Blog.hr

cool

pon

12/25

Moje švicarsko vrijeme, došašće,
na Tv odlični filmovi
Trilogija Romi Schneider kao
carica Sissi, od djetinjstva dogrce
dolaska u Beč i poroda djeteta.
Žena sokolica prokletstvo, dan
i noć, vuk brenioc do istosti, do
pomrčine sunca. Baby, svinjica
koja želi biti ps čuvar i podne
s Gary Kuper i Grace Kelly.

Plejade se vraćaju na sjeverno nebo,
privid ljepote plešućh zvijezda.ućh zvijezda.

Dijana Jelčić

ned

11/25

Nepokoreni grad

luki2.blog.hr

Dakle, današnji dan je poseban. Fantastičan! Nema predaje! No pasaran! Dragi moj Zagrebe, nepokoreni grade!

Ujutro jedna brza kava s prijateljicom u Španskom. Ničim izazvana, donijela je već blagdanske poklone. Pa da vidimo:

Divna šalica sa malom žlicicom, lavanda - ulje i svježa lavanda, slatka Ferrerova zvijezda, i malo zagrebačko srce.

Posebno me se dojmila mala šalica, na kojoj se nalaze gradovi Hrvatske.

I poslije kave - prosvijed. Protiv fašizma. Iako sam mislila da se ta tema ne može nikada više vratiti - pokazalo se da ipak nije tako. :(((( Žalosno je da se u 21. stoljeću moramo boriti za osnovna ljudska prava.
Ne želim državu u kojoj će me u Preradovićevoj okružiti skupina zakrabuljenih crnokošuljaša, samo zato jer imam Đole kapu na glavi. Srećom pa je policija stigla - odmah. Ne želim se bojati za svoj ni za tuđe živote. Hvala na pitanju, u pedeset i šestoj godini se znam brinuti za sebe. Kad jedem, s kim se družim, zašto posjećujem predstave i promocije knjiga - moja je briga. Imam li dijete ili dvije životinjice - papigu pričalicu i Miju - također je moj problem. U koliko sati idem spavati - može brinuti eventualno moju doktoricu i mene. I nikoga više.

I zato će ovakvih skupova biti i ubuduće, sve dok je situacija kakva već je.

Na svom Facebook profilu profesorica na fakultetu i odlična spisateljica, poetska diva Andrijana Kos Lajtman napisala je na svom Facebook profilu sljedeće:

Danas je bio jedan od onih dana za pamćenje. Zagreb je, ne po prvi put, pokazao svoje pravo, zadivljujuće lice - ono koje pruža jasan i glasan otpor crnilu, mržnji, nasilju, ono koje se ponosi svojom antifašističkom prošlosti i koje je otvoreno cijelom svijetu.
Divno je biti dio zajednice ovakvih ljudi!

Među brojnim sjajnim govorima, najviše mi se svidio onaj koji je napisala spisateljica Olja Savičević Ivančević, a na pozornici pročitao glumac i režiser Damir Markovina.

"Prijateljice i prijatelji,
Danas smo ovdje zato što želimo bolju Hrvatsku, zato što se ne želimo sramiti svoje zemlje, zato što ne želimo da potone u barbarstvo i fašizam.
Ovdje smo danas da mijenjamo budućnost Hrvatske, jer prošlost je nemoguće promijeniti, koliko god to nekima nije jasno.
A u toj prošlosti upravo su antifašisti ispisali najslavnija poglavlja. Odbijamo biti taoci onih kojima odgovara da rat nikada ne završi.
Danas, trideset godina nakon rata mi smo taoci stvarnih mrzitelja Hrvatske:
ratnih profitera, propovjednika mržnje, huligana i nasilnika koji za njih obavljaju prljavi posao.
Hvala svima vama koji perom i djelom branite svoju domovinu od neistine, onim novinarima i novinarkama, režiserima i redateljicama, piscima i spisateljicama, umjetnicima i kulturnjacima koje fašizam danas želi napraviti egzilantima i marginalcima u vlastitoj zemlji;
Vama koji ćete prije dobiti nasilničke prijetnje tog istog fašizma po inboksima i zidovima svojih kuća, negoli državnu nagradu za umjetnost s imenom prvog predsjednika Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske, Vladimira Nazora - a koji bi danas, da je živ, stajao ovdje uz nas, kao i mnogi drugi antifašisti, velikani naše kulture i književnosti kojima se danas, kada su mrtvi, Hrvatska diči.
Mi smo živa kultura ove zemlje, baština dvadeset i prvog stoljeća. I nitko nam nema pravo reći da mi nismo Hrvatska.
Pretke nitko od nas nije birao, ali biramo ono što jesmo.
Unuci nisu ni krivi ni zaslužni za djela svojih predaka, ali smo itekako odgovorni za svoje postupke danas.
Zato hvala svim mamama i tatama koji su naučili svoju djecu da ne dijele i ne mrze ljude prema porijeklu, vjeri, naciji, boji kože ili seksualnoj orijentaciji. Dali ste svojoj djeci najljepši poklon - ljubav za svijet.
Ta djeca neće s crnim kapuljačama nad očima sijati teror, zastrašivati i mlatiti svoje vršnjake samo zato što su iz Novog Sada ili iz Splita.
Pozdrav svim građanima ove zemlje koji su ni krivi ni dužni na svojim sudbinama osjetili što znači biti pripadnik nacionalne manjine; hrvatskim građanima srpske nacionalnosti kojima bi neki najradije zabranili disati. Ova zemlja se ponosi i Preradovićem i Teslom i brojnim drugim hrvatskim Srbima, sportašima, umjetnicima i znanstvenicima.
Vi ste naši prijatelji, susjedi, kolege i rodbina i ne damo na vas! I vi ste Hrvatska!
Građane Hrvatske uvjeravaju da su im potplaćeni umjetnici i još siromašniji migranti uzeli posao ili onaj jedan posto iz ukupnog budžeta koji se u Hrvatskoj izdvaja za kulturu.
Nas nisu osiromašili ni umjetnici ni migranti nego loše politike i prebogati kriminalci.
Naše bi društvo njih trebalo pozvati na odgovornost.
Oni su pravi krivci za stanje zbog kojeg danas marširamo.
Mi samo želimo umjesto permanentnog rata i poraća živjeti mir i slobodu: a mir i sloboda ne smiju biti povlastica za odabrane.
Za kraj, parafrazirat ću onaj poznati citat Martina Niemollera, koji konstantno i uporno upozorava na pogubnost šutnje:
kada su došli po glumce, mi nismo šutjeli, kada su došli po pisce i novinare, mi nismo šutjeli, kada su došli po folklor iz Srbije, mi nismo šutjeli, kada su došli po antifašiste mi nismo šutjeli, kada su došli na Interliber, ne po knjige, nego po Splićane i Zadrane, mi nismo šutjeli, kada su došli po Nepalce, mi nismo šutjeli, kada su došli po feministkinje, mi nismo šutjeli - i kada dođu po šutitelje, bit ćemo jedini koji neće šutjeti.
Nećemo ušutjeti dok god postoji neravnopravnost i nepravda koja se u našoj zemlji radi u naše ime.
Nećemo šutjeti dok god postoji ijedno mjesto s kojega možemo govoriti i pisati, a u slučaju da to mjesto nestane, mi ćemo ga izmisliti. Ne trebaju nam za to velike pozornice i sjajni mačevi, samo britko pero, čisto srce i ničeg se ne boj."

Veličanstveno! Jako sam sretna da sam bila na ovakvom skupu. Bilo je tu jako puno "mojih" ljudi, ljudi koji razmišljaju vrlo slično meni i s kojima se rado družim jer su prvenstveno - dobri i pametni ljudi.

Malo fotkica (mojih):

Početak prosvjeda kod spomenika kralju Tomislavu.

Nakon odličnih govora, posebno studentice Lucije, maršira se do Trga Bana Jelačića.

Bubnjari su bili baš posebni.....

Dijana Pleština i ja- snimio Teatralni s mojim mobitelom. Hvala!!!

A tko je Dijana Pleština?

"Večernji list" kaže:

Dijana Pleština magistrirala je na Sveučilištu Carleton u Ottawi. Izvorna je govornica engleskog i francuskog, a služi se i ruskim jezikom.

Rođena je u Zagrebu, 7. ožujka 1950. Dva desetljeća kasnije, a nakon što je s roditeljima preko Njemačke iselila u Kanadu, diplomirala je francusku književnost na Sveučilištu Carleton u Ottawi, gdje je 1973. i magistrirala komparativnu književnost. Na Sveučilištu Kalifornije, Berkeley, SAD 1987. je doktorirala političke znanosti na temu regionalnog razvoja. Izvorna je govornica engleskog i francuskog, a služi se i ruskim jezikom.

Od 1987. do 1992. docentica je političkih znanosti na Sveučilištu Wooster u Ohiu, a 1994. i 1995. Bila je predstojnica Katedre za politologiju. Dijana Pleština je treća žena pokojnog premijera Ivice Račana, on je bio njezin prvi suprug.

Vjenčali su se na Staru godinu 1993. Kad se k njemu u Zagreb preselila 2001. ostavila je u Ohiju radno mjesto šefice Katedre za komparativnu politologiju na sveučilištu Wooster i prodala kuću. U Hrvatsku su je, kako je izjavljivala, vukli ljubav, zajednički život sa suprugom i"zanimljiva situacija u našoj novoj, pomalo autoritarnoj demokraciji".

U Hrvatskoj se, nakon dolaska, angažirala u razminiravanju, pa postala u Ministarstvu vanjskih poslova savjetnica za protuminsko djelovanje.

Nakon što je 2000. godine postala i do danas ostala članica Upravnog odbora Hrvatske udruge za školovanje pasa vodiča i mobilitet, po konačnom preseljenju u Zagreb bila je je 2002. do 2006. članica Upravnog odbora Hrvatske za žrtve nasilja nad ženama.

Skoro cijelo desetljeće, do 2010., bila je i članica Upravnog odbora Međunarodne zaklade za humanitarno razminiranje (ITF) u Ljubljani, preko kojeg prolazi većina sredstava za razminiranje jugoistočne Europe, a koja dodjeljuje SAD.

Dijana Pleština nije se politikom službeno bavila. Pa ipak, kada je 2010. napustila Ministarstvo vanjskih poslova, u kojem je provela više od desetljeća i poslodavce "mijenjala kao na traci", obznanila je da su se u Ministarstvu vanjskih poslova godinama prema njoj ponašali nekorektno i prljavo, što je preraslo u jednu vrstu mobinga. U poslu kojim se bavila, vezanom za razminiranje , željela je "posložiti stvari kako bi se problemi rješavali istitucionalnim putem, a ne ad hoc, kako se to kod nas često radi".

No, kako je izjavila, zbog nedostatka političke volje, kojem su se pridruživali neznanje i korupcija, shvatila je "da u danim okolnostima ništa više bitno neće moći napraviti". Optužila je i bivšeg šefa diplomacije Gordana Jandrokovića, tvrdeći da ju je degradirao nakon 12-godišnjeg uspješnog i međunarodno priznatog rada, smanjio joj plaću za četvrtinu i snizio ocjenu rada. Uložila je žalbu i deset mjeseci kasnije stiglo je rješenje od Ministarstva uprave, kojim se ukida odluka ministra Jandrokovića. No, nekoliko tjedna prije dala je otkaz u MVP-u. Novi šef diplomacije, Tonino Picula, zaposlio ju je kao savjetnicu za protuminsko djelovanje, ali je ona tražila da ne prima plaću.

Dijana Pleština kani napisati knjigu o tranziciji i njenim posljedicama u Hrvatskoj. Ima iscrpnu korespodenciju o političkim temama, koju je vodila sa suprugom Ivicom, i njegove opise ovdašnjih prilika koje joj je slao dok je živjela u Americi.

Sa suprugom je bila do posljednjega njegova dana. Zajednički život uglavnom su proveli razdvojeni poslom i putovanjima, ona je osam godina bila u Americi, on u Zagrebu. Pa i po preseljenju putovala je, mahom poslovno, diljem svijeta.

Živjeli su u neveliku i skromnu premijerovu stanu na Trešnjevci Nisu imali čak ni radnu sobu. Nisu željeli mijenjati stan dok je Račan bio na funkciji. Prodali su ga i kupili novi u središtu Zagreba tek kad Račan više nije bio predsjednik Vlade. Ponajviše su uživali u vikendici na Kupi, u Kamanju, te povremeno u Pučišćima na Braču.

Vijest o suprugovoj teškoj bolesti i neizvjesnu stanju, zatekla ju je u Grčkoj.

Vlada Zorana Milanovića je Dijanu Pleštinu u travnju 2012. imenovala ravnateljicom Ureda za razminiranje.

Jako sam zavoljela Dijanu, upravo preko gospodina Račana, kojeg sam (i još uvijek je tako!) izuzetno cijenila i voljela. Uspio je održati Vladu, usprkos svim interesima. Svaka njemu čast kao čovjeku i kao političaru. Vjerujte, Dijana je jednako vrijedna kao i on!

Prosvjed se nastavlja na Trgu.....

Poruka za kraj!

Bilo je još zgodnih transparenta, na primjer: "Nećete u knjižnice, niste niprije" i sl.

Sve ljudi koji te gledaju u oči, a ne kao crne košulje da im oči jedva i vidiš:(((

Bilo je dosta ljudi s bloga, i u Rijeci i u Zagrebu. Za Zadar još ne znam....

Prijetnje se dobivaju i na blogu.....:(((( Pa vi vidite.....Nikada više nam neće trebati Oluja. Dosta je bilo rata i ratovanja! I fizički i u glavi. Dosta!

Ljubim!

Krenuti ce

andrea-bosak.blog.hr

Pripreme za blagdane, a ja postala Grinc jer blagdani za mene više ne postoje.

zadnji dan, svijeća prva

komentatoricamicaa.blog.hr

adnt-bolji

hvala, nema komentara

/a>

Da mi je...

agava505.blog.hr

Dođe mi tako, da iz čista mira
morima znatiželje zaplovim
da u rijeku nade novčić za sreću bacim
da bijelom labudu ukradem komadić jezera
u kojem krilo kupa poput kraljevića …

dođe mi tako da protrčim dolinom ljubavi
gdje ljubovali su nesretnici
dok ih je samo oblak
kapljicom nade darivao…

dođe mi tako da kao uragan
sve ratove, mržnju,
pohote oholosti i zlobe pometem…

da ugrijem srca koja strepnjom zebu
koja zaziru od zlobnika koji milosti nemaju

raširiti da mi je krila ....
da, da, da...poletim
što bih sve preletjela ...

Duga pješčana uvala

penetenziagite.blog.hr

- - -

Tako su Biserka i Ivan, uz njegov nevoljki pristanak, odlučili da se on u noći na koncu sljedeće nedjelje sakrije kod nje na tavanu; jednostavno – od tog ponedjeljka više neće dolaziti u školu.

Biserka je Ivana uvjeravala kako kod nje na tavanu ima dovoljno mjesta; njen stari umjesto Drage još uvijek prima plaću koju donose iz vojske, pa će mu ona lako odvajati nešto za jelo; u noći može poći u vrt i dvorište, tamo gdje svaki čovjek ide sam a obavi što mora – i tako će Ivan kod nje čekati da se zbi što se zbiti mora i da ta oluja nad ljudskim glavama prođe kao što svaka oluja proći mora, pa da se ponovno može početi živjeti mirno i bez straha.

Biserka više nije bila dijete – i dobro je znala da će, ukoliko Ivana uspije spasiti – u njegovoj duši steći zahvalnost i naklonost; činilo joj se da i on nju gleda očima muškarca koji voli – a ne samo kao nekoga tko mu je dobar i drag, ili očima pohote i strasti.

Jer, kao što se svakog proljeća uvijek iznova razbudi strast i život u nekada mrtvim i suhim biljkama, tako je i Biserka osjetila da je u njoj ponovno probuđeno ono što je nekada osjećala za svog Ivana, još iz onog doba kada su bili djeca, slobodna i bezbrižna; prije nego je oteše i odvedoše u život kakav su za nju naumili.

- - - - - -

Večer prije nego li se Ivan popeo s njome na onaj tavan, sjećala se Biserka, on ju je pod lipom dotaknuo po ruci pa svojim dlanom čvrsto stisnuo njenu nadlakticu obučenu u grubu, debelu košulju od sukna. Biserka se okrenula prema Ivanu, puštajući ga da je drži tako čvrsto, na rubu boli, slušajući sve ono što joj je bez glasa ovaj mladić na taj način govorio i što je mislila da čuje a iz njegovih usta nikada nije bilo izrečeno.

- Sutra ćeš navečer doći do crkve, pa ćemo otići kod mene; popet ćeš se na tavan u mraku sa stražnje strane ljestvama da vidiš što je sve gore i što će ti trebati, a možeš donijeti neke stvari da onda kada budeš dolazio ne moraš donositi sve – rekla mu je na koncu.

- Ja ću te spasiti; neću te pustiti da te uzmu. Čuvat ću te onako kako si ti mene čuvao kad smo bili djeca – više prošapće nego reče Biserka nekud u mrak, ali ipak da se čuje, pa okrenu glavu prema gore, da njene riječi podupru mjesec i daleke zvijezde, strašeći se od onoga što bi u Ivanovim očima mogla ugledati nakon njih.

Sve što je Biserka o Ivanu znala jest to da je neustrašiv i dobar; čovjek može odrastati, mogu ga kvariti bogatstvo, nada ili nerad – ali dobrog se čovjeka, mislila je Biserka, ne može pokvariti. Dobrota je neugasiva!

Ivan je šutio i držao je za ruku čvrsto i dugo, kao da osjeća da bi ga – samo da je pusti – velika matica vode što plovi rijekom života uz njih odnijela niz vodu da ga nikada više ne bude.

- - - - -

Kako su konačno dogovorili, tako i bješe: Ivan je potiho i kroz mrak, skrivajući se uza zidove i prolazeći kroz mračne vrtove i voćnjake stigao do crkve u nedjelju navečer, već duboko u vrijeme policijskog sata, pa ga je Biserka uhvatila za ruku i povukla uza se u mrak one lipe – i nakon što su jedno drugome prošaptali pozdrave, tako otrčaše ulicom do ruba vrta njenog dvorišta, pa preskočiše stare i raspadnute ograde.

Prošli su kukuruzište i vrt, pa se prišunjali staroj kući sa stražnje strane, a onda se po odavna postavljenim ljestvama popeli na tavan kroz malena vratašca pod samim krovom.

Ivan je u mrak Biserkine sobe odložio svoj ruksak i skinuo cipele i kaput, pa ga ona privuče sebi i zagrli u toj tmini obgrlivši ga rukama onako vrela od trčanja i penjanja. Kako ga je zagrlila, tako je u sebi čula neki glas koji joj govori da ga ne da pustiti od sebe više nikad, ako treba; ostala bi najradije s njime ovako stojeći i grleći ga s glavom položenom na njegovim prsima sve do kraja samog vremena ne tražeći ništa više za sebe.

Zapravo, kada bismo bolje zagledali u Ivanove oči, mogli bismo vidjeti da su i one u mrak gledale tek tako, da ne vide ništa, već da budu: i Ivan je osjećao kako je toliko privučen sjajnom i nježnom Biserkinom ljubavi pa je duboko u sebi znao da takvo što nikada nije osjetio u životu, niti je sanjao da takvo što postoji.

Znao je on zagledati se u školi u kakvu lijepu djevojku iz grada, ali od njihove nadmenosti i hladnoće bivao bi odmah snažno i zauvijek odbijen. Zato se često povlačio u osamu svoje kuće u kojoj bi provodio vrijeme u čitanju knjiga ili slikanju; otac mu je u nekoliko navrata znao donositi slikarske boje iz obližnjeg dućana, pa je Ivan uživao čitajući knjige o slikanju i gledajući fotografije djela starih, slavnih majstora, pokušavajući svojom rukom na kakvoj nevješto razapetom staroj plahti oponašati ono što je vidio.

Uživao je u svom domu u samoći, čitanju i slikanju puno više nego li u druženju s drugim ljudima – i sada je ovako, u Biserkinom zagrljaju – prvi put nakon dugo, dugo vremena osjetio toplinu drugog čovjeka i važnost brige za njega koju nije osjetio još tamo otkada mu je mati preminula.

Ti ćeš sada, čitaoče moj, najbolje umjeti i znati sam sebi prepričati što je to što osjećaju Biserka i Ivan - i je li vrijedno toga da se o tome piše i priče raspredaju – a ja ću te tek pokušati uvjeriti u to da jest.

Jer, kada se dvoje mladih ljudi što od nesreće ravnodušnosti, svejednosti i prezira svijeta oko sebe žele spasiti ono drugo pogledaju u oči – ne poželiš li i ti sam o tome ispričati kome neku priču?

- - - - - -

Je li u njihovu zagrljaju prvi pokret učinio Ivan, ili je to bila Biserka, sada je tako malo važno – ali negdje u gluhoj i hladnoj noći, među glasovima prvih ćukova i sova i dalekom tutnjavom topova u mraku, oni se primakoše postelji, pa se počeše skidati i kupati svoja tijela usnama, dugo i polako; kako se već ljube dvoje koji ne znaju ni za što drugo u životu osim za vatru što u njima za ono drugo plamti poput požara.

Kada je Ivan prošaptao Biserki na uho da je već jutro, ona se polako obuče, pruži mu iz ormarića pored kreveta nekakav smotuljak hrane, pa mu pokaže gdje da se krije, po kojim gredama da ne hoda i što da radi kada mu dođe raditi ono što čovjek čini tamo gdje odlazi sam od sebe i jer tako mora.

Biserka pođe u grad po neke stvari, vidjeti ima li posla u tvornici i hoće li trebati još uvijek šivati kakve vreće, uniforme ili cerade, a ponajviše zapravo zato da sazna što se s tim planom vojske u propadanju zbiva i hoće li doista dječaci iz škola bivati uzimani pod oružje.

Tada ona prvi put u životu osjeti kako u njoj bukti radost što je skrivati valja, jer će inače probiti i provaliti iz nje poput bujice, samo ako ne ukroti to ludo srce što lupa u grudima do neizdrživosti.

- - - - -

Na trgu već bijaše velika masa ljudi što se okupljala izvidjeti što se zbiva s njihovim najmilijima i hoće li se vojska doista povlačiti iz grada uskoro i u neredu, kako je izgledalo. U tom času priđe ljudima neki oficir s pištoljem u rukama, pa ispali nekoliko hitaca u zrak i ponovi ono za što je tvrdio da je već stoput svima kazao, a to je da će svi dezerteri bivati kažnjeni smrću na licu mjesta, i da će umjesto njih, budu li bježali od svoje obveze, uzimati njihove najmilije, rodbinu, roditelje da ih utamniče dok se ovi ne vrate pod oružje.

- - -

Sva uzbuđena i vrela od guranja u masi, Biserka predvečer - nakon što je pomagala u nekoj predionici slagati tkanine u ormare i za to dobila vreću s nešto brašna - pođe s tom vrećom pod miškom kući, pa zaobiđe nekoliko glavnih ulica i kroz vrt se u potaji uvuče u kuću.

Njeni stari uplašeno su gotovo polumrtvi ležali u kući pod prozorima, naviknuti na ono najgore što jedni ljudi drugima već čine kada su ratovi, prevrati i nesreće, pa im ona pristavi na štednjak slabu juhu od toga što je kući donijela i poskrivećki dio te juhe odvoji u posebnu posudu koju će odnijeti Ivanu.

- - - - - -

- Vubili ga budu, Biba, vubili – reče Ivan držeći glavu među dlanovima i misleći na svog nesretnog oca kojemu Ivan o njihovom planu baš ništa nije rekao. – Što će on sada, morat će me poći prijaviti u redarstvo da sam nestao, jer inače će u razredu vidjeti da me nema, pa će doći po njega, da ga odvedu i da ga nitko nikada više ne vidi.

- Mrak ga bude pojel!

Pomisao na to da bi Ivan nakon majke mogao ostati i bez oca unijela je u Biserku led i užas. Nije se usudila protusloviti mu niti jednom jedinom rječju; uhvatila ga je rukom za njegov dlan, pa nije puštala dok god se on nije pomakao – a onda mu je kroz zube promrsila:

- Ti si moj i uvijek budeš samo moj, a ja budem samo tvoja!

Te riječi bijahu posljednje što su to dvoje ljudi jedno drugome rekli. Kada se već spustila noć, Ivan bez riječi uprti onaj ruksak pa još jednom poljubi Biserku u čelo na rastanku, te se spretno spusti ljestvama u dvorište, a potom svojoj kući, da bi ujutro opet sjeo u svoju klupu u razredu gimnazije – i čekao da se s njime desi ono što se desiti mora.

- - - - -

Ivan u stvari, to vam već sada smijem ispričati, Biserku zavolio nije – i odmah mu je nakon one noći kada ju je onako obljubio bilo jasno kako se njemu takvo što s njome desiti ne može. Previše je naime lagodan život Ivanovo srce otvrdnuo i naučio ga na to kako se odmah pored nas bezbrižno žive životi očuvani tuđom mukom i znojem u kojima se ne mora raditi stvari koje se ne moraju raditi - i da postoje gospe koje će baštiniti bogatstvo i imanje, pa bi mu s njima život mogao biti daleko lakši i bezbrižniji nego s nekom ljupkom seljančicom što još uvijek o dvadesetoj bosa guske Biškupečkom cestom goni.

No, Ivan je u sebi znao osjetiti strast koju je pored njega u času probudilo Biserkino jedro, zanosno i zrelo tijelo; odreći se užitka u takvoj stvari bilo je za njega ipak previše – jer nije znao niti zbog čega bi uopće Biserku odbio kada je onako otvoreno od njega tražila nježnost utažujući tako vatru strasti što je u njoj prema njemu gorjela - niti je Ivan znao kako bi takvo što uopće s njom učinio.

Kada bi se nakon svega proživljenog u tim danima provedenim uz Biserku zagledao u sebe, Ivan je dobro razumio kako to maleno, prljavo i živahno klupko života zavoljeti nikada ne bi umio – ako bi uopće i znao što to voljeti znači, niti bi s njom mogao započeti nov život onako kako je viđao da to muškarci i žene od ljubavi čine, ne brinući o tome što će se s njima sutra zbiti i od čega će tu ljubav u vremenu pred njima hraniti i obodriti je da traje.

Biserka je u Ivanu budila ono što svako mlado i lijepo žensko u muškarcu probuditi može, pa nakon što je znatiželju i plamen tog izazova u sebi one noći obilato u blagoslovu njena naručja utažio, Ivanu se nimalo nepriličnim nije činilo ostati na Biserkinom tavanu skrivajući se od vojske, kada mu je već od srca ponuđeno – dokle god treba, a onda sići s tog ledenog, vlažnog i mračnog tavana u nov život ponovno čist i netaknut, kao da s neba silazi među ljude.

Davni je Ivanov san bio – onako kako je to viđao kod tečeka Štefa na njegovoj kuriji, sjediti u pletenom meko podstavljenom stolcu pod trijemom nad nekim lijepo obrađenim vinogradom, čitati knjigu i piti nešto slatko, meko i tiho kao što je sumrak nad beskrajnim bregima što se pružaju dokle god čovjeku pogled seže, bez ikakvih briga i posebnih težnji. Ivanov san bio je oženiti se za neku od bogatih djevojaka s kojima je polazio školu što su ga onako naočita zagledale uvečer na korzu, pa nemati posla ni s kime i nizašto, ako se takvo što baš ne mora.

Na tom je putu velika i strašna prepreka postao ovaj dugi i neshvatljivi rat u kojemu se jedni bore baš za to da gospodi omoguće da i dalje bez brige i tiho uživaju pod trijemovima svojih kurija, a drugi da sve te kurije razruše, otmu i spale i sagrade novi svijet u kojem nitko besposlen neće sjediti pod trijemom s nogama podignutim u zrak i piti neko slatko vino. Baš zato, Ivan je osjetio kako bi ga Biserkina snažna briga mogla zaštiti i izvući od rata, a dalje od toga njegova misao nije išla, kao što niti čvorak ne leti dalje od slatkog grozda u vinogradu, makar ga tamo čekala skrivena gazdina zračna puška.

Koliko je prokletstvo koje se na muškarca što osvoji žensko srce može sručiti kada takvo što iskoristi, umjesto da – ako ne osjeća isto – ne odbije i ne ode svojim putem i tako ne pokuša ugasiti vječni plam ljubavi, možda je Ivan mogao unaprijed doznati čitajući one knjige koje je već volio čitati, a u kojima su žene ljubile svoje odabranike srca tiho, stidljivo i ponajviše nesretno, jer njihova su srca bila ili tvrda i neosjetljiva, ili lako zapaljiva ali bez dubljih osjećaja za drugoga.

Odbiti žensko tijelo što se nudi samo, nemoćno i golo u svojoj strasti, vatri i samoći za Ivana nije postojalo kao mogućnost, niti je i takvom čemu uopće razmišljao. Navikao uzeti od onoga što se nudi baš sve bez pitanja i ikakva obzira, on je kročio kroz snažan vonj i vrelinu Biserkine želje onako kako mlad i radostan kraljević kroči pokorenom zemljom kojom će već sutra vladati.

Ivan je negdje u sebi možda naslućivao, ali nije želio znati niti misliti o tome što je u stvari u Biserkinim očima upalio kada se pred njima onog popodneva pored groblja pojavio (pa se zato valjda tako lako od njena zagrljaja posljednje noći i otputio i odlijepio, pošavši izgladiti to sa svojim ocem, obvezama i vojskom kako i priliči i kako je i red).

Jer, moguće još da bih vam o svemu mogao ispričati i ovo: žena kada iskorištava muškarčevu ljubav čini to očitom zavodljivošću i lakoćom koja svakog tko umije barem malo gledati i očima, a ne samo srcem - duboko i jasno upozorava: bježi. Žene u stvari vrlo slabo umiju lagati, šepureći se pred onim čije su srce obuzele lako i nevješto i uživajući u kakvom imetku, lijepom izgledu ili kojem drugome zlatnom teletu što ga na svoj oltar života stavljaju, pa oko njega obigravaju i kite se njime očito, neskriveno i zaigrano poput malena djeteta.

Muškarci pak - samo kada se uhvate nečije ljubavi bez da je ikada imaju namjeru ičim uzvratiti - tihi su, podmukli i oprezni tati i otimači s malo ili bez ijedne riječi. Muška je laž puna tišine kao što je umrla školjka na žalu prepuna pustoši davno osušena pijeska. Žensko je tijelo prebogata lomača za snove sazdana od šutnje i potrebe.

Možda - da se Ivan usudio o svemu promisliti bolje i shvatiti kako je počeo opasnu i strašnu igru s nečijom sudbinom – ne bi tako olako prihvatio sve što mu se tih dana samo od sebe u svojoj golotinji, prostoti i neizdrživoj iskrenosti prostrlo pod nogama, već bi se o tome usudio sa samom Biserkom kakvu tihu ali odlučnu rečenicu prozboriti, da joj njome izreče sve što u sebi nosi.

Ili ne nosi; tako da to čega u njemu nema nikada s onim što je u Biserki trajalo još godinama poslije – do konca njenog vremena pod nebom – istim postati ne može?

- - -

......

Tako je Biserka iza sebe u vlastitoj duši ostavila tri groba, tri muška života od kojih onaj prvi nije stigla, onaj drugi nije umjela, a ovaj treći nije – božejojoprosti – niti poželjela spasiti.

Pitala se Biserka u godinama što su slijedile – koliko je njene krivnje u svemu, pa je od takvih dugih, tmurnih i teških misli ne bi uspjelo spasiti niti šivanje čipki u mraku pored vatre u prizemlju kuće, kamo se sada – kada je doista i postala udovom – spustila živjeti.

Japica i mati poživješe još nekoliko godina, pa su i njih potom ispratili prema groblju, da ih zakopaju pored pepika i Drage – i zaborave, a onda su u kuću uselili Biserkina sestra i muž sa djecom, dogradivši joj posebnu sobu na strani prema lipi i zdencu, da u njoj dočeka starost i konac onako kako se stara i zaboravljena živina negdje u kutu naših pogleda dotepe do smrti i kraja.

Biserka je u godinama što su slijedile radila u nedalekoj tvornici tkanine, naučivši s vremenom krojiti, šivati i prošivati složene i teške zahvate na odijelima i ženskim kostimima, pa je konačno napredovala do položaja marljive i šutljive predradnice koju su muškarci poštovali i slušali, a žene se bojale zamjeriti joj – jer tko zna, trojicu je ta pokopala, pa da ne bi i još koga, mislili su ljudi oprezno zagledajući za njenim leđima kada bi prolazila prema hodniku uprave.

- - - - -

Nitko Biserku više u oči pogledao nije, a ona je na takvo što i navikla – i nije niti osjećala potrebu da bi je itko u oči gledao, ako to ne može biti njen Ivan.

No, s vremenom je i njegov lik postajao sve bljeđi i nejasniji, pa je Ivan u Biserki prelazio iz sjećanja u san, a iz sna u nadu; u ufanje kako će stići dan kada će se sve razjasniti, pojaviti i sići s neba među ljude onako kako istina jednom mora doći na red.

Tako i bi.

- - - - - -

Biserki već bješe skoro pedeseta, pa se bližio i onaj čas u kojem će se o njenom umirovljenju početi pričati – u tvornici i po hodnicima i po rodbini i susjedima, a kada jednom priče o tome krenu, ljudi stanu tražiti nekoga tko će onoga o kome je riječ odmijeniti, pa ga lako i brzo zaborave.

Jednog popodneva, maglenog i toplog, u kojem južina bijaše puhala Biškupečkom cestom noseći lišće i prašinu poput pošasti pa se s onih crnih brda nad Plitvicom spuštala nad grad gurajući sav zrak na sjever, Biserka je u poštanskom sandučiću svezanom komadom žice na staru, zahrđalu lesu pronašla plavu, neuglednu kovertu s nepoznatim rukopisom, oblijepljenu sa svih strana ljepljivom trakom.

Strpala je onaj komad papira u unutarnji džep kaputa, pa se ogrnula i potiho uputila sa stražnje strane kuće, škripajući visokim, crnim gumenim čizmama po slabim prečkama starih ljestvi što su još od onog vremena stajale naslonjene pored otvora na zidu pod krovom i vodile na tavan. Tamo se uvukla u mrak i vlagu i sjela u tišini na daske što su preostale od one postelje koju je još dedek istesao Dragi i njoj da tamo zasnuju obitelj, a sada su zaboravljene i stare trulile na tavanu.

Biserka je razderala rub one plave koverte, a unutar pisma pojavi se još jedna koverta; bijela, malena i lijepa, što je sa strane bila obojana ukošenim sitnim crvenim i plavim prugama. Ta je koverta bila otvorena, ali pravilno odrezanog ruba, a na njoj su bile zalijepljene mnogobrojne sitne i raznobojne marke dalekih zemalja preko velika mora.

Na koverti je lijepim, starinskim slovima bila ispisana adresa gospođe Jelice; žene što je živjela u gradu i – Biserka se odmah sjetila – s Ivanom i njom polazila isti razred pučke škole još onomad, kada su svi bili malena i bezbrižna djeca. Jelica je bila djevojčica iz dobrostojeće gradske obitelji; otac joj bješe sudac a mati je vodila nekakav salon za gospodu u prizemlju zgrade u kojoj su stanovali, tamo blizu samog Kapucinskog trga.

Biserka na nos iz džepa natakne naočale debelih, skoro prozirnih okruglih okvira, zabaci kosu što joj je na čelo padala skroz iza uha, izvuče iz one bijele koverte dvostruko presavinut komad toliko tanka papira da ga se poboja uzeti u ruke - pa u polumraku, kroz svjetlo što je dopiralo kroz daske ispod starih crijepova ugleda na dnu onim istim lijepim i pravilnim rukopisom ispisan potpis Ivana Tugarića.

- - - -

..............

- Ako ne želim ja, možda ćeš željeti ti – pomislila je Jelica tada, i nikada se zbog toga što je učinila pokajala nije, jer još uvijek ovim svijetom hodaju duše što od dobra vjeruju kako su ljudi poput obojanih kocaka u slagalici, pa kada jednu izvadiš, lako ćeš po obliku i boji pronaći drugu da je na slobodno mjesto umetneš.

Biserka pak – to ste već odavna shvatili – nije spadala u tu grupu ljudi, već je od malih nogu, još otkada je odvojiše od njena Ivana i poslaše na njive i u nadničarstvo, razumjela da ljudi nisu zamjenjiva roba poput cipela, stolaca ili svjetiljki, pa da umjesto jedne utakneš drugu da ti svijetli i služi u životu i čini te radosnim i spokojnim.

Ljudi su posebni – i traju u nama tek onda kada ih srcima a ne očima gledamo, da nam budu svjetlo i da mi njima budemo isto to svjetlo što će trajati u tminama i žalostima njihovih života.

- - - - - -

Držeći ono pismo u džepu mantila što ga je navukla na sebe kada je iz Sela pošla do one daleke, pješčane, vjetrovite medulinske plaže, Biserka je razmišljala o tome kako je Ivanu dala sve svoje što je imala; čast i poštenje i ugled žene i supruge do kojih je držala malo ili ništa pred ljubavlju što je osjećala za njega, samo da ga spasi i udalji od vojski i ratova i smrti – a on se sakrio na onaj tavan poput tata dok je njeno tijelo oteo i uzimao kao što bi uzimao običnu vreću brašna pa ono što je u njoj - usuo u kotao vruće vode da se od toga najede, izdovolji i pođe dalje.

Dragu je zamrzila zbog Ivana i zbog toga što su njegovi učinili Ivanovima, iako je dobro znala što su oni Ivanovi prije toga činili Draginima, pa i dok je još Drago bio s onima među kojima će Ivan dočekati kraj rata – ako se uopće jedni i drugi smiju i mogu njihovim imenima u tom ratu punom prevrata, gadosti i nesreće zvati – i pokopala je Dragu umotanog u prljavu vojničku deku poput vreće od kostiju i trula mesa, i sina je svoga jedinog voljela onih nekoliko mjeseci dok je bio i dok nije prestao biti i život mu u samrtno i bolesno tkivo udisala svake noći bez uspjeha, a Ivan je dotle sanjao o drugoj, kako s njom sjedi pod trijemom daleke, bogate kurije pa gleda u sumrak pijući slatko, crno vino.

Ivan je - sjeti se Biserka tresući se od takve misli - sanjao drugu, i tko zna koje je još isto tako uzimao i otimao i krao im poljupce, blagost i nadu – samo da bi za sebe pronašao ono što tamo gdje je on tražio pronaći nikako ne možeš.

Jer, sve čovjek može u životu kupiti, prodati ili trampiti – i sve se u životu mijenjati može, samo ne može to da nekog zavoliš prvi, uopće ne znajući zbog čega si ga zavolio sam od sebe i jer drugačije nisi umio; pa od njega dobiješ to isto.

Najbolja stvar u životu posve je besplatna. Ne možeš je predvidjeti, niti tražeći pronaći, niti zamijeniti.

- - - - - - -

Biserka sazu s nogu one mokre i vlažne cipele u kojima joj se svijet na putu do mora činio širokim i ledenim klizalištem, pa bosa, tek u nekim starim, poderanim čarapama što su joj dopirale sve do sredine njenih već slabašnih i mlohavih bedara – nakon što je jedva, podupirući se rukama o pijesak ustala – učini nekoliko koraka u more. Hladna je morska voda brzo i požudno obgrlila njene slabe i mršave gležnjeve što su bili navikli na dugo i teško stajanje za strojevima i gaženje blatne zemlje po njivama, pa su je jedva pridržavali da se na trbuh i lice ne sruši u more.

Tada iz džepa mantila izvuče ono pismo, pa ga lagano ali odlučno baci daleko u more ispred sebe, gledajući nekud prema zapadu, prema suncu što se spuštalo u daljinama kupajući nebo svojim toplim i jakim svjetlom u posljednjem satu popodneva.

...........

Zbrajah stoljeća...

dinajina-sjecanja.blog.hr

Kraj studenog, na vratima smo došašča, zima se uvukla
u kosti, oduzela nogama snagu koraka, usporila hod
kvartom do godinama omiljenog frizeraja Figaro.
U sutonu subotnjeg smiraja, pred san, čitah
pjesmu nad pjesmama, odlutah u zapise.
poroda ljubavi.
Čula sam glas Salomona, govorih srcem zaručnice,
zavoljeh miris smirne, oazu Judejske pustinje
i grozdove njene.
Sanjah kuću od cedra i svodovlje od čempresa.
Razgovarah sa srnama i košutama, zaklinjah
mjesečinu za blagost njegova sna.
U snu zbrajah stoljeća.

svanulo je sunčano nedjaljno jutro.

Dijana Jelčić

sub

11/25

Bruxelles