Sve kategorije po listama
24
sri
12/25
Badnja večer u tišini
star-rose-bloger.blog.hr
Badnjak mi dođe tiho, gotovo neprimjetno, kao blagi dodir koji ne traži pažnju. U toj večeri sve se smiri – i kuća i misli i srce. Mirisi jednostavne hrane, borove grančice i svjetlost lampica vraćaju me onome što je stvarno važno.
Bog tada ne govori glasno. Dolazi nježno. Kao Dijete koje ništa ne traži, a sve daje. U toj krhkosti učim da ljubav ne mora biti savršena da bi bila stvarna. Dovoljno je da je iskrena. Da oprostim, da zagrlim, da budem tu.
Božić me podsjeti da ne moram imati sve odgovore. Da je dovoljno usporiti i pustiti mir da me pronađe. Svjetla koja palimo nisu samo ukras – ona su tiho obećanje da i mi možemo biti svjetlo jedni drugima.
Jer Bog je ljubav. Ljubav koja smiruje oluje i utišava bure. Ljubav koja dolazi poput kiše da nas osvježi i poput sunca da nikome u srcu ne bude hladno.
U ovoj svetoj noći puštam tišinu da govori, a srce da pjeva. Puštam Boga da djeluje. I vjerujem da Božić uvijek dolazi isto – u miru, u ljubavi, u radosti.
Sretan i blagoslovljen Božić svima, neka se rodi u našim srcima!
Vrijeme je za ... posebne poklone i posebne promjene
nepoznatizagreb.blog.hr
Zgrada PMF-a na Marulićevom trgu, sjeverna strana do Zelenog vala. Snimio: Vanja
Da, došlo je i to vrijeme.
Neću filozofirati na tu temu, imamo mi u ovom društvenom trenutku filozofa i previše, svatko nek sam odluči što rečenica iz naslova za nju/njega znači.
Nek je sretan Božić svima nama,
uz zdravlje, ljubav, mir i slobodu u svim dimenzijama!
Adventski vijenac
aneta.blog.hr
Svjetlost nove nade
U krugu vječnosti, i vjernosti, uveliko gore četiri svjećice, ljubičasta - proročka za nadu, ljubičasta - Betlehemska za ljubav, ružičasta - pastirska za radost i ljubičasta - anđeoska za mir.
Blizu je Božić.
Svaki čovjek treba činiti onoliko dobra svojim bližnjima koliko mu snage dozvoljavaju, koliko god može, a da pritom ne umanji vlastito dobro. To je Božji prag, koji mudar ne prelazi. Božja je volja da sve to dovrši na isti način, čak i ako mi ne možemo. Stvoritelj nam je dao različite načine kojima se možemo približiti ovom uzvišenom cilju, da se nekome usred tame pojavi jedno malo svjetlo nade, da srca naš postanu jaslice u kojima će se Hrist iznova rađati.
Vjerujem.
Vjerujem i u teškim trenucima uzdam se u Boga, kao što ga u sretnim slavim. A u svakom trenutku zahvaljujem Bogu, jer znam da:
"Božja nas volja nikada neće odvesti tamo gdje nas Božja milost neće zaštititi"
Sretan i blagoslovljen Badnji dan i radostan Božić vam želim!
Božićno
mcind.blog.hr
Šetnja gradom sa adventskim kućicama i ukrasima.
Miris fritula,, kuhanog vina, kolača...
Kuglice na božićnom drvcu na Korzu.
Kupovni i domaći razni kolači.
Križaljkica talijanka sa dva crna polja i sličicom.
Vodoravno
1. Nadam se da ste ju svi dobili. 2. Jezero u središnjoj Aziji koje se previše smanjilo. // Muško ime (njem. pisac May). 3. Židovski vjerski učitelj. // Novozelandska papiga. 4. Prekriveno šarama, precrtanost. 5. Morska riba, šarag, serah. 6. Radioaktivni izotop vodika.
Okomito.
1. Specijalist za pripremu i posluživanje kave. 2. Popularni balet P. I. Čajkovskog. 3. Nadimak vaterpolista Mladosti iz Zagreba. 4. Pripadnik Ilirskog pokreta. 5. Peto slovo abecede. // Goli, neobučeni. 6. Nogometni klub (kr.). // Rječca za tvorbu superlativa. 7. Mada, premda. 8. Najveći jadranski otok. 9. Sredstvo za rad, oruđe.
Prigodne premetaljke:
BOB ILI JEŽIĆ
HITNOĆA
NE DIRA MASNO
LEON TWIST
Kalendar za siječanj sa Tazom koji traži dom.
Jadranski trg navečer.
Kako spasiti onoga kojeg voliš
penetenziagite.blog.hr
- - - - - -
Lokomotive su bile građene za najveću voznu brzinu od gotovo 115 kilometara na sat, a kod dorađenih motora čak i desetak kilometara brže. Upravljački stol omogućavao je vožnju s obiju strana lokomotive na način da strojovođa može mijenjati svoje upravljačko mjesto ovisno o smjeru kretanja, a bilo im je karakteristično tamnozeleno bojenje sa zlatnim ukrasnim trakama.
Za takvim čudovištem ona su dvojica strojovođa stajala te daleke kolovoške noći čekajući da konačno i barem na vrijeme prispiju do Zagreba, gdje će barem nakratko otpočinuti, ukrcati nove putnike i krenuti dalje, prema državnoj granici, kako bi kompoziciju negdje oko Karavanki preuzele austrijske kolege. Pred njima bijaše još gotovo čitava noć na putu; jedna od trinaest onih koje su toga mjeseca proveli za kormilima lokomotiva.
U tmini ove noći naš Josip sigurno neće obraćati pozornost na boju te zlokobne lokomotive kada se ispod njega u krvavoj kupki od čelika i iskara bude odigravala borba za život stotina ljudi. Ili će mu možda u kutu oka, jer znamo da Josip najbolje vidi ono što se događa sa strane, ostati tamna zelena mrlja, da vječito pamti kako izgleda kada čelik okupa ljudsko meso i postane mu gospodarom.
Vi ćete sada ponovno upitati jesam li siguran da je Josip svojim nogama kročio iznad pruge ili je samo u tom svom hodanju dopro do ruba kolosijeka, tamo gdje je ponekad znao završiti s preskakanjem, izmičući prvim manevarkama i psovkama pospanih strojovođa i skretničara, a ja ću vam ispričati tek ono što sam u Josipovim očima zasigurno vidio, samo kada sam radi toga da bih ih gledao sklopio svoje.
Vidio sam Josipa, žmireći tako od strave i straha, jer znate – i mi koji vam pričamo nešto osjećamo kada živimo to o čemu ćemo vam poslije željeti pričati, a vi ćete znati jesmo li vam to umjeli ispričati kako valja ili smo vam tek oduzeli vrijeme. Eto, tako sam ja gledao Josipa – ili bolje rečeno, njegovu tihu i plahu dušu – kako u raskoraku zastaje točno na sredini onog nathodnika, baš nekako iznad trećeg kolosijeka gledano od sjevera prema jugu, pa gleda ni u što sluteći nekakvo zlo, kako to već ljudi slute po zvuku ili tišini ili onome što zlo znade okruživati, ili ljudi jednostavno pretrnu jer postanu posvema sigurni da slušaju samo zlo.
Kako se zlo glasa i koji je zvuk nailaska zla, mogli bi nam kazati svi oni samljeveni, pregaženi i ispečeni, samo kada bi pričati mogli i kada bi nam takvo što pričati željeli. Mi ih, naravno, nećemo tjerati na takvo što, niti bismo ih tjerali da ih ikada sretnemo, već bismo ih radije izbjegavali uopće gledati u oči, a kamoli bilo što razgovarati s njima, pa još o tome kako su umirali. Neki su od njih imali sreće pa su ih časkom probole metalne šipke ili im vratove odrezali veliki komadi prozorskih stakala na kupeima; drugi su pak umirali još u minutama, pa i satima što su slijedili prepuni zlokobnog šištanja iskara, napona i vreline.
Sve je to onim svojim očima što gledaju u mjesto koje nitko ne gleda – gledao Josip, pa sam ja – kada sam gledao njega nastojeći odgonetnuti što je zapravo vidio – vidio s njime.
Josip je, kako sam vam već ispričao, ili ću vam tek ispričati, upravo tako često i gledao svijet oko sebe, piljeći u neku točku daleko i nisko, u koju baš nitko nikada nije gledao, tako da svima bude jasno kako on uopće ne gleda to što gleda i tamo kamo gleda, nego da je sva sila njegova gledanja uprta u ono u što njegove oči zapravo ne gledaju, ali jasno vide: u ono što se događa sa strane i u što svi ostali osim Josipa gledaju – ali baš to nikada ne vide.
Jesu li Josipove noge uopće dirale trule i prašnjave stare letve nathodnika ili je u visini na prugom hodalo tek ono što Josipa Josipom čini, a to svakako nisu noge, oči i ruke – morat ćete ovdje ispričati sebi sami, a ja ću vam reći da i sam Josip baš nikada u životu nije poželio biti tamo gore pa gledati u ono što je gledao, jer Bog kada odabire ljude koji će gledati strahote – odabrat će one najsnažnije da se baš tih strahota mogu sjećati pa da nam o njima svjedoče, a mi – slabi, teški i sami – nikada nećemo biti sposobni vratiti se s tog mjesta među žive; među one kojima se priča.
Pa kako se Josip zatekao u visini, nad onom prugom, naslutio je da ispod njega prolazi sama lokomotiva, konačno kočeći i škripeći tračnicama poput podivljala čudovišta, okupanog iskrama, bukom i strahotom. Što se više lokomotiva udaljavala od mjesta prevrtanja, to se više onih devet vagona udaljavalo od pruge, tvoreći nad njom, oko nje i pored nje strašno kolo od smrti i bola. Josip će dobro zapamtiti kako je – nakon što se lokomotiva zaustavila – čuo onaj jedan čas tišine, u kojem se slilo sve zlo i patnja svih ljudi što će stradati u toj krvavoj kupki plamena, željeza i stakla, a potom Josip više nije čuo ništa, jer njegove su uši zaparali urlici patećih ljudi čija je tijela u daljini ili nekako baš pod njime deralo željezo, palila struja ili rezalo staklo. Josip – samo da preživi ono što će morati slušati i gledati – zažmiri i čučne, poželjevši se opet vratiti u nešto što je osjećao da su sigurnost i dobro; pa tako ostade nekoliko časaka; dovoljno da u njega ono zlo odozdo uđe i protrese ga iz temelja, a opet prekratko da taj doživljaj postane takav i tolik da Josipovo sjećanje učini nepostojećim.
Nitko nikada zapravo neće ni znati koliko je točno u vlaku što se drobio, mljeo i lomio pod Josipom bilo ljudskih tijela; neki će izvori spominjati brojku od četiri stotine putnika, od kojih je – kako to s nesrećama obično i biva – ponajveći broj pripadao sirotinji što se s ljetnih praznika vraćala na rad Njemačku. Ljudi su pogibali prerezani metalom i staklom, zdrobljeni u kupeima i pregaženi na hodnicima vagona ili ih je još žive pržila struja visoka napona što se oslobodila uslijed toga jer su vagoni udarajući o prepreke srušili stupove s vodovima uz prugu. Poslije će gotovo pedeset tijela pokopati u zajedničku grobnicu gradskog groblja na brdu uslijed toga što nije bilo moguće utvrditi kome točno pripadaju – jer toliko su bila unakažena, spaljena ili odvojena od nečega što bismo umjeli i smjeli zvati čovjekom.
Sve je to Josip slušao i gledao odozgo, smrt, urlike, iskre, plamen, prevrtanje, škripu, lom stakala, padanje žica na tlo, pa su se kroz mrak i povremene bljeskove struje i iskara metala u vagonima i pored pruge počeli nazirati komadi ljudskih tijela, puzeći bogalji što izlaze iz tog čeličnog, plamenog i staklenog pakla i – potom samrtna tišina, koju bi tek ponekad prekinuo neki neljudski jauk ili vriska; zov upomoć na možda desetak jezika što se govore od Save i Drave pa sve do dalekih južnih mora i – kraj; konac onoga što znamo da je život.
Jer kako smo naučili tamo još kod Josipova oca, Ivana Tomanušića, onog što ga je nasmrt prebilo u nekoj memljivoj kamenoj nastambi solju okupanog pakla dolje ispod Velebita, Vinodola i Senja, ljudi zovu upomoć i onda kada sasvim sigurno znadu da nikakve pomoći više nema niti će je ikada uopće biti, sve do časa kada im je suđeno da ih više ne bude. Zvati upomoć, to je jedno od temeljnih ljudskih obilježja; čovjek nije u zajednici zato da bi tamo bio od kakva dobra po drugoga, već po sebe sama; interes i korist su ti koji nas u zajednice guraju i uza njih vežu.
Nemati pleme od kojeg bi, ma kako se prema tebi odnosilo, dozivao kakvu pomoć, to može – kako kažu – tek Bog sam, ili zvijer, ali ne i netko tko bi se čovjekom zvao.
* * *
S našom ćemo pričom nastaviti na mjestu na kojem je Josip ni živ ni mrtav dospio na drugu stranu pruge, u ono što nazivamo gradom. Ili, hajde – Gradom; udovoljit ću tvojoj sujeti, čitatelju dragi. Kakav bio da bio, taj će grad morati odučiti hoće li našeg Josipa prigrliti i izvesti do Tomislavova trga, kojim će morati proći na svome putu kući, ili će ga takvog, zanesenog, pijanog i oprženog od ženskog mesa, pića i blizine smrti odbaciti pod kakav tramvaj, u kanal ili blato; tamo gdje taj grad već odbacuje sve kalo i nesreću koju ne želi gledati ni trpjeti, već je od sebe gura ni u što, poda se, kao da je običan čovjek kojem je stalo do dobra glasa, spokoja i zabave, a ne do smrti, borbe i pakla.
Josip je do svoje zgrade stigao teturajući, pa čovjek ne bi znao reći kako je uopće moguće da je toliki put prošao pješice a da ga baš nitko zaustavio nije. Ili su ljudi već i tada gledali svoja posla, ili je sav svijet pohitao ravno na onaj kolodvor kada se začula onolika buka, škripa i nesreća, ili je Josip prolazio gradom i svijetom onako kako mačke prolaze među kapima kiše, da ih nijedna ne dodirne, a da ih svaka upamti zasvagda.
Kada gurnu ulazna vrata, gotovo se srušio u hodnik, pa polako, gotovo četveronoške uđe u stan u prizemlju, gdje je na kauču, odmah do ulaznih vrata drijemala Borka. Gledajući u nju i jedva stojeći na nogama, otkopča džep na hlačama pa iz njega izvuče onaj smotuljak od izgužvane kuverte s novcem te ga gurne njoj pod jastuk. Sve je bilo tiho i mračno, pa bi svaki čovjek malo jačeg sna nastavio spavati bez ikakva problema, ali ono što je s Josipom ušlo u sobu probudilo je Borku, pa ga ona pogleda širom otvorenim očima.
Josip jedva razgovijetno i nepovezano započne pričati o onome što je doživio; izgovarao je riječi kao da na zid baca trula jaja pa se ona razbijaju i razlijevaju puštajući svoju prljavštinu da curi prema tlu. Žice, struja, vlak, mrak, noge, urlici, iskre, ograda, voda, ljudi, meso, žena, sise, plaća. Josip izvuče onaj smotuljak ispod jastuka pa ga gurne Borki u naručje, glasno ridajući. Ona ga zagrli pa razumje da je doživio nešto toliko strašno, teško i daleko da je najbolje baš nikada ga o tome ništa ne pitati – a ponajmanje tada, kada se takav pred njom stvorio kao da je stigao s vrata paklenih.
Polegne ga na krevet i svuče do gola, pa upali svjetlo i među njegovim nogama ugleda malen trag krvi. Voljela je i pazila svog brata onako kako tek majke brinu za svoje nesretne sinove, pa joj ništa neobično nije bivalo da ga vidi bez odjeće.
Zatim ga onakvog zagrli, dok je drhtao od plača na njenom ramenu i dalje pričao strahote. Poslije ga opere i obuče u čisto pa zamota u plahtu i uspava poput malena djeteta.
Kako je Josip nakon svega uspio usnuti, to Borki nije baš bilo jasno, premda će čitava života znati o onome kroz što je Josip prošao tek nekoliko općenitih stvari; možda je svemu pomoglo to što se radilo o petku, a već odavna u tvornicama se nije radilo subotom i nedjeljom, pa je Josip čitav vikend ležao u krevetu kao u bunilu, jecajući i pijući tek malo vode što bi mu je sestra izlijevala u usta da preživi to što oni ispod njega nisu uspjeli.
Nakon svega, Josip je uvečer trećega dana ustao kao iz mrtvih, te je jedva pridižući se na laktove prozborio Borkino ime dok ga je hranila toplom pilećom juhom brišući mu s osmijehom kutove usana što su drhtale i tresle se od slabosti. Od onoga što je tamo dolje vidio, nitko nikada neće saznati niti jedne jedine riječi; sve što bi netko o tome mogao znati, mogao je vidjeti u Josipovim očima samo ako se u njih zagledati želio i ako se zagledati od strahote uopće smio, a Borka takvo što ne da je umjela i smjela; ona je – samo da bi Josipa mogla poduprijeti na njegovu putu kroz život, takvo što morala zagledati.
Ničeg vrednijeg, jačeg i ljekovitijeg na ovom svijetu od ljubavi nema. Josip se spasio da živi dalje svojim jednostavnim i prostodušnim životom, usprkos samom srcu zla koje je ugledao one noći.
Borka je na tom putu odavna bila već spašena.
Niste nam bitni
mela.blog.hr
Poučavam djecu dviju malih jako bogatih općina.
Redovito smo svake godine za Božić i Novu godinu dobivali panetone od jednog komunalnog poduzeća. Za tako veliko bogato poduzeće mali znak pažnje, nama znak da misle na nas. Zahvalni smo. Dobili smo ga i ove godine. Stvarno lijepa gesta.
Također smo dugi niz godina od jedne općine dobivali botelju vina. Isto lijepa gesta.
Lani nismo dobili vino, nešto smo gadno skrivili. Ove godine promijenio se načelnik jedne općine, dijete načelnici pohađa našu školu. Pomislili smo da će se botelja vratiti. Ali jok, još smo u nemilosti. Mi smo jadni mali prosvjetari koje treba poniziti još više, dajući nam na znanje da smo nebitni. Eto hvala načelnici za šipak!
Pa ne čudimo se kada nas svi omalovažavaju i marginaliziraju kada nas lokalna vlast ne poštuje. Baš sam žalosna. Nije meni do botelje nego do časti.
Ove nove mlade generacije roditelja kao da se sveti nama koji obrazujemo i odgajamo njihovu djecu. E baš vam nećemo dati ni kemijsku ni rokovnik jadnici prosvjetarski!!! Zar mislite da ste nam bitni? Baš te jadni.
Evo prošla me ljutnja. Ispucala sam što me zaboljelo.
Ma koliko nas izostavljali i ma koliko mi prosvjetari bili u nemilosti, nikada, baš nikada, nitko neće moći ubiti u meni duh učitelja i ljubav prema poslu. Sad se ponosim još više jer znam da sam bitna, jer ja sam ta koja provodi s djecom dosta vremena njihovog života i usađujem im vrijednosti i darujem znanje.
Ova sadašnja generacija stalno me grli. Iz čista mira samo se zalete i skoro me sruše. Meni velika sreća.
A botelja vina? „Ionako je kiselo!“ - reče lisica.
Život između dva Božića
stella.blog.hr
Nekad datumi mogu da nam ucrtaju važne događaje
u sećanje zauvek, a da tada tih datuma nismo ni svesni.
Malo ko je slavio Božić 25. decembra u mom kraju kad
sam bila mlada. Ali na taj dan 1966. drugar iz škole
organizovao je plesno veče u mirnim prostorijama jednog
odmarališta u Makarskoj. Odigrala sam svoj prvi ples
na prelepu melodiju „And I love her“ od Bitlsa. Posle se
dogodio zvanični prvi ples na pravoj igranci, koji je u
moju knjigu ušao kao nežna priča o jednostranoj ljubavi,
„Ljubav na prvi ples“.
Između je protekao kaleidoskop Božića 25. decembra,
sa prelepim uspomenama iz moćne makarske gimnazije,
pa sa sjajnog medicinskog fakulteta u Rijeci, da bih ga
zamenila jakim beogradskim, kad sam se udala. Nova
životna knjiga, uspešno završene studije s visokim
prosekom, ceo radni vek proveden na istorijski značajnom
odeljenju velike bolnice, mnogo kongresa, bezbroj
predavanja i dobro primljenih stručnih radova po Evropi.
Dvoje divne dece kao nagrada nakon jedanaestogodišnje
borbe, njihovo odrastanje i uspesi, preslatki unuci.
Tako su u moj život uplovili Božići 7. januara. Prvo mi je
taj datum značio samo rođendan dragog prijatelja, a posle
su i zauzeli svoje nezaobilazno mesto. Sada s poštovanjem
obeležavam oba.
Na drugi značajni Božić 25. decembra rekla sam zbogom
dugom i teškom, ali i lepom radnom veku, bez isuviše
žaljenja. Neku novu knjigu ću listati posle njega.
Videćemo kako ćemo život i ja plesati, ispisujući te stranice.
(Bluz 2017)
Blagoslovljen Božić svima..
eurosmijeh.blog.hr
Svima blogericama i blogerima želim
čestit i blagoslovljen Božić i da ga provedete u miru
i zadovoljstvu sa svojim najmilijima..
Prije Nove Godine bude jos jedan post,
tkz.Novogodišnji hehe
Moja ideja Božića, bilo da je starinski ili
moderan, je vrlo jednostavna: voljeti druge.
Bob Hope
Cijeniti mir i dobru volju, imati u sebi obilje milosti,
to je pravi duh Božića.
Calvin Coolidge
Mirisi Božića mirisi su djetinjstva.
Richard Paul Evans
Božićna čarolija je tiha. Ne čuješ je, osjećaš je.
Znaš da postoji. Vjeruješ u nju.
Kevin Alan Milne
Blagoslovljeno je doba godine koje cijeli svijet
ujedinjuje u urotu ljubavi.
Hamilton Wright Mabie
Božić je vrijeme kada čezneš za domom - čak i kada si kod kuće.
Carol Nelson
Volio bih da možemo božićni duh spakirati u staklenke i
svaki mjesec u godini otvoriti jednu.
Harlan Miller
Božić je most. Trebamo mostove kako rijeka vremena teče iz
prošlosti. Današnji Božić znači stvaranje sretnih sati za sutra i
ponovno proživljavanje onih od jučer.
(Gladys Taber)
Častit ću Božić u svom srcu i pokušati ga zadržati cijelu godinu.
(Charles Dickens)
Božićna čarolija je tiha. Ne čuješ je, osjećaš je.
Znaš da postoji. Vjeruješ u nju. (Kevin Alan Milne)
Prava poruka Božića je da svi nikada nismo sami.
(Taylor Caldwell)
Nije važno što nalazite ispod drveta, već koga pronađete okolo.
(Stephen Littleword)
Šuška
luki2.blog.hr
.jpg)
Dakle, jako sam ponosna i sretna danas - Šuška je poslala svoju knjigu, koja je danas doputovala do mene.
Toplo oko srca, zahvalna - i s velikom ljubavlju sam je počela čitati.....Hvala Šuška, predivna si!
Kao što sam znala za Vjetra, kao što sam znala za Konobaricu - tako sam odmah znala za Šušku da će objaviti knjigu
Jer sjajno piše - sjajno pišu.....
Eto, ljudi - meni je Božić stigao.....
Ljub!
23
uto
12/25
Advent
y-complicated.blog.hr
Dragi moji,
Panoramski kotač, mijenja boje. :)
Svi znamo za koga je ova slika. :)))
Ova je slika za sve moje blogere.
Nenadano su iskrsnuli neki veći zahtjevi za radovima u kući pa je nestalo i ono malo vremena za bloganje. :(
Znam kako ćete me razumijeti i oprostiti mi što nisam bila više angažirana.
....................
Za ovaj Božić vam prije svega želim da nađete mir u svojim srcima. Želim vam i da nađete način da volite čovjeka, kakav god nesavršeni bio i da mu oprostite.
Iskoristite dane blagdana da nazovete prijatelja kojeg dugo niste čuli, svom svojom snagom svojim bližnjima pokažite koliko ih volite jer tome ovi dani i služe.
Odmorite se, voli vas vaša Ypsilonka
Sretan i blagoslovljen Božić
goddessvesna.blog.hr
Neka nam ovaj dan donese mir, zajedništvo i vrijeme jednih za druge.
Kuća neka nam bude puna smijeha, stol pun hrane (malo prepun), a srce puno zahvalnosti.
Nek nas Božić podsjeti koliko je zapravo malo potrebno za sreću: zdravlje, obitelj, toplina doma i trenuci provedeni s onima koje volimo.
A kalorije, suđe i sitne rasprave… ostavit ćemo za poslije. Ostalo ćemo lako.
Sretno ti posljednje putovanje
bez-obzira-109.blog.hr
Umjesto da ti uputim božićnu čestitku moram se oprostiti od tebe.
Nakon višegodišnje patnje i par mjeseci teške agonije, iz krila
svojih najmilijih otišla je moja "prija", žena koja je odgojila tri krasne
kćeri, jedna je došla i u moju obitelj. Odgojila je mnoge generacije
učenika i pored svih znanja, do u tančine im je usadila ljubav prema
poeziji, posebno onoj Tinovoj. Rijetki su na ovom prostoru bili toliko
posvećeni Tinu i njegovoj ostavštini. Život je pokazao svoju ružniju
stranu i tako je njen odlazak u mirovinu bio ujedno i rastanak s Tinom.
Danas se opraštaš od svih koji su te cijenili i voljeli, ostavivši natruhe
gorčine zbog svega onoga što si ovih godina podnosila. Očekujem
da će ti ono svima nama nedokučivo mjesto pružiti smiraj i možda u
krugu sebi dragih pronađeš mjesto za nastavak svojih pjesničkih
analiza. Pronađi mir i spokoj na nepreglednoj božanskoj oranici,
s ljubavlju i poštovanjem tvoja prija:((
Ah, ti Istrijani!!!
agava505.blog.hr
Ah ti Istrijani, malo je ali ih ima
da ih nema, ja ne bih bila ja
a ni oni bez mene ne bi bili kompletni
a vi, potrpite ih malo ako možete
ako ne možete ne brinite
možda ćete moći iduće godine
****
" LABINJON"
Za vreme Labinske republiki Labinjani so oteli ,
koko i saka država, da jimajo svoji beci.
Pokle dugeh pensiri jedon ot njeh je ote
da se domoći beci zovejo "Labinjon"
- Ne, to ne more - di drugi.
Koko bi bilo da gremo na Vlašijo kupit tovara i da nan oni,
kat budemo pitali
koliko košto jedon tovor rišponde: Dvajsti Labinjani!
( beci- novac; di- kaže; rišponde- odgovore; dvajsti- dvadeset
***
MESEC
Gonajo se Sipe i Mote:
-Si vide koko Rusi i Merikani već živijo na Mesece?
- To ni nic kontra non.
Mi živimo ot meseca do meseca već toliko lit, pa ca?
( gonajo- govore; nic- ništa; pa ca-pa što)
***
OŠTARIJA
Naš Tonić, poznateji kako Toni Bevonda,
ni se ot oštariji vrnu se do škurega,
pa je njegova Franica, jodna kako brek, šla ponjega.
Barno ga ona, siromaha, veselega ot oštariji i da je mogla,
zajno bi ga bila zadovila.Sa dišperana, ona mu di:
- Ne moremo mi tako poć više napret, moj Tonić.
- S tobon son dakordo- rišpondi Tonić-
pak tarnojmo se zajno va oštarijo!
(oštarija- kavana; vrnu- vratio; brek- pas; ponjega- po njega; barno- vuče;
zajno- odmah;
dišperana- žalosna; dakordo- suglasni; tarnojmo- vratimo se)
***
KVADRELA OD CUKARA
Jena bjondina zove kamarjera :
- Molin vas, još jeno kvadrelo cukara!
- Ma već ste hi sedan stavila va to kafe.
- Znon, ali se so mi šle fondo
(bjondina- plavuša; kamarjer- konobar;
kvadrela. kockica šećera;
šle fondo- pale na dno)
*** Vicevi pisani na labinjonskoj cakavici koju od 2019. godine
krasi Status zažtićene nematerijalne baštine
Digitalna diktatura
toco1980foto.blog.hr
Zadnji hir EU birokracije jest nametanje digitalizacije svega i svačega.
U posljednje vrijeme sve češće se u medijima spominju digitalne vozačke dozvole, digitalni novac, digitalna naplata cestarina, digitalna kontrola na granicama i slična digitalna "moderna rješenja", a pri tome se govori i o bezrezervnom oslanjanju na "umjetnu inteligenciju", koja se u praksi do sada vrlo često pokazala - prilično neinteligentnom.
Problem ovdje nije tehnologija sama po sebi, već slijepo, gotovo fanatično vjerovanje da je digitalizacija nečega automatski sinonim za napredak. Ta današnja fah-idiotska opsjednutost digitalizacijom svega vrlo često ignorira stvarni fizički svijet, stvarne ljude i stvarne probleme koje digitalizacija može uzrokovati.
Digitalizacija bez mogućnosti izbora
Jedna od stvari koja se uporno prešućuje i ignorira je činjenica da ne koriste svi ljudi pametne telefone! I to nije nikakav zločin, jer ne postoji ni zakon ni zakonska obveza koja propisuje da svatko mora posjedovati i koristiti pametni telefon, instalirati određene aplikacije, imati mobilni internet ili stalno biti "online".
Neki ljudi jednostavno to ni ne žele, već radije koriste starije, prokušane i pouzdanije tehnologije. Ima ljudi koji radije koriste starije "obične" mobitele. Jednako kao što ima ljudi koji i danas radije fotografiraju klasičnim fotoaparatima na film, umjesto da koriste isključivo moderne digitalne.
Unatoč tome, ide se u smjeru da se sve više osnovnih usluga za građane planira učiniti dostupnima isključivo u digitalnom obliku, bez onog fizičkog i materijalnog, i zapravo se pokušava građane prisiliti na korištenje tehnologije koju možda ne žele, ne razumiju, ili si je ne mogu priuštiti.
To pak najviše može stvarati probleme starijim ljudima koji su često slabije računalno pismeni jer su živjeli i odrastali u nekim drugim vremenima; ponekad im je već i samo osnovno korištenje pametnog telefona (poziv ili SMS poruka) veliki izazov, a kamoli prijavljivanje u razne on-line sustave, pamćenje PIN-ova i zaporki, korištenje aplikacija, autentifikacija u dva koraka, te stalna ažuriranja aplikacija i sustava koje često za sobom vuku i zbunjujuće promijene izgleda korisničkog sučelja... Štoviše, čak i mlađi korisnici ponekad imaju problema sa time.
Nametnuta digitalizacija koja bi isključivala i marginalizirala dio društva koji ju ne zna ili ne želi koristiti, nije napredak već diskriminacija.
Osjetljivi sustavi i stvarni rizici
Još jedan problem koji se uporno i sustavno ignorira jest potpuna ovisnost digitalnih sustava o računalnoj i komunikacijskoj tehnologiji koja nije apsolutno pouzdana, te o dostupnosti električne energije.
Što ako mobitel bude izgubljen, ukraden, ili padne pa bude oštećen do neupotrebljivosti? Što ako se isprazni baterija na mobitelu, a nema dostupnog punjača? Što ako negdje nema signala ili nestane internetske veze? Što ako padne centralni računalni sustav? Što ako dođe do kibernetičkog napada, pa procure osobni podaci milijuna građana?...
To nisu nekakvi hipotetski "najgori mogući scenariji" - to su realne situacije koje se već događaju, i to sve češće! I svaki put kada se dogode, ljudi se ni krivi ni dužni nađu u problemima.
S druge strane, papirnata vozačka dozvola ne treba ni mobitel ni internet. Gotovina ne treba server. Fizički dokument ne može se "hakirati", ukrasti ili izmjeniti s druge strane svijeta.
No bez obzira na to, digitalna rješenja se pokušavaju na silu nametnuti uz izliku veće sigurnosti, učinkovitosti i kontrole. U stvarnosti, kontrola se sve više centralizira, a građani gube autonomiju, jer kada sve postane digitalno, postaje i uvjetno - može se isključiti, ograničiti, suspendirati, ili nadzirati jednim klikom.
I tu više nije pitanje "hoće li se to zloupotrijebiti", nego kada i do strane koga.
Zaključak
Digitalizacija bi trebala biti opcija, odnosno alat koji olakšava život onima koji je žele koristiti, a ne nametnuta prisila od strane birokratskog sustava koja bi marginalizirala one koji ju ne žele. Jer dokle god se radi o nametanju bez alternative, bez slobode izbora, bez ozbiljne rasprave i bez uvažavanja stvarnih problema, ne radi se o napretku, već samo o još jednom birokratskom iživljavanju i eksperimentiranju koji se provodi na leđima običnih građana.
- Statistika
Zadnja 24h
6 kreiranih blogova
148 postova
383 komentara
170 logiranih korisnika
Trenutno
3 blogera piše komentar
15 blogera piše post
- Blog.hr