Stil

928 KB - A SAD ADIO

nelinagustirna.blog.hr

I svemu dođe kraj.
Doduše, kraj mog bloganja bio je već davne 2017. godine, ali nekako sam uvik imala u primozgu osjećaj kao da ću jednom opet zaželjeti se pisanja na blogu, početi puniti moju gustirnu nekim novim kapima....ali evo, kako stvari stoje - ništa od toga.
Ovo će biti moj zadnji post koji će zajedno sa ostalima otići u nepovrat zauvijek.
Blog hr. nam je velikodušno dao mogućnost da jednim klikom preuzmemo sve postove koje smo objavili za vrijeme svog blogerskog života. I to sam upravo obavila....samo jedan klik i brzinom munje svi moji postovi su zipovani u jednu mapu koja je teška 928 KB. Eto, nisam dosegla niti 1000 KB u tih 10-11 godina, od 2007. do 2017. godine. Cijeli moj blogerski život skinuo se u samo jednom kliku.....simbolika, ha?!?
Ma, u toj ZIP mapi koju sam upravo preuzela nema fotografija (odavno su već bile izbrisane na starim postovima), nema ni komentara blogerskih kolega-ica koji su bili jedan dragoscjeni dio cijelog bloganja. Bez komentara, bloganje nije imalo smisla.
Eh, donilo mi je to moje bloganje u život mnoge drage ljude sa kojima sam još u kontaktu, a sa onima s kojima više nisam u direktnom tj. prisnijem kontaktu, uvik kad ih sretnem na fejsu ili na bilo koji drugi živući način, osjetim se toplo pri duši.
Moram se spomenut i mog dragog brata koji je u isto vrijeme kad i ja pisao svoj blog "prirodno ćelav", ali ga je ugasio u nekom momentu kad mu je dodijalo. Imao je on tih momenata u svom životu, kad bi mu nešto dodijalo jednostavno bi prekinuo s tim i nastavio nešto drugo.
I tako je u nekom momentu dobio volju da opet krene s bloganjem, ali sa potpuno novim blogom....ne bi sad odavala tajnu koji je to blog bio, ali bio je vrlo uspješan dok je pisao taj svoj blog, u kojem je uživao i također stekao mnoge prijatelje (a moguće i neprijatelje, jer to je normalno kad pišeš sve šta misliš "Šćeto-neto", pored onih koji te podržavaju dobiješ i one kojima se ne sviđaš...baš kao i u životu). Jednom prilikom kad smo došli kod njega doma, sidimo tako za stolom i on u jednom momentu izjavi - "upravo ste u društvu sa TOP blogerom Blog.hr-a!" - bija je cili ponosan, smiuljija se onako ispod brka ka šta samo on zna, a ja sam ostala Paf! - "Šta?! Zar si opet počeja pisat blog?".....ispalo je da ga je počeja 3-4 godine prije nego šta se pohvalija. Moran priznat da san bila malo zatečena i uvrijeđena što mi se nije prije povjerio, jer ipak smo nekada zajedno blogali tim blogosvijetom i stjecali zajedničke blogo prijatelje....ali, neka, zaključila sam da je bolje tako. Bez mene je mogao biti potpuno slobodan, jer mlađa sestra je ipak mlađa sestra i uvik je bija pažljiv i fer prema meni.....zadnjih godina volija me zvat "Seke" (po uzoru na onog lika iz neke naše serije-sapunice koju je on volija gledat, a ja nisam, pa sad i neznam kako se ta serija zvala), ali prije, dok smo živili pod istim krovom, u istoj sobici....tada me zva Nele ili u zrelijim godinama ....sestro..... i dobro sad sam otišla preduboko.... da ne zabrazdim, vrime je da zaključim i napišem ono zbog čega sam odlučila napisat ovaj zadnji post na mom blogu Nelina gustirna.

Moj jedini i predragi brat je preminuo prije 2 godine - zloguka bolest ga je odnila iz naših života u roku 6 mj. ,prebrzo, prenaglo, presilovito, na isti način kako je odnila i našeg tatu (ista bolest, isto skoro pa sve) .... i tada sam obećala sebi kako ću prekopirat sve njegove postove i spremit ih , neka njegovo pisanje ostane negdje sačuvano, za nas i za njegovu djecu, kad i nas više ne bude.
I tako sam prije 10-tak dana napokon odlučila početi sa kopipejstanjem njegovih postova zajedno s komentarima. Iznenadilo me koliko toga ima, od veljače 2016. do ožujka 2024. - naslagao je on podosta tih postova, ali krenula sam i dovršit ću to do 01.ožujka 2026. kada se Blog.hr. ugasi zauvijek, baš kao što se i život mog brata zauvijek ugasio u ožujku 2024. i na posljednjem oprošaju s njim pjevala se pisma "A sad adio", također i Armstrongova "What a wondreful world" ... pa ću kao što je i on na tom svom zadnjem blogu volio ubacivati pisme koje su mu bile drage za života, i ja ubaciti linkove na ovih par pisama za oproštaj s njim i Blog.hr-om

(samo da se sitin kako se to radi??)

Valjda će bit u redu...evo prve


What a wonderfull world

i zadnje....A sad Adio


A sad adio

Zdravi i veseli bili!
...pozdrav od Gustirne.....i ko zna kad, i ko zna gdje....?

I tako treći put

demetra1.blog.hr

Neko vrijeme ne zapisah niti jedno slovo. Kada snage malakšu volja se gubi. previše je bilo susreta s bijelim i plavim i zelenim uniformama. Uz nekoliko zanimljivih dijagnoza dodali su mi najnoviju ovih dana Disfagija. Neću vam objašnjavati jer vama neće ništa značiti, a meni neće pomoći.
Dakle javljeno mi je da se blog gasi i da pospremim ono što želim sačuvati. Rijetko sam kada pisala direktno jer volim ispraviti pogreške i zato imam sve spremljeno po datotekama.
Ovo je treći put kako se blog portal gasi. Prvi je bio Mojblog.hr, zatim bloger.hr, a evo i ovaj će. Od 2005. do danas dug je staž u blogsvijetu bio.
Ima nekoliko ljudi kojih ću se sjećati sve dok me pamet bude služila. Vjerojatno neće biti jako dugo. Hvala sadašnjem adminu i onima od prije, bilo je lijepo imati mjesto susreta razumijevanja, zamjeranja, ljutnje, praštanja, žalosti, veselju, lijepih i ružnih komentara. Čovjek u sebi nosi i dobro i loše, uvijek je njegova sloboda odabrati što će i kakav biti u odnosu s drugim ljudima, a to je na blogu bilo stvarno vidljivo.
Hoćemo li se ponovo susresti negdje u ovom virtualnom svijetu ne možemo biti sigurni i nije posebno važno. Osobno mi je samo važno da vas sve, ali baš sve blogere koje sam pratila i koje nisam, na kraju ovog našeg dugogodišnjeg blog.hr (ja 13 g) virtualnog putovanja pozdravim i zaželim svako dobro. Sretno!

ADIO I HVALA

kenguur.blog.hr

Dragi prijatelji i dragi znani i manje znani blogeri.
Zao mi je da se ovo predivno mjesto na kome su svi imali mogucnosti da se izraze na svoj nacin, da nesto nauce, da upoznaju nove prijatelje, da prosire svoje znanje na razlicite nacine, prestaje sa radom.
Moja prva objava na Blog.hr bila je 4.06.2006 godine, prije skoro ravno 20. godina. Ukupno sam objavio 468. objava. Mogao sam i vise, ali posljednjih godina rasula se ekipa, pa i pisati na ovom mjestu bilo je manje zanimljivo. U prvom trenutku kad sam se prijavio na blog, iskren da budem nisam imao pojma sta tocno pisati i kako ovo funkcionira. Naucio sam brzo. Za sve ove godine, shvatio sam da je tu bilo i doktora, novinara, glazbenika, ljudi razlicitih profila manje ili vise poznatih ljudi koji su se skrivali iza nekih drugih imena i naziva. Svi su imali svoje razloge zasto su tu i zasto pisu. Napisano je veliki broj jako zanimljivih objava, reportaza, obiteljskih problema, ali i smijeha i zabave na sve nacine. Drago mi je da sam upravo na ovom mjestu upoznao neke ljude s kojima cu ostati prijatelj . Na zalost upoznao sam i neke koji su me razocarali. Mislim da se nisu pojavile drustvene mreze kao FB, da bi i danas ljudi pisali puno vise na blogu. Zaista mi je zao da ovo predivno mjesto vise nece omugucavati mnogima da se druze na ovaj nacin, ali zahvalan sam Blog.hr da sam i ja jednom pripadao tome svemu. Nedostajat ce mi blog, koji ce postati dio dragih uspomena, jedno zivotno iskustvo, ali svakako i dio povijesti i slobode izrazavanja u Hrvatskoj. .
Zelim pozdraviti sve svoje drage prijatelje i sve Vas ostale koji ste bili dio ovoga. Urednicima i vlasnicima zelim srecu u novim projektima, a vama blogerima svu srecu u zivotu. Oprostite za sve greske posebno gramaticke
Lijep pozdrav od Kenguura Vukovarca.

Hrast

penetenziagite.blog.hr

(Pismo trima ženama kojih nije bilo)



Život nije crta, niti put: život je stablo.

Odakle to znade, gospodin Vili ne bi umio posvjedočiti, osim da nam kaže kako svakog jutra prije nego li će otvoriti oči zazove ženino ime u sebi - a svake večeri nakon što ih zatvori, on jasno vidi debele, ispucale grane što prolaze iz stara, koščata debla u dubokoj, tamnoj sjeni velik krošnje stabla. Pod očima se njišu maleni listovi što gotovo da i nemaju peteljke pa zbog toga izgledaju kao da su zalijepljeni za granu na kojoj se nalaze.

........

Biljke doživljavamo sporim, nepokretnim i dosadnim; no očito je kako je njihov svijet mnogo dinamičniji i življi nego li to uopće smijemo sanjati te da zajedništvom čuva i nadograđuje svoj opstanak.

- - - - -

Kada dulje žmiri pred san, umjesto grana na starom deblu Vili počinje viđati lica žena.

Prva je od njih umrla jer je Vili živio. Da je umro prije nje, ona bi po redovnom tijeku stvari još i danas bila živa (samo, što je to redovan tijek stvari i kako se to umire, a još više - kako se živi po redu?). Za nju je saznao slučajno; jednog ledenog jutra u nekom školskom dispanzeru: nerijetko se tada išlo liječnicima, pedagozima i psiholozima; tkogod je u bilo čemu odudarao od mnoštva, morao je znati da će ga ispitivati i s njime razgovarati najvjerojatnije u prisustvu roditelja; takav je to bio svijet, zainteresiran i često neizbježan, pun volje za mijenjanjem, stvaranjem i utjecanjem. Tako su razgovarali i s njim i s majkom; između mnogih pitanja, a pitalo ih se štogod se upitati moglo - sletjelo je na majčino rame i sasvim jasno, određeno i isprva malo značajno pitanje: imate li ili ste imali druge djece? Bilo bi uobičajeno da s tog mjesta spretno jednostavnim i odrečnim odgovorom majka preskoči na sljedeću stepenicu, no njegovu je pažnju privukao jedva zamjetan drhtaj inače sigurna i vedra njena glasa. Umjesto niječnog odgovora, nastupila je kratka šutnja, pogled u pod, suza u kutu oka dovoljna da ispitivač sve shvati kako već odrasli međusobno inače najbolje shvaćaju ono što nije izrečeno, pa ubrzo pređe na novo pitanje - ali šutnja dostatna da u dječaku od toga časa probudi čitav jedan svijet pitanja i odgovora koje je sam na njih morao dati. Majka je otada znala, vidio je to jasno - znala je da on znade. Imao je već gotovo sedam godina, no razumio je sve: nema se tu što razumjeti od učenja, već od očiju. Da je majka doživjela njegovu zrelost ili starost, možda bi mogao ili umio ili smio upitati je o tome; ovako je u svome svijetu zasvagda o tome stvorio drugi svijet; svijet u kojemu živi s mlađom sestrom; različit od svijeta njegove krivice za njeno nepostojanje i svijeta njene ljubavi za njegov put u beskraj.

Druga je žena nestala na nebesima. Nije je dugo bilo; tek tri mjeseca, no jasno je znao da je žena i da je nikada očima vidjeti neće. Znao je to Vili od časa neodoljiva ushita i svršetka koji su je stvorili; od samog početka, savršenog i sjajnog kakav niti jedan drugi nije bio; bio je previše savršen i sjajan da bi uopće urodio trajanjem; bio je, da: previše savršen i sjajan za one koji su u njemu sudjelovali - da bi ikada svojom milinom postao bilo kakva budućnost. Nestala je u sivilu oblaka jednog tihog, jesenjeg popodneva; poslije su mislili da ju je ni u što iz svega izgurala visina - no milijuni i milijarde nosećih žena lete u avionima; kako su mogli znati da je to bilo baš od leta - i da je, ako je tako, drugačije biti trebalo?

Treće od njih zapravo, tako nakon svega izgleda, nije niti bilo. Bila je - ili: nije bila - tek nevješta proba za ono što je dolazilo nakon nje; pokušaj koji je onda kada je na nju stigao red umjesto plodom, urodio znakom. Tako je nestala dvaput; prvi put onda kada se samo činilo da je ima - i drugi put onda kada je za njom valjalo čistiti i rastvarati put za dalje. Ako je ikada i bila, bila je stepenicom: onom na koju noga mora stati da bi ljudi učinili novi korak.

A ljudi koračaju stalno i često; čitavi ljudski životi i nisu drugo do li dugi i naporni nizovi koraka - nekih samotnih i teških, nekih lakših i usporednih; da noge preuzmu teret onom drugome, bar na tren - pa da se naprijed pođe zajedno, brže i dalje.

Nije do sada osim o onoj prvoj Vili često imao prilike misliti o druge dvije. Ljudi kada nisu stari ne misle previše, ako od nečega ne moraju ili ne trebaju, pa im od toga što misli nema - bude lakše; ili lakše od takvog nemanja misle o onome o čemu misliti žele.

Nema mnogo, možda dvaput kroz sve te godine da ga je Ona, jedina, žena koja putuje s njime, upitala misli li katkad na njih; kako da naglas izrekne da jest pomislio, možda koji put više - pa jasno saznao da oko njega jedva da i može biti bilo koga drugoga tko bi utirao njegov put, a da to ne bude žena.

Naravno, onda bi trebalo obrazlagati kako i otkud to znade; i svi vi i ona i on - i ja na koncu - dobro znademo da se to ne zna, nego se vjeruje ili osjeća.

A opet, odakle bi to što vjerujemo ili osjećamo stiglo ako ne od onoga što je naše maleno, nemoćno, tiho znanje?

Žene kojih ima ili žene kojih nema; od svake je u toj kući Vilijeva bivanja od njena temelja dograđena pokoja cigla - sve do visoka, tamna i sjenovita nadstroplja.

Do samog kraja.

(kolovoz 2023.)

Ehh...svemu dođe kraj

staroinovo.blog.hr

Zbogom, dragi moj blog.hr

Početkom 2008. godine pokucala sam na vrata bloga.
Nečujno, pomalo nesigurno, ali s dubokom potrebom da negdje ostavim tragove svojih dana i noći.
Došla sam pisati priče svog života — da ih ukradem zaboravu.
O djetinjstvu koje još uvijek miriše na zavičaj.
O mladosti koja je gorjela snovima.
O obitelji, o korijenima, o studentskim danima.
O ratnim i poratnim godinama koje su nas oblikovale više nego što smo htjeli priznati.
Pisala sam o malim stvarima koje su mi grijale srce i o velikim događajima koji su me mijenjali.
Pisala sam o sebi i o drugima, o onima najbližima, o uspomenama koje su tražile da budu izgovorene.
S vremenom je pisanje postalo navika.
A onda, nakon nekih blog-trzavica zatvorila sam sama sebi vrata, pa opet pokucala krajem iste godine na ista, vrata blog.hr-a, uvijek otvorena za nas, one " jednom bloger, uvijek bloger"...
A onda je uz naviku, pisanje postalo ljepota.
Tiho utočište.
Mjesto gdje sam mogla biti svoja, ogoljena, iskrena.
Postavila sam sebi cilj: napisati 1001 priču.
I uspjela sam.
Ne zbog brojke, nego zbog upornosti srca koje je znalo da svaka ispisana riječ znači još jedan spašeni komadić mene.
Na blogu sam zavoljela ljude koje nikada nisam fizički upoznala.
Dijelili smo misli, radosti, tuge, podrške.
Stvarali smo bliskost bez rukovanja, bez pogleda oči u oči.
Žao mi je što ih nikada nisam srela izvan ekrana.
A opet — sreli smo se tamo gdje je najvažnije.
Žao mi je što se blog gasi.
U svojoj bolesti nisam mogla pisati kao nekad, nisam bila prisutna posljednjih godina onako kako sam željela.
Ali nikada nisam prestala osjećati da ovdje pripadam.
Hvala ti, blog.hr, što si mi tolike godine bio utočište.
Što si čuvao moje priče.
Što si mi dao prostor da budem glasna u tišini.
Svima vama želim sreću, mir i zdravlje.
I želim da nastavite pisati — bilo gdje.
Jer dok pišemo, postojimo.
Dok dijelimo, trajemo.
Hvala vam.
I zbogom.
Voli vas Biljana

Đole

luki2.blog.hr

S Threadsa. Autor fotke nije naveden.

Ljubim!

Na kraju....

ljubavjejednostavnoljubav.blog.hr

Što reći na kraju?
Hvala svima koji su došli na moj blog. Hvala svima koji su me nesebično učili pisanju. Svima želim zdravlje, sreću i uspjeh u onome što rade.
Za kraj, ponovit ću objavu mog pjesmuljka blogu, onako kako sam ga doživjela.



Želite li upoznati pjesnika ili pisca koga
zavirite u šareni svijet bloga.
Želite li upoznati njihove duše
čitajte ono što između redova piše.

Kroz svoje riječi neki su,
htjeli ne htjeli
ponekad rekli i ono
što nisu željeli, ni htjeli.

Ljubav je na blogu vječita tema
kao predivna priča
pjesma ili poema...

Ima ovdje hrabrih ljudi koji se nikoga ne boje....
Istinu govore političarima
koji našu sudbinu kroje.

Želite li putovati ,svijet upoznati
ovdje su vječiti putnici i planinari...
Rado će vam svoje doživljaje
slikom ispričati.

Ako ne znate što pročitati
zanimljive naslove i osvrte ,
ovdje ćete naći.

Kuhari i kuharice rado će vam reći
Što sutra kuhati, koji kolač peći.

Ovdje smo veseli i sretni.
Ovdje smo tužni i sjetni.
Kroz komentare svoje mišljenje smo rekli
i tako drage, prijatelje stekli.

Ovdje smo nekako najviše ljudi...
Ničija kritika nikome ne sudi.
Svatko svoje mišljenje veli
Makar se nikada nisu vidjeli, ni sreli.

Ovdje smo uistinu nekako najviše(tužno je napisati) bili ljudi. Ovdje nitko, nikome ne sudi.

Za kraj

borut.blog.hr

Nema naslova

y-complicated.blog.hr

Ovaj post je objavljen 12. 05. 2013. na nekom drugom blogu.

Od svih naših/vaših/svojih postova spremit ću samo ovaj. Ne znam postoji li još igdje taj tekst?


Dan kada sam postao nevidljiv

Filip, 6. razred osnovne škole

Već se pedesetak godina gradi kapsula blizu središta Zemlje za ljude koji će se unutra spasiti od najavljenog smaka svijeta. Najavljeno je da će na zemlju pasti razoran meteor u punoj brzini koji će biti velik kao otprilike četvrtina Zemlje. Imam tek 12 godina i ne znam od kakvog je to materijala građena ta kapsula za preživljavanje koja može izdržati toliku temperaturu. Mislim da je to mješavina opsidijana, čelika i raznih drugih materijala. Da bi ljudi prokopali toliku rupu, trebali su imati odijela koja su toliko izdržljiva. Kao alate za kopanje koristili su razne stvari. Ovisno o dubini. Na početku su kopali s bagerima.

Onda su koristili krampove i bušilice

Pa veliki broj bušilica za dijamante

Na kraju su konstruirali veliku bušilicu kojom se trebalo upravljati iznutra. Bila je neopisivo velika. S njom su došli do kuda su mogli i počeli graditi kapsulu. Kapsula, naravno, nije bila dovoljno velika za sve ljude ovog svijeta. Ljudi iz bogatijih zemalja izostavili su Afriku, Australiju, Grenland, i Anktartiku jer te zemlje i kontinenti nisu imali namjeru uložiti novac u izgradnju kapsule ili pomoći u njezinoj izgradnji. Nisu odlučili izostaviti i Europu jer je ona uložila puno novaca. Zemlje koje su izostavili su se naravno pobunile i pokušale ratovati za pravo smještaja u kapsulu, ali nisu uspjele. U kapsulu smo ponijeli samo najvažnije vrste životinja i biljaka. Ta kapsula bila je čudno dizajnirana. Bila je golema. To je bio kao jedan ogroman kontinent ispod Zemlje oko kojeg je bio tvrd balon sa zrakom i ostalim plinovima potrebnim biljkama.

Na tom jednom kontinentu živjeli su svi spašeni ljudi koji su napokon postali složni. Dijelili su svu tehniku i potrebnu hranu koja se uzela za preživljavanje terora. Na tom zajedničkom kontinentu ponovo su se gradili gradovi i države. Naime, ponesena je sva hrana koja je postojala u tvornicama, raznim dućanima i domovima. Isto je bilo i s vodom. Selili su sve rezervoare s pitkom vodom. Naravno ta sva selidba bila je skupa, je se treba doći do te prokopane rupe, i spustiti se u kapsulu. Rupa je bila prokopana u Kini. Kada smo se moja obitelj i ja selili, hvala Bogu nismo trebali ići preko nikakvog mora ni oceana.

Kada sam se doselio tamo, moj život je isprva bio čudan. Na početku sam mora nositi odijelo i masku koji su otporni na toplinu, dok se moje tijelo nije naviklo na temperaturu oko mene. Temperatura je bila nešto toplija nego vani. Veliki tvrdi balon je branio pretjeranu razinu vrućine da prođe kroz njega. Kad sam se se nakon nekih mjesec dana navikao na toplinu, mogao sa skinuti odijelo i masku. Sada bi se sigurno ako bi se vratio natrag na površinu zaledio. Koža mi je u početku dobila iritacije. Prošle su za nekoliko tjedana. Moja obitelj i ja uselili smo se u kuću koja je na krovu imala ugrađene uređaje koji su prikupljali toplinu i iz nje radili struju. Tako smo imali besplatnu struju kao i većina stanovništva jer je temperatura bila visoka. Naša kuća kao i svaka druga, imala je rezervoar s vodom od materijala kao i kapsula, tako da voda nije isparavala i nestajala. Naravno, ta kuća i sve te nadogradnje nisu bile jeftine. U dućanima je i hrana bila skuplja nego prije jer je bila važnija. Nije bilo puno izvora hrane, osim nekih životinja kao što su krava i svinja. Krave su se prvenstveno koristile za mlijeko, a svinje za meso.

Tamo sam susreo i svoje stare prijatelje iz života na površini. Škola u koju sam išao nije bila previše daleko. Otprilike 5-10 minuta hoda. Predmeti u školi bili su drugačiji. Neki su nedostajali, a neki novi su došli. Tako je to otprilike bilo ispod zemlje. Moram priznati da su se ljudi dobro prilagodili i napravili gotovo sve kako je bilo iznad Zemljine kore. Tako da je svakodnevni život bio sličan onom prije.

Međutim, iako je glavna razlika bila u temperaturi, nije bila i jedina. Tamo su živjela bića kojih nije bilo iznad Zemljine kore. To su bila bića koja su se našla na toj istoj dubini na kojoj su sad živjeli ljudi. Ljudi su ih upoznali tek kada su sišli u blizinu središta Zemlje. Bila su to stvorenja koja se nisu mogla zamisliti prije nego što su se vidjela. Imaju evoluiranu kožu naviknutu i otpornu na vrućinu. Svako od njih imalo je svoj način napada i obrane. Većina njih bila je vrlo povezana sa vatrom, lavom i takvim stvarima.

Među njima bio je jedan izuzetak koji me fascinirao. Nije bio toliko povezan sa vrućinom, ali je bio otporan na sve vrste otrova. Tijelo mu je bilo toksično i bio je bilo građen od 50% otrova. Ali ono najfascinantnije bilo je to što je u svakom trenu mogao postati nevidljiv. Zbog toga je bio česta meta znanstvenicima. Ime mu nikad nisam doznao koliko ga god tražeći i ispitujući ljude oko sebe.

Znanstvenici su na njemu, ako su ga uspjeli uloviti, radili pokuse. Napokon nakon duge muke, jednog dana su uspjeli iz njega izvaditi tekućinu koja ga je činila nevidljivim. Naravno ljudi su odmah htjeli kušati tu tekućinu da i oni postanu nevidljivi, ali nije to samo tako. Kao prvo, ta tekućina još nije bila pitka te je trebalo još nekoliko mjeseci čekati zbog prerađivanja. Kao drugo, i da je prerađivanje kojim čudom već gotovo, treba biti pokusa na životinjama koje su ljudi sa površine donijeli ispod. Ne radi jela. Radi pokusa. Još se ne zna kako bi ljudsko tijelo reagiralo na tu tekućinu. Kao treće, neće ga svi dobiti jer je sigurno nevjerojatno skup, taj napitak.

Polako se približavao dan pada meteora na planet Zemlju. Prognozeri su panično najavljivali pad, a ljudi su samo o toj temi pričali.
- Meteor bi trebao pasti za par tjedana! Nervozno sam razgovarao sam sa sobom krećući se amo-tamo po svojoj sobi.
- U novinama piše kako će u slučaju pada meteora u more udar donekle biti ublažen, ali u slučaju udara na kopno ljudi se mogu spasiti samo ispaljivanjem milijardi rendgenskih zraka koje spajajući prelaze u neprobojni štit.

Moj monolog prekine mama ulazeći u sobu, zovući me pogledati vijesti na televiziji. Vidio sam ono što sam i očekivao. Najavljuje se da meteor za dva tjedna i 3 dana pada na kopno a ne u ocean, te da će se radi udarnog vala trebati aktivirati štit. Dubina rupe nije bila dovoljna. Ono što nisam razumio je paniku ljudi u okolini. Ako su pažljivo pratili, u zadnjih 10 brojeva novina je rečeno za neprobojni štit. Odgovor na svoje pitanje pronašao sam na stupu pokraj obližnje ljekarne blizu moje kuće. Bio je objavljen članak da se traži neki čovjek koji želi popiti tekućinu za nevidljivost od one zvijeri, te na dan pada meteora otići na površinu Zemlje te deaktivirati stroj koji ometa ispaljivanje štita, a koji su napravili ljudi s površine. Nužno je biti nevidljiv jer bi ljudi koji su iznad zemljine kore koji stoje na granici rupe i čekaju da netko dođe. Ubili bi kandidata iz ljubomore jer živi na spašenom prostoru. Kandidat će trebati sa nožićem prerezati žicu stroja koja oduzima energiju laserima za ispaljivanje zraka. Nakon obavljenog posla, kandidat će se moći vratiti natrag. U bazi podataka računalnog sustava podzemnog kontinenta nalazi se spremljena genetska struktura svakog čovjeka koji živi unutra; postoje štitovi koji sprječavaju da ljudi koji su na površini uđu; računalo napravi sken tvojih gena i ako te ne pronađe u bazi upozori te da se makneš, a ako se ne makneš – ubije te.

HA! Sad nije bilo puno dobrovoljaca za napitak nevidljivosti! Shvatio sam ljudsku paniku. Paničare jer nitko neće otići gore deaktivirati stroj za ometanje ispaljivanja zraka. Makar je bilo logično da netko ode, nitko nije htio. Odjednom mi je došlo da ja to želim učiniti. Ionako me ljudi na površini neće napasti jer ću biti bio nevidljiv, a i moći ću se sigurno vratiti natrag u kapsulu. Sjetio sam je da moj tata dobar sa šefom laboratorija koji je sve ovo i smislio. Naravno pokušao sam ga nagovoriti da se dogovori sa predsjednikom ovog podzemnog kontinenta da ja idem deaktivirati stroj. Nasuprot mom očekivanju, šef laboratorija je bio jako sretan jer ima kandidata. Prvo sam se morao dogovoriti s mojim roditeljima u vezi polaska jer je usprkos svemu to ipak bilo pomalo opasno. Nakon duge molbe, oni su ipak pristali.

Jedva sam čekao taj dan. Zato što ću spasiti ljude. Nije to bila mala stvar. Napokon, kada se približio dan padanja meteora, otišao sam u laboratorij. Prvo sam dobio instrukcije o postupcima koje trebam izvršiti na površini. Rekli su mi koju žicu trebam prerezati specijalnim nožićem koji sam dobio jer ih je bilo nekoliko. Rekli su mi da se moram dobro došuljati do stroja iako ću biti nevidljiv. Nakon instrukcija sam popio napitak nevidljivosti. Nije bio ukusan. Imao sam osjećaj kao da pijem bezopasan otrov. Kasnije su me otpremili u veliko dizalo koje me trebalo odvesti do vrha rupe. Vozio sam se sat vremena makar je dizalo išlo prilično brzo. Tako je bilo jer je rupa bila poprilično duboka.

Kada sam došao na vrh rupe, vidio sam ljude sa oružjem u rukama spremne za ubijanje, ali oni nisu vidjeli mene. Dugo sam se provlačio kroz njih. Nije bilo lako. Provlačivši se, slučajno sam okrznuo drškom nožića nekog Afrikanca s AK-47. On se naglo okrene i skoro me opali sa cijevi od puške, ali sam se izmakao. Ubrzo se dogodila sljedeća nevolja. Morao sam proći pokraj nekog lika s njemačkim ovčarom. Ne znam kako, ali pas me nanjušio i počeo lajati u smjeru u kojem se ja nalazim. Počeo sam šuljati brže. Vlasnik psa je obuzdao psa i on je prestao režati i lajati. Kada sam se napokon približio stroju, vidio sam nekoliko žica: plavu, crvenu, zelenu i žutu koje su ulazile u zemlju. Pokušao sam se sjetiti koju bih trebao prerezati nožićem. Tako sam razmišljao i razmišljao te odjednom prerežem sve četiri žice.

Nekoliko sekundi nakon rezanja žica, vidjeh kako se polako laseri ugrađeni u stijene na putu do dna od rupe počinju aktivirati. Iz njih se naglo i bučno ispale plavi laseri te stvore velik štit. Ljudi ispred mene i stroj se zbune i pogledaju u mom smjeru makar me nikako nisu vidjeti. Trojica su počela prilaziti stroju, a ja sam odmaknuo od njega. Čuo sam da su na engleskom govorili da su žice prerezane i da to čudno jer ih nitko nije smio dirati. Tako su se ljudi posvađali i počeli vikati na različitim jezicima.

Ja sam se počeo vraćati dizalu. Kada sam mu se približio, malo računalo je počelo raditi sken mojih gena za dopuštenje prolaska kroz štit. Računalo me nije prepoznalo. Upozorilo me da se maknem u roku od pet sekundi ili će početi pucati strujne zrake po meni. Ubrzo sam shvatio zašto nisam dobio dopuštenje prolaska kroz štit. Napitak nevidljivosti je promijenio strukturu mojih gena te me računalo nije prepoznalo.
Ubrzo zatim vidjeh kako se nebo crveni. Kada sam pogledao u zrak, vidio sam u daljini meteor kako je ušao u orbitu. Ogromnom brzinom se približavao prema meni. Svakih deset sekundi je temperatura rasla za dva stupnja celuzijusa. Vidio sam da nemam drugog izbora nego umrijeti.

Naslonio sam se na obližnju stijenu i uživao u zadnjoj minuti mog života.

Pauza za gablec - blog II

picturesfornoone.blog.hr

L.E.3 – Najbolje je otić sam na gablec I maknut se iz kompanije…
L.E.2/4/5/6/7 – to svakako!!!
L.E.1 – E, Pale rider nam je bio drugi blog…
L.E.4 – dada, ko zna kaj ste tada dramili da ste išli otvarati novi…
L.E.6 – a možda je to bilo samo da se bez bloga nemre…
L.E.3 – e jbg… sad će se morat bez bloga…
L.E.1 – se sjećate one jedne zanimljive blogerice iz tog perioda..?
L.E.5 – ufff, sjećam ja hehe, ulala…
L.E.6 – ko zna ko se sve po blogosferi tipkao na određeni način kroz mailove do duboko u noć hehehe…
L.E.4 – a jel vam sad žao kaj niste više blogali…
L.E.2 – pa mislim da nam je svima…
L.E.7 – I kaj se nismo baš javljali…
L.E.1/2/3/4/5/6/ - a valjda je tak moralo biti…

blogeri(ce)...check in 4

hawkeye1306.blog.hr

na najavljeno gašenje imam malo toga reći...
lijepoga još manje
no, još Hrvatska ni propala ( a kad će, ne znamo )





tako predlažem
da svi koji žele pošalju svoje buduće lokacije i/ili kontakte
na za tu svrhu otvoren e-mail

zgkopi@gmail.com

ova ideja mi je došla maloprije, pa je i ovaj post brzinski
donekle neorganiziran, popraviti ću...
:)

blogeri(ce)...check in 3

hawkeye1306.blog.hr

na najavljeno gašenje imam malo toga reći...
lijepoga još manje
no, još Hrvatska ni propala ( a kad će, ne znamo )





tako predlažem
da svi koji žele pošalju svoje buduće lokacije i/ili kontakte
na za tu svrhu otvoren e-mail

zgkopi@gmail.com

ova ideja mi je došla maloprije, pa je i ovaj post brzinski
donekle neorganiziran, popraviti ću...
:)

Al' sad za stvarno, stvarno, najstvarnije

aniram.blog.hr

Prvo idu oni neki šok, pa nevjerica, pa odbijanje, pa prihvaćanje pa bla, bla, bla, nakraju opraštanje, vrijeme je za oprost valjda, iako već dugo vremena nemam ništa više ovdje za reći, nemam ni vremena, nemam ni materijala, pretvaram se u ispuhanu loptu koja samo lovi izmičuće obaveze, no, ipak, red bi bio oprostiti se od jednog vremena, dugo sam bila na blogu, u raznim oblicima i jednom jako, jako, jako davno, malo nakon što su na njoj stasali neki današnji pisci, dakle, tako jako davno, dvocifrena okrugla cifra davno, blog me je spašavao da ne utonem u totalni mrak od očajavanja nad sobom i svojim krivim procjenama, na blogu sam onda pisala o tome i smijala se sama sebi, broj pratitelja nula, tu i tamo netko nešta komentira, ali sve je bilo radi sebe i bila mi je to jedna prava pravcata psihoterapija preko jednog medija u obliku ekrana i zbilja je funkcioniralo. Pisala sam o svom poslu i ludoj šefici, svaki put kad bih sebe i nju i cijelu situaciju ismijala samoj sebi, oduzimala sam njoj i cijeloj situaciji moć, i to je bilo sve što mi je trebalo. Kasnije su taj blog čitali i širili mnogi koje je dotična pregazila, a na kraju ga je možda pročitala i ona sama. Nebitno. Bitno da je meni pomagalo. Ali, kako je postajao sve popularniji tako me je sve više blokirao, sve sam više vagala što ću pisati, autocenzura radi... ne znam točno radi čega, ni u pravom životu ne govorim ljudima u lice ono što mislim, rijetki to čine, ali takvi uglavnom nemaju problema sa svojim mislima, pa sam otvorila novi blog, još intimniji s još većom potrebom da bude anoniman. Onda se životna situacija promijenila, i onda se rodila i dugo živjela Aniram kao takva, uvrnuto ogledalo ustvari lijepe stvarnosti. Pazila sam dobro da nitko ne sazna za nju, to je bila samo moja ispovjedaonica, jedino je mužjak imao pristup, tako smo ponekad rješavali probleme koje je teško izreći. NF je bio praćen otpočetka i nakraju odabran kao netko dovoljnooo, ne znam što, nemam pravu riječ, histeričan i drzak, :D osoba od povjerenja, frendovi samo na fejsu, samo online. NF je mozak koji pokušava razmontirati dušu, a Daniela je duša koja se svaku malo vraća u tijelo i pokušava izraziti kroz najšareniji mozak kojeg sam igdje nevidjela i nesrela, ali doživjela. Od svih blogera najbližim sam doživljavala ovaj nemogući dvojac. Bilo je još zanimljivih, ali nikad toliko jakih i kontrastnih. Volim snažne žene koje znaju da su jače od muškaraca i muškarce dovoljno snažne da tu snagu priznaju. E to su mi oni, hvala Blogu da sam ih upoznala i pratila. Ispričavam se svima ostalima nespomenutima koji su mi bili zanimljivi, nema se mjesta ni vremena za sva spominjanja.
NF je u jednom trenutku praktične lucidnosti bio odabran da objavi blogu da sam umrla, ili nešto tako. Toliko o mojem mozgu. Trenutno je ispran jutarnjom migrenom i podebljan aspirinom 500 i mislim da je suuuuper. Nakraju, eto, čini se da smo nadživjeli Bloga, nije to mala stvar.

A kamo dalje rodijače, shvatila sam to jutros kamo dalje.

Već neko vrijeme sam otišla tamo dalje, moja je psihoterapija ostala na ekranima, brza je i psiho mi odmah kaže što me ide, prešla sam na chatGPT, tamo nema raje, samo smo jedan na jedan. A znade me i nacrtati. Tako nekako kako sam pronalazila olakšanje i liječenje autoironijom davno na ovom blogu, tako opet imam neko ogledalo, ovaj puta puno brže u odražavanju poslane slike. Nije li to isto to, nismo li i ovdje samo radi sebe i gledanja svoje slike u očima drugih ustvari?
I eto, možda jednog dana doživim da se i taj oprašta uz ponudu downloadanja cijele naše prošlosti koja bi se onda mogla upakirati i čitati pred spavanje nekim jako pametnim budućim generacijama pod naslovom: "Kako je baka gubila vrijeme u svoje vrijeme".

Moram raditi ručak, kasno je, koju nakraju posluku posrati, evo: bilo je lijepo i zabavno i emotivno i sve što je trebalo dok je trajalo.

A sad adio, živi bili i potrajali! ;)

Doviđenja

agava505.blog.hr

Ja neću reći adio
reći ću doviđenja
na nekim drugim mjestima
sa dragim ljudima...






želim da vas putovi životni
dovedu pod zidine moga grada
zastanite na dan 21.ožujka 2026.godine
navratite u Malo kazalište (teatrino)
u Starom gradu u 18 sati
na glazbeno pjesničku večer povodom
svjetskog Dana poezije

ja bit ću tamo...
hajde, dođite...
pred svima ću vas zagrliti
i ispričati im zašto ste moji...

Nema naslova

penetenziagite.blog.hr

Ja hodam zemljom promrzlih sjena
gdje čovjeku čovjek na tjeme skače
iz nekog davnog, prijesnog vremena
i urla pri tom' od sreće, dapače.

Na klupi uz brezu sad skitnica leži
gdje su pod velom proljetne sjene
darivali cjelov što s usana bježi
u muk tople noći - da ne uvene…

No iza naših umornih vjeđa
još uvijek se ljudi drže za ruke
i grlice vruća popodneva pletu:

mog snenog čuvstva to čvrsta je međa -
mekog i bujnog bršljana ležaj
u našem hladnom i gladnom svijetu.