Sve kategorije po listama
19
pet
12/25
Završi i ovaj tjedan nekako hehe..
eurosmijeh.blog.hr
Pita učiteljica malog Pericu:
– Koja je razlika između muškaraca i žena?
Perica ustane i počne ovako:
– Učiteljice, koji vi broj cipela nosite?
– 38.
– A vaš muž?
– 44.
– Eto vidite, razlika je među nogama!
Zašto je muž stavio svoju sliku na noćni ormarić?
Da bi uvijek mogao pružiti supruzi nešto
što ju uspava brže od bilo kojeg lijeka.
Zašto se muškarci brže ožene nego žene?
Zato što žene razmišljaju o svemu,
a muškarci samo o ženama.
Kako muž zna da njegova žena želi nešto?
Kada kaže “ne treba mi ništa”.
Kako muž zna da je njegova žena ljuta?
Kad njezin šutnja postane glasnija od njegove buke.
Zašto muževi ne smiju praviti šale o supruginom izboru?
Jer su oni dio tog izbora!
Žena pita muža: “Ako bih se izgubila, tražio bi me?”
Muž odgovara: “Ne brini, ja uvijek nalazim svoje probleme.”
18
čet
12/25
Mate
konobarica123.blog.hr
//Ako u Gradu Rijeci postoji glas razuma onda je to glas riječkog nadbiskupa metropolita Mate Uzinića. Monsinjor Mate Uzinić nije konfliktan, ali nije niti plah čovjek. Govori mirno, kad treba kaže ono što misli bez obzira koliko to bilo nepopularno, ne mora vikati da bi ga se daleko čulo, da bi njegov glas odjeknuo u javnosti. Ono što mu donosi jednu posebnu dimenziju je duboka empatija, u središtu njegovih nastupa uvijek je čovjek – ranjen, izgubljen, marginaliziran. U tome je dosljedan, jer on ne teoretizira o ljudima, on govori za njih. A kada govori, ne čini to hermetično, Mate Uzinić vjeru prevodi u jezik svakodnevice. Kao čovjek koji se ne boji ranjivosti, koji je spreman priznati ograničenja Crkve, propuste institucija, pa čak i svoje dvojbe, nekako se čini itekako pozvanim progovoriti o svim malformacijama s kojima se društvo u posljednje vrijeme susreće, o porastu nasilja, atmosferi straha, o sve izraženijim podjelama. Jer riječki nadbiskup je mostograditelj koji svjesno pokušava smiriti polarizaciju, spajati svjetove – konzervativce i progresivce, vjernike i ateiste, Crkvu i društvo. U tome je ponekad usamljen, ali ustrajan. I dokazao je to više puta, posljednji put nakon što je skupina maskiranih huligana pokušala na Zametu napasti mlade karatiste i karatistice iz Srbije zato što su – iz Srbije.//
//Imam dojam da su u našem društvu problem i stranačka pogodovanja. I pritom ne mislim samo na vladajuću stranku. Svi između sebe imaju nekakve dealove, ako želite dobiti nekakvu poziciju možete je dobiti samo ako pripadate nekoj stranačkoj opciji, koja onda tako dijeli snagu, interese i utjecaj. Sjećam se da je bilo ljudi koji su bili kandidati za namještenja u banalnim institucijama, a mogli su postići samo to da budu v.d. ravnatelji, stvarni ravnatelji nikada nisu mogli postati jer nisu imali stranačku iskaznicu. To je jako problematično, to sve skupa pogoduje problemima našeg društva, a sve to pokazuje da je naše društvo bolesno. Dakako, posljedice su i ove stvari koje se događaju, opća apatija u društvu, a onda i širenje nasilja. Od onog obiteljskog, preko vršnjačkog, navijačkog do nasilja prema manjinama i strancima.//
Izvrstan intervju Kristiana Siroticha za portal Artkvart sa riječkim nadbiskupom msgr. Matom Uzinićem možete pročitati na poveznici:
https://artkvart.hr/mate-uzinic-moramo-se-vratiti-razumu-vjera-nikad-nije-bila-protiv-ljudi-ona-je-uvijek-za-covjeka/
U ovim suludim vremenima pravi melem.
Živili!
Život s mačkicama
teutinaljubav.blog.hr
Za razliku od moje Drage, ja nikada nisam imao neko posebno iskustvo s mačkama. Znao sam u klubu pomilovati mačke, no to je bilo to i ništa više, nikakova posebna maženja. Draga voli mačke i imala ih je prije dok je bilo prilike. Za vrijeme šetnji zaustavljala bi se pored svake mačke i pokušavala ih barem podragati.
Kada smo kupovali stančić u Osijeku računali smo s time da imamo kakvu mačkicu. Prilika se pružila upravo za rođendam moje Drage prošle godine. Jedan par je dijelio mačiće iz okota. Pogledao sam u transporter i prišao mi je mačić. Isti tren sam osjetio da će biti naš. Teško je opisat iznenađenje i veselje moje Drage kada je vidjela poklon. Mjesec ili dva nakon toga djeca naše susjede na poklon su od oca (rastavljeni roditelji) dobila mačkicu. Osim kratkotrajnog veselja mačkica im uskoro nije bila ništa više od povremene igračke. Vidjeli smo i koliko je nebrige oko nje. Uskoro je malena počela dolaziti k nama. Čak je jedan dan kada je ostala sama u kući, skočila s prozora na katu da bi nam došla. Bilo je normalno da ju posvojimo i tako je naš Roki dobio jednako staru sestricu.
Umjesto da ih čuvamo zatvorene u kući naučili smo ih na slobodu u našem vrtu. Sada su svi vrtovi i sva stabla njihovo carstvo. Danju su vani a naučilli smo ih da poslije večere ostaju doma do jutra. Na njihovoj slobodi mogu im zavidjeti sve kućne mačke.Proljetos nam je počeo, uplašeno, prilaziti sivi mačak, mršav i bilo ga je tužno gledati. Navodno mu je umrla gazdarica pa je ostao sam. Postupno je stjecao sve više povjerenja i dolazio je na hranu naših mačaka. Sada je to krasan veliki mačak, bezgranično mazan. Noću je vani, sam traži da ga pustimo, a danju spava kod nas.
Hranimo ih najboljom mačjom hranom i dlaka im je prekrasna meka i nježna.
Zanimljivo je vidjeti kak se naše mačkice ponašaju kao mačja obitelj u prirodi.
Roki. Pravi otac obitelji. Leži sa strane i obično spava.Voli da ga mazimo ali samo tamo gdje nam on to dozvoli, Nikada u krilu ili naručju. Kada ga vidimo kako protegnut leži na komodi ili na krevetu pojeli bi ga od ljepote. Spava nam do nogu na krevetu a pred zoru približi se na rukohvat da ga možemo milovati.
Miki tigrica. Prava mater u obitelji. I kada spava stalno je na oprezu, stalno joj uši rade kao radari. Pazi na vratima tko ulazi u kuću pa se sivko teško usudi uči dok je ona na straži.Kakova je to maza! Dođe k meni u naručje pa me ljubi ili spava na grudima kada legnem na trosjed. Kada legnemo spavati uvuče se među nas u toplo, u zagrljaj. Njeno predenje najljepša je uspavanka. Vani je prava lovica. Kada uhvati guštera, pticu ili miša donese ih da se pohvali i da se i roki igra ili pojede pticu ili miša.
Sivko. Preslika onoga što se dešava u prirodi. Nastoji biti prihvačen kao dio obitelji. Kao da nam je zahvalan što smo ga prihvatili prava je maza. Sjedne pred nas ili nam skoči u krilo da ga mazimo. Najviše voli spavati u mojoj stolici i samo čeka priliku kad se dignem.
Toliko nam ljubavi pružaju, tako su nam ispunili dom da ne možemo zamisliti da ostanemo bez bilo koga od njih.
u predvorju sna
potok42.blog.hr
na granici dana kada tijelo oklijeva,
dok se koleba i pluta
u predvorju pada u san,
buka uma - unutarnji glasovi,
nemiri, odjeci vremena, tajni putokazi,
prizori na mentalnoj pozornici,
zagonetke srca, cvjetovi naše krvi -
ometaju odlazak u izmaglicu jave.
a treba samo umotati misli u tišinu,
prigušiti sjaj u potoku svijesti,
oglušiti se na priče što lebde.
Nonchalant Freedoom
huc.blog.hr
Considering Lucian Freud’s paintings
I don’t think they are of much value
although they reach incredibly high
prices at auctions.
But I like his freedom
to portray
some nasty criminals,
to paint naked
fat people from the edge
of society
on large canvases,
to paint
his daughters naked,
the famous model
Kate Moss pregnant and
naked,
himself naked,
and finally
the Queen
of England,
fortunately
not naked,
but on a very small canvas
something like 15 × 21 cm,
and looking almost like
a man
with a moustache.
When he finished,
the Queen approached.
Looked at the picture.
Didn’t say much,
but:
It was a pleasure
watching you
paint.
She said it all.
And he said it all.
Nomen est omen
aneta.blog.hr
O tome da li je u imenu čovjekovom data njegova ličnost ili roditelji "učitavaju" naredbu kojom određuju dječiji karakter, a koja je zapravo prethodno učitana genetskom informacijom, naslijeđena, dalo bi se diskutovati. O imenima - nickovima - koje sami uzimamo moglo bi se reći da nas, poput odijela, ne čine, već pokazuju. :)
* * *
a onda sam kod @j. pročitala>
Kada pogledate pomnije, ništa ne nestaje; samo se mijenja. Noć postaje dan, a dan noć. Ali čak ni to nije konačna istina; jer sve što radite ili govorite ostaje vječno i ostavlja dokaze...
* * *
Potom sam se sjetila kako sam skoro pročitala da se Indijancima isprva ne daje ime, nego ga oni zarađuju, i njihovo ime je njihova slava: u nekim plemenima dobivalo bi se novo ime sa svakim novim podvigom.
U našoj kulturi su to nadimci. Kad ti društvo plijepi nadimak, onako nepogrešivo tačno, možeš jedino da se zamisliš nad sobom. :)
M A S A
komentatoricamicaa.blog.hr
iz grupe VISIT Split
današnje dopodne : 'ko je moga , taj je bio.......Obrov pripun
..pa onda se oni koji prolaze Splitom pitaju : je li kod vas štrajk kad nitko ne radi ?
..ovo jutros bilo je glazbeno dopodne oko ribarnice : uz pjesmu i radosne štandove i uz fritule ekipe - ANA
advent iz zraka : 24 sata objava
č u d e s n o
Da
penetenziagite.blog.hr
Svojedobno sam na Trećem odgledao zanimljivo djelce Sally Potter „Yes“ iz 2004. u kojem filmu, ljubavnoj priči gotovo u cijelosti ispričanoj u jambskom pentametru, da citiramo najave, sudjeluju žena - znanstvenica u braku bez ljubavi s političarom i muškarac - libanonski liječnik u samonametnutom egzilu koji radi kao kuhar u londonskom restoranu. Upoznaju se na banketu i upuštaju u bezbrižnu, strastvenu vezu, no prezir kojeg on doživljava kao muslimanski imigrant u Velikoj Britaniji uzrokuje prekid uz izostanak objašnjenja i njegov povratak u domovinu. Ona malo po malo iz njega izvlači razloge i pokušava suosjećati, pa nadoknađujući gubitak njegove ljubavi leti u Havanu kako bi sredila stvari na plaži i u barovima. Šalje mu kartu, ali ne gaji iluzije da će joj se on pridružiti u ovom karipskom melting potu - što se ipak na sretnom koncu zbiva.
Ono što me u filmu posebno intrigiralo nije naravno sama ljubavna priča, pa čak niti sjajna zvučna kulisa (uz očit trud na vizualnom identitetu) - već potka koja se provlači od početka do kraja, a obuhvaća prikaz pomalo iščašena i začudna filozofskog pogleda na svijet ispričanog kroz riječi čistačica što se u raznim rolama pojavljuju u filmu i prolaze kroz radnju kao naratori i sporedni, jedva zamjetni likovi.
Tako na početku djevojka što čisti stan bračnog para deklamira sljedeći monolog:
„Kažu da najbolje čistim. No, čistoća je tek iluzija. Mi znamo kako se prljavštvine nikada ne možete riješiti. Ne možete je sakriti niti očistiti sve dok je života. To je naša koža, naše dlake. Moj posao je poput lijeka. Često vidim utisnutu bol na krevetima... Trebali biste zatvoriti oči i uši pred onime što se događa. Ali, naravno, vi ne želite sve znati… Misle da smo mi čistači nevidljivi, da ne postojimo. Samo stvaramo našu čaroliju i svi smo jednaki. Mi smo gomila, bez duše, bez prava. Samo s jednim ciljem - da im uljepšamo živote. Kozmetički umjetnici. Savjetnici za prljavštinu…“
Glavna junakinja, znanstvenica, pokušava upravljati svojim osjećajima definirajući svoj svjetonazor u svjetlu posla kojim se bavi, pa u toj nakani zaziva Boga, moleći Ga da je ne tjera pogađati što joj želi poručiti, jer bi mogla pogriješiti:
„Znam da sam toliko zalutala, da ne pripadam nijednoj tvojoj crkvi. Pjevala sam hvalospjev znanosti. Da, pjevala sam ga svakoga dana. Ali to je jedino što sam znala moliti. Dvadeset godina, Bože, je li to moguće? Rezala sam, secirala, pažljivo i s poštovanjem. Svaka živa stanica je bila izvor čuđenja, dok sam pokušavala prodrijeti u tvoju tajnu… Bože, ti nikada ne lažeš. Ali imaš tajne. Kao i ja. Sve što sam bila, pretvorilo se u pepeo i sumnju. No, ljubav me okusila i ispljunula. Nestalnost neće nikada otići. Zapravo, to je jedina sigurnost... Doći će jednoga dana vrijeme kada me neće više biti. Možeš li mi oprostiti što ne... što ne vjerujem u Tebe?“
Radnja filma odlazi svojim tijekom, da bi ista djevojka, čistačica - na koncu, još prije nego li postane jasno ima li film sretan svršetak ili nema – stigla u priliku da zaključi i temeljito opiše ovaj svjetonazor. Zapravo, zbog tog monologa ja vam sve ovo i lijepim ovdje.
„Postoje i virusi. Neki kažu da su oni prva stvorenja. Toliko su sitni da ih ne možete očistiti. Nikada; potpuna je čistoća nemoguća. Samo premještamo prljavštinu. Posao bez kraja…
Možda je ova zemlja bila puna pahulja. I neki veliki čistač je jednom kazao "Dosta!" pa smo tako svi preživjeli. Zašto ne? Mi smo paraziti koje je Bog zaboravio. Ali, nismo nestali, iako je to naš najveći strah. Nije gotovo ni kada umremo, jer sva stvorenja se hrane jedna drugima. Svatko je nečija majka ili barem domaćin. Možda se promijenimo, ali ne nestanemo. Ostavljamo mrlju, otisak prsta, nered… Možda bol, strah ili sumnju u nečijem srcu…
Kada pogledate pomnije, ništa ne nestaje; samo se mijenja. Noć postaje dan, a dan noć. Ali čak ni to nije konačna istina; jer sve što radite ili govorite ostaje vječno i ostavlja dokaze... Razum zapravo ne postoji. Ništavilo uopće ne postoji: možda je veoma sitno, ali je ovdje. Vjerujem da zapravo stoga niti "NE" ne postoji. Postoji samo "DA"…..“
Eto, umjesto da vam sam prepričavam radnju ili ispisujem traktate i zapažanja o tome, odlučio sam podijeliti s vama ovaj meni prilično fascinantan tekst. Prijevod je moj, a titlovi skinuti s neke baze titlova za filmove.
Moj susjed
agava505.blog.hr
Mali čupavac pod velikim čupavcem izgleda kao da ga je umor cijelog dana napokon sustigao
i sada se skriva pod svojom vunenom “planinom” mira...
na sigurnom je, zaštićen i potpuno pomiren sa svim oko sebe,
kao da se zna da je na svom teritoriju i da ga nitko neće dirati....
taj veliki, mekani prekrivač preko njega stvara dojam da se dva čupavca stapaju u jedno biće...
pola pas, pola tepih ...savršena i nježna, topla humoristička priča
***
pas, iz susjedstva spušta se niz cestu kao da silazi u tišinu neke stare fotografije...
u njegovim šapama ostaju sitni tragovi jutarnje žurbe... automobili su već otišli, vrata su zalupila,
glasovi su se rasuli po tvornicama, uredima i trgovima.
iza njega je kuća što diše hladnim zidovima i zatvorenim roletama, bez mirisa ručka, bez šuštanja papuča....
pred mojim pragom zastane, kao pred granicom između samoće i nečijeg života....
pomiriše zrak, traži poznatu mrvicu jučerašnjeg smijeha, onaj put kojim se toplina uvijek vraća...
a onda, s poznatom mi psećom skromnošću što ne traži ništa osim prisutnosti,
tiho prijeđe preko praga, kao sjena koja se usudi postati dio svjetla.
u kući dan još uvijek traje: negdje cvrkuće radio, lonac tiho krčka, stol čuva nečiju zaboravljenu šalicu...
pas legne na pločice, tu blizu gdje se skuplja najviše topline...
tamo gdje ja najčešće prolazim i gdje pod ostaje mekan od mojih koraka....
polako se ispruži, uzdahne kao netko tko je napokon pronašao rečenicu koja mu je nedostajala....
na njegovom krznu taloži se mir mog doma: miris drva, sapuna, namještaja i mojih dana koji više nigdje ne žure...
u kutu njegovih očiju titra odraz prozora, u kojemu se vidim kako prolazim, oboje smo dio iste priče...
on ne zna za radno vrijeme, za račune, za obećanja...
zna samo da se toplina mjeri ljudima, a ne termometrima...
kad netko od mojih prođe kraj njega, rep se javi, ali tiho, bez skoka, samo kao kratki potpis zahvalnosti....
u tom trenutku moja kuća postaje privremeni svemir u kojem jedan susjedov pas ima svoje sunce....
njegovi su na poslu, ali on nije napušten... jer dom, ponekad,
nije adresa nego mjesto gdje te netko prihvati kao da ti oduvijek pripada.
Sve nešto o seksu hehe..
eurosmijeh.blog.hr
Muž:
Draga, odoh ja na službeni put.
Molim te, pazi dobro na dijete.
Žena:
U redu, a ti pazi da ne dobiješ dijete!
Postoje dvije vrste žena:
- dobre žene
- jako dobre žene
Dobre žene imaju dobro D, male P i mogu
dobro držati K, pri čemu je:
D - domaćinstvo, P - potrebe, a K - kuhinja.
To što ste vi pomislili, to su Jako dobre žene.
Mađarica sva tužna i razočarana žali se na svoj
seksualni život svojoj komšinici Srpkinji:
- Zamislite, komšinica, moja muž više ne može...
Srpkinja je ispravlja:
- Moj muž.
Na to će Mađarica:
- Aaa, ne, komšinica, tvoja muž može, moja muž ne može
Otišao Balkanac u Amsterdam i pravac javna kuća!
Prostitutka ga pita:
Na koji način želite da vodimo ljubav?
Na balkanski! - ponosno će on.
A ne, ne, nema na kredit!
Kurac ima stvarno jeben zivot .
Kosa mu je uvijek neuredna,
Picka mu je najbolji prijatelj,
Supak mu je prvi komsija a gazda ga svaki dan drka !
Mladić utrči u apoteku, a unutra ogroman red:
- Molim vas, pustite me preko reda, hitno mi je,
djevojka mi tamo leži!
Svi se razmaknu kad su to čuli,
da ga puste do apotekara koji ga upita:
- Recite, šta Vam treba?
- Brzo jednu kutiju kondoma, požurite!
Haso kod psihijatra:
Doktore, ponekad mislim da moj namještaj govori.
Doktor:
Kako to mislite?
Pa lijepo. Spavam ja tako sa ženom i kroz
san čujem kako orman u našoj spavaćoj sobi kaže:
"Mislim da je ovaj tvoj zaspao".
A moja žena će njemu: "Izgleda da jeste".
Onda orman kaže njoj: "Dobro, idem ja polako".
I tu ja onda poludim, pa mu kažem:
"Ne ideš ti nikud. Još te nisam ni otplatio"!
Pužići s mesom
stella.blog.hr
Recept je izišao u "Politici", a za one kojima
je presitno na čitanje, evo i krupnije:
Pužići s mesom
U 500 ml mlakog mleka sipajte 3 ravne kašike
šećera i jedno pakovanje kvasca. Ostavite
da nadođe na toplom petnaestak minuta. U
1100 g brašna sipajte 2 ravne kašičice soli
i 150 g ulja, pa nadošli kvasac. Umesite tvrđe
testo, pa ostavite na toplom da nadođe 1-1,5 sat.
Ako nemate specijalnu dasku za mešenje, preko
stola razvijte prijanjajuću foliju (posle rada se
samo pokupi i lako se čisti). Testo podelite na
24 dela i svaki razvaljajte u oval, pa duž elipse
stavite fil. Umotajte kao palačinku i urolajte spiralu.
Slažite u mašću namazana dva pleha od rerne.
Premažite slanim jajetom i ostavite još da porastu
petnaestak minuta. Pecite na 200 stepeni 20 minuta.
Fil: Na dva seckana crna luka propržite 600 g
mlevenog mesa, dodajte vegetu, biber, alevu
papriku i origano.
Pužići su idealni za putovanja, zamrznete ih,
ponesete zamrznute i posle 2-3 sata
jedete kao da su sada pečeni
Malo o instant fotografiji...
toco1980foto.blog.hr
Kada se spomene instant fotografija, radi se o tehnologiji koja omogućava brzo dobivanje fotografske slike neposredno nakon snimanja, zahvaljujući kemijskoj reakciji unutar samog instant filma. Slika se pojavljuje na papiru gotovo odmah, bez potrebe za razvijanjem u laboratoriju.
Na području instant fotografije najpoznatiji su Polaroid i Instax, koji predstavljaju dvije različite tehnologije razvijene u različitim vremenskim razdobljima. Starije generacije češće su bile korisnici Polaroid kamera, dok su mlađe generacije više upoznate s Instax kamerama.
Polaroid je originalni začetnik instant fotografije, razvijen sredinom 20. stoljeća kao revolucionarni sustav koji nije zahtijevao zasebno razvijanje filma u laboratoriju. Najveću popularnost doživio je od 1950-ih do 1980-ih godina. Nažalost, tvrtka Polaroid je bankrotirala 2001. godine, no u novije je vrijeme, zahvaljujući entuzijastima i novim investicijama, ponovno oživjela i vratila se na tržište instant fotografije, iako u manjem obujmu nego prije.
Instax, koji je zapravo brend japanske kompanije Fujifilm, relativno je noviji sustav, razvijen krajem 1990-ih godina. Postao je iznimno popularan među mladima, koji ga često doživljavaju više kao oblik zabave nego kao ozbiljnu fotografiju. Unatoč tome, danas postoji i čitav umjetnički pokret koji koristi Instax film u svojim radovima, naglašavajući estetiku spontanosti i retro stila.
Što se tiče samog dobivanja slike, između Polaroida i Instaxa postoje značajne razlike u kemiji filma, načinu na koji se slika pojavljuje na papiru, kao i u veličini i formatu fotografija. Polaroid slike su obično veće, dok su Instax slike manje i dolaze u nekoliko varijacija formata. Također, dok je kod Polaroida za dobivanje slike bilo potrebno 10 do 15 minuta, kod Instaxa taj proces najčešće traje svega nekoliko minuta.
Važno je napomenuti da Polaroid i Instax slike nisu dugotrajne. U nepovoljnim uvjetima čuvanja, poput neodgovarajućeg rukovanja ili dugotrajnog izlaganja suncu odnosno UV svjetlu, slike mogu relativno brzo izblijediti. Stoga ih je preporučljivo čuvati u posebnim albumima, na suhom i tamnom mjestu, pri stabilnoj sobnoj temperaturi, kako bi im se produljio vijek trajanja.
17
sri
12/25
TKO JE KRIV DA DIJETE PIJE?
komentatoricamicaa.blog.hr
Od dvije grozne vijesti ovih dana ( slučaj Osijek i slučaj sina Anđe Marić ) a obje su nemile sa strane struke prva i druga , objava Anđe Marić o sinu alkoholičaru koji je sad u zatvoru zbog pretučenog Nepalca preplavila je medije zahvaljujući njenim reels objavama na fejsu i na drugim mrežama. Komentari podrške ali i komentari prigovora na njezino " ja nisam kriva i ja nastavljam na svojem kanalu tarota i samopomoći" motivrali su me za ovaj post
Alkoholizam koji započinje u djetinjstvu ne nastaje u vakuumu. On nije hir, nije faza i nije “karakter”. Riječ je o ozbiljnom poremećaju koji gotovo uvijek ukazuje na duboki problem u okruženju u kojem dijete odrasta. Zato je važno jasno razlikovati dvije stvari koje se u javnom prostoru često miješaju: kaznenu i roditeljsku odgovornost.
Roditelj ne mora biti kazneno odgovoran da bi bio odgovoran. Kaznena odgovornost bavi se kršenjem zakona, dok roditeljska odgovornost podrazumijeva trajnu obvezu zaštite, prepoznavanja problema i pravovremene reakcije. Razvod, udaljenost ili formalno skrbništvo ne oslobađaju roditelja te obveze. Dijete nema mogućnost samo sebe zaštititi.
Kada su roditelji javne osobe, često svjedočimo narativu „nisam kriva“ ili „nije živio sa mnom“. Takve rečenice možda imaju pravnu težinu, ali nemaju etičku. One ne služe dobrobiti djeteta, nego obrani slike o sebi. Fokus se tada s problema ovisnosti prebacuje na roditeljsku samoodbranu, a dijete postaje argument, ne osoba kojoj je potrebna pomoć.
Posebno zabrinjava kada se nasilje ili kriminal odraslog djeteta relativizira kroz priče o teškom djetinjstvu. Razumijevanje uzroka ne znači opravdavanje posljedica. Roditelj ima pravo voljeti svoje dijete, ali nema pravo opravdavati nasilje ili sudjelovati u njegovu prikrivanju.
Društvo, nažalost, gotovo uvijek reagira prekasno. Dječji alkoholizam ostaje nevidljiv jer razotkriva neugodne istine: da obitelj nije uvijek sigurno mjesto, da institucije često zakazuju i da se ovisnosti još uvijek promatraju moralno, a ne zdravstveno. Kada problem eskalira u kazneno djelo, reakcija je brza i represivna, iako je preventivni sustav odavno zakazao.
Ako želimo biti iskreni, moramo priznati sljedeće: roditelj nije odgovoran za svaki izbor svog djeteta, ali jest odgovoran za to kako reagira kad vidi da dijete propada. A društvo koje šuti dok dijete pije, nema pravo biti iznenađeno kad odrasla osoba postane nasilna.
A P I Z A M
marinjurjevic.blog.hr
Apizam je naš autohtoni politički proizvod. Riječ je o modelu uređenja i funkcioniranja hrvatskog društva kao posljedice snažnog djelovanja i utjecaja AP-a ( Andreja Plenkovića, premijera Hrvatske od 2016.g. ) na njegov kompletan “organizam“, sve njegove pa i one najsićušnije stanice i pore kao i na kompletan društveni krvotok. Svo “zdravlje“ i sve “bolesti“ Hrvatske postale su, zbog neupitne žestine i snage djelovanja apizma, njegova puka posljedica. Njemački “željezni kancelar“ Otto von Bismarck (1871-1890 ) usporedio je politiku s pravljenjem kobasica. “Bolje je ne vidjeti kako se prave“. Ista je stvar i s apizmom !
OJ NARODE NARODE
Apizam je u kontinuiranom stanju nesretne egzistencijalne napetosti kao posljedice njegove čežnje prema neostvarenoj ljubavi naroda, mase ( lat. massa = tijesto ). Apizmu je ta ljubav nužna kako bi mogao ostvariti svoju totalirarnu suštinu koja se ne bi temeljila na pukom podaničkom strahu već „zagrljaju naroda“ i „kupanju“ AP-a u razdraganim valovima u njega zaljubljene mase. To je mogao ostvariti Castro i još neki ali on nikako ne može pa mu je egzistencija kierkegaardski tjeskobna. Istinsku ljubav mase bezuspješno pokušava nadomjestiti njenim blijedim surogatom: pljeskom, odama i davorjama sluganske stranačke pastve. To ne znači da apizam i na tren odustaje od napora za oblikovanjem tijesta naroda. Sasvim obratno. To se tijesto nikada upornije nije pokušavalo umijesiti.
Demos (narod ) kao “singularia tantum“ ( sam po sebi ) nije ni mudar, ni krepostan ni jak ( Davor Rodin ). Demokracija, kao vladavina većine, može da se izrodi u tiraniju nad manjinom ( Alexis de Tocqueville ) i većinskom odlukom ukinuti ne samo vladavinu prava ( “rule of law“ ) nego i samu sebe ( Karl Popper ) čime se dokida jedina prava prednost demokracije - slobode da se bude u “krivu“ ( Branko Milanović ) jer, kao što to kaže Ana Iris Simón: “Projekt modernosti je, od samog početka, totalitarizam: zamijeniti sve ljudske poretke jednom vlašću“ ( El Pais, 30.09.2025.g.)
Nekada je vladavinu patrijarhalne elite opravdavao “Bog“ i njegovo ovlašteno svjetovno predstavništvo - Crkva. Nakon Francuske građanske revolucije stvari se radikalno mijenjaju. Nova elita pronalazi u “narodu“ svoju novootkrivenu legitimacijsku osnovu ( vladavina “u ime naroda“ ) iako će još Plutarh proročanski zboriit kako je sretan onaj narod “koji strahuje za svoga a ne od svoga vladara“. Slijedeće pitanje biti će: a što je uopće “narod“ i tko ga čini ? Oni koji ga “mijese“ po svom sebičnom autoritarnom guštu - uskoro će pojasniti kako tu specifičnu zajednicu čine samo oni koji dijele jednu misao, njihovu misao - a svi ostali biti će ( po najradikalnijem receptu: “jedan narod, jedna vjera, jedan vođa“ ) strpani u odnarođeni “neprijteljski otpad“. A što se radi s otpadom - Zna se.
EVO TEBI SLOBODE
George Orwell upozorava da “narod koji bira korumpirane političare, varalice, lopove i izdajice nije žrtva nego suučesnik“. Pravo pitanje postaje zašto narod opetovano bira prevarante čija vladavina potvrđuje kako je njihovo izborno geslo “sve za narod“ odavno poništeno praktičkim dodatkom vladajućih - “ali bez naroda“ !? Je li u pravu marokanski pjesnik i pisac Tahar Ben Jelloun kada kaže: “Narod voli diktaturu. Gomila je fašistička“ ?
Kod apizma nije riječ o pro-fašizmu nego o kockarskom neumnom pokušaju uprezanja najradikalnijeg dijela desnice “u svoja politička kola“ ne videći pri tom da u provaliju crnila prema kojem voze mogu za sobom povući kompletno hrvatsko društvo. A sve zarad bokuna tako im slatke vlasti. Apizam je takva vrsta političkog koktela kojeg nije bezopasno gucnuti jer u svijetu politike crta između Dr Jekylla i Mr Hydea vrlo je tanka, gotovo nevidljiva.
Jednakost se temelji na ideji da svaka osoba može slobodno izabrati budućnost koju želi za vlastiti život i za svoju zajednicu. Da bi smo mogli “hodati“ potrebni su nam horizonti. A za ljevicu taj horizont je jednakost. Za nju interesi svih ljud imaj jednaku vrijednost pri donošenju odluka. Suprotno: desnica se oslanja na tzv “žrtvenu logiku“ koja smatra da se jednakost treba žrtvovati na oltar individualne slobode jer smo u biti različiti, neisti pa konzekventno tomu i nejednaki. Zato načelo jednakosti za desnicu postaje prijetnja ostvarenja slobode pojedinca ( Ayn Rand ). U optici desnice kolektivna ideja slobode gubi svaki smisao. Postojanja nečeg poput društva ( izvan granica obitelji ) zato postaje upitno ( Margaret Tacher ). Populističke ideje općenito pokušavaju sažeti volju svih u jednu volju. Univerzalistička, prosvjetiteljska ljevica zato u očima desnice postaje prepreka ostvarenja te “jedne i jedine volje“ koja nema nikakve veze s Maxom Stirnerom i njegovim jastvom („Jedini i njegovo vlasništvo“) niti s Dostojevskim ( “Čovjek je širok, čak preširok, ja bih ga suzio“ - Braća Karamazovi ). Doduše, problem desnice kojeg ona prikriva je u njenom zanemarivanju ( Ajme majko ! ) temeljne ideje kršćanstva koja nas uči da su “sva Božja djeca“ ista, dakle “jednaka“. Možda bi im upomoć mogao doći Sv Augustin koji uzdiše: “Bože, svugdje sam te tražio, a ti si bio u meni, a ja sam bio izvan sebe“. Može se kazati da je i apizam nekakakva vrsta autohtone hrvatske nedemokratske “vansebnosti“ koja reproducirajući društvo “stališko“-kastinskih privilegija “naših“ zaboravlja da je jednakost središnja točka izgradnje demokratskih institucija a demokracija instrument te jednakosti.
E PLURIBUS UNUM
Ovo službeno američko geslo iz 1872.g. ( “od mnogih jedan“, “jedan od mnogih“, „iz više jedan“ ) kojeg američki Kongres 1956.g. zamjenjuje s „In God We Trust“ kao da sažima bit hrvatskog apizma čije bi se geslo jednog dana moglo zamijeni s „In AP We Trust“. U ovom trenutku upravo se prikazuje odlična postakopaliptička TV serija Vince Gilligana „Pluribus“ o čovjećanstvu kojeg u sebe apsorbira jedinstveni “kolektivni um“. On nastoji usisati i poslijednjeg nezavisnog slobodnoumnog “Mohikanca“ ostvarujući tako opći sklad društva unutar totalteta općeg uma. Najgore od svega je što to više nije nekakva puka maštarja ili distopijska SF vizija naše moguće budućnosti nego jedna od podvarijanti aktualne zbilje iskazane jezikom sedme umjetnosti. Kako ostati optimist u takvoj situaciji ? Schopenhauer se zato radije uzdao u pesimizam kao preduvjet razumijevanja “koncepta cezarizma“ proglašavajući optimizam kukavičlukom. U takvoj vrsti “alternativnog svijeta“ kojeg već živimo Antonio Gramsci ističe odsudan značaj pojmova hegemonije i popularne kulture.
A tu apizam doista ima što za kazati. Naime, apizam je usidren u sadašnjosti i ukoliko od ičega boluje onda boluje od “futurofobije“ ili nemogućnosti zamišljanja bolje budućnosti bez samog sebe. On nastoji perpetuirati postojeće stanje za čije održavanje je spreman potpisati i najrizičnije faustovske ugovore poput sporazuma “HDZ - Domovinski pokret“ koji mu je s lica tako brutalno strgao njegovu pomno njegovanu kvaziliberalnu - euro -pseudodemokršćansku krinku. Opći maskenbal, privid i laž u takvoj vrsti politike su njeni preduvjeti a ne njen rezultat. Britanski evolucijski biolog Richard Dowkins tvrdi da se “sve što funkcionira kreće naprijed, evoluira“ ali apizam se okamenjuje u sadašnjosti a to sidrenje vrši proksi rehabilitiranjem najgorih dijelova hrvatske prošlosti preko toleriranja politički najopskurnije vrste “popularne kulture“. Zaista apsurdno ali istinito: apizam se nastoji “kretati naprijed“ uzdajući se u svoju “nepokretnost“. Ta “nepokretnost kroz tendiranu budućnosti“ je napor ovjekovjećivanja sadašnjeg trenutka vladavine AP-a lupeškim navlačenjem plašta budućnosti na tijelo mrtve sadašnjosti. Tako apizam pokušava izbjeći svoju ( političku ) smrt uzdajući se u poznatu ( za potrebe stvari same ) prilagođenu Wittgensteinvu tezu da “smrt nije događaj u životu“, da ona “ne živi“ jer: “Ako se za vječnost shvaća ne beskonaćno vremensko trajanje, nego bezvremenost, onda vjećno živi tko živi u sadašnjosti“. Tako apizam preko “izuma“ bezvremenosti pokušava dosegnuti nepokretnu vjećnost, odnosno egzistencijalni bezdan istovremene konačnosti i stalnog ponavljanja. Da ne bi bilo nikakve zabune. Walter Benjamin i njegov koncept “sadašnjeg vremena“ nemaju nikakve veze s apizmom. Za W. Benjamina “povijest je subjekt konstrukcije čije mjesto ne počiva u homogenom i praznom vremenu, već u vremenu ispunjenom sadašnjošću “ ( “Teze o pojmu povijesti“, XIV teza). Po njemu je 'sada vrijeme' jedini oblik temporalnosti koji postoji. Prošlost i budućnost nisu izvan nje, već su sadržani u njoj kao fragmenti prošlih i postojećih mgućnosti. Uostalom, ništa drugo ne tvrde niti stare Inke a dijelom i Azteci u svom konceptu “cikličkog vremena“ koje zbiljski, u svakom trenutku, amalgamira paralerne svjetove prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.
Vješti alkemičar apizma spaja Kronos ( kronološko vrijeme ) i Aion ( vječnost kao meta-vrijeme ) u hrvatskoj varijanti političkog “magičnog realizma“ uzdajući se u prigodnost Márquezove tvrdnje da je „sve u mojim knjigama istina, samo što se nije uvijek dogodilo“. Ljudi smo. Razumijet ćemo tu stvarnost privida i prvid stvarnosti ne brkajući nikoga s likom „integralnog psihopata“ za kojega Robert D. Hare kaže da se odnosi “na psihopata koji normalno živi među drugim ljudima u obitelji, na poslu ili u širokom rasponu aktivosti, uzrokujući ozbiljnu štetu onima oko sebe“ ( „Without consience: the disturbing world of the psychopats among us“ ). Samo da demokracija na kraju ne doživi istu sudbinu kao i slika Doriana Graya, odnosno da postupno ne prestane predstavljati stvarnost ( Francisco J. Leira ) ili postane ono što G. G. Márquez naziva „slomljenom demokracijom“.
"SUČE SJEDI KRIVO, A SUDI PRAVO !“
U svom eseju iz 1958.g. “Dva koncepta slobode“ filozof Isaiah Berlin napisao je: “Sloboda vukova često je značila smrt ovaca“. Nemoćan narod ponekad se takvoj stvarnosti pokušavao suprostaviti raznoraznim “mudrolijama“ ili tzv “narodnim poslovicama“. Najčešće neuspješno. Nepravedno oklevetani talijanski književnik i političar Niccolo Machiavelli predlagao je konkretno osnaženje narodne demokracije. On, između ostalog, svjedoči kako su građani “starih republika“ kažnjavali svoje elite puno strože za korupciju i izdaju nego što to radimo danas mi u tzv “suvremenim liberalnim demokracijama“. Machiavelli nije bio nikakav “maestro del male“ ( “gospodar zla“ ) kakvim ga se želi prikazati nego republikanski mislioc vrlo neprijateljski raspoložen prema oligarhiji. On je smatrao da “obićni ljudi“ mogu dobro, ispravno politički rasuđivati. Na taj način anticipirao je “populizam ljevice“. Traži od plebejaca da izazovu elite zahtijevajući od njih dio ekonomske i političke moći. Po njemu sistematska korupcija generirana od strane plutokracije je stalna, egzistencijalna prijetnja za bilo koji sustav građanske vlasti pa stoga optužuje socioekonomske elite da su uvijek bili agenti tlačenja običnih ljudi. Machiavelli zagovara akciju. Čak je i Cervatesov “Božji ministar“, dobrodušni “El Ingenioso hidalgo“ Don Quijote govorio Sanchu Panzi: “Promijeniti svijet, prijatelju Sancho, to nije ni utopija ni ludilo, to je pravda.“ Mnogi su i danas na tom “everlasting“ zadatku pa ma koliko bio “donkihotovski“.
Prema Carlu Schmittu reprezentativna demokracija prazna je forma kojom se može legitimirati i diktatura. Vrlo brzo postalo je jasno kako jednakost građana pred zakono nije demokratsko nego pravno pitanje jer su u praksi “demokracija“, “pravo“ i “politika“ nerijetko vukli svoja kola u razlučitim pravcima. Demokracija i politika nisu identični oblici djelovanja. Ispostavilo se da je demokracija autonomni medij a da su, nakon svih velikih i malih revolucija i kontrarevolucija, peripetija, povijesnih zapleta i otpleta, poraza i pobijeda - hijerarhije i dalje ostale žive samo što su se u različitim razdobljima konstituirale na drugačije načine. Teorija sistema nas uči da je vječni cilj političkih elita očuvanje takvog političkog poretka u kojem će one, pa ma u kakvoj formi se on pojavljivao, i dalje imati vlast.
Po mnogima proizvodnja kaosa odražava bit današnje planetarne stvarnosti. Ali, koliko još kaosa može podnijeti Hrvatska ? Recimo u onom prostoru u kojem se “sudi“ a to znači i u prostoru “slobode“. Može li naša varijanta “demokracije“ i “pravednosti“ još dugo podnijeti situaciju u kojoj npr. Ustavni sud ima jasan stav da je fašistički poklič “Za dom spremni“ protuustavan a onda sudovi sude kako im padne na pamet, a onda se usred Sabora ( najvišeg zakonodavnog tijela Republike Hrvatske ) kliče baš taj “pozdrav“, a onda AP poput nekakve napušene banskodvorske Pitije popuje neukom populusu kolika je dijalektička dubina višeznačja skrivena u najmračnijoj suštini tog koljačkog pokliča ? Ili će se sve u jednom trenu raspasti samo da bi apizam nastavio životariti u svom bezvremenskom sebeljublju kao tugaljivi nadgrobni spomenik nad razvalinama demokratske Hrvatske ?
TKO TO TAMO PJEVA ?
Govoreći o svojoj najnovijoj knjzi ( “El Quattrocento. Arte y cultura del Renacimiento italiano“, 2025 ) španjolski filozof i pisac Rafaell Argullol kaže: “Stvar je u tome što nam u našem vremenu nedostaje ta velika ujedinjujuća sila koju nazivamo humanizmom. To nije bio filozofski trend već koncepcija civilizacije, način postojanja u svijetu“ ( El Pais, 25.10.2025 ). Nije nikakva tajna da živimo u vremenima društvene fragmentacije i utopijske praznine bez velikih zamisli o našoj budućnosti kroz zaborav prošlost.
Francuski filozof i pisac Michel Onfray kao da živi u Hrvatskoj. On je uveo pojam “kontrapovijesti“ ( “Las sabidurías de la antiguedad. Contrahistoria de la filosofía“ 2007 ). To je takva vrsta “povijesti“ koja se hrani nagađanjima, poluistinama i “djelomičnim znanjem“ kao načinom osporavanja priznate povijesti. Rabota revizije povijesti postala je zadnji “modni krik“ na pozornici naše društvene zbilje od kada je u Banskim dvorima zasjeo AP. Tako je taj gornjogradski dašak apističke “kontrapovijesti“ rezultirao činjenicom da u mnogim hrvatskim glavama ustaše postadoše “pozitivci“ a pobjednici drugog svjetskog rata partizani - “negativci“ pa čak i u onim dijelovima Hrvatske kojih se izdajnik Pavelić odrekao u korist Kraljevine Italije. “Za dom spremni“ je bio službeni pozdrav te fašističke kvazidržavice. Ali danas je taj Ustavom RH inače zabranjeni pozdrav “kontrapovijesnom ekvilibristikom“ fantomskog AP-ovog “Vijeća za ovo i ono“ iz proze “prebačen u poeziju“ pa ga se sada slobodno može “napivavati“, odnosno arlaukati u pjesmi pjevača “čije pjesme AP voli“. Dotični “umjetnik“ usput prijeti legalnoj, od naroda Zagreba izabranoj vlasti ( koju naziva “sektom“ ) “radikalnijim mjerama“ ukoliko ga bude i dalje ljutila ne dajući mu da “recitira“ ZDS u njenim prostorima. A naš “Sapa Inka“ - “Japa AP“ na sve to propovjednički poručuje narodu kako ljudi “trebaju vidjeti tko je za slobodu a tko je tu za cenzuru“. Tako se “Japa AP“ u svojoj “obogotvorenoj slobodi“ samouzdigao u nebeske visine daleko iznad Ustava RH i od gore nas sve sumnjičavo gleda. Majko, moja koja će to slika biti kada iz božanskog drijemeža svoje nebeske ataraksije svom snagom tresne “ozgor doli“ među nas. Biti će to: “Spašavaj se tko može“ ! A dotle neka sluša Woody Guthriea ukoliko može istrpiti poruku s njegove gitare: “This machine kills fascists!“.
- Statistika
Zadnja 24h
6 kreiranih blogova
148 postova
383 komentara
170 logiranih korisnika
Trenutno
3 blogera piše komentar
15 blogera piše post
- Blog.hr