novi korisnik

kreiraj blog!

registriraj me!
Isključi prikazivanje slika

18

sri

10/17

Quiche (iliti po naški pita) od poriluka i feta sira

luki2.blog.hr

Danas bih htjela s vama podijeliti jedan fini recept za brzu pitu od poriluka, po Lastavičinoj želji u komentaru, a moja mama je najveći ljubitelj ovoga recepta, pa me uvijek čeka spremanje ove pite kad god navratim u Split ...:)))) Ponavljam recept, mislim od siječnja, veljače ove godine: (da netko ne misli da mu se pričinjava kad prepozna recept :)))):
Treba nam:
500-700 grama poriluka (čim više bijelog dijela!)
250 grama mekog brašna
400 ml mlijeka
250 grama feta sira ili čak može i onog mekanog, od kumica
4 jaja (cijela)
pola vrećice praška za pecivo
sol, papar

Priprema ne može biti jednostavnija. Poriluk dobro operemo, izrežemo na kolutiće i pržimo na ulju do zlaćane boje s jedne i s druge strane kolutića (oko 10 min.).
Nakon toga u velikoj zdjeli pomiješamo sve gore navedene sastojke (treba napomenuti da mlijeko treba biti mlako, ne iz hladnjaka), te na kraju umiješamo i kolutiće poriluka.
Lijepo bi bilo ako imate okrugli protvan, ali nije problem ni kockasti (osim što ćete u kockastom dobiti kockice, a u ovalnom iliti okruglom dobit ćete mogućnost narezati ovu pitu poput bureka).
Protvan prije početka pečenja treba namastiti, da pita ne zagori...Da li će to biti malo ulja ili masla - prepuštam vama....Ne pretjerujte, jer masnoće ima dovoljno u siru....
Pitu treba peći u pečnici oko 30 minuta, na dvjesto stupnjeva. Ja pečem 40, pa nikada nije zagorjela. Vidjeti, provjeriti sa čačkalicom....:))))
I pita je gotova! Dobar tek želim.



Ovako bi pita trebala izgledati na kraju. :)))) Ja volim kefir ili jogurt uz ovu pitu, ali - prema željama...:)))))

I još sam ostala dužna od neki dan - batati i batci:))))



Finooo! Mljac!

Goldie papa:



Samo što ona ima svoju hranicu: :))))



Malo suhe hrane, malo vrećice (mokra hrana, koju posebno voli- Royal Canine) i malo keksića....

Pusa, vole vas L+B+G

Dosta je bilo tužnog i ružnog

teutinaljubav.blog.hr


Ipak je ljepše čekati Dragu. Čitavu sam Vežicu obišao da nađem ovu lijepu jesenju ružu, samo za nju.

Autumn rose

59. Ništa nije samo po sebi i za sebe!

ottogrunt.blog.hr

Otpor te muči kada se krećeš, a spašava kada kočiš!

Priče o Avi.

nakaucu.blog.hr

Ava vrti mali srebrni privjesak što kad miruje leži točno u udubljenju na njenom vratu, tamo u onoj maloj jamici što podrhtava kad se Ava smije. Ava se sada ne smije. Samo vrti privjesak i gleda ravno kroz prozor. Trebalo bi da su prozori veći, mnogo veći.

"Banka, glavna pošta, ona mala tržnica čiju prečicu ulice uvijek nekako pomiješa pa se stvori sa pogrešne strane, onda račun za mobitel, bijela mala prostorija, uvijek joj je nekako tjeskobno tamo, i vruće je, nije sačekala red, uvijek ih je previše, a prostor je tako skučen. I tako bijel. Izašla je. Vrtjela je neke vizit karte taxi brojeva, imala je osjećaj da treba da ih promijeni, neke već zna, kad ih vidi, ona ima osjećaj da i oni nju znaju, a Ava ne želi da ju se zna. "
Ava sjedi i gleda kroz prozore, koji treba da su mnogo veći, možda cijeli jedan zid, samo prozor, od vrha do poda? Nabraja glavna pošta, tržnica (pomiješane ulice, ali to je već rekla) bijela gušeća prostorija, (da, dobro, rekla sam si to već) brojevi,.. Ava nabraja u sebi kao da broji ljude koje je nekad ljubila, gušeći brojevi i bijele prostorije.
Ava pomisli na njihov odraz u ogledalu, mokru kosu, crveno lice, pomisli na gorki pelinkovac među jezicima i pomisli kako je zid bio bijeli.
Privjesak se nekako zaustavi među njenim prstima. Spusti se u jamicu na njenom vratu. Kao da je oduvijek tu pripadao.

OPREZ: Počela je sezona grijanja, koja sa sobom nosi niz opasnosti – evo kako se zaštititi

vatrenevijesti49.blog.hr

KRAPINA

Dolaskom hladnijeg vremena, započela je sezona grijanja, koja sa sobom nosi niz opasnosti za građane. Zbog nestručnog rukovanja pećima na kruta goriva ili električnim grijalicama, zimi nastaju požari u objektima, često sa smrtnim posljedicama. Godišnje vatrogasci zabilježe oko 2300 požara objekata razne namjene, a prosječno u požarima strada 40 osoba, stoga su članovi Hrvatske vatrogasne zajednice za građane pripremili nekoliko smjernica za sprečavanje nastanka požara.

Redovito održavanje
– Sve vrste sustava za grijanje mogu predstavljati izravnu opasnost od požara ako su nestručno postavljene ili ako nisu redovno održavane. Pri postavljanju sustava za grijanje, savjetujte se sa stručnjacima. Koristite originalne dijelove za peći, pogotovo kod dimovodnih kanala. Obavezno održavajte dimovodne kanale u suradnji s dimnjačarskom službom i redovito servisirajte peći na plin. Budite oprezni pri paljenju peći na kruta goriva jer zbog nepažnje, odjeću osobe može zahvatiti plamen. Ni u kom slučaju nemojte pokušavati zapaliti drva u peći benzinom ili sličnom zapaljivom tekućinom. Odmaknite tepihe i drugi zapaljiv materijal od peći. Nemojte držati drvo za loženje u neposrednoj blizini peći, jer može doći do zapaljenja zbog prijenosa topline. Također nemojte sušiti odjeću iznad peći i ne ostavljajte hranu na upaljenoj peći bez nadzora – upozoravaju vatrogasci.

Nazovite 193
– Neohlađeni pepeo iz peći može i nakon 24 sata biti izvorom paljenja, tako da se nikada ne smije pospremati u kartonske kutije, plastične kante ili u smeće s drugim gorivim otpadima. Pepeo odložite samo u metalne kontejnere na otvorenom, na sigurnoj udaljenosti od objekta. Ne prekrivajte električne grijalice odjećom ili krpama. Ukoliko niste stručnjak, nemojte sami popravljati grijalice. Nemojte ostavljati upaljene električne i plinske uređaje bez nadzora. Održavajte objekte čistima i prohodnima, redovito uklanjajte smeće i nepotrebne predmete, čime smanjujete količinu zapaljivog materijala u objektima. Također molimo na pojačan oprez kod grijanja objekata u kojima se nalaze životinje – poručuju iz Hrvatske vatrogasne zajednice, te podsjećaju građane da, ako uoče požar ili dim iz objekta, odmah nazovu vatrogasce na 193.…. zagorje international

Image and video hosting by TinyPic

(Ne)sigurnost na Facebooku

toco1980foto.blog.hr

Puno je ljudi koji se pjene i dižu paniku zbog fotografa koji njih ili njihove bližnje negdje na nekom javnom mjestu uhvate u kadar, pravdaući se "pravom na privatnost" (kojeg, usput rečeno, na javnim površinama nema), dok istovremeno sami uopće nisu ni svjesni koliko putem društvenih mreža sami sebi narušavaju privatnost. Daleko više nego što to može neki slučajni fotograf na ulici ako ih uhvati u kadar...

Naime, Facebook i slične društvene mreže znaju biti korisne, prije svega kao sredstvo za komunikaciju, ali jednako tako mogu biti i prilično nezgodne, naporne i opasne za sve one koji ih previše olako i nesmotreno koriste. Pri tome, daleko najviše problema si mogu zadati oni korisnici imaju opsesivnu potrebu biti u centru pažnje, a tu pažnju privlače objavljivanjem svega i svačega iz svog privatnog života (gdje su bili, što su radili, kako su piškili itd...), ili pak misle da su time "važniji" i "popularniji" što imaju više prijatelja na "frend listi". Ili oboje.

I dok s jedne strane svi kukaju kada se nekome dogodi nešto loše, i tvrde kako su "svi drugi krivi" a ne nesmotreni korisnici, s druge strane ti isti kojima se nešto dogodilo najčešće uopće ne vode računa o samozaštiti na društvenim mrežama. Naime, postoje neke vrlo jednostavne metode samozaštite na Facebooku i drugim društvenim mrežama za koje neki nemaju pojma da postoje, a kamoli da ih se može koristiti i kako...:

Što se tiče prihvaćanja zahtjeva za prijateljstvom...

** Ne prihvaćati prijateljstvo od osoba koje se ne poznaje uživo i s kojima se ne druži. Niti se takvima šalje zahtjeve za prijateljstvom. Pogotovo se to odnosi na osobe sa "čudnim" imenima i nadimcima, osim ako se pouzdano zna da je to netko koga se poznaje uživo (a ovaj se skriva iz nadimka radi "anonimnosti").

** Dosadnajkoviće, tj. nepoznate ljude koji uporno šalju zahtjeve za prijateljstvom nakon više odbijenica, se rješava tako da ih se blokira.

** Što se tiče kolega iz škole, sa fakulteta ili radnog okruženja, prihvaća se samo one s kojima se druži i u privatno vrijeme i u koje se ima povjerenja. Svi drugi koji to nisu, mogli bi lako sve previše privatne objave u maniri "radio mileve" izlanuti drugim ljudima kojih se te stvari ni najmanje ne tiču, i tako izazvati neugodnosti (počevši od kojekakvih ogovaranja u maniri "pokvarenog telefona", pa čak do stvari kao što su bullying, mobbing, zloupotreba osobnih podataka itd)...

** Svakoj osobi na listi prijatelja se može zasebno dodijeliti status "prijatelj", "poznanik"... , te ih čak grupirati u posebne grupe (npr. "posao", "škola", "hobi" i slično...), a prema tome kako je koji prjatelj "klasificiran" ovisi i što će od objava vidjeti (koje se također mogu podesiti da ih vide samo određeni ljudi ili grupa ljudi)...

Što se tiče objava...:

** Za svaku pojedinačnu objavu treba voditi računa koje su joj postake privatnosti. Ako je objava na "public" mogu je vidjeti svi, a ne samo ljudi koji nisu na frend listi, već i osobe koje uopće nemaju facebook profil. Uputno je postavke privatnosti postaviti na "friends only". A, ono što nije ni za "frendove", se ne objavljuje!!

** Ni u kojem slučaju se ne objavljuje (a kamoli objavljuje na "public"!) osobne podatke poput OIB-a, brojeve službenih dokumenata (osobne, putovnice, kreditnih kartica i sličnog...), kao niti fotografije dokumenata sa tim istim podacima! Takve stvari mogu nekome omogućiti krađu identiteta i slične zloupotrebe, ili pak kakvom "stalkeru" ili manijaku olakšati posao.

** Kontakt-podatke poput npr. adrese stanovanja, e-maila, broja telefona, ili nadimaka na komunikacijskim aplikacijama (skype, ICQ i slično...) se također ne objavljuje - to može rezultirati navalom raznih lančanih pisma, "spama", virusa, ili opet raznoraznih dosadnjakovića...

** Na internet i na društvene mreže se ne objavljuju fotografije (sebe ili drugih, bez obzira odraslih ili djece) koje se i inače ne bi pokazivale potpuno nepoznatim ljudima! Štoviše, upravo svakom objavom fotografije iz privatnog okruženja (stana, WC-a, privatne zabave isl...) narušava se vlastita privatnost. Previše olako dijeljenje slika po Facebooku ne samo da zna biti itekako iritantno, već čak može nekoga uvaliti u probleme, što zbog vlastite nesmotrenosti, što zbog mogućnosti da netko neku sliku proslijedi dalje...

Što se tiče komunikacije...

** Prijetnje bilo kakve vrste, zahtjevi da se šalju golišave fotografije ili primanje takvih u inbox su u startu znak za uzbunu. Pogotovo ako dolaze od nepoznatih ljudi ili (pogotovo) ako je jedna strana u komunikaciji maloljetna. Takve poruke ne treba brisati, već o njima treba obavijestiti policiju. (i ne dizati hajke po facebooku dok policija i ostali ne odradi svoj dio posla!!!)

** Dopisivanje koje nije za svačije oči se obavlja isključivo u inbox, putem privatnih poruka, a ne u komentarima ispod objava!

...i na kraju ono što bi svi trebali znati:

** Svoju lozinku ne davati nikome, te se odlogirati kada se Facebook ne koristi (kako netko previše znatiželjan ne bi mogao kopati po profilu., npr. ako dobije neodoljivu želju kopati po mobitelu...)

Srce iz prvog plana

slucajnosrce.blog.hr

(srce uočila Zvonka)

Nitko nije tako slijep kao oni što ne žele vidjeti.

On the road again!

klikklik.blog.hr

Odmičem se malo od Austrije... a i vremenski - odlazim u rano proljeće 2013. (možda i u koju raniju godinu...) i ne tako daleku Italiju. Pa dokle stignem...


Rijetko kada smo koristili "usluge" posuđenog GPS-a, od milja zvanog "Đurđa"... ali u nekim kritičnim odlukama "znala" je ("Ona") biti fakat korisna - primjerice u Budimpešti u potrazi za pansionom u "Buda-brdima" u spletu uskih i jednosmjernih uličica...
I ovdje, u Italiji, došla je do izražaja tek kad se sišlo s autostrade...



Italija ima dugu tradiciju gradnje kojekakvih "koridora" na lukovima od kamena... počevši vjerojatno s akveduktima koji su zbog svojih "dužinskih" dimenzija bili katkada pravo inženjersko umijeće.
Meni se tamo činilo da upravo "uživaju" svaku moguću građevnu priliku ostvariti lukovima...


I još jedna posebnost "upala mi je u oči". U ovom ravničarskom furlanijskom dijelu gornje Italije vrlo često se uz autostradu vide nepregledni vinogradi potpuno jednakog, "Y"-stila vezivanja trsova. Doimaju se upravo kloniranima.


Ili pak geometrijski besprijekorno sađene (i održavane!) šume topole... kao sirovine za industriju papira, čega li?!


A kad čovjek promiče mimo njih, vertikale stabala odaju zamalo stroboskopski efekt...

JOŠ UVIJEK

shadowofsoul.blog.hr


Image and video hosting by TinyPic
(slika: digital artist)


Još je par sati do ponoći,
još je par sati do zatvorenih vrata raja,
još je par sati do vrata sna iz beskraja
i kad se oči sretnu s oltarom noći
gdje dogorijeva svijeća života,
znam, životne latice će se okrenuti prema meni
i pročitat ću one prelomljene linije života na dlanu.

Još je par sati do ponoći,
kad podignem pogled,
srest ću tu plavu bistrinu tvojih očiju,
srest ću tvoju čistu dušu,
a u igri svjetla i sjene
na pragu zatvorenih vrata raja
uvijek ću dopustiti,
da me tvoj pogled opet osvaja.

Magla snova prostire se ispred mene
čitajući tajne šifre svojih simbola,
pokušat ću opet odvojiti svoj lik iz Zemlje,
pokušat ću opet izdvojiti svoju dušu
i pokloniti je tebi u ovoj noći,
jer je još uvijek
par sati do ponoći.


napisano: 14.2.2009. u 20:48h na iskrica weblogu, a iz 8. zbirke poezije
"MOJ TAJNI SVIJET"

http://www.iskrica.com/weblogs/post.php?web=1461&log=293450

posveta u ovoj knjizi:
moj tajni svjet, izbrisan u vremenu sjećanja...
živi u mašti mojih noćnih poetskih lutanja

"Operi sebe od sebe,
bijeli cvjetovi rastu u tišini." ...Rumi
Image and video hosting by TinyPic

http://www.digitalne-knjige.com/varga8.php

ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem
ISBN brojevi su: 978-953-8054-81-5; Format: Exe (izvršna datoteka) ISBN 978-953-8054-82-2
Sva autorska prava pridržana. Ni jedan dio ove pjesme u prozi ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.

Image and video hosting by TinyPic

DANTE, RODEZIJSKI GONIČ, NESTAO ... VLASNIK JE OČAJAN, U POTRAZI - ZVATI BROJ

098 624 299

http://www.forum.hr/showthread.php?p=65879891#post65879891

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Novo lice na Selskoj cesti

nepoznatizagreb.blog.hr

Prije malo više od dvije godine prijavio sam vam pojavu novog, posve neobičnog street art uratka na podvožnjaku Selske ceste ispod Zagrebačke avenije. Ono što je bilo posebno je ne samo izgled i izvedba koji su bili neuobičajeni, već i to da nisam uspio saznati tko je autor tog djela. I, prije nekoliko dana sam opazio da je na drugom nosaču nadvožnjaka pojavio i drugi uradak, očito istog autora. Pogledajte ga!

(a OVDJE je i originalni post iz proljeća 2015!)

Ako znate nešto o autoru/autorima tih murala, javite mi, molim vas!



Snimio: Vanja


Snimio: Vanja



Zaposlenici robne kuće IKEA Zagreb priključili se akciji Zaklade

zelimzivot.blog.hr

Dragi naši, na akciji održanoj u srijedu 18. listopada u robnoj kući IKEA Zagreb u Rugvici, Hrvatski registar dobrovoljnih darivatelja krvotvornih matičnih stanica dobio je 21 novog potencijalnog darivatelja krvotvornih matičnih stanica.
Akcija u robnoj kući IKEA Zagreb održana je u suradnji sa zaposlenicima koji su prepoznali Zakladinu misiju širenja Hrvatskog registra te su odvojili vrijeme za oboljele u Hrvatskoj i svijetu.
Zaklada Ana Rukavina od srca zahvaljuje robnoj kući IKEA Zagreb i njenim zaposlenicima koji su se nesebično odazvali pozivu za pomoć oboljelim osobama u potrebi za transplantacijom matičnih stanica.
Svaka akcija koju Zaklada organizira diljem Hrvatske nosi poruku „lijek je u nama“. Time Zaklada želi još jednom podsjetiti građane da u sebi nosimo lijek kojim možemo spašavati živote oboljelih od akutnog i kroničnog oblika leukemije te bolesnika s teškim oštećenjem koštane srži. Što je veći broj upisanih u Hrvatski registar, veća je i mogućnost da se spasi život oboljelima, a prvi korak je upis. Ako se utvrdi HLA kompatibilnost s oboljelom osobom, možemo joj pomoći da se izliječi.
Materijali potrebni za ovu akciju osigurani su uz financijsku podršku Zagrebačke županije koja je Zakladi Ana Rukavina putem Javnog natječaja dodijelila sredstva za projekt „Lijek je u nama“ na području Zagrebačke županije.

Hit the road

pjaceta.blog.hr

Ponekad je jezik brži od pameti, ponekad sam spore pameti, uglavnom ... pametnom dosta. Kako kome, ja tek počinjem. Sa ovim postom.
Neki dan imadoh taj sumanuti 'blenk, blenk' da bih pisala prometni klog. Dobra je to ideja, u to nema sumnje. Ima se štogod i pisati. Ne samo zbog učestalih prometnih gužvi, nesreća i inovacija u prometu, već i zbog same strukture bloga koja se je vrtjela oko hipoteze - da proučavajući događanje u prometu, suvremene načine vožnje i prvenstveno vozače, možemo puno toga zaključiti i o samom društvu. Kakvo smo postali?! Što u nastavku upućuje u propitivanja: zašto i što se to dogodilo, možemo li kako to promijeniti, koje su mogućnosti boljitka, a gdje jedino preostaje – ruke dignuti. To olako dizanje ruku nikad nije dobro išlo, no naučih u životu da ponekad moraš znati i katkad popustiti, opustiti, oprostiti. Promet kao vid društvenog ponašanja dobro je područje za nešto reći o ljudima, suvremenom čovjeku u zajednici. Kakvi smo postali?! Nismo postali 'od neba' - ono pogodi nas neki asteroid, komet ili koji god kamen u glavu te vidi čuda li čudnoga - preko noći postanemo drugačiji. Jok. Mi postajemo od sebe. Od sebe, to je ono kad sami sebe postavljamo, sastavljamo, skupljamo i tako stvaramo. Istina, ponekad drugi utječu na nas. Ponekad nas zadese životne okolnosti, neprilike, prilike, ... svašta nam se na putu spriječi ili pomogne ali u konačnici svet te događaje nekako 'provarimo' pa se ili prepustimo općoj putanji ponašanja ili reagiramo na svoj način. I did it my way. Ne znam zašto tu Frankyjevu pjesmu često puštaju na sprovodima. Meni tada dođe tako smiješno. Svršiti na svoj način, ... kad svi više manje isto svršavamo – dva metra ispod. Ali kroz život putujemo svatko na svoj način. Najprikladniji nam se čini autoput - brži dolazak na cilj, cesta bez zavoja, uvojaka i slijepih ulica, zaobilaženje svega što nas koči (pješaci, semafori, križanja, biciklisti, motoristi i dečki u plavom, a nisu štrumfovi).

Autoput je omiljeni oblik putovanja. Ubaciš u petu i kako to Turci rade - ciglu na gas, mozak na otavu. Napredak je donio da se više ne koriste dobre stare cigle jer moderni auti imaju autopilota. Tipkaš kvadratiće, brojeve, tipkaš, tipkaš i… vozi Miško. Sam, koliko ga naštimaš. Tako i ljudi u svojim životima najviše puta uključimo autopilota, služimo se mnijenjima, uvjerenjima kojima se (po)vodi većina ljudi. Najlakše je voziti bez razmišljanja. Teže je ono putovanje kad moraš čitati znakove na putu, skretanja, razmišljali kako se iskobeljati iz pogrešne ulice, smanjiti brzinu na skliskom, ne faliti izvoz ili se samo bočno parkirati u omanji box. Putovanje lokalnim cestama zahtjeva više vremena, zapleta i u konačnici frustriranja. Razmišljanje je uvijek tako. Fakat naporno. Na primjer vožnja Jadranskom magistralom. Ni ne kreneš a već 40, pa 70, pa 60, pa 80, pa 60, ... takoreći ne voziš, samo šaltaš i gledaš brojčanik da ne preskoči magičnu brojku znaka dok ti iza okuka iskaču cestosječe, motoristi, a ponekad i oni u plavom, a nisu štrumfovi. Tu magistralu spašava jedino bajni pogled, cesta idealna za putnike ne namjernike koji vole prirodu, ne žure, ne opterećeni uspjehom dosezanja cilja u određenom vremenu, dovoljno spokojni i hrabri da zastanu na rubu litice i uživaju u pogledu, fotografiraju more, bor i maslinu, na klupicama objeduju domaću pohanu puricu i uživaju u beskrajnom horizontu, ... pa kad stignu, dobro stignu. Putovanje u sjećanju ostaje kao ispunjeno uz mnogo malih zadovoljstava, slika, mirisa i valova mora.

Dok autoputom pak drugi par guma. Od točke A do točke B stigneš u točno određenom vremenu, ponosan na svoj satni rekord, razvijenu brzinu stisnutim mišićima vrata prezajući za pretjecajnim prilikama, nisko letećim vozačima i onim sporijim što se ne mogu odlučiti ili lijevo ili desno, ponosan na svoj konačni uspjeh. Dosegnut brzo, efikasno i uspješno. Kvačica na listi Životnih ciljeva.





Tako nekako prolazimo i kroz život. Ponekad jurimo i ne primjećujemo ljepote koje nas okružuju, a ponekad zastajkujemo, punimo se nekim drugim vrednotama. Ili koristimo isključivo jedan vid putovanja, onaj koji nam je bliži po životnom stilu. Tako nas stignu godine. Pozne, starosti, mirovine kad auto garažiramo te se prisjećamo. Gdje smo bili i što smo radili, kako smo putovali, što smo proputovali, o nekom unutarnjem ispunjenju, zadovoljstvu, ... razmišljamo kakav čovjek smo na tom proputovanju postali i koji je taj, naš osebujni način putovanja. My way. Ili je to više Highway. To heaven ili to hell. Jesmo li postali čovjek brzine koji je sve stigao u svoje vrijeme, ispunio sve ciljeve u životu, bio maksimalno efikasan i uspješan ili smo možda sve to propustili ali smo skupljali iskustva, spoticali se, stajali na kolodvoru, gubili na lokalnim cestama, tratili vrijeme u boxu, ... tražili ljepotu u prirodi, dobrotu u ljudima, istinu u svom promišljanju ... U životu radimo ili jedno ili drugo ili kombiniramo. Svašta radimo. Nema pravila, nema autopilota koji će nam savjetovati koji put odabrati. Usprkos svim pametnim spravama u životu se najviše puta moramo osloniti na ono jedino što imamo – vlastitu pamet. Ponekad ipak ne ispadnemo iz aviona jer je pametnije ispasti glup. Tad nam se ta glupost ne čini tako velika pogreška ako ju uviđamo kao svoju koju ipak ne ponavljamo. Ponekad ponovimo samo zbog učvršćivanja znanja. Ponavljanjem do završnog razreda. A svi svršetci su isti. Samo se u načinima razlikujemo, na kraju ipak svira „I did it my way“.
My osobit way je lokalno ali ponekad ispadne i autoput kao odabir u nuždi. Kako god okrenete, uvijek će vam se činiti da niste možda dovoljno činili autoputa ili pak lokalne ceste, uvijek nešto fali. Uvijek bi moglo nešto bolje. I red pred naplatnim kućicama kad mijenjate kolonu, uvijek odnekud iskoči Marfi sa svojim zakonima. Čini nam se da bi onaj drugi (koji ne odabrasmo) bio optimalniji, bolji, jednostavniji, ... Ali to je čovjek. Nepotpun i nesavršen. Kao pametan, a ponekad isto tako ispadne glup. To tek naknadno shvati. Ako.

Rekoh prije nekog vremena, 'ajmo pisat prometni blog. I dobra to bijaše ideja ali ... To je kao kad bi ovome blogu zadala cilj, putanju autoputa te se potom odrekla svim svojim stranputicama, onim najboljim avanturama koje se dese kad zalutaš, kad učiniš nešto drukčije sa čim i samog sebe iznenadiš. Na kraju olakšanje uz uzvik - preživjeh. Jer to je život. Ono što nas gradi, postavlja, čini drukčijima upravo po našem načinu, … ponašanja, odnošenja, zanosa i planinarenja. Ponekad sa takvim strogo određenim ciljem, koji sastaviš u trenutku vlastitog zanosa, jer misliš da je pis of kejk, da ti leži, se precijeniš pa na duži rok shvatiš - vata mistejka aj mejka. Onda skreneš i siđeš sa autoputa te nastaviš onako kako naj voliš, lokalnom cestom. Izgleda besciljno. Ali na kraju krajeva, na kraju puta, kraj je ipak isti. Ovo društvo, mi u svijetu, ono što nas dotiče, žalosti i veseli. Naši životi, naši stavovi i šarene duge ispisane srcima. Sve su to znakovi na putu koji nas usmjeravaju, smione ili lome, sve je to što smo mi. Naš način.

Od zadnjeg posta nisam pisala. Ne jer nisam imala inspiracije već sam u svojoj glavuši uvrnula da se moram držati prometnog kloga i objašnjavati život u automobilističkim terminima. Da, imala sam već i naslov posta te nekoliko ideja. Sve je bilo kao na dlanu ... pa ipak nisam pisala, ni napisala. Zbog autoputa. Nisam ja od njega. U srcu sam putnik lokalac, oduševljen čudima u detaljima, životom u bojama. Toliko me toga zanima, dotiče, da mi autoput predstavlja jedan od dosadnijih načina putovanja. Možda u životnim dosezima nisam brza, možda nisam ni efikasna, nemam ispunjenih nekoliko životnih ciljeva, nemam ... Mogu puno toga nabrojiti što nemam (ali što pričati, ta ljudi smo skloni k tomu da nabrajamo što nemamo puno radije od onoga što imamo) ali moram odati priznanje što mi je to i donijelo – nekoliko divnih prijatelja, uspomena, slika, pejzaža, misli, knjiga, ... uz koje ide i poneka životna zabluda, glupost ili neuspjeh. I skromno još dodati, iako paradoksalno, upravo su me te stvari, na koje baš nisam posebno ponosna, izgradile na svojstven način. Ne samo one, ali i one su dio života. Vjerujem da većinu ljudi najbolje izgrade i nagrade upravo naši posklizi iz kojih učimo te postajemo bolji, ne samo vozači kroz život, suputnici, već i pažljivi promatrači života kroz kojeg upoznajemo život i svoje mjesto u njemu.

Jednom reče Freš da se Pjaceta i Olja stalno nešto traže, da su im to lajtmotivi blogova. A hebiga, ima u tome istine. Yes, it is my way. Kad je zanimljivije dok istražuješ sve svoje mogućnosti, dosege ali i granice. Dok se tražiš postoji mogućnost da se jednom ipak nađeš. Kakogod, uvijek nađeš bar neku verziju sebe. U nastojanjima da izgradiš bolju sebe, opet tražiš drajvere koji nedostaju, programe za optimiziranje, nadograđuješ,... i ono najvažnije što nijedan program ne može programirati, nijedna cesta kao cilj putovanja ponuditi - nalaziš autentičnijeg sebe, život postaje lakši, a nošenje svijeta na ramenima tek igra riječi. Zar to nije najbolje putovanje, ever?


Magla, Rex i računalo

stankagj.blog.hr

Usput rečeno, do jučer se laptopom nisam mogla služiti, jer baterija se ispraznila, a napuniti je nisam mogla, budući da me napustio punjač, međutim, nakon nekoliko dana se pokazalo, bez da sam pomicala i njega i laptop, kako odjednom puni bez ikakva problema.

Dok Rex zijeva, škripi kao kotač na starom biciklu. Možda mu smeta jutarnja, jesenska magla koja nam se kroz širom otvoren francuski prozor uvlači pod jezik kojim još mljackamo nakon obilna doručka. Smijem se grohotom, poput vještice koja će toj vretenastoj mliječnosti koja se po našoj sobi širi poput dima, surova, uz tresak stakala, pred nosom zatvoriti okna, prepolovivši je.
Samo da popijem još nekoliko gutljaja svježe mljevene brazilske kave prije no što krenem sa svojim skakutavim crnim klupkom u naš uobičajeni obilazak četvrti, gotovo uviđaj, jer svaki put, poput kakvih kvartovskih detektiva, detaljno istražujemo, mada već gotovo znamo koja će nas ptica i gdje dočekati, a svakako koje su ljekovite travke i gdje, u međuvremenu izrasle, te što nas iza ugla čekati može, dok po nama padaju divlje jabuke.
Kažu kako je s kućnim mezimcem preporučljivo šetati uvijek novim putem, no to za nas ne vrijedi, s obzirom na Rexovu tropofobiju, jer se najsigurnije osjeća na poznatom terenu. Dakako, mi smo taj teritorij tijekom njegova života sa mnom, podosta proširili, tako da smatram kako nije uskraćen ni za što posebno. Osim toga, od velike nam je koristi što sve pse u kvartu već dobro poznajemo, kao i njihove vlasnike, tako da s Rexove strane nema neke osobite ljutnje kad ih susretne, kao što je to bilo prvih par godina. To je, primjerice, jedna od ugodnijih činjenica, s obzirom na neiskorjenjiv problem mog -s njegove četiri godine- usvojenog momčića. Čini mi se da se jeseni raduje jednako kao i ja koju jutarnje magle nimalo ne oneraspoložuju, dapače. Mislim da sam oduvijek najviše voljela to godišnje doba, bez obzira na svoju dob, dakle čak i u tinejdžerskim godinama, premda su ljeta koja, za razliku od danas, više ne podnosim, kad sam ja bila djevojče, bila mnogo blaža i ugodnija.
Kad je napolju maglovito, prohladno i kišno, mnogo je toga ljepše raditi u kući, primjerice sjediti za računalom. Usput rečeno, do jučer se laptopom nisam mogla služiti, jer baterija se ispraznila, a napuniti je nisam mogla, budući da me napustio punjač, međutim, nakon nekoliko dana se pokazalo, bez da sam pomicala i njega i laptop, kako odjednom puni bez ikakva problema, čime sam, sva sreća, uštedjela novce za novi adapter. Kad je o takvim stvarima riječ, izgleda, vrijedi pričekati i pustiti da se stvar 'paca' nekoliko dana. Gdje sam ono stala? Što li je ono sve ljepše raditi kad je napolju tmurno? Gledati omiljene serije i filmove, uređivati svoju web stranicu, sanjariti... Naravno da neću nabrajati ono što mi je mrsko, poput peglanja ili pospremanja ormara. A sada moram ići, čeka me moj već pomalo natmureni krzneni beau.




Statistika

Zadnja 24h

9 kreiranih blogova

293 postova

546 komentara

279 logiranih korisnika

Trenutno

8 blogera piše komentar

25 blogera piše post

Blog.hr

Uvjeti korištenja

impressum

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se