Sve kategorije po listama
13
uto
01/26
Odmak od stvarnosti, a stvarno je
bez-obzira-109.blog.hr
Oni su neki drugi ljudi, drukčiji od gotovo svih na ovoj lopti koju dijele s nama.
Rijetki za njih znaju, nikada nisam ni čula, ali zahvaljujući dokumentarcima
koje rado gledam upoznala sam ih i drago mi je zbog toga.
Davor Rostuhar nije enigma u svijetu dokumentaraca, ali ovo što nam je večeras
pokazao oplemenjuje dušu i potpuno se predaje misli da su ljudi, neovisno o boji
kože, načinu života, kao i ostalim različitostima vrijedni svakog štovanja, osobito
ako takvi nikoga ne dodiruju tim istim načinom života.
Za razliku od svih civilizacija i civilizacijskih dostignuća u svim sferama, oni su uspjeli
zadržati potpunu autentičnost, i ono najbitnije, ljudskost, opuštenost i osjećaj jednih
za druge bez primisli kako su baš oni zaslužili više od ostalih.
Mali narod Hadza, učahuren na tlu Afrike, danas živi kao i onda kad su nastali u nekom
dalekom vremenu. Njima nisu važna tehnološka dostignuća, ne zanimaju ih kamere ni
mobiteli jer to njima zapravo ne znači ništa u praktičnom, svakodnevnom životu.
Nemojte misliti kako bih u ovim godinama bila spremna živjeti u divljini skupljajući plodove
i čekajući da članovi moga plemena muškog spola donesu lovinu, naravno da ne.
Ovdje se radi o pristupu životu, sraslosti s prirodom koja im je u službi i kojoj su u službi.
Ne poznaju stres, nema zabilježenog primjera raka ni mnogih bolesti koje "krase"
civilizirana izrabljivačka društva, ona koji u pravilu izbacuju jednu grupaciju koja nema
mjeru, nema osjećaj da je i onaj drugi isto čovjek sa svojim potrebama.
Kod njih se ne gleda tko je pogodio žirat, divlju svinju, svi su na okupu i svi sve dijele.
Pojam slobode kod njih se podrazumijeva, svi mogu biti tu ili otići ako to žele, žene
nisu svojina već ravnopravne članice plemena. One su majke, žene, sakupljačice bobica,
beračice raznih jestivih plodova kojih je u izobilju. Žive za današnji dan bez straha da
bi mogli ostati bez hrane, oni se za istu brinu, love, skupljaju. Koriste sve što priroda daje,
veseli su , razgovorljivi, očito ne poznaju zla. Svi koji su dolazili u namjeri da njihov svijet
prilagode svomu naišli su na ravnodušnost, a oni sami nisu našli potrebe mijenjati taj svijet.
Pokušaj vlasti da djecu privuku školi ostali su tek u povoju. Dijete krene u školu i tamo
doživljava ponižavanja od mjesne djece, dobiva batine od učitelja i nakon kratkog vremena
odustaje. Njihov svijet je bez nasilja, bez prisile, on se sveo na vrlo mali broj ljudi i ako ih
se bude prisiljavalo ili zlostavljalo u cilju promjene njihovog načina života, oni su mrtvi.
Naslanjam se na zaključak gospodina Rostuhara, o gledanju na te ljude kao i na sve one
koji su svojim izgledom, ponašanjem i bilo kojim tipom različitosti vrijedni našeg poštovanja.
Svijet u kojemu mi živimo miljama je odmaknut od uvažavanja onoga do nas, vidimo to na
svakom koraku, od mikro do makro lokacija. Odmaknuti smo od solidarnosti, osjećaja za
drugog, skloni posezanju za onim što nije naše, ali naša "važnost" za opstanak svijeta nam
dopušta da taracamo sve pred sobom jer baš mi smo poslani da budemo vlasnici svijeta,
vlasnici pojedinca. Čudimo se kako se svijet promijenio, kako više nitko ne prepoznaje čovjeka
u čovjeku, vidi samo boju, status u društvu, neku imaginarnu ideologiju koja to nije.
Ovo je bio samo moj naivni izlet u svijet nestvarnog za nas ljude utopljene u globalizam očima
uprtim u tv ekrane gledajući i slušajući tko je slijedeći na meti i od koga. Onda se s pravom
unosim u život tamo nekog, po nama primitivnog plemena koji ne pripada civilizaciji ali zato
cijelim bićem pripada sebi i onima koji su njegov dio, gledajući svakoga kao samoga sebe.
Nekada davno o tomu je i naš Isus govorio, barem tako piše.
Dalmatino povišću pritrujena
komentatoricamicaa.blog.hr
Sičanj je, grub i ladan i vitar jaki i škuro nebo
i nema nego se držat doma a vanka samo kad moraš.
Vrime je to, kada se u Dalmaciji pritvaraju škure koje držimo na libar da bokun svitla uđe ,
užiglju se špakreri na drva ko ih ima , kuva se malo žešća spiza , jer od leđere nema koristi ni kriposti. Vaja nam durat tako da poštujemo adet naših starih , pa se kuva raščika sa suvim lebrima ili gnjatom od gudina, fažola sa orzom i kiselim kupusom , sve lipo šesnoi obilato da ima za svijer i za večeru ostane.
Svit od familje je nekako bliži jer je studeno pa i mladi ne gredu vanka kako bi tili .I tombula i briškula i sve to se igra i ćakula, jer su dani malo dulji a i svit u ovoj ladnoći željan jedan drugoga
Po večeri frigaju se pršunate i svaka mati je atento da dica ne kradu jer se kaže, da će onda više popit uja kod friganja. Padne i pisma od radosti i dosade onako šoto voće , dođe susid susidu i ćakula o svemu pane.
Kontrade, kalete i sve lipe užance čekat će nas do pramalića , a onda će se moć opet u đir do Rive, Peristila, pazara , do ribarnice pripune svita i ribe i dragih ljudi u prolazu.
Za pravo reć , ova ladnoća nas ni umela , nego samo pokazala, da je ovod život lip , ma i more kad poludi je lipo samo triba znat guštat u ovemu što imamo ovod
foto: S.Šegvić
Po jutru se ne poznaje dan
bubuleja.blog.hr
Znala sam da ne mogu dva dana zaredom biti dobro. Ne mogu! Jutros sam se jedva digla iz kreveta. Ka glista sam se koprcala po krevetu dok nisam uspjela sjesti. Kad sam ušla u kuhinju, došlo mi je slabo kad sam vidjela “kućice” od Princeza. Nemam ni snage, a ni volje puniti ih kremom pa sam mudro dočekala asistenticu s posebnim zadatkom. Nije se bunila i s veseljem je bezlične pogačice punila kremom pretvarajući ih u prave princeze.
A ja sam nakon što sam se razgibala napravila kolač od čokolade.
Posjetom me iznenadila Gorana. Od milja zvana gospođa Goga je, za one koji ne znaju, moja prva asistentica. A sve prvo se pamti. Silno me razveselila, naravno ne samo zbog rođendanskog poklona nego zbog same njene pojave i izuzetno dobrog karaktera kakav se rijetko danas može naći. Osam i po’ godina smo se mi družile i imam osjećaj da me ona poznaje bolje nego što znam samu sebe.
Pored svih poslastica koje sam spremila za svoj rođeni dan, Goranu sam počastila čašom vode. Ona ne samo da je vegetarijanka nego je i zadrti vegan koji se čvrsto drž i svojih principa. Poštujem njen izbor, ali kako bi joj bar nešto dala, darovala sam joj svoju knjigu “Ne razumiš!”. Gospođi Gogi ne moram ništa objašnjavati. Sigurna sam da ona razumi SVE,
A ti ako ne razumiš, pročitaj
Ne razumiš
I tako, ipak, dva dana zaredom mogu biti dobra.
KRENULA SEZONA
zgmazoretkinje.blog.hr
Krenula je sezona. Svi timovi od ponedjeljka imaju treninge. Sad se spremamo za veliki godišnji koncert "Mažoret bajka".
- subota 17. i nedjelja 18.1. DVD Dubrava (Trenerska škola, ispiti), o/o ????
- četvrtak 22.1. u 18:00 sati hotel Westin (Izbor za sportaša godine sa invaliditetom), o/o Suza
- ponedjeljak 2.2. u 16:45 sati službeni ulaz Maksimirskog stadiona (Dinamo-Vukovar), o/o ????
KOLIKO HUMANITARNIH NASTUPA SMO ODRADILI
Od prosinca 1993. do danas. odradili smo 406 humanitarnih nastupa. Naš prvi humanitarni nastup bio je podjela poklona djeci palih hrvatskih vojnika na Božićnom sajmu Zagrebačkog velesajma, 22.12.1993.
KAKO SE PROIZVODE ŠTAPOVI
Zagrebačke mažoretkinje nikada nisu uvozile štapove. Uvijek smo ih proizvodili sami, a nakon 30 godine proizveli smo preko 110.000 štapova.
DRVENI ŠTAPOVI
Prve štapove proizveli smo prije više od 28 godine, davne 1993. godine. Bio je to doslovce štap iz kućne radinosti. Imao je plavu palicu i žutu nepravilnu kuglu, te žute resice iz kugle. Nikako nam nije bilo jasno zašto „trokira“ prilikom vrtnje, t.j. nepravilno se okreće. Morate znati da u to vrijeme nije bilo interneta, a da je u Hrvatskoj bilo tek tri mažoret tima, koji ili nisu imali štapove ili su imali štap sa jednom kuglom. Dok nam jedan tata, profesor fizike, nije rekao da je to zato što je kugla teža na jednoj strani. Stoga smo pokušali sa dvije kugle i ostali totalno pozitivno šokirani. Plavo-žuti štapovi su kasnije promijenjene u plave štapove sa bijelim kuglama, koji su krajem devedesetih godina postali bijeli štapovi sa plavim kuglama. No, kako su plave kugle ostavljale tragove po zidu, a bijele su i bolje opisivale kružnicu što daje bolji efekt kod bacanja i rotacija, nekoliko godina kasnije ponovno smo se vratili na plave palice i bijele kugle, što imamo i do danas.
Prvi seriju manufakturnih štapova napravili smo 1994, njih stotinjak. Štapove smo radili tako da smo kupovali dva metara dugačke palice koje smo rezali na 60 cm, dok smo kugle dali tokariti. Sami smo lakirali štapove i spajali ih. I danas slično proizvodimo drvene štapove. Kugle i dalje dajemo tokariti našem stalnom proizvođaču, samo što palice dajemo strojno rezati i baždariti. Potom se kugle i palica lakiraju prvo temeljnim lakom, a potom sa dvije boje koje zahtjeva naručilac. Ovo lakiranje se obavlja u posebno izrađenom gnijezdu za lakiranje, te se suše na visokim temperaturama na posebnim kalupima. Nakon toga se štap spaja posebnim ljepilom. Godišnje proizvedemo oko 300 drvenih štapova za nekoliko mažoret-timova.
1995. godine naša nova trenerica Virginie Cathelain iz Francuske je sa sobom donijela metalne štapove iz SAD-a. Ovi štapovi su nas očarali, a sa njima smo mogli daleko više. Stoga smo krenuli sa intenzivnim istraživanjem kako materijala, tako i zakonitosti štapa. Za tu svrhu angažirali smo niz vrhunskih stručnjaka koji su ustanovili kakav omjer težine same palice i utega treba biti, kakav treba biti oblik utega, koje materijale trebamo napraviti, te na koji način spajati komponente. U tu svrhu je izrađen i elaborat. Nakon toga smo izradili nekoliko protutipa i dali ih mažoretkinjama na testiranje. Temeljem tih proučavanja i testiranja smo se odlučili za slijedeće:
1. Štapovi će imati zvjezdaste stožaste nastavke (okrugli se kod pada otkotrljaju nekoliko metara, a zvjezdasti se zaustave već nakon pola metra)
2. Štapovi će imati stožaste nastavka različitih veličina (manju i veću)
3. Pod manjim stošcem će biti teži i duži uteg, pod većim lakši i kraći. Težina većeg stošca + manjeg utaga = težini manjeg stošca + većeg utega
4. Definirali smo težine utega i stožaca radi centripetalne sile
5. Definirali smo težinu i debljinu palica
6. Definirali smo materijale i debljinu stjenki palice
7. Definirali smo da štap mora biti balansiran na +/- 1 mm
Potom smo u svibnju 1997. napravili gnijezda za vulkanizaciju gumenih stožaca i prvu seriju metalnih štapova, te jedini imali metalne štapove na prvom državnom prvenstvu mažoretkinja RH. Istime smo štapove počeli prodavati i drugim timovima u Hrvatskoj. Nažalost trebalo nam je dvije godine i stotine reklamiranih štapova da proizvedemo dovoljno dobar proizvod. Glavni problemi su bili savijanje palice nakon malog broja padova na pod, pucanje gume stošca, brzo mijenjanje bolje gume iz bijele u smeđu, posebno na suncu, odvajanje glave stošca od tijela, pretvrda guma stošca, pucanje prokroma na palici zbog čega se od istog moglo porezati, ispadanje utega iz tijela palice. Nekoliko puta smo mijenjali načine učvršćivanja utega, ako i oblike istih. U prvoj godini 80% štapova je reklamirano, a potom su po cijele serije bile vraćene. Za reklamiranje štapova (mi smo preuzimali sve troškove poštarine i reklamacija) smo potrošili ogroman iznos novaca, nekoliko tisuća EUR. No, na kraju smo dobili odličan i konkurentan proizvod, tako da smo u prošloj godini imali tak jedan jedini reklamirani štap. Konkurentnost se očituje i u tome da je naš štap za 5% jeftiniji od najjeftinijeg mađarskog, te oko 30% od najjeftinijeg američkog štapa.
KAKO DANAS PROIZVODIMO ŠTAPOVE
Štapovi se danas proizvode manufakturno. Iz Italije uvozimo tijelo štapa i to u serijama od po 5 kilometara. Tijelo se reže na potrebne dimenzije od 45, 50, 55, 60, 65, 70 i 75 cm, a moguće su i dimenzije po narudžbi. Sve ostalo proizvodi se u Hrvatskoj. Utezi se strojno tokare na propisane dužine i dimenzije te se posebnim hladnim, pa potom vrućim postupkom ubacuju u tijelo štapa i tamo lijepi. Gumi se dodaju svi aditivi po posebnoj tajnoj recepturi koja je produkt naših istraživanja, a potom se isti vulkaniziraju u posebnim gnijezdima koje smo sami proizveli i nekoliko puta usavršavali. Ovako vulkanizirana guma se termički obrađuje. Zadnja faza izrade štapa je poliranje palice i spajanje stožaca i palice, te kontrola finalnog proizvoda. Štap je originalan hrvatski proizvod i kao takav ima oznaku „EU“.
KOJE ŠTAPOVE PROIZVODIMO
Danas proizvodimo nekoliko različitih štapova:
- Beginner (drveni) za početnike
- Economic (prokrom) - on je 90% naše proizvodnje
- Adriatic (mesing) – za Pakoštane no i još neke timove
- Gold (zlatni), sa certifikatom zlata (suvenir)
- Toy (igračku od 30 cm bez utega koja je samo suvenir)
- Par kugli koji se mogu posebno naručiti
Do danas smo proizveli preko 110.000 štapova. Štapove prodajemo u 132 tima iz Velike Britanije, Francuske, Češke, Slovačke, Bugarske, Slovenije, Rumunjske, BiH, Crne Gore, Srbije, Poljske, Mađarske, Austrije, Italije, a pregovaramo oko prodaje u Mađarskoj, Rusiji, Ukrajini, Makedoniji, Irskoj, Njemačkoj i Martiniku. U Francuskoj, Rumunjskoj, Srbiji, BiH i Crnoj Gori imamo prodajnog zastupnika. Najviše štapova prodaje se u posljednjem kvartalu godine (zbog audicija i novoupisanih članova).
OKTOGON
Oktogon je prolaz nekadašnje Prve hrvatske štedionice koji povezuje Cvjetni trg i Ilicu. Projekt zgrade i oktogona je napravio Josip pl. Vancaša. Oktogon je bio prvi zagrebački natkriveni pješački prolaz.
Sa obije strane prolaza nalaze se trgovine, među kojima i trgovina Croata kravata, koja promiće hrvatsku povijest kravata (Hrvati su izmislili kravatu). U središnjem dijelu oktogona gdje prolaz svija za 90 stupnjeva. nalazi se mali osmerokutni trgić sa staklenom kupolom i vitrajima. Iz tog trgića je ulaz u banku. Podovi pasaža pokriveni su kvadratni pločicama u dvije boje.
Oktogon ima ploću i spomenik psu Plutu koji je dolutao na gradilište, gdje su ga radnici udomili i hranili. Pluto je nastradao pred sam kraj izgradnje, prema legendi u sukobu sa razbojnicima. Radnicima i arhitektu to je teško palo, pa su mu podigli spomenik.
KVART
Kvart, firtl = gradska četvrt
Elitni kvart = sjeverni dio grada u posljemenskoj zoni (Pantovčak, Šestine, Gračani...)
Čorava ulica, čorsokak = slijepa cesta
Plac = trg, tržnica
„S kojeg si ti kvarta“ = Iz koje si ti zagrebačke četvrti
„To ti je drek od kvarta“ = Živiš u lošoj četvrti
NAMA
Nama (NArodni MAgazin) je bila jedini „shoping centar“ u komunizmu.
Preteća Name su bili Kastner i Öhler koji su imali veliku robnu kuću u Beču i češkoj Opravi, pa su 19.11.1881. u Ilici 51. otvorili prvu trgovinu lakatne i manufakturne robe. Zbog protesta građana trgovina se seli u Mesničku ulicu, a drugu trgovinu otvara 1.8.1882. u Ilici 16. 1903. kupuju prostor u prizemlju elitnog hotela „K caru austijanskom“. 1928. trgovina se širi na cijelu zgradu hotela i potpuno preuređuje pročelje čime je napravila jedan od najvećih kulturocida i mega-sramotu u Zagrebu, uništivši prekrasno pročelje modernističkim zdanjem. Nedugo nakon toga su preuzeli i susjedi „Hotel Grand“. Politika ove trgovačke kuće je da osobe mogu doći samo razgledati, bez obveze kupnje, da sve cijene moraju biti istaknute, da se naglase veliki popusti koji su bili konstanta, te su prodavači imali posebnu edukaciju za komunikaciju sa kupcima. Prvi su uveli i izloge kao „mamac za kupce“. Prvi su pokrenuli i katalošku prodaju koji se izdavao 4 puta godišnje. NDH je oduzela trgovinu od Franje Öhlera jer je bio židov, te je deportiran u koncentracijski logor, a firma se preimenovala u „Kastner i Grgić“ po novom vlasniku.
1945. je osnovana trgovačka organizacija „NAMA“ koja nacionalizira „Kastner i Grgić“. NAMA je vrlo brzo imala 17 filijala u Zagrebu, Rijeci, Osijeku i Karlovcu. Tijekom godina NAMA uz glavnu trgovinu u Ilici, otvara i robne kuće na Trešnjevačkom trgu, Kustošiji, Volovčici, Dubravi, Trnskom, Kvaternikovom trgu, na Remizi, Vrbanima, Žitnjaku, a u ostalim dijelovima Hrvatske u Kumrovcu, Sisku, Bjelovaru, Klanjcu, Vinkovcima, Vukovaru, Plovaniji, Varaždinu, u BiH u Prijedoru, te u Sloveniji u Kočevju, Ljubljani, Ravne na Koroškem, Slovenj Gradecu, Škofiji Loki, Velenju i Žalecu. 80-tih je NAMA imala 3300 zaposlenih i 21% udjela u maloprodaji. Nakon neovisnosti Hrvatske NAMA se vrlo sumnjivo privatizira, te joj udio pada na samo 5,3%. 2000. NAMA odlazi u stečaj. Na koncu nekada ogroman lanac zadržava objekte u Ilici i na Kvaternikovom trgu, dok se svi ostali prostori prodaju.
NAMA je bila pojam, tamo se kupovalo redovno i obavljali su se sezonski i važni šopinzi. Danas je NAMA blijeda slika onog što je bila, a prosječan purger tamo vrlo rijetko ulazi, prije greškom nego namjenski.
SA EUROPSKOG PRVENSTVA U BARU - 10. dio
fotke: Željko Bakšaj Žac, službeni fotograf Zagrebačkih mažoretkinja
...nastavak u iduće postu...
13.siječanj, danas
komentatoricamicaa.blog.hr
...kažu, najdepresivniji dan u godini
pa evo malo ljepote slike i glazbe
MAGLA
sewen.blog.hr
Nemaš pojma koliko mi nedostaješ!
Ionako ti nikada neću reći!
Osudio sam sam sebe na dugovječno utapanje u poljima pod maglom.
Osudio sam se na maštanje nemogućeg jer rođeni smo u raskoraku nespremni.
Zasvjetlim kao zvijezda i pravim se da mi je dovoljno nevoljen biti!
Svako tvoje "dobro jutro" je doživljaj i ako imam sreće, okrznut ćemo se u prolazu.
Ja ću tada pokušavati udahnuti sve što je ostalo u zraku. Da sve moje bude!
Jutros nisam uspio ništa reći...
Pokušavam živjeti oživljeno, samo meni znano,
Vapaji za blizinom se probudiše!
Po stisci ruke očitavam karakter simbola oko mene. Preslabo!
Moju tjeskobu i neizmjerenu sjetu, ne primjećuje nitko.
Godine glume sam utukao u život.
Prihvaćam pojam "tiha patnja" ko blaženo stanje nas neveselih.
U magli sam, jer u magli si i magla smo!
Ko upjevavanje mi se događa svaki dan.
A rado bih zapleo prste među tvojima.
I u ovim dosadnim godinama, još me radoznalost drži za ramena,
Još me sve vraća tebi kao da sam dječak željan ispunjenja.
Jer teško je opisati moje osjećaje prema tebi; jedinoj tajni moga jutra.
I zato spontano i spretno baratam poklicima, ne dajući nikome otkrivenje.
U snove ću pokoran, umoran i uporan,
Čekati tebe da dođeš, ne prođeš, ostaneš!
Gastro Božić
stella.blog.hr
Malo gastronomije za danas. Da se podsjetimo:
za Badnje veče sprema se posna trpeza
Za Božićno jutro i doček položenika obavezno
pogača- česnica s novčićem i prigodno posluženje.
Božićni ručak je bogatiji, evo samo predjela.
I glavno jelo
Nadam se da niste previše ogladnili...
Čudne su te životinje hehe..
eurosmijeh.blog.hr
Doveo frajer prvi put curu u stan da se seksaju,
ali imao je problem što njegov papagaj sve zna, pa mu je
odmah po ulasku u stan očitao lekciju:
- Ima da gledas u ćošak i ako se slučajno okreneš ili bilo šta
kažeš ima da ti iskopam oči počupam svo perje!
- Počeli se oni tako seksati, ono baš vatreno, isprobavaju razne poze...
- Papagaj bi se volio okrenuti da vidi jer je radoznao, ali ne smije jer
zna da će ostati bez očiju i perja.
- U jednom trenutku govori cura momku: Hajde sad da se ja uhvatim
za luster, a ti ga namjesti da skočim na njega...
- U tom trenutku se okreće papagaj i govori:
Ovo se vala mora vidjeti, pa neka idu i oči i perije i sve!!!
Šeće ateist šumom. I divi se: - Kakva divna stabla!
- Kakve snažne rijeke! - Kakve prekrasne životinje!
Dok tako šeće uz rijeku, začuje šuškanje u grmlju iza sebe.
Okrene se i ugleda grizlija od tri metra kako ga napada. Potrči
najbrže što može puteljkom. Pogleda preko ramena, medvjed
mu se sve više približava. Ponovno pogleda preko ramena, a
medvjed još bliže. Spotakne se i padne. Počne se pridizati i
ugleda medvjeda kako se nadvio nad njega i podiže desnu
šapu da ga svlada. U tom trenu ateist procvili "O, moj Bože!"
Vrijeme se zaustavi. Medvjed zastane na mjestu. Šuma umukne.
Obasja ga snažna svjetlost, a s nebesa se začuje glas:
- Negiraš moje postojanje svih ovih godina, učiš druge da ne
postojim, a stvaranje života pripisuješ kozmičkoj slučajnosti.
Očekuješ li da ti pomognem iz ove nevolje? Trebam li te
smatrati vjernikom? Ateist pogleda ravno u svjetlost.
- Bilo bi licemjerno odjednom od Tebe tražiti da me tretiraš
kao kršćanina, no možda bi mogao medvjeda učiniti vjernikom?
- Dobro, reče glas. Svjetlo se ugasi. Šumom ožive glasovi.
A medvjed spusti svoju desnu šapu, sklopi obje zajedno,
pogne glavu i kaže: - Gospodine, blagoslovi ove darove koje
ću primiti od tvog obilja po Kristu, našemu Gospodinu. Amen.
Sjedili gavran i gavranica u svome gijezdu.
Kad se na drvetu na kojem sjede, podje penjati mala
kornjaca, tap, tap, tap... Popenje se na tri metra, skoci,
mase nogicama i razbije se. Kaze gavranica:-Reci malome.
Gavran nista. Opet sve isto drugi put, a treci put gavranica
se naljuti i poce se derati:-HOCES LI VISE
RECI MALOME DA JE USVOJEN!?
Dali majmunu u zoo vrtu jesti trešnje, a majmun prvo strpa trešnju u
guzicu pa onda u usta, vidjeli to posjetioci i upitaše čuvare
zašto majmun stavlja prvo trešnju u guzicu, pa onda u usta.
Čuvar odgovara: Ma pustite ga, jadan, neki dan je pojeo breskvu i
nije mogao iskenjati košticu pa sada prvo proba dali može proći.
Ugleda maca vrabca na vrbi. Instikt joj ne dade mira, poce
gledati, mjerkati, kovati plan kako da mu stane za vrat.
Neopazeno se popne uz deblo, dođe do grane na kojoj je
stajao vrabac, i tu je zapravo tek na pocetku. Kako to obicno biva,
nista u zivotu nije lako, tako i nasoj maci se bas pogodilo da je
vrabac stao na vrh tanke i najduze grane ciji vrh doseze do
sredine podubokog potoka. Vidi maca nije sala, nije lako, ali
zbora nema, te lagano krene. Nakon par koraka grana se
poce savijati, te se maca u strahu da ju vrabac ne otkrije vrati
na pocetak. Krene opet, vrati se i tako nekoliko puta. Potraja to
malo duze, pocelo joj se ciniti kako od svega nece biti nikakve
koristi, te odluci da krene na sve ili nista. Krene opet, normalno,
grana se opet savija, no ovog puta nema vracanja nego
napravi jos dva koraka, ucini joj se da u skoku moze doseci
vrabca, naglo skoci, no istog momenta vrabac ju primjeti i odleti,
a nasa junakinja se nađe usred potoka.
Pouka: Sto predigra dulje traje, maca mokrija.
Vraca se mama zecica kuci iz prodavnice i zatice sina
zeca upisanog a oca zeca posranog, pa pita:
-Dobro pa sta je sa vama dvojicom???
A sin zec ce:
- Ja sam se upisao od smeha kad je medved
obrisao dupe sa tatom...
U sumi osudili krticu na streljanje, i pitase je:
-Koja ti je poslednja zelja?
-Da me zakopate zivu.
Triglav 2864 m
borut.blog.hr
iz pera Ante Vukovića:
Preksinoć sam gledajući snijeg u Afganistanu sjetio se mog uspona na Triglavu. Najviši vrh u Jugi i cilj svih planinara. A do tada smo Ona i ja često sa društvom išli po Biokovu, obišli smo sve uspone i poslije i djecu sa sobom vodili. E te 1984. za Dan boraca, 4.7.dogovorili smo se Borut Kurtović, Ankica Erceg, tada Prnić i njen muž Drago i ja da ćemo ići na Triglav. Borut je imao u Kranju smotru rezervnih oficira a ja sam 2.7. na Rebru branio magisterij. Mjesecima sam samo sjedio i učio i nisam imao nikakve kondicije. A njih troje vrhunski planinari, istrenirani, članovi GSS-a. Uz to me Srđan Jurišić koji je bio pravnik u Domu zdravlja, a isto planinar, isprepadao koliki je to napor. I ja Ti iz Zagreba odem u Kranj gdje smo se našli. Kako smo se našli popodne, a uspon je ujutro, odlučimo poći na kavu u Villach. Na granici nam sve pretresoše i u Drage u jaketi pronađoše 500 maraka. To su mu oduzeli, dugo nas zadržali, tako da nismo ni otišli u Vilah.
Uvečer smo došli u planinarski dom u Mojstrani, prespavali i odatle se kreće na uspon. Cilu noć nisam zaspao od straha pred tim izazovom
I ujutro rano smo krenuli i oko 11 bili na Kredarici, to je na oko 2000 m nadmorske visine
Tu je veliki planinarski dom, u pravilu nitko ne ide odmah na vrh nego je u tom domu odmor. Ima restoran i sobe za prespavati. Ali naš plan je bio isti dan se popeti na vrh i vratiti se u Ljubljanu gdje živi Borutova sestra. I mi smo tu na brzinu nešto pojeli i nastavili na vrh Triglava. E to je već pravi uspon, na nekim mjestima moraš ići po klinovima, držati se konopa. Sve smo mi to prešli, mnoge planinare smo i pretekli i oko 4 sata bili na vrhu Kad smu dotakli Aljažev stup njih troje su uzeli konope koje su nosili i dobro me namlatili. Pravilo je kad netko prvi put dođe na vrh da ga konopcima izudaraju. A oni su već bili.
(fotografija s Wikipedije)
I kad smo se spuštali oni su trebali popeti se na još jedan vrh i udariti pečat u planinarsku knjižicu. Morali smo se spustiti niz jedan ledenjak i mora se ići oprezno rubom. I samo što sam pomislio kako bi stradao da netko klizne odoh niz ledenjak, klizao sam bar 1 kilometar, nije se ništa desilo čak sam se malo odmorio dok su oni okolo došli do mene. U kako se Ona ljutilja kad smo joj pri povratku taj detalj ispričali. Kad smo se spustili u podnožje, dolina se zove Tamar, tu je skakaonica Planica, nisam znao hodati od umora. Jedan dio puta su me Drago i Borut nosili do auta. U Ljubljani smo večerali i tu smo saznali da je umro Jakša Gareljić. Istu večer smo išli u Jablanac ispod Velebita jer je Borut prethodne zime u planinarskoj kući zaboravio đemper. Normalno đemper nije našao, a još su ga neki koji su spavali a bilo je 2 - 3 ure u noći htjeli tući. Ja sam spavao u autu a njih troje u vrećama na nekoj oputini.
Po planu koji je Borut u minut sastavio sutradan 5.7. idemo u Paklenica kraj Starigrada jer oni moraju odraditi još jedan uspon, udariti još jedan pečat u planinarsku knjižicu. Jebali ih njihovi pečati. I u podnožju Anića Kuka u nekom isušenom kanjonu taman kad smo krenuli vidimo nekoliko zmijurina. Oni su nastavili dalje a ja sam se vratio do hotela Alan di smo ostavili auto i na fotelji ispred recepcije ih sačekao.
Mi smo tada stanovali u Jadranskoj ulici i kada smo došli uvečer kući Slavica nam je svima napravila večeru. Bila je teletina sa krumpirima. Ne znam je li nama više mirisala teletina ili smo nas četvero njoj smrdili nakon 3 dana napora, znoja, nekupanja.
Nisam spomenuo pogled sa vrha Triglava bio je veličanstven.
12
pon
01/26
Dva neloša Miloša
penetenziagite.blog.hr
""Haos na srpskoj književnoj sceni" i "Da li je ovo NAJVEĆA PREVARA u srpskoj književnosti ili samo vešt trik"? Ti naslovi koji posljednjih nekoliko dana vrište sa srpskih portala govore, naime, o "slučaju Ane Miloš", spisateljice rođene u Beogradu 1992., autorice zbirke pjesama "Govori grad" i zbirke priča "Kraj raspusta". Njezini radovi objavljivani su u nizu časopisa i portala, među kojima su Express i Lupiga. Primila je nagrade Đura Đukanov, Miodrag Borisavljević i Štefica Cvek, dala više intervjua, a gostovala je i u Zagrebu na prošlogodišnjem Interliberu. Anu Miloš nazivali su "autentičnim novim glasom na književnoj sceni Srbije", hvalili njezinu vještinu pisanja i svježinu stila. Problem je u tome što Ana Miloš – ne postoji.
Za Anu Miloš prvi put čulo se prije nekoliko godina. No iza Ane Miloš, izgleda, stoji Miloš K. Ilić iz Pančeva, dramaturg i pisac, čije ime zvoni iz jednake daljine. Ilić je pak autor niza radiodrama, zbirki "Priče o pivu" i "Umorni kao psi", koja je osvojila nagradu Edo Budiša, te romana "Deca Nedođina" koji se našao u izboru za NIN-ovu nagradu. A upravo je u izdanju kuće Plato objavio knjigu "Po zanimanju: Ana Miloš". Biografska je to pripovijest, odnosno dokument njegova petogodišnjeg eksperimenta tijekom kojeg je na književnoj sceni djelovao pod pseudonimom "Ana Miloš".
"Umjesto da razgovaramo o književnosti uopće, potencira se to da postoje muška i ženska književnost i time, umjesto da se razlike i granice brišu, one postaju sve jače. Na tome se onda lijepo i zaradi, pa i lijepo živi, a šteta ostaje i nastavlja se sve veće propadanje društva i nerazumijevanje", u najavi jedne knjige napisali su iz izdavačke kuće Plato. Dalo se tako zaključiti da je Ilić "Anu Miloš" izmaštao kako bi dokazao da na književnoj sceni danas bolje kotiraju žene koje se, kažu neki, svim nastoji silama progurati i dajući im nagrade "popuniti kvote". Našao se tu i niz komentara o navodnoj komunikaciji koju je Ilić lažno predstavljajući se vodio sa ženama, svojim čitateljicama i kolegicama, a koju tek imamo vidjeti.
Spomenimo samo da najednom "razgovarati o književnosti uopće" u društvu odgojenom i ukusima brušenim na kanonu koji su stvarali muškarci i nije tako jednostavna stvar kao što se na prvu može činiti. A da je besmisleno vrednovati književnost tek nabrajanjem kojekakvih nagrada, jasno je svakome tko zna čitati. Za kraj, jedna bi stvar bila da je Ilić s "Anom Miloš" postigao nekakav neviđen svjetski uspjeh, ali Ana Miloš na književnoj je sceni koja se diči svake godine sve manjim brojem čitatelja prošla tek nešto bolje od samog Ilića. Ipak, možda je ovaj suludi marketinški trik pogodio ravno u sridu: i Ana Miloš i Miloš K. Ilić sada su se katapultirali na sam vrh onog popisa knjiga koje treba pročitati."
(Preneseno iz "Večernjeg lista", autorica Tia Špero, kao i sa Facebook stranice Radioaktivni Komarac, na kojoj se kao komentar događaja iznosi tvrdnja kako woke kultura čini isto ono protiv čega se bori)
Rođendanski tjedan
bubuleja.blog.hr
Kroz cili život me prati poslovica “Ono što možeš učiniti danas, ne ostavljaj za sutra”. Priznajem, rugala sam joj se i izvrtala njeno značenje onako kako meni paše. Nekako mi je lipše zvučalo “Ono što možeš učiniti danas, ostavi za sutra” uz moj dodatak “Di prišiš? Odmori! Ima vrimena!”. Za ovakvo razmišljanje krivi su dalmatinski geni. Ali sve se minja (osim genetike) pa tako se i moje shvaćanje svita oko mene prominilo.
Gore navedenu poslovicu uvažavam u potpunosti i s velikim respektom gledam na nju. Vrimena nema onoliko koliko sam mislila i stvarno sutra ne mora doći. Sve se promini u trenu. Btw zbog ove spoznaje i jesam napisala “Ne razumiš!”, ali neću vas sad pilati s knjigom nego ću iskoristiti titulu blogerice tjedna (Blogy hvala) i ove godine ću rođendan proslaviti sa vama blogerima. Blog.hr doživljavam kao ono nešto moje; mjesto kojem pripadam. Zato vas sve pozivam na rođendanski tulum. Bit će to party za pravu ekipu pod budnim okom našeg Blogija. Znam da će na proslavu doći Morska, Konobarica, Demetra, Googo, Luki, Annaboni, Kockavica, Sarah, EuM, Zemlja, Garancija, Lasta, Zvijezda i mnogi drugi. Svi ste pozvani!
Iako mi je rođendan tek za dva dana, ja sam već krenula sa pravljenjem kolača. Napravila sam “kućice” za kremu jer ono što možeš danas ne ostavljaj za sutra. Kako vjerujem da će sutra ipak doći i da ću imati snage, napravit ću tomorrow kremu za Princeze.
.....nastavlja se....
Telefonski razgovor
konobarica123.blog.hr
Kazala je da se konačno upitala kad je zadnji put pomislila na sebe. I na to što njoj odgovara, koje su njene potrebe. Nakon što je kroz život dvadeset godina pitala što treba njemu, sinu i kćeri.
Ej, ma znaš ja se nisam niti jednom pitala što meni treba. Uvijek je bilo Franjo, Ivano, Antea... Uvijek neko trčanje, preslagivanje, aktivnosti, vrtići, kuhanje, škola, roditeljski sastanci, informacije, kupovine. Uvijek nekome na usluzi. Ti znaš da sam se ja nakon carskog sa Anteom digla već peti dan i išla peglat posteljinu, krpice i gazice za Ivana jer je bio ono alergičan, pa sam u to vrijeme sve peglala. Nikad se žalila. Frano i on će ujutro na plažu, ja spremaj im sve od napuhanaca do lubenice i krastavaca naezanih na kriške. Led, termo torba, bočice s vodom, dvije limenke pive, grickalice, sendviči. Ja i bebica ostajemo doma jer je prevruće. Ona grintava, ja joj kuham mrkivcu i ribam jabučicu, presretna što mi je život onakav kakao sam ga zaišljala. Podstanari smo, ali nema veze, kad njegovi prodaju onu šumu imat ćemo za polog za kredit, sklepat ćemo neke samo naše kvadrate...
Curi mi u uho priča. Bujica se riječi ne zaustavlja. Ni primjetila nije da s moje strane ne čuje više ni mhm, mhm... Prestala sam pred jedno desetak minuta svakidašnje jadikovke te žene koja se u kasnim tridesetm sjetila osvijestiti sebe.
Pa otišla od svih njih i svega.
Sada je našla smisao u joga zajednici.
Dan joj počinje pozdravom suncu, meditacijom i pranayamom.
Naučila je disati. Istegla do kraja zdjelicu, kukove i vratnu kralježnicu. Oslobodila se šuma u ušima i otkrila blagodati raw food prehrane.
Nije im nimalo zahtjevno, svatko zna koja mu je zadaća i žive svi skladno. I ne može sad ni zamisliti onaj prijašnji život. Da trči na roditeljske i skuplja ih sa treninga, glazbene škole i dodatnog talijanskog misli da bi se ubila. Okej, on je sad već svoj čovjek, ali mala se još školuje. Ma pametna je ona. Uspjet će se upisati na pravo kako je uvijek htjela.
Ovo je bilo nešto najbolje što je mogla učiniti i za njih i za sebe. Uistinu.
Dok slušam o blagodatima ponovno pronađenog smisla jednog života, pogled mi odluta prema netom parkiranom crvenom autu. Iz njega izlaze njih dvoje, sretni, mladi, zaljubljeni, tek zaručeni. Divota ih vidjeti. Dok mi prilaze na pozdrav osmjehujem se široko i primam u čvrsti, topao zagrljaj svoju kći, potom njenog dragog. Dajem im znak da produže u kuću. Ne znam koliko sam ushićenih misli sadašnjeg ili koju tužbalicu bivšeg života putem zvučnika mobitela još uvijek zalijepljenog za desnu ušku propustila.
Ono radi čega sam nazvala ostaje neizrečeno.
Da je i njen sin, odnedavno nečiji zaručnik, pronašao novi put i svrhu svog života njoj, zamotanoj u bajku ponovno pronađenog smisla života, uistinu nije bitno.
Shvatim. Osmjehnem se.
Ej čuj, moram ići. Super da smo se čule. Budi mi dobro, čujemo se. Pozdrav.
Umjesto vijesti, sipam riječi u slušalicu i prekidam vezu.
Ulazim u kuću.
sunčan dan, pomalo hladan...
hawkeye1306.blog.hr
5-705
iako vrlo lijep, dan baš i nije prikladan za radove na Planini
probudio sam se rano i pomislio...zašto ne
u tri pokreta ubacim u torbu mobitel, ključeve i rukavice ...
za dva sata
uobičajeno lijep pogled s plominskog vidikovca
još malo vožnje pustom starom cestom kroz sela...
prije odlaska u stan, naravno, velika riva
pozdrav iz srca
HESSE , drugi put
komentatoricamicaa.blog.hr
"Što više volimo i darujemo se, to više naš život dobiva smisao i vrijednost i unatoč patnji, prihvatiti sa zahvalnošću svaki zrak sunca i ni u bolu ne zaboraviti na osmijeh - to je nauk svake prave poezije koji nikada neće zastarjeti i danas je, više nego ikada, potreban i dobrodošao."
Hermann Hesse
„Je mehr wir lieben und uns einander schenken, desto mehr erhält unser Leben Sinn und Wert. Und trotz des Leidens sollten wir jeden Sonnenstrahl mit Dankbarkeit annehmen und selbst im Schmerz nicht das Lächeln vergessen – das ist die Lehre jeder wahren Poesie, die niemals veralten wird und heute mehr denn je nötig und willkommen ist.“
Nema komentara, hvala
Nagovještaj
stankagj.blog.hr
Katkada to mjesto nikada ne bude ponovno popunjeno, već nova ljubav pronađe prostor negdje drugdje u nama.
Kod kuće, nekoliko puta u danu umrem i vratim se natrag, naglim udahom.
Misleći na njega koji je moje zrcalo, njegovo naličje, koji je moj otac, izokrenuta strana nježnosti, prerušena slabost, ponekad. Prati me kao sjena koja ne napušta moje tijelo niti dok odem na spavanje, nakon što se ispružim i legnem u njen hlad i vrućinu istodobno, koja me prži vatrom i ledom.
Sjenka koja, rastočena, leži poda mnom i vrišti svoju tminu.
Ne mogu te ne voljeti, to je kao usud, rekao je usred mnoštva, tijekom jednog od mnogih aplauza svjetine.
Dok u Torontu sjedim na terasi hotela Sheraton, pored bazena koji je zatvoren, jer je sezona kupanja prošla, a ON je tko zna gdje, ne naslućujem da čezne za mnom. Još uvijek razmišljam o muškarcu sedam tisuća kilometara dalekom, uzdižući se mislima o njemu, jer mi nedostaje. U tom trenutku ne mogu ni zamisliti da će se samo nekoliko sati kasnije, situacija značajno promijeniti.
Žudeći za njime, prelamam se i vraćam na početke uspravnosti, svaki dan ponovno.
To nisam ja od prije, ona koja si je mogla nešto uskratiti. No, on sanja, dok sam ja već bila s njime.
Stidljivim korakom gazim prema njemu, savijam ga, navodim na pute kojima se nada, no koji ga plaše, jer zna što sve može.
Usporeno osvješćujući u sebi što mi se događa, prepustih se magičnoj opijenosti čiju istinsku silovitost uvidjeh tek s povratkom kući.
Kada u nama, na mjestu koje je nekoć bilo ispunjeno prisutnošću nekoga do koga nam je bilo stalo, iz određenog razloga nastane praznina, osjetit ćemo bol. Opustošenost tog dijela nas uistinu boli, i to na jedan posve specifičan način: poput tkiva koje, tjednima nakon iskopanog metka, sporo zacjeljuje. Zarastat će polako i ostaviti ožiljak, vidljiv možda samo našem sjećanju.
Katkada to mjesto nikada ne bude ponovno popunjeno, već nova ljubav pronađe prostor negdje drugdje u nama. Znači li to da smo zaboravili na nelagodu rođenu iz netom doživljene tuposti, emotivnog vakuuma? Jer ona je nastala upravo zato što je u naš život zakoračio netko drugi?
Odgovor je vjerojatno negdje između: i dalje na tom mjestu osjećamo emocionalnu utrnulost, rezultat zahlađenog odnosa prema osobi čije je središte tog osjetilnog mikrokozmosa zauzela nova prisutnost. Tako je to, nerijetko, s ljubavlju i simpatijama. Ukoliko se ne uspiju razviti do kraja, jer ih je u njihovu rastu nešto zaustavilo, vrlo lako naprosto odumru.
Kada naše tek započete ljubavne snove, one koji su tek na putu da postanu nešto više od samoga zanosa, u samom procesu ostvarivanja nešto zaustavi, nemoćni smo da se obranimo. A to je, uostalom, i neprovedivo, jer smo čvrsto omotani izmaglicom primamljivih nagovještaja.
U tom tkivu, za koje ranije rekosmo da sporo zacjeljuje, zauvijek će postojati brazgotina: obilježje naglo okončane ljubavi, one koja nije ni stigla zaživjeti, jer ju je prekinulo nešto nepredvidivo i snažno poput lavine koja nas u hipu zamete, a da toga, sve dok već nismo zatrpani, nismo ni svjesni.
- Statistika
Zadnja 24h
6 kreiranih blogova
148 postova
383 komentara
170 logiranih korisnika
Trenutno
3 blogera piše komentar
15 blogera piše post
- Blog.hr