Blog.hr

cool

čet

12/24

Jutros u 5.33 zove me najmlađi.
- Bakooo, D. je rodilaaaa!

Puko joj je ujutro naime, vodenjak, ne znaju to mali dečki, tek sada maloprije je rodila...

Peti puta sam...baka!

Vesela sam vam!!!

Dobro nam došao kovrčavi Dječače u ovaj ludi svijet.
Prvo što sam ugledala, bile su tvoje velike, znatiželjne oči, Strijelče mili!
Neka te čuvaju svi anđeli! I tebe, i majčicu, tateka i braću. Neka te i tvoja sekica što prije vidi!

Putujem na jug( baka lastavica) odmah nakon posla.

Jedva čekam ljubiti ti prstić po prstić, privinuti bradu na tvoje toplo čelo, ponuditi ti otkucaj svog zaljubljenog bakinog srca!

Porod riječi...

dinajina-sjecanja.blog.hr

Sjećam se pričali smo o ljubavi. Tražili smo druge riječi.
Nismo ih pronašli.
Želim taj dijalog pretočiti u štivo. Igram se slovima.
Premalo ih je na tipkovnici. Beživotna rečenica ne diše.
Počiva beznačajna na monitoru.
Lakše je osjećati nego pisati.
Između misli i osjećanja su odkucaji srca i ritam disanja.
Tu nemogućnosti postaju moguće.

Ljubav.

U vremenu poezije ruža, oluje srca, bonace svijesti
jedna te ista riječ ima tisuću lica. Izmišljam riječi.
Dušograd, srcograd, srećograd, tugograd,
zvjezdograd, lahorgrad, mistralgrad
su riječi u kojima se ogleda mogućnost nemogućeg.
Postojanost posljednjeg igrača staklenim perlama.

Igram se.
Jedna jedina riječ može "nemoć" preobraziti u "moć",
nesigurnost u sigurnost, tugu u radost, nesreću u sreću.

Pitam se.
Je li moguće u kratkim udasima i vremenu između njih
u stranicu jezikoslovlja upisati novu riječ za ljubav?
Riječ koja u sebi skriva viđeno, kušano, slušano, mirišljavo,
zagrljeno, poljubljeno, nasmiješeno, ozbiljno i sanjivo.

Iz rađanja jezikoslovlja i tvog osmijeha izranja ta riječ, ne tragam više, sada znam, ti si ta riječ.

Dijana Jelčić

sri

12/24

Tihe kuće

luki2.blog.hr

Promocija zbirke priča "Tihe kuće" Gorana Glamuzine održala se se danas, 4. prosinca u 19 sati u Kinoteka baru (Kordunska 1).

U razgovoru su sudjelovali: Zoran Ferić, Lucija Butković (kao moderatorica) i autor Goran Glamuzina.

Evo što kažu Ljevakovci o knjizi:

Zbirka "Tihe kuće", književni prvijenac Gorana Glamuzine, obuhvaća šest priča koje povezuju likovi u različitim identitetskim i egzistencijalnim prijelaznim stanjima. Iza zidova ovih tihih priča, koje odlikuje izbrušena, gipka i skladna rečenica obogaćena neočekivanim i osvježavajućim metaforama, nalazimo različite aberativne međuljudske konstelacije koje destruiraju i ponovno konstruiraju složen i problematičan pojam obitelji ili općenito bliskih odnosa.

Meni osobno autor je jako drag i zanimljiv, i vjerujem da neće ostati na prvijencu. Jedino mi se Lucija kao moderatorica nije svidjela.:(((( Daleko od jedne Sanje Baković, koja se sprema za svaku promociju...

Evo i moja fotkica:

Holaaa

konobarica123.blog.hr

Pozdrav svima dragi narode!

Bezobrazno, i ne najavivši povukoh se na mjesec dana od objavljivanja na blogu. Jednostavno mi je u jednom trenutku blog postao nešto što radim na silu ponedjeljkom i četvrtkom. Više obaveza no užitak, pa sam odlučila odustati od te "obaveze" i pričekati trenutak kada će to ponovno biti užitak.
Nije me knjiga razmazila niti spavam na lovorikama iako, za sada, pozitivni osvrti i recenzije, nećemo se lagati, gode.
Nastavljam s blogom puno redovitije od naredne godine, ne obećajem dosadašnji kontinuitet, možda će ritam objava biti razbarušenniji, no i dalje sam tu i prisutna.
U prosincu se nadam nekoj dobroj inspiraciji pa pustimo prosinac za testno razdoblje naredne godine.
Imam nekih privatnih planova, znate ono, nešto uvijek gura naprijed kad pomisliš to je to - sad ne moram više ništa.
Novembar je bio baš naporan, jer smo se morali sa što manje posljedica izmjenjivati kod mame u dežurstvima. Pala je jušto na Svi svete, saplevši petu jedne noge o prste druge. Sreća pa je pala u dnevnom, drito na pod, ništa ne polomivši. No natukla se dobro i mjesec dana nije mogla bez asistencije. I kada je počela sve stvari u kući, koje smo prilagodili sebi radi lakšeg rukovanja i njoj radi situacije, vraćati na svoje mjesto, biti nervozna i neugodna prema nama znali smo da je bolje i sad evo hvalabogu može sama. I puno je ugodnija i raspoloženija.
Juniorka i dečko se vratili iz Rima. Da bi ih doselili, u svemu tome kroz studeni smo još i putovali 2x do Rima. Jedan tjedan muž sa kombijem, drugi tjedan ja sa autom. Proletjele dvije i pol godine. Ona je odslušala sve i sada je odlučila ne gljivarit u Rimu, već biti doma i putovati na ispite. U međuvremenu raditi, izlaziti i učiti. Tko zna u koju će destinaciju odlepršati na nastavak školovanja, pa ćemo uživati u ovom vremenu dok nam je tu.
U tih 2 godine nismo bili u Rimu na duži period, (kao imamo vreeemena, u 8. mjesecu nam je prevruuućeee itd) pa smo zbili sve znamenitosti u dan i pol. I to odvojeno. Tako je kako je, pa smo si susret s Rimom onako obiteljski i na nešto duže vremena obećali pri diplomi Juniorke.
Imamo i novog mačića u obitelji. Malu, slatku, sivu lopticu od mjesec i pol dana i 400 grama. Iz legla su ga izopćili, mo smo ga pratili 2 dana kako se ponaša, a obzirom da je uvijek bio sćućuren u nekom kutu i jako mijaukao, zaključili smo da malenome treba pomoć. Sve se to odvijalo oko parkirališta kod mamine zgrade. Uzeli ga jučer iz kuta zida u koji se sklupčao, odveli kod veterinara na pregled i kad je vet rekao da je sve okej, osim te neuhranjenosti, odveli ga najprije mami da ga vidi, a onda doma gdje ga je vidio Bubi. Naš 11 godišnji mačak koji će na kraju i odlučiti o sudbini malenog (btw još nema ime, iako smo izbor suzili na Vigo, Koko, Pucko, Mrcko i Tommy - identičan je Tommy iz crtića osim bijele njuške i vrha repa). Dok je mama poput malog djeteta obilazila oko kutijice s mačićem i stalno nešto primjećivala ( inače ona životinje u ovoj dobi jako voli, ali na daljinu ), Bubi je ponjušio klupko, zanjurgao, utekao van (to ponovio 2x), pa kad se vratio i dalje njurgao, siktao i izolirao se na kuhinjsku stolicu, umjesto na prirodnu mu poziciju jednome od nas u krilo. Vidjet ćemo razvoj situacije.
Eto dinamika života...
Danas je srijeda. U slatkom sam iščekivanju promocije knjige koja će se održati u predivnoj novoj Gradskoj Knjižnici Rijeka.
U ponedjeljak, u 18 sati.
Promociju moderira moj dragi Enver Krivac i svi ste pozvani.
Pišemo se.
Puse svima.

. Sveta Barbara vjesnica došašća...

dinajina-sjecanja.blog.hr

Sveta Barbara, njena kula s tri prozora kao znamen Svetog Trojstva
njena mučenićka smrt stvori je zaštitnicom života, rudara u rudnicima
ratnika na bojištima.
Njene relikvije su pohranjene u katedrali sv. Vladimira u Kijevu.
Pod paljbom oružja, u gradu i bojišnici Ukrajine na obrazima
djece, majki, očeva i branioca zasjaje cvijetići soli, suze umirućih.
Barbara im daruje blagu smr.

Molitva sv. Barbari za blagu smrt
Sveta djevice Barbaro, kad si svjedočila za svetu vjeru Isusovu svojom krvlju,
premilostivi Isus je obećao da će oni koji te zazivaju u pomoć, biti oslobođeni
od teške smrti. Učini da se Isus sjeti prolivene djevičanske krvi i žarke ljubavi
tvoje te po dobrostivom obećanju ne dopusti da duša moja izađe iz tijela
prije nego se očisti pravom ispoviješću i svetim se Oltarskim sakramentom
okrijepi za put u vječnost! Amen! (Pučka predaja)

U vremenu došašća se mislima i osjećajima uvijek vraćam u djetinjstvo.
Blagdan svete Barbare je bio dan tihog slavlja u našoj kući.
Moja draga nona je slavila rođendan i imendan.
Vidim zaštitnicu moga djetinjstva kako u porculansku zdjelicu
sipa vodu i stavlja pšenicu da proklija, da se do Božića zazeleni,
da bude ures blagdanu mira.
U zemljama njemačkog jezičnog područja odreže se na blagdan
sv. Barbare grančica s trešnje, stavi u vodu i na toplo da za Božić procvjeta.
U Švicarskoj smo na današnji dan stavljali granćicu trešnje u vazu,
na dan svete Lucije sijali pšenicu...

Dan svete Barbare vezujem sa svim minulim adventima,
u sjećanju titraju vjenci i paljenje prvih svijeća, za
vjerovanje i nadanje. Ova je jedna u nizu
godinama užganim za sve Barbare.

Sretan im imendan!

Dijana Jelčić

Nema naslova

donabellina.blog.hr

:)

PAUZA

Anisja.U.Rossi , Brissago, Švicarska

uto

12/24

Kad sam bio mali dječak

luki2.blog.hr

Danas odličan "Čitam i kuham". Imali smo divnu knjigu, Ericha Kästnera, odnosno njegovu biografiju, ali u kojoj i sam naglašava da puno toga nije rekao...Napisao...Nije želio.

No, ipak jedna topla obiteljska priča, ali i suočavanje sa Drugim svjetskim ratom i progonom. Naime, Erichova obitelj je židovska....Sudbinu prihvaća bez velike drame, i trudi se, silno se trudi - preživjeti.

Variva od leće i kobasica koje je mali Erich kuhao majci kad je bila bolesna. Recept potpuno preuzet iz knjige "Kad sam bio mali dječak".

Tu su i fenomenalna kolači....

Sa grizom i pudingom.....

Slasno!

Za idući susret lektira je:

Spisateljica će ujedno biti i naša gošća.

A ovog ljubičanstvenog malog sam dobila od gospođe, koja dolazi na Klub. Za svaku članicu je napravila po jednog, samo u različitim bojama....Predivno! Zahvalna!

Ljubim!

Suoči se i ne plači

bez-obzira-109.blog.hr

Ovo ja razgovaram sama sa sobom, najbolje se nas dvije
razumijemo. Prošla dva tjedna su za moj ukus bila naporna.
Krivaca nema, sa strane drugih sve je bilo u dobroj i prijateljskoj
namjeri, problem je samo u meni i u meni.

Izlet na jedan lijepi otok po pozivu, truckanje trajektom, vožnja,
sjedenje, gošćenje, sve kontra mene. Vožnja, sjedenje, hrana u
izobilju..., ugroza za moj "mladi" život i propadajuće mu zdravlje.
Tko može prijateljima reći da su pretjerali, mi smo ljudi tamo neke
"zadnje dobi", kad bi trebali jesti k'o ptičice, nakon toga lagana
šetnja, vođenje za ručice da koje ne posrne i to je to. Ne mogu
to reći jer ni oni meni ne govore kad se ponašam isto, srce bi
htjelo sve podastrijeti što ima u pričuvi, a svi znamo da je to u
najvećem broju slučajeva pretjerivanje i liječenje nakon svakog
susreta. Zaključak je da su susreti najnježniji melemi koji liječe
dušu, a tijelo će se ionako "oporaviti"..., kako ne bi.

Kad smo kod tijela, govorim u svoje ime, ne znam kako funkcioniraju
moji godišnjaci i okolo, ono nam šalje signale, velike i male, trebali
bi slušati. Nisam bila poslušna ni kad sam trebala, a slušati sebe zna
biti i pogubno ponekad. Tako sam čula onu svoju drugu u mom liku
kako treba iskoristiti ono voće koje bi moglo propasti. Poslušala!
Kod nas je problem kad dospije voće i povrće, ne možete sve trpati
u škrinju, a uvijek viškovi. Komu ću ponuditi kad gotovo svi imaju, a
ako nemaju ima kod susjeda. Često ispada da se želiš riješiti viškova,
nerijetko sam dobivala odbijenicu za ponuđeno jer "sipaš sol u more".

Da skratim, uhvatila sam se džemova i marmelada, ukuhavanje po
barem pola dana pa opet. Kad je u pitanju sočno voće od pune velike
zdjele ukuha se na nekoliko teglica, skoro razočaravajuće. Dosjetila
sam se i pomiješala voćke radi gustoće, to funkcionira.

Sve je sada na svom mjestu a ja "ne mogu smista" kako bi se u nas
reklo. Plaćam cijenu svomu optimizmu kako ja sve mogu, nije važno
što je laganini, ali "plaću" dobijem svaki put kad idem u proboj a oružje
tanko. Neka mi, suoči se ona druga ti i ne oplakuj svoje izlete u nemoguće.
Još jednom sam sebi dala riječ da neću više praviti ludorije, radit ću samo
osnovno (ima toga osnovnog), šetati, odmarati, neću gledati u ovaj sag od
lišća oko kuće, neću nosom provirit u vrt gdje "raste trava zelena" najjača je.

Neću, ništa neću, samo ću uživati, šetati, tu i tamo nešto gricnuti da vam ne
umrem od gladi ovako mlada i zelena, naročito zelena.

Enzo Traverso

penetenziagite.blog.hr

"Preuzimajući žigosanje kolonijalizma što ga je obavio kršćanski utilitarist William Howitt, autor Kolonizacije i kršćanstva (1838.), Marx je pružio uistinu tegobnu sliku. Nabrojio je strahote kolonijalizma - istrebljivanje, porobljavanje i zakopavanje urođenika u rudnike, početak osvajanja i pljačkanja Istočne Indije, pretvaranje Afrike u jedan zabran koji služi za trgovinski lov na crnokošce.

Danas su povjesničari skloni razorne posljedice kolonijalizma u Americi, Aziji i Africi označiti kao "genocid" ili „holokaust". Čak i oni koji, poput Jürgena Osterhammela, radije izbjegavaju pribjegavanje tom leksiku priznaju da su kolonijalna osvajanja posvuda proizvela duboku političku, društvenu i biološku destabilizaciju“, izazivajući čak „ekologiju bolesti (Krankheitsökologie) novog tipa."

Rezultat je bio opće demografsko pustošenje - dijalektičko dvojstvo zapadnog progresa - koje nipošto nije predstavljalo „prirodnu katastrofu" nego je proisteklo iz svojevrsnog kolonijalnog vladateljstva kojim je imperijalizam jačao svoju moć. Na tragu Karla Polanyija, Mike Davis je pokazao da su indijske gladne godine XIX. stoljeća bile proizvod tijesno povezan s liberalizacijom tržišta žita i britanskim uništavanjem seoskih zadruga, ali on također podsjeća da će te „prirodne katastrofe" osnažiti ideju rasne nadmoći Europe.

Marx je uočio postojanje organske veze izmedu onoga što ćemo mi danas nazvati humanitarnim katastrofama i akumulacije kapitala, ali je nije mogao objasniti izvan koliko dijalektičkog toliko i teleološkog historicizma. Sljedbenik Rousseaua i Kanta, Marx je svoju kritiku kolonijalizma upisao u tradiciju prosvjetiteljstva i radikalno se udaljio od „znanstvene" rasističke vulgate.

Za njega nije bilo previše sumnje da su humanost i moral u povijesti kolonijalizma bili na strani potlačenih, ali to im nije dopuštalo da obrnu povijesni put čiji je nositelj usprkos svemu bio kolonijalizam.

Kolonijalizam je samo, na brutalniji način, ilustrirao dijalektiku povijesti, dijalektiku napretka koji se nametao tlačenjem i zahtijevao danak u krvi. U toj tragediji kolonizirani su, dakako, poticali svoje suosjećanje.

Marxov stav o Simónu Bolívaru, junaku ratova za neovisnost u Latinskoj Americi, nije bio nimalo laskav. U jednom pismu objavljenom 1858. u New American Cyclopaedia opisao ga je kao karikaturu Napoleona I. Ustanak Sepoja u Indiji 1857. protiv britanske vladavine za njega je predstavljao ogledalo jedne religije, hinduizma, koja je oduvijek gajila vještinu mučenja. „Užasna sakaćenja“ što su ih indijski pobunjenici nanosili Britancima - rezanje nosa i dojki - zacijelo su bila osveta kolonijalnom nasilju koje je mučenje uvelo kao praksu vlade -,,silovanje žena, probadanje djece, spaljivanje sela" ali to nije moglo predstavljati društvenu i političku alternativu.

Taipinški ustanak, najveća društvena pobuna XIX. stoljeća, bio je obilježen mješavinom konfucijanizma i evangeličkog protestantizma koja nije pružala nadu. Njegovo snažno egalitarističko stremljenje, usmjereno istodobno protiv kineske carske vlasti i strane vladavine, kod Marxa je više izazivalo užasavanje nego empatiju ili divljenje. Iako mu je priznavao autentični status „,narodnog rata", prokazivao je njegov fanatizam, a njegove pripadnike stigmatizirao kao „lumpen, skitnice i nasilnike"... "

MELANKOLIJA LJEVICE (Tim press, 2018.)

Nošen osobnošću

star-rose-bloger.blog.hr

Svatko je svijet za sebe. Svijet u otkrivanju. Rođenjem dobijemo gene kao i raznolikosti koje nas označuju i razlikuju. Nitko ti ne može ukrasti ono što nosiš u sebi. S onim što vrijedi, s čim se rađaš to je vječno tvoje. Tako znanje, iskustvo, osjećaje, ljubav, radost i ostalo što nas obogaćuje osobnošću. Svatko nosi i daje drugačije. To je u nama ono zanimljivo što čini razliku. Original biti a ne kopija. Svatko se istiće po svojoj osobini a razlikuje po vanjštini. Ono što je teško s tim se moramo nositi. A lijepo davati i pomoći kad je moguće. I svatko je tu s razlogom i nosi ulogu u svom životu. Pušta trag. I po poslanju daje ono najbolje. Dobrotu koju svi učimo i s kojom smo odgojeni. Iako se sve mijenja s onim s čim si stasao ne odlazi. I to te odražava, kao karta s kojom ideš u svijet. Budi primjer. Pozitivnim vibrama, ako ti nije moguće odmakni se i ne narušavaj tuđe osjećaje. Dovoljno je biti Čovjek. Biti kad to možeš a nije da uvijek ne možeš. Idemo u blagdane kad se na to podsjećamo i pomalo zapitamo.
Zato možda je tebi teško i odstupi ali ako je nekom još teže i možeš dati savjet, riječ, ili nekako drugačije djelovati/ pomoći kreni. Nije svima isto. I svatko se s nečim bori. To je život. Zato svi nosimo svijet iznutra o kojem nas bližnji poznaju a drugi ništa o tome ne zna. Tanki smo ispod kože. I zato ne budi oštar, ne napadaj živi i pusti druge da žive a dobro čini i tome se nadaj. U prolazu ovog svijeta trag lijepog pusti da te se sjeća po tome. Dobrota neka živi a ne ovo ludilo koje slušamo i gledamo. Kako je lijepo pisati i sve to čitati a nažalost čini se da to vrijedno kao da gubi moć a bezvrijedno i glupost ostaje. To tako izgleda... Ali počnimo svi od sebe, sada i možda se jednom se dogodi čudo, promjena.

Aorta svemira...

dinajina-sjecanja.blog.hr

Bio si kao Selingerov lovac u žitu
bjegunac iz stvarnosti,
bila sam bjegunica iz dana
kao noćna mjesećeva pratilja..
Susreli smo se na livadi od sna.
Lov je cilj. Šapnuo si.
Budi ono što jesi, budi lovkinja.
budi lovac mojim lovištima
Rađao se mladi dan.
sjećali smo se mladalećkih htijenja,
maštarija o putovanjima
zvjezdanim stazama,
o našoj nedjeljivosti od kozma,
o osjećanju valova galaksija.
o odbrojavanju bila vremena
i plesanja ritmom aorte svemira

Dijana Jelčić

pon

12/24

KORAK DO NIGDJE

donabellina.blog.hr

sumorna lica niknu sama od sebe
ispune grad šetajući ulicama
i shvatiš, da u sumornom gradu
postoji vrijeme u kojemu se ne dogadja ništa

prazno vrijeme praznog dana
u kojemu je osama pečat na sred čela, kako bi Tin rekao
i ulice su prepune prerano ostarjelih
čija se tijela samo kreću bez dodira
sve je svedeno u zavjetrinu vremena da ne bude vidjeno
samo pamćenje nekako traje samo od sebe
ne oduzeto sumornim vremenom

zatišje je u svima
i svi smo u nekom čekanju nečega
pa eto, najbolje je zažmiriti i poslušati Kapora
" zažmiri, kaže, i sve što vidiš je tvoje"
i istina se slaže s tim : toliko puta smo žmireći
vidjeli svjetlije boje i draga lica
u svijetu prerano ostarjelih brigama

********************

Njegov glas...

dinajina-sjecanja.blog.hr

02. prosinca 1986...
Nismo se vidjeli od ljetnog solsticija,
bila je promocija moje zbirkice,
osamnaest crvenih ruža
susreli slučajno u Lapidariju,
na jutru poezije.
Pogledi nam se susreli,
srce je zatitralo, ustao je,
njegov glas i moj stih,

Ti ne znaš kako izgleda soba u kojoj te volim...

Ti neznaš s kojeg prozora pozdravaljam u noći
Tvoju zvijezdu Tvoj put k meni…odgovorih

Živiš tamo otkuda pisma ne dolaze. Daleko,
tako daleko da samo mislima mogu
približiti tvoju udaljenost... izazivao me

Na putu tvome iz kraja tužnog sreo si djevojku
kose plave, zvala se Mir, pogleda čudnog
umornog poput vlati trave. Ko davna
bajka, krotka ko nebo položi
glavu na tvoje grudi
usne joj tada postadoše ruže
a meke ruke, vjetar ludi… stilizirah njegovu pjesmu…

Opusti se. Zavoli dan u kojem se budiš,
zavoli misli i sjećanja, dozvoli srcu da diše.
Tek onda ćeš saznati odakle dolazi ljepota i
je li moj glas budućnost koju želiš.
tiho završi naš dijalog moj do tada bezimeni pjesnik.

Znao je, sutra odlazim u njemu nepoznate daljine.
Znala sam, sutra odlazi u meni nepoznatu blizinu.
Znali smo, ne znamo ništa jedno o drugom.

Vratila sam se u daljine srca punog nježnog pamćenja,
osjećaj slijevala u pjesme, osjećala, njegov glas je
buduđnost koju želim.

i dogodila se promocija zbirke i njegov glas!!!

Dijana Jelčić...

Kako izgleda biti žena i žrtva obiteljskog nasilja u Lijepoj Našoj

lisbeth.blog.hr

Kopija pisma na koje još nije dan odgovor

Pritužba na nehumano postupanje sa žrtvom nasilja, propuste i
neravnopravno ponašanje odnosno favoritiziranje počinitelja
Poslano na ove adrese 14.11

splitsko-dalmatinska@policija.hr,
kabinet@mup.hr,
policija@mup.hr

Poštovani,
treći put sam jučer se našla u prilici da prijavim svog supruga za prijetnje i zlostavljanje policijskoj stanici
u Kaštel Sućurcu.

-Prvi put, 27.10.2024 za prijetnju meni i mojoj kćeri pri kojoj sam prilici tri do 4 puta napomenula da on
posjeduje oružje i sklon je sezat za njega kao način zastrašivanja. U prilogu vam šaljem isječke tog
razgovora u kojem spominjem to.
(isječke možete poslušati dolje u Intro)

-Drugi put, 11.11.2024 kad me zatočio u stanu, isključio struju i ostavio bez grijalice u situaciji gdje sam
imala groznicu i bila u visokoj temperaturi satima.
Tom prilikom sam također naglasila da smatram da mu nije oduzeto sve oružje, jer koliko sam ja vidjela
uzeli su samo lovačko.
I opet sam nabrojila oružje za koje ja znam da posjeduje. Oni su uzeli zračnu pušku i pitali ga-ima li još, on
je rekao ne i oni su otišli.
Nisu ga priveli na ispitivanje, odradili su samo zapisnik o oružju ne i o činjenici da me protiv volje
zaključao i ostavio bez struje satima dok sam bila bolesna što je kazneno djelo, zar nije? A zaključao me da ne
bi mogla doći do glavnog prekidača za struju.

-Treći put jučer 13.11.2024 rano ujutro, ja sam pronašla jedan pištolj, ispostavilo se da je plinski, što ja tada nisam znala; u
pokušaju da iznesem taj pištolj iz njegove sobe, dobila sam dva udarca, jedan u lice u predio
sljepoočnice drugi u rame i pritom sam ga uspjela odgurnuti i pobjeći u svoju sobu.
Kad sam nazvala policiju oni su zahtijevali od mene da Ja otvorim vrata a ne on, iako sa im govorila da me
strah i da on sigurno ima još oružja.
Rekli su mi ne možemo ništa ako vi ne otvorite vrata.
I ja sam izašla otvoriti vrata i predala im oružje.

Odveli su nas oboje na ispitivanje, nitko nije pozvao hitnu pomoć, nisu mi uslikali obraz dok se trag
udarca još jasno vidio, ni rame, nisu me tretirali kao žrtvu niti su imali ijednu ženu
kod ispitivanja. Tražila sam da moram otići po terapiju jer nisam popila tablete a moram ih piti redovito
zbog svoje bolesti, nisu mi dozvolili.
Dali su mi papir na kojem piše da sam uhićena da potpišem. Zbog čega, čl 10, šta je čl 10 pa eto to, kaže, i
ja sam odbila potpisati. Zahtijevala sam i inzistirala na hitnoj koja je došla oko 9 cc, od 4.30 smo bili u
postaju.
Htjela sam napisati poruku prijateljici da mi donese tablete, na što se mlada policajka koja je netom
došla, možda par minuta prije, izvikala na mene da ne smijem koristit mobitel jer sam uhićena.
(usput, kad su tri djevojke došle na smjenu, dotična među njima, ušle su u tu prostoriju u kojoj sam ja
izlagala jedan od traumatičnijih događaja u svom životu, cerekale se i svađale oko nečega bez imalo
respekta onog običnog ljudskog)
Pitala sam zašto mi nisu rečena prava prije uhićenja, na što je jedan stariji policajac rekao - evo to su ti
prava, tu sjedi.
Nakon pet minuta rekla sam - još nitko mi nije rekao moja prava-svi su šutjeli, bilo je oko 4 osobe u
prostoriji tom trenutku.
Navodno je moj muž rekao da je plinski pištolj moj i ja sam ga uperila u njega. To je bilo dovoljno da me
uhite.
Pitala sam, zašto niste njega uhitili kad sam ja rekla da je posezao oružje na mene? Ta je mlada policajka
se izvikala neću se ja s vama raspravljati gospođo o policijskim stvarima.

Opet sam tražila hitnu.
Rekla sam da je odavno prošlo vrijeme kad sam trebala popit terapiju. Policajac je sjedio nasuprot mene i
prčkao po mobitelu-rekao je, ajde daj mi reci koje tablete trebaš pa da im kažem da donesu. Rekoh to
hitna ne može donijeti.
On kaže ipak ti reci i ja nabrojim tablete on tipka u mobitel, ja mislih zapisuje, a on je u stvari tražio
kontakt nekog i nazvao da mu treba nešto oko maslina!?

Da li je moglo ružnije i zašto?
Hitna kad je došla, mogli su mi dati samo brufen za bol od udarca i temperaturu. Napisali su i rekli da je
veoma bitno da do poslijepodne najkasnije popijem terapiju.

Međutim, ja sam cijelo vrijeme provela u pritvoru. Iza rešetaka, cijeli dan. Čekala sam satima da mi
dozvole korištenje običnog wc-a da mogu promijeniti uložak, što mi je odobreno negdje oko 4 popodne,
od jutra!!! Cijeli dan do 6 navečer sam molila makar čokoladicu, kad mi je gospodin neki napokon donio
neke kekse.
Nisu mi omogućili ni poziv ni ništa i srećom moja je doktorica došla i donijela mi tablete oko 14 sati.
Dolazili bi me pitati zašto nisam navela da ima još oružja?
Jesam, ali nitko nije ili mario ili slušao.

Za vrijeme dok sam ja bila u pritvoru, moj je suprug nakon pretrage stana sjedio vani, i razgovarao na
mobitel, mogao popit kavu i pojest nešto. Ja sam ga čula jasno. Ja sam pila vodu iz one špine iznad
čučavca.
Neki je službenik razgovarao sa njim, pitao ga -kako ste doktore, jeste se umorili, ajde, ajde, sad će to
završiti. Mislim da je to taj službenik koji mi se napokon smilovao i dao kekse i bocu vode oko 6,30
navečer!

Na kraju smo odvedeni pred suca- zajedno! Ispitivani smo zajedno. Jer ste me stavili u ulogu nasilnika.
Jer sam predala oružje koje policija nije uzela.
Jer je to moj muž rekao, samo to. Jer je moj muž doktor, čak i
nekim policajcima unutar stanice i „isti“ tretman nije bio isti.

Meni piše da mi je oduzeto oružje -koje nije moje, ne piše predala je oružje koje pripada suprugu, ali mi
smo ga favoritizirali jer se znamo i dali smo mu čak priliku da posakriva sve ostalo prije nego smo krenuli
na pretres.
Ja sam optužena da sam uperila oružje u supruga. To što je on mene istukao, to nema veze nigdje.
Bio je ponižavajući preko svake mjere.

Ja sam uvijek držala do policije, cijenila ju , učila kćer da cijeni poštuje i brine o zakonima, jer su oni tu da
nas čuvaju, da bi sad, kao žrtva psihičkog, fizičkog i ekonomskog nasilja -uključujući i moju kćer koja to
sve isto prolazi, bila optužena i izjednačena s nasilnikom, odnosno, stavljena u lošiji položaj od njega.
Ovo je pismo odgovor zašto žene ne prijavljuju nasilje dok ne bude prekasno.
Da je bilo koji drugi čovjek u pitanju, već bi ga poslali na procjenu u bolnicu ili nešto, ali ne, on ima
tretman -doktore jel vam treba šta, a ja da sam neki kriminalac možda bi bolje prošla.

Do danas nisam dobila odgovor,naravno. Rekli su, provjeriti će....

Ono što sam saznala je da je dan prije moj budući bivši suprug bio u policiju u neslužbenom posjeti i da pismenu izjavu da sam
ja psihijatrijski slučaj pa se moje izjave ne mogu uzimati za ozbiljno.
Kolekcija mojih izjava i izjava na linku specijalno za blog.hr :
Sabrana djela mojih izjava i ostalog u kratkom intru s prikladnom muzikom

A možete pogledati i moj kanal :
Bračne Priče podcast i yout tube kanal