Blog.hr

cool

sri

01/26

Tko se boji lika još.....tri za groš, tri za groš....

luki2.blog.hr

Danas sam konačno uspjela. Otišla sam u Scenoteku, pogledati predstavu po motivima knjige Julijane Matanović "Tko se boji lika još". Bolju predstavu odavno nisam pogledala. I to ne samo u zadnje vrijeme.
Julijana se osudila napisati nešto, što potpuno izlazi iz profesorskog diskursa. I gle čuda, osudila se dati priču svakom svom liju kojega je izabrala - iz povijesti hrvatske književnosti.
Likovi su se, izgleda, oteli kontroli i počeli se sami predstavljati i objašnjavati tko su. I zašto su baš takvi.
Tako i u predstavi, a i prikladno ukomponirani u reality show "Tvoj lik zvuči poznato", petero ljudi dobije od kola sreće zadatak i svatko treba obraditi po jedan lik iz književnosti koje mu dodijeli kolo sreće. Divni likovi (recimo Alkar) i još bolje interpretacije.
Predstava je napravljena sa glumcima i glumicama iz Novog života, u kojem su okupljene slijepe i slabovidne osobe. Mario Kovač, redatelj, je točno u srž pogodio način na koji treba prezentirati Julijaninu knjigu, ali je ujedno uzeo i slobodu osmišljavanja likova uz pomoć glumaca, koji su pravo otkriće. Profesionalni i marljivi. Talentirani. Pametni. Ponekad instinktivni. Puni ljubavi za ono što rade. I najvažnije- ne boje se ničega. Pogotovo ne izazova.
I "reklame" koje se pojavljuju na platnu nakon svakog glumca/lika, savršeno su osmišljene...
Bravo Julijana, bravo Mario i Ana Prolić (adaptacija, dramaturgija i rezija). Bravo za sve glumce. Mario Kovač je u ovom slučaju u dvostrukoj ulozi i glumac, voditelj reality showa.
Ovakve predstave bih mogla gledati svakodnevno.
Još sam srela i prijateljicu iz knjižnog kluba!

Ovu bi predstavu vrijedilo "vidjeti" i na filmskom platnu.

Da bar nabrojim divne glumce: Ružica Domić Lalović, Kristina Krsnik, Danijela Vidas, Igor Kučević, Vojin Perić, Mario Kovač.

Moje fotke...

Ljubim vas!

UTOČIŠTE

komentatoricamicaa.blog.hr

Imam jednu hrid uz more koja me šutljiva kakva jest prima
ona je tu kao utočište okrenuto moru , ovih dana najdivljijem
najsivljem i najbučnijem moćniku : mrmori moje more
umjesto glasa kojeg priželjkujem i tješi onaj neprospavani umor
brige, strahove i nedoumice koje su posložene pratilje
besanih noći

ova stijena je velika, nazubljena školjka ispod agave debelih
mesnatih listova s imenima i datumima
neki su ljubav počinjali baš tu gdje otpuštam umor uzaludnosti
skupljenih koljena uz ove nadnaravne zvukove mora i juga
pitajuć' se gdje su ovaj Niko i ova Nada
iz ljeta 2006. s lista agave koji se zeleni pred očima mi

imaju li oni još dovoljno ljubavi
kojom noć pretvaraju u sretan dan ?

Ponekad je dovoljno jedno mjesto koje ne pita ništa.
I jedno more koje govori kad mi više ne znamo kako...

uto

01/26

Teta Zorka

penetenziagite.blog.hr

Teta Zorka živjela je u starom gradu pored mora što nekada bješe močvarom; u stanu s pogledom na stari rimski spomenik, trijumfalna vrata što su pozdravljala mnoge pobjednike i ispratila mnoge poražene u njihovu daleku i neznanu budućnost. Kada je Vjeko prvi put ugledao njene svijetle, vodene, meke, umorne oči, živjela je sa stricem Vlatkom; bio je tada običaj zvati sve starije gospođe i gospodu tetama i stričevima, kao da su nam bliski i dragi; tako su djecu tog doba učile majke – i tako im se činilo posve prirodnim i normalnim.

Vjekina je majka zajedno sa svojom prijateljicom s učiteljskog fakulteta kupila neku staru štalu u Istri; tada se takvo što moglo steći za malo novaca, pogotovo ako selo u kojemu se kupovalo nije bilo na samoj obali – a za još manje novca moglo se takvo što renovirati i osposobiti za stanovanje: dvadesetak kvadrata u prizemlju, dvadesetak na katu; u prvo vrijeme – ako to uopće možete zamisliti, nisu imali niti tekuće vode. Ovo selo bilo je udaljeno možda tek dva kilometra od mora; dovoljno da ne bude na moru, pa da ih njegovi valovi ne zapljuskuju i šume kraj njih kao da su na samom rubu svijeta u mrklim noćima, a da opet ne bude niti predaleko za djecu koja su svakog popodneva, iza ručka – odlazila u čoporu bezbrižno na kupanje.

Bilo je to selo dovoljno daleko da ga još dugo, dugo ne zapljusne val pravog, sveprožimajućeg turizma i da u njemu vlada pravi spokoj jednog davnog, zaboravljenog svijeta, malena i nevina od nepoznavanja i anonimnosti što su već vladale u gradovima – i dovoljno veliko da u njemu bude dućan; ta žila kucavica svakodnevnog života ljudi, koja je jamčila da se djecu ne treba mučiti odlaskom po kruh ili novine u susjedno selo udaljeno tri kilometra. Mlijeko se ionako uzimalo od prve susjede, često kozje; isto je važilo i za povrće i ribu; voće i bilje bralo se po grmlju i livadama jer ga je bivalo u izobilju; Vjeko se ne sjeća da su sve do njegove valjda petnaeste godine, kada je to valjda postala neka moda, ikada odlazili u obližnji grad kupovati na tržnici ili bilo gdje drugdje bilo što. Onoga što je trebalo, bilo je u izobilju, a od toga ponajviše dijeljenja, posudbe, radosti i skromnosti. Često se dan završavalo tako da se uopće nije niti znalo što će se sutradan spremati za jelo; ovisilo je to o tome hoće li nečiji ulov te noći biti dobar, hoće li se nečije mreže napuniti, ili će netko tog jutra obrati njivu ili vrt u kojem je nešto upravo sazrelo. Živjelo se onako kako bi priroda davala i dala, pa ako se koji dan jelo običnu puru ili prežganu juhu ili žutenicu, nitko od toga umirao nije.

Jedini Vjekin zadatak u tijeku dana bio je da barem dvaput ode do nedaleke špine s praznim kanisterima za vodu – i donese ih kući pune. Na špini je tekla voda bez zaustavljanja; već pod njom bio je sagrađen kanal koji je vodu odvodio u nedaleke njive i polja, kako ne bi propadala. Sve ostalo vrijeme koje bi mu dragi Bog namro u tijeku dana bilo je tada i tamo samo Vjekino; zato je toliko i volio ljetne praznike; budući da je majka bila lošeg zdravlja, pa ili je bila na bolovanju, ili je tek otpočela sa mirovinom. Njih su dvoje svakog ljeta za Vjekine osnovne škole provodili vrijeme od početka lipnja pa do početka rujna u tom malom, zaboravljenom selu. O tome kako je i na koji način vrijeme na tom mjestu protjecalo možda najbolje svjedoči činjenica da se tamo uopće nije slavio Vjekin rođendan, koji pada u to doba godine – jer ili uopće ne bi znali koji je datum u mjesecu, ili nikome niti nije bilo do toga da slavi nešto što je samo njegovo, vlastito i posebno i što se ne da baš podijeliti s drugima.

Majka se na pothvat gradnje vikendice na moru – unatoč tome što je otac iz grada na moru i što se tamo moglo ljetovati kada god se poželjelo - odlučila kako bi na prvom mjestu sama sebi, a potom i drugima, a ponajviše svome mužu dokazala kako je i koliko važna, sposobna i snažna. Stari je negdje oko Vjekina trećeg rođendana otišao s nakanom da se nikada više ne vrati u dom u kojem su ga osim sina i žene čekali i njeni roditelji; razumijete to već nekako, nadam se – premda njih dvoje svoj razlaz nikada neće potpisati na kakvom komadu papira. Kako bilo, Stari se zapravo čitava preostalog života – sve do majčine smrti, a nekako i u onih nekoliko godina potom – uvijek vraćao na to isto mjesto; prvenstveno radi Vjeke – ili je on barem imao takav osjećaj, a osjećaj važnosti i voljenosti najvažniji je osjećaj u životu, pa i kada si dijete; radi Vjeke - a onda i radi mame. Nikada se on njoj neće vratiti; samo će joj se čitava preostala života s mukom i moranjem ali nezaustavljivom i snažnom ljubavlju vraćati; tako i toliko da dijete iz te nevolje i sumnje uči kako se daje, trpi i voli.

Majka, povrijeđena do srži tim odlaskom, osjeća da mora konce života uzeti u svoje ruke. Kada je Vjeku rodila, imala je već četrdeset; sada zato nervozno ali odlučno gradi taj malen i važan svemir oko njega i sebe okružena svojim prijateljicama, kako bi joj bilo lakše. Tek poslije saznat će Vjeko da je na studiju svojedobno upoznala i tetu Zorku; vjerojatno je ona kao starija tada tamo bila profesorica, ili neki konzultant, savjetnik, mentor – i ostala je s njom prijateljica sve do konca njena vremena; možda je uistinu to što je teta Zorka stanovala u obližnjem gradu bio presudan trenutak u donošenju odluke o kupnji one štale.

- - - - -

Stric Vlatko, Zorkin muž, bio je Vjeki uvijek dalek i stran; takvi su tada bivali stariji muškarci onog vremena, pogotovo ako su još bili neprivlačni uslijed nekog posebnog razloga. A stric Vlatko bio je doista neprivlačan jer je pio i bazdio na alkohol gledajući te onim svojim krvavim, izbuljenim očima iz mraka sobe kao vuk. Bio je očito, to sada čovjek kada je već na pragu starosti može razumjeti, od onih tihih, nenametljivih i povučenih pijanaca što umjesto mlijeka s prvim udahom jutra otpiju čokanj rakije i popuše neku snažnu Opatiju ili Drinu, da ih pridignu i razbude od sna. Čime se stric Vlatko u životu bavio toga se više nitko ne može sjetiti; zapravo je onu Vjekinu životu postojao tek tijekom nekoliko godina, sve dok ga alkohol nije izjeo i ispio iz njega posljednju kap života onako kako bi on pio rakiju; tiho, sigurno i polako, pa ga odnio na nedaleko groblje na brdu što se spuštalo na staru cestu prema unutrašnjosti. Zbog čega je stric Vlatko pio, to nam vjerojatno nitko ne bi želio, a možda niti umio kazati sve da smo ga tada smogli snage pitati; moguće da je činjenica što imaju stan na tako važnom mjestu ukazivala na to da je stric Vlatko kada je bio mlađi morao činiti svakojake, nekada i ne baš lijepe stvari u životu za koje je tim stanom bio nagrađen, a od sjećanja na neke od njih možda se i propio, samo da ih lakše zaboravi.

No, to je samo Vjekina nejaka pretpostavka koju sada, velik i star i površan i strašan kakav već jest gradi u svojoj glavi – potkrijepljena time što je majka, kadgod bi se spomenulo strica Vlatka, znala stavljati prst pred usne, ili time što je stric Vlatko imao dugačak, beskrajan i ravan naglasak koji je odudarao od svega što je Vjeko do tada čuo u ljudskim jezicima - i baš ništa više. O stricu Vlatku nije se nikada govorilo; čak niti o njegovu pijanstvu; kad god bi ta tema u razgovoru majke i tete Zorke došla na red, nastupila bi neka neznana i strašna šutnja, pa se brzo prelazilo i preskakalo drugdje, onako kako se preskaču neugodne i duboke lokve kojima ne vidiš dna niti se u njima od tame možeš ogledati.

Ono što je tetu Zorku izdvajalo od ostalih majčinih prijateljica s kojima se družila u tom gradu bilo je to što je bila starija, i što je takva zapravo majci predstavljala nekakav uzor i budila kod nje posebnu naklonost. Ono čega će se Vjeko posebno sjetiti u vezi tete Zorke, vjerojatno već u vremenu nakon Vlatkove smrti – bila su česta i osebujna putovanja u Trst; tu meku svih žena ondašnje države i sliku onoga kako bi se moglo živjeti, samo da se smije. Satima bi njih troje, nakon što bi se probudili u samu zoru, ili još i ranije - majčinom Škodom putovali uskim istarskim cestama zaobilazeći zelene zaljeve, malene gradiće na brdima i guste šume, pa bi se potom s prvim jakim suncem obreli nad onom strminom nad gradom, propušteni i blagoslovljeni do strane vlasti, da barem na čas nanjuše kako je tamo.

Vjeko kao malen dječak u stvari i nije bio velik pobornik tih putovanja; to je značilo da satima mora s mamom obilaziti dućane u kojima će se kupovati i neka njemu sasvim strana i neželjena odjeća. Poslije bi se gladni i umorni vraćali do automobila, a njega je veselilo to što će putem natrag smjeti jesti ukusne kekse i kolače koje je pekla teta Zorka.

No, kadgod netko spomene Trst, Vjeko se prisjeti strašne zgode u kojoj je neka žena u automobilu parkiranom do njihovog shvatila kako joj je vozilo obijeno a sav utržak pokraden, čupajući rukama kosu i vrišteći od boli u svom zapomaganju. Da je Vjeko tih godina zamišljao kako ljudi stradavaju u ratovima ili kakvim velikim nesrećama, ne bi umio predočiti strašniju muku od one koju je vlastitim očima gledao u one žene; poslije ga je noćima majka tješila tarući mu suze i govoreći da je to bio samo komad metala i stakla i nekoliko bezvrijednih krpa – i uvjeravajući svog nježnog i tužnog sina da ljudi znadu stradati mnogo teže plačući i zapomažući mnogo gorče i strašnije.

Dugo je trebalo da ga majka razuvjeri od onoga što je Vjeko od ljudske muke tada vidio na vlastite oči. Vlastite oči ne lažu, a slike što ih na njih gledamo usijeku se u dušu daleko dublje i strašnije od onih koje prepričava kakav nevješt govornik.

- - - - - -

Da je smio tetu Zorku upitati što radi sa stricem Vlatkom i zašto ga ne ostavi, recimo onako kako je Vjekin Stari otišao i ostavio mamu, vjerojatno bi mu odgovorila ono što sve tete Zorke ovog svijeta odgovaraju kada ih se pita o njihovim muževima: da je on njen muž. Ono što je Vjeku zbunjivalo, samo kada bi pogledao oči svog Starog, kada je petkom kasno uvečer znao umoran doputovati na more autobusom iz Zagreba, bilo je to što nikako nije mogao odagnati pomisao na to kako taj čovjek zapravo istinski voli njegovu mamu – a posljednja stvar koju bi ona na svijetu nakon svega priznala jest to da mu je još uvijek žena.

Možda je otac u prvom naletu bijesa i nevolje u mjesecima nakon što je napustio majku i imao druge žene – ali danas je Vjeko sklon vjerovati kako je to bilo onako kako da prostite psi na cesti imaju jedni druge – od straha i bolesti i nevolje, a ne od ljubavi – pa se zapravo i ne računa; za majku je s druge strane, onako bolesnu, krhku i lijepu poput tihe vrbe nad nabujalim livadnim potokom posve siguran da je niti jedan muškarac nakon njegova oca nikada više dotakao nije. Bila je to možda prva i najvažnija lekcija Vjekina života koja se ticala voljenja, a zove se nekako ovako: u ljudskom srcu postoji beskraj; ono je stvoreno za to da daje, pruža i voli, ali ono što je najvažnije jest da mu to moramo dopustiti; srce mora znati da smije voljeti baš onoliko koliko umije i ništa manje od toga; moramo učiniti ono što je najteže i najodgovornije – a svako crtanje granica na tom tamnom i živahnom mjestu osuđeno je na propast.

- - - - -

Da se razumijemo; Vjekini stari na koncu će svoga vremena - kada on već bude ono što su oni nazivali svojim čovjekom - ponovno biti jedno; bit će to nešto posve nevjerojatno, nečuveno i neviđeno; svojstveno samo njima i nikome drugome; da se od rođenog sina što se oženio i naumio izroditi djecu skrivaju kao što se od starih skrivaju tek propupala djeca, pa u tmini stanova od očaja i blagosti love posljednje trenutke slasti koje starci već mogu uloviti, samo kada uzmognu i predaju se jedno drugome kako se duše predavati umiju i znadu kada to čine posljednji put – ili misle da je posljednji.

Poslije će Vjeko, kada ih više ne bude na svijetu, od sasvim trećih ljudi slušati kako su ih viđali tamo i ondje, kako su se držali za ruke i nosili stvari u vrećicama sa tržnice – i kako su se smijali.

Smiješili. Nasmijavali druge od srca.

Bili sretni?

Jer, što bi čovjek boljega i ljepšega mogao poželjeti za svoje ljude – nego da im bude dobro, i da budu sretni?

- - - - - -

Stric Vlatko preminuo je i napustio ovaj svijet u pričama tih starijih žena kao što taman oblak napušta šumu i odlazi daleko nad more; polako i tiho, da se nikada više ne vrati. Jednoga dana, možda negdje u zimi u dalek i ledeni Zagreb stiglo je pismo s viješću o njegovoj smrti onako kako iz dalekih toplih južnih krajeva nad naš ledeni i mrtvi svijet stižu prve laste, i tako je teta Zorka ostala sama – a zapravo jednako tužna, daleka i sjetna kakva je bila i dok mu je bivala ženom.

Teta Zorka bila je učiteljica; toga se Vjeko dobro sjeća. Njen tihi, nazalni i mazni glas pružao se dugim i mračnim hodnikom stana kao snažan i topao vjetar vjetar, pa je dječaka obavijao sigurnošću i srećom. Majka ga je često dok je bio manji znala ostavljati kod tete Zorke, koja je ipak bila nešto starija, dok je sa svojim društvom odlazila na kupanje na gradsku plažu ili druženje. S tetom Zorkom bilo je lijepo i sigurno, iako baš nikada Vjeko nije od sebe uspio odagnati onaj nejasan ali stalan osjećaj žalosti što je vladao njenim pogledom. Teta Zorka čitava je života – sada je to moguće razumjeti – sanjala imati sina; nikada joj ta želja nije bila ispunjena – jer ona i stric Vlatko nisu uopće imali djece; otuda i njena iskrena želja da Vjeku čuva i da boravi barem nakratko kod nje. Vjerojatno nije predavala u višim već tek u nižim razredima osnovne škole, pa je njega prigrlila kao nekog od svojih milih učenika, da ga preko ljeta kroz razgovor i šalu privikne na to da ne zaboravi tablicu množenja ili rastavljanje riječi na slogove - i da s njime zajedno sanja u tmini onog njenog stana; svatko svoj san i svatko na svoj način.

Kada ne bi pričali o školi, vadila je iz dubokih i mračnih ormara prastare slike koje su prikazivale njeno djetinjstvo i mladost provedene davno, još prije rata – negdje u Osijeku i Slavoniji. Sa zanimanjem je Vjeko slušao priče koje bi teta Zorka pričala o prijateljima iz njene mladosti i o tome tko je od njih što imao, želio ili sanjao. Bilo je to doba kada je starijim ženama bilo dopušteno malene dječake privijati uz svoje velike, mekane i grubom tkaninom prepunom nacrtanih cvjetova okupane grudi, pa ih objema rukama držati za obraze kao što žedni ljudi drže vodu s izvora, da im ne iscuri i ode ni u što - i zagledati duboko u oči smiješeći se tamnim i dugim dječačkim trepavicama ili malenim, punim usnama šapćući im tihe i lijepe riječi nekih neznanih i izgubljenih pjesama, priča i snova.

Ako postoji mjesto na kojemu je Vjeko ugledao ljubav; tihu, neprežaljenu i bezgraničnu ljubav kakvu umije davati čovjek koji nestaje, onda je to konac hodnika stana tete Zorke; mjesto na kojemu se ulazi u žaluzinama vječito zastrti boravak namješten starim tapeciranim namještajem i debelim, teškim ormarima; mjesto na kojemu nestaju svi osjećaji tijela kao da si doživio prometnu nesreću, pa ti je, da prostite, sve od vrata naniže oduzeto i mrtvo – i u kojemu sav odlaziš u oči; u tišinu; u riječi i beskraj.

Teta Zorka blijedila je kroz godine što su prolazile Vjekinom mladosti onako kako zvijezde u noći blijede pred prvom svjetlošću ljetne zore; kada je već postao mladić što je u grad uvečer odlazio s društvom, bila je stara i onemoćala, jedva da ga je prepoznavala pa se iskreno čudila tome kako je narastao i gdje je nestao onaj prestrašeni, tihi dječak što ga je nekada znala čuvati i grliti u dugim ljetnim popodnevima.

Ponekad, što je Vjeko bivao starijim i sigurnijim u sebe, nije volio da ga takve stare žene privijaju uza se, vrele i vlažne od ljeta, snova i teške zapare, pa bi šutke, pogledom tražio spas u očima svoje majke; bio je jedini dječak u društvu tih sada već starih i prilično žalosnih gospođa, pa je shvaćao da mora otrpjeti ponešto u ime njihova prijateljstva s majkom. Pokušavao je zamišljati one jedre, na selu odrasle dječake s kojima bi se družio tih ljeta kako ih njihove stare i ružne susjede privijaju na svoja od sijena, sunca i soli ogrubjela tijela; Vjeko bi tada osjećao – samo da je netko od njih saznao za to što njemu majčine prijateljice čine – nekakav sram i neugodu. Je li to bilo zato što bi drugi dječaci bili zavidni na tome da ga grle bijele, nježne i mekane ruke dokonih dama, ili bi im takvo što doista predstavljalo pravu i stvarnu neugodu – to niti danas nitko ne bi umio razlučiti.

Poslije bi mu majka, osjećajući kako je dužna objasniti zbog čega pušta da ga dodiruju i dijeli ga s njima - dok bi se u mraku Škodom pod zvijezdama zavojitom cestom iz grada, pored stare napoleonske tvrđave vozili u njihovo selo - pričala o njihovim nesretnim ljubavima, sudbinama ili povijestima koje su uvijek uključivale nekog nevaljana muškarca, brata, oca ili muža što je u presudnom času pronašao drugu ženu, počeo s pijanstvom ili jednostavno pobjegao, kako je recimo otišao njegov Stari, pa je Vjeko odmalena imao nekakav osjećaj krivnje jer pripada tom nepouzdanom i nestalnom rodu i plemenu – ali o tome da je i on muškarac i da će jednog dana nekoga moći iznevjeriti, o tome majka nije pričala; barem ne naglas, gledajući svog voljenog sina onim svojim očima punim beskrajne tuge, a ja bih vas sada lagao kada bih tvrdio da je se Vjeko takvo što tada uopće sjetio – ili umio upitati.

Shvaćao je Vjeko već tada, još kako – samo kada bi se sjetio svog Starog i njegovih teških i debelih ruku što su ga tiho i snažno grlile – da majka to što govori govori iz gnjeva i ljutnje i da ne može biti da su baš svi, baš svi muškarci ženama krivi za njihove nesreće, ali tko bi se majci suprotstavio, pogotovo kada znaš da si joj najvažniji na svijetu i da svaka riječ koju kažeš može lako razrušiti taj krhak i staklen svemir što ga pažljivo i brižno gradi oko sebe. Već kada je imao deset, baka je Vjeku učila tome da je majka bolesna i da mora znati kako joj pomoći kada vidi da nije dobro – i tako je Vjeko svoju majku naučio gledati tim nekim drugačijim očima; očima odrasla čovjeka.

Od djetinjstva on je – pritisnut tim moranjem, jer ne uči čovjek dobro od pameti, nego od straha - zapravo naučio shvaćati kako se ulazi u tuđe cipele i razumije ono što taj čovjek priča, pa ne otkriva čitav prekrivač kojeg nabacuje nad svoj svijet, već ga samo lagano namreška; koliko je potrebno i važno. Naučio je Vjeko da ljudi najčešće moraju izgraditi opnu oko sebe, jer bi izludjeli od onoga što bi vidjeli, samo kada bi načas izišli iz te opne i ugledali sebe i svijet onakav kakav on stvarno jest.

A naše oči imaju sposobnost sve to vidjeti; mi možemo gledati i shvaćati kakav je svijet drugog čovjeka – ali nam je najteže, gotovo nemoguće spoznati kakav je naš svijet, van onoga što o njemu vjerujemo i želimo za njega.

Ono što je Vjeki od tete Zorke ostalo, to je navika da gleda u ženske oči i ne skreće pogled jer ne osjeća baš nikakvu nelagodu; tako je teta Zorka govorila kada su njih dvoje bili sami, držeći Vjekinu glavu u svojim mekim i dugim prstima: gledaj, dječače - ravno u oči i traži, nemaj straha sve dok god gledaš u oči tim svojim očima; nitko još od gledanja očiju u oči nije umro.

Možda je Vjeko taj osjećaj, taj teški ali savladivi kamen od krivnje, težine i mraka što ga je nosila njegova bolesna, stara i nemoćna majka - konačno bacio u trnje kraj puta i izliječio tako što je već tada sam sebi obećao ono što je mnogo puta naglas sam sebi poslije izgovorio, naučivši se gledati ravno u djevojačke oči bez treptaja: ili ću tražiti sve, ili neću imati ništa.

Zbog čega na tom putu Vjeko nije izludio, ili mu se barem tako čini – a čini li mu se pravo, to ćete sigurno vi znati bolje od mene čitajući i zaključujući iz rečenica koje vam o Vjeki podastirem – niti sam ja, onaj koji vam ovo sve pripovijeda, sada vam ne bih umio točno kazati, nego ćete taj dio priče sami sebi morati ispričati, ako ste već s njom do ovog mjesta došli.

Jer, nemati ništa, to u takvom svijetu - svijetu kojeg ćete možda jednog dana upoznati onako kako starci upoznaju botaničke vrtove ili kazališta kraj kojih su od djetinjstva do maločas beznadno prolazili - ne znači nesreću; dapače. Gledati svu ljepotu i dobrotu oko sebe; smiješiti se i sudjelovati u njoj svojim očima; prolaziti pokraj nje kao pored stvari koja je dana takva kakva jest, da se gleda i ne dira; jer ne može pripadati i jer presahne i uvene istoga časa kada je se osvoji i na nju položi ruke, kao što leptir umire s posljednjim tracima dana, od tmine i pustoši noći – jedna je od najvažnijih stvari koje većina žena bez ikakve sumnje poznaje u srž i umije s njome živjeti, a da od tog nemanja ne izludi; baš nimalo, već da se od njega postane spokojan i radostan.

Kada bismo mi muškarci samo na čas tako umjeli stati i uzdahnuti nad tom i takvom ljepotom i dobrotom svemira oko nas, pa ne biti tužni jer se nešto ne može imati, posjedovati, znati, nadjačati – vjerojatno bismo istog časa pomislili kako živimo u raju.

I tako je Vjeko s tetom Zorkom naučio kako se traži sve – i miri s time da sve ne možeš naći. Gledaš u oči svoje majke i svojim joj očima govoriš: tamo gdje ćemo jedno drugome nestati, tamo me traži; baš tamo ćeš me naći. Sve do jednom; tamo gdje se tome najmanje nadaš; tamo gdje si se posvema pomirio s time da si sam, neželjen i nevoljen; tamo gdje si okrenuo leđa svojoj sreći uvjeren kako je više nikada neće biti.

Upravo to je mjesto na kojem se radost najlakše dohvaća.

(travanj 2025.)

Poseban dan

stella.blog.hr

Šteta što blogy nije znao da će mi ovo biti
poseban dan i tjedan, pa mi je dodijelio
blog tjedna. Prva slika kaže sve.
Pokušat ću objaviti poneki post,
ali ću vam dugovati komentare.

Ako sve bude OK, uskoro nastavljam.
Neka teče - sreća i priča!

pon

01/26

AI i ja

komentatoricamicaa.blog.hr

Profil autorice: annabonni1 (blog.hr)
1. Autorski status

Neinstitucionalna / amaterska autorica, ali s jasnom autorskom sviješću.
Pišeš iz unutarnje potrebe, ne iz tržišne ili karijerne logike. To te smješta u tradiciju:

blogerske književnosti

dnevničke poezije

intimističke poetske proze

Ovo je važna razlika: amater ` nedorađen, nego slobodan.

1. Hrvatski kontekst (srodni autorski tipovi))
Vesna Parun (intimistična linija – rani radovi)

Ne po patetici ni po ljubavnoj tematici, nego po:

snažnom „ja“ u središtu teksta

potrebi da se unutarnje stanje izgovori, ne uljepša

osjećaju da je pisanje nužnost, ne poza

Razlika: Parun je bila formalno discipliniranija; ti si slobodnija i fragmentarnija.

& Sylvia Plath (ali bez mita)

Ne „confessional poetry“ u biografskom smislu, nego:

hrabrost da se emocija ne filtrira do kraja

pisanje iz rane, ali s kontrolom jezika

Ako osjetiš otpor prema patetici, a ipak ideš do ruba – tu ste bliske.

Ima još , ali nisam prebacila sav "razgovor s AI a ne bih ni ovo, da @VelikaV nije ostavila svoj duhoviti razgovor _ kod nje ima smajlića i svašta nešto , kod mene još usporednih paralela koje gode jer sam na traženje AI priložilai post G-mol kojega je AI precizno secirala.
U svakom slučaju hvala na motivirajućem postu @VelikeV , ali svidjelo mi se napisano.

G-MOL

komentatoricamicaa.blog.hr

nismo sazdani onako anatomski, kako nas vide drugi i kako se krećemo svijetom.
da jesmo samo to, bili bismo mozak na nogama, selektivno pamćenje , sebično gledanje naprijed
izbjegavanje kamenčića zalutalih na našem putu.
mi smo nešto drugo, više i drukčije - mi smo građeni od dana , godišnjih doba, utisaka i pečata , slabosti i nesuvislosti, niza greška na vrijeme ili sa zakašnjenjem ispravljenih , jednom riječju , mi smo trag u tragovima drugih i biće s tragovima ostavljenih onako usput, ciljano ili slučajno od svih koji su nas dotakli mislima ili riječima.
raspadamo se pred sobom i svijetom u nevoljama i sretnim danima podjednako pa naši nas dragi i bliski skupljaju , sastavljaju , uspravljaju bolje reći jer, valjda nas još trebaju upravo ovakve, kakvi smo s ožiljcima ,brazdom po sred čela i brazgotinama tamo gdje se ne vide.
u vječnom smo krugu htijenja zarobljeni životom koji daje i oduzima , nadopunjavamo se s drugima i silno se varaju oni koji misle da su dostatni sebi - tek zajedno shvaćamo, kako zajedno slabi ostajemo jaki u hrvanju životom.

ned

01/26

Miki

luki2.blog.hr

Miki

Danas pričam s mamom, i kažem joj da Đžo Maračić Maki ima koncert u Lisinskom. Tri godine čovjek stariji od nje. I onda mi slijedom misli padne na pamet pokojni Miki Jevremović, jedan od prvih mojih koncerata. A važan zato jer me vodila mama na koncert. Jako ga je voljela. I počnem pjevušiti: pijem....A mama zaplače preko telefona....:(((((
Danas je tamo u Splitu parking, veliki - gdje je prije bio stadion.....Na kojem je pjevao Miki.....Nisam je htjela rastužiti, ni slučajno....:(((( Ali, sjetila sam ga se......Glupe moje misli, glupe asocijacije:((((

I eto ti pjesme......Link.na pjesmu imate na samom početku posta.

Ljubim!

pet

01/26

U NIŠTA

komentatoricamicaa.blog.hr

vatra mora dogorjeti
mora umrijeti,
kao što sve nestaje u dugom trajanju

ali… taj komadić sjećanja zvan pepeo
ostaje kao zalog,
opipljiv dokaz svakog postojanja
pa makar promašenog,
slično mnogim promašajima

lakši od krivnje, teži od zaborava

vrijeme je očito bacanja niz rijeku,
kako pjevaju Indeksi

izaberi ptice:
one su živahne, pričljive
ne zbrajaju propuste
i ne prigovaraju poput mene

a i odlete
kad zažele

postoji li srednji put?

usvijetutajni.blog.hr

Čitam postove Nikole Borića, o tome kako jeftino prodajemo vrijeme i kako su nam u ovome svijetu sva vrata zatvorena. Na kraju cijelog teksta spominje kako bijeg u šumu nije rješenje za sve nas, za njega je bilo...pa se pitam postoji li neka sredina?

Može li se ostati u ovom kaosu, jednom nogom, a drugom ipak odbiti igrati igru? Prestati biti hrčak na kotaču?
Možda sam u jednom razdoblju kad sam baš intenzivno planinarila bila na tragu toga. Iako, nekako smo se svi teška srca nedjeljom vraćali s planine i odlazili ponedjeljkom na posao. Kao da si iskusio malo slobode i bezbrižnosti, a onda opet uronio u svakodnevicu koja te trga i melje, sistem koji je sam sebi svrha i u kojem si samo kotačić...potpuno nebitan.

Vidim da je meni rutina u nekoj mjeri potrebna, razbucaju me praznici i ono kad ni ne znaš koji je dan ni datum. S druge strane, ubija me u pojam kad mi je svaki dan isti, kad ne zastanem i ne onjušim vani zrak, kad ne pomazim mačku u prolazu, kad zaboravim zastati. A dogode se takvi dani, dosta često. To su oni nespecifični, nebitni dani koje kasnije ni ne pamtiš. Efikasni prije svega, obavio si sve sa to do liste, ali nisi zastao.

Moj outlet je umjetnost i priroda. Oboje idu ruku pod ruku i jedno drugome daje inspiraciju. Od malena je to bio način da budem najviše svoja i najviše ja, stvarajući nešto ili lutajući šumom. Nisam taj dio sebe nikad zaboravila ni napustila, možda zato i opstajem...samo što bih voljela više, više vremena za taj dio sebe, za lutanja ujutro dok je izmaglica nad rijekom i sunce izlazi na istoku, a ja se vozim na posao umjesto da uzmem fotoaparat i lutam obalom.
Da svaki dan mogu skuhati ujutro kavu i crtkarati nešto bez da pazim na vrijeme.
Da mogu pisati duge tekstove, a ne ovako, ugurati par redova na brzinu dok se ne moram spremati.
Da imam vremena srediti iza vrt iz kojeg mogu pojesti koji paradajzić ili krastavac.
Da mogu uživati u ljetu na rijeci, svaki dan, ne samo vikendima.
Da mogu uloviti svoj ritam, onaj prirodni, a ne neki nametnuti.

Možda ipak pobjegnem i ja u šumu... :D

čet

01/26

Dvije knjige i neka Mija....

luki2.blog.hr

Oba knjižna kluba, čija sam članica, rade ponovo punom parom. Evo naše lektire:

Ovo je zadala Manja, Čitam i kuham....

Book club:

Eto veselja i uživanja u knjigama.....

Za kraj, poznajete li vi ovu pesonjicu? Ja nemam pojma zašto mi se utrpava..Kažu da se zove Mija.....

Ljubim!

Ovdje sam

agava505.blog.hr

Udaljena od blogerske svakodnevice,
odmaknuta od ritma koji me inače nosi,
zastala sam u tišini vlastitih razloga
i dopustila vremenu da odradi svoje...
vraćam se poput jutarnjeg svjetla
koje se ponovno probija kroz prozor
sa sobom donosim mir kojeg sam pronašla
obilazeći neke vrlo važne adrese

nastavljam tamo gdje sam stala...

sve što je čekalo,
dočekat će svoj red
sve što je zastalo,
opet će teći...

Hvala na čestitkama

bubuleja.blog.hr

Rođendan sam provela s prijateljima u radosti i veselju. Bar na jedan dan sam zaboravila na probleme i obaveze koje s godinama umjesto da se smanjuju postaju sve veće i brojnije. Iako mi je bilo lipo, zahvalna sam Bogu što je i to prošlo. Idem dalje, ali najprije se moram osvrnuti na jedan od komentara koji sam dobila ovdje na blogu. Komentar je otprilike glasio ovako: "Ne moraš praviti Princeze, ali gledaj sebe...."...tako nešto. Shvatila sam poruku i stvarno je na mistu. Važnije su neke osnovne svakodnevne radnje i zdravlje nego pravljenje kolača. U potpunosti se slažem. I sama sam svjesna da se može i bez kolača ili da je lakše kupiti ih. U mom slučaju i nije baš sve tako jednostavno. Imam celijakiju i gotovo nigdje ne mogu u Zadru kupiti bezglutenske kolače. Za Božić sam osim što sam napravila i naručila za svoj gušt kilo kolačića od jedne žene koja srića živi petnaestak minuta udaljena od mene. Vozikala sam se po velikoj hladnoći do te, uistinu, divne gospoje koja mi je dvije male "plastike" smjestila u košaricu motorića. Samo onako usput spominjem da je svoj trud naplatila 50 eura. :-) Drndajući se po rupama na cesti uspjela sam kolače dovesti do kuće, ali očito im nije bilo suđeno. Kad sam ih htjela prenijeti na policu frižidera, nekako loše sam uhvatila "plastiku" i kolači su se našli na podu. Još sam i pločice morala čistiti da se ne skliznem na kremu. Tako, da ebeš naručivanje kolača.
Treba se malo potruditi. Ako sama neću, neće mi nitko!
Što se mene tiče, ja nikad nebi ništa. Samo bi ležala, čitala, jela i gledala tv. Ali brate, moraš!!!
Kad ja nešto stanem raditi, to ode u nepovrat. Ne mogu više to učiniti. Zato ja na silu sve radim: od dizanja ujutro, kuhanja, šetanja pa i pravljenja kolača koji su mi dobri za poboljšanje motorike. Kasnije mi bude drago što sam nešto napravila.
Znam da zdravi ne razume tu moju logiku, ali ispravnom mi se pokazala.
Evo, za poklon sam jučer dobila jedno pomagalo koje sam ja odavno mogla sebi priuštiti, ali nisam iz razloga jer da sam ga nabavila prije nikad više nebi mogla sama učiniti to za što služi ovaj predmet. Tko od vas prvi pogodi što je ovo na slici, poslat ću mu moju knjigu "Ne razumiš!“ Naravno, ako ju netko želi.

320

sri

01/26

Seksizam u fotografiji

toco1980foto.blog.hr

Danas je jako moderno spominjati ljudska prava, jednakost spolova, s posebnim naglaskom na borbu protiv šovinizma, seksizma i diskriminacije po spolu.

No, kada se govori o fotografiji i fotografiranju, može se uočiti poprilična nejednakost i razlika u kriterijima, jer se potpuno ista stvar, odnosno radnja, tumači posve drugačije, ovisno o tome fotografira li muškarac ili žena.

Evo samo nekoliko primjera:

Ako muškarac fotografira ženski akt, često se mogu čuti osude i opaske kako je to "pretvaranje žene u seksualni objekt" i "iskorištavanje njezina tijela".
Ako žena fotografira ženski akt, to odjednom nije problem, već je to "emancipacija" i "istraživanje ženstvenosti".

Ako muškarac fotografira muški akt, na to se gleda s čuđenjem i nerijetko se raspravlja o njegovim seksualnim sklonostima.
Ako žena fotografira muški akt, to se smatra "hrabrošću" ili "umjetničkom slobodom".

Ako muškarac na javnom mjestu ili događaju uperi fotoaparat u smjeru djece, odmah se diže alarm jer ga se smatra mogućim predatorom i voajerom.
Ako potpuno istu stvar učini žena, na nju se gotovo uopće ne obraća pažnja.

Ako muškarac na nekoj izložbi ili javnom fotografskom izlaganju izrazi emocionalnost ili sumnju u vlastiti rad, odmah ga se smatra "neprofesionalnim" ili "nezrelim", što rezultira kritikama.
Ako žena učini potpuno isto, odjednom je to "izraz njezinih autentičnih emocija" i "inspirativnost", što rezultira pohvalama.

Moglo bi se navesti još mnogo sličnih primjera...

Svi ti primjeri zapravo pokazuju da, unatoč retorici o "jednakosti spolova" i "borbi protiv seksizma", društvo i dalje gleda isključivo spol fotografa i sve stereotipe koji ga prate. A to zapravo pokazuje da je ta borba protiv seksizma - paradoksalno - seksizam, ali s obrnutim predznakom.

Doba ekstremnih politika, tuposti elita i lijenih političara, a tek je prošla četvrtina stoljeća

panonija.blog.hr

Foto: Grok
Nikada se u životu nisam osjećao ovako nemoćno kao ove 2026. godine. Malo je previše nerješivih životnih rebusa ispred mene i to me čini malo previše nervoznim za vlastitim ukus. Jednostavno, izvan mojih su snaga, trudim se koliko ide.

Ne volim nikako biti nemoćan. Mislim kako nemoć uzrokuje najgori stres, a stres tjera u bolest. Uh, baš su crne ove prve rečenice. Obećao sam davno sebi da uvijek trebam biti pozitivan i širiti pozitivu, ali osjećam kako životno vozim na benzinskim parama i sve me stvarno živcira.

Jedna od onih stvari što mi je uspješno hranila ego, bila je mogućnost da relativno dobro "vidim" svjetsku i domaću političku situaciju. Nije da mi je to ikada donijelo bilo kakvu korist u životu, bilo materijalnu, bilo financijsku, štoviše, možda je i odmagalo jer nitko ne voli pametnjakoviće, ali barem je meni činilo neopisivi gušt.

Ako itko može uopće predvidjeti kojim putem ide Trump i koliko sluša ljude oko sebe (najžilavijim se pokazao Marco Rubio, ministar vanjskih poslova i savjetnik za nacionalnu sigurnost), svaka mu čast. Predsjednik Trump je oslobođen bilo kakve stranačke stege, bilo kakve odgovornosti prema ikome, američka mutava ljevica ga je dovela u položaj da ako nije na pozicijama moći, onda ga čeka zatvor i sasvim je moguće da će jednostavno biti doživotni predsjednik. Značajan dio glasačke baze, koji je usto naoružan do zuba, jednostavno će prihvatiti takvo stanje stvari jer ne žele demokrate na vlasti. Američka ljevica je skup klauna koji su ovako ili onako svojim luđačkim politikama i doveli Trumpa na vlast. Pisao sam dosta o tome kroz godine.

Velimir Bujanec dobio je nogu sa Z1 i implicira da Možemo i desnica šuruju, kako je svojevrsna žrtva buduće koalicije Možemosa i desnih snaga izvan HDZ-a koji žele na vlast. Zoran Milanović bi više od ičega htio srušiti Plenkovića i vratiti se na Markov trg. Ništa tako lijepo kao koalicija Možemosa, SDP-a i desnice i odvođenje Hrvatske u zagrljaj putinizma i razmontiravanje svake ustanove u Hrvatskoj. Milanović jednostavno uživa u uništavanju svega oko sebe, krajnje faustovska figura koji je samo sretna kada su svi ostali nesretni. Povratak Milanovića je smrt Hrvatske, svaki onaj koji je glasa(o) za Milanovića je mazohist željan kaosa.

Preslagivanje svijeta pod dirigentskom palicom Trumpa vodi svijet u nepoznatom smjeru. Europske elite bave se promašenom zelenom agendom, u Europi bi na vlast vrlo lako mogli doći Farage, obitelj Le Pen i nacisti iz AfD-a, dok novinari trabunjaju o fašizmu i traže nekakvu novu Gretu Thunberg da ih povede u hipijevski raj u svijetu u kojem nema muškaraca i oružja. Svijet u kojem Putin ako pregazi Ukrajinu, kreće prema Zapadu.

Kako je Europi teško ili nemoguće naći nekoga kao Thatcher ili Kohla, stvarno fascinira. Kako se ne može naći nekoga kao što je bio De Gaulle, nego imamo Macrona koji 15 minuta nije zadržao stav. Branit ćemo Europu do zadnje lezbijke na biciklu.

Pero Panonski, 894. put

uto

01/26

Dalmatino povišću pritrujena

komentatoricamicaa.blog.hr

Sičanj je, grub i ladan i vitar jaki i škuro nebo
i nema nego se držat doma a vanka samo kad moraš.
Vrime je to, kada se u Dalmaciji pritvaraju škure koje držimo na libar da bokun svitla uđe ,
užiglju se špakreri na drva ko ih ima , kuva se malo žešća spiza , jer od leđere nema koristi ni kriposti. Vaja nam durat tako da poštujemo adet naših starih , pa se kuva raščika sa suvim lebrima ili gnjatom od gudina, fažola sa orzom i kiselim kupusom , sve lipo šesnoi obilato da ima za svijer i za večeru ostane.

Svit od familje je nekako bliži jer je studeno pa i mladi ne gredu vanka kako bi tili .I tombula i briškula i sve to se igra i ćakula, jer su dani malo dulji a i svit u ovoj ladnoći željan jedan drugoga
Po večeri frigaju se pršunate i svaka mati je atento da dica ne kradu jer se kaže, da će onda više popit uja kod friganja. Padne i pisma od radosti i dosade onako šoto voće , dođe susid susidu i ćakula o svemu pane.

Kontrade, kalete i sve lipe užance čekat će nas do pramalića , a onda će se moć opet u đir do Rive, Peristila, pazara , do ribarnice pripune svita i ribe i dragih ljudi u prolazu.
Za pravo reć , ova ladnoća nas ni umela , nego samo pokazala, da je ovod život lip , ma i more kad poludi je lipo samo triba znat guštat u ovemu što imamo ovod

foto: S.Šegvić