Sve kategorije po listama
05
čet
12/24
Temu tema
aniram.blog.hr
Imamo te neke ideje, svi ih imamo da, ali eto, uređujemo stan nekim sitnicama, nije hitno, ne gori, zamislimo nešto, zamislimo da je jednostvavno, lijepo, i naravno da ne boli, pa tražimo onda laganini, nas dva znaju kao najsporije ljude na svijetu (još jedna titula uz najstarije roditelje u vrtiću), i tako tražimo te svoje zamisli i nekako ih najuspješnije uspjevamo naći na Temu, što meni, staroj amazonuši, još iz doba kada sam narudžbe podizala u slovenskom poštanskom uredu najbližem 'rvatskom srednjem vijeku (u Rijeci je to bila Rupa, 15 minuta praznom autocestom, za toliko vremena u Zagrebu stignem do centra i onda još toliko tražim parking), uglavnom naručimo mi to s Temua. A vrijedni Temujci se nama zakleli pokloniti 5 eura ako nam roba ne stigne u roku. Već smo dobili 5 Eura, fer igraju nema se što reć, osim što tih 5 Eura smijemo potrošiti samo kod njih, a uz tih 5 Eura moramo priložiti još 15 da bi narudžba uopće bila ostvariva, i tako smo uhvaćenu u začarani krug temujske ovisnosti, ok, fer igra, nešto kao kladionica, tko ne želi ne mora ulaziti. Mi ušli pa se opskrbljujemo, najnapetiji dio narudžbe ono nam je praćenje dostave, platimo, dakle naručili smo, jave nam u roku sat-dva da se roba pakuje i da je krenula, krajem sljedećeg dana dobijemo poruku da je paket uredno dao svoj obol globalnom zatopljenju i prizemljio se u zagrebačkoj zračnoj luci, za dan-dva-tri dobijemo poruku da je iz zagrebačke zračne luke stigao do zagrebačke pošte i onda čekamo, čekamo, čekamo, čekamo. I čekamo. Temujci daju 6-12 radnih dana fore paketu da dođe, ako zakasni, daruju nam kredite. Paket pošalju brzinom svjetlosti i onda taj stigne u Hrvatsku. Sve svoje kredite imamo zahvaliti hrvatskoj pošti. I ako je onaj svjetski treći rat već započeo (što će nam samo budućnost otkriti) sigurno je samo da smo ga već odavno izgubili.
Do i od pola
demetra1.blog.hr
Vraćam se jutros oko deset sati s Rebra, a od kuda i bi jer mi je Rebro valjda rođenjem zapisano. Čitala sam kako su ljudi svašta prigovarali jer se neko vrijeme neće moći koristiti javna garaža. No nikakvog razloga za to nema što se tiče brzog dolaska na Rebro. Problem je parking ili možda više način naplate. Sjećam se da je garaža bila 15 kn po satu pa ova cijena je uglavnom tu negdje. Problem imaju oni s mjesečnim i godišnjim kartama, ali to treba gospodinu gradonačelniku upisati negativne poene za iduće izbore. Dakle vraćam se zadovoljna jer sam brzo obavila naručeno. Autobus mi je za Maksimirsku otišao, ali za 5 min stigao je drugi, ono što vidim je nema gužve, ne lijepe se jedni na druge, ima mjesta za sjesti. Odlično.
Na Sveticama čekam 15 min moj autobus za doma. Preko puta stajališta trgovine, kafići u kako se obično govori blagdanskom ruhu. Ukrasi, lampice, bljeska gotovo na svakom izlogu ili prozoru. Stanovi iznad ništa. Mislim, sviđa mi se da ne blješte stanovi jer vrijeme svijetla dolazi kasnije, ovo je vrijeme pripreme za Svijetlo. Još kada sam prije ohoho vremena doselila na Bukovačku znalo se točno koji dio ulice su ateisti, a koji vjernici. Donji dio do sredine ulice bio bi uvijek bez i jedne lampice, a od sredine gore prema crkvi, same Remete, Čret bili bi za Badnjak pa do Tri Kralja okićeni. Danas gledam ulicu i ne mogu se načuditi. Gotovo svaka kuća onih koji prije nikada nisu kitili bor, bar ne da bi se vidjelo, a pogotovo nisu stavljali lampice na balkone, ograde, stabla u vrtovima ispred kuća, danas sve okite već prvog dana Došašća. Tako i dio mojih susjeda. Ne želim biti gruba pa ih pitati, vjerojatno im ne bi bilo drago, što zapravo njima znače te lampice? Borove raskite na Tri Kralja iako nisam sigurna znaju li išta o kraljevima, ali ne daj Bože da ostanu jer mora se. Ja ću staviti lampice na balkon na Badnjak jer tako su moji u prozore stavljali svijeće (iako kada bismo išli na polnoćku gasili smo ih da se ne bi što zapalilo), bor ostaje okićen sve do Svijećnice, tako je u mojoj mladosti uvijek bilo. Najvažnije moje misli su u ovo posebno vrijeme što onima koji nisu vjernici donosi i kakav je njima smisao trošiti na lampice, kićenje puno prije no što se pojavi Djed Mraz i vilenjaci s novom godinom?
Prekrasna uspavanka, često sam ju pjevala što u zboru, što mojim bebačima.
Kovrčavi
kintsukoroi.blog.hr
Jutros u 5.33 zove me najmlađi.
- Bakooo, D. je rodilaaaa!
Puko joj je ujutro naime, vodenjak, ne znaju to mali dečki, tek sada maloprije je rodila...
Peti puta sam...baka!
Vesela sam vam!!!
Dobro nam došao kovrčavi Dječače u ovaj ludi svijet.
Prvo što sam ugledala, bile su tvoje velike, znatiželjne oči, Strijelče mili!
Neka te čuvaju svi anđeli! I tebe, i majčicu, tateka i braću. Neka te i tvoja sekica što prije vidi!
Putujem na jug( baka lastavica) odmah nakon posla.
Jedva čekam ljubiti ti prstić po prstić, privinuti bradu na tvoje toplo čelo, ponuditi ti otkucaj svog zaljubljenog bakinog srca!
Operacija Cicero…
mecabg.blog.hr
Operacija Cicero…
Neko koristi igle više, neko manje, ali svi je imaju u nekoj specijalnoj kutiji sa koncima svih boja, drikerima, iglama, rajfešlusima koji možda rade, trebaće za nešto, a možda su samo malo pokvareni, pa će se popraviti samim stajanjem u volšebnoj kutiji, jer će baš ta boja i veličina biti neophodna za pet, deset ili ko zna koliko godina. Tu su i odlične makazice, i one malo tupe i neki neindentifikovani predmeti kojima je tu mesto jer je prabaka nešto sa tim radila.
Uglavnom tu svetinju niko ne pipa, dapače, izbegava je.
Uvek ima ali.
Jednog jutra hitno treba ušiti gumb, jer sam baš to morala obući…
Uzimam svečano kutiju, otvaram. Tu je kutijica sa mnoštvom igala. Uzimam najmanju jer je i gumb maleni.
Konac odgovarajuće nijanse malo duže tržim, i on je tu.
Igla u levoj ruci, konac naperen kao mač viteza, u drugoj.
Guram onaj konac, on se vrti oko igle kao striptizeta oko motke. Malo škiljim da bolje nanišanim. Seckam „striptizetu“ da bude oštrija, žmirkam jače, uzimam veću iglu.
Onaj končetina neće ući u onu rupicu ni slučajno.
Uzimam iglu za vunu, uperim konac, ništa. Možda se konac mora uštirkati?? Seckam ga ponovo, ližem, neće. Operaciju ponavljam više puta, sve nestrpljivije. Došlo mi da bacim I iglu I gumb I kutiju… ali…
Posle duže vrmena
Ura uspela sam!!
Jesam šipak, ona igletina ne može u rupicu gumba.
Vraćam se malenoj igli i operacija Cicero se nastavlja. Posle dva sata konac je u igli, igla u gumbu, ali se konac volšebno smanjio, dva puta prošao kroz gumb i nema ga.
Kad razmislim, mogla bih i nešto drugo obući…
Porod riječi...
dinajina-sjecanja.blog.hr
Sjećam se pričali smo o ljubavi. Tražili smo druge riječi.
Nismo ih pronašli.
Želim taj dijalog pretočiti u štivo. Igram se slovima.
Premalo ih je na tipkovnici. Beživotna rečenica ne diše.
Počiva beznačajna na monitoru.
Lakše je osjećati nego pisati.
Između misli i osjećanja su odkucaji srca i ritam disanja.
Tu nemogućnosti postaju moguće.
Ljubav.
U vremenu poezije ruža, oluje srca, bonace svijesti
jedna te ista riječ ima tisuću lica. Izmišljam riječi.
Dušograd, srcograd, srećograd, tugograd,
zvjezdograd, lahorgrad, mistralgrad
su riječi u kojima se ogleda mogućnost nemogućeg.
Postojanost posljednjeg igrača staklenim perlama.
Igram se.
Jedna jedina riječ može "nemoć" preobraziti u "moć",
nesigurnost u sigurnost, tugu u radost, nesreću u sreću.
Pitam se.
Je li moguće u kratkim udasima i vremenu između njih
u stranicu jezikoslovlja upisati novu riječ za ljubav?
Riječ koja u sebi skriva viđeno, kušano, slušano, mirišljavo,
zagrljeno, poljubljeno, nasmiješeno, ozbiljno i sanjivo.
Iz rađanja jezikoslovlja i tvog osmijeha izranja ta riječ, ne tragam više, sada znam, ti si ta riječ.
Dijana Jelčić
Šta da gledam?
ffp2.blog.hr
Jutros me nasmijala jedna objava na fejsu.
Kaže ovako:
- Šta si gledao zadnja tri sata na netflixu?
Gledao sam šta da gledam!
Tako je kod nas doma.
Zapravo još i gore.
Muž ode na Netflix pa gleda šta da gleda.
Nakon toga ode na Prime i gleda šta da gleda a iza toga na Paramount pa i tamo gleda šta da gleda.
Kad je pogledao sve što je pogledao da bi mogao gledati, svrati još na Wow i iza toga na Disney a bogami možda se nadje nešto zanimljivo i na RTL+ ili u mediateki državnih programa.
I tada je otprilike pola dvanaest i idemo leć bez da smo išta gledali.
Nekada se ipak dogodi iznimka koja potvrdjuje pravilo i krenemo gledati neki film ili seriju.
Najkasnije u roku pola sata u kadar uleti neki od onih glumaca kojima nitko ne zna ime jer uvijek glume oca koji čeka djecu da dodju za Božić, nećaka glavnog mafijaša u gradu ili prodavača u lokalnoj trgovini namještajem.
Kako ne bi razbijali glavu gdje smo ga već ono vidjeli, bolja polovica zaustavi film kako bi izguglali gdje je taj lik već glumio.
Postupak se ponavlja barem 5 puta u toku filma jer uvijek naleti još neka od tih poznatih faca bez imena.
Od svog tog guglanja opet je pola dvanaest a mi nismo došli ni do pola filma, pa nastavak ostavljamo za sutra.
Sutra za svaki slučaj proguglam kraj filma za slučaj slučaja.
Mislim, bezveze gledati do kraja ako je kraj tipa “gdje si bio nigdje, šta si vidio ništa”.
I tako iz dana u dan.
Ima i dana kada je na rasporedu nogomet.
Nema lige i takmičenja koje ne pratimo.
No samo dok ne krenemo gledati kao prekjučer.
Bayern München protiv Bayer Leverkusena.
Odgledali prvo poluvrijeme, krenulo drugo.
Nema golova.
Kaže muž u 65.minuti: Ma jebeš njih i nogomet, ajmo mi leć.
Ujutro skontamo da je Leverkusen dao gol 4 minute kasnije a mi smo prespavali kraj.
Zato uopće nije loše da nam sveki dolazi u posjetu za Božić.
Tako znamo šta ćemo tada gledati i to do kraja.
Naizmjenični maraton izmedju Rote Rosen i Sturm der Liebe*.
*Crvene ruže i Ljubavna oluja - njemačke sapunice kojima nikada kraja 
Gibanica
stella.blog.hr
Gibanica je meni omiljeni specijalitet srpske kuhinje.
Rad: Uzeti 500 g kora za gibanicu. U nauljen pleh 30x40 cm
ravno staviti 2 kore na dno, pa preliti sa 4 kašike nadjeva, pa
nagužvati 2 kore preko cijele površine. Opet 4 kašike nadjeva
pa nagužvati 2 kore i ponavljati. Na kraju idu dvije kore
ravno preko gibanice i preliju se nadjevom. Izbosti nožem.
Peći na 220 stupnjeva 30 minuta.
Fil: Umutiti 5 žutanjaka, pa dodati 400 g mrvljenog bijelog sira,
šolju 2 dl mlijeka ili 200 ml gazirane vode, ulja 100 ml. Ako sir
nije slan, dodati malo soli. Na kraju dodati snijeg od 5 bjelanjaka.
Poprskati vodom i rezati
Jesti u slast!
VATRA
sewen.blog.hr
Naložija san sve svoje pisme, neka gore,
Ka da ih iko čita, nestat će sve do zore...
Mislija san ih ostavit svitu da me se priko njih site,
Jer sad san običam starac, a u njima san bija dite.
Naložija san lipu vatru ma svejedno me malo grije,
Biće nisu kvalitetna slova, vlažno drvo slabije grije.
Tako i ove moje beside, pola su lažne, pola su grišne,
Prova san sačuvat godine sunca, a sačuva san kišne!
I šta sad, kad je u pepelu sve, ka da nisan ni disa,
Možda san falija jer čovik svašta napravi u momentu bisa.
Al povratka nema, nemoš vratit proliveno mliko,
I neće me više bit i neće me se sićat niko...
Kad u vojsku krenem ja hehe..
eurosmijeh.blog.hr
Za vrijeme Drugog svjetskog rata vojnici nisu
imali šta da jedu i tako naiđu na nekakav stari džip i počnu
da jedu gume. U tom trenutku nailazi Drug Tito i pita ih:
- "Drugovi, šta to radite?"
Oni odgovaraju:
- "Druže Tito, jedemo gume."
A Drug Tito će:
- "Gume ranjenicima, a vi felge."
Priča djed unucima kako je bilo u ratu.
- "...i tako ja stojim na straži kad naiđoše četiri Nijemca.
Djeco, ja sam se usro."
- "Zašto si se djede usro, pa to su samo četiri Nijemca?"
- "Sad sam se usro, a tad sam pobjeg'o."
Djeda je pričao unuku kako za vrijeme drugog
svjetskog rata Njemci su ih postrojili i uslovili:
- "Ili ćemo vas jebat ili streljanje."
Pita unuk:
- "I?"
- "Mene su streljali," rečo djeda.
Unajmi neko iz opozicije američkog profesionalnog
ubicu da smakne Vučića.
Dođe ubica, puca jednom i - promaši.
Sljedeći put puca i opet - promaši.
Treći put puca i opet - promaši.
Poslodavci ga pozovu i pitaju kako to on, vrhunski profesionalac
iz Amerike ne može iz tri puta da pogodi.
- "Ma pogodio bih ja još prvi put", reče on, "Ali kod vas su veoma
otežani uslovi za rad. Kad god nanišanim i tek što nisam povukao
obarač, neko mi priđe s leđa, lupi me po ramenu i vikne:
TO MAJSTORE!"
- Što je najteže raditi u vojsci?
- Palit tenk na guranje!
Bila dva vojnika u rovu. Odjednom pade granata usred rova.
Ovom jednom otkine nogu, a drugom donju vilicu.
Ovaj bez noge kaže ovome bez donje vilice:
- "Šta si zino, zamalo ne pogidosmo?!"
- Znate li zašto mornarica prima više neplivača nego plivača?
- Duže će braniti brod!
04
sri
12/24
Tihe kuće
luki2.blog.hr
Promocija zbirke priča "Tihe kuće" Gorana Glamuzine održala se se danas, 4. prosinca u 19 sati u Kinoteka baru (Kordunska 1).
U razgovoru su sudjelovali: Zoran Ferić, Lucija Butković (kao moderatorica) i autor Goran Glamuzina.
Evo što kažu Ljevakovci o knjizi:
Zbirka "Tihe kuće", književni prvijenac Gorana Glamuzine, obuhvaća šest priča koje povezuju likovi u različitim identitetskim i egzistencijalnim prijelaznim stanjima. Iza zidova ovih tihih priča, koje odlikuje izbrušena, gipka i skladna rečenica obogaćena neočekivanim i osvježavajućim metaforama, nalazimo različite aberativne međuljudske konstelacije koje destruiraju i ponovno konstruiraju složen i problematičan pojam obitelji ili općenito bliskih odnosa.
Meni osobno autor je jako drag i zanimljiv, i vjerujem da neće ostati na prvijencu. Jedino mi se Lucija kao moderatorica nije svidjela.:(((( Daleko od jedne Sanje Baković, koja se sprema za svaku promociju...
Evo i moja fotkica:
ona grli cijeli svijet
litterula.blog.hr
dok se penje uz visoku liticu
ona dlanom dodiruje granitnu stijenu
i traži hrapave dijelove
za koje će se čvrsto uhvatiti
te lakše i sigurnije popeti do vrha
dok se uspinje prema vrhu litice
ona osjeća potpunu povezanost sa stijenama
uranja u njih pa se stapa s njima
i osluškuje što joj granit govori
kad se popne na vrh litice
ona čvrsto stane na obje noge
ispruži ruke visoko u zrak
pa gleda u nebo i polako se vrti u krug
potom raširi ruke pa gleda na sve strane
osjeća neopisivu sreću
i grli cijeli svijet
Mačka, peć...
dvitririchi.blog.hr
Kraj peći na stolici drijema mačić,
Crni mačić, s bijelim vrhom repa,
Na kauču netko odmara kosti, i razmišlja:
Trebalo bi odmoriti, baš dobro odmoriti od svega.
I još misli: trebalo bi promijeniti naciklo staklo na peći, da se staklo može normalno obrisati;
Maknuti čađ
Da se vidi vatra.
Da se vidi
Tinja li
Ili se Gasi.
Kad bukti, to se dobrano osjeti,
U kostima, a i u duši.
I čuje se
pucketanje
Topline.
Pa naciklo staklo ne smeta tada nimalo.
...
Netko je rekao da su mačke posve drugačije od nas ljudi;
Drijemaju danju, živnu navečer.
Mi ujutro krenemo žustro i svatko za svojim poslom,
Navečer bi živjeli
Dnevni mačji život:
Drijemali bi uz toplu peć
I slušali vatru koja bukti.
Pucketa.
Grije.
ključevi i brave u zgradi tvog života
potok42.blog.hr
ti si zgrada – beskrajni svemir
koji priča priče o onome što u sebi skriva,
prostorije su neistražena sazviježđa i
svaka je ispunjena aromom sjećanja,
odsjajima trenutaka koji padaju kroz prozore,
tišinom koja čeka najave budućnosti.
zgrada postoji radi prostorija i
prostorije postoje radi zgrade.
trebao bi ući u zgradu s neznanim
brojem zaključanih vrata uz pomoć
svežnja ključeva kojima ne znaš broja
i pronaći ono što ti je potrebno.
tvoja želja i znatiželja potaknu te
da se upitaš što je veći problem –
to što posjeduješ više ključeva
nego što ima brava, ili što ima
više brava, nego ključeva.
Jednostavna ljepota
star-rose-bloger.blog.hr
Moja fotka :))
Jednostavno pogled mi je zapeo i morala sam ugrabiti da okinem svoju fotku. A kad je ljepota u igri srce mi ne da mira.
Bit će dobro
demetra1.blog.hr
Na nagovor moje djece da im opišem Badnjak moga djetinjstva konačno sam i to obavila. Vjerujem da i vi neki imate sjajne uspomene. Ovo su moje!
BADNJAK MOJEGA DJETINJSTVA
Život u prošlom stoljeću nije bio ni malo lagan. Ljudi su iza rata ostali bez blaga u štalama, svinjcima, ali kako su godine prolazile po malo se ponovo na selu obnavljalo. Radišni kakovi su bili obnavljali su ono najvrednije njihovim životima. Tako je i kod mojih bakice i dede, u mojemu djetinjstvu, dvorište već bilo puno peradi; kokoši, gusaka, pataka. U svinjcima nazimica, praščića, a i poneka ovca i janje. U štali su bile najmanje dvije krave, nekad i telad i dvije kobile. Jednom u dvije ili koju godinu i ždrijebe. Ždrebad nije bila tako često.
Zašto to sada opisujem? Važno je jer je uvijek vezano i za sam Badnjak.
Pa da onda kažem riječ dvije o Badnjaku!
Zima je, u ono vrijeme dolazila točno po redu. Nije bilo veće iznimke. Sveta Kata snijeg za vrata, a često i ranije. Nama djeci bilo je to veselje koje je teško u nekoliko riječi opisati. Kada je započelo vrijeme Došašća svi koji su bili pravi vjernici držali su se onoga što je crkva propisala, a vezano za to vrijeme. Uglavnom hrana je bila prava zimska, ali s vrlo malo mesa. Post je bio svaki petak, ali za nas djecu je ipak bilo iznimke. Post i nemrs je zapravo bio način života kada je u svim kućama vladalo siromaštvo. Onda u to vrijeme nismo baš puno razmišljali o tome, mislim da danas više ne znamo od obilja što bi.
Tako se gotovo četiri tjedna strogo pazilo što se kuha jer to je bio dio priprema za Božić. A onda je konačno došao i taj s nestrpljenjem čekani Badnjak. Ritual Badnjaka u mojoj obitelji je bio lijep i poseban za nas djecu, a sada mi se čini kao izgubljen način života.
Kako u to vrijeme zime dan kratko traje pa smo jedva dočekali krenuti djedovoj kući. A što nas je tamo čekalo???
Već od ranog jutra deda bi počeo ložiti veliku gusanu peć u spavaćoj sobi. Do mraka sva je bila zažarena tako da smo morali jako paziti ne biti preblizu. Iz sobe su se maknuli kreveti tako da je bila prazna i spremna za najljepši dio Badnjaka.
Nakon skromne, posne večere svi bismo se okupili, a bile su tu, bakica, moje tri tete, moji roditelji, moja sestra i ja, u kuhinji u polutami, uz samo jednu prigušenu petrolejku. Djeda nije bilo. U tišini više-manje krenulo je iščekivanje. Bakica bi potiho mrmljala svoje molitve, često na mađarskom pa ju nisam razumjela, a iskreno i nije mi bilo važno jer čekalo se važnije.
U nekom trenutku začuli smo kucanje na vratima:
Tok,tok,tok…….
Bakica bi prekinula svoju molitvu, mi smo iščekivali da ona pita
Tko je Božji?
Taj vani pred vratima bi odgovorio:
Putnik namjernik…
Potom bi ona opet pitala:
Što tražiš??
Konačište za ovu noć… čuli bi odgovor..
Onda bi nas bakica pitala hoćemo li sirotog putnika pustiti u kuću da prenoći jer vani je snijeg i hladno.
Naravno da smo, a pogotovo djeca vikali; da, da, da.
Zatim bi ona otvorila vrata, a deda je noseći naramak slame naboden na vile ušao i pozdravio sa: Hvaljen Isus I Marija, na što bi svi odgovorili na vijeke hvaljen! Tada bi svi izmolili Očenaš i veselje bi krenulo.
Deda bi taj naramak slame odnio u sobu i prostro na pod, a onda bi i on i moj tata donosili još i još slame gotovo četrdeset i više centimetra debljine. Moje tete bi tu slamu prekrile sa gunjevima pa preko njih tkanice, pa stare ponjave, pa fine ponjave i konačno perinom. Te se noći peć nije gasila, a osim dede i bakice mi tete i djeca spavali smo na slami. Roditelji, bakica i deda su išli na polnoćku, a mi smo uživali u toplom. Nakon polnoćke, kada smo mi djeca već odspavali prvi san, roditelji su uglavnom išli doma i vratili se na Božićno jutro.
Za nas djecu Badnjak je bio poseban i iz još jednog razloga.
Tu večer su selom prolazili kriskindli. Mlade djevojke bi bile obučene u bijele haljine, na leđima su imale krila, oko glave vjenćiće. Pjevale bi ispred svakog prozora, zvonile zvoncima i darivale djecu. Dugo nisam znala od kuda njima svi ti darovi jer selo je imalo puno djece. A onda jednom, kada sam već bila školarka, vidjela sam kako bakica odlazi van i čeka ih na ulici prije naše kuće kako bi im dala dar kojega oni, koji trenutak kasni, daju meni kroz otvoreni prozor nakon što oni i mi svi s njima pjevamo.
I što je još bilo važno na Badnjak, ali nismo mi djeca sudjelovali. Deda i bakica bi zapalili tamjan na maloj metalnoj lopatici pa bi obilazili cijelo dvorište, životinje, štalu, svinjce blagoslivljajući, škropeći blagoslovljenom vodom i dimom tamjana.
Kako sam odrastala, deda i bakica bili sve stariji slama se više nije unosila u kuću, a i na polnoćku smo odlazili mama, sestra i ja pa se vraćali kući na dobru slavonsku hladetinu.
Danas još samo sjećanja žive na taj dio djetinjstva kao da je bilo jučer, a godinama više nema ni dede, ni bakice, mojih teta, roditelja, ali neka ostane zapisano za one koji iza nas dolaze.
04.12.2024.
Kaže moja kardiologica treba vjerovati bit će bolje. Vjerujem ja njoj, ali to bolje još se nije pojavilo.
- Statistika
Zadnja 24h
6 kreiranih blogova
148 postova
383 komentara
170 logiranih korisnika
Trenutno
3 blogera piše komentar
15 blogera piše post
- Blog.hr