Blog.hr

cool

uto

12/25

PRIMAL SCREAM U HRVATSKOJ

huc.blog.hr

Well, kad sam bio down and out, washout, skroz na dnu
i borio se da preživim
imao sam par – ne baš pravih-prijatelja
i djevojku koja je također imala nekolicinu – ne baš pravih-prijatelja.
Ali njezina obitelj, koja je digla sidro i zapalila za „Down Under“
imala je ovdje neke svoje ljude
i s njima smo te godine radili kolinje.

Dražen i Kristina živjeli su na periferiji grada.
Posjedovali su kuću, dvorište iza kuće, garažu.
S njima je živjela i njegova staramajka.
Bili su to, štono se veli, jednostavni ljudi.
Veliki, krupni… da ne kažem debeli.
“Grounded” bi bio najtočniji izraz za njih.

Bilo je to moje prvo kolinje. Osam sindikalnih
polovica čekalo je na obradu.
Prošao sam kroz cijeli proces,
naučio raditi sve:
čvarke,
weißwurst –
kao i domaću, siromašku varijantu
bele devenice, pa
švargl (tlačenica ili prezvuršt),
krvavice,
češnjovke,
sremsku kobasu…
Naučio sam
kako se paca meso za sušenje, suho salamurenje,
mokro salamurenje, odsoljavanje…
Dražen mi je pokazao pušnicu.
„Ovdje ću kroz 3-4 tjedna dimiti meso“, rekao je.
„Kul“, otpovrnuo sam.
Radili smo 2 dana, od ranog jutra do kasne večeri.

Dok smo izrađivali kobasice u garaži, Dražen mi je priznao
da ponekad ode u obližnju šumu i urala iz petnih žila.
Tako se rješava napetosti, oslobađa frustracije, smiruje prenadražene živce.
Razlozi su opći i svakodnevni:
žena zvoca, majka emocionalno ucjenjuje, šef glumi nedosežnu veličinu,
radni kolege - kreteni, frendovi - kreteni, ostali – debili par ex.
ništa ne radi kako valja, nitko ne zna svoj posao…
Dok urala katkad posegne za kakvom granom
pa onda njome mlati unaokolo kao prahistorijski divljak na bunici.

Što me, slijedom intelektualnih asocijacija, dovodi do:

Mike Oldfield: Oduvijek sam bio sam, ali sada je to bila druga vrst tuge. Sjećam se moje majke, došla je u posjetu. Tada je bila na putu dolje. Sjedili smo u autu, mislim da je to bio i posljednji put da sam je vidio. I ja sam tada patio. Pogledala me je i rekla: ti znaš kako je to, zar ne Mike? Da, znam, odgovorio sam.
Kada je Virgin prešao na Punk osjetio sam se izdanim. Počeo sam – možda – previše piti. 1978. otišao sam na terapiju Primalnim krikom, dr. Arthura Janova. Od sudionika se tražilo da pokušaju naći u sebi krik što su ispustili po izlasku iz maternice. Čovječe, urlikao sam iz petnih žila. Neljudski krikovi! Ali po završetku seanse osjetio sam se ponovo rođenim.

Menager (nonšalantno): Ma gledajte, dok se Mike napajao na boli stvarao je dobru muziku, ali kada je odbacio bol ostala je samo pop zajebancija.

Artur Janov: Često su ljudi već probali druge vrste terapije bez ikakvog uspjeha, ili su osjetili da im je potrebno nešto više da bi sve dosegli. Mnogi su pretjerali sa drogama, ili alkoholom, ili im je seksualni život previše ili premalo aktivan. Razna sranja izazivaju neurozu, a to sve u suštini potiče iz potisnutog bola, iz nezadovoljene potrebe za ljubavlju, jer je čovjek ispunjen samo kad je voljen. Sve je to prilično jednostavno."

PRIMAL SCREAM

je metoda (odnosno terapijski pravac) koju je
razvio Artur Janov, američki
psiholog, psihoterapeut i pisac.
Bila je to vrlo popularna metoda za oslobođenja od neuroze
i ranih trauma u sedamdesetima.
Mnogi su poznati ljudi pohodili Janovljeve
terapije:
Mike Oldfield, spomenut u gornjem isječku,
pa Lennon i Yoko. James Earl Jones
– Steel is strong, but the flesh is stronger; budući glas Darth Vadera
tvrdio je da ga je primalni krik oslobodio ovisnosti o cigarama i izliječio hemoroide.
Roger Williams, pijanist je rekao da je Art jedan od najvažnijih ljudi u povijesti svijeta.
Dyan Cannon, glumica poznatija ipak po tome
što se udala za dvaput starijeg C. Granta i s njime dobila kći – Jennifer, rekla je da je to super stvar
te je čak napravila posebnu sobu za vrištanje u vlastitoj kući.
I tako dalje...

Lennon, kreativan kakav je bio, ugradio je to iskustvo u svoju pjesmu Mother.
U toj pjesmi, pred sam kraj pjesme, on urla dosegnuvši visoki D#5.
Taj pjev-urlik,
to je nemoguće rekreirati.
Bowie je pokušao, kao hommage prijatelju Johnu. Nije loše…
no fali autentičnosti.
Obradila ju je i Barbara Streisand, Christina Aguilera, Mia Martini…
Mother, pjesma o kojoj su s poštovanjem govorili Roger Waters i
Lou Reed …
Lennon je bio zaista iznimno kreativan čovjek.
Rijedak kao… ne znam, kao baš nešto rijetko…
Recimo, kamen s Oriona.

Primal scream.
Pisao sam jednom o tome, iako tada nisam znao što to zapravo jest.

Primal scream.
Ima li toga u Hrvatskoj?
Gdje možeš legalno vrištati?
Htio bih otići negdje i vrištati kao lud.
Ali ne u šumu.
Šume su pune lovaca,
a lovac me može ustrijeliti ili odvući ravno u sanatorij –
u onaj famozni Žuti dom –
govoreći:
“E, sad viči koliko te volja.”

Ali tamo su doktori i osoblje.
I ako vrištiš,
daju ti injekciju da začepiš.

A ja… ja bih volio vrištati.
Vrijeme je za totalni freak-out.

Come on, come on, vrištimo zajedno…
AAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAA

pon

12/25

Sunčanik

luki2.blog.hr

Darija Žilić, pjesnikinja, prevoditeljica, aktivistica, urednica u "Vijencu"..... i moja malenkost.....Slastičarna "Zagreb", odlična kava i kremšnite....

Zatim se upućujemo na promociju nove Karakaševe knjige u "Gavelli". Predvorje "Gavelle" je prepuno, a mjesta sva popunjena.....Svi V.B.Z-ovci na broju. Iako to nije njihovo izdanje....Sandra Pocrnić Mlakar, Maja Marching i još mnogi drugi...Darija i ja cijelu smo promociju prestajale - a tko nam je kriv kad smo uživale u kolačima....:))))

Naklada OceanMore , izdavač ove knjige, organizirala je promociju romana “Sunčanik” Damira Karakaša!

U razgovoru su sudjelovali Damir Karakaš, Gordana Farkaš Sfeci i Ivica Đikić.

Glazbeni intermezzo: Željka Somun, saksofon i Juran Oharek, harmonika

O AUTORU:
Damir Karakaš autor je niza književnih djela, od kojih je većina postigla veliki uspjeh te osvojila brojne nagrade.
Za “Sjećanje šume” dobiva Nagradu „Fric“ za najbolji roman u Hrvatskoj objavljen 2017. godine, Nagradu „Kočićevo pero“ te prestižnu talijansku nagradu PREMIO ITAS. “Proslava” dobiva Nagradu tportala za najbolji roman 2019. godine, a 2021. roman “Okretište” osvaja regionalnu Nagradu „Meša Selimović“. 2023. objavljen je roman je “Potop”, a najrecentiji roman “Sunčanik” (2025.) u kratko je vrijeme privukao pažnju kritike i publike
Prozna djela prevedena su mu na arapski, češki, francuski, makedonski, engleski, njemački, slovenski, rumunjski, bugarski, španjolski i talijanski jezik. Živi u Zagrebu.

Novi roman Damira Karakaša donosi slojevitu lirsku priču, istovremeno nježnu i grubu, o putovanju djeda i unuka, o njihovoj potrazi za vragom – postoji li on uopće?
Hodajući kroz zadivljujuću prirodu svjedoče neobičnim događajima i upoznaju osebujne ljude, gradeći međusobnu povezanost i bliskost.

Vrlo zanimljivo i neobično, slažete se? Nisam još pročitala. Navodno su opisi prirode posebni! Trebaš zainteresirati opisima. A nisu svi Proust....i njegovi kolačići...

Malo mojih fotkica:

Autor u elementu: čita ulomak iz svoje knjige....Iza njega naviruje Gordana Farkaš Sfeci....

Potpisivanje knjige....

Ljub!

Mio dio...

dvitririchi.blog.hr

Uzinića za papu...

Da je kojim čudom Boginja stvoriteljica svega što jest, a njezina Kći raspeta, mučena i pokopana da iskupi grijehe svijeta...povijest bi drugačije izgledala.

Kako bajke i mitovi (ideologija) utječu na globalnu svijest...i dovode do neravnopravnosti u svakodnevnom životu.

Uglavnom, članak je odličan. Nadbiskup je realističan i istinit.

Nije svaka molitva dobronamjerna.

IZ PUTNOG DNEVNIKA

huc.blog.hr

Somewhere in Romania (on my way to Sibiu)

(excerpts from a travelogue)

Nighttime, about 2 a.m.
alone in a coupe
I stood up and opened
the window
to let in some fresh air
… full moon
…the wide plain
… endless fields of corn and oilseed rape
I breathe in — breathe out…

In America,
young Knut Hamsun
is on his way back home,
after
a doctor tells him
he has only
two months
left
due to
active consumption
of the lungs.
He is returning
to die in his
motherland.
With no money,
he crosses America,
riding the rails atop boxcars,
wanting to reach Seattle —
or Cisco,
shivering, instinctively
breathing deeply in
— and out.

Suddenly,
some twenty kilometers
from the train,
I notice a small yellow light
in the window
of a lonely, white, traditional house.
I detach myself from the window
and fly there.
A man sits on a chair,
smoking a pipe.
"I should take a trip
somewhere —
Venice, perhaps.
I have never been there.
Venice is one of those places
almost everyone
has on their checklist,
something you must see.
Like Rome. Yes.
All roads lead
to Rome.
Our ancestors
came from Italy,
didn't they
Livius?"
He speaks
to his grandfather's
ghost.
"Surely they did,"
the dead man
replies.

I fly back
to my seat.

Knut Hamsun
finally reaches the port of Cisco
and boards a ship.
The ship departs, and after several days at sea,
Knut steps onto the Norwegian coast,
miraculously healed.
"I deeply believe
that the time I spent
on the roof of the train
saved my life,"
Knut would say
later.
Wim Hof —
before Wim Hof

"The train lets out a sound
for no reason,
as if it wants to say hello
to the man
in the white
house."

ned

12/25

Animal Caffe

luki2.blog.hr

Danas sam odlučila popiti kavu u novom caffeu: Animal Caffe.....Za sada imaju mace, ali biti će i drugih žibotinjica....Pa i zmija, za koje kafić još čeka dozvolu....

Evo malo fotkica:

Ide maca oko tebe, pazi da te ne ogrebe.....:)))))

Pravila, pravila....:))))

Ova je predivna maca sjedila na mome stolu cijelo vrijeme dok sam uživala u kavi.....

A ovo su vrata ovog predivnog kafića u Zvonimirovoj......

Ljub!

Događa se - 1000!!!

agava505.blog.hr

Dok se olovka troši, misli zapinju, a rokovi pomiču “na sutra”,
broj postova tvrdoglavo raste...
rezultat?... 1000 komada čiste upornosti....

olovka se potrošila, tipkovnica izlizala, inspiracija otišla na neplaćeni dopust, a ja i dalje pišem...
ne zato što znam što radim... nego zato što ne znam stati...
tako Vam, eto, sasvim slučajno, događa se 1000-ti post....

čestitam i divim se svima koji su postigli više od mene
a ima vas, ima, na radost Vašu i moju...

kad sam objavila prvi post, mislila sam da ću stati već na desetom...
onda je došao pedeseti, pa stoti… i evo ga... tisućiti post!
ako je blog maraton, onda sam upravo pretrčala megamaraton u papučama....

prije svega, hvala vam... bez čitanja, komentara i povremenih “hej, ovo ti je moglo biti bolje"
ovaj blog bi bio samo digitalni dnevnik koji na serveru skuplja prašinu...
Vi ste razlog
što tipkovnica
još uvijek radi
prekovremeno....

netko je rekao da je 1000 postova dokaz upornosti...
ja kažem da nisam naučila stati unatoč neizbježnim pauzama
ako blog ima dušu, onda je moja duša hiperaktivna i prilično tvrdoglava...

sljedećih 1000 postova neće biti samo nastavak...
voljela bih da bude evolucija....
da Vam više pričam, iznosim više ideja, više smijeha
i možda pokoji eksperiment koji bi nas mogao sve iznenaditi...
za mene blog nije samo mjesto za tekst,
nego prostor za zajednicu, inspiraciju i vizije koje tek dolaze....

obećavam da ću nastaviti pisati iskreno,
s dozom humora ako budem pri volji
i s pozitivnim pogledom u budućnost...

ako sam do sada bila suputnik u nekom vašem danu,
neka sljedećih 1000 postova bude bolja vožnja i trk maraton...

ukratko: hvala što ste tu, hvala što me ponekad čitate,
i hvala što zajedno gradimo ovu lijepu digitalnu priču zvanu b l o g

sljedeća stanica je .... dvije tisućita !!!!

Pjesma

dvitririchi.blog.hr

slučajno sam nabasala na ovu pjesmu negdje,
pjevala ju je prelijepa mlada majka s malenom kćerkicom i toliko nježnosti je bilo u tom videu da sam ostala ... paf...
bilo je teško razabrati riječi jer su pjevale njih dvije u duetu, i pjesma je išla u podlozi (karaoke) da mi je trebalo pola jutra da točno razaberem riječi bar dva stiha i ponudim ih Googlu na pretragu. Umjetnička ineligencija je u svakom smislu zakazala kod ove ljepote, a nudila sam joj riječi, nudila joj melodiju na slušalice.
onda sam išla probuditi dijete, i potrudilo se slušati, i ništa (iza sna) ali onda nekako, nemam pojma kako, etogac.

Band je australski, ova pjesma je australsko-španjolska suradnja, umjetnička i jezična, a pjesma je na(s)tala u vrijeme covida, 2021. kada su Španjolci izlazili na krovove zgrada i pjevali, bodreći jedni druge.
Da nisam pročitala opis videa, ne bi je ni vezala uz taj "co vee" period, jer toliko je lijepa (meni) i univerzalno poticajna.
Šteta što ne smijem s vama podijeliti izvedbu na koju sam prvu nabasala (koju pjevaju mlada majka i malena kćer) jer tamo dobija još jednu dimenziju - dimenziju čiste ljubavi i nježnosti. A to je za mene valjda božić. pardon, Božić...

GAUDETE, 3.svijeća

komentatoricamicaa.blog.hr

Treća adventska svijeća naziva se Gaudete svijeća i ima posebno značenje u došašću.

Značenje treće adventske svijeće Gaudete - Radost znači radovanje Božiću koji se približava

Nakon prve dvije .Nada i Mir , treća pokazuje kako se iščekivanje pretvara u radost pouzdanja

*****************
Sinoć, na dan sv. Lucije upaljene svjećice prema gradu

Volimo se, ljudi

sub

12/25

Poklon dan

luki2.blog.hr

Od jutra živo, živo i radno....:))))) Sve im oprošteno zbog Bruxellesa!:))))))

Danas su bili izbori za koordinatore stranke ipredstavnike vijeća....

Neka moje fotografije govore:

I u Bruxellesu i u Zagrebu prijatelji ostaju prijatelji.....

Tek u četiri popodne stižem kući (bez brige, imali smo ručak i pauzu i sve), ali zvoni telefon.....

Zovu moji iz Metkovića. Da su poslali jedan paket autobusom. Majko moja, pa kad stiže paket?! Pa u 17.30.

Nisam se stigla ni presvući, jurim na autobusni....Stigla. Bus dolazi. Paketušinu jedva mogu podignuti. E, nećeš. Preumorna sam, idem na taxi. Jedan mladi gospodin pomaže mi i dovući ga na katove....:((((

U paketu dvije ogromne vreće mandarina, limun, jabuke, šipak ili nar i još svašta nešto....
.. .

Sveta Lucija – svjetlost koja korača kroz tamu

star-rose-bloger.blog.hr

Sveta Lucija dolazi tiho, gotovo nečujno,
kao da se boji probuditi uspavani prosinac.
Koraci su joj od svjetlosti, od one najmekše vrste svjetla
koje ne zasljepljuje, nego grli i smiruje.

U rukama nosi plamen što ne peče, već obasjava put —
onaj unutarnji, skriveni, koji često zaboravimo pratiti
u žurbi svakodnevice.
To je svjetlo koje se ne gasi ni kad se noć najdublje spusti,
svjetlo koje šapće:
„Ovdje sam. Samo pogledaj.“

Lucija je čuvarica vida,
ne samo naših očiju, nego i pogleda na svijet.
Podsjeća nas da vidjeti znači primijetiti dobro,
prepoznati ljepotu u sitnicama
i pronaći toplinu u drugom čovjeku
— ali i u nama samima.

Na njezin dan budimo pšenicu,
malo zeleno obećanje usred hladnog prosinca.
Gledamo kako niče, tiho i uporno,
kao simbol da život uvijek pronalazi put,
pa i onda kada se čini da sve miruje.

U njezinoj blagosti ima nešto starinsko,
nešto što nas vraća korijenima,
u vremena kada je svjetlost bila dar,
a ne svakodnevna sigurnost.

Zato Sv. Lucija nije samo ime u kalendaru,
već prosinačka poruka ispisana svjetlom:
da i najmanja iskra,
ako je nosimo u srcu,
može postati dovoljno snažna
da nas provede kroz najdužu noć.

I to svjetlo može
doći na razne načine,
zato otvorite srce
da ga prepoznate —

u toploj riječi,
u tišini koja liječi,
u pogledu koji razumije
i u nadi koja ne odustaje.

Jer svjetlost ne traži savršenstvo,
samo malo prostora da zasja.
A kad joj dopustimo,
ona nas pronađe
točno tamo gdje smo
i povede dalje,
korak po korak,
prema miru.

pet

12/25

Bruxelles - treći dio

luki2.blog.hr

I evo nas u Stranci Zelenih, s kojom naši Možemovci dijele neke zajedničke ideje i surađuju u okviru svojih klubova.
Upoznali smo jednog osebujnog Talijana i jednog vrlo uštogljenog Nijemca.:)
Dok su oni predavali, dok su se bavili svojim agendama - sinulo mi je da je sve što sam učila u knjigama zapravo vrlo šturo i ne može Te pripremiti na ono, što je bitno u stvarnom životu i političkim procesima. Moraš stalno lobirati, preslagivanja, koalirati, odstupiti kad je nužno.....i biti uporan! Jako uporan. Poput mene. Točno sam takva. Kad "zagrizem", zaista se pripremim i uspijem!
"Jer sve se kupi parama, jedino ne ta maramama..." :)))) Đole, naravno.
Dakle, Takijan i njegova marama....Otvorenih usta sam slušala što priča, pa sam i zaboravila slikati....Neopisiv!:)))))
Nakon podneva i predavanja koji su trajali od ranog jutra, uputili smo se na stanicu metroa, kako bi smo došli do vrlo lijepe i atraktivne lokacije: Atomiuma.
Poznate kuglice:

Wikipedija:

"Atomium je skulptura izgrađena u čast Svjetske izložbe 1958. u Bruxellesu.

Ta 110 m visoka čelično-aluminijska konstrukcija postala je senzacijom Izložbe.

Skulptura, koja nadvisuje izložbeni prostor na terenu perivoja Laeken, predstavlja devet atoma jednog alfa-željeznog kristala u mjerilu 1:150 milijardi.

Kada je Svjetska izložba 1958. zatvorila svoja vrata, devet srebrnih kugla Atomiuma postale su znamenitost grada Bruxellesa. Kugle su potisnule "briseleskog najstarijeg građanina" manekena Pisa, koji je čest motiv na plakatima belgijskih turističkih poduzeća. Nadaleko vidljive kugle lebde naoko bestežinski iznad glavnoga grada Belgije. Svoj snažan sjaj zahvaljuju jednoj 2 mm tankoj elektrolitski obrađenoj aluminijskoj kori.

Atomium nije samo izvana privlačan već je zanimljiv i njegov unutarnji život koji je potpuno klimatiziran. Svaka od tih devet blistavih kugli mjeri u promjeru 18 m. Preko pet pomičnih stubišta - među njima i najdulje u Europi, tvrde Belgijanci - i nekoliko stubišta dovode čovjeka kroz tri metra široke cijevi do pokrajnih kugli; tu se dolazi u sobu s jelom i do stalne izložbe koja prikazuje miroljubivo korištenje atomske energije. Brzo dizalo odnosi posjetitelje brzinom od pet metara u sekundi u glavnu atrakciju Atomiuma: okrugli, udobni restoran u najvišoj kugli odakle se pruža veličanstven pogled na grad."

Zadržali smo se dva sata u Planetariumu, to valjda govori sve. Restoran je dojmljiv, kao i cijene svega u njemu - ali, kad Ti je sve plaćeno....:))))Najbolja hrana i najbolja kava u Bruxellesu....

Planetarium, njegovih devet kuglica, vrlo slično pokazuju razvoj čovječanstva, gotovo (skoro) kao u Muzeju povijesti, ali ovdje je sve još pojačano i naglašene glazbom i pokretom, plesom.....Nije mi bilo sve svejedno kad sam prolazila kroz pokretne stepenice - tunel, ali što je tu je:))))) Vidiš idu drugi, ništa ružno im se ne događa - pa ideš i Ti u nadi da će sve biti dobro...:))))

Sa Planetariuma se lijepo vidi i Mala Europa, jedan mini muzej europskih atrakcija, ali nismo otišli tamo, jer bi to značilo još sat do dva razgledavanja.

Kosi toranj, Eiffelov toranj, gondole u Veneciji....:)))) U unutarnjem dijelu su predstavljeni značajni događaji i političari Europe. Angela Merkel je čvrsto zauzela svoju poziciju.:)))

Vraćamo se u centar. Kava. Nije dobra.:(((( A još kad sam ugledala Bartulicu....:((((( Prisjela kava......

No dobro. Preživjeli i zastupnika Bartulicu.

Malo zanimljivih poruka:

Ovo je poruka iz Stranke Zelenih....

A ovo je poruka s ceste:

Postojim- piše lijepo...Samo postojim.....

Još ostaje, naravno, maneken Pis:

Brončani Manneken Pis stanovnicima Bruxellesa toliko je prirastao srcu da su ga neumorno štitili i skrivali čak i za vrijeme velikih ratnih razaranja, a od 1698. za posebne prigode počeli su ga odijevati i u različite kostime. Od tad ih je skupio više od 900! Naravno, sve njegove odjevne kombinacije pohranjene su u povijesnom gradskom muzeju na glavnom trgu u Bruxellesu. Prije nekoliko desetljeća, točnije 1987., u gradu je postavljena i ženska varijanta fontane, koja se zove Jeanneke Pis.

Manneken Pis ili Petit Julien, popularna fontana s likom dječaka koji mokri. Visok svega 55,5 centimetara, isti stoji na uglu Rue de l’Etuves i Rue des Grands Carmes, svega stotinjak metara iza Gradske vijećnice.
Iako je njegovo postojanje potvrđeno još sredinom 15. stoljeća, Manneken Pisa redizajnirao je kipar Jérôme Duquesnoy Stariji i postavio 1619. godine. Kip je otuđivan nekoliko puta, a sadašnji je zapravo kopija iz 1965. Original se čuva u Maison du Roi (Muzeju grada Bruxellesa, tj. Kraljevoj kući).

Manneken Pis dosad je skupio više od 900 kostima, skoro svaka zemlja mu je poklonila nekoliko kostima, pa tako i Hrvatska. Imao je dječji kostim s područja zagrebačke Dubrave, malu nošnju zapravo.

Postoji nekoliko legendi koje objašnjavaju zašto je simpatičan Manneken Pis postao toliko popularan. Prema jednoj, Bruxelles je u 14. stoljeću bio pod opsadom. Kako ga neprijatelj nije uspijevao brzo osvojiti, odlučio je eksplozivom raznijeti gradske zidine. No dok su provodili svoj plan u djelo, dječak Juliaanske iz Bruxellesa vidio je što rade i pomokrio se po gorućem fitilju, što je onesposobilo eksploziv i na kraju time spasio grad.

Druga legenda, pak, kaže da je bogati trgovac, očajan nakon što je izgubio malog sina, zamolio sugrađane da mu ga pomognu pronaći. Srećom, dječačića su ugledali kako u obližnjem vrtu bezbrižno urinira, nakon čega je njegov otac, u znak zahvalnosti svima koji su mu pomogli, dao izraditi dotičnu fontanu, koja je postala nezaobilazna atrakcija Bruxellesa.

U koju legendu vjerujete? Ja nekako "navijam" za prvu.

Ovo je Jeanneke, s malom se nisam slikala:)))))). Slika je preuzeta s Wikipedije:

O ogromnoj gužvi u zračnoj luci, traženju free shopa i toaleta u povratku - radije ne bih.....:)))))

Let prema Zagrebu.....

Dio poklona za najdraže.....Kupila čokolade, vafleee i naravno - pivo i praline, magnete za hladnjak.....:))) Za svakoga po nešto. Mia je dobila pasju čokoladu i još jedan adventski kalendar....Luki je dobila voćno pivo.:))))
Svakom svoje.....

Gotovo! Nadam se da vam se svidjelo.

Ljub!

Htjela sam ali nisam

andrea-bosak.blog.hr

Došao mi bratić kako bi meni i Kristijani bilo lijepše za blagdane i obzirom da hrpu toga zbog puknuca želudaca moram paziti što jedem teško je nešto kupiti od hrane koja se za blagdane konzumira, a ova što smijem već mi se polako gadi.
Ono što smijem konzumirati za mene je odviše skupo a dvadeset deka mi se ne isplati kupovati.
Teletinu, junetinu, zecetinu, piletinu i puretinu bez kože, salatu zelenu bez octa i soli, pire krumpir i juhe to smijem konzumirati.
Ostalo je na moj rizik a tako bih voljela jesti odojka i francusku salatu što sam htjela kupiti ali nisam jer mi se još uvijek živi barem 20 godina.

Kupio je za sebe i Kikija i neka uživaju u svemu što ja nesmijem konzumirati.

BOJA BIJELA

komentatoricamicaa.blog.hr

O SNOVIMA

huc.blog.hr

Artemidorus’ Dormeo Mattress
Dreamy Realms, Part IV

Dreams. Like every contemporary narcissist, I do write down my dreams. Of course, everything about me is fucking important, so I have to do it.
There are several types of dreams.
The worst are those built out of frustration—fights, shouting, fists flying, the whole sewer of the subconscious bubbling up.
Then you’ve got the leftovers of everyday life —quite boring, especially when the same dream keeps looping through the night like a song on repeat.
Then there are the sex dreams.
Fewer every year.
They used to be wild; now they’re just another reminder that the machine is wearing down.
Sometimes they’re good. Sometimes they rattle you so hard you wake up sweating and the whole day is already ruined.
But now and then—once in a blue, busted moon—you get one of those other dreams. The kind that pull back the curtain just enough for you to see another version of yourself, living some other life you never got to.
Could be here, could be on some far-off red glowing planet, could be in some crooked universe, with angles that don’t add up.
Different body, different rules, different everything.
Your enslaved consciousness working overtime in relams nobody asked for.
Those I find interesting.
As well as precognitive dreams, so-called prophetic dreams — dreams in which, often through symbols, you seem to predict the future. The dream that I’m going to talk about now is one of those.

(And yes—sometimes I write the damn prologues in English.)

HROPTAČI

Plemić anarhist me pozvao u svoj dvorac na večeru.
Zdanje je raskošno.
U blagovaonicu me uvode časne sestre.
Stol je dugačak barem deset metara. Na čelu stola – plemić anarhist.
Unaokolo, u polumraku, jedan do drugog, poredani su bolnički kreveti. Čuju se zvukovi mumljanja, bulažnjenja, hroptanje, cviljenje, jauci, krkljanje. Iza bijelih zavjesa, starčad umire u agoniji.
„Čemu ovo?“ doviknem mu.
On, bez žurbe, kao da je pitanje nebitno, kaže:
„Vino je divno. Kušajte. Traminac ’68.“
Gucnem. Stvarno je dobro.
„Suh je, ali “gromovit”, nastavlja. „Ima 15,1 posto alkohola i arome meda, karamela i sušenog voća koje su uobičajene u puno odležanijim vinima. Ovo vino neće biti lako sljubiti s hranom, pa čak ni s orijentalnom kuhinjom koju uglavnom preporučuju uz mirisne tramince, no i ne treba inzistirati. Vino je dovoljno samo sebi. Te je godine i s puno hladnije Plešivice stigao sličan traminac.“
Zastane, pa kao odgovor konačno reče:
„Naprosto volim biti okružen smrću.“
„Kad smo već kod smrti“, rekoh, „mjerite li ovdje težinu duše? Kažu da pri posljednjem dahu teži dvadeset i jedan gram.“
„Ne zanimaju me brojke. Zvukovi umirućih, to je glazba za moje uši. Pravi memento mori, uživo. Milina.“
„Ljepota je u uhu slušača“, odvratih.
„Jest, ako u uhu slušača ne štricka uholaža“, nasmije se glasno, zadovoljan vlastitom šalom.
„Jeste li ikad ubili čovjeka?“ pitam ga. „činite mi se sposobni za takovo što.“
„Samo u snovima“, odgovori mirno „inače se gadim krvi.“

Ovaj je san odsanjan samo mjesec dana prije nego što je započeo projekt Covid 21.

čet

12/25

Bruxelles - dio drugi

luki2.blog.hr

Nakon dolaska u Bruxelles, u zračnoj luci su nas čekali kombići, koji su nas odveli do hotela, u kojem smo bili smješteni. Predivna atmosfera već na samom ulazu u hotel:

Odlazimo se smjestiti u sobe, a zatim na kasni doručak.

Europski parlament nas čeka.....

I evo nas na ulazu....

A ovako izgleda iznutra.....

Jedan od naših europarlamentaraca čeka....Gospodin Gordan Bosanac....

Predavanje o funkcioniranju parlamenta i političkih grupacija, koje su u njemu zastupljene:

Nakon predavanja, obavezno slikanje:)))

Ne znam jeste li znali, ali tijekom 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća sve se više aktivnosti europskih institucija počelo održavati u Bruxellesu. U ranim 80-ima rad je organiziran po rasporedu koji je i danas na snazi. Sastanci parlamentarnih odbora i klubova zastupnika održavaju se u Bruxellesu, glavne plenarne sjednice održavaju se u Strasbourgu, a dodatne sjednice organiziraju se redovito u Bruxellesu. Prva plenarna sjednica u Bruxellesu održala se 29. i 30. rujna 1993.

Zašto je Strasbourg važan? Zato jer su Francuzi željeli pokazati da su (ipak) oni glavni, te da će se zasjedanja održavati kod njih. Belgiji su prepustili klubove zastupnika.:)))) Tko jači, taj kvači....

Francuski je inače jezik diplomacije, pa se tako najviše i najčešće koristi i u europarlamentu.

Ručak smo imali organiziran u blizini Parlamenta, a moj izbor je bila tjestenina s tartufima, činka i naravno - famozno pivo.

Poslije ručka nema nikakvog odbora, ali ni odmora - idemo dalje (do medalje:)))), jer su organizatori smislili da obavezno moramo vidjeti Muzej povijesti.

Kuća europske povijesti smještena je u bruxellskom Parku Léopold, blizu Europskog parlamenta, u srcu Europske četvrti. Taj park, površine od oko deset hektara, otvoren je za javnost 1880. i nalazi se na mjestu nekadašnjeg Kraljevskog zoološkog vrta. U njemu je divno jezero s mnoštvom životinja te područje za piknik i odmor. Zgrada u kojoj se nalazi Kuća europske povijesti, nekadašnja stomatološka klinika za siromašnu djecu, detaljno je obnovljena u skladu s vremenom kada je izgrađena (30-ih godina 20. stoljeća). Možete li vjerovati da sva europska povijest stane na nekoliko katova jednog muzeja?

Evo fotkica:

Fićo - i to iz Ljubljane. Kažu registracijske tablice.....

Nakon dva sata, koliko smo proveli u razgledavanju, a zaista je vrijedilo- večera. Svi zajedno odlazimo u jednu pivnicu, te pričamo o utiscima toga dana....Jedu se krumpirići, koje Belgijanci rado prisvajaju kao svoj simbol, a Francuzi uzvraćaju da to ne dolazi u obzir :)))) Da su fries njihovi i gotovo!:)))) Pije se pivo. Mislim da bolju pivu ima samo Češka.

Živjeli! Proost! (nizozemski. Bruxelles je dvojezičan: govori se francuski i nizozemski.)

Ostajemo do kasno u noć.....

Nastavak slijedi......

Ljub!