novi korisnik

kreiraj blog!

registriraj me!
Isključi prikazivanje slika

22

sri

02/17

21

uto

02/17

Sami sebi dovoljni

gp-crnobijele.blog.hr




Zagreb

I istinski predani

Pet do trinaest

broduboci.blog.hr

Dok sitna kiša po ponistri kucka, na kominu lagano vatra pucka. Kuc-puc, kuc-puc. Vani je veljača i pada mrak, unutra je skoro pa februar i nije nas strah. Slavimo nominalno još jedan pedeseti rođendan, a realno - činjenicu da smo još uvijek tu, na broju. Okupljeni oko stola smijemo se glasno, govorimo sve samo ne jasno, upadamo jedan drugome u riječ, nadvikujemo se kao da se sto godina vidjeli nismo. Počasno mjesto na čelu stola, kako i priliči, zauzima slavljenica, dok njena lošija polovica čavrlja s gostima na drugom kraju. Udaljeni su kao golman i izvođač penala. Stol se izdužio kao Čile, ima nas obilato, nije da nas nema. Osvrćem se po konobi. Na kredenci blista mala bracera, šesna, skladna, s jarbolom i jedrom, kako i spada, do nje još jedna maketa nepoznatog broda. Po zidovima izvješene fotografije nekog sela kojeg više nema. Kamene facade, šentade, skaline, sulari, bunari, balature...

Vraćam se u sadašnjost. Počinje gozba. Stišava se muzika. Šušketaju čaše, pošade i pinjuri. Ovalne portade dolijeću na stol ko boing na Resnik. Na pjatima delicije, u očima gladnih ambicije. Želuci više nisu sposobni za takve akrobacije. Jedan ima šećer, drugi tlak, treći giht, četvrti ono o čemu se ne govori glasno. Ipak, uzme se samo malo, da se proba. I da se ima za čime popit čaša vina.

Pa se opet malo proba... nakon toliko registracija i tehničkih pregleda, članovi kluba pedeset plus opet bi na sebe morali nalijepit probne tablice.
Zapravo, svaki put se zeznem na ovakvim feštama. Ne zbog spize, tu se lako snađem, nego zbog sidrišta. Moje dupe naime nekako prirodno stremi uhvatiti položaj oko sredine stola, tako da budem blizu i jednom i drugom krilu pa da čujem o čemu se glagolji.

I tako nešto se u pravilu pokaže jako lošom odlukom. Ispadne, ne da sam podjednako blizu, već podjednako daleko od svih. Dugačke stolove bi trebalo zakonom zabraniti. Zaozbiljno! Jer htjeli ne htjeli, kad društvo posjeda oko takvog stola, moraš pričati jaaaako dobre viceve, ako ih želiš sve zadržati na okupu. Ovako čelo vodi jednu rapravu, začelje drugu, sredina se koleba bi li s jednima ili drugima pa u pravilu načme skroz novu temu.

A meni se tada ljudi moji sve zbrčka u glavi, iskreno, ne mogu to trpit, sve mi rebumbaje u možjanima. Baritoni s jedne njurgaju o Hajduku, soprani s druge strane mažinaju o cepteru i tuperveru, a onda me profondo nasuprot masira o zadnjoj sjednici sabora.
Ne mogu više, stvarno ne mogu, demonstrativno skačem na stolicu i zaviknem - dosta!!!!

Dok me svi su čudu gledaju, izdajem zapovijed - ajmo ekipa, rebalans proračuna!
Kakav proračun, jes'ti normalan?

Normalan sam da normalniji ne mogu bit. Idemo, miči bocune, makni te pjate, dajte krajnje stolove bliže sredini, namisti ga popriko, koliko nas je, petnajst, ajmo u formaciju 4-3-5-3, taaaaako, jel sad bolje, naravski da je!
A je, kako da nije, mrgodno će Vice, a di je sad moja čaša?
Eto ti je isprid nosa!
Nije, ovo je crno, ja sam pija bilo.

Nakon pregrupiranja i početnog nesnalaženja, počelo, se zamislite čuda, raspravljati o umjetnosti. O tome što je dobro, što je loše, što se kome sviđa, što se kome manje sviđa. Prirodno su se formirale dvije grupe govornika, prvi čvrsto prizemljeni, a drugi više onako lelujavi, da ne kažem - umjetnički rastrojeni. Nakon što smo se dotakli Lidije Bačić, razgovor je otkliznuo u neželjenom smjeru, a opće rasulo nisu uspjeli spriječiti niti pokušaji da se zapjeva Konoboooooo mojaaaaaaaa.

Na koncu, zaključio sam da se rješenje krije u - broju! Neću navoditi čitavu teoriju, samo zaključak - ukoliko želite organizirati večeru za svoje prijatelje, na kojoj će osim finog vina ugodno kliziti i razgovor, vodite računa da broj pozvanih ne bude manji od pet ali niti veći od dvanaest. To je idealan broj, trinaesti uvijek bude nekakav izdajnik, a sve poviše toga je gomila. Banč of pipl.

Jutro mijenja sve.



Kišu je odnijela noć. Buru je donio dan. Sunčan. Malo mamuran ali ipak nasmijan.
Tamarini pupaju. Cvatu mendule,



Mislili smo prošetati uz more. Oko porta u kojem miruju barke pa još malo gore.







Nisam bio sretan. Sve te silne zgradurine s apartmanima smoždile su, uništile, proždrle nekadašnja ribarska sela. Kao halapljive nemani, ništa drugo i nisu. Tu više nemaš gušta ni kavu popiti. A i da hoćeš, nemaš gdje.





A onda sam se prepustio instinktu. Izvan svakog plana i nauma. Poveo svoje bećare, još nerasanjane, u brdo, iznad Brela. Nikad se nisam tu pentrao, ali ovoga puta me nešto povuklo.



Naravno, obećao sam im da nećemo puno, samo malo da razmrdamo noge, tu do prvog prijevoja. Naravno da sam lagao, svaki put ih lažem i oni već znaju da lažem i pristaju na to, ali ja zapravo i ne lažem - već samo malo preoblikujem stvarnost.



Jer, čim smo stigli na prijevoj, nitko više nije bio siguran što je istina a što laž. Na prvoj stepenici Biokova, ukazala nam nam se kamena galerija različitih likova. Predio se naziva - Nevistina stina. Za divno čudo, po predaji, ovu nevistu o kojoj je riječ, nije upropastila svekrva već vlastita majka.



Priča ide otprilike ovako - zagledala se mlada djevojka iz bogate vlaške familije u siromašnog mladića iz primorja. Dakuće. Kako su se upoznali, dal preko bloga ili fejsa - to nam priča ne otkriva. Inšoma dela šoma, staramajka je bila protiv - stalno je zvocala - kućeš šćeri na more u sirotinju, kad ovdi imaš svega blaga božijega. Ali šći zajunila, išće ona toga momka s mora i nijednog drugog. Već se i svatovi pripremili. Staramajka ka' je vidila da su joj sve nade propale baci kletvu - čim more vidila, dabogda se u stinu pritvorila!



I kako to u pričama obično biva, strašna se kletva obistinila. Na prijevoju na kojem putnika namjernika nakon surog kamenjara preplavi plavetnilo mora, puče grom iz vedra neba i od mlade neviste napravi - stinu. I ne samo nevistu već potaraca usput i ostale svatove kao kolateralne žrve aštaš. Ostade tako Nevistina stina za sva vrimena.



Šalu, a i priču na stranu, predio oko Nevistine stine je izuzetno dojmljiv i slikovit. I sam se nađeš u čudu pa se pitaš na koju stranu pogledati, dal' u te kamene gromade u kojima možeš prepoznati lica, dal' gledati dolje prema moru, uživati u odbljescima Brača, Hvara i Korčule, ili se pogledom suočiti s velebnom barijerom Biokova.

Ustvari, sve se manje čudim turistima koji u japankama krenu prema ovim vrletima, to sve izgleda nadohvat ruke, možda je bolje reći - noge ili japanke kako god, a mi domaći eto imamo sreću da tu možemo tumarati kad god nam se prohtije.



Osim Nevistine stine, u neposrednoj blizini nalazi se još jedna atrakcija - Francuska cesta.



Naime, za vrijeme kratkotrajne vladavine Francuza u ovim krajevima, početkom 19. stoljeća, započela je izgradnja velikog broja novih cesta koja su od mora vodila prema unutrašnjosti. Zanimljivo, od vremena staroga Rima pa sve do maršala Marmonta, Napoleonovog namjesnika za Dalmaciju, nisu se gradile ceste. Ili barem od njih nije ostalo tragova. Koliko je "šupljih" stoljeća moralo proći da netko zbroji dva i dva i kaže - heeeeej ljudi, pa vi morate graditi nove puteve! Želite li napredovati ili zauvijek ostati u svojim busijama?
I što je još zanimljivije, cestograditelje se na kraju priče uvijek nekako protjera, kao da su napravili neko strašno djelo, nedostojno, omogućili da tim cestama dolaze neki čudni ljudi, naravno neprijateljski raspoloženi, koji žele uništiti naš tradicionalni način života bla bla bla...

Tako je i ova "francuska" cesta ostala u vrletima Biokova, napuštena, nedovršena, ostala je kao spomenik, danas nažalost u prilično lošem stanju.
Ostajem u nadi da će se među nama naći netko pametan i pokrenuti obnovu ove zaista čudesne građevine u suhozidu.



I sad, jedva čekam neku novu feštu ( do 12 ljudi naravno) na kojoj ću se propisno nauživati različitih delicija samo da bi dan kasnije svoje grijehe mogao okajati spašavanjem zabludjelih nevista po planinama.



Stalker

lousalome.blog.hr

Napisala je zadnju rečenicu. Pročitala sve iz početka, još jednom, da joj se ne bi neki tipfeler omaknuo. I tek onda, nonšalatno, kliknula "objavi".

Bilo je i neko sigurnosno pitanje prije toga. "Kako se zove mlado od ovce?" Osmjeh joj nije silazio s usana dok je utipkavala odgovor , jer ju je onaj na kojeg je pomislila tad podsjetio upravo na - ovcu. Koja bleji u prazno.

Znala je da će svega nakon par minuta, ili par sati, svejedno, i on doletjeti među komentatore. Najvjerojatnije sa nekom kritikom na napisano, jer je postao vrlo ozlojeđen i žučljiv otkako je shvatio da blogerica, koju uredno čita, zastupa svjetonazorski, kulturalno i iskustveno sve ono čemu se on protivi. Morilo ga je i to što takvi, njemu neprihvatljivi tekstovi, često završe na naslovnici, a on koji zastupa istinske, tradicionalne i domoljubne vrijednosti nikako da se makne sa "fresh" liste. No, nije tu bio kraj njegovoj muci. Naime, ono što ga je najviše tangiralo jeste što ga je ona - ignorirala. To je u njemu stvaralo osjećaj egzistencijalne i seksualne krize, jer je spadao u onu vrstu muškarca koji vas to više želi što ga okrutnije štiklama bodete po jajima. Da mu je barem brisala komentare, pa bi digao revoluciju na blogu, pisao svima i svakome kako je njegovo pravo na iznošenje mišljenja povrijeđeno od strane te ohole i tašte ženke, bio bi žrtva a žrtve su uvijek u pravu, dok su oni koji brišu komentare uvijek u krivu jer guše slobodu misli... Ali ništa od toga, puštala ga je da piše po njenom blogu i - nije reagirala. Ni da trepne.

No, ono što mu je ulijevalo osobitu nervozu bilo je to što je njegova istančana intuicija paćenika, koji je dobio košarica ne zna im se broja, znala da se iza svega krije jedna još tragičnija istina - a ta je da ona njegove komentare uopće ne čita. Jer joj je dosadan. Jednostavno ih preskoči, kao što učinimo kad na ulici naiđemo na pasji drek. I to ga je bacalo u očaj, ali je ta očaj imao heroinski touch jer što ga je više osjećao, to je više pisao komentare po njenom blogu, naprosto nije mogao odoljeti. Bio je beznadežno nesretno zaljubljen u tamnu pozadinu njenog bloga.

Nije, međutim, znao da se ona svaki puta nasmiješi onaj trenutak prije nego što će preskočiti čitanje njegova komentara. Da je to znao, možda bi mu bilo lakše.

Sutradan se ponovno konektirala na internet i zaista - pod tekstom se skupila već solidna količina komentara koje je čitala, neke sa više, neke sa manje zanimanja. A onda, pri dnu stranice, čim je pročitala početno slovo njegova blogerskog imena, ekran se zabijelio poput stada bijelih ovaca na Svilaji. Mističan doživljaj, neobjašnjiv. A nasred ekrana, krupnim slovima , onomatopeja samo takva.

"Beee...beee...beee..."

Srce leoparda

slucajnosrce.blog.hr

(srce uočila Zvonka)

U ovom modnom tjednu predstavit ćemo neke od najnovijih krikova mode i uzorke koje ćemo vrlo vjerojatno gledati ove godine kako sakrivaju naša naga tijela.

Za sam početak tu je ovaj proljetni leopard koji se sprema iskočiti iz zimske odore i započeti sa proljetnim lovom nakon zimske hibernacije.

Dan materinskog jezika

potok.blog.hr

"Jutros sam na HKR-u čula da je danas Dan materinskog jezika. Budući da mi je jezik velika ljubav i tiha patnja, odlučila sam posvetiti mu ovaj post.
Još od Bartula Kašića (200 godina prije razvikanog Vuka!) jezični pregaoci susljedno su radili i rade na standardizaciji hrvatskog jezika.
U vrijeme socijalističke Jugoslavije pokušalo se stvoriti neki kompromisni jezik, doduše u dvije varijante, ali se u zapadnu nastojalo uklopiti riječi i izraze iz istočne inačice, iako obratno i nije bilo takvih stremljenja. (Uostalom, kod nas se prihvatilo ijekavicu kao kompromis između ikavice - jedine isključivo hrvatske - i ekavice, dok su Srbi u Srbiji taj Vukov prijedlog odbacili.)
Nakon čuvene Deklaracije trend se ublažio, da se ne izazivaju buntovnici, a pravopis BABIĆ-FINKA-MOGUŠ ipak je tiskan u Londonu, a ne u Zagrebu!
Dokaz o pruženoj ruci bratske ljubavi samo s jedne strane jest i to što su neki naši politički zaneseni pisci (kao npr. Tin) između dva rata čak pisali ekavicom, ali nisu time nikoga ganuli na milost prema svome narodu. Ovih dana sam u TV kalendaru gledala prilog o sibinjskim žrtvama. Dokaz da je kultura ipak jedno, a politika drugo i da ih nije dobro miješati.
Tako nije dobro odbacivati nešto samo zato što to drugi imaju ( npr. veznik "da", o čemu sam pisala u jednom ranijem postu, ili riječi iz nekih izraza, npr. "beskičmenjak"- jer beskralježnjak je nešto savim drugo, uostalom za takve finese postoje lingvisti)...
S uspostavom samostalne Hrvatske izbacili smo neke nametnute riječi, a klonimo se i nekih sasvim nepotrebno! Međutim, s otvarenjem prema Zapadu pustili smo da nam jezik preplavi bujica anglizama, pa smo čak zaboravili abecedu, koja, kako nas uči dr. Gluhak, odgovara, po našem izgovoru, grčko-latinskim korijenima, pa npr. kažu (ne kažemo!) PI, TI, ES, PI, kao da smo Englezi. Tako je i TI- MOBAJL, kao da nismo znali za ..MOBIL (automobil, romobil) koji smo preuzeli iz latinskog, nama bliskog po izgovoru. (A zašto ne bismo i u hrvatskom lomili jezik i pravili se Englezi! Ha, ha, ha!) Na ovo o mobilu upozorila je profesorica Nives Opačić, koja spada u istinske borce za naš jezik. U jednoj emisiji je navela razne načine na koje se pogrešno pišu "engleski" nazivi firma po Zagrebu, ali važno da smo u "trendu"! Jednom prilikom je istaknula kako je varljiv dojam da kod nas svi mladi znaju engleski, jer studenti tog jezika imaju puno problema na studiju.
Žalosno je da je jezična kultura u našim medijima na nižim granama nego u prošloj državi! Neki izrazi se doduše više ne čuju, ali spikeri i voditelji emisija uglavnom krivo naglašavaju, brojeve čitaju nakaradno (npr. 22 sati, 5 sata... iako se tako ni u jednom dijalektu ne govori), a "sinoć" , "jutros", "večeras" kao da ne postoje, jer moramo se praviti i da smo Nijemci pa govoriti "jučer navečer", "danas ujutro", "danas navečer"! A zašto bi bilo jednostavno kad može složeno!? Nerijetko se čuje: "Kad ćeš doći, dogovorit ćemo se." Gdje je tu futur drugi "Kad budeš došao..."? Čemu osiromašene duše osiromašuju jezik!? Gdje su naši zlatni voditelji i spikeri: Helga, G. Bonetti, Jasmina Nikić, Ljubo Jelčić, Oliver Mlakar, nisu gutali slova, krivo naglašavali, nepripremljeni vodili razgovore i u prvi plan gurali šminku i modu!
Šlag na tortu stavljaju naši sportski novinari (ili športski, nisam sigurna.) kad kažu da je nekom igraču nešto "pošlo za nogom"! Hoćemo li tako reći da je znanstvenicima "pošlo za glavom", književnicima "za perom" i sl? Jesu li oni ikad čuli za "fraze" ili "skamenjene izraze"?
Sad su nam obogatili jezik raznim "glupizmima", npr. "Ima loptu u svom posjedu." Prvo, dovoljno je "ima loptu" (pored suvišnosti ovo "u posjedu" je upitno, jer taj što trenutno ima loptu nije njen posjednik, vlasnik), a kad bi i trebalo reći "u posjedu", ne može nikako biti u tuđem, dakle ono "u svom" je glupost.
Ima emisija i tekstova u kojima se mogu njegovati lokalni govori, što je također potrebno, jer sve je to kulturno bogatstvo.
Na kraju bih unaprijed odgovorila možebitnim prigovorima kako je važno da se razumijemo te da pitanje jezika nije bitno!
Kad čujemo ili čitamo kako su došljaci u novootkrivene krajeve zatrli domaće kulture, pa se sada upinju da donekle isprave nepravde (npr. u Australiji i NZ), često ronimo krokodilske suze žalosti ili ganuća, jer je svačija kultura vrijedna poštovanja; a zašto se onda ne potrudimo da od vlastite baštine, i jezične, sačuvamo (i unaprijedimo) ono što se sačuvati da!?"



Ovo sam bila objavila 21. veljače 2014., ali nije naodmet ponoviti gradivo!

...kad te neće...

elyca.blog.hr

...na zvuk budilice bilo je točno 06:02... nema veze....mogu odspavat još 10 min .... ne znam kako je to ispalo 40...pa sam, navrat nanos otrčala na posao...

...kad tako ujutro zaspem, jedno sat vremena sam nervozna....iako sam stigla na vrijeme... odmah sam se svojski prihvatila posla.... nemam vremena za dangubit...treba iskoristit nakupljeni adrenalin....

8,17 sati....zvoni mobitel...pozivni Zagreb 01 777 nešto.... previše istih brojeva ukazuju na ozbiljnost poziva
- da li sam dobila obitelj Elice?
- ne! Dobili ste Elicu koja je na radnom mjestu i ne može razgovarat privatno na mobitel
- zar nemate minuticu za ponudu naše tvrtke za uređenje interijera, jer ste izabrani kao dobitnik.....
- NE!

.... kako ju je tek odfrknio netko koga je probudila? ...i kako na mobitel mogu zvat "obitelj"? Zar mobitel nije osobno sredstvo komunikacije? Kad se on izjednačio s kućnim telefonom? Od kad zovu u 8 ujutro? Ili misle da sam penzioner ili misle da možemo pričat na poslu?

.....

... u 10,30 završili smo s jednim poslom, osoba koja je došla zbog toga do Splita, predloži

- hoćemo li što pojest?
- zar ti nije prerano?
- da... u pravu si. Mogao sam otić pogledat nešto za terasu, pa ću se vratit po tebe za na marendu
- dogovoreno!

.... nakon sat vremena došao me kolega pitat dal da mi kupi nešto u dućanu, jer je vidio da ne idem sama van na marendu Zahvalila sam mu se jer imam dogovor.

...već me počelo mantat od gladi....hvatala me slabost i mučnina... kad zazvoni mobitel

- ejjj...šta se radi? Mogla si doć kod mene. Kolača i torti kao u priči! Moje blizanke slave rođendan, a znam da ti to voliš
- jooj nemoj mi o hrani, umirem od gladi
- ajde dođi do Makarske, čekamo te!
- evo krećem...

....hahaha...koji poziv....šta me nije zvao sa manje udaljenosti ako je ozbiljno mislio?

...kad nakon 13 sati zazvoni mobitel

- pa ja sam skroz na tebe zaboravio
- kako si na mene mogao zaboravit? Di baš na mene????
- odveo me put do Dugopolja, automatski sam se popeo na autoput...tek sam se u Tučepima sjetio da nisam jeo i da me ti čekaš da idemo nešto pojest
- dobro je. Sjetio si me se samo nakon sat vremena vožnje

.....

...još jedan poziv bi trebao bit zabilježen na ovom blogu ...

- gospođa Elica, kako je?
- pa moram priznat da mi je mučnina, non stop sam gladna i smantana. Ili sam trudna ili su mi se očale pokvarile!
- a može bit i gripa?
- khm... ne znam
- u svemu tome, ipak je najlakše provjerit vid!

.....


... kod prijateljice na ručku...jadale smo se malo jedna drugoj zbog iscrpljenosti...gripe... prezaposlenosti .... dok mi pogled privlačio jato bijelih golubica... svako malo bi uzela aparat i slikala...onako između ...



... ženskih razgovora...

- tako mi je bilo loše da sam mislila da ću se srušit od gladi, pa sam jela bez prestanka 4 sata..."vrlo damski" sam jela... red mesa...pa masla...pa masla i slanine...pa jaja s pečenicom...pa čokoladu...pa opet maslo ...zapečeni fažol.. voćni jogurt..sira i salame... bananu....i jedva sam se suzdržala da u 8 sati ne idem peć palačinke. Ali sam jako malo pušila
- hahahaha...pa kad bi u svemu tome uspjela zapalit cigaretu? Nego pazi da ne slikaš gdje špoka stakla
- ne brini se. Stakla su ti čista



...toliko čista da se u odrazu vidi svaka točkica moje košulje .... Refleksno sam je poslušala i otvorila prozor. Par slika... jedno 58 kom... a sve su ovakve...čekala bi da jato proleti pokraj mene, a onda bi išla slikat...



...a bili su to prekrasni prizori .... al kad me neće...pa neće... to je jedan od onih dana ... koje treba zapisat da bi se poslije imao čemu smijat

...a sad bi se trebalo namaškarat i izać vani? ...Kome se da poslije ovakvog dana? Možda bi se trebala namaškarat u sebe....


Uzrok poljedica

sumi.blog.hr

uzrok
države u svijetu prema porezu na ostavljanje nekretnine u nasljedstvo



posljedica



Gdje je onaj Tim- "građevine", nestao? Što je ono on predlagao, isto porez na nekretnine "jer to imaju i sve ostane (normalne) zemlje" ("jer to zaslužujemo" - trovremenski Taft)


Po vrtu i kalama

mcind.blog.hr

Kad već nisam ove godine krenuo u više predjele Vinodola, na zimski uspon na Viševicu, prošetao sam se ulicama Novog Vinodolskog. Za razliku od šetnje ljeti, pogotovo uvečer za Okolotorno, kad se jedva može proći, sada su ove uličice bile puste, ali zato sam primijetio više detalja nego inače.
I vrt se mora svako toliko malo urediti, a dobro je i zagrijati hladnu kuću. Drva su mi već pri kraju ali bit će dovoljno do kraja zime, a u konobi planiram ugraditi kamin.

I gornji i donji vrt su ograđeni starinskim suhozidom.


Žednjaci i čuvarkuće u kamenim pitarima rastu bez posebne njege.


Rukole i radića koje sam posadio još ima u vrtu.


Ružmarin uvijek dobro dođe u kuhinji, kao i lovor, ali lovor sam morao dijelom odrezati jer se previše razgranao.


U Novom se često može vidjeti spoj starog i novog.


Ima uličica i u polukrug.


Volim ovakve prolaze.


Gdje se god može postavi se vrt ili cvjetnjak.


I u najužoj ulici u gradu našlo se mjesta za vazu.


Ovakve vaze se ne viđaju često.


Fotke za povećati: Novljanska Suha Ričina sa ušćem koje služi kao lučica i pogled uzvodno na dio gdje često dolaze patke.


U vrtu je sve više ljubičica, neke rastu i na ulici uz kuću.


Pogled na Novi preko sidra.


DODATAK:

Jedan od murala U Novom, a Vinodolski zakonik je jedan od najstarijih u Europi.

nihtbogznakaj ......

mekon.blog.hr


A vjutro se zpustila gusta magla.. ti vrapca kak da je jesen pred zimu..a ne proletje spred vrat.. Luft pun vlage.. južina da te vrag zeme.. ti vrapca..pa več me dva dni tikva boli.. hmmm.. veliju da i zub boli gda je šuplji.. ja se pa vlečem po Gradcki upravi.. iščem oneg gradonačelnika..teg dotepenca z bregof..da mu frnjokl porihtam jerbo ni dovršil fontanu na Malom Placu.. Maaa..zafrkavam se.. imam tu za zbavit nekakšne posle.. al da mi je of dotepenec naletel.. bi ga ja pital za zdravle.... Znaš.. piše na vratima da uprava dela od sedam vur..al stranke.. to sam ja.. primaju od osme vure.. I kaj buš onda neg otišel malo plazit naokol....


Pogleč.. kak v Londonu.. kmično.. pospano vreme.. regimente hodiju hitro na posel.. a ja se španciram kak skitnica kojeg su vjutro hitili van z prenočišta.. Baš si gruntam kak su ljudi loše volje gda vjutro moraju iti na posel.. Vrabec ga dal.. pa gdo se poslu veseli.. Ja dok sam delal i vjutro išel na posel.. bolje da vsi bežiju od mene proč.. grizel sam...


Več po drugi put obilazim Tomislavac.. ni mi za dalko prejti.. gdo bi se posle vračal nazaj.. Nit mi tu nisu brtije po volji.. pokraj pekarnice žmirečki sprehajbam.. našel sam pri sebi još jen mali ficlek karaktera.. moram par kil zgubiti.. jebalgavrag.. jedva hlače zakopčam.. a i rubače sam prerasel..ha.. Jezušek..kak vreme polahko ide gda nekaj čekaš.. a ja nikak nemam rad čekanje........


Vodica skače.. tak je nekak tišina da se lepo čuje kak žubori.. kak da bi se ja poscal v lokvu vode na vulici.. A tu malo dalše človek pesa vleče.. pes se narihta..posere na travicu.. a gazda gledi pesa.. gledi drek.. gledi mene.. pa spet odmjerava drek.. i valjda je zaključil kak ja nis preveć opasni.. pa povlekel pesa kak kojna i zbrisal ... narafski drek je ostal usamljen na travici........


I dok sam ja aparatlina porihtaval..najemput me nekaj štrajfa..kak da bi me trajvan pogodil.. skor sam odletel v grmle.. Gledim.. ženskica.. mlada.. kak švabski Majbah je prohajbala a da ni nit osjetila ništ.. zapraf me nit videla ni.. Fala bogu.. se lepo more zaklučiti da joj dobro v živlenju ide.. pogleč koja je to rit.. bi rekel moj pajdaš Tona.. Eee.. z tim bi se frest dalo pomučiti.... Pardon.. dreknem ja za njom.. Ona se obrne al nikaj ni zabremzala.. Molim.. veli.. Nikaj.. nikaj gospođična.. nis nikaj vam rekel.... Prejde ona sto na vuru ...


A magla namesto da nestane ..vse se bolše zpušta.. pem ja polahko posle zbavit drugač pa bum dobil vrtoglavicu kolko sam put oblaufal Tomislavac.. Ak me negdo morti gledi.. ziher si grunta da sam z norhausa zbrisal...ha ...


I dok se gor na nebu sunčeko pokušava naluknuti na Zagreb..ja bežim na Trgač.. pajdaš Dragec me ziher več čeka pri Kavaliru..

Serbus ......











sličica veljače

danielaland.blog.hr


...siv, vjetrovit kasnozimski dan, nebo se rasteže poput lijene mačke, komadić bjeline između tamnih nijansa izgleda poput krika...što će nam nebo danas ispljunuti, iskašljati, koliko smo bili dobri ?! strpljivo čekam dok slušam glazbu, minute su se natisnule uz moje srce, i maze ga, još malo i dogoditi će se čudo, ponovno ćeš vidjeti novi nebeski prizor, i osjetiti ćeš trnce od glave do pete, ne sanjaš li uvijek o tom osjećaju ?! Daniela, Daniela, otvori širom oči i sanjaj...sanjaj, sanjaj...život je niz snova utkanih u svevrijeme, i ne slušaj druge što govore, slušaj samo otkucaje srca, meditaciju ljubavi od koje si stvorena i leti svojim nebom, leti što dalje i duže, leti kao da ne postoji ništa drugo, i vjeruj, nadaj, voli, kao onda, dok si pjevala ležeći u visokoj travi...

ČLANOVI DVD-a PAUKOVEC IZABRALI SU NOVO RUKOVODSTVO

vatrenevijesti49.blog.hr

PAUKOVEC

Image and video hosting by TinyPic
Na nedavno održanoj 92. izbornoj skupštini, članovi DVD-a Paukovec izabrali su novo rukovodstvo. Tako je za predsjednika društva izabran Darijo Prelec, za potpredsjednika Danijel Kocek, zapovjednika Miroslav Lovreković, za tajnicu Marina Zdelar te za blagajnika Mladen Blažic. U članove upravnog odbora izabrani su Nikola Hasnek, Zvonko Olujić, Karla Zmiša i Ivica Pasinek. U zapovjedništvo su izabrani Miroslav Lovreković (zapovjednik), Saša Dilber (dozapovjednik), Željko Zmiša (dozapovjednik) Mihael Pavić i Damir Lovreković (spremištari). Za predsjednika nadzornog odbora izabran je Igor Bunčić, te Marijan Kolić i Darko Šarutančec za članove upravnog odbora. Na skupštini je prisustvovao velik broj vatrogasaca, uzvanika i gostiju iz 38 prijateljskih DVD-a, a iznesena su izvješća o radu društva, o financijskom poslovanju kao i izvješće nadzornog odbora. Predsjednik DVD-a Paukovec, Darijo Prelec zahvalio je svim gostima na dolasku i uručio zahvalnice, a predstavnici dobrovoljnih vatrogasnih društava čestitali su mu i poželjeli sreću u daljnjem radu.….prigorje.hr

Image and video hosting by TinyPic


ZNAT ĆU

shadowofsoul.blog.hr



slika: digital artist


napisano: 24.1.2017. u 16:10h iz 10. zbirke poezije

"OČI PUNE ZVIJEZDA"


Kad dobijem ružu od bijelog anđela,
znat ću da sam otišla
iz crno-bijele kompozicije strave i užasa
i doplovila opet
na neke čudne pješčane obale
gdje se u daljini Nebo
ne ogleda u mojim očima,
već ga vidim
u odbljesku anđeoske crvene ruže.

Nekako, sve mi se razlomilo u pogledu,
sve se urušilo u duši,
praznina caruje
i ništa mi ne objavljuje,
ali kad dobijem ružu od bijelog anđela,
znat ću da sam opet poljubila
sočne usne sudbine
i da me Svjetlost miluje svojom ljepotom.


Image and video hosting by TinyPic


http://www.digitalne-knjige.com/varga10.php

http://zajednoprotivplagijata.blog.hr/

ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem

ISBN broj:
978-953-354-014-6

Sva autorska prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.


Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Statistika

Zadnja 24h

9 kreiranih blogova

293 postova

546 komentara

279 logiranih korisnika

Trenutno

8 blogera piše komentar

25 blogera piše post

Blog.hr

Uvjeti korištenja

impressum

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se