Blog.hr

cool

čet

02/26

na najavljeno gašenje imam malo toga reći...
lijepoga još manje
no, još Hrvatska ni propala ( a kad će, ne znamo )

blog HRoff

tako predlažem
da svi koji žele pošalju svoje buduće lokacije i/ili kontakte
na za tu svrhu otvoren e-mail

zgkopi@gmail.com

ova ideja mi je došla maloprije, pa je i ovaj post brzinski
donekle neorganiziran, popraviti ću...
:)

sri

02/26

Blog - post broj 2

luki2.blog.hr

Jako mi je žao što je očito ostalo premalo ljudi, da bi blog.hr opstao. Drago mi je bilo vidjeti da su se ljudi, koji su pisali na blogu došli oprostiti - ali, bojim se da su odlasci s bloga uvelike pridonijeli ovoj sadašnjoj situaciji i gašenju...
No, sada je uzalud razmišljati kako je moglo ili trebalo.....

Upoznala sam osobno ljude, koji su zaista bili točno onakvi, kakve sam ih zamišljala čitajući njihove tekstove. I to mi je jako drago. Znam da ću s njima ostati u kontaktu.

No, naravno - kada nisam poslušala svoju intiuiciju - bilo je naopako. Takvih ljudi se ne želim sjećati, bilo ih malo, a oni su, na žalost, koristili moju dobrotu, a radili iza mojih leđa. Nema veze. Ja sam kriva, što se nisam poslušala. Zbog takvih ljudi, koji su zagorčali život ne samo meni ( o ne!), nego i mnogim drugima - koji su ili pristojno šutjeli i mislili što ću se konfrontirati s budalom - ili jednostavno otišli s bloga.

Ali, što Đole kaže: netko to od gore vidi sve.....

Moji dragi, prvi blog sam otvorila 2006 ili 8, onda prekinula, pa se vratila i ostala - do kraja.:(((( Postova preko dvije tisuće. Imala fazu kad sam pisala svaki dan....:)))) Uglavnom, bila sam zaista vrijedna u pisanju. Kvantitetom. A vjerojatno sam pisala i kvalitetno, jer sam znala imati puno komentara....Ne bih opstala do danas, da nije tako.

Eto, toliko. A sad adio, rekli bi, a sad adio - i tko zna gdje, i tko zna kad....:))))

Ljub!

Ps: Evo i pisma za Novutv:

Poštovani! Pišem vam, jer sam svoj blogerski staž počela jako davno, i eto ustrajala do sada - kada je donijeta odluka o gašenju bloga.
Mnoge duše će ostati tužne!:((
Radovala sam se kao malo dijete kad sam bila na nekom lijepom događanju, pa navečer sjela i napisala post. Da bi ujutro netko mogao pročitati i osjetiti radost.
Kad je bilo radosno - tu je bio blig. Kad je bilo teško i tužno - tu je bio blog. Sa nekim dragim ljudima i uživo druženje. Saznanje da smo zapravo svi- toliko slični....Razmjena energije, podrška- sve je to značio blog....

Može li se bilo što napraviti, a da blog ostane (opstane)? Možda neko plaćanje mjesečno?!

I ako ništa, može li se zamrznuti - što znači da nema novih postova, ali da bar ostane postojeća arhiva?!

Može i smije li bam netko oduzeti radost?!

Valjda nešto znači ako se ustrajalo u pisanju toliko dugo (u mome slučaju skoro dvadesetak godina).

Molim, poduzmite nešto da sav naš trud i pisanje ne budu uzalud.

Vaša luki2.blog.hr

Miris tihog osmijeha

picturesfornoone.blog.hr

Dugo sam šutio
Tonovima samoće
Pa progovorio
U vrtu cvijeća
I glasom
Rasporio pelud,
A samo sam tražio
Pčelu.

Njen dodir prstiju
Razigrano zarazan,
Neodoljiva uspomena
Koja traži više od dana,
Traži ludilo prstiju
Kroz usamljenu noć
Preko riječi umočene
U smrznutu želju.

Upoznao sam maštu,
Onu našu proljetnu
Dok zujiš svojim krilima
Oko mog vrata,
Piješ moj miris
Dok ja kradem tvoj,
Izborom izgubljeni
Sred izvora ljubavi.

blogeri(ce)...check in

hawkeye1306.blog.hr

salve, moriturus, blogeres te salutant.

starateta.blog.hr

bila su to dobra stara vremena. ma samo čitati! užitak. hrana za misli i ono što medicinari zovu mišićnom pumpom. visokooktansko intelektualno gorivo. gnijezdo dobre riječi. ne kažem leglo, ne kažem izvor, većina je već njegovala i oblikovala svoje misli otprije. a onda se na nagovor dogodilo i moje uključivanje. onda postaneš dio čopora, svidjelo ti se ili ne. a danas, danas me skoro hercklopf strefil! više neće biti bloga. više neće biti ljudi koje sam upoznavala samo virtualno, samo kroz njihove riječi. dvoje-troje sam poznavala otprije. s nekima sam postala bliska, o prijateljstvu se radi, da. nije mi žao što sam provela vrijeme i s onima koji su se pokazali loši ljudi. naučilo se. hvala svima. a sad idem cmizdrit, idem još prolistati dok se može, sjetiti se nickova i njihovih komentara smjestiti ih u sjećanje dok još mogu.ećanje dok još mogu.

Blog kao dom, kao ognjište!

danielaland.blog.hr

Pozdrav svima,moje je ime Daniela i blog sam otvorila 25.4.2006-te godine,uskoro bi mi bilo dvadeset godina pisanja ovdje.
Smiješno,zar ne?!
Baš na tu veliku obljetnicu netko tko je mnogo jači,snažniji od nas,onaj tko nam je velikodušno dao ovaj prostor da ovdje stvaramo,
kreiramo,da se igramo,izražvamo,samo tako odjednom nam ga i oduzima.
Hmmm,kao da nije bitno to što smo mi ovaj naš virtualni prostor načinili svojim drugim domom,jer ovdje smo imali slobodu biti što želimo biti,
ohrabrili smo se izražavati,stekli smo prijateljstva,da uistinu jesmo.
Mnogih više nema,preminuli su,ali mi koji smo od samog početka ovdje,uvijek smo sa srcem,toplinom obilazili te blogove,jer su oni za nas bili poput nečijeg doma,tu smo-da tu smo se mi družili i smijali,plakali,ruku na srce neki od nas su zbog bloga uspjeli sagraditi neke karijere,no više od toga sagradili smo sami sebe,jer smo se OSLOBODILI nekih okova i prikazali smo naše srce.
Znam,jasno je kao dan da blog više nije profitabilan,ne znam koliko je ikada uopće i bio,ali bio je i još je za nas utočište,snaga.
Ovdje smo mogli pronaći zajednički jezik sa mnogim ljudima,osjećali smo se prihvaćeno,osjećali smo se važno,da,kao da naša RIJEČ,naša MISAO ima važnost.U ovo doba kad je sve instant,i ovaj naš prostor se doima pomalo trošan,bijedan,možda patetičan,ali ovaj prostor je IMAO i ima SRCE,dušu i zbog toga nama nekima se jako teško rastati od svog sigurnog mjesta.
Mjesto je to gdje nije bilo bitno kojeg si obrazovanja,imovinskog statusa,jesi li ružan ili lijep,ovdje si imao mogućnost biti ravnopravan sa svima,jer si imao čaroliju,magiju pisane riječi.
Pisane riječi koja odumire.
Zar uredništvo Bloga ne osjeća baš ništa prema nama koji smo gradili ovaj grad?
Jer blog je grad duša!
Mi nismo samo mrtva slova na papiru,mi smo LJUDI!
Zar naše mišljenje nema baš nikakvu važnost?
Nikakav dogovor?
Nikakvu mogućnost?
Zar će nas se samo jednim klikom izbrisati,kao da nas nikad,baš ni jednog jedinog od nas nije bilo?!
Bešćutno i nepovratno!

blog odlazi...mi ostajemo

hawkeye1306.blog.hr

Zahvala

gosponprofesor.blog.hr

Kad sam krajem 2008. ovdje počeo objavljivati tekstove, nisam mogao znati koliko će taj prostor biti važan za moj život. Ovdje su, bez velikih planova, nastajali zapisi koji su poslije objavljeni u dvije knjige: 55 lakih komada i Novi laki komadi. Blog.hr mi je, dakle, omogućio promjenu karijere i, posljedično, promjenu života, na čemu sam iskreno zahvalan.

Sretno svim kolegicama i kolegama, kao i mnogobrojnim komentatorima, naročito iz "zlatnog doba", između 2009. i 2014.

Vaš gospon profesor.

Auzmishev oproštaj

auzmish.blog.hr

... bilo je lijepo, dok je trajalo; 12 godina ... 739 postova.

I samo se je od sebe zapravo potrošilo, a da ne ode u sračunato, u preintimno.

Ostaje par realnoživotnih prijteljstava, od dalmatinskih maslinika do brandenburških nebesa.
Ostaje i pokoje sjećanje na bložanstva, koja su otišla, ovako ili onako.
Ostaje spoznaja, koliko je zanimljivo bilo, putovati samim sobom.
Ostaju one famozne stope u snijegu, u ime kojih idemo dalje.

Na tome sam zahvalan Ekipi sa obje strane tipkovnice i ekrana.
/Jedna Onostrana posebno će se prepoznati; HVALA, Helgice! ;-) /

Crtice o kopnima i otocima, o odrastajućim šiparicama, gnjavature Jele Žužineka i tome, zašto listove bračnog kalendara možda ipak treba kidati i bacati ... - Adio i nikad više!

Svako dobro svima!

Shelly Kelly

Dekonstrukcija dobrovoljnosti

penetenziagite.blog.hr

Četrdeset je godina gospodin Vili u očima svoje supruge, ljubavnice i najbolje prijateljice gledao odlučnost, stamenost i čvrstinu. Ponekad su te stvari u malim djelićima prelazile granice ukusa graničeći s grubošću; iza njenog „ne“ stajala je čitava planina snage, nepokolebljivosti i vedrine; u njihovoj vezi prečesto je on znao da nije taj koji nosi hlače – a osim toga, u tim bi mu hlačama gotovo uvijek kada bi ih na sebi osjetio postajalo pretijesno i neudobno.

- Protiv svega mogu – govorila bi mu jer su njih dvoje o tome razgovarali otvoreno, uvažavajući riječi onog drugoga i ne prekidajući ih – ali ne mogu protiv tvog ženskog arsenala.

Gospodina Vilija odgojile su, naime, stare žene: njegova majka bila je već duboko u četrdesetima kada je začet; oca najčešće uza nj nije niti bilo – jer je bivao otjeran ili otuđen; na koncu je o njemu najviše brinula baka koja je vještom kombinacijom nježnosti, diplomacije i stoicizma odgojila zaigranog i naivnog mladca željnog spokoja i ljubavi.

Vilijeva žena dobro je govoreći takve stvari znala kako su u njihovoj vezi najvažnije odluke uvijek bivale donošene upravo uslijed onog strašnog i nepobjediva arsenala s kojim se u svoga voljenog nije umjela nositi, a obuhvaćale su nježnost, diplomaciju, blag humor autoironije i stoicizam.

Kada su jednom – dok još bijahu mladi – ispunjavali neku anketu ženskog magazina za dom i ljepotu, pa su naišli na dijelove koji su se ticali njihove veze, odvojili su se i zapisali pitanja pa je svako na svoj papir napisao vlastite odgovore.

U svemu su se ti odgovori njih dvoje razlikovali, osim u jednoj jedinoj - ispostavit će se - najvažnijoj stvari: u rubrici najboljeg prijatelja oboje su upisali ime onog drugoga.

Taj osjećaj; ta snaga koja je izvirala iz okolnosti da su prepušteni samo jedno drugome i nikome drugom – i da će im život biti upravo onakvim kakvim ga sami stvore – pratila ih je desetljećima poput snažna šuma krošanja visokih stabala pod naletima prvog ranojesenskog vjetra u šumama, dok te krošnje još kupa i miluje jako i vrelo sunce lijenog popodneva pored rijeke.

No, Bog ne samo da ih je nagradio povjerenjem; Bog im je dao i čitav naramak strasti; da ga uživaju mirno, dugo i polako, dirajući sebe i ono drugo nesigurnim i hladnim rukama tražitelja milosti u tmini; do potpuna zadovoljstva.

Pa i kada bi se nasmrt posvađali, do rijetkog stanja u kojem je Vilijeva žena naglas odlučno izvikivala prijetnje o odlasku i o tome kako ne može više s njim, kako to već žene od tmine i očaja viču u trenucima kada ih život beskrajno tišti i boli – to bi činili tako da jedno drugome suzama kupaju usne grleći se i stišćući bolno do nepodnošljivosti: trgajući meso s leđa duboko zarivenim noktima.

- I da sam otišla, zvala bih te iste noći da me dođeš ljubiti, to znaš – zapitkivala je ona potiho potom Vilija koji bi joj odvraćao da se ispod njenih vrata ne bi micao dok ne bi umro.

Sve će se to - postao je gospodin Vili posve svjestan onog dana kada je oči svoje žene ugledao u tmini opustjele i gotovo napuštene depadanse planinskog hotela pod vrhom Krvavca koju su iznajmili na jednu noć - raspasti i pretvoriti u prah i pepeo - - - i sav će teret odgovornosti i važnosti života na njegova leđa pasti, jer u očima svoje voljene supruge gospodin Vili te je noći vidio ono čega do tada u njima nikada nije bilo: vidio je samo izgubljenost, strah i predaju, nakon što ga je nešto zaboljelo u prsima poslije dugog popodnevna kruženja oko vrha planine, pa se iscrpljen, okupan znojem i leden od bola srušio na ženinu stranu kreveta.

- Vili moj, nemoj mi umrijeti – zavapila je strahom i suzama okupana i ustrašena gospođa, a Vili je umjesto posljednjih tračaka plava neba na rubovima isprhla drvena prozorskog okvira vidio samo mutne i od plača natekle oči svoje družice kako u očaju mole i vape u teškoj i bezizlaznoj borbi protiv osamljenosti, slabosti i nemoći.

Vili nije bio navikao na to da preuzme teret vodstva; četrdeset je godina prigovarao, tetošio i usmjeravao tamo gdje je valjalo podmetati leđa; Vilijeva je žena svo to vrijeme stajala na braniku njihova braka poput osamljene helenske heroine sa štitom, mačem i bakljom vječita svjetla u ruci, hvatajući golim šakama munje kroz nalete vjetra i kiše i poučavajući svog dragoga o tome kako se od svakodnevice stvara biserje.

Ponekad bi joj znao govoriti; ti zapravo ne trebaš nikoga; tebi je dovoljan netko tko će u najmanjoj zamislivoj mjeri remetiti tvoje krugove; kada se uvjeriš u sigurnost tog položaja, tu prestaje tvoja potreba za drugim ljudima. A možda niti ja tebe zapravo uopće ne volim; možda sam samo ovisan o tebi – prosiktao bi oprezno kroz zube prije nego ga prostrijeli njen strog i osuđujuć pogled.

Nikada nitko od njih dvoje nije upitao ono drugo o tome zbog čega je netko dao manje; sve o čemu su pričali bilo je iznalaženje načina kako da od sebe dodaju još dobrog, svijetlog i vrijednog. Snaga ljudi što se vole nije puki zbroj snaga dvoje ljudi; snaga dvoje što se vole ne ubraja se već umnaža; snaga dvoje koji se vole nije mjerljiva onim što je ljudsko.

Sada je - u to tiho i dugo predvečerje na planini - sve to utonulo u ništavilo i mir; Vili je shvatio kako je stiglo vrijeme u kojem mora postati odlučan, stamen i čvrst pa ih voditi sve do svršetka vremena koje im je dano; sve do slabosti; nemoći i propasti.

Od nje nije mogao naučiti ništa drugo o takvom vodstvu do li toga da se ono može činiti jedino osmijehom.

Na brdskim livadama pod vrhom čulo se kako prvi snažan noćni vjetar povija travke uranjajući ih u mrak poput snažne i nasmiješene majke, kroz muk krava i teladi što se spremaju na san i kroz posljednje krikove dalekih preplašenih ptica pod vrhom planine.

U bijel, mekan i beskrajno lijep trbuh svoje žene gospodin Vili je utisnuo dug i topao poljubac kada je shvatio da je postala posve sigurna kako njegovo srce sada kuca spokojno i ravnomjerno, pa je na njegovu ramenu odavna već usnula dišući jedva zamjetno i polako.

Pismo blogerima

stella.blog.hr

Dragi moji blogeri,
došla sam na blog.hr kao komentatorica davne 2006/7
na poziv blogerice pedesetplus. Na zahtjev blogera
blogamimoga i milord55 (koga ni do danas nisam
lično upoznala) otvorila sam 2007. prvi blog kao
Valcer. Trajao je oko sedam godina, do pojave
Lastavice, kakvu me većina zna. Nisam pravila pauze
u bloganju 19 godina! Od doajena bloga od početka
sam sa Eurom, NF i mecabg. Upoznala sam uživo
neke divne ljude s kojima ću se povremeno viđati
i kad bloga više ne bude. Na svoju žalost, ispratila
sam i previše dragih blogera na nebeske poljane.
Postovi s bloga dobijali su korice i tako sam objavila
sedam knjiga. Neke sam blogere “natjerala” da
objave svoje prve knjige. Radila sam i blogoknjigu.
Šta sam dobila za 19 godina bloganja? Zadovoljstvo
čitanja dobrih postova i dobru komunikaciju sa
blogerima koje cijenim. To će mi nedostajati.
Dragi moji blog drugari, vi ćete mi nedostajati!
Nadam se da ćemo većinom ostati u kontaktu.
Voli vas
vaša Lastavica

uto

02/26

Jutro poezije

luki2.blog.hr

Ne smijem zaboraviti - draga Demetra ima predstavljanje svojih zbirki poezije i priča na "Jutru poezije", 28.02.
Podržimo, tko može doći.

Ljubim!

Osvrt - Vesela pjesma kočijaša

picturesfornoone.blog.hr

Par osvrta prije nego nestane sve...
Vesela pjesma kočijaša - naivan.

L.E.3 – Vesela pjesma kočijaša nam je bio prvi blog, pa je bio drugi blog, a onda I ovaj zadnji… da otvorimo novi blog, nova stranica, novo poglavlje sad za 40+..?
L.E.2/4/5/6/7 – al nemamo di!!!!!
L.E.1 – Da, nemamo di…
L.E.4 – se sjeća ko prvog komentara ikad..?
L.E.6 – sjećam ja, izvjesni MateBalota… koja je to panika bila, ko je to, kako je došao na blog, smo hakirani, pa nitko ne zna za našu stranicu, kako je dospio ovdje hehehe…
L.E.3 – da, nismo imali pojma kako stvar funkcionira…
L.E.1 – ma nismo znali ništa, tad smo tugovali nakon prve ljubavi hehe…
L.E.5 – ne mogu se sjetiti prije koliko je to bilo…
L.E.4 – po sjećanju, prije jedno 17/18 godina…
L.E.2 – I kaj sad..?
L.E.7 – sjetiti se svega, proživjeti sve jer tu je sve stalo… kroz svaki stih, svaku sliku, svaku notu…
L.E.1/2/3/4/5/6/ – …

I bio jednom jedan blog/er..

bellistra.blog.hr

Dobih poruku od dragog mi prike Eura da se blog gasi...obzirom da sam u zadnje vrijeme posustao sa objavama pa nisam u toku...ovo me baš,baš al ono baš rastužilo...
Eto da se baš ne predam samo tako ko pred streljačkim strojem...skinite mi bar povez s očiju...
Da,da...ja sam ga otvorio negdje 2006 godine...bogtemazo i auto mi je te godine napravljen...negdje u dojćlandu...
Daklem u početku bijaše riječ...potom i slike...pa videa...pa štošta nešto
Upoznah mnoge blogere i uživo i virtualno..bijasmo čini mi se ko obitelj..ponekad složna ,ponekad poriječkana no ipak blog ekipa..
I nije nas bilo malo....oooo ne
meni je blog bio i zanimacija i posao,rekao bih...
tu sam po/stavio masu svojih slika i radova,kreacija i ostalog...gotovo dušu ostavih...
..iiiii što sad?
Štono neko reče...klikom miša ispere kiša..
Ko pred godinu dana kad sam morao seliti iz starog mi ateljea...a taman krenuh s novim...no sad iz principa neću neću ga fotkat..tko zna zna..tko nezna nek tako i stoji...
Hvala svim dragim blogerima i blogericama na lijepim trenucima provedenim na ovoj stranici...neki koji me znaju osobno,znaju da nemam fejs i sve te novovjeke kerefeke...malo sam staromodan,volim ono što je bilo..što je proživljeno i doživljeno...
Netko reče jučer je prošlost,danas je dar a sutra..sutra tko zna?
Možda netko zna ima li neki sličan servis...znam,znam..danas du nova vremena..ubrzana tempom života...no ja nisam tiktoker,ni fejser,ni instagramer..ni programer..ja znam samo za papire il karte zato mo jest i naziv Bellarte!
Ne želim nikog poimence spominjat..bio bi dugačak red,da nekažem post..
Zbogom svima..možda se nađemo opet u nekoj virtuali
Tko izađe zadnji...molim da ugasi svijetlo.
Hvala.!

Šta sad stvarno moram reći Zbogom?!

nissnisa.blog.hr

E jebiga sad...
A što mi znači preuzimanje postova, sve ja te fotografije imam po folderima, diskovima, na drugim mjestima, što mi znači prazan okvir fotografije bez komentara, bez vas tu
Ne postoji ni jedan botun za prenijeti svu onu zajebanciju, nerviranja, ljubav, zagrljaje, poljupce, pičkaranja, svađe, mirenja, odlaske, dolaske, smrti, rađanja, nove poslove, nove početke, seljakanje, padanja, dizanja, grljenje mraka, male smrti, ponovna ustajanja u svitanja, slavlja, tuge, radosti...
20 i nešto godina života, a samo
Jedan klik nestajanja!
Blog mi je uvijek bilo mjesto gdje bih se vračala, onaj kutak svemira kada kažeš sada sam kući, sada sam doma
I nemam blage kako se pozdraviti sa onim djelom sebe kojeg sam često i sebi prešućivala,
kako se pozdraviti sa svima vama, zahvaliti vam na svemu, reći svašta nešto lijepoga, a
kako tek pozdraviti one moje ljudove i reći koliko sam zahvalna što sam vas upoznala
Ne znam
Nisam mogla ni zamisliti da će mi biti ovoliko žao...
@Blogy hvala!
Bilo je zadovoljstvo biti s vama u društvu!
Ljudi dragi budite dobri i dobro, svugdje i uvijek

520

it's always funny until someone gets hurt and then it's just hilarious