Sve kategorije po listama
15
sub
11/25
Klize
bez-obzira-109.blog.hr
Zaobišli smo veliko slavlje
ne dopušta trenutak
opet ne mogu zaobić sve ove godine
ne mogu ne reći kako je svaki dan bitan
da i u moru nepredvidivosti moramo obilježiti
još jednu godinu kao "pješaci"
tu smo na okupu iako neki fale
bit će dobro nadajmo se
nazdravimo danas jer tvoj je dan
nazdravimo za prisutne i one koji nisu tu
svjesni klizanja trenutka i trenutaka
i svega što donosi dan i dani
glavu gore
uz zdravicu ide moja želja
za tvoj zdrav život
sretan ti rođendan moj suspavaču i suputniče:)
MOJA LIPA RADOST
komentatoricamicaa.blog.hr
Nije Dioklecijan bio blentav kad je izabrao baš ovaj grad za svoju palaču
Za nas iz grada sve je više manje poznato : Peristil je centar svita, kava u Luxoru se pije unutra ali i vanka na onim visokim skalinama s kušinićem poda se da kamen ne bude puno ladan ,
Get je divota jezgre u kojoj sirotinja odrasta , u kojemu deboto sunca nema i di nemoš umrit a da ti susid sa druge ponistre ne doleti u pomoć.
Ispod ure nema više ure, ali tu je volat di se svako Silvestrovo u podne okupljamo svi pokretni da bi zapivali - te pisme i takvog svita i takve radosti nema nigdi okolo.
O Rivi se nema šta reć što se ne zna : ko je živ , taj mora napravit đir, popit kafu u Bobisa ili Adrijane , , nać mista na jednoj od bilih šentadi i gledat more, Brač, Spliska vrata od mora . O zidiću od Rive roman bi se moga napisati : ko god je iša u srednju školu, taj je prvo posli nastave svratija na zidić sa ekipom, bacija koju batudu, čeka curu da završi joj 6. sat : velika prijateljstva i male a prave ljubavi bile su uprav na zidiću od Rive ( znam ko od blogera zna šta govorin )
Intanto , tila sam reć jedan detalj koji malo ko zna a postoji visoko od poda
pođete li na Peristil u Splitu, podignite glavu i uočite dvije omanje skulpture otprilike na polovici zvonika Svetog Duje. Lijevo je gola ženska figura raširenih nogu, s vidljivim svim ženskim atributima. Desno je zmaj koji u kandžama drži nekog golog mladića. Po legendi, taj par skulptura srednjovjekovni je obračun s požudom: tko ženu promatra golu, završit će u kandžama demona.
Ove šporkarije koje su se dogodile u Splitu i Splićanima učenicima u Zagrebu su puno grube : Split je grad zdrave lipote i radosti i ne priliči mu ono o čemu se govori i piše
I za kraj ....famozni zidić svih naših susreta , prvih ljubavi, pravih prijateljstava i odlazaka u život
Foto: Ricardo De Pol i Joško Gudić
DAF.facebook.com
14
pet
11/25
Novi video o rijeci Mrežnici
goransafarek.blog.hr
Pogledajte novi video o rijeci Mrežnici autora Gorana Šafareka, o njenoj prirodnoj i kulturnoj baštini, slapovima, mirnim dijelovima, bujnom podvodnom svijetu.
Dobrodošli na Mrežnicu — jednu od najljepših hrvatskih rijeka, poznatu po stotinu slapova, bistroj zelenoj vodi i netaknutoj prirodi Korduna. U ovom dokumentarnom filmu istražujemo rijeku od njenih uskih kanjona do pitomih dolina, pratimo slapove, sedrene barijere i život uz obalu.
Nedostaje korak, a kalcifikata ima na tone...
agava505.blog.hr
Vrijeme teče, neumitan mu je hod
svaki dan donosi svoju priču,
svaki dan nova je pjesma,
nova borba, često bol,
nevjerica, pad i slom
u trenutku let
pa opet ponor i lom...
Kako pomiriti
i kako prihvatiti
vrijeme i događanja,
kako otkriti svijetu
sve turbulencije
unutarnjeg svemira...
nedostaje samo korak
posljednji korak do kraja puta
korak koji dijeli sreću i bol
korak koji dijeli suzu i osmijeh
korak koji dijeli sazviježđe i slobodu...
korak želja na krilima jutra
korak snoviđenja, korak do neba
monotoni ritam tišine, rapsodija sjećanja,
korak u beskraj ka svitanju sunca
korak u beskraj do smiraja duše...
kondukter šuti, otkriti ne smije
ima li svjetla na kraju tunela...
***
moj raport na brzu brzinu: jučer odrađen drugi tretman
fokusiranim udarnim valovima na ramenu desnom....benti i desno i lijevo
bageri su lomili stijene, kamenje i kosti
Fale još samo pijuci i krampovi, doktor je zadovoljan
kaže ide sve po dobrom
a ja...
unezvjerena, uplašena, pola me nstalo, pola ostalo tamo negdje
mrdnuti ne smijem, mirovanje je sada zapovijed
ako je za utjehu: došla žena kuću održavati
došla druga loncima se zanimavati
došla treća, pola trgovine mi kući donijela
sve u svemu svako lani bolje
ode moja mirovina a nisam ni keks rekla.......
bit će bolje, kažu,
bit ćeš kao nova...
PISMO UNUKU
borut.blog.hr
1. dio
Hej, Leo, jesi li ikada čuo za Šumski sud? I to baš prvostepeni! Postoji i prizivni, ali o njemu neki drugi put. Sud u šumi mora postojati, jer i životinje imaju pravo braniti svoje male slobode — ne po zakonu jačega, nego po pravici.
A prigovora, vjeruj mi, ima na pretek.
Netko pojede hranu koju je lisica brižno sakrila u grm, pa se ona odmah žali. Mladi zeko juri poljem, nagazi na jarebicu koja u gnijezdu grije četiri jaja, i eto nove tužbe. Ovca bi rado prespavala noć da ujutro nahrani svoje tek rođeno janje, ali vuk na brežuljku zavija prema mjesecu i ne da joj oka sklopiti.
Sve se to iznosi pred Šumski sud, koji zasjeda samo jednom godišnje — 21. lipnja, na najduži dan u godini — jer žalbi, molbi i tužbi ima više nego što bi itko pomislio.
A sada zamisli: u onoj šumi koju svakog jutra vidiš kroz prozor postoji jedan velik proplanak. Trava je tamo zelenija nego igdje oko tvoje kuće. Srne i košute je pasu pažljivo, tako da sve travke ostanu iste visine, poput mekanog tepiha.
U sredini toga proplanka stoji veliki panj. Na njemu sjedi voditelj sudske sjednice — uvijek sova. Samo sove mogu okrenuti glavu sasvim iza leđa i pratiti red među svima koji su došli iznijeti svoje brige. A sove su mudre i pamćenje im je odlično, pa znanje prenose jedna drugoj.
Ona koja već više od stotinu godina sjedi na tom panju nosi posebno znanje. Još ga je stekla od doktora Dolittlea, od kojega je naučila i ljudski jezik.
2. dio (19.11.2025.)
Sova dolazi na proplanak prva, uvijek dan ranije.
Preko noći bdije i pazi da netko nepozvan ne bi zalutao, ili da tko ne bi zauzeo tuđe mjesto.
U tome joj pomažu dva redara:
žirafa — jer je najviša i može nadgledati najviše grane na kojima sjede ptice,
i slon — jer je najjači pa, ako zatreba, može izgurati neposlušne i nemirne izvan proplanka.
S prvim svjetlom životinje dolaze i zauzimaju svoja mjesta.
Svaka životinjska vrsta ima svog predstavnika na zasjedanju.
U prvi red sjedaju mrav, miš, zmija i žaba.
Iza njih se u drugi krug smještaju malo veće životinje, pa sve tako do posljednjeg, u kojem sjede najveći: medvjed, jelen, nosorog i drugi.
Sova okreće glavu lijevo i desno i pazi da se krugovi uredno zatvaraju.
Na grane, koje su dan ranije lijepo očišćene, sjedaju ptice.
Na niže grane male ptice, a na više grane velike.
Kad se svi smjeste, sova objavljuje da sjednica može početi.
Zapravo, ne baš svi — jer mačka, kao i uvijek, kasni.
Negdje putem zadrijema i nikako joj se ne prekida lijepi san o dobrom zalogaju.
Već godinama je poznato da je prvi predmet rasprave prigovor slavuja, koji sjedi na donjoj grani i redovito se žali da je pelikanu, koji sjedi iznad njega, opet „pobjeglo“.
A da ne zaboravim: od svih majmunskih vrsta samo gorila smije prisustvovati sjednici, jer je jedino ona dovoljno ozbiljna.
Sve ostale vrste — čimpanze, kapucini, urlikavci i drugi — samo traže priliku da naprave kakvu vragoliju, pa je još prije mnogo godina odlučeno da ne dolaze.
Proplanak je, zna se, neutralna zona.
Tu nema neprijateljstava i svi su zaštićeni zakonom šume...
KRAJ
sewen.blog.hr
Komu triba šporki zrak?
Komu triba nesritnjak?
Ko će vezat suvu granu?
Ko će stat na moju stranu?
Šta je bilje vengo klak?
Čovik triba ostat jak!
A ka da je lako trpit!?
Triba iskidano krpit!
I pari mi se da san kleka!
Bez da san i riči reka,
Čini mi se da san sebe prida,
Pa me sve u prsi kida...
Ne moren se više svezat!
Ne moren se više zezat!
Došlo vrime di sve puca,
Ne gledan, a znan ko kuca...
Posljednje ruže
stella.blog.hr
Nježne bijele ruže
na mom stolu
o prošlom govore.
Kako smo voljeli, sanjali,
i od svega
ipak odustali
Male bijele ruže
na mom stolu
a ti si daleko.
Snovi su presahli,
ljubav se kao plamičak
bolno ugasila
Ostanimo zdravi hehe..
eurosmijeh.blog.hr
Znači,zdrastveno izvješće je sljedeće:
Jučer bio kod nekoga uglednog Prof.Dr.za ortopediju,
napravio mi dataljan ultrašal stopala i ustanovio da
je tetiva koja ide ka velikom palcu takorekuć u kurcu.
Ako je želim spasiti 4 tjedna strogog mirovanja,
stopalo je još uvijek jako natečeno.
12 tretmana kod fizioterapeta,odmah sam dobio prvi
danas u pol 11..
Tako da mislim što se tiče posla da ne vjerujem da
ću firmu u ovoj godini vidjeti,jedino ako se ne desi čudo..
Ali što se može,moramo to proći, a prošli smo do sada
i gorih stvari..
Uvijek od gorega ima gore..hehe.
Leži stari djed u bolnici sa tubom za kisik
u ustima i oko njega mnogo prijatelja i familije, između ostalih i fratar.
Poslije prilično stabilne situacije starac odjednom poče da
plavi i panično dade znak frataru da mu doda papir i olovku sa stola.
Fratar tako uradi i starac samo što napisa nekoliko riječi izdahnu u mukama.
Fratar pošto je mislio da bi bilo nekulturno da odmah
pročita posljednje riječi, stavi papirić u džep.
Dva dana poslije nađe se isti fratar na starčevoj sahrani i
nakon što je završio servis, sjeti se on onog papirića,
izvuče ga iz džepa a na papiriću piše:
"Pomakni se idiote, stojiš mi na tubi za kisik"
Umire starac u bolnici, pa došao svećenik da mu da posljednju
pomast. Upita ga koja mu je posljednja želja,
a starac iznemoglim glasom tiho reče: Samo da mi je još jednom
neku mladu žensku liznuti.
Tu se muvala jedna zgodna mlada sestra, i svećenik ju upita:
Bi li ona htjela pomoći da se ispuni zadnja želja umirućem starcu.
Ona odgovori da ne bi imala ništa protiv, al da ima menstruaciju.
No svećenik joj reče, da nema više vremena da se netko drugi
dovede a stari je i tako pri kraju, pa neće smetati. Popne se ona
na starog, i nakon par minuta, skoči djed iz kreveta, napravi pet,
šest, sklekova pored kreveta i uzvikne: Jebote,
poslije ovakve transfuzije vrijedi još par godina živjeti.
Doktore, doktore, kašljem, ne mogu disati, umirem...
Smirite se, samo polako. Recite mi, da li je netko
u vašoj obitelji imao TBC?
TBC nitko nikad nije imao, ali moj stric je imao BMW!!!
Bila bakica kod doktora i ovaj joj protiv bolova propisao čepiće.
Kad je došla kući kaže ona dedeku da ne zna što treba
s njima napraviti. Kaže djedica njoj:
Pa, ajde nazovi doktora i pitaj!
Ona nazove doktora, a ovaj odgovori:
Pa to vam je za analnu upotrebu!
Bakica opet ne zna što s time treba, opet nazove doktora,
ovaj joj sada objasni da se to koristi rektalno.
Opet ona ne razumije, a doktor će joj:
Pa ženo! Turite si to u dupe!!!
Što ti je doktor rekao? - upita djed.
Ne znam, ali sad je jako bijesan na mene!
Ode žena kod doktora na pregled. Doktor je pregleda i
kaže da dođe ponovo, ali sa mužem.
Došli oni kod doktora, a doktor reče mužu da uđe,
a žena nek pričeka u hodniku.
Žena vam je zdrava, samo joj treba dobar kurac! - reče doktor mužu.
Izlazi muž od doktora, a žena, sva uzrujana pita muža:
Što je? Jel rak? - upita žena.
Nije rak, ali nema ti pomoći.
Došao čovjek kod doktora po nalaze, a doktor mu kaže:
Bojim se da imam loše vijesti... Živjet ćete još samo tri mjeseca.
Doktore, ali od čega doktore?
Gospodine doktore, slučajno sam progutala 2 eura,
ali u stolici nađem samo centiće!
To je normalno gospođo, vi ste u promijeni!
Perla
luki2.blog.hr
S1 intervju Redateljica Alexandra Makarová snimila je film o majci koja se usudila staviti sebe na prvo mjesto
Njezin film Perla u programu je 23. Zagreb Film Festivala koji je počeo 10. studenoga.
Program 23. Zagreb Film Festivala donosi i napetu priču o slikarici Perli koja odluči napustiti sigurnost egzila i vratiti se u komunističku Čehoslovačku.
Alexandra Makarova
Ingo Pertramer
Perla, drugi dugometražni film scenaristice i redateljice Alexandre Makarove, naslov nosi po protagonistici, slikarici disidentici koja živi na razmeđi dva blokovski podijeljena svijeta. Početak je osamdesetih godina prošlog stoljeća i Perla radi kao umjetnica u Beču, godinama nakon bijega iz rodne Čehoslovačke, poslije sovjetskog sloma Praškog proljeća 1968. Život u Beču joj je dobar, no breme prošlosti se u cijeloj punini ponovo sruči na nju nakon telefonskog poziva preko granice koji ne može ignorirati. Perla je kompleksan lik čija je osobnost razapeta između različitih unutarnjih previranja: potpuno prekinute prošlosti koja ju progoni, majčinske odgovornosti nasuprot njezinog neurednog umjetničkog života, kao i različitih jezika koje govori, slojeva njezinog višestrukog identiteta.
S1: S obzirom na Vašu osobnu biografiju, između “Istoka i Zapada”, koliko su intimni bili motivi da napišete i režirate ovu filmsku priču o disidentskoj umjetnici u specifičnom blokovskom vremenu u Europi?
Vrlo, s obzirom da dolazim iz disidentske obitelji još od 1917. godine kad je mog pradjed napustio Rusiju. Nekoliko dana prije kraja rata 1945. godine tajna služba NKDV uhitila ga je u Čehoslovačkoj, gdje je obitelj započela novi život, te su ga deportirali u gulage u Sibiru na deset godina. Tako da su takve teme uvijek bile dio moje obitelji: protjerivanje, iskorjenjivanje, politički otpor kao i držanje vlastitih uvjerenja. Prvotna ideja mi je bila snimiti film o vrlo otpornoj ženi, majci i umjetnici koja sa bori za svoju slobodu da bude umjetnica i živi životom koji želi. Odabrala sam razdoblje ranih 1980-ih jer je to bilo vrijeme s nešto više nade nego, primjerice staljinističke 1950-te ili period neposredno nakon Praškog proljeća i sovjetske invazije. Htjela sam lik koji je bio dio Praškog proljeća, jer je za tu generaciju, pogotovo mlade ljude, nada bila uništena preko noći, pa tako i za junakinju mog filma.
S1: Kod Perle gledamo i želju za emancipacijom od društveno nametnutog stereotipa majčinske figure. Što Vam je bilo bitno istaknuti u tom odnosu majke i kćerke.
To je opet povezano s mojim iskustvom s obzirom da sam imala sam težak odnos sa svojom majkom koja je imala samo 19 godina kad me rodila. Prvih godina živjela sam s bakom i djedom u Čehoslovačkoj, a nakon pada “željezne zavjese”, počela sam živjeti s njom u Beču. Ona je bila slobodna, divlja umjetnica koja je puno tulumarila. S obzirom da nisam imala oca, morala sam biti vrlo zrela, zrelija od nje i ta odgovornost me pratila do mojih tridesetih dok sama nisam postala majka. Moj pogled na majčinstvo se tada dosta promijenio jer sam shvatila koliko je neistinit stereotip o majčinskoj ikoni koja pati za sve i svakoga, jer si kao majka uvijek sama i moraš se brinuti i za samu sebe. Na tom su tragu, primjerice, žene emancipiranije u Francuskoj, nego Austriji ili slavenskim zemljama.
Film Perla
S1: Možete li nam pojasniti kontekst uskršnje scene na selu?
To je patrijarhalni običaj, uglavnom iz slovačkih sela, koji se odigrava na uskršnji ponedjeljak. Muškarci u selima polijevaju vodu po ženama ili se žene potapa u rijeci i dvorišnim koritima te ih se zatim šiba štapovima (tzv.šibačka). Vjeruje se će žene zbog tog ostati svježe i zdrave cijelu godinu, a ljudi koji prakticiraju taj običaj ne vide neki zlostavljački problem u tome. Kao dijete na selu sam svjedočila takvom događaju i istovremeno je bilo uzbudljivo i strašno, nikad to neću zaboraviti. Kako je u filmu prikazano, to kreće skoro kao šala, no bilo je bitno da skrene u zastrašujuću putanju. Ta scena se odnosi na Perlin unutrašnji strah kada ponovo shvaća da je muškarci savladavaju protiv njezine volje.
S1: Puno kadrova u filmu kompozitno nalikuje slikarskoj vizualnosti. Kakav Vam je bio vizualni pristup i neki od stilskih uzora?
Puno tog sam odredila u scenariju jer pišem vrlo vizualno. Poput Perle, moja majka je slikarica, kao što je bio i moj djed te sam velik dio svog djetinjstva sam provela na Akademiji primijenjenih umjetnosti okružena mnogobrojnih slikarima. To je naravno utjecalo na mene, na različite stilove i pristupe vizualnom jeziku, bojama, ali kompoziciji slike. Volim radove Christophera Doylea i Lukasa Zála, posebice njihovo kadriranje. Ali u biti, moj snimatelj i ja smo uglavnom bili inspirirani fotografijama iz 1950-ih i ’60-ih, fotografa poput Freda Herzoga ili Vivien Meier. Također, željeli smo imati promatračku perspektivu, iluziju izvanjskog nevidljivog gledatelja. Naravno, s obzirom da se radi o filmu koji se događa u prošlosti, boje u filmu i kostimografija su mi često bili bitniji od nekih snimateljskih odluka.
Film Perla
S1: Glazba u filmu je vrlo eklektična: od klasične glazbe koja prevladava u mnogim scenama, preko “utapajućeg” jazza do pop pjesma iz perioda. Koji je bio općenit pristup glazbi u filmu?
Glavni izazov je bio kako naći pravu ravnotežu jer smo već imali puno klasične glazbe, s obzirom da je lik kćeri Julie pijanistica, ali samo klasika bi previše romantizirala film. Volim glazbu skladanu za film tako da su skladatelji Rusanda Panfili i Johannes Winkler bili uključeni u scenarij i krenuli skladati dvije godine prije samog snimanja. Poljski jazz koji slušamo u sceni baru je nešto što bi se tamo tada moglo čuti, a i velika sam obožavateljica Krzysztofe Komede koji je skladao za rane filmove Romana Polanskog. Razvili smo i minimalistički stil, kako je Rusanda došla na ideju da se pridoda dosta zvukova disanja koji predstavljaju Perlin unutarnji glas.
S1: Koji su bili izazovi rekreiranja vremenskog perioda i kako ste pristupili tome da možda izbjegnete stereotipove komunističke Čehoslovačke?
Najveći je izazov bio naći selo koje nije bilo puno obnavljano. Također, nisam htjela pojačati sliku turobnog Istočnog bloka i prikazivati samo sive betonske zgrade, zato sam, između ostalog, kao jedno od mjesta radnje odabrala hotel s austrijskom arhitekturom iz vremena Prve republike. No, u Čehoslovačkoj je za vrijeme komunizma svugdje bio isti namještaj, svjetiljke i tkanine. Za njih su postojale duge liste i često ste ih mogli dobiti samo preko veze. Smiješno je što je takvo pokućstvo danas moderno i gledatelji često smatraju da u filmu izgleda previše moderno. No tako je izgledalo, rekreaciju smo radili smo na temelju obiteljskih fotografija. Moji djedovi i bake su desetljećima fotografirali svoje stanove, tj. sobe, bez ljudi u njima, tako da nam je to bilo od pomoći.
Film Perla
S1: Jeste li, promovirajući film, doživjeli različite reakcije publike, pogotovo u europskim zemljama na suprotnim stranama bivše “željezne zavjese”?
Općenito su svugdje reakcije bilo vrlo slične, bez obzira jesmo li bili na Tajvanu, u Indoneziji ili Francuskoj. No, primijetila sam da su gledateljice iz zemalja Istočne Europe često negativno reagirale na lik Perle, kao i na mene samu. Nerijetko mi je bilo rečeno da, s obzirom da živim u Beču, nemam pravo prikazivati ovu priči. Vjerojatni razlozi tome su osobne traume.
Ostatak morate otkriti gledanjem filma. Mislim da početkom idućeg mjeseca fil ulazi u redovnu kino distribuciju.
Sjećam se, bila sam u osnovnoj školi, kad je došla bakina poštarica i tiho joj kaže da odlazi u Kanadu. Bježi! Tada nisam razumjela, sada znam jako dobro..
Film smo na kraju trebali ocijeniti. Dala sam odličan.
Na poklon sam od prijateljice dobila i domaće smokve....
Ljubim!
13
čet
11/25
kopilad između zemlje i neba
potok42.blog.hr
u jednom krugu
bog
njegovi robovi
s bijelim kolarima
koji ponavljaju
priče
o krvi
postanka
vječnosti
trgovci mjestima u raju
država i vojska
čuvari
poretka i izrabljivanja.
u drugom
ljubav
ples strasti
tjelesna bliskost
humor
nemiri
let
strah i nada
nagoni
entropija
a mi
nepripadajući
raštrkani
sa svojim
gladima
klimaksima
bolestima,
slobodom
razlikama,
gomilanjem iskustva
prosjačkim torbama,
skrovitim zvjezdarnicama,
snovima,
osvajanjima
mi smo kopilad
čija je majka
priroda
sirova i nepredvidiva
bujna i plodna
a otac nepoznat
svemogući
koji obuzdava
koji guši
koji nadzire
mi smo kopilad
između
majke
koja uči
da slobodno dišemo
i oca
koji traži da
klečimo.
Imati ili biti?
dvitririchi.blog.hr
Putovati ili jesti? ;)
Jesti ili piti? ;)
U životu moras biti čarobnjak ili čarobnica (vještak ili vještica?) da bi opstao, ili barem tigrica, kao Sarini Roko i Cicibela.
Zapravo, u današnje vrijeme da bi opstao jedino to možes i biti - ptica.
Znam, hranila sam u životu dosta ljudi i jedino ptice mogu preživjeti ovu skupoću. Jedno sam se vrijeme lani hranila sjemenkama, zapravo - orašastim plodovima kao...vrana.
Tako mi se ht-jelo.
Eto - brgljez - možda sam vrana?
Mačke su se u mjesec dana udvostručile veličinom i težinom.
Otkako je završilo ljeto - samo pitaju. Ako ovako nastave postat će slonovi, a ja to ne mogu uzdržavati, jer...sto da kažem...ne ponovilo se. Jer nastave li ovako, pojest će i mene i djecu samo da bi omastile brk. I bradu.
Najedu se, odrijemaju malo i nestanu. A ja? Niti rastem niti putujem.
Mozda jednom, kad mi svi odrastu i ja poletim negdje.
Boje jeseni
pozitivka.blog.hr
U svom tom upornom i dosadnom crnilu i sivilu okoline, treba nam malo pozitive. Kad si zarobljen u takvoj okolini, ipak treba na tren izaći iz "takvih okvira" da te ne zatruje svojom zagušljivošću.
Ponekada je takav bijeg okarakteriziran kao kukavičluk, no često ipak ispadne da je hrabrost. Jer, tko želi živjeti u "malim okvirima" koji te stišču i pritišču da zaboraviš biti ono što jesi?
Jedna od najjadnijih ljudskih osobina je podcijenjivanje. Ismijavanje. Nevjerovanje u nekoga da će na kraju ipak uspjeti nekako. A gdje će onda ti neki biti koji su bili sa strane? Nigdje.
I zanimljivo, prisjetih se.... punim 9 godina pisanja. Što je pisanje, što znači.... ne razumiju to svi. Zadnja godina malo šteka, ali tu sam. Hvala svima koji na neki način, ne da me podržavate, nego izvlačite iz mene ono najbolje.
Ritam srca...
dinajina-sjecanja.blog.hr
Odrastali smo u okrilju bučne pedagogije
roditelja. Njegov tata i moja mama su nas uveli
u svijet knjiga, slikarstva, teatra i umijeća življenja.
Bili smo brat i sestra, ne genima, nego srcima.
On je slijedio tragove svoga oca, ja sam otišla u
sanjane daljine. pri susretima smo se sjećali
radosti djetinjstva. Kad se razbolio bila sam
dvostruko tužna, osjećala sam dvije slićne
boli. za supuga i za njega. On nije pobijedio zvjer
koja mu je žderala život.
Radost naših desetljeća osjećam ritmom srca..
Dijana Jelčić
- Statistika
Zadnja 24h
6 kreiranih blogova
148 postova
383 komentara
170 logiranih korisnika
Trenutno
3 blogera piše komentar
15 blogera piše post
- Blog.hr