Blog.hr

ned

11/25

Jedan nezaboravan vikend; Caravaggiova Presa di Cristo u Goriziji, kozji sir u Kobaridu, šetnja do Napoleonova mosta na Nadiži što je spajao Veneciju i Beč; spavanje na sedam stupnjeva s vrećom u Julijskim Alpama; ujutro Cividale del Friuli i Castelmonte, pa povratak preko Soče. Kad imaš godišnju slovensku vinjetu (za cijenu koje se do Splita možeš provesti tek četiri - i nešto sitno - puta u jednom smjeru) i auto koji dijelom pije struju, onda je samo stvar tvoje volje i odmornosti koliko ćeš daleko doprijeti u to meko, podatno i nezaboravno tkivo bijela svijeta. Dobro, o odmornosti nećemo; to se lako liječi. Ona, naime, slatkim glasom veli negdje iza posljednje pive koju dijelimo na Tromostovju; ljubavi, ako ti se bude spavalo, ti samo reci; ja ću ti ispričati sve što trebamo napraviti u kući; to će te razbuditi do kraja... Nije bilo potrebe; čovjek radije vlastitu kuću na Njen užas krsti vikendicom ("da, tako se mi prema njoj i odnosimo, to si dobro rekao").

Na koncu se uvijek oko najvažnijih stvari složimo... i konačno već duboko u nedjeljnu noć, kada se pod vrhom vjetrobrana bude tek pojavljivao onaj slabašni crvenkasti tračak repetitora sa Brežičke gore *, dajemo jedno drugom obećanje - makar i bez riječi, običnim stiskom ruke - tamo na mjestu s kojeg moja ne smije dalje ako želimo sigurno stići kući: ovo moramo ponoviti zimi...

____________________

* "Brežička gora" - interni termin za brdo s repetitorom koji služi kao svjetionik u mrkloj noći već negdje od pravca Krškog kada uvečer hitate slovenskom autostradom kući; brdo se pruža južno od Brežica a odlikuje crkvicom Svetog Vida na vrhu; zapadno od njega s početkom u ubavoj Bušečoj Vasi (Krka!) vijuga cesta što preko Gadove peči vodi do Novog Sela Žumberačkog pa vozačima a i ornijim biciklistima omogućuje krug ako im je stalo do toga da u jednom danu posjete recimo Brežice, Žumberak i Samobor

________________________

Update 24. studenog; budući da Lasta i Meca ne vide fotke preko imgbb-a, pokušao sam kod sebe konačno i sa Postimageom, pa molim da se dojavi jel sada okej :))))

Osmijeh nedjeljom

stella.blog.hr

Vikendom je Lastavica zadužena za humor

sub

11/25

VATROGASCI NA VIRU DOBILI NOVO VOZILO

vatrenevijesti49.blog.hr

VIR
Foto: Kažimir Škrbić

Sigurnost Virana i njihove imovine na otoku na visokom su nivou – poruka je predsjednika virskog DVD-a Rajka Radovića i zapovjednika Zlatka Šitaja. Dobrovoljno vatrogasno društvo Bandira kompletirala je vozni park novim vozilom. Na otok je stigao Mercedes Sprinter za tehničke intervencije i prvu navalu. Dobrovoljno vatrogasno društvo Bandira Vir od ovog je tjedna bogatije za vatrogasno vozilo Mercedes Sprinter za tehničke intervencije i prvu navalu, koje je dobiveno od Vatrogasne zajednice Zadarske županije. Uz ranije dobiveno Steyrevo vatrogasno vozilo s vrhunskom opremom vrijednosti veće od 30.000 eura – donacija kolega iz vatrogasne jedinice općine Ainet u okrugu Lienz, regija Tirol – te MAN-ovo vozilo s tisuću litara vode i kombi za prijevoz devet vatrogasaca, DVD Bandira kompletirala je vozni park.

320

– Od osnutka naše vatrogasne udruge napravili smo sve da u što kraćem vremenu kompletiramo sva potrebna vozila, tehnička sredstva, opremu i ljudstvo. Sada su sigurnost naših građana i njihove imovine na otoku Viru na visokom nivou i sigurnim rukama – iskazao je zadovoljstvo predsjednik virskog DVD-a Rajko Radović. Poseban razlog za zadovoljstvo također je činjenica da će u prijedlogu općinskog proračuna za 2026. biti i sredstva za nabavku nove vatrogasne cisterne od 10 kubika.

Novo vozilo dobiveno od Vatrogasne zajednice Zadarske županije dodatno će se opremiti s 500 litara vode, vodenom pumpom za prvu navalu, škarama i štapnim konstrukcijskim elementom koji se umeće među pojedine dijelove konstrukcije (razupore) te drugim manjim vatrogasnim priborom. Na prezentaciji vozila DVD Bandira Vir pored predsjednika Radovića bili su načelnik Općine Vir Marino Radović, vatrogasni zapovjednik Zlatko Šitaj i šesteročlana vatrogasna posada virskog DVD-a: zamjenik zapovjednika Sebastijan Vulama, Željko Soldo, Matej Đakman, Josip Bašić, Valentina Pernar i Matea Majdandžić. …. morski

BEZ TRAGA

sewen.blog.hr

Dal si biber ili biser ne znam još,
Ja ne bacam ljude sve u isti koš,
Samo pravim se da ne znam kud
Samo pravim da sam za tobom lud.

Dal si pravda ili nepravda za sve,
O tom srce s mozgom još odlučuje
A ja po starom držim se po strani
Kao da me neka neizvjesnost hrani.

Ja baraba, ti baraba, savršen smo spoj,
Tko dobija, a tko gubi u toj priči naivnoj,
Ni ja, ni ti, tek vrijeme izgubljeno je,
I ništa neće pomoći da spasimo tragove...

Malo bjeline i svježine

bez-obzira-109.blog.hr

Po kišnom vremenu rado zavirim u odlagalište starih stvari koje ni
pod koju cijenu ne bih bacila u kantu. To su nekakve sitnice koje mi
znače, to su rođendanske čestitke od dragih osoba koje nisu više
s nama, a ako i jesu nisu sa mnom. Bez obzira na to, sklona sam
zadržati lijepe uspomene, fotografije a često me i misli podsjete na
ljude koji su bili u momu životu a više iz raznih razloga nisu.
U jednoj kutijici čuvam čestitke od naše Smješkice. Ona nije imala
sestru, a ja sam bila "sestrica" i tako počinje svako pisamce i svaka
čestitka "svojoj dragoj sestrici", tako piše i na posveti slike i knjige. Zbog
njenog pristupa životu, iskrenosti, borbenosti, svaki put kad prebirem
po tragovima, svaka suza je popraćena osmijehom. Nas dvoje se
često sjetimo razgovora s njom jer je najčešće zvala na njegov mob
ili sam ja zvala s istog jer tada nisam imala "pametni".

Uzela sam album sa slikama djece, tu nisu samo njih dvoje, tu su sva
ona djeca koja su bila u njihovim životima, tu su moji nećaci i jedina
nećakinja, njegove nećakinje, djeca prijatelja, slike s rođendana i
raznih prigoda. Najmilije su mi one snježne, one gdje smo svi, bez
adekvatne opreme ludovali na snijegu. Osjećaji se pomiješaju, od
radosti do beskrajne tuge za jednim stvorom otrgnutim iz životnog
vrta. Vraćam se snježnim radostima i one me čine djetetom, bezbrižnim,
razigranim, kao u najboljim vremenima.

Naša prijateljica iz jednog gradića u Bosni nas redovito dariva fotografijama
svih vrsta, sadnja, berba, pripreme zimnice i na kraju snježne radosti.

Jutros dok pijemo kavu stiže čitava serija fotografija s puta jučer od nas
prema kući, tek je lagano lepršao. Bojali su se da bi mogli zapeti u prometu
zbog snijega i krenuli ranije. Do sinoć tek malo, koji centimetar. A ono nam
zasladi kavu, pokrivač bez pretjerivanja dvadesetak cm, svjež, bijeli se, a
kaže ona da nije vodenast nego baš pravi k'o da se dodvorava sv. Kati.
Jelke ispred njihove kuće nisu dobile samo sijede vlasi već konkretan pokrivač.
Staza koja vodi s ceste prema kući s debelim tepihom, pa onako dječji razmišljam
kako bi se bilo lijepo provaljati po tom divnom prostiraču. Samo bjelina, nigdje
trunke crnila ni prljavštine kao na sarajevskom. Znala sam ih pitati dok sam
gore živjela..., kako to da kod njih pada crni snijeg a kod nas je uvijek padao bijeli...,
Iz Sarajeva sam također jutros dobila foto s bijelim tepisima i posutim stablima, uz
komentar: "evo ti šaljem malo sniga dok nije pocrnio".

Završavam ovo u mislima na one bijele zime na skijalištima, improviziranim, kao
što nam je i oprema bila čista improvizacija, ono valjanje s djecom do iznemoglosti,
grijanja malih ručica, a oni presretni, ne smetaju crvene ruke, hoće još, još.

Nasmijah se onoj ženskoj snježnoj avanturi za koju sam rekla da bi se mogla
uvrstiti u olimpijske discipline..., ono kad su izvučene sve tepsije iz špahera i
krenulo se u snježnu avanturu po našim nizbrdicama, a ima ih. Disciplina bi se
mogla nazvati "bob jedvasjed", logično, rijetko koja guza se potpuno mogla smjestiti
u tepsiju. S koliko radosti prizivam u sjećanje tu snježnu ljepotu i zimu s najvećim
brojem ispletenih predmeta. Bilo je to vrijeme relativno zdravih ruku i volje za tri.

Danas često provirujem kroz prozor, izlazim na vrata, gledam nebo kako se bijeli
i čekam, čekam da mi se opet ukaže bjelina, da još na trenutak pokušam biti dijete,
razigrano, oslobođeno od svih negativizama, jer sve nedaće, nejasnoće, zločestoće,
sve će pokriti snježna bjelina a u srcima samo milina. Tko zna, možda mi se vrate
talenti za sanjkanje i pletenje uz toplu peć. A la optimizma:)))

Ljutim se

agava505.blog.hr

Ljutim se…
Ta riječ je teška, nije plamen što gori, već je žig koji peče…
nije to bijes munje, već je munja u meni
koja se u oštru sječu riječi pretvara…
sve je u meni napeto,
slušam kako tutnji vrijeme,
ono gazi, nečujno lomi sve što je sveto…

ljutim se na hladan zid kojeg ljudi podižu među sobom…
otuđujemo se od sebe, a time i od drugoga...
živimo u staklenim kutijama, vičući, a ipak nas ne čuje nitko….
gledam lica puna maski u prolazu,
milijun glasova koji govore, a ne kažu ništa...

Novi film o rijeci Krki

goransafarek.blog.hr

Pogledajte novi film o rijeci Krki, o njenom izvoru, slapovima, kanjonu, sedri i kulturnoj baštini naše velike jadarnske rijeke.

Dobro došli na putovanje kroz jedan od najljepših krajolika Hrvatske — rijeku Krku, njezine slapove, kanjone i protočna jezera. Pogledajte dokumentarni film: Krka – Najljepša rijeka Dalmacije
Ovaj video vodi vas kroz cijeli tok rijeke: od izvora ispod Dinare, preko najviših slapova i skrivene povijesti Burnuma, sve do najpoznatijeg prizora — Skradinskog buka, jednog od najimpresivnijih sedrenih sustava u Europi.

I U videu istražujemo:
• izvor Krke i slap Krčić
• Bilušića buk, Brljan i Manojlovački slap
• Roški slap i njegove čuvene „Ogrlice“
• Visovačko jezero i otočić Visovac
• spoj Krke i Čikole, Torak te Kalički busen
• Skradinski buk – najposjećeniji i najveličanstveniji slap
• estuarij Krke, Šibenski zaljev i put prema moru

Kroz kombinaciju kadrova iz zraka, ppod vodom i iznad površine: kanjona, jezera i slapova, ovaj film prikazuje potpuni tok Krke — prirodni laboratorij, povijesnu pozornicu i jedno od najvažnijih zaštićenih područja u Hrvatskoj.

Ako volite prirodu, putovanja i dokumentarne filmove, pretplatite se na kanal i zapratite još videa iz hrvatskih nationalnih parkova i prirodnih rezervata. ?
Snimke: Goran Šafarek i Artlist, naracija Daisy AI

Površinska oštećenja opreme

toco1980foto.blog.hr

Sva oprema se troši i oštećuje korištenjem.

Međutim, danas, čini se, ima jako puno onih koji više pate na vanjski izgled i savršeno stanje opreme koju koriste, nego na njenu stvarnu funkcionalnost; očekuju da bi im fotoaparati i objektivi, i nakon višegodišnjeg korištenja, trebali izgledati "kao ispod čekića", bez ikakvih oštećenja i tragova korištenja. U suprotnom, reakcije idu od kilometarskih lamentacija i jadikovki, preko dodijavanja servisima, pa sve do odbacivanja ili prodaje tog "uništenog" komada opreme.

Takvima je preteško prihvatiti da površinska oštećenja opreme, u vidu nekakvih packi, ogrebotina, udubljenja, oljuštenja boje ili istrošenosti kućišta, nisu razlog za odbacivanje tog komada opreme, ako ne utječu na funkcionalnost iste, i ne narušavaju kvalitetu snimljenih slika,

S druge strane, čak ima fotografa koji su na takve, upotrebom istrošene komade opreme, vrlo ponosni, jer su pokazatelj da su i oni i njihova oprema mnogo toga prošli i još više toga snimili....

NEZADOVOLJNI LJUDI

komentatoricamicaa.blog.hr

*********************

*********************
Camus je jednom rekao, da ga je umorilo ono što nekima mora objašnjavati, pa se okrenuo moru, gledao i ušutio.

Ovdje, na ovom platou gdje se "vidimo" riječima samo - stvaraju se proizvoljna razmišljanja o onome napisanom kroz koje često mislimo da vidimo autora riječi. Pa tako i sudimo : subjektivni kakvi jesmo , stvaramo sliku pod svojom lupom smatrajući, da je objektivno samo ono što mi vidimo.
I griješimo , naravno. Najčešće
Ako sebe opravdavamo ostaje utisak, da opravdanje "čujemo" samo mi, ostali samo pročitaju i dalje ostaju pri svom razmišljanju.
Tu se zatvara krug pisanog dijaloga. Izvan tog kruga i dalje smo sami sa svojom tišinom kao sigurnim utočištem
izvan razumijevanja.
Je li Camus u pravu dok se okreće moru da bi s morem zašutio ?
Vjerojatno jest , jer jedino tišina u nama može nečujno posložiti kockice nemira i u toj jednostavnosti svega
najednom sve postaje jasno i jasnije.

San u snu...

dinajina-sjecanja.blog.hr

Volim ovaj san.
Koji san?
San o snu u snu.
Kaži.
Prokletstvom nam oduzeta
mogućnost susreta
Bio si vuk, bila sam sokolica
Tek u svitanju istovremenosti
dana i noći povratak u zbilju.
Ti još uvijek sanjaš.
San mi daruje osmijeh neba.
Živiš u snu.
Da, u snu o snu.

Film Žena sokol, glumci Rutger Hauer i Michelle Pfieffer bili mi nadahnuće.

Dijana Jelčić

Moj prvi ajvar...

mecabg.blog.hr

Ajvar je jelo.
Stoji u tegli i servira se uz pečenje.
Ženski rod deli se na dobre domaćice, ajvaruše, i one koje ga ne znaju napraviti. Ne bih priznala da ne znam napraviti to crveno, pekmezasto, ljutkasto i priznajem vrlo ukusno čudo, ni slučajno. Onako, izdaleka, pitam kako se pravi i kompjuterski ubacujem podatke u mozak. Peče se paprika, ljušti i ukuva sa uljem dok ne nestane voda.
To je lako. Kupim ja tu papriku, ispečem malo nju, više svoje prste. Oljuštim sve crno, a bilo ga je poprilično i počnem kuhati. Sat, dva, tri, voda izvire iz one smese kao da je u šerpi gejzer. Prska okolo, zid liči na mural nekog slikara budućnosti. 7kg paprike se stislo taman za jednu majušnu teglicu.
Za ručak iznesem slavodobitno ajvar na sto. Probam jednu žličicu, paše uz pečenje. Tako, malo po malo, skoro svaki dan liznem tog ajvara. Susjeda mi negde posle Božića kaže da oni već sve pojeli, a ja se čudim, meni trajala do Uskrsa jedna tegla, a svaki dan jeli… Posle shvatim, ne pravi se tako ajvar.
Sad više ne pitam nego gledam.
Posle nekoliko godina rešim da se upišem u te ajvaruše. Prvo sam danima obilazila paprike, crvene, jedre, ravne.
Kupujem.
Pečem satima, smučio mi se život. Kažu mora se raditi s ljubavlju. Pokušavam se zaljubiti u paprike, napinjem iz petnih žila. Gledam ih zavodljivo kroz trepavice, osmehujem se, uvlačim stomak, a isturim prsa, zabacujem kosu, zavodim ih na sve načine. One me gledaju kao krava mrtvo tele, ne raguju, a i ja nikako da se zaljubim u tu gomilu crvenog užasa koja pravi haos u kuhinji.
Teram dalje.
Ma dostičiću vrhunac kulinarstva, napraviću ja tebe. Gledam ih neprijateljski. Nećeš milom, biće silom.
Sve to treba staviti poklopljeno u neku šerpetinu da prenoći. Naravno, nemam tako veliku, pa trpam u male, sve koje imam. Dva dana jedem suhu hranu ili iz zamrzivača.
Ono crvenio čudo se sleglo.
Sad ga cedim.
Ni za to nemam dovoljno sudova. Probala na vešalice od kaputa, spada paprika. Probala sa cediljkama za testeninu, čaj, male, proćiće zima dok se ocedi. U zlo doba ocedi se…
Kuhanje.
Što ću, kupim šerpetinu za kuhanje. Kuham, sat, dva, mešam, opet kuham, mešam kuham, mešam. Najzad gotovo.
Ponosno trpam u tegle i u špajz.
Kad smo počeli jesti, jedna tegla jedan dan… i ode zimnica dok si trepnuo.
Svi imaju taj ajvar, samo ja ne.
E, nećeš.
Mogla sam birati kupiti u radnji ili na pijaci.

Kupim gotov ajvar u radnji. Računam, bar znam ko ga je pravio. Neka kontrola, kakva takva, je tu. Kasnije pročitam u novinama da ima sve spremno, samo da počne. Čeka se tek tri, četiri godine, ali samo što nije počela raditi ta famozna laboratorija za kontrolu namirnica.
Otvaram teglu kupljenog ajvara. Ono nešto meko, vodnjikavo, neslano, nepečeno, da platiš da ne moraš jesti.Da nije crveno, nego neke druge boje, na primer braon, asocijacija bi bila nezgodna. Bilo mi malo čudno što je tako jeftino. Ma biću ove godine ajvaruša, pa kud puklo da puklo.
Ajvar izručim u šerpicu, dodam ulja, soli, ljute paprike i mešaj. Za divno čudo, dok sam varjačom mešala i igrala čačača ono gotovo.
Za večeru došli gosti.
Iznela sam pečene prasetine i ajvar. Oduševili se. Ajvar položio ispit. Postala sam ajvaruša,sve dok ne priznam da nije moje remek delo.
Ne znam da li zbog odojka ili ajvara, tek pitaju kad ću opet praviti večeru.

Osmijeh subotom