Blog.hr

sub

01/26

Snobizam i malograđanština među fotografima

toco1980foto.blog.hr

Za one koji ne znaju, snobovi su uglavnom egotriperaši koji glume nekakvu "elitu", misleći da su zbog svojih osobina (npr. financije, obrazovanje, porijeklo) ili društvenog statusa "posebniji" i "važniji" od drugih. Smatraju da bi im se svi trebali diviti, bezpogovorno ispunjavati svaki njihov zahtjev, te neupitno prihvaćati i uvažavati sve njihove "nepogrešive" stavove i mišljenja, dok sami s visoka gledaju na okolinu.

S druge strane, malograđani su ljudi koji se stalno pokušavaju dokazati da su "bolji", "važniji" ili barem da "nisu lošiji" od drugih, a to uglavnom rade kroz materijalne stvari, kao što su skupe ili vidljive nabavke (skupo ljetovanje, skupi auto, markirana odjeća itd.), prvenstveno kako bi na druge ostavili dojam i izazvali "divljenje".

Te dvije negativne ljudske osobine vrlo često idu ruku pod ruku, no posebno je žalosno što, osim u svakodnevici, ove osobine mogu biti prisutne i u svijetu kulture i umjetnosti, gdje bi se očekivala veća razina kulturnosti, kolegijalnosti i međusobnog poštovanja. Nažalost, snobizam i malograđanština postoje i u svijetu fotografije.

To je najviše vidljivo u situacijama kada neki fotografi patroniziraju i gledaju s visoka na sve one koje zbog nečega smatraju "manje vrijednim", "manje uspješnim" ili "manje sposobnim" fotografima od sebe, dok se istovremeno "guraju" svaki put kad imaju priliku za samopromociju, iz prostog razloga kako bi pokazali svoju "važnost".

Evo nekoliko primjera...

Neki akademski obrazovani fotografi s visoka gledaju na sve one koji nemaju akademsko obrazovanje ili općenito formalno fotografsko obrazovanje, čak i u situacijama kada su ti "neobrazovani amateri" u stvarnosti sposobni svojom kvalitetom radova debelo nadmašiti "akademski obrazovane" koji nisu u stanju složiti suvisli kadar.

Također ima fotografa koji se naprosto vole hvaliti time kako poznaju druge "velike i važne fotografe", te smatraju da su zbog toga "bolji" i "važniji" od onih fotografa koji ih ne poznaju. Bez obzira na (ne)kvalitetu svojeg rada.

Postoje i fotografi koji, ako dobiju neku nagradu na nekom fotografskom natječaju, a ponekad čak i dovoljno velik broj lajkova i pratitelja na svojim društveno-mrežnim profilima, odjednom sebe smatraju "najboljim fotografima u svemiru i okolici", te nastoje svim silama nametnuti to mišljenje drugima.

Uz to, pojedinci često imaju potrebu istaknuti se najnovijom i najskupljom opremom, uvjereni da je upravo to ono što ih čini "posebnima", zaboravljajući pri tome da dobra i skupa oprema nije garancija kvalitete fotografije. Netko tko ima najnoviju Leicu ili Hasselblad, a nije u stanju složiti smisleni kadar, lako može biti nadmašen od nekog "nevažnog amatera" koji koristi Prakticu ili Zenit.

Svima njima je zajedničko to što druge fotografe uglavnom ne gledaju kao kolege, već ih vide kao "manje vrijednu konkurenciju". Uz to često nemaju ni najmanju volju pomoći početnicima, a kamoli što više od toga, uglavnom iz straha da ih kasnije ovi ne bi nadmašili. Ponekad čak izbjegavaju druženje s njima jer "nisu dostojni njihovog društva", čime često počinju stvarati odbojnost već samom svojom pojavom.

Na kraju, da se ne bi krivo shvatilo, nisu svi fotografi takvi. Postoji mnogo onih koji poštuju rad drugih, dijele iskustva i savjete te nastoje fotografsku zajednicu učiniti boljom, i shvaćaju da kvaliteta fotografije nije u skupoj opremi ili posjedovanju diplome, već u talentu i kreativnosti.

pet

01/26

Pirgo

penetenziagite.blog.hr

Otkada znadem za sebe, čudni su mi dočeci novih godina. Možda su nelogični; jer još kao malenom, bilo mi je posve nepojmljivo da se netko oduševljava zato što se mijenjaju datumi na kalendaru; možda su i nepotrebni i nametnuti – jer dok bi ti spavao i odmarao, većina drugih ti ne dopušta bukom i vikanjem. Zar je ljudima doista potreban neki poseban povod da bi se veselili i družili; zar nije dovoljno samo to što smo živi i što smo tu, i još imamo oko sebe nekoga koga volimo?

I onda još pucanje... Posvema nestvarno djelovao mi je prizor prošlogodišnjeg dočeka čini mi se u Novom Sadu ili Beogradu: deseci tisuća, možda i čitava stotina tisuća ljudi točno u ponoć, u tmini i tišini stoji i šuti sjećajući se onih petnaestoro nesretnika na koje se srušila betonska tabla od nekoliko tona, dok negdje iz daljine, kao s nekog drugog planeta, a u stvari ovoga - planeta mangupa, neodgovornih i površnih, odjekuje poneka petarda. Iz tog prizora izvire neslućena moć ljudi koji to žele biti: bivati ljudima; šute i sjećaju se onih kojih više nema, a po svakom ljudskom i božjem zakonu trebali su sada biti tu... pa mi i samome na oči dođe poneka suza, ili mi se samo pogled zamutio od nestvarne snage te sveprisutne tišine i ljudskosti.

Nema tolikog čovjeka koliki je onaj koji s drugim, svojim susjedom ili bližnjim, umije pošutjeti u njegovoj boli, nastojeći barem malo te boli primiti i na sebe.

No, da se vratimo na priču o Novim godinama; kao jedan od najbesmislenijih od svih tih besmislenih dočeka pamtit ću onaj koji se zbio usred prve ratne zime; imao sam privilegij provesti čitavu tu noć u toplome, provirujući krišom kroz zamračene prozore stražare i gledajući daleke i snažne zvijezde pod kojima je odjekivalo od tutnjave i eksplozija.

Taj okus jeftina vina, paštete iz konzerve i prestarjela kruha po vojskama moje mladosti pratit će me čitava života kao kletva; zato sada nove godine dočekujemo pod poplunom u potpunom zamračenju, nakon što se pogleda kakav dobar film te se nakon domaće orahnjače gutne nekakav porto; vani i dalje traju ratovi i nema previše onih koji ti iskreno žele dobro, pa moraš dobro znati tko je onaj kojeg ćeš pripustiti uz svoj trbuh i obraz, da ti pokaže da smo još živi i da živjeti vrijedi; da je baš svaki dodir, osmijeh i pogled svet, važan i nezamjenjiv.

A onda dubok i ne predug san... Gotovo desetljeće i pol, čak i jednom kada je na samu Novu godinu ujutro padala ledena kiša, ja sam hodam i lutam šumom; slušajući kako svijet uistinu zvuči i pjeva sebi u bradu dok čeka da prestane i utihne naša buka i hektika.

Nerijetko se, hodajući novogodišnjom zorom orno i čilo kroz maglu i hladnoću sjetim one nezaboravne epizode s početka jedne od meni najdražih serija u povijesti (X-files); epizode u kojoj Mulder otkrije dobru vilu koja ispunjava tri želje, pa mu prva od njih bude mir u svijetu – a vila ni da trepne; učini što je Mulder poželio: u taj čas iz svijeta nestanu ljudi; papiri se još tiho spuštaju s visokih katova nošeni povjetarcem, a na svijetu rade još samo semafori i parno grijanje oblaci kojeg se dižu iz podzemlja; nastupio je mir – jer nikoga nema; eto na tu priču mene sjeća to prvo jutro svake godine.

Prvi od ova dva događaja koje vam želim opisati zbio se jedne od prvih godina otkako činim to što činim; bilo je to još ono doba bez asfaltiranih rekreacijskih staza i prilaznih puteva izgrađenih vještim i marljivim iscrpljivanjem briselskih fondova, da se nađe i za nas, i za kumove, i za širu rodbinu – doba kada su šume bivale šumama, makar rasle i na trista metara od prvih kuća, pa su se njima krda srna spuštala do potoka u zoru, da se napiju vode i napoje prije nego će pobjeći u dubinu i zaštitu sigurne majke.

Hodao sam tada tim ledenim svijetom onakav kakav hodam i danas, samo sam sada mnogo sporiji i slabiji; više mi je svejedno a manje sam gorljiv u tome poslu. Hodao i šutio, grabeći rukama i nogama uz brdo, provlačeći se često između zaleđenih i ogoljelih stabljika, grančica i ploha grmlja i šuštava odumrlog lišća što tek da nije opalo na tlo.

I tako sam sišao u dolinu punu malenih raspjevanih potočića od kojih jedva da si mogao čuti zvuka; pa iza nekog debla i gomile granja i grmlja, opazih maleno, živo, pjegavo, uplašeno lane; svo je u očima i drhturi na posljednjem noćnom ledu, možda i samo izgubljeno ili napušteno.

Pirgo!

Sudbina je čovjekova da prestane vjerovati u ideale za koje je još do jučer bio siguran kako je spreman za njih mrijeti; tako je i meni te godine i te zime sam Pirgo došao pred noge: uplašeno, izgubljeno lane pjegavih bokova, ukočeno od straha na nekoliko metara daljine koju su ispunjavale zapreke što su nas dijelile.

Toga sam se časa, gledajući ona dva tamna ogromna oka koja kao da nisu s ovoga svijeta, sjetio blatne ledene šume pod čijim sam skutom doživio isto što i onaj Pirgov suputnik - dječak u noveli Anđelke Martić; pod tamnim nebom punim svijetleće tanadi i dalekog užarenog željeza što šišti zrakom ti možeš ili ostati čovjekom, njihovim ili našim - ili postati Pirgo. Vječita lovina; sluđena i uništena silom, ratom i zlom koje se ne da nikako i nikada popraviti.

Kada sam bio malen, pa se u školi čitalo Pirga, pojma nisam imao da ću jednoga dana biti osuđen na to da tek kao starac konačno saznam što je u stvari Pirgo imao reći svom dječaku iz vojničke pozadine koji se obreo usred nekog strašnog ratnog boja sprijateljivši se s lanetom.

U to doba jednostavno – kao i svako zaigrano dijete mira i radosti – nisam imao baš ničega što bi me privlačilo ratu i pričama o njemu. Oko mene bilo je dovoljno nemira i sile; dječaci bi se svako malo tukli, nadjačavali i dičili raznim oružjima, automobilima, sjajnim i moćnim napravama; u takvom društvu važno je bilo ne iskakati, ne odavati drugima da nisi kao i oni; ne pokazivati slabost.

Tek poslije, stići će godine u kojima ću svu tu gomilu djece ostaviti postrani; nema demokratičnijeg mjesta od osnovne škole da čovjek nauči gdje u stvari živi; u osnovnoj školi djetinjstvo će zajedno provesti buduća propalica i doktor znanosti; skladištar i liječnik; neradnik i radnik. Svi zajedno sjedit će u tim drvenim klupama kao da će to njihovo sjedenje trajati vječno i neprolazno – i kao da već kroz koju godinu njihovi životni putevi neće poći svaki na svoju stranu.

Onda ti u životu nadođu gimnazije i fakulteti; mjesta na kojima si okružen sličnima ili istima; pojma zapravo nemaš gdje živiš i tko su ljudi oko tebe. Tu su tek jedino vojske i ratovi da te sjete na to kako iza ugla ne postoje ljudi koji bi željeli isto, već neki drugi, što su spremni otimati i oduzimati; kojima sila i tmine nisu strane ni nepoznate. (Morat će proći desetljeća, čitavi dijelovi stoljeća, pa da shvatiš kako niti ovi što izgledaju milo i lijepo nisu ništa bolji i kako i oni još bolje i više znadu otimati, varati i prisvajati.)

Zato te toliko i prenuo taj mali stvor na rubu šume jednog ledenog novogodišnjeg jutra, prije nego će tiho i brzo odskakutati iz tvog života: Pirgo će ti imati za reći upravo ono što je imao za reći svoj djeci u onoj davnoj, već zaboravljenoj pripovijetci; da na ovom svijetu nema spokoja ni radosti – ili da postoje samo rijetko, kada gotovo čitav svijet spava i kada Bog tiho i snažno nad njime diše poput uzbuđena starca u zimsko jutro, ne bi li iz njega otpuhao svu nevolju, obijest i sramotu.

Ne postoji svijet odraslih u kojemu bi se moglo pronaći spokoja i pravednosti; to će ti govoriti Pirgo; reći će ti sve ono što nije mogao niti smio priopćiti ti onda kada su ti ga čitali. Jer nije smio; jer nisi htio; jer čas taj još nije se zbio.

Poći ćeš dalje tom mračnom i mrtvom dolinom svijeta poput duha; svako će te novogodišnje jutro u njoj ugledati sve starijeg i nemoćnijeg, da ti utka još malo snage i utjehe u oči i da te obodri za vrijeme što za tobom dolazi van nje.

Doći će tako i posljednja od godina koje do danas pamtiš; godina što je otpočela maglom i injem umjesto sunaca i toplina; pa ćeš se kroz prvo njeno jutro njome uspinjati onim istim brdom s dušom na nosu i očima nad nožnim prstima – da bi opet nekako više zdesna, blizu sebe a dovoljno daleko, da bude kao da je iz onog nekog drugog, sretnijeg i boljeg svijeta, do tebe dospio zvuk lomljenja granja i šuštanja lišća: to pored tebe skakuće i trči nekakav smrznuti i razigrani pas; napušteno i zaboravljeno štene iz duboke šume; prestravljeno sinoćnjom pucnjavom i paklom eksplozija; odlutalo daleko od posljednjeg čovjeka da se spasi kako se skakavci i vrapci spašavaju od vatre i požara što hara; u spokoj jame od truleži, mraka i ničega.

I opet gledaš to što ti se posla s visine u život kao nagradu i ničime zaslužen poklon; iz vrele mu njuške divlje sopće dah u ledeno jutro; na mokrim i blatnim resicama od krzna primiše se led, blato, prljavština; a ispod njih gledaju te znatiželjne i tople, tamne i duboke oči; oči onoga koji nije od ovoga svijeta, samo je u njega poslan da se sam gospod Bog s kerubinima i anđelima i svitom nebeskom još jednom - posljednji put - kroz njih uvjeri u što se taj svijet pretvorio, pa da konačno spozna kako baviti se njime i nema velike koristi, dok ga ne utopi i spali kao što djeca rastrgaju i spale bilježnice posljednjeg dana škole pod prvim snažnim suncem radosti i ljeta.

I tako ćeš, razmišljajući više o svojoj nego li o sigurnosti i dobru tog nesretnog pseta, napraviti jedan posvema nesvjestan pokret rukom, ili glavom, ili oboje; posegnut ćeš negdje u džep ili ruksak za nečime što bi tek poslije mogao shvatiti što je; jesi li ga htio rukom dotaknuti i reći mu da se ne plaši; ili mu pružiti kakav razmrvljeni slani keks što ga uvijek sa sobom nosiš na dnu ruksaka, ili nisi zapravo želio ništa, nego samo toj nevoljnoj i radosnoj lutalici pružiti glas i pogled utjehe i sigurnosti – to još do danas nećeš saznati. Bit će to dovoljno da stvor još jednom ili dvaput poskoči u zrak i dočeka se na prednje noge – možda niti tri metra daleko od tebe; pa potom hitro i beznadno odluta nizbrdicom ni u što; daleko, dovoljno da ga više ne možeš dozvati ni vidjeti niti čuti.

To je ono što nam je, samo da ste to umjeli i željeli slušati, Pirgo onomad imao za reći, a kada čovjek pošteno pogleda, i nije bogzna što: ništa više ne možete učiniti; budite tihi i smjeli i spokojni; čučite na dnu svojih duša kao što davne, zaboravljene školjke pod olujama i nad zemljotresima čuče na dnu oceana i čekajte ono što nikada neće doći.

Pa kako onda sva pirga ne bismo izbacili iz lektira; da nam kvare preostalu mladež i truju obesmišljenu starčad što lutaju šumama u zoru?

Kodak Charmera

toco1980foto.blog.hr

Kodak Charmera je minijaturna Kodakova kamera, veličine privjeska za ključeve, koja, unatoč malim dimenzijama, omogućava snimanje fotografija i videa u, za današnje pojmove smiješno maloj, rezoluciji od 1.6 megapixela, na microDS memorijsku karticu.

The Kodak Charmera is a Tiny Digital Keychain Camera Sold in Blind Boxes

Nakon što je puštena u prodaju, rasprodana je u roku 24 sata...

The Kodak Charmera Blind Boxes Sold Out in Just 24 Hours

Iako ta minijaturna kamerica izgleda zgodno zbog "retro" dizajna, zbog niske kvalitete izrade i male rezolucije snimaka, prilična je vjerojatnost da će nakon početnog zanosa, a upravo zbog svoje nekavlitete, postati samo još jedan novi komad elektroničkog otpada

Kodak Charmera Review: Reto Makes a Retro Redo

No bez obzira na to, nedavno je jedan čovjek, na tu minijaturu, štosa radi, odlučio nakalemiti pravi objektiv...

What Happens When You Put Big Lenses on the Tiny Kodak Charmera?

ZA DOM SPREMNI

sewen.blog.hr

Zašto dica viču, "za dom spremni"?
Zato jer su ostavljeni!
Niko se ne brine za njihova stanja
A njima je dosta šaputanja.
Tili bi disat na oboja pluća
Jer tisna im je kuća!

Zašto narod viče te stare parole?
Zato jer ih više ne vole!
Kad nemaš izbora, nacionalizam pali
Da bi za sebe sva svitla ukrali!
I svi su isti, nebitno pod kojom bojom.
Hvale se lažno Hrvatskom mojom.

Svit je u gabuli, svit se ne trpi!
Ma iskidano se lako okrpi!
Pa šta da se vidi, barem je cilo...
Danas se sve razvodnilo.
Znam nemoš oladit juhu u tren
Ne smije se čovik ostavljen!

Zamrzit je uvik lakše od volit.
Prikinit lakše nego zamolit!
Ja bi da "za dom spremni" svi viču!
Šta više kliču, lakše se miču.
I poslin neće imat ko vikat!
Ajmo se zato svi skupa slikat!

Novogodišnji bor

stella.blog.hr

Volite li da kitite jelku za Novu godinu? Ja obavezno.

(NE)ZABRANJENI SNOVI

komentatoricamicaa.blog.hr

Sanjate li snove gole s izlistanim istinama
u kojima stida nema pa se snova ne stidimo ?

Noć nam dopušta ono što jutro zabranjuje:
da sve želje dišu uzdahom
i da koža pamti ono što um zaboravlja.
griješimo nesvjesno bez oštrine ni prema kome
čak ii bez imena

svima nam je zajedničko noću:
da postajemo iskreni.
Ljubimo one koje danju zaobilazimo mislima,
priznajemo žeđ koju skrivamo iza pristojnih rečenica,
prelazimo granice bez straha od posljedica.
tijelo govori jezikom koji danju zaboravimo.

Tamo se usudimo pomisliti,
usudimo poželjeti,
usudimo ostati...
....I da
sanjajmo, zašto ne
U snovima griješimo tiho,
tek šapatom izgovorenim "da"
koje ni jutro ne
... smije čuti...

Foto : Pinterest.com

čet

01/26

Sretna nova!

litterula.blog.hr

Srdačno pozdravljam sve blogerice i blogere i nadam se da će nam ova godina biti bar malo bolja od prošle!

Minus i plus

luki2.blog.hr

Ovih dana razmišljam o Kosovu. Previše gledam vijesti:((( Pročitala sam na portalima da je jedan čovjek, slaveći Novu godinu u Sarajevu, ušao u tramvaj u kojem su svi pjevali: "Minus i plus, ko Amer i Rus..... Magazin, sa Jelenom Rozgom.
Dakle, to je bila pjesma s kojom smo mi, sudionici odlaska na Kosovo, ulazili u naše novo obitavalište na idućih mjesec dana. Kada sam vidjela uvjete u kojima ljudi žive, zaključila sam da je rat veeeeliko sranje i nema tu pobjede....:((((( Strašno! Nedostajali su osnovni životni uvjeti, komunikacija, struja....Bože, kad se sjetim.....Od tada rat ni primirisati....:((((
Kad vidim crnokošuljaše, na mah se smrznem.:(((((( Odvratna žgadija, koja nema pojma "što je bilo".....Eto, između ostalog i to je bilo, nenormalni.

Nakon nekog vremena na Kosovu, a kako sam bila vezana za baku, osjetila sam kako nešto s njom nije u redu. Pokušala sam zvati, i to pomoću telefona koji je koristila vojska. Jer ništa drugo nije funkcioniralo. Ništa. Nitko se ne javlja. Zovi mamu. Mama provjerava. Baka je pala u kadi i s obzirom da je bila sama u Bratislavi, nije mogla dozvati pomoć. Uz pomoć susjede Beatke, ipak smo pomogli baki. Beatka je još živjela nasuprot bake - pisala sam o njoj ovo ljeto- jesen, kad su njena obitelj i ona otišla put mora. No, zaustavila se u Zagrebu da se nađemo na kavi. Pretvorilo se u cijelo popodne druženja, pa u večeru....Uglavnom, provalili su baki u stan i spasili je iz kade. Srećom, nije bila polomljena, samo se poskliznula i više nije mogla izaći iz kade.

Toliko smo moja slovačka baka i ja bile povezane. Jedna drugu smo osjećale.

Minus i plus

Jesi li blizu il' me vara osjećaj?
Čujem li tebe ili srca otkucaj?
U ovoj priči sve me navodi na grijeh
Život mi već odavno nema raspored
Ne priznaj nikome da ideš kod mene
Preskoči pitanja i sve stepenice
Kad vidim te za srce zalijepi se med
Jer jedanaesta za me ti si zapovijed
Trebam te ja
Nije način da
Okrećeš mi leđa zato jer smo razlika
K'o minus i plus
K'o Amer i Rus
U mom svijetu ti si korov, a ja hibiskus
Trebam te ja
Nije način da
Okrećeš mi leđa zato jer smo razlika
K'o minus i plus
K'o Amer i Rus
U mom svijetu ti si korov, a ja hibiskus
Ne priznaj nikome da ideš kod mene
Preskoči pitanja i sve stepenice
Kad vidim te za srce zalijepi se med
Jer jedanaesta za me ti si zapovijed
Trebam te ja
Nije način da
Okrećeš mi leđa zato jer smo razlika
K'o minus i plus
K'o Amer i Rus
U mom svijetu ti si korov, a ja hibiskus
Trebam te ja
Nije način da
Okrećeš mi leđa zato jer smo razlika
K'o minus i plus
K'o Amer i Rus
U mom svijetu ti si korov, a ja hibiskus
Jesi li blizu il' me vara osjećaj?
Čujem li tebe ili srca otkucaj?
U ovoj priči sve me navodi na grijeh
Život mi već odavno nema raspored
Ne priznaj nikome da ideš kod mene
Preskoči pitanja i sve stepenice
Kad vidim te za srce zalijepi se med
Jer jedanaesta za me ti si zapovijed
Trebam te ja
Nije način da
Okrećeš mi leđa zato jer smo razlika
K'o minus i plus
K'o Amer i Rus
U mom svijetu ti si korov, a ja hibiskus
Trebam te ja
Nije način da
Okrećeš mi leđa zato jer smo razlika
K'o minus i plus
K'o Amer i Rus
U mom svijetu ti si korov, a ja hibiskus
Minus i plus
K'o Amer i Rus
U mom svijetu ti si korov, a ja hibiskus
Izvor: Musixmatch

Kad sam se vratila, nastao je "Dnevnik s Kosova"....

Nisam mogla odoljeti:

Mia u Disney izdanju. Hvala, Chat gpt!

Ljubim!

Pita

bez-obzira-109.blog.hr

Koliko je u godini bilo dana toliko je slojeva
pite
slatke
slane
bijele
sive
slagala sloj na sloj
prazna
ne samo jedna
opet ispočetka
svi namazi došli na red
hladni zimski
cvjetni proljetni
vreli ljetni
uspješni
mazala sam radost
miksala jesenjim kremama
šokantan namaz krajem jeseni
tjednima se mučim glazurom
s maksimalnim trudom za ublažavanjem okusa
gorčina se skriva u pokušajima miješanja slatkoće
završni pečat pjena od nade
šaljem ti komadić
ti znaš pronaći radost
ne daj se mila
složit ćemo mi svježinu
umotanu u novo ruho
rezuckati komadiće ne osvrćući se
opet ćeš biti nova ti
moja jedina

Stigla Nova, pa što....

agava505.blog.hr

Još jednom smo zakoračili u takozvanu Novu godinu…
bliješteću, varljivu, uz čaroliju vatrometa zavaravajući nas
kako je svijet zdrava jabuka i da za trulež ne zna…

zavaravali smo se da će novi kalendar konačno misli i snove staviti u red...
čaše su zveckale, neki su glumili sreću, neki su lice stavili pod duplu dozu pudera …
mreže pune srebrnih želja ozbiljno su upozoravale
da o promjenama i odlukama ne treba govoriti ozbiljno
jer mamurluk odrađuje svoje….
mamurluk je ona slatka fatamorgana
koja će pokositi sve zacrtane ciljeve i poruke…

fasade, blještave, svjetlucaju lažnu sreću disfunkcionalne obitelji
koja je bar za doček riješila biti sretna u ravnoteži sa svojim obećanjima…
slušam, još se vani puca, još se u nebo katapultiraju boje i grmljavina…
ispucala se tu hrpa eura pred suznim očima i gladnim ustima…
koga je briga,
prodaja donosi dobit ali ne gladnima i siromašnima…

možemo li odgovoriti što to točno znači Sretna Nova…
sretna kome, u čemu, od čega…
možda nije sreća nova, nego slučajna,
poput kapi koja padne gdje hoće
lijepo je vjerovati, makar znamo da nećemo dati odgovor…

znamo samo da ljudi vole početke,
a da stare izgovore pakiraju u novu ambalažu….
i tako sebe lažu…
stigla je Nova…
pa što…

jedino bitno je sačuvati mrvicu zdravlja,
s novim kalendarom i istim rukopisom ispisivati sve ono
što oni koji nisu hrabri kao blogeri,
na rubu dana mahnuti brizi
i ne shvaćati uvijek,
baš uvijek sve
ozbiljno
i sve
osobno…

slike: moje...
tako je bilo kod mene
kada se za jednu Novu dogodio
valcer pahulja...

Ono što smo bili

potok42.blog.hr

Lakše je onima
koji nikad nisu vidjeli i osjetili snijeg –
nego nama,
kojima su se pahulje topile na licu
i bijelile vunene kape,
kojima je zima ostavljala sjećanja na koži.

U našim postavkama
izbrisana su sva iščekivanja,
opozvane su sve komande
za prilagodbu.
Mi smo odjavljeni ljudi,
napušteni od vremena.
Ali tragovi zimskih poljubaca
još uvijek čuvaju ono što smo bili.

Richard Brautigan, ta luda

huc.blog.hr

beatničko-hipijevska zvjerčica,
taj divni brkati morž,

jednog sparnog ljetnog poslijepodneva
u svojoj ukletoj kući na rubu šume,
s pogledom na Tihi ocean,
zapisao je:

“Da je barem tri i pol posto ljepša...”

I doista —
da je samo tri i pol posto ljepša,
da nema one široke bokove
poput Venere Wilendorfske
i onu merlotsku bradavicu
iznad gornje usne —

već bismo se, i ja i zidovi,
užareno znojili
u polumraku kamene otočke kuće
koju je, poput Jeffersa,
kamen po kamen,
gradio njezin djed.

Djed, također pjesnik
trapističkih tišina.

Ovako —
tri i pol posto
odvaja me od Raja,
i od mogućnosti
da si potpuno sjebem život.

Počela je

andrea-bosak.blog.hr

Nova 2026 godina, naravno kod mene bez smijeha a Vama, da Vama svima koji me pratite i onima koji me ne prate uistinu želim godinu novu punu
zdravlja, sreće, radosti i osmijeha, te da Vam svima bude uspješna više no ona koja je sa ponoći otišla u nepovrat.

SRETNO VAMA NOVO LETO 2026

TAKOZVANO VRIJEME

komentatoricamicaa.blog.hr

ugasila se buka Silvestrovska, sve petarde,
raskošni vatrometi , umukli su konačno i
takozvani sretni ljudi u takozvanim željama sebi, urbi&orbi
običaj je kažu, lijepim željama natovariti godinu dolazeću
zbrojiti je onim proživljenim a godine su samo dogovor sa Svemirom
nikad ni od koga potpisan: propisan doduše, s tri točke na kraju
zato je svaka Nova - novo vrijeme iluzija da nešto novo svima započinje
ma vraga ...ne započinje nego se nastavlja spoznaja
da smo svi mi
oni koji stare
oni koji broje dane i godine
oni koji se nadaju ičemu ikad
vrijeme prolazi nepomućeno
bez naših imena
bez naših želja.

Doček Nove, otmjeno

stella.blog.hr

Najdraži način dočeka Nove godine? Kad grad
organizuje doček "Otmeno" u Guarneriusu.
Sladjana i ja smo neizmerno uživale.

Dirigent: Ljubiša Jovanović
KAMERNI ORKESTAR KAMERATA SERBIKA

Solisti:
Milica Zulus, violina

Anđela Josifovski, viola

4 tanga za violinu i violu
Milica Zulus & Anđela Josifovska

U novu godinu ušle smo uz "Libertango"
Bobana Bjelića

A onda ide vinska pesma iz opere "Travijata"

Valcer za učesnike programa

A moglo je da bude i ovako...