Stil

C' EST LA VIE

donabellina.blog.hr

sve je otišlo k vragu
svi pišu
nitko ne čita

na sceni je galopirajuća inflacija pjesnika

poezija je najplodnija kad je gladna
poslije večere
nas dvoje pravimo djecu
nalik na ljepotu i koljačke zube
u skladu s projektom
naseljavanja paralelnog svemira poezijom-----kaže Sven
..........................................................................................
ima nas koji smo napravili djecu
i sad ona prave svoju djecu
a djeca- mali patuljci koji pojma nemaju-
da surovi svijet s koljačkim zubima
grize nemilosrdno čak i bez tragova na koži
a one unutra
i onako
nitko ne primjećuje

Krug pripadanja...

dinajina-sjecanja.blog.hr

Camus piše, Presuditi o tome ima li ili nema smisla živjeti znači
odgovoriti na osnovno pitanje filozofije. Ima li svijet tri ili više
dimenzija, a duša devet ili dvanaest oblika je poslije toga.
Nietzscheova tvrdnja da mislioc, koji želi biti dostojan
poštovanja propovjeda osobnim primjerom.
Slučaj Wagner je taj primjer, njegova
osobna priča o slušanju glazbe Richarda Wagnera.
to je tajna svjesnosti, završan čin sudbine.
Očiglednost koju srce osjeća i tumači
duši je ravnoteža između svijesti i
podsvjesti, moć skladnog života.

Čitala sam i doćitavala knjige dvojice mislioca.
Teško je osjetiti pravi tren u kojem taj korak u
tankoćutnost svjesnosti postaje djelotvoran.
Odustajanje od tog koraka je slično
posljednjem činu melodrame
kojim priznajemo svoje duševno samoubistvo.

Što učiniti, kako spriječiti nastajanje nutarnje
melodrame i njenog završnog čina?
Čitajući mit o Sizifu osjetih kako u prirodi naših života
postoje djelići različitih životnih poziva,
osvajač, zavodnik, pisac i glumac.
Glumac na sceni dokazuje kako je čovjek bez iluzija
sam sebi stranac, a čin ljubavi krug pripadanja.





Iz utrobe vremena je izronio začarani krug pripadanja.


Dijana Jelčić

Četvrta dimenzija...

dinajina-sjecanja.blog.hr

U našem prostru između nekad i sad titraji vremena,
uvijek mislim na tebe, u svakom trenu te volim.
njegov izazov i poziv u neomeđen prostor,
u nepoznatu panoramu svijesti.
priznaj neznanje, vjeruj onima koji znaju više od tebe,
širili su nam horizont spoznaje, brzina misli nadmašuje
brzinu svjetlosti, naučili nas misaono putovati vremenom.
Volim uranjati u nedovršene uratke spoznaje, osmišljavati
trenutke u sklad prostora.






.

Na zaslonu svijesti kružnica i čovjek u njoj, kvadriranje kružnice,
matematički nedokazivo, dokazano čovjekovim pokretom.
tvrdnja da nema istovremenosti, u sjećanju prošlost
udaraca klatna o bronzu crkvenog zvona.
Povorka zvuka nestaje u mraku.
Suton, ponoć, svitanje, podne.
proljeće, ljeto, jesen, zima,
visina, širina, duljina, dubina,
djetinjstvo, mladost, zrelost, starost,
obnavljajuće svjedočanstvo naše prolaznosti kroz
nepromjenjivu četvrtu dimenziju prostor- vrijeme.








Moj prostor, rekao je Göthe, to je vrijeme.


Dijana Jelčić

Od kamena, mora i soli....

donabellina.blog.hr

Vrijeme samoće...

dinajina-sjecanja.blog.hr

Sto godina samoće roman je nobelovca Gabriela Garcíe Márqueza, koji je objavljen u Španjolskoj 1967. godine. Knjiga je postigla nevjerojatan svjetski uspjeh te je prevedena na preko 27 različitih jezika. Ovo djelo predstavlja najveće otkriće postmodernog stila pisanja. Postiglo je i komercijalni uspjeh, kada je postala druga najprodavanija knjiga u cjelokupnoj povijesti španjolske književnosti, odmah nakon Don Kihota.
Sto godina samoće Marquezovo je najslavnije djelo, na kojem je radio punih 15 mjeseci bez prestanka, otuđivši se od ostatka svijeta, u svojoj sobi zajedno s listovima papira, kojih je uvijek manjkalo, i cigaretama.
wikipedia








Živjela sam na margini života i sjećanja, sna i zbilje. To su bile godine previranja, studij, diploma, odvajanje od obitelji, odlazak u Švicarsku. Sredinom osamdesetih kupih knjigu Hundert jahre einsamkeit. Odličan njemački prevod, sto godina života jedne obitelji u Makondu, gradu izvan vremena, gradu pod nezaustavljivom poezijom kiša. Počela sam razmišljati o rodoslovlju, sto godina moje obitelji, rođenja praroditelja, prvi svjetski rat, između dva rata rođenja mojih roditelja, njihovi gradovi, kuće, stanovi. Dogodilo se mnogo toga prije mene, zadržali su ljepotu prostora u kojem sam odrastala. Odživjeh sto godina samoće razmišljajući o njima.
Samoća nije usamljenost, osjetih je kao milovanje. Osluhnuh zov tišine, začuh romor sreće, žubor veselja, sonatu ljubavi. Dogodilo se vrijeme samoće u dvoje...







u dvoje se ljepše sanja...


Dijana Jelčić …

Ostao je samo panj

teutinaljubav.blog.hr

U prošlom sam tekstu pisao kako sam obrezao staru višnju do određene visine. Već prije sam sakupljao savjete ljudi koji imaju svoj voćnjak. Njihova je preporuka bila odrezati stablo do korjena no ja sam se držao svoje ideje da ću samo obrezivanjem brže dobiti novu krošnju. U komentarima prošlog posta Moslavac mi je objasnio što ću ovako dobiti i zbog čega bi bilo ispravnije odrezati stablo do korjena. Na proljeće će iz korjena nići nove grane i moći ćeš od jedne dvije formirati pravu krošnju. Hvala na savjetu prijatelju.
Iskreno rečeno, pomalo me plašio pogled na debljinu debla a ja imam samo lučnu pilu. Iznenadilo me da je lakše piliti no što sam očekivao. Pilio sam do polovice s jedne, jer luk pile nije dopuštao dublje piljenje, a zatim s druge strane. Piljenje je otežavao nizak položaj pa sam nakon cca dva sata napokon srušio debelo stablo. I ovdije sam morao vršiti prednaprezanje konopom da deblo ne padne na ogradu.
Napokon je na zemlji.
Pomnim pregledom presjeka vidjeo sam da je srce trulo, mekano pod pritiskom prsta.Također se vidi i da deblo polako propada od kore prema sredini. Ovime se odluka o rušenju stabla pokazala ispravnom. Još je jedan razlog ispravnosti ove odluke. Ispred moga vrta, desno od srušenog stabla, iza ograde, kanim posaditi patuljaste trešnju i marelicu pa bi kasnije rušenje na tu stranu bilo skoro nemoguće. Nakon obavljenog posla mjesto reza zaštitio sam voćarskim voskom i nadam se da ću u proljeće ipak vidjeti mladice.

Priča koje nije htjela umrijeti

lisbeth.blog.hr

-Ustani, ustani, ustani, ustani!!-
-Moram li baš sad?-
-Da, sad.-
-Ne mogu vjerovati, molim te danima da dođeš i baš sada u zoru ti trebaš van?-
-Ne može se odrediti vrijeme za velikane..-
-Velikane? Pa ti si obično malo dijete koje zanovijeta!-
-To se tako čini sada, ali kad izađem, bit ću velika.-
-Dobro, dobro, pričekaj da skuham kavu prvo...-
-Ajme, ajme, kavu, pa ćeš htjeti doručak, pa onda sto stvari!-
-Šuti i strpi se!-
-O Bože, gdje me stavi u tu ludu glavu bez talenta, požrtvovnosti, bez..-
-Ne jadikuj!-
-Da li ti znaš, kako je "Onore D Balzak!!" pisao?!
-Znam, prekrasno i teško, strašno i lako, i još me bole njegove riječi.-
-Ne to kako je piiisaaao, nego kako je nastajalo njegovo djelo?-
-Znam, budio se u ponoć pa pisao cijeli dan, pa išao spavati u šest navečer i tražio slugu da ga budi u ponoć i tako ukrug mjesecima.-
-Da, upravo tako!-
-On je imao slugu da mu skuha kavu.-
-Ja sam sigurna na on nije pio kavu.-
-Vjerojatno nije ni bilo kave tada...-
-Ne! Jer je radio, nije gubio vrijeme-radio je!!
-Ajme, kakvo si čangrizalo, u što ti misliš izrasti-odmah u staru babu?
-Rekla bih ti nešto sada, ali sam previše fina za takve riječi!-
Mogu si misliti, pomislila sam. Uključila sam laptop i otvorila word.
-Hajde-reče, -hajde više...-
-Ništa od toga, kaže word da ga više ne mogu koristiti.-
-Kako to misliš?-
-Lijepo, istekla mi je licenca.-
-Plati!-
-A ti bi da budem pisac?-
-Kako je to povezano?-
-Jesi li ikada vidjela bogatog pisca? Ha? Kako je tvoj "Onore D Balzak!!" umro, ha?-
-Što ćemo sad?-
-Sad ćemo pisati u notepadu.-
-Molim? Ja na to neću ni prstom kročiti!-
-Onda se mogu vratiti u krevet, a ti idi gnjaviti nekog drugog.-
-Ali ja sam velika...-
-Nisi!-
-Jesam, velika, kao, kao miso juha!-
-Ne nisi.-
-Kao crni mačak!-
-Da si ti crni mačak prepoznala bih te.-
-Ne možeš to.-
-Kako ne mogu, kako sam prepoznala sve druge manje gnjavatorske priče?-
-Sigurno nijedna nije izgledala kao ja.-
-Istina, nijedna nije gnjavila i cmizdrila, sve su jednostavno počele: pogodi s čim? S rečenicom!-
-Što ćemo sad?-
-Sad ću skinuti open office, a ti dotad ili šuti, ili počni smišljati što to bitnog želiš reći.-
Šutjela je. Čudo. Kako je naporna, kao onaj mali pas koji vječno čvenka i ne možeš ga slušati, a ni udariti. A htio bi ga udariti, kao nogometnu loptu i gledati do kud će letjeti. Ali to bi bilo uzalud jer bi se vratio i natezao mi hlače unedogled. Ne možeš se spasiti od malih stvari...
-Dobro, ja sam spremna , da te čujem.-
Priča je šutjela.
-Hajde nesrećo mala, gukni!-
Ne, ništa, ni riječ.
Naljutila se i otišla, ne mogu vjerovati! Za to sam se ja budila? Oh, k vragu, a što ako je bila crni mačak? Kvragu!

*
-Ustani, ustani, ustani!!-
Eto je opet!
-Ustani!
Šutjela sam i poslušno sjela za laptop. -Hajde, da te čujem.-
-Kao prvo, želim da me fino, školski urediš. Lijep uvod, pa zaplet, pa preokret, rasplet. Želim vrsne rečenice, nikakvu patetiku, ni pretjerane "pametne" i nerazumljive riječi, ali ne želim ni da me opišeš kao da pričaš s nekim na sajmu. Hoću biti snažna, a ipak jednostavna. Želim..-
-Želiš da nađeš neku drugu glavu...-
-Kako, molim?-
-Nisam ni školovana, niti se razumijem u te tvoje fore o kojima pričaš, ja te mogu ispričati kako mi se pokažeš i to je to.
-Zašto sam onda u tvojoj glavi?-
-Možda te nitko drugi nije htio.- Požalila sam čim sam to rekla. Počela me podsjećati na stvarno dijete, maleno, nesretno i plaho, u kavezu mog uma iz kojeg mora izaći. Ako ne izađe, život će joj nestati prije nego ga udahne punim plućima.
Rasplakala sam je, čula sam joj prigušen jecaj duboko u sebi. K vragu, sad se osjećam kao zadnje smeće..
-Hajde, prestani plakati i poslušaj me. Ja nisam pisac, nemam vještinu, samo volju. Trudim se. Trudim se najbolje što mogu da vas napišem. Moraš znati da ja nisam odabrala to, niti sam to planirala u životu, ali vi uporno dolazite same. Ja ne smišljam priče, samo ih prepišem iz svoje glave na papir. Sve što ja mogu napraviti je da možda nešto dodam, možda stavim koju zarez, navodnike, upitnik. Pokušam im dati život. Ali one, kad dođu, prostru se u meni, kao knjiga. To je sve. To je cijeli moj talent i znanje. Probaj i ti, kad već znaš što želiš biti, pokazati se.
-Ma da! Što ćeš mi ti onda?-
-Da ti ne trebam, zar bi ti bila tu?-
Šutjela je. Ja sam šutjela. Nisam imala ni najmanju ideju što je ona, kakvu priču ima, nije imala čak ni emociju, nije nosila baš ništa sa sobom.
-Ja sam muzika, i kao takva trebam postojati.-
-Ja nisam skladatelj ni pjesnik. Rečenice mogu imati melodiju, ali prvo moraju biti rečenica. Možemo ih nizati tako, kao neku sonatu, ili marš, ili simfoniju. Ali priče nisu note, njezine note su riječi. Pokaži mi se.-
-Pa pokazujem ti se!-
-Ne, pokazuje mi se malo čangrizalo, želiš li da te tako napišem?-
-Ne, ja želim biti velika!-
-Ti možda jesi dijete, možda bi trebala još rasti prije nego te napišemo?-
-Kako da to shvatim?-
-Kako je rečeno. Kao dijete si, puna košara želja a vidici daleko na horizontu, bez ijedne ideje kako doći do tamo i kako ih ostvariti. Nijedna tvoja misao nije korak prema tome, tvoje su misli previše daleko od toga što si sada.-
Okrenula je lice od mene, počela je stvarno sličiti na djevojčicu koja se ljuti jer nije dobila igračku koju je htjela.
-Ostani još malo tu, kad budeš spremna, pisat ćemo.-
-Ti si za to kriva!-
-Žao mi je, da sam Honore de Balzak, možda bi već bila napisana. Voljela bih da jesam, ali nisam. Takva sam kakva jesam, i jebga, jedino sam što imaš.-
Opet plač, ne plač, ridanje, suze iskaču iz njezinih očiju, crveni se u licu od bijesa i nemoći. Nervira me plač bez pravog razloga. Opet pomislih na malog psa i njegov let...
-Slušaj me, imamo vremena, ostani, odmori, razmisli malo o tome što želiš biti kad narasteš, pa ćemo onda pokušati?-
-Do tad ću umrijeti.-
-Zašto tako misliš?-
-Zbog svih ovih priča na kojima stojim, koje si zaboravila Eto, mrtve su pod mojim nogama. Zar ih ti ne vidiš?
Udahnula sam duboko. Da, u meni zaista postoji more mrtvih neispričanih priča...
-Znaš li da postoji jedna priča koju sam pokušavala napisati deset godina. Jednako kao ti, budila me, mučila, htjela izaći i pisala sam ju, ali nikako dovoljno dobro. Nikako joj nisam mogla dati život. Nisam znala. Pokušavala sam iznova i iznova, ali ne.
-I sad je mrtva!!-
-Nije, ispričala sam ju, napokon, nakon sto pokušaja, ali ne baš najbolje. Nisu te priče mrtve, one čekaju svoje vrijeme. Za sve postoji vrijeme. Možda sada nije tvoje vrijeme.-
-Ne želim umrijeti. Ne želim ostati ovdje u mraku, ne želim nestati...-
-Nećeš umrijeti, obećajem ti. Probavati ćemo, dok ne postaneš velika. Može?-
-Nećeš me zaboraviti?-
-Neću, ako ti damo ime.-
-Dobro. Kako ćeš me zvati?-
-Ja bih te zvala: Priča koja nije htjela umrijeti.-
-To nije loše ime...-
-Nije, zar ne? Hoćemo li sad na spavanje?
-Ne, želim znati zašto ti je trebalo tako dugo da napišeš onu priču?
-Vjerojatno iz istog razloga zbog kojeg ju nisam baš najbolje napisala; previše me boljela.
- Ali ipak si ju napisala.-
- Jesam, jer je i ona bila priča koja nije htjela umrijeti...-

Božanstvo lova

penetenziagite.blog.hr

Započet ću ovaj tekst pitanjem - nećete se vi sjetiti starog šjor Ivana, jelda, premda – ako ste za Hajduka počeli navijati, ili ne daj Bože drukati protiv njega, a ja ne spadam niti u jednu od ove dvije skupine – to ste vjerojatno počeli činiti upravo zbog tog čovjeka. Šjor Ivan bio je jedan od mitskih likova, učitelja, proroka, majstora doskočica i nikad nadvladanih mudrosti što u narodnoj predaji silaze negdje sa Klisa, Biokova i Đevrsaka, noseći o boku mač istine kao u nekoj poslanici Rimljanima, a pod miškom prašnjav svitak s riječi Božjom, pa Je spuste među ljude i provedu u djelo dok se oni okrenu i shvate što se desilo - i dok pucneš prstima, a ti već znadeš da si proživio dobar komad povijesti, za koju – kako već odavna vlada pravilo – kažu da je najbolje, kada se živi, niti ne znati da je živiš.

I tako je šjor Ivan, nekima poznat pod strašnim imenom Tomislav Ivić, odgajao jednu čupavu, mršavu i nepoznatu generaciju mladaca pod Marjanom, punu nekih musavih i drskih brzanaca i farabuta koji se zasigurno nisu znali podičiti time da bi pet stotina puta znali loptu prebaciti s noge na nogu, kako svaki mediteranski brevijar ili nogometni katekizam narediti znade. Od Barcelone do Istanbula i od Genove do Tobruka rađaju se salasi, inieste i senturci što žongliraju loptama kao cirkusanti, pa ih tisuće s ushitom nose na ramenima poput bogova, ne hajući za rezultat i nasljeđe.

Šjor Ivan prozreo je tu priču još dok su njegovi musavi mladci rukavima oznojenih majica brisali bale u kadetima, pa u onom mitskom zlatnom satu, kada sunce tuče točno iznad sjeverne branke nije inzistirao na starom pravilu šjor Luke Kaliterne da igrač koji pod murvom ne može dočekati loptu svezanu o špag nije za drugo do li da ga se potira ća, već je u taj čas, sasvim nadmeno, neviđeno i heretički, batalio tehniku i tradiciju i tjerao djecu da trče, uklizavaju i rvu se međusobno kao da će sutra igrati nekakav nedajbože ragbi ili amerikan fuzbal a ne svetu igru dvadesetidvojice na lešu kraj Plinare.

Zato su pod njegovom palicom izrasli mužinići, luketini i boljati; sva sila neprilagođene mladosti sposobne trčati poput navijenih duracellovih zečeva od jutra do mraka; horde što će sedamdesetih okupirati travnjake od Bežigrada do Vardara poput prve plime na Baćama u ožujku, pa se s Hajdukom nitko živ naigrati nogometa neće, čak niti spojiti dva cijela dodavanja dok kao pravi hajduci budu otimali i krali lopte nekim legendarnim Dimitrovskima, Lalićima, Aćimovićima, Dimoskima i Grubješićima, prosljeđivali ih Svetom Juri Jerkoviću i gledali kako ih ovaj precizno poput haubice šalje Žungulu i Šurjaku u kontre. Hajduk nije toliko nadigrao, koliko nadtrčao i izmorio cijelu ondašnju državu, i samo činjenica da Rizah Mešković nikada nije čuo za kontaktne leće u magli Rhone, a da su ih ozljede pokopale pred neki tamo Eindoven, ili da je Boro Primorac jednom morao odigrati najgoru utakmicu u životu – pa baš one prve ožujske srijede – spasit će samu Europu od toga da zasjednu na njen tron.

Poslije će šjor Ivan svoj izum iza busije prakticirati po velikim svjetskim pozornicama od Amsterdama i Bruxellesa do Porta; dobro će svijet upoznati što znače totalni fuzbal i bunker; neće to biti onaj klasični talijanski catenaccio u kojemu deset razbojnika lomi protivničke noge, već profinjeni, trkački nogomet sa dugim loptama, u kojem primiš tri gola a pojma nemaš na poluvremenu što te snašlo. Da je šjor Ivan sjedio na klupi onda kada su se pivcima kidale glave i kada su se spremali suzavci sa sjevera, umjesto da je skupljao trofeje po bijelome svijetu, Hajduka bi Europa pamtila kao danas Ajaxa ili Anderlechta; ovako su mu bili suđene Gzire i Debreceni da i njegova zvijezda polako gasne, kako to već zvijezde na nebesima čine; samo što se ova umjesto u pulsar pretvorila u šahovnicu.

Ako na ikoga, šjor Ivan mene je uvijek sjećao na mog Starog; osim što su bili imenjaci, pa bih Starog često znao time podbosti, sasvim su odgovarali jedan drugome svojom hektičnom prirodom, stavom bečke škole o tome što i kako treba raditi i poduzimati, ne namećući se i ne prseći se unaprijed, već kuckajući tiho i iz potaje, kada kao nekakav komandos stupiš na scenu, odradiš što imaš i utekneš nazad sa željenim plijenom u rukama. Mitska radna etika koju su naše babe i djedovi učili naše starce, a glasila je - ora et labora - odlično se uklopila u puste socijalističke tirade o vrijednosti rada; sve što bi čovjek u životu dobio ponad kore kruha i bokuna zdravlja bilo je u njoj gledano poput blagoslova; upravo taj postulat, boj se onog tko je svik'o bez golema mrijet jada - učinio je male velikima i jakima u okružju bogataškog zapada odraslog na zlatnoj žlici.

S vremenom, polako ali sigurno, preći će šjor Ivan iz stvarnosti u povijest, a iz povijesti u legendu, i nitko ga se više niti u posljednjim godinama njegova životnog puta neće sjećati; oslabit će njegovo veliko srce, pa će ga još povremeno samo neki nostalgični voditelji sportskih srijeda pozivati u svoje emisije da prokomentira pokoju utakmicu ili rezultat. Šjor Ivan u međuvremenu će doraditi svoju staru slavu time što će za jednu jedinu utakmicu zasjesti na vrući stolac selektora hrvatske reprezentacije, onda kada omiljeni dvorski Ćiro bude pod ozbiljnom prijetnjom europskog rešta, pa će povesti istu takvu četu komandosa ni manje ni više nego u sam Palermo, među koza nostru i tifose, na megdan zlatnom repiću Roberta Baggia, nesretnog svjetskog viceprvaka, da im skine skalp svojim dugim loptama i dosadnim dodavanjima na Šukera od kojih se svakom fantazisti zavrti u glavi.

Malo se tko može podičiti pobjedom koju su tamo ubrali, nadvladavši jednog davno, davnog studenog, bez mrlje i pitanja - dok je ovdje još bjesnio rat i dok igračima nije trebalo vikati po svlačionicama da za njih momci sada leže u blatu rovova – i otvorivši tako put onome što će godinama poslije postati pojam, brend, nezaobilazna pojava pod imenom Vatreni. Kada sjednete pred televizor, pa se uhvatite teškom mukom zaslužene pive ili vreće čipsa, sjetite se da je netko to ime morao stvarati, a stvarali su ga ovakvi tihi, nepoznati likovi koje će svi zaboraviti kao da su oduvijek bili od dima i zaborava, a ne od riječi i djela.

I eto nas već u poznim Ivanovim godinama; možda je već nekakva dvijeipeta ili šesta; kartu Europe već su zaposjela neka sasvim nova imena, a šjor Ivan je ipak iz jednog drugog, davnog i nikad zaboravljenog svijeta; i tako u tu ranu jesen igra u samoj Ligi prvaka predstavnik Slovačke sa nekad njegovim omiljenim Portom, s kojim je jednom davno osvajao čak i europske trofeje, pa vidimo našeg šjor Ivana kako nevičan publicitetu i nadmenosti u stavu mirno s uvijek malo predugim rukavima sakoa stoji pored onog velikog ekrana u studiju, a voditelj ga pita da prokomentira činjenicu da je taj nekad njegov Porto kod kuće izgubio od tog nepoznatog slovačkog prvaka, Artmedie iz Bratislave.

Voditelj sada očekuje podsmijeh, pa što bi tu trebalo reći – a svaki napuhani jarac od Biskaja do Urala rekao bi na tom mjestu, eh, da ih ja vodim, ne bi to bilo tako. Ali naš šjor Ivan nije vičan konzumerizmu, samoreklami i novom vremenu; njega mediji i potrošačke đinđuve ne zanimaju; on je skroman i ponizan; a tada ću jasno kod njega primijetiti da je već ostario i da griješi u čitanju, pa će ime Artmedie pročitati i naglas izreći kao Artemidu, rimsku božicu lova.

Čovjek tako zastane u vremenu; kao da si upao u neki ponor, pa te dvije litice stišću sa svake strane, a jasno u njemu vidiš da doista i izvan pjesme postoji mjesto na koje bi - kako kažu oni vještiji - mogao stati, visoko dignuti ruke i pjevati svoju pjesmu. I tako šjor Ivan u svojoj starosti drži da su ljudi još uvijek dobri, obrazovani i fini; da teže promociji i širenju mitologije, povijesti i tradicije, a ne nekakvim površnim potrošačkim bljezgarijama; ni dan danas nije ti jasno kako je moguće da netko misli kako bi u dvadesetiprvom stoljeću itko tko drži nogometni klub uopće mogao nazvati ga po nekom slabo poznatom rimskom božanstvu, pa se zagrcneš i ostaneš u tom procijepu do danas – jer samo ti si čuo što je rekao šjor Ivan, ti i voditelj koji je legendarnog ali već ostarjelog i onemoćalog gosta tiho pokroviteljski ispravio pa naveo točno ime kluba. Dobro, sportskim komentatorima rimska božanstva sigurno nisu baš neki prvi red do mora u znanju; ali lako zamijete pogrešku na vlastitom terenu.

Artmedia, a ne Artemida! Kakva zagonetna igra premetaljke za znalce, majstore i ljubitelje slova i riječi; kao kakva davna partija pokera o kojoj se još danas priča po birtijama, pa se od strahopoštovanja skidaju kape kada netko iz priče prolazi putem.

Čitav ostatak života ti ćeš zapravo nekako zauvijek ostati u tom procijepu; nećeš nikada ostati s one, daleke i nedostižne Ivanove strane, koja se sve više i više udaljava, kao nekakav riječni otok što plovi s maticom daleko i nepovratno u prošlost, ali se isto tako nikada baš nećeš niti uspjeti uspeti na drugu liticu i poistovjetiti se s drugom obalom. Niti ti zapravo ne možeš u dubini srca prihvatiti da bi neka davna Petržalka jednim potezom pera mogla postati Artmedia, jer tako ištu zakoni tržišta i profita, a još uvijek bit će ti sasvim jasno kako nikako nije moguće da u današnjem svijetu postoje stvari koje bi se zvale po nekim davnim, zaboravljenim božanstvima koja nikome više ništa ne znače i koja nikome ne mogu donijeti niti običan svežanj šuštava papira.

Artemidu nikada neće potopiti Artmedia, Artmedia nikada neće nadvladati Artemide. U ušima ti je i danas glas šjor Ivana, ili je to zapravo glas tvog Staroga; duboki, odsutni zvuk nekoga tko je odavna već pripao onoj drugoj obali, ali je još uvijek daleko jači, značajniji i vrjedniji od sve buke koja se skupila i trešti na ovoj.

Artemida ili Artmedia; to je pitanje na koje će svatko od nas za sebe u svome poslu pod kapom nebeskom jednom sigurno morati dati odgovor dok bude igrao tu presudnu enigmatsku partiju života.



(izvor: jedna moja prastara fotografija neke SN Revije iz sedamdesetih)

Neki dan u tjednu

aniram.blog.hr

Neke gospoje u godinama s prvih katova žalile su se parkovima i nasadima da im grane drveća iz našeg parkića miluju prozore, pa da bi ih trebalo dovesti u red, elem, ne vide one od njih baš najbolje tko im se mota po parkiću, elem, još im se i ptičice dernjaju pred dnevnim boravkom, elem još one sve druge životinjice, elem došli nam parkovi i nasadi pa upravo rade masakr motornom pilom što me nostalgično podsjetilo na Japan, prošla je godina dana od početka našeg parmjesečnog putovanja po bijelom svijetu i sve što me još vuče natrag to je Japan, naravno da sam u širokom luku izbjegla onu Milićevu emisiju koju je najavio tako da je Japance proglasio bezveznjacima koji su posebni jedino po tome što su preživjeli atomsku bombu, al hajd, nitko više ne gleda televiziju pa neka mu. Elem, radnici u japanskim parkovima i nasadima imaju navadu svoje drveće uređivati tako da u bijelim rukavicama čupkaju listić po listić (što će reći da ih uređuju češće od jednom u pet-šest godina) i stavljaju te listiće onda u torbu tamo gore u onoj dizalici, nema tu nereda i grana koje kaotično padaju i lome jedna drugu i naravno, ostavljaju nered tamo dolje gdje ih neki drugi radnik ispuše s nekim obrnutim usisivačem, pa se onda to sve nekako šlampavo prebaci u kamion iz kojega nestašno lišće leprša po cesti dok on to sve odvozi. I tak, da. Inače, gusto raslinje u našem i mnogim drugim našim parkićima važno je kad se dvogodišnjacima i trogodišanjcima pripiški i prikaki, jer, kud bi što bi, nego u grm negdje kraj zgrade. To me ispočetka najveć mučilo u Japanu, gdje se sakrit u tako savršeno uređenim i podšišanim i golim parkićima ako nam prigusti, ali gle čuda, svaki parkić ima i svoj weceić. I pritom ne mislim na parkić kao botanički vrt nego na parkić kao dječje igralište, ukratko gdje stoji ljulja i tobogan tamo stoji i maleni weceić. Česme s pitkom vodom također.
I tak.
I sad, eto, prijeti nam se polarna zima i apokalipsa na svim poljima, ali ako padne snijeg neće nam polomiti grane. Al nekako opet. Magla i to. Sve zajedno.

Osmjehnuo si se...

dinajina-sjecanja.blog.hr

Vjerovala sam u iluziju, blještala je na zaslonu želje,
nije blijedila, nije bila uspomena, nije bilo sjećanje.
Bio si ti. bili smo mi, stvarni u nestvarnoj zbilji.

Bio si u blizini. Osjećala sam te u mjericama
tankoćutnih nemira. Izranjao si iz dubina
pogleda. Vidjela sam tvoje oči. Iskrile
su podnevnim Suncem.

Tada nisam znala da se u podsvjesti
krije vizija doživljene istine. Bio si
dijelić nečega što nisam znala
da postoji, davno osjećanje
zgusnuto u lednici nutrine.

Dogodilo se naše naglo ljeto,
dogodio se susret zrelosti u
uvali djetnjstva, iz oblaka
nad oceanom snova je
san prokapao javom.




Pogledi su nam se susreli. Osmjehnuo si se.


Dijana Jelčić

Zbilja pred snom

donabellina.blog.hr

Kome , kada i zašto moramo posvjedočiti
da smo tu gdje jesmo, samonikli iz mnoštva
njegovanih trava ili korova možda
kome dokazivati sebe i na koji način odabrati da bude ispravan i ne shvaćen
na pogrešan način
otkriti mali dio ili cijelu nutrinu onako, na pladnju za zlatokusce
koji hrpimice slijeću na riječi kao na komadiće otkrivene kože
golo rame
gola noga,
otvoreno poprsje
gola sam ljudi moji ovdje u svakoj riječi , pod ovom kožom
samo ovdje, na ovom ekranu na kojega slijeću riječi poput ptica
iz moje glave , kako bi rekao Dragojević
Danijel , onaj koji je pisao i umro šuteći ne tako davno
tu sam slobodna , neopterećena ni sa čim životnim i zbiljskim
u svemu uneređenom od jutra do noći
Pa, ako i napišem nešto glupo , teret je lakši
riječi se oslobađaju od okova izlazeći van,; sloboda je vani, izvan mene

i tako cvrkut postaje pjev
meni je lakše , odmaram se od od lepeta tih krila ptica
koje zovemo riječi
i dišem konačno upravo sada u dubokoj noći
dok sve mirne duše mirno snivaju bez snova



keyboard test software free

Ožiljci

bez-obzira-109.blog.hr

Gradovi postoje, ruše se, obnavljaju, nije isto, ali to su samo
gradovi. Ljudi stoje nepomično, s grčem, s tugom, do danas čekajući
svoje koji vjerojatno nikada neće doći. Svjesni su oni da njihovi
najmiliji nisu preživjeli, ali neka utjeha bi bila da barem znaju mjesto
gdje počivaju. Da li će ikada znati?

U meni tinja gorčina gledajući delegacije iz godine u godinu, a još
nijedna nije uspjela doći do istine, dati tim ljudima bar neku satisfakciju
i konačno mir. Je li moguće da se nije moglo učiniti više, sve se zna,
a nestali leže negdje dok obitelji čekaju samo svoj posljednji dah da
se mogu konačno u vječnosti, gdje god ona bila, sjediniti s onima
koji su bili dio njih.

Rata direktno nisam okusila, ali sam dvadeset dana čekala svoje dijete
iz blokiranog Dubrovnika. Osjećaji nemoći se ne mogu izraziti, ni tuga
ni bijes, ništa nije bilo od pomoći. Dvadeset dana neizvjesnosti, a ovdje
je u pitanju više od trideset godina..., probudite se vi koji spavate i
učinite nešto, darujte konačno mir onima koji nemaju sna, budite svjetlo
a ne magla onim zamrlim pogledima bez nade.

Koliko vrijede izgubljeni životi koji zauvijek ostaviše ožiljke na dušama
svojih obitelji? Dužni smo im barem posljednje počivalište, oni su nama
ostavili najviše što čovjek može imati..., DOMOVINU.

Rastanak kod Bolnice

rossovka.blog.hr

Sklonili su se u bolnicu, zajedno sa stotinama drugih ljudi; mislila je da je tako najsigurnije. Bolnice se uvijek evakuiraju, ljude se zbrine na najbolji mogući način. Doista, bolnica je izgledala jezivo; poluruševina, očito pogođena toliko puta da se počela pitati je li odabrala dobro mjesto gdje će se skloniti s djecom. Oni koji mogu razarati bolnicu mogu počiniti i puno gore stvari, neprekidno je odzvanjalo kroz njenu svijest, ali nije više bilo vremena ni načina da se makne odande. Vojska je opkolila zgradu. Bili su vrlo grubi, nervozni, bilo ih je puno i pijanih. Njen je strah postajao sve veći.

( Nisam te stigla pitati bojiš li se. Nisam se usudila pitati te. Sjećam se da si gledao sav taj užas oko sebe, i da si bio strašno blijed. Povremeno bi nam se pogledi sudarili, i činilo mi se da mi pokušavaš reći – kuda smo to došli, što će učiniti s nama? Kako je vrijeme prolazilo, izgledao si sve smireniji. Sjećam se da sam te pitala jesi li gladan, pogledao si me uz smiješak i rekao – nisam, majko. Tko ovdje može biti gladan? Bio si u pravu; slika pakla, slika ispaćenih ljudi ne može u čovjeka probuditi glad. Može probuditi jedino strah, kojeg ni ti ni ja nismo pokazivali, želeći dati snagu jedno drugome i tvojoj malenoj sestrici, koja je toliko jako stiskala naše ruke da su bile blijedoplave od pritiska. )

Prišao im je oficir; bilo je nečeg neljudskog u njegovom pogledu. Vrlo hladno, zatražio je njene dokumente. Drhtavim rukama izvadila je svoju osobnu iskaznicu i pružila mu je. Preletio je pogledom preko iskaznice, pogledao je, a zatim skrenuo pogled prema njenom sinu.
-Vi ćete sa devojčicom otići među žene. On ide sa nama.
Osjetila je užasan strah, ljepljiv i pulsirajuć, kakav nikad nije osjetila. Svi oni projektili, sve detonacije, sva mrtva i raskomadana tijela koja je vidjela nisu je ni približno prestrašila kao riječi ovog čovvjeka. Pogledala je svog sina; bio je vrlo blijed i vidno prestrašen. Skupila je svu hrabrost, primila rukav muškarčeve odore i glasom koji joj je zvučao kao da nije njen progovorila:
-Gospodine, on je još dijete. Ima samo 16 godina. Evo pokazaću vam njegove dokumente, samo da ih pronađem...samo malo, molim vas, da ih pronađem...
Pogledao ju je; pogled demona, pogled krvnika, neljudski pogled, uslijed kojeg je posstala svjesna strašne opasnosti koja se nadvija nad njeno dijete. Maknuo je njenu ruku, zapalio cigaretu i rekao:
-Da vidim.
Ruke su joj se divljački tresle dok je po torbi tražila njegovu zdravstvenu iskaznicu. Ne govoreći ništa, pružila ju je čovjeku koji je život njenog sina držao u svojim rukama. On ju je pogledao, stavio dječaku u džep jakne i kratko rekao:
-Mora na ispitivanje. Kasnije ćete ga naći, tamo gde budete odveženi; kud se već izjasnite da želite ići. 'ajde, vi među žene. Ti mladiću pođi za mnom.
-Molim vas...on je još dijete...možete li mene ispitati umjesto njega, možda ja imam neke informacije koje vam mogu biti od koristi?
Više je nije želio ni pogledati; samo je kratko rekao:
-Sumnjam. Idemo, mladiću.

( Tada sam prvi put umrla. Ne mogu ti riječima opisati što mi je sve prolazilo kroz glavu, sunce moje. Sav moj užas, strah, očaj, bespomoćnost, nada da će se predomisliti i vratiti te k nama nakon nekog vremena. Moja je duša bila smrvljena strahom koji nisam smjela pokazati, da tebi ne bude još teže, da tebi i tvojoj sestrici ničim ne pokažem kakav strašan bol osjećam. Imala sam osjećaj da se moje tijelo raspada na tisuće komadića. )

Nije znala da ga zadnji put vidi, da je to oproštaj za vječnost; nije smjela plakati. On mora otići smiren, a i djevojčica će biti mirna ako vidi da je ona mirna. Dotaknula je rukama njegovo blijedo, milo lice, privukla ga sebi u zagrljaj i poljubila ga u čelo i oba obraza, čvrsto ga držeći nekoliko trenutaka, šapćući mu:
-Ne boj se, sve će biti dobro, sine moj. Brzo ćemo se naći, čuo si što je rekao ovaj gospodin.
Osjetila je da ga odvlače iz njenog zagrljaja; ruke su joj skliznule niz tijelo, prazne kako nikad u životu. On se odlazeći okrenuo, razvukavši lice u nešto što je trebao biti osmijeh i namignuvši sestrici rekao:
-Volim vas. Čuvajte se.

( ovo je fragment kratke priče koju sam napisala prije nekoliko godina; govori o majci koja je izgubila sina u vukovarskom paklu i sačinjena je od nekakvog mojeg viđenja zla koje se dešavalo i majčinog imaginarnog dijaloga sa sinom. trebala je biti dio niza kratkih priča posvećenih hrabrim ženama; nažalost napisala sam samo dvije... )

18.11.2024

torakvokun.blog.hr

Hejj ekipa ..

evo javljam vam se nakon 1. ozbiljnog terapijskog razgovora. I prije sam bila pokusala sa psihologinjom ali mi je ona nekako djelovala kao da ja znam vise od nje i odustala sam, plus onda nisam imala svoje pare da bih placala bez griznje savijesti.

Trazila sam kao psihologe po njemackoj i jebeno su skupi .. znaci prvi sat 150€ ostali po 100€ ... previse pa sam se ipak odlucila za Lijepu nasu jel .. kao prava auslenderka! I nasla sam ... 50€ sat! Prihvatljivo skroz s obzirom da je mozda 3-4x mjesecno ajde ... ioank sam debela i ne kupujem si odjecu!

Bilo je zanimljivo, nekako kad mozes sve nekome reci bez osude i bez nekog kontra misljenja je top, dobijes neko pitanje i podpitanje i drobi sestro! Zena je full simpaticna i nekako nezz lijepo govori, rekla je par stvari koej su mi bile onako bas cool ... sve u svemu dogovorila sam jos jedan sat pa cemo vidjeti, zelim kopati po svojim traumama! Bilo je oke skroz opusteno i nezz, svida mi se!

Zasto sam se opet odlucila pokusati? Zato jer su moji napadi panike krenuli ponovno! I ne svida mi se sto sam bila lijena i glupava pa nista nisam naucila od proslog puta osim piti tablete i duboko disati! Ne svida mi se da nisam nista napravila nisam promjenila nacin gledanja na stvari a kortizol mi unistava tijelo!

Bas sam malo vise citala ovaj puta ... shvatila sam da neopisivo puno utjece na mene ... da mjenjam raspolozenja i da mi je sve crno ako nije kako sam si zamislila! Da sam perfekcionist ali da imam ogroman problem sa odgadanjem obaveza i da mi onda to napada taj perfekcionizam pa sam opet nesretna kako god da okrenes! Znam da bi ljudi rekli i reci ce pa samo se pokreni ... pa ne mohu jer sam jebeno bezvoljna za bilo sto napraviti. Najrade bi samo lezala u krevetu i to je to .. uzivala u miru i da me nitko ne zove i ne pita i ne trazi nista!

Znam da tako zivot ne ide i ne zelim da moj tako izgleda. Ne zelimda konstatno nesto ne valja i da sam ja nezadovoljna a onda i svi dr oko mene ponajvise D. jer realno ja spavam i nemam snage za nista. Jako dugo sam mislila da je to MS ali mozda nije ... mozda je to do jebenog kortizola. Nisam ni mislila da ima toliko utjecaja na tijelo i na sve dr dok nisam pocela istrazivati dublje! U svakom slucaju malenim koracima i bit ce sve oke !

Mora biti jel tako, kada napravis nesto za sebe, kada osvijesti sve i krenes nesto mjenjati mora se onda promjeniti ! Mora biti bolje ! U svakom slucaju eto jedan mali izvjestaj i vama!

Na bolovanju sam zbog neke bakterije u grlu ali i malo zbog panicnih napada. Mali reset. I nekako se osjecam oke .. jos nisam onako smirena i opustena ali doci ce to kad uspijem pospremiti stan onako kako ja zelim a to znaci minimum 2h peglanja i slaganja robe za pocetak! Procitat cu si i neku knjigu ... i vjezbat disanje. Dobila sam zadatak napisati svoje potrbe! Hmmmm ne znam uopce kako i odakle da krenem ali eto ... nesto cu smisliti barem pisat i pricat mogu !

Imam ispit u cetvrtak, i vremena da se pripremim ... imala sam do sad vec 2 ispita, dobila sam dvije trojke !! Ja sam ponosna na sebe! Ovdje je obrnuto ocjenjivanje i imaju 6 ocjena!
1 je savrseno 100%, a 6 je uzas ispod 30% !

Tako da moja trojka iz nekakvih zakona i paragrafa BGB-a je meni skroz solidna ocjena jer znam o cemu se radi realno ali je malo teze napisati to sve i zapamtiti ti rijeci kak spada!

U cetvrtak imam jos jedan iz kojeg mislim d acu bit dobra takoder .. pa ono malo pripreme makar!

Nadam se da ste svi dobro, kod nas najavljuju snijeg za kraj tjedna .. ne znam ne vjerujem dok ne vidim !!

Ode sad jos malo chillat i gledat bozicne filmove jer ih obozavam i pisam brzo !!

Bezimeni križevi...

dinajina-sjecanja.blog.hr

Stoji grad, tuga, ruho ravnice zapleteno u godine
nad rijekom magla sjećanja i tišina sna.
Nad gradom oblak isplakanih suza,
rijeka romori uspomenom
i jecajem




U prividu pamćenja govor Dunava i Vuke
utiha ravnice, svjedočanstvo obnove
baroka i ljubav čovjeka…
Vukovar, 2018.




Sjećanje na polje bezimenih križeva, mladu ženu pod raspelom,
njene suze i jato ptica,
"Dolazi ovamo svakoga dana." reče mi nepoznata starica.
"Znači i vi ste ovdje svaki dan."
Starica me pogleda očima punim suza.
"Dolazim ovamo i pitam se zašto sam preživjela vrijeme umiranja."
"Koliko ih oplakujete?"
"Ostala sam sama, a bilo nas je na tisuće." zajeca starica
"I nemate nijedan grob?"
"Imam sjećanja i ovaj križ pod kojim čekam smiraj u smrti"
"Tko ste vi?"
"Starica koja tuguje."
"Tko ste bili prije užasa?"
"Učiteljica mladosti koja je iz školskih klupa
branila grad i danas ovdje počiva bezimena"






Škabrnja danas obilježava godišnjicu stradanja civila i branitelja,
Mučki je ubijeno i masakrirano 43 civila i 15 hrvatskih branitelja.
Nakon rata još je šestero mještana stradalo od zaostalih
minsko-eksplozivnih sredstava.





Dijana Jelčić