novi korisnik

kreiraj blog!

registriraj me!
Isključi prikazivanje slika

22

sri

03/17

Sasvim intimno

danielaland.blog.hr



Ima dana kada se vratim u obilje sjećanja, zavrnem rukave, okrenem se oko sebe, pa samo promatram taj dom u kojem živim, čujem glasove mojih najdražih, djeda, bake, mame, njih koji su navedenim redom otišli prije mog oca i mene, na neki drugi svijet, u neko drugo življenje, znam svakim udahom svoga tijela da su prisutni, da me vole, ježim se od toga, pa se nasmijem i govorim im svojim mislima, koliko ih volim, kako mi nedostaju, kako sam sretna što su bili ovdje, i koliko sam zahvalna na toj ljubavi, znam da su ponosni na mene, vide oni koliko sam napredovala...kažem mami : mama, vidiš me, tek sad shvaćaš uistinu koje sam ja srce, zar ne, mama ?! Osjetim ju kako me grli, toplina koja se slije na moja ramena, dopuštam joj da me vodi, briga me što ljudi misle, što svijet misli, ja sam ja, ona koja je kao klinka čudila ljude oko sebe, i koja nikada nije dopustila da me uguše svojim kriterijima, nekako ponosno kažem mami : priznaj mama, sada me tek bolje vidiš ?! Znam da bi mi rekla : Moja posebna i drugačija kćeri, koliko si samo divna !!! Znam da bi, nema sumnje...sjetim se dana u kojima sam bila igrokaz, plakala kao kišna godina prije prvog polaska u školu, kako sam samo bila tvrdoglava, i da, ponosna sam na sebe zbog toga...ponosna na svaku onu jedinicu, kojom su me pokušali ukalupiti i nasilno učiniti običnom...hvala maloj Danieli da to nikada nije dopustila, ponosna sam na sebe, i shvaćam kako sam od tih prvih koraka uvijek bila ja, i kako ova znanja kojima danas uče ljude da sam ta znanja imala već tada, i da sam se borila biti ta ja, moja druga baka, nije uzalud govorila : ti si ispred svoga vremena, kada je pročitala moju knjigu...mnogi me nisu razumjeli, mnogi me i danas ne razumiju, ali ja to i ne trebam, ja samo slijedim svoje srce, svoju strast, svoj put...na sve me to vrate moja sjećanja, i jasnije no ikad shvaćam kako neću izdati sebe, čitav je moj život potvrda tome, sve poteškoće bili su samo ludi i vrtoglavi izazovi, sada jasnije no ikad shvaćam kako sam uvijek bila ja, i kako sam plaćala nekad cijenu za to, ali kako se ne kajem, jer u meni je znanje da je bitno biti JA, a ne poput svih...nemam prijatelja iz djetinjstva, samo jednu prijateljicu iz srednje škole, i znam zašto nemam, jer me nisu željeli takvu kakva ja jesam, uvijek sam im bila izazov, jer sam se borila biti ja, a ne dio mase, kolektiva...hvala ti Bože što nisam, jer da jesam, bila bih lažna ja...vraćam se uspomenama, i shvaćam da mojoj obitelji nije bilo lako sa mnom, teško se nositi sa posebnim i darovitim djetetom, a pritom i djetetom koje je svjesno svoje inteligencije i koje je upravo zbog iste uzelo opravdanje biti lijeno...ali sada više no ikada znam, nikada ja nisam bila lijena, nikada ja nisam bila manje vrijedna, ja sam samo znala da je uzalud boriti se sa onima koji te u startu žele eliminirati, jer si drugačiji i hrabriji...nikada ja nisam pomislila da sam bolja od drugih, ali sam znala da sam jednako vrijedna i da imam jednaka prava...hvala meni samoj što sam isto tako zbog svih tih okova, otežanih okolnosti i neshvaćanja, postala ovo što jesam...ponosna sam na sebe, da, Daniela voli samu sebe ovakvu kakva je...hipersenzibilnu, toplu, dragu, punu ljubavi i oprosta...ja sam ona koja će se rasplakati kad vidi prosjaka ili bolesno dijete, i koju će ganuti nečiji rad, trud i uspjeh....nečija priča, i ona koja će uvijek pronaći razlog zašto će voljeti neprijatelja, iako to ne znači da će ga imati u svojoj blizini...dapače, Daniela je oduvijek jasno držala svoj intimni prostor intimnim, jer ju je djed učio, ono najplemenitije, najdivnije, otkrivaj samo onima koji će to znati vidjeti i prepoznati, ostalima daj dobro, ali ne i svu sebe, ne jer ne želiš dati, već jer to ne mogu svi primiti...i tako ponovno zatvaram vrata bakine spavaće sobe, zaključavam bravu, penjem se na prvi kat, u svoj svakodnevni prostor, ulazim u svoju sobu, brišem suzu radosnicu s lica, nasmiješim se i kažem, hvala, hvala...život je lijep !




Svjesne ovog "ovdje i sada"

gp-crnobijele.blog.hr




Zagreb

A kasnije će se s nostalgijom prisjećati tog "ondje i onda".

NIJE SVE CRNO

blueveki.blog.hr

ima i crveno

Nema naslova

nakrizanju.blog.hr

















Sting - Ten Summoner's Tales, recording in Wiltshire England on February 1993.

00:20 : If I Ever Lose My Faith In You
06:10 : Love Is Stronger Than Justice
11:49 : Fields Of Gold
15:54 : Heavy Cloud No Rain
19:46 : She's Too Good For Me
23:05 : Seven Days
28:05 : Saint Augustine In Hell
33:24 : It's Probably Me
38:25 : Shape Of My Heart
43:26 : Something The Boy Said
49:02 : Epilogue (Nothing 'Bout Me)





Ishodište i posljedica

modestiblejz.blog.hr

U upravi Sveučilišta su nasilnici, u upravi Hrvatskih studija sitni žicari. Filozofija je ukinuta zbog opće disfunkcionalnosti

Pavel Gregorić: "Smatram da Katolička crkva ima neprimjereno velik utjecaj na društveni i politički život u nas, koristeći sve formalne i neformalne poluge koje joj stoje na raspolaganju u našoj nesekularnoj državi. Od početka 90-ih, Katolička Crkva je u povratnoj sprezi s desnom političkom ideologijom koja je odigrala ključnu ulogu u uspostavi samostalne Hrvatske i koja je omogućila rehabilitaciju Crkve. To je plodna simbioza koja još uvijek traje. Crkva daje snažan poticaj i legitimaciju samo desnim političkim akcijama, kao što možemo vidjeti gotovo svakodnevno, i to je žalosno, ali potpuno predvidljivo."
"Crkva u Hrvatskoj je takva zbog svoje simbioze s političkom desnicom nakon pedeset godina represije u socijalizmu. Vrlo jednostavno, Crkva brani beneficije koje joj je politička desnica pribavila u Hrvatskoj i bori se za očuvanje tih beneficija izravnim i neizravnim agitiranjem protiv akcija i trendova koji bi mogli oslabiti njenu poziciju."Razgovor čiji se odlomci danas poprilično lajkaju i ne bez razloga, i sama bih se složila s većinom izrečenog, počevši od naslova kojemu nemam što oduzeti do izvrsnih zapažanja o nesekularnom stanju našeg društva.
No, lajkati nešto nije što i sve.

"Ateizam je stajalište da nema Boga, bogova, anđela, demona, duhova, natprirodnih sila… To stajalište može biti temelj na kojemu čovjek gradi vlastiti identitet, prema kojemu određuje svoje odnose s ljudima, oko kojega razvija neku svoju filozofiju. To nazivam ishodišni ateizam. No isto stajalište da nema Boga može biti naprosto logička konzekvenca nečije filozofije, jednog skupa stajališta o svijetu i životu. To je posljedični ateizam. On nije ništa odredišno, ništa toliko važno, ništa oko čega bi se čovjek svađao. Iako je danas u svijetu prisutniji ishodišni ateizam po uzoru na Dawkinsa i Hitchensa, meni osobno bliži je ovaj posljedični ateizam. Dok ishodišni ateizam ima oslobađajuće društvene učinke u represivnim okruženjima i okolnostima, mislim da posljedični ateizam predstavlja bolju osnovu za dijalog i izgradnju društvenog povjerenja."

Na koji način sebi opravdati povremene konformističke ustupke vjerskim nebulozama, a zadržati (auto)vjerodostojnost vrhunskog znanstvenika i filozofa ateista tj. osobe razuma?
Možda priznanjem da sam samo još jedan regularan goli čovjek krvav ispod kože, i kao svako društveno biće uvjetovan i okolinom, pa mi je pred njom nekad naprosto lakše i ugodnije zažmiriti, pregristi jezik, napravit se glupim, proglasiti privremenu kapitulaciju razuma?
Ha, pomislio bi netko, ali šipak! Filozofski mozak nije što i onaj plebsa. Ili?
Ta čemu se mučiti spoznajom, kad raskrvavljeno znanstveničko koljeno može poljubiti mama racionalizacija da manje boli.
Dakle, kako se(bi) opravdati?
Ništa lakše - izbacivanjem nove vrste ateizma na tržište, sa nalijepljenom markicom Ateizam Light iliti „posljedični ateizam“ koji „nije ništa odredišno, ništa toliko važno, ništa oko čega bi se čovjek svađao“ (Čitaj: ništa što bi mene konformista dovelo u neugodnu mi situaciju ulaska u sukob sa bližnjima (odnosno sa povremenim nerazumom onih koji me okružuju - žene, prijatelja, kolega, poznanika)).
Upravo ateizam onakvog formata u kakav se izvanredni profesor i zamjenik pročelnika Odjela za filozofiju Pavel Gregorić može spa(r)kirati kao u kutiju cigareta, a da ga pri tom ništa ne žulja.
Pa će tako profesor u startu preskočiti (previdjeti, prešutjeti) onaj ključni temelj u temelju tog famoznog ateističkog „stajališta da nema Boga, bogova, anđela, demona, duhova, natprirodnih sila…“.
Previđa koji temelj u temelju? Pa razum, naravno. Što je uopće temelj „ateističkog stajališta“ tj. ateizma doli razuma? Profesor previđa da je polazište ateizma intelekt, a ne obrnuto.
Otvorivši time mogućnost, nimalo sučajno, da ateizam, a hoće reći znanstvenik koji ga prakticira, može po potrebi intelekt i iskopčati.
Pri tom će pažljivo govoriti o „vjerskim stajalištima“, pa se može steći dojam kao da i je ateizam dio istih (ili područje cjenkanja, pa da može biti malo veći ili malo manji) a ne pitanje racionalnosti. A potom će ga i mitozirati, podijelivši ga na dvije kategorije:
1.) tzv. „ishodišni ateizam“ (koji „u svijetu prisutniji“ i „ima oslobađajuće društvene učinke u represivnim okruženjima i okolnostima“),
2.) tzv. „posljedični ateizam“ (a koji u svijetu neprisutniji (elitniji?) i u kojem se osobno prepoznaje i „predstavlja bolju osnovu za dijalog i izgradnju društvenog povjerenja“).
Ali kako i po kojoj osnovi čini tu podjelu na dva ateizma?
Po osnovi načina dolaska do istog ateističkog „stajališta“.
A tu već postaje zanimljivo.
Jer dok za uzrok druge kategorije ateizma, u kojoj pronalazi sebe, navodi – logičku konzekvencu filozofije („to može biti naprosto logička konzekvenca nečije filozofije, jednog skupa stajališta o svijetu i životu“), za prvu kategoriju plasira samo opću definiciju ateizma - ali bez navođenja uzroka („Ateizam je stajalište da nema Boga, bogova, anđela, demona, duhova, natprirodnih sila…“).
Drugim riječima, i drugi put preskače (previđa) igrati intelektualno pošteno, bez pardona prešutivši / uskrativši (ukravši) logiku tzv. „ishodišnom ateizmu“, podmećući umjesto toga njegovu osnovnu definiciju.
No po čemu „temelj na kojemu čovjek gradi vlastiti identitet, prema kojemu određuje svoje odnose s ljudima, oko kojega razvija neku svoju filozofiju“ također ne bi bio logička konzekvenca nečije filozofije?
Tu uopće nije riječ o ispravno postavljenim kategorijama, pa da bi ih se uopće moglo i staviti u nekakvo razilaženje ili suprotstavljenost. Ali jest riječ o izmišljanju nepostojećeg dualizma.
I zašto dakle „logička konzekvenca nečije filozofije, jednog skupa stajališta o svijetu i životu“, odnosno filozofija Pavela Gregorića tj. on sam, isključuje logiku/razum kao „temelj na kojemu čovjek gradi vlastiti identitet, prema kojemu određuje svoje odnose s ljudima, oko kojega razvija neku svoju filozofiju“ i time ga uskraćuje tzv. „ishodišnom ateizmu“?
Zašto svoju konformističku intelektualnu kapitulaciju i žmirenje na glupost pakira u vrlinu (navodno „bolje osnove za dijalog i izgradnju društvenog povjerenja“)?
Jer jedino postojanje „posljedičnog ateizma“ Gregoriću omogućuje vrdanje pred samim sobom bez znanstvene autorefleksije i grižnje savjesti.
Logička konzekvenca njegove filozofije? Da, reklo bi se.

Pismo

moj-pinklec.blog.hr

V2



"Ti si moja hrabrica.
Ti si posebna i neustrasiva.
Za tebe ne postoje prepreke.
Odmori se i ponovno uzjaši ovaj zivot lijep i sjeban istovremeno. "
S.Š.

To su tvoje riječi.
To si ti.
To je slika mene u tvojim očima,
a zapravo si to ti kada pogledaš u zjenicu svoga oka.
Sve ono što ti sama jesi , ti tražiš i pronalaziš u drugima.
A ja, ja sam jednostavno slomljena,
opet i ponovo rasipana, slaba, plačljiva, ne ja.
Vješta sam u tome,
savršena u sjebanosti,
ali iza toga dolazi snaga kojom ponovo zajašim val života
i biram onaj največi val na kojem surfaju samo najbolji
i prolazim kroz njegov tunel,
penjem na najviši vrh i jurim,
i budem ponovo ja,
budem ponovo val i surfer,
i budem nalik onoj slici koju ti imaš u oku
i okom ljubavi i snage gledam svijet oko sebe.

Proljeće, proljeće, proljeće

mojakurukshetra.blog.hr

Odu proljeću mogla bih pisati svake godine iznova. Najdraže mi godišnje doba vjerojatno zato što razgrne svu tu zimsku tromost i sivost i svim tim silnim miomirisima i sunčevim zrakama odagna tmurne depresije i osjećaj tugaljivosti. Radost, cvijeće, procvale krošnje i žamor aktivnosti iscjeljuju svakim vidljivim izlaskom sunca i svakim novim celzijevim stupnjem. Volim proljeće i toplinu. Sada je najsavršenije- toplo za hodati bez jakne, a ne znojim se.

Danas sam imala jedan od ispunjenijih dana. Premda često ubijem slobodan dan provodeći vrijeme u sobi na kompjuteru ili s mridangom, danas sam probudivši se i vidjevši prekrasnost dana odlučila napumpati gume bicikla u obližnjem servisu i zaputiti se na Jarun, jedno od dražih mi mjesta za energetiziranje čakri i opuštanje uma. Nisam se štedjela bogme, već sam u najvećoj brzini-koju uglavnom izbjegavam jer mi je prenaporna za moju bikovsku lijenost- odjurila na kavicu uz jezerce, tamo iza Beach bara pokraj parka s open air teretanom.

Smiješno je što ne znam ime tog birca u koji uvijek stanem odmoriti od vožnje, no volim to mjesto jer mi je opuštajuće zavaliti se u one poluležaljke i uživati na suncu. Imala sam danas i neplanirano društvo; čim sam došla ugledala sam povećeg zlatnog retrivera kako leži spokojno kraj svoje gazdarice. Zlatnim retriverima ne mogu odoljeti, ponajviše jer je moja ljubav bila zlatni retriver pa mi oni stvaraju poseban set emocija.

Jedva da sam bicikl sparkirala, navalila sam dragati i žnjarati tog retrivera koji se zove ni manje ni više nego- Šiva! Jako mi se svidjelo njeno ime pa sam započela razgovor s gazdaricom. Od onog klasičnog koliko je stara i što jede došli smo do razgovora o poslu, stanju u državi i tome kako redovito treba ići na Jarun i meditirati. Tako sam ispila dvije kave u društvu stranca i baš mi je bilo dobro. Volim pričati s ljudima, uopće mi nije problem provoditi vrijeme s nekim koga nikad dosad nisam vidjela. Vibracija osobe daje puno informacija, naravno, ne može se to s bilo kim.

Ostatak dana sam provela radno, ali radeći ono što volim. Razmišljam kako se moj ugovor bliži kraju i tome se veselim. Zaslužujem bolje uvjete i bolje klijente. Znam što mogu i koliko mogu kada imam pozitivnu podlogu. Zaslužujem biti okružena dobrim i kvalitetnim ljudima jer tada mogu dati onaj najbolji dio sebe koji čami neotkriven kada za to nema interesa. Tada mogu raditi kako treba i ono što treba.

Čitam prekrasnu knjigu koja me jako inspirira- Duhovni ratnik II od Bhakti Tirtha Swamija. Već sam spominjala njegovu prvu knjigu- Duhovni ratnik I koja je o paranormalnim pojavama. Ova je o pretvorbi požude u ljubav. Štivo koje bi svaka duhovno orijentirana osoba trebala posjedovati, a ne samo pročitati. Jako me veseli i inspirira ta knjiga i toplo ju preporučam.

Sada se idem nagraditi pizzom. Počela sam vježbati pa smijem.





Neka dosadna razmišljanja o kapitalizmu i socijalizmu

zoranostric.blog.hr

Jesam li socijalist? Pa, osobno se tako ne izjašnjavam, ali ovisi o definiciji. (Naravno, ako riječ koristite kao etiketu, do definicija vam nije stalo.) Prije bih rekao, ako baš moram, da sam "socijalni liberal". (Ne, nije "drveno željezo", kako su neki tvrdili još 1989. kad se osnivao Socijalno-liberalni savez; pojam postoji još od prije 1SR.) To je kombinacija snažne usmjerenosti, s jedne strane, na važnost osobne slobode ("sloboda" u jednini" kao osnovno svojstvo i sposobnost homo sapiensa) i prava na njeno ispoljavanje (razne slobode: govora, organiziranja, prosvjeda idr.), te s druge na priznanje da društvo ipak postoji (nasuprot efektnoj frazi M. Thacher).

U ekonomiji, zalažem se za optimalnu kombinaciju tržišne, državne i društvene regulacije - tri mehanizma odlučivanja o ekonomskim problemima (proizvodnja, raspodjela i potrošnja). Neke probleme u društvu (u "gospodarenju" u širem svimslu riječi, ne samo u ekonomiji) razrješavamo kroz konflikt i takmičenje, a neke kroz suradnju i uzajamno potpomaganje. Je, znam da je to dosadno, bit negdje u sredini, ni vrit ni mimo. bang

Globalno mi je blizak njemački "ordoliberalismus" (razvijen na tradiciji "kameralizma" iz 17-18. stoljeća). Mislim da je nama. s obzirom na tradicije i mentalitet, njemačka tradicija (također u austrijskoj varijanti, zemlja koja nam je bliska po veličini pa se izbjegavaju neki problemi usporedbe s divom) bolji primjer za ugled nego skandinavski model (iako nisam siguran u pogledu dogme o nezavisnosti nacionalne banke) ili recimo francuski, koji je hrvatskim ustavotvorcima 1990. bio najbliži (snažna centralizacija države, jaka birokracija, državna intervencija dekretima, snažna društvena konfliktnost nasuprot mentalitetu sporazumijevanja, koji je Njemačka razvila nakon 2SR). Njemačka (do 1990. Zapadna) je, na temeljima iskustava i grešaka prethodnih 75 godina (od ujedinjenja do pada nacizma), pod prilično dobrohotnom okupacijom, nakon 2SR razvila uspješan model "socijalnog tržišnog gospodarstva" koje je u posljednjih 20-ak godina dopunjeno u "Ekološko-socijalno tržišno gospodarstvo" (Ökosoziale Marktwirtschaft).

"Kapitalizam" je vladavina kapitala; kapital je društveni odnos i umišljaj (vrijednost novca, koja postoji samo u ljudskim glavama), a ne neka stvar ili supstanca. "Socijalizam" je ime za vladavinu društva (lat. societatis, njem. Geselschaft). "Komunizam" je ime za vladavinu zajednice (njem. Gemainschaft); nije slučajno da je stranka koja je u Hrvatskoj na vlasti zamijenila komunističku u imenu imala "zajednica": utopija zajednice zasnovane na klasi zamijenjena je utopijom zajednice zasnovane na naciji (u oba sučaja, pojmovi koji pripadaju u apstraktnu sferu umišljaja, Geselschaft, pokušavaju se preobraziti i apsorbirati u proširenu sveru svakodnevlja, Gemainschaft).

"Demokratski socijalizam" nastoji spriječiti da kapital vlada nad ljudima a da se ipak ne uništi mehanizam tržišne konkurencije. Zasad imamo kompromise, uspone i padove.

Postoji i jedna važna "kvaka 22" u anarhokapitalističkoj utopiji: neograničeno slobodno tržište zakonido dovodi do ukidanja slobodnoga tržišta; naime, konkurencija dovodi da slabiji propadaju, oni koji su jači sve više jačaju i bez van-tržišnih (političkih, društvenih ili zajedničarskih) ograničenja sve više mrzve slabije, te na kraju nstvaraju monopol ili oligopol, koji spriječava konkurenciju da se čak i pojavi ili da naraste preko dozvoljene margine. Korporacije, neumitnom zakonitosti vlastitoga kretanja tržišne konkurencije, postaju autoritarne države i ukidaju tržišnu konkurenciju (a opstati mogu korporacijski ratovi); takva mračna budućnost (distopija) tema je brojnih "cyberpank" SF priča. U takvom društvu vladaju bezlične sile kapitala, a ne pojedinačni kapitalisti. Da bi se slobodno tržište održalo, država mora stalno i snažno intervenirati, kroz zakone protiv trustova i drugim mjerama.

Tu je vrlo važna, osim tržišta i države, ova treća komponenta, društvena, Pojam "društvenoga partnerstva", Sozialpartnerschaft: opća usmjerenost, institucionalna i proceduralna rješenja, mentalitetna nastrojenost, želja i spremnost za suradnju, dogovor, kompromis, konsenzus: između radnika i poslodavaca, lokalnih i središnjih vlasti, poduzetnika i ekološkog pokreta itd.. (Usput: ovo je jedan od primjera kad je važno pogledati izvore na drugom jeziku osim engleskoga. Stranica na engleskoj wikipediji "Social Partnership" daje tekst isključivo o Irskoj. Također su vrlo važni primjeri iz Latinske Amerike, za što bi trebalo moći pratiti literaturu na španjolskom i portugalskom) Ne onaj lažan poziv na "kompromis" sa stajalista jačeg, koji podrazumijeva da slabiji treba odustati od svojih stavova u zamjenu za par fraza i poneku kozmetičku promjenu.

Spremnost da se popusti i prihvati kompromis nikako ne znači, da se od svojih načelnih stavova i zahtjeva treba odustati. Dijalog će se uvijek obnovljati. Važno je da svi sudionici uvijek ostaju otvorenog duha prema drugim sudionicima, otvorenog uma prema mogućim promjenama koje budućnost donosi, i da su spremni učiti od prošlosti. tako se revolucije mogu provoditi postepeno, bez nasilja i s malo prisile. U najuspješnijim europskim zemljama, takav se složeni (dijalektički) pristup odnosi ne samo na institucije, nego postaje i dio mentaliteta.

Među inim institucionalnim rješenjima, tu je i snaga sindikata; pa snaga i uobičajenost zadruga, "kooperative" kao normalan dio ekonomije (nasuprot primitivnoj derački koja se digla kad je ORaH to bio spomenuo: "bando komunistička, idite u Venecuelu ako ste protiv privatnog vlasništva!"). Poljoprivredne zadruge su od vitalne važnsoti u gospodarstvu Austrije, Njemačke, Danske idr.. Hrvatska je naslijedila model zadruga i PIK-ova iz socijalizma, koji je bio dobra osnova da se unaprijedi i prilagodi novim uvjetima; umjesto toga, model je uništen i zamijenjen ekonomsko i socijalno manje uspješnim, "pajtaško-kapitalističkim".

Njemačka ima više od 1000 energetskih zadruga s oko 10 milijuna članova, koje posjeduju većinu novoizgrađenih kapaciteta elektrana na obnovljive izvore, koje ukupno proizvode bar 5× više nego sve elektrane u posjedu HEP-a. Uz to su i poljoprivredne zadruge također veliki vlasnik, zatim i pojedine obitelji koje posjeduju fotonaponske krovne sustave (oko 1,5 milijuna). Tako se većina novca, koji se izdvaja preko naknade za poticaje obnovljivih izvora i učinkovite kogeneracije, vraća građanima (također su veliki vlasnik i jedinice lokalne samouprave). To je važan čimbenik stabilnosti, zbog kojeg nema značajnih prosvjeda protiv visoke cijene električne energije. (U Hrvatskoj, paradoksalno, sad velik dio tog novca odlazi Hrvatskoj elektroprivredi i to je glavni razlog povećanja naknade!) To komentatori s anglosakonskog jezičnog područja obično ispuštaju iz voda. Također važnu ulogu, već oko 200 godina, imaju k lokalne banke odnosno šedionice (Sparkasse) koje nemaju kao jedini motiv maksimaliziranje profita (a nisu ni državne).

Tu je mislim prevelika usmjerenost na konflikt problem američkoga društva - mentaliteta i institucija, a također i mediteranskih društava.

Ideja, da u društvu svi trebamo biti prvo partneri, a tek onda suparnici (na tržištu i drugdje). To također i u Aziji, tradicija konfucijanstva, "azijski ekonomski model" koji je blizak "rajnskom" (ali funkcionira, npr. u Kini i Singapuru, i bez političke demokracije odnosno stranačkog pluralizma: za razliku od Europe, uspijevaju održati deliberativnu racionalnost i pluralnost unutar stranke ili pokreta koji imaju monopol političke vlasti).

Staljinistički model (koji je on preuzeo od ljevičara iz 1920, nakon što ih je likvidirao) apsolutizira državu. Samoupravni socijalizam je apsolutizirao "samoupravno dogovaranje i sporazumijevanje" (ali zadržao monopol jedne stranke). Oba modela ne daju optimalne rezultate i ne funkcioniraju na dulji rok, kao ni anarhokapitalistički koji apsolutizira tržište. Nema jednostavnih recepata; ne samo da nema "ili-ili", nego nema ini nekakve logične aristotelovske točke "zlatne sredine", jer sve je stalno u pokretu. Nema čak, ni načelno, nekog čvrstog "trećeg puta" jer i staze se stalno račvaju i mijenjaju, svakim korakom koji učinimo.

Da, takva slika može izgledati deprimirajuća; ali ona je realistična - iako je dio realnosti i to, da ljudi moraju imati neke iluzije. S ovakvim pričama, nitko ne bi mogao pobjediti na izborima i time doći u poziciju da stvari mijenja. .

Barba Tomina štorija

broduboci.blog.hr


Netko od svojih predaka naslijedi kuću, zemlju, šolde, slike, pjate ili bešteke, a ja sam od svoga prastrica Tome, beskrajno duhovitog čovika, umirovljenog inspektora za prostituciju i maloljetničku delikvenciju, inače zajebanta ekstra klase, dobio zadatak da za iduće generacije sačuvam štoriju o našoj familiji.
Unutar omotnice rozikaste boje skrilo se desetak stranica ispunjenih sjećanjima, gusto otipkanih na makinjeti marke Olivetti. Već nakon prvih pročitanih rečenica, bilo mi je jasno da u rukama imam škrinju s blagom, pa sam odlučio neke od tih zapisa objaviti na "Brodu u boci".
Danas vam donosim prvu štoriju, točno onako kako ju je zapisao barba Toma.

Kolino Ante Veršića

Naša obitelj u širem smislu sastaje se povremeno pa je tako nedavno dogovoreno da ja, poslije Vale, kao najstariji od kolina Ante Veršića "Kukecije" kažem nešto opširnije i napišem par riči o našoj raci i o didovom radu i životu.
Sjetih se da je u vezi ove teme, a u sklopu Pomorskog muzeja na Gripama postoji kao eksponat vapor "Bakar" na kojem je dida Ante navigava od 1932 do 1939. godine.



"Bakar" je uz blizanca imenom "Rab" izgrađen u engleskom brodogradilištu "Cowens" početkom 1931. godine, a predan naručitelju, tadašnjoj "Jadranskoj plovidbi" 1932. godine.
Među posadom određenom za "Bakra" bijaše i Ante Veršić sin Šime, rođen 27.9.1877. u Vinjercu ili Castel Venieru kako se zvao za vrime Mletačke republike.

Dakle, naš dragi tata, dida i pradida postavljen je za šefa kuhinje jer je kuharski zanat, po njegovom kazivanju, izučio i sa odličnim položio na carozzadi (krstarici) Karlo VI, na kojem je služio svoj četverogodišnji vojni rok.



"Bakar" je plovio brzinom od 14.5 čvorova što je za to vrime bilo više nego dobro.

Şvake godine za vrime školskih praznika od 1933. do 1939. godine, ja bi se "inbarka" tj. ukrcao desetak dana kao dragovoljni član posade u svojstvu maloga od kuverte i maloga od kužine.
Najdraže mi je bilo kada bi se u tijeku navigacije prala "kuverta" (paluba). Ona je bila od divnog tik drveta. Obično bi dva mornara s "bujolima", sićima, kantama, grabili more i polivali, a ja bi se priključija onoj trojici mornara koji bi bruškinima (četkama) na dugim štapima ribali ili po našu kazano - "fregali".

Jednoga dana po friškoj tramuntani, na putu između Hvara i Visa, gingajući se banda i banda, kapitan Marko Aleksić koji je bio na "puntu" (komandnom mostu) motreći kako ja to odgovorno radim vikne - Tomažinko mali, vridan si ti nama, svaka čast, zaslužija si odlikovanje. Na to ću ja njemu upitno - a je li to odlikovanje "Orden orlovih muda sa hrastovom grančicom?"
Ma vidi bistroga diteta - odgovori kapitan Marko - a kako ti je to palo na pamet? Odgovorim ja - nije to meni palo na pamet, nego mome bratu Šimi! A kako? Evo ovako...

Kad sam jedan put nosija slamnatu košaru punu garbuna sa ovoga našega "Bakra" kući da bi mama imala za kuhati i da se možemo grijati, od težine na rukama su mi se vidili lipi tragovi koji su nastali od ručke košare. Potužija san se materi kada sam ušao u kuću: "Ajme majko šta je bilo teško, a brat Šime koje je upravo izlazija iz kuće će - "Ništa ništa mornaru, dobit ćeš ti za to Orden orlovih muda sa hrastovom grančicom". Obratim se ja materi - ma jesi li vidila kako mi se ruga? A ona će - ne ruga se dite moje jer uvik se svojoj kući teško nosi. Ajme ti je onoj kući di se nosi malo i jadno!

"Bakar" je u toj dekadi tridesetih godina često nediljom u ljetnim mjesecima bio određen za izlete.
Evo znam napamet tekst plakata izleta za Komižu.
Jadranska plovidba Sušak ispostava Split
priređuje

IZLET
sa brzim i udobnim parabrodom "Bakar"
za
Hvar, Komižu sa razgledavanjem Modre špilje na Biševu.
Polazak u 8 sati, a povratak u 21 sat
Cijena karte sa ručkom na brodu 10.- dinara

Čini se da je bilo oko 180 putnika i da su njih 150 ili 160 naručili ručak.

Šef salona bija je Prkić Mate iz Ramljana, vlaj, kurbin sin od kurbe matere. A zašto pitate se, zato, jer je od didinog svakog ručka koji je bio nevjerojatno bogat, u spremi salona bi od jednog ručka učinio dva ručka, dva mu dabogda kolpa pala, reka je mali od kužine Mario Samac, pošto je on sve to vidija.

Majci Mariji nije bilo nimalo lako nas petero podizati. Naime, tatina plaća bila je 1100.- dinara. Stanarina je bila užasno velika, između 700.- i 900.-dinara. Ostalo bi joj otprilike 300.- dinara za sve troškove života, a nas svo petero na školovanju. Iskreno rečeno bilo joj je jebeno pa zaguljeno. Zbog visokih najamnina promijenili smo u razdoblju od 1926. do 1944. ništa manje nego 12 stanova.



Godine 1937. Šime se zaposlio pri Financijskoj direkciji pa smo koliko toliko od tada mogli lakše disati.

U dane kad je Bakar dolazio u Split oko 13 sati, moja draga seka Vale i ja smo gamelama zvanim "porta pranzo" išli k tati na vapor po ručak. On bi tada u gamele lipo punija; u jednu juhu, u drugu meso, u treću priloge.
Kako je majka Marija redovito, a može se reći i s razlogom, posebno brinula o Anti i Šimi, mi ostalo troje smo, ne namjerno, ali jebi ga, ipak bili u drugom planu. Ručak Šimi i Anti mora biti veći i obilatiji i gotovo.

Dogodi se tako dragi moji da je meni i Vali dopizdila ta diskriminacija pa smo donili čvrstu odluku da ćemo po odlasku s vapora svaki put svratiti u crkvu sv. Petra na pazaru srušenu u II svjetskom ratu od bombardiranja.
U njoj bi mi lipo na zadnjoj klupi izvršili pregled spize. Tako na primjer, ako je meso pohano odma po jedan komad u usta, a ako je recimo bila pašticada onda dage olio makiništa am am amm... nakon čašćenja otrali bi gubicu rukavom i nastavili put kuće.

Jednom zgodom dogodi se da su se prilikom kontroliranja spize na pazarskom mostu, dvi teće otkotrljale u pizdu materinu doli na šine. Trk jedan za drugim po teće... Uspili smo spasiti što se spasiti dalo.
"Bakar" kao i svi ostali vapori u to vrime, vozili su se na garbun. U kaniželama (to su bočni brodski prolazi) postojali su po dva otvora sa željeznim poklopcima za skladištenje garbuna. Kroz te otvore krcao se visoko kalorični engleski antracit, koji se iz Engleske uvozio isključio za potrebe ferate i vapore.

Jednog lipoga dana dok su batelanti (obalni radnici) krcali garbun, došao bratac Ante kod našeg tate pitat šolde za kupit jednu knjigu. I nećete virovat, on koji tako ritko pada, dogodi se da je prije dolaska do kužine gazio preko hrpe garbuna iznad otvora i ne pazeći, ode fondo u garbunjeru. "Ajme majko, upa san". Čuvši zapomaganje otrčim iz kuhinjske spreme u kojoj sam tog trena bija ka strila i čim sam doša iznad otvora garbunjere dreknem što sam mogao jače:" Tata, tataaaaa... upa nan je Ante u garbunjeruuuuu...

A tata, kako ga je Bog dao, odnija vrag i prišu, gukne više sebi u bradu nego glasno: "O jeben ti jarca buvu, dobro je mater rekla da je trantav."
Klekne iznad otvora garbunjere i vikne: "Ive, Ive, uvati Antu za guzicu pa ga guraj uzbrdo prema meni!" Naime, u to vrime, garbunjer Ive koji je lopatom razgrćao garbun širom garbunjere već je interventno djelovao. Ćapa Antu za guzicu pa sa njime uzbrdo po garbunu do otvora. tata ga uhvati za ruku i tako spašavanje završi uspješno. Sad tatin komentar: "jeben ti opanak, di si gleda! Jesi li brojija zvizde dok si oda po garbunu? Ajde brzo pod špinu!"
Svitu moj da ste vidili kakvi je bija. Cili u jednom krasnom crnom tonu. Bantu crnac original!

Među ostalim nezgodama našega Ante pada mi na um užežin sv. Ivana svitnjaka na 24.6.1935. godine. Mi smo tada stanovali u Duplančića dvorima. Po staroj navadi te večeri se skače preko vatre. Dica i odrasli, tko god je želio preskakati svrstali bi se u jedan red, jedan za drugim i s jedne strane preskakali na drugu.

Na prvom katu kuće u kojoj smo stanovali bijaše Ljube Duplančić, medicinski registrirana ka debilitas mentis, a to vam prevedeno znači - udrena kanavacon, tj. krpon od poda. Upravo u trenutku kad je Ante bio na redu, zatrče se on, ali u istom trenu sa suprotne strane, bez ičije kontrole i nadzora, zatrče se smantana Ljube i buuuum, stropoštaše se oboje u srid ognja!
Kriknuše svi pristupni, a posebno majka Marija koja je to sve promatrala s prozora. kad je tako naš jadni Ante u teškim bolovima ušao u kuću, majka Marija puna suznih očiju će: "Jadnaaaaa, jadnaaaa, do Isusa nije Boga Gospa moja dala... di se baš tebi moralo to dogodit."

Poslije deset dana bolnice ja sam ga svakodnevno pratija na Firule, jer je misec i po bila terapija morske kupke. Ozdravio je tek nakon puna tri miseca.

Badnja večer 1936. ili 1937. godine. Dva dana prije znali smo da će tata te noći biti u splitskome portu. Srići i veselju nas petero nije bilo kraja. Ta nama inače najdraža noć bila je u pravom smislu doživljaj. Tata je za svoju obitelj skuhao posebnu stanjadu bakalara dok je majka počela frigat fritule oko 18 sati i nije stala dok sve terine u kući nisu bile pune. Oko 19 sati, Šime i Ante uhvatiše se kititi bornjak, uvik od poda do vrha. Ja sam bija zadužen za dodavanje baluna, svićica i ostalih drangulija, jer nisam imao ni kvalifikacije niti ovlaštenja za kićenje, ali sam mogao slagat mahovinu i jaslice.

Kad je tata došao s vapora, Vale je servirala sve što je potrebno na stol. Tata potom pali sviću uz poznatu izreku. Slijedi molitva za naše drage pokojnike i potom blagovanje. Nakon što su došle fritule na stol, Šime je palio svićice, jer to je nadležnost najstarijeg diteta u kući. Jasno da u to vrime nije bilo parangala i ostalih svakojakih sadašnjih ukrasa.
Kad smo zagrmili "U se vrime", pa "Svanu nam čestita" itd. svi smo procvali ka majske ruže od sriće i veselja, pogotovo Ante koji je davao intonaciju i dirigira.
E sad kao obično u toj noći bude prepričavanja o zgodama i nezgodama vinjeračkih Badnjaka, o tome kako su Šime i rođak Nino po Vinjercu sa svojim vršnjacima vikali - "suk suk, suk..." Taj suk su drva, cipanice koje su se nosile prid crkvu gdje bi se u 23 sata zapalila vatra.

Fala Bogu da znate poznatu izreku: "Koliko se vina (isključivo crnog) popije na Badnju večer, toliko se dobije nove friške regenerirane krvi. U tom našem obiteljskom štimungu, minjaju se pisme i dogodovštine. Odjednom će Šime - jel majko istina da je za vrime Franje, kad sam i ja došao na svit, Vinjerac imao preko tisuću svita? Kako nije - odgovori ona.

Nastavi Šime - A koji je bija razlog da se za VInjerac govorilo - U Vinjercu nikad muža, a dice ka puža?. A ona se uz onaj njezin poznati podsmijeh sa podignutim obrvama - A dite moje, u to vrime bila je užanca da mi žene idemo svojim ljudima na brod, jer su oni malo imali odmora.

Sad Šime prihvati dalje - onda znači draga majčice da je do spajanja jajašca dolazilo u brodskim kabinama, a ne kod kuće? A ona će na to - pogrdo, da bi pogrdo, kakve su to riči, sram te bilo! A di i na kojim vaporima mi nastadosmo, nastavi Šime, a majka Marija ka iz topa - ti na "Liburniji", a Ante? On na "Hercegovini", a Vale, ona na "Senju", a Tomislav, on na velikoj lipoj "Bosni", a Blanka, ona na "Cetini". Kad je prasnija u smij dok mu suze teku, ali one prave radosnice.

Lipo neko pametno vino, crno jasno, pilo se te noći, tako da je svima dalo u vedro raspoloženje i parlatinu. Pogotov je uvatilo Šimu pa će - sićaš se majko dok smo dvi godine stanovali u Zadru 1916. i 1917. di se i Ante rodija. Došla "Hercegovina" u Zadar na kojoj je te godine kapitan bio ujo Šime, a tata šef kuhinje. Ti si od uje dobila zadatak da mi isparaš dio fudre na kaputiću kako bi sa broda moga prošvercat malo riža, leće, fažola i jedan bakalarić. Tada je "Hercegovina" vozila provištu za vojsku. U momentu kad sam ja izaša ispod prove i doša na kuvertu blizu tatine kabine ti izlaziš iz kabine i popravljaš veštu i kinkin, sva zajapurena. Ja te upitan - šta ti je mama, jer sam tada imao osam godina, a ti - ništa ništa dite moje, daj mi ruku, idemo kući. E, veli Šime, postadoh ja naknadno čovik i shvatih o čemu je tada bila riječ. Ti si tada imala 31 godinu, a to je najlipše vrime za sumporavanje, jel' tako majko? A ona će - a mora bit da je tako. Opet će ŠIme - a sad rezime glasi - ako se to zbilo početkom jeseni 1916. kako ti kažeš, onda je rezultat toga dolazak Ante na svit 2.4.1917.

Naš dragi i plemeniti tata i dida i pradida navigava je od 1892. do 1943. dakle, ukupno je 51 godinu tuka more i da je bija malo drugačije naravi i razmišljanja, mogli smo imati vilu u Splitu, kao što su njegove kolege. Fala Bogu, on je uvik pomagao ljudima u nevolji. Tko zna koliko je puta nahranio batelante za vrime štrajka, a tek Anu Mačekovu, kako smo je zvali.

Draga Ane omiljena i popularna splitska kolporterka, bila je opsjednuta Mačekom. Najčešće je bila odjevena u crvenu maramu na glavi, bilu bluzu i modru suknju. Na prsima su bile dvi značke Stjepana Radića i Vlatka Mačeka. Bija san kod tate kad je Ane došla na brod nakon demonstracija za vrime boravka Stojadinovića u Splitu godine 1938. Onako puna modrica i krvi, na vratima kužine uzvikne - Gori vino doli voda, živija Maček i sloboda! Toni moj, dobri prijatelju sirotinje ima li čakod za prigrist, opet me ona marva redara, žandara i opančara pribila i ubila Boga u meni. A zašto? Samo radi moji pametnih besida.



A sad nekoliko kronoloških podataka o našim roditeljima, baki i didu, pradidu i prabaki.

Dana 13.6. 1905. godine u Vinjercu sklopili su bračnu zajednicu:
Ante Veršić, oca Šime i majke Ike rođene Kovačević, rođen 29.9. 1877 u Vinjercu
i
Marija Magaš, kći Frane i majke Anuške rođene Miočić, rođene 15.2.1885. u Vinjercu.

Po njihovom kazivanju župnik don Kamilo (prezime zaboravio) bio je uman čovik. U Rimu je završio filozofski i teološki fakultet. Uvik si od njega moga čuti pametne savjete. Dobroćudan, plemenit i susretljiv. Tri dana smo plakali, kaže majka, kad je otišao iz Vinjerca u drugo misto službovanja. Uživali smo ga slušat što je sve on nama prilikom vjenčanja rekao.
Dok sam bio još u osnovnoj školi jednom zgodom molija sam majku da ispriča kako su naša braća i sestre dolazili na svit i ja to zapisah.

Dakle ovako: 1.Blaženka 1906 ; Ana 1908; 3.Šime 1909; 4.Frane 1910; 5. Josip 1912; 6. Prva Blanka 1914; 7. Ante 1917; 8. Valerija 1919; 9. Tomislav 1925. i 10. Blanka druga 1928.

Od nevoljne "španjole" kako nazvaše gripu koja je harala za vrime I svjetskog rata umrli su: Blaženka, Ana, Josip, Frane i prva Blanka. Gospe moja da je ovo sve otalo živo, koliko bi bilo od Ante Kukečinog? Sigurno 12 ijada znamenovanih, kako bi rekao dragi Nino.

Zaključio bi riječima: Ljubav naših roditelja, dida i babe Marije prema svojoj dici i unucima bila je doista velika. Nadasve bijahu brižni, uza sav onaj težak i mukotrpan život. Stoga hvala im na svemu i kako Vinjerčani kažu za svoje preminule - Bog ih pomilova!

Sve vas skupa voli i grli vaš
tata, barba i dida
Tomislav
Split, 28.10.2004.




zagrebački štikleci .......

mekon.blog.hr


milina...ha ... sunčeko.. Nesica.. lepe ženske.. Zagreb kaj ne ......


nit trajvani več nisu kaj su bili..haha...


vse po pet kuna ..... vsaki me put vrag natera nekaj kupit ...


Allahu Akbar ....
maaa.. nebi joj nikaj zaračunal ....


Ova sunčana vura ide točno da nemreš poverovat ...


ak bi baš moral zbirat..

zabral bi....hmmmm.. ipak obadve .....












Radić sa ljubičicama

alexxl.blog.hr

Proljeće došloooo.

Ljubičice su jestive,
no jebeš to kaj su jestive,
već kaj su turbo dekorativne.

Pa smo raditja sa ljubičicama.






A i bagrem bu skoro,
pa koprive mlade, na čušpajz,
medveđi luk,
bazga čak,
onak pohanu, mladu.

Isprobavanje tuđeg aparata

toco1980foto.blog.hr

Kad netko nabavi novi fotoaparat, ili pak ako posjeduje neki "raritet" od aparata, za očekivati je da će biti ljudi, tj. drugih fotografa koji će zamoliti ponosnog vlasnika da malo isprobaju taj njegov fotoaparat.

Međutim, tu postoji problem. U fotografskoj populaciji postoje pojedini fotografi koji jako vole "čaćkati" po tuđim aparatima.

Naime, njihovo isprobavanje (a koje bi u suštini trebalo značiti - uzeti aparat u ruke da se vidi kako "leži u ruci", pogledati kroz tražilo i možda okinuti koju fotku) se na kraju zapravo više svede na kopanje po menijima aparata i mijenjanju njegovih postavki do mjere da vlasnik, nakon njihovog "isprobavanja", ima 100 problema kako bi vratio aparat opet na one postavke koje mu odgovaraju.

Promijeniti mod rada aprata npr. iz prioriteta zatvarača ili prioriteta blende na automatiku još i nije neki problem (pogotovo ako se prije vraćanja vlasniku ta postavka vrati na onu koja je bila), no npr. kopanjem po menijima aparata promijeniti funkciju određenih tipki na aparatu ("jer je tako bolje"), ići čaćkati po postavkama boja, kontrasta, balansa bijele i sličnog, ili čak ići vraćati aparat na tvorničke postavke, je van svake pameti, a može se reći i prostojnosti, s obzirom da nekakav osnovni bon-ton nalaže da se tuđu stvar treba vratiti vlasniku u stanju u kojoj je i posuđena...

Nastavak: uzvodno

zadihana.blog.hr




Čim se pojavi more, evo iznova ćemo
zanizati niski start. U riječima jegulju.


Gradimo ceste u stankama između onoga
"volim" i ovoga "sada", u zraku nam postaje
udobno i bolno slano, težak otisak asimilira nas
u riječno naprijed, a moja te kretnja
pretvara u začetak krika (mislila sam
alarm, ali zazvučala je ptica).

Kasnije, nisam se borila za predah,
uzvodno prodiranje ostavilo je izgovore
u sjeni, i samo smo ti i ja, negdje usred
olujnog vremena i brzaca rijeke koju smo
ostavili iza sebe, postali oni koji drugima
više nisu za ponijeti.

I, evo, opet je ta riječ ukoričena emocijom
(ptica), dovoljno glasnom da bi nas razoružala
i dovoljno pitkom da više nikada ne bismo
spasonosno pomislili druge.

Šapućem ti: "samo tvoja i takva, ogoljena
vodom i zaogrnuta akustikom,
obilježila sam te mekanom simfonijom ringa;
uzmi me kao da će ova zima
trajati vječno."



======================================

od A...




do Ž.




Statistika

Zadnja 24h

9 kreiranih blogova

293 postova

546 komentara

279 logiranih korisnika

Trenutno

8 blogera piše komentar

25 blogera piše post

Blog.hr

Uvjeti korištenja

impressum

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se