslikati može. Ako nisi u tom poslu nekakav majstor - i ako su ti namjere dobre.

Besmrtnice danas

luki2.blog.hr

U utorak, 27. siječnja 2026., u 18:30 sati u Knjižnici Marije Jurić Zagorke, predstavljena je nova zbirku poezije Sanje Lovrenčić pod naslovom "Besmrtnice danas".

Uz autoricu, u razgovoru su sudjelovali književna kritičarka i pjesnikinja Andrijana Kos Lajtman te urednik knjige Ivan Herceg.
Sanja piše o antičkim junakinjama (kao okosnice su uzete Penelopa, Arijadna, Tetida i Euridika), i preispituje kakva je situacija sa ženama danas i ima li i danas takvih besmrtnica, koje će odtaviti trag za buduće generacije. Osobito se aktualnim i važnim čini pjesničko otvaranje problematike ženskih uloga i pozicija u ovisnosti od onih muških, tradicionalno dominantnijih, moćnijih i sudbonosnijih.

Sanja Lovrenčić počela se baviti književnošću objavljujući u časopisima poeziju i prijevode poezije s francuskog i engleskog jezika. Prvu samostalnu zbirku pjesama, Insula dulcamara, objavila je 1987. Otad je objavila još deset pjesničkih zbirki; poezija joj je objavljivana i u domaćoj i stranoj periodici te prevođena na njemački, engleski, poljski, ruski, slovenski, švedski, rumunjski, danski i francuski jezik.

Za knjigu Rijeka sigurno voli poplavu dobila je nagradu “Kiklop” 2007. Za rukopis Pišem ti iz daleke zemlje dobila je 2021. nagradu za pjesme u prozi “Tea Benčić Rimay”.

Također, autorica je knjige "U potrazi za Ivanom", koja je pretvorena i u predstavu o Ivani Brlić Mažuranić. Za ovu je knjigu kolegica- prevoditeljica 2007. godine dobila nagradu "Gjalski".....

Evo malo fotki s promocije:

S lijeva na desno: Andrijana Kos Lajtman, Sanja Lovrenčić (inače vlasnica "Malih zvona", književni je nakladnik) u sredini u bijelom i na kraju urednik knjige, Ivan Herceg. Izdavač: Hdp.

Andrijanu obožavam, razmjenjujemo informacije o svojim ljubimcima....Prekrasna je i erudita.

Ivan Herceg, očito, dobro radi svoj posao.

Moj potpisan primjerak.....Predivna naslovnica....Tako mi je drago da su autori konačno počeli obraćati pažnju i na samu estetiku na koricama.

Vrlo brzo sam se prebacila u Knjižnicu i čitaonicu "Bogdan Ogrizović", jer se tamo održala promocija knjige Nebojše Lujanovića "Dnevnik prakse".
Roman koji otvara pitanja o vrijednosti truda, solidarnosti i građanskog otpora, a pritom ne zaboravlja nježnost i humor medietranske svakodnevice.

O knjizi su govorili:
Anita Peti Stančić, Nebojša Lujanović - autor i Nives Tomašić.

Malo opuštenija promocija nego prethodna; iako se čini na prvi pogled da je humoristična - postavlja ozbiljna pitanja o radu, životu i otporu.

Fotke:

Redoslijed s lijeva na desno je kako sam gore napisala: Anita Peti Stančić, Nebojša Lujanović i Nives Tomašić.

I autor i moja malenkost.....

Knjiga br.2 za večeras- i opet raduje potpis autora.....

Ljubim!