Blog.hr

pon

02/26

Umrla je Dinaja

modaija.blog.hr

Dugo nisam bila na blogu.

Maloprije me zatekla tužna vijest da je naša blogerica Dinaja otišla na mjesto gdje ništa ne boli.

Putuj poeteso moja i počivaj u miru.

°~° Središte grada preplavilo je u subotu oko 6500 veselih dječjih lica u maštovitim maskama. I moja djeca su pred dosta g. u nižim razredima OŠ bili sudionici ove karnevalske povorke i svidjelo im se. Naravno da se ovakav događaj treba dobro isplanirati a kostimi se rade mjesecima prije. Evo par sličica koje sam uspio snimiti u gužvi.

Ovo su sve dobre vile.

Svi se vesele plešu i pjevaju.

Ovi su sve imali osim snijega.

Opremljeni za sve vremenske prilike.

Kod ovih mićih maškara puštena je i ova pjesma

Mići pešekani sa replikama trofeja koje je osvojio NK. Rijeka prošle godine.

Sjećanje na film '101 dalmatinac' a Zlica od Opaka za ovaj put ima umjetnu bundu.

Mariachi su došli iz Gline.

Bilo je dosta sunca za vrijeme karnevala a ovi su još dodatno zasjali.

Bilo je bubamara, lavova, žirafa, vanzemaljaca, čudovišta, super heroja, štrumpfova i raznih šarenih maski. Poslije su svi išli na krafne, sok i čaj.

Malo premetaljki:
UM BARABE
REKLA VAN
MARAKEŠ
FRANAK.
MLADI TANCI

U ovo doba dobro će doći i voće.

Krše Ustav

andrea-bosak.blog.hr

HDZ to radi ovim potezom jer misle da im je sve dozvoljeno.
Nisam pobornik Tomasevica ali sam zbog njegovog poteza sretna, dozvolio je doček rukometaša koji su osvojili broncu ali da nastupa Nincevic koji je napisao tekst.
Naravno to ne paše Gopcu koji je okorijeli HDZ-ovac i drma rukometnim saveznom godinama.

Bili su rukometaši danas u Banskim Dvorima pa je Plenkovic mogao pozvati tamo Tomsona da im pjeva a ne da svojevoljno uzurpira javni prostor.

Gadi mi se bahatost HDZ-a.

KRMENADLI PROŠLOSTI 3

huc.blog.hr

I dok je na Zemlji vladala opće histerija, dok su se vodile užarene polemike, sukobljavale se izvitoperene ideje homo theoricusa, ukrštali se mačevi uvjerenja i polumišljenja, na Timoru se dogodila katastrofa: virus koji je najčešće napadao Mimenhote, bića najsličnija delfinovoj kiti, mutirao je i u svega jednoj noći pokosio pedeset ljudskih duša ostavljenih za rasplod. Astrom je ludio pećinom: grmio, urlikao, razbijao, boce, lonce, prevrtao klupe, stolove i ormare.
Katastrofa se dogodila tako brzo da je Grenged ostao zatečen. Nije stigao ni pomisliti cjepivo a, stvar je bila gotova. Odmah se primio kloniranja. Dovukao je sve iskoristive dijelove iz srušenih brodova ali to nije bilo dovoljno da se stvore potrebni uvjeti. Požalio se Astromu.
– Od ovoga neće ništa biti.
– Jesi li siguran?
– Apsolutno. Fali mi mikromanipulator za enukleaciju jajnih stanica. Bez toga ne mogu izvaditi jezgru. Treba mi inverzni mikroskop s fluorescentnim osvjetljenjem, onaj kakav se koristi za SCNT;
Trebam mikropipete za nuklearni transfer, ne ove improvizirane cijevi od rashladnih vodova;
Inkubatori s kontrolom CO2, O2 i temperature na 37,0 °C, ne pećina s vlagom i plijesni;
Gdje su mi bioreaktori za kulturu tkiva? Bez perfuzije stanice umiru nakon 48 sati;
Nemam laminarne komore, sve je kontaminirano;
Fali mi sustav za krioprezervaciju embrija, bez šok-zamrzavanja sve propada;
A i da sve to imam, bez umjetnih maternica, onih biovrećica s kontroliranom amnijskom tekućinom, razvoj ne ide dalje od ranog stadija.
Zastao je, pa dodao tiše:
– Energija. Treba mi stabilan izvor napajanja, ne ovi krpani generatori s brodskih olupina. Fluktuacije ubijaju kulturu.
Pogledao je Astroma ravno u oči.
– Dakle: bez mikromanipulatora, inkubatora, bioreaktora, laminarnih komora i umjetnih maternica nema kloniranja. Zaboravi.
- Da zaboravim? Ljude da zaboravim? Nema šanse – progunđao je i stisnuo čeljust toliko jako da mu se istog trena lice okockavilo.

***

Ionescu, stari poglavica plemena Gumigluida, primio je vijest stoički. Nije podigao glas, nije pokazao ni trunke kolebanja. Obratio se plemenu s uobičajenim, gotovo uspavljujućim mirom:
– Nastavit ćemo živjeti kao i dosad. Ovo je bilo božje iskušenje.
Tišina je potrajala nekoliko otkucaja srca. A onda se Astrom, pretendent na prijestolje nakon Ionescuove smrti i gotovo izvjesni pobjednik nad preostalom dvojicom kandidata, usudio učiniti ono što nitko drugi nije – usprotiviti se.
– To nije iskušenje. To je indolencija, indisponiranostercija, inercija, sve na i! Kako uopće možeš to izgovoriti pred njima, sada kada su upoznali slatkasti okus ljudskog mesa – obrušio se na Ionesca.
Ionescu ga je pogledao bez sjene uvrijeđenosti.
– A što ti predlažeš? – upitao je mirno, kao da razgovaraju o vremenu.
– Seobu! Vrijeme je za seobu patuljaka! – rekao je Astrom s vizionarskim sjajem u očima.
Starješina je odmahnuo glavom.
– To nije moguće. Ovo je naš tisućljetni dom. Kosti naših predaka uzidane su u ove stijene. Ovdje živimo stoljećima. To što su se ljudi zatekli među nama bilo je, ponavljam, iskušenje bogova.
Unatoč poodmakloj dobi – imao je dvjesto četrnaest godina – Ionescu je i dalje uživao neupitan autoritet. Ako ni zbog čega drugog, onda zbog činjenice da je i dalje imao najveće spolovilo s kojim je još uvijek povremeno deflorirao pokoju djevicu.
– Uz dužno poštovanje, starješino – obuzdavao se Astrom – mislim da strahovito griješiš.
– Astrome, ja tebe razumijem – odvrati Ionescu – ali ti si još mlad.
Mlad? Sa svojih sto i pet godina? Astromu je krv jurnula u sljepoočnice. Osjećao je da će eksplodirati. Do kada se ovdje biva mlad? Stisnuo je šake. Čeljust. Lice mu je ponovo okockavilo.
– I kada smo već na i – impulzivan – nastavio je starješina. – Imaš vremena shvatiti. Možda ćeš jednog dana biti dobar vođa. Ali naša je sudbina da živimo kako živimo. Ne smijemo izazivati Fatum. Ne smijemo ljutiti bogove. Moglo bi nam se dogoditi nešto strašno. Mogao bi to biti kraj naše vrste. Mogli bi izumrijeti.
– Ali… – izusti Astrom, želeći reći kako je to praznovjerje, strah utemeljen u dogmi, puki izgovor.
Ionescu ga prekinu kratkim pokretom ruke.
– Basta. Rasprava je završena.
– Baš i nije bila neka rasprava – Astrom će za sebe.

***

Astrom je bio odlučan da mijenja stanje. Ili otići — ili srušiti Ionescua. Ipak, odlazak mu je bio draža opcija, a za to mu je bio potreban Grenged. Zato je odlučio doznati kakvo je Grengedovo stajalište u svezi odlaska.
Grenged je izašao u svoju uobičajenu večernju šetnju hodnicima Kvadro, Tutoris, Zoon, Lipsum, Several i Poco. Negdje na sredini Tutorisa Astrom je prišao Grengedu.
– Večer, Grengede.
– Večer, Astrome – odgovori Grenged, pa doda – iako je u nas vazda večer.
– Mogli bismo reći: mrak – nadoveže se Astrom, s očitom aluzijom na današnje događaje.
– Jah – odvrati Grenged u smislu što ćeš.
– Ako nemaš ništa protiv, pridružio bih ti se u šetnji.
– Dapače. Bit će mi drago.
Krenuše polako, s noge na nogu.
– Zapravo – započne Astrom nakon kratke stanke – pretpostavljam da znaš zašto sam ovdje.
– Recimo da imam ideju – odgovori Grenged ne gledajući ga.
– Zanima me tvoje mišljenje o onome što se danas zbilo.
– Ionescu je star i sasvim je logično da razmišlja kako razmišlja. Uostalom, njemu je kristalno jasno da je vračarska klika na njegovoj strani, a to je ozbiljan adut: kler je moćan manipulator patuljačkog raspoloženja i svjetonazora. Nije slučajno što je prethodne događaje proglasio božjim iskušenjem. Negirati volju bogova znači stati na vrlo klizav teren. A logika? Ona tu nema što tražiti. Sve to samo potvrđuje koliko je Ionescu iskusan vladar.
Zastane na trenutak, pa nastavi:
– Ali dovraga i s tim! Nije sporno da možemo nastaviti živjeti u oskudnim — da ne velim asketskim — uvjetima. U tom slučaju naša je budućnost, barem na nekoliko stoljeća, prilično izvjesna. No pravo je pitanje: ima li to ikakva smisla? Je li život puko prihvaćanje sudbine ili težnja da se izađe iz statusa quo?
– Osobno – zaključi – smatram da nije neizvjesnost ta koja ubija patuljka u pojam, već izvjesnost.
– Grengende, dugo se znamo. Zajedno smo išli u školu, zajedno lovili patuljčice… Nadam se da mi ne zamjeraš što sam prvi opalio Makabu…
Grenged je to sjećanje i osjećaje odavno prevladao. Makabu je, doduše, istinski volio, dočim je Astromu ona bila tek prolazna rupa. Da stvar bude tragičnija, nakon što ju je Astrom iskoristio i napustio, strastvena se Makaba objesila u jednom od ovih hodnika. Od toga dana Grenged je postao čisti racionalist. A kako to često biva s onima kojima više ništa ne ostane osim razuma, postao je i iznimno uspješan pronalazač. Tako, vođen isključivo ratiom, sada nikome nije zamjerao ama baš ništa.
– Bit ću izravan – nastavi Astrom. – Želiš li otići iz ove prčvarnice?
Tajac. Grenged je šutio punu minutu. Samo su se koraci lijeno odbijali od stijenki Tutorisa.
– Ja sam za odlazak – rekao je napokon.
Astrom u sebi odahne. Neće biti puča. Neće biti represalija, pokolja, krvi do koljena ni bratoubilačkog rata.
– Ne mogu ti reći koliko mi je drago da to čujem – reče Astrom i gotovo ga zagrli. – Slušaj, kakve su šanse da iz onog krša složiš novi brod?
– Male – odvrati Grenged bez uljepšavanja – ali izvedivo. Ima nekoliko prilično očuvanih modula. Mogli bismo ih paralelno povezati, složiti improviziranu mrežu napajanja i pogona, prespojiti energetske magistrale mimo izvornih specifikacija. Centralne sustave bismo morali zaobići u potpunosti ali to nije nužno loša vijest. Manje automatike znači i manje iznenađenja.
Zadržali bismo osnovnu strukturu trupa, a navigaciju bismo sveli na poluručno upravljanje uz pomoć inercijskih žiroskopa i zvjezdane karte iz sekundarnog memorijskog bloka. Pogon bi radio u pulsnom režimu: kratki skokovi, hlađenje, pa opet. Nimalo elegantno, ali dovoljno da se izvučemo iz gravitacijske rupe Trimora.
Problem su stabilizatori. Bez njih bi brod imao tendenciju uvrtanja pri većim opterećenjima. To se može riješiti dodatnim balastom i ručnim korekcijama, ali netko bi cijelo vrijeme morao biti na komandnoj ploči. I energija — trebat će nam sve što možemo iskopati: kondenzatori, baterije, čak i reaktorski ostaci, ako još uvijek nisu previše ozračeni.
Ukratko, to ne bi bio brod kakav se pamti. Više nešto između polupanog lončića i pokretne katastrofe. Ali letio bi!
Astrom se zaustavi i pogleda ga ravno u oči.
– Reci što ti treba. U svakom trenutku mogu ti osigurati barem petnaest patuljaka. Praznikom i trideset.

***

Grenged se primio posla. Za njega je to bio izazov kakav se ne propušta. Dok je kod većine patuljaka primarna želja bila puna trbušina, njega je morila drukčija glad: sanjao je o laboratoriju dostojnom vlastitog genija! Odlazak bi mu omogućio priliku da se napokon ostvari i dokaže kao radikalni izumitelj. Jedno su samoprocjene, a drugo vanjska validacija. Bio bi to kvantni skok u najdoslovnijem smislu riječi! Nije li to, uostalom, pravi smisao patuljačkog života? Napredak, a ne puko istrajavanje.
Prebirući po spašenim podatkovnim bazama otkrio je da su ljudi fascinantna vrsta. Među njima bilo je umova koji su mu, sasvim moguće, bili ravni, ako ne i nadmoćni. S jednim Einsteinom, recimo, mogao bi mirno piti kavu i satima raspravljati o svemiru, a da pritom ne osjeti ni najmanji poriv da ga smaže, snatrio je.

Nakon godinu i pol dana mukotrpnog rada, varenja, provlačenja kablova, prespajanja žica, lemljenja spojeva, zamjene pregorjelih modula, niveliranja nosača, učvršćivanja oplata, podešavanja ventila, čišćenja filtara, usklađivanja motora, testiranja sustava, ponovnih rastavljanja i ponovnih sastavljanja, Grenged je napokon uspio. Od onoga što je sam nazivao „relativno očuvanim kršem“ sastavio je brod.
Dizajnom brod je bio očekivano smiješan, no pokazalo se, vrlo učinkovit. Astrom je imao čast sudjelovati u prvoj pokusnoj vožnji, u kratkom, ali ohrabrujućem letu do mjeseca Butka.

U tom periodu Astrom je sakupio šezdeset i tri patuljka koji su bili spremni napustiti rodnu grudu. Među njima se našao i mladi fratar Kukuriku. Kod mnogih je njegova pojava izazvala sumnju u špijunske pobude, no ubrzo se pokazalo kao je i on sasvim običan patuljak, samo s izraženom radoznalošću i talentom za metafiziku.

Pod okriljem mraka, 6. siječnja 2004. godine po patuljačkom vremenu, točno u ponoć i trinaest minuta i pet sekundi, frakcija plemena Tiki-turam-guramu zauvijek je napustila Trimor. I tako je započela neponovljiva svemirska Odiseja, koja je potrajala punih pet i pol godina, sve dok patuljci nisu ugledali ciljani planet Glimur.
Šezdeset i tri patuljka snilo je u hibernaciji električne ovce, dok su Astrom i Grenged, naizmjenice upravljali brodom. Je li im bilo teško? Naravno! Bili su to samouki ali tvrdokorni momci. No bila je to i prilika da se, nakon svega ponovno zbliže, ovaj put na samoj ivici (a možda i marici) i svemira.

Molba

bez-obzira-109.blog.hr

Želim zoru da te takne
i sve boli tvoje makne
želim sunce da te dirne
i daruje noći mirne
molim svece i anđele
udruženi nek' se smile
da ti boli sve prestanu
noćne more da nestanu

Molit ću se na svoj način
nadajuć' se da je začin
medicinskim tretmanima
suvremenim saznanjima
nije važno nek' pomaže
sve s čim krhko tijelo snaže

Šaljem ljubav na daljinu
vjere nade svu silinu
bit ćeš opet svjetlo tmine
kada muka posve mine

Opet ta Noć :-))

zlicaodopaka.blog.hr

Jesam li sve starija pa me teže zadovoljiti ili je Zg malo škrtkast :-)).
Ok, još je potreseno stanje, ne rade svi. A oni koji rade, ne nude najatraktivnije izložbe, mrmlj. Da, tebi Muzeju grada Zga govorim i Gutljaju prošlosti, dupli mrmlj. I još jedan za Klovićeve dvore, Bijaše kraljevstvo ionako ne vrijedi cijene ulaznice (nepopularno mišljenje :-))))))))))))))))))))))) ).

Bila u Arhivu ili nisam ulovila ili nije bilo vodstvo cijelom zgradom, hoću i kat i potkrovlje :-)). Hrvatsko šumarsko društvo je po prvi puta sudjelovalo na Noći muzeja i uspjela sam jadnike udaviti pošumljavanjem Medvednice. Uz klimatske promjene, ljeta u Zgu su nepodnošljiva jer je Medvednica gola. No, rekli su mi da je pošumljena, ali treba 10-15 god da to i osjetimo, što je jako lijepa vijest :-)). Uz to, smo razgledali prekrasan prostor, puno edukativnog sadržaja i Šumarski list iz doba Josipa Kozarca.

Blizu je Etnografski, odlične izložbe :-)). Zatim, Memorijalni centar Dražen Petrović, po prvi puta. Isto tako prvi puta u Muzeju selfija. Ok, sviđaju mi se ilustracije Šume Striborove :-)). Do Zagorkinog stana nisam uspjela, vani je rep :-)). U Oktogonu baš dobra izložba, Stjepan Skoko: Mjera mora pa malo do Arheološkog na jedinu izložbu na kojoj nisam bila: Pretpovijesno groblje Vukovar - Lijeva Bara. Zatim, Školica za 5 s izložbom igračaka za 10 :-)).

I za kraj: Artmark i izložba Matije Skurjenija + puzzle istog autora na poklon :-)).
Prekasno se sjetila da sam planirala kod Kljakovića.
A za kraj tipkaranja, opet cendranje: Muzej čokolade, preskup, Muzej putovanja ili već kaj, preskup. Mislim ono...

U slutnji, u čeznji muzeja ... :-))
U srcu, u dahu izložbi ... :-))
Tamo, tamo da putujem ... :-))

Kauboji, mačevi i umjetna inteligencija

kojotica.blog.hr

Čemu još pisati kad lijepo odeš ns google, zamoliš AI da ti napiše post u tvom stilu sa slijedećim sastojcima: rukometaši, doček, Mamić, Thomson, Thomas Gotschalk i Modni Mačak:

Evo nas opet. Još jedan siječanj, još jedna runda kolektivne histerije oko bacanja lopte i znojenja u dresovima. Naši rukometaši – ti „vitezovi“ parketa koji sedmerce gađaju kao da igraju pikado u mraku – vratili su se kući. Ali osim medalje, donijeli su nam nacionalnu dramu: tko će im pjevati na Trgu?
Zapravo, prava je vijest da dočeka na Trgu – nema. Grad Zagreb je podigao rampu. Možemo, ali ne Možemo s Markom. Zamišljam tu paniku u svlačionici: momci stoje, znojni i zbunjeni, i ne znaju jesu li uopće u domovini ako im iz zvučnika ne grmi o genima kamenim i bojnim poljima. Bez mača i vatre, naši se rukometaši osjećaju kao da su na dočeku u Finskoj, a to je, priznat ćete, uvreda za svakog pravog domoljuba koji drži do svog desnog krila (i na terenu i u glavi).
Ali tu u priču ulazi Umjetna Inteligencija (AI). Jer, ruku na srce, to je jedina inteligencija koja nam je preostala, pošto je ova prirodna davno otišla na kvasinu.
Zamišljam taj savršeni hrvatski algoritam koji bi riješio problem Trga. Ubaciš u njega Zdravka Mamića, Marka Perkovića i, čisto da začinimo stvar onim našim gastarbajterskim kompleksom, dodaš malo Thomasa Gottschalka. Što dobiješ? Dobiješ hibridno biće koje urla na suce, pjeva o Čavoglavama i sve to radi s onom groznom Thomasovom trajnom iz osamdesetih dok nosi sako od zlatnih šljokica.
Zdravko nam se javlja iz Međugorja kao prva hrvatska digitalna utvara. On je pionir virtualne stvarnosti; živi u Bosni, a upravlja svime ovdje kao da je u Metaverseu. On je onaj bug u sustavu koji nikako da obrišu, a koji stalno generira nove optužnice i suze brže nego što ChatGPT piše recepte za sarmu.
I dok Zdravko kida virtualnu majicu, na scenu stupa Thomas Gottschalk da nas podsjeti na ono što najviše volimo – njemačku penziju i kič. Thomas bi vjerojatno natjerao rukometaše da se klade u gajbu piva da mogu prepoznati deset vrsta hercegovačkog krša po mirisu. Ali čekaj, tu je i onaj drugi Marko – onaj s onom drugom stvari (mislim na torbicu, naravno). Dok jedan Marko maše mačem, Modni Mačak uleće u kadar s bocom laka za kosu i vrišti: „Thomase, zlato, ta kosa ti je totalni demodé!“
Iz sjene sve to gledaju oni – "kontroverzni poduzetnici". Naša siva eminencija. Njihov AI je jednostavan: jedna ruka na srcu dok svira himna, a druga u vašem džepu. Oni su ti koji financiraju ovaj cirkus jer znaju da, dok se mi svađamo oko zabrane dočeka na Trgu, nitko ne pita kako to da su stadioni i dvorane ruševine, a njihove vile dobile još tri kata i bazen u obliku grba.
Na kraju dana, dobili smo savršen hrvatski proizvod: Umjetnu Inteligenciju s prirodnom glupošću. Rukometaši su ostali bez Trga, Thompson bez bine, ali kriminalci nisu ostali bez para. Thomas bi rekao: „Wetten, dass..?“, a ja se kladim da ćemo i iduće godine žvakati istu ovu splačinu.
Gasi internet, motaj kablove. Mačak je upravo Thomasu stavio umjetne trepavice, rukometaši traže put za Split jer tamo je Riva duga, a tolerancija na mrak još duža, dok Zdravko iz Međugorja šalje update sustava: „Nećete, razbojnici, pokvariti ovaj digitalni prijenos!“
Mi smo službeno postali digitalna psihijatrija s nultim postotkom izlječenja.

Naši snovi i nesanice

stella.blog.hr

Nakon radne pauze, iz poznatih objektivnih razloga,
vodila sam tematsko veče Naši snovi i nesanice
u Društvu književnika Beograda.

Svi su dobili riječ, da opišu svoje snove i razloge
nesanica, u stihu ili prozi.

Večer je bila sadržajna i bogata.

Evo jedne od mojih pjesama na tu temu

San

Opet sam te sanjala.

Nije važan sadržaj sna,
ni šta smo radili,
nego što mi uporno
navraćaš u snove
i provjeravaš da li si tu.

A gdje bi bio?
Kako si mogao da pomisliš
da nisi u mojim snovima?

I tko više treba
u njima da bude
od tebe?

Lovci hehe..

eurosmijeh.blog.hr

Svima koji love treba savjetovati da se
stave u kožu životinja koje love. (Zopa Rinpoče)

Svaka komunikacija s prirodom na neki način posvećuje čovjeka,
ak i ako je izražena u tako grubom
obliku kao što je lov. (N.K. Roerich)

Kažu da je lov na krupnu divljač uzbudljiviji od lova na sitnu divljač.
To znači da što je divljač veća, to je lovački žar jača.
Što treba da osjećaju hvatači slonova i kitolovci? (Jules Verne)

Ako osjećate da lov ide prelako, da vam trag same zvijeri
dolazi pod noge, onda znajte da vam onaj koga ste odabrali za
žrtvu već gleda u potiljak. (Luis Sepúlveda)

Zakon lova. Nikad ne idi na buku. Idi tamo gde je tiho.
(Elena Usacheva)

Ponekad i sam lovac postane plijen. (Liang)

Bolje loš dan u lovu nego dobar dan na poslu.
(Luis Sepúlveda)

ned

02/26

Tupson

luki2.blog.hr

Gradonačelnik je objavio da dočeka rukometaša neće biti, jer traže Thompsona, pa Thompsona....:((((
I ja ispod objave napišem: Bravo gradonačelniče!
Za minutu stiže poruka u moj inbox, a ne ispod objave, i kaže ludi lik: "Jebo ti pas mater".
Samo sam ga zablokirala. Koje budale, pa ne možeš vjerovati.....Od "Morske vile" do dna - do Thompsona.....:(((((

Ljubav nije trpljenje...ljubav ne boli.....:((((

Ljubim!

O Tigru i Smrti

whiskybar.blog.hr

Julius Evolin Ride the Tiger (Cavalcare la tigre) zauzima posebno mjesto na mojoj polici – uz figuru arhanđela Mihovila i album Nirvane "MTV Unplugged in New York". Kao što je taj koncert danas epitaf Kurtu Cobainu, tako i zadnje poglavlje Evoline knjige govori o smrti i samoubojstvu – ali ne kao o očaju, nego kao o krajnjoj slobodi.
Evola u tom poglavlju daje konačni smjerokaz za diferenciranog čovjeka – jahača tigra, gospodara Kali Yuge.
Život takvog čovjeka nije priprema za bolji zagrobni svijet, kao što vjeruju religiozni ljudi. Ovaj život nije test. Ovaj život je sada.
Ipak, ne smije se panično bojati smrti – jer strah paralizira. Evola kaže: treba živjeti kao kamikaza.
To znači: svakodnevno obavljati poslove, trenirati tijelo i um, razvijati vještine – iako znaš da te svaki tren mogu pozvati na samoubilačku misiju.
Kad usvojiš takav stav, postaješ neranjiv. To je krajnji cilj diferenciranog čovjeka: postati neranjiv kroz disciplinu uma i tijela.
Živjeti kao da smo već mrtvi.
Samoubojstvo se često osuđuje kao kukavički čin. Evola to odbacuje.
Poziva se na stoicizam i budizam – rijetke tradicije koje opravdavaju samoubojstvo.
Citira Seneku:
„Gdje god ne želiš boriti se, uvijek možeš pobjeći. Ništa ti nije dano lakše od smrti.“
Drugim riječima: kad ti dosadi igra „jahanja tigra kroz Kali Yugu“, možeš je jednostavno napustiti.
Smrt ti je dana kao alat. A jahaču tigra dosadi igri kad je sve obavio u životu – kad više nije vezan ni za što u svijetu.
Tada je slobodan izabrati trenutak odlaska – bez grižnje savjesti, bez straha.
Evola odbija i ono što naziva „metafizičkim samoubojstvom“ kod Dostojevskog – ideju da samoubojstvom možemo „pobijediti Boga“ jer pokazujemo da Ga se ne bojimo.
To je za njega djetinjasta pobuna.
On se poziva na Seneku: diferencirani čovjek je iznad bogova – jer bogovi ne poznaju patnju i teškoće, a čovjek ih poznaje, prolazi kroz njih i ipak prosperira.
Time pokazuje da je moćniji od bogova.
Takav čovjek – nevezan za božanske zabrane i emotivno nevezan za svijet – uvijek ima slobodu napustiti igru.
Na taj način Evola opravdava samoubojstvo kao čin krajnje slobode.
A upravo tom nevezanošću za bogove i za svijet čovjek postaje neranjiv i ostvaruje Evolin ideal „Jahača tigra“.
Ne samo što preživljava najteže okolnosti Kali Yuge – on ih nadvladava, ukroćuje tigra i jaše ga kroz kaos.
Tigar jede i ruši svaku prepreku.
Cilj nije pobjeći od svijeta – cilj je zavladati njime do te mjere da ga možeš napustiti bez kajanja.
Biti nevezan za svijet poput budista i zavladati svijetom poput rimskog stoika – to je, za Evolu, jedini put do prave slobode u ovom najmračnijem ciklusu.

Na kraju, jahač tigra ne umire zato što mora – umire zato što više nema razloga da ostane. I to je, vjerojatno, najviša razina koja se u Kali Yugi može doseći. Kurt ostavlja gitaru, Zen Tigar proždire plijen, a arhanđeo Mihovil s osmjehom gazi demona Kali yuge i put u zlatno doba je već osvijetljen.

Zašto ne idem na Noć muzeja...

toco1980foto.blog.hr

…i još ponešto.

Prije par dana se po tko zna koji put, održala manifestacija "Noć muzeja". Nisam išao. Štoviše, do sada nisam bio ni na jednoj, a za to imam sasvim konkretne razloge.

Prvi razlog je taj što - da bi netko mogao normalno, koncentrirano i u miru razgledavati muzej i njegove eksponate - gužva, žamor i komešanje nimalo ne pomažu. Pogotovo kada se, u nekom manjem muzejskom prostoru, zbog velikog broja ljudi koji se guraju i laktare, mora prolaziti "kao na traci". Ne samo što se ne vidi ništa, već se maltene muzej tada svodi na puki prolaz.

Drugi razlog je taj što u muzeje idem samo onda kada osjetim potrebu - bilo da se radi o izložbi izvan stalnog postava, bilo da se radi o želji da ponovno nakon duljeg vremena pogledam stalni postav. Ne idem "reda radi" zato što je neki događaj "na koji svi idu, po principu "kud svi Turci, tud i mali Mujo".

Treći razlog jest činjenica da je poanta svakog posjeta nekom muzeju kvaliteta, a ne kvantiteta. Tijekom Noći muzeja često se stječe dojam da se ljudi natječu tko će brže razgledati neki muzej ili tu noć obići više muzeja, kao da su muzeji svojevrsni check-pointi koje treba "odraditi".

Četvrti razlog je zapravo prilično banalan - muzeji rade cijelu godinu. Radije ću otići u neki muzej neke obične subote ili nedjelje, kada će ondje biti možda tek još nekolikodrugih posjetitelja, i na taj način imati i vremena, i mira da temeljito razgledam i doživim ono zbog čega sam došao u neki muzej.

I na kraju, jedna opaska koja se ne tiče samo ove manifestacije, nego šire slike:

Ni Zagreb - a ni Hrvatska - još uvijek nemaju Muzej fotografije!

Doduše, postoji nekoliko kolekcija, arhiva, zaklada i muzeja specijaliziranih za pojedine žanrove fotografije (npr. Arhiv Tošo Dabac ili Muzej ratne fotografije). No ispada da u zemlji koja ima muzeje svega i svačega, ponekad i prilično bizarne, ne postoji opći tematski muzej koji bi sustavno čuvao, proučavao i izlagao radove svih značajnih i relevantnih fotografa. Muzej koji bi imao stalni postav o povijesti i tehnologiji fotografije te omogućavao redovito održavanje fotografskih izložbi - kako ozbiljnih profesionalnih fotografa, tako i naprednih amatera.

I to mi se čini mnogo većim problemom od toga jesam li jedne večeri u godini propustio besplatan ulaz u muzej.

Uz.danasnji.DAN ŽIVOTA

potok.blog.hr

USAMLJENA MAJKA

Noćas je život pokucao na vrata moga bića.
Noćas je strepnjom moja zadrhtala duša.
Noćas je počela još jedna životna priča,
I opet moj me Gospodar kuša.

Noćas.je život pokucao na vrata moga bića
Na me se ruši lavina hladnog svijeta,
Noćas je i opet počela jedna priča,
I opet jedan život svima smeta.

Noćas život pokucao i ja ga spremno primam,
Iako odasvud vreba smrti strahota.
Spasi nas, Bože,, jer ti si sve što imam,
Jedino ti si gospodar života!

Pjesma iz 1992. potaknuta stvarnom usamljenošću.jedne majke.