Blog.hr

sri

01/26

Sretan rođendan, MECIBG blogerici!

agava505.blog.hr

.¸¸¸¸¸¸.•*¨*••.¸¸¸¸.•*¨*••.¸¸¸¸¸¸.•*¨*••.¸¸¸¸¸¸.

...šuma je danas odlučila staviti alarm na “party ročkas”vjeverice piju duplu kavuptice cvrkuću SRETAN TI ROĐENDAN...blogeri su ispeglali svoje bradea blogerice u minicama Mecin rođendan slaveželim tigodinu punu meda bez pčelaborovnice bez trnjazimskog sna bez buđenja do proljećareci svima, neka šuma zna, da si danas puna zaliha srećepleši cijelu godinu i smij sekao da si pronašla skrivenu kantu medasvaki dan neka ti bude mekan kao najudobniji brlogdrveće neka skače, plesnih koraka neka bude sve višesmijeh, muzika, veselje neka u šumi carujejedna MECA danasima pravi rođendanski spektakluživaj, medvjedice, blogerice — Sretan ti rođendandanas se slavi tvoja veličanstvenost!

.¸¸¸¸¸¸.•*¨*••.¸¸¸¸.•*¨*••.¸¸¸¸¸¸.•*¨*••.¸¸¸¸¸¸.

Rođendan...

mecabg.blog.hr

Kako samo jure ti rođendani.
Okreneš se i stigne novi...
a opet mi drago što dolaze :)

Nazdravljam i svim blogerima neka se provesele na mom rođendanu...

Za mecabg

stella.blog.hr

Povrća i voća što više jesti hehe..

eurosmijeh.blog.hr

Susretne naranča češnjak pa mu kaže:
"Fuj, što ti smrdi iz usta!"

Vidi naranča lubenicu pa kaže:"Upomoć, Godzilla!"

Voze se Amerikanac, Nijemac, Rus i Bosanac u vozu.
I, izvadi Bosanac jabuku da jede, pa ga upita Amerikanac:
- "Šta ti je to?"
- "Pa jabuka, šta će bit..."
- "Ihh, u nas su jabuke veće tri puta nego te vaše!"
Izvadi Bosanac krušku, pa ga upita Nijemac:
- "Šta ti je to?"
- "Kruška ba."
- "Ehh, u nas u Njemačkoj su kruške k'o vaše lubenice..."
Izvadi Bosanac paradajz, pa ga upita Rus:
"A šta ti je to?"
"Pa bolan, vidiš da je ribizla!"

Šetali Mujo i Haso pustinjom 5 dana bez vode.
Napokon naiđu na bunar pun vode, iznad kojeg piše:
TKO PIJE OVU VODU IZ BUNARA, UKAZAT ĆE MU
SE VRAG!
Unatoč tome, napiju se oni vode, te im se ukaže vrag...i reče:
pošto ste pili moju vodu, morate mi ispuniti želju. Morate mi
donijeti 100komada nekog voća! Donese prvi Mujo 100komada
trešanja,a vrag mu reče: sad svih 100komada stavi u guzicu...
stavlja Mujo i dođe do 99, te se počne smijati.
Pita njega vrag šta se smije?!, a na to će Mujo:
Vidi Hase, nosi lubenice!!!!!

Kaže učiteljica u školi: "Djeco, smislite jednu
običnu rečenicu sa voćem."
Kaže Perica: "Volim jesti jagode."
-Dobro Perice. Marica, sad ti reci jednu rečenicu sa voćem.
Marica kaže: "Moja mama radi kolače sa jabukama."
-Dobro Marice, sada ti Ivice.
A Ivica kaže: "Jučer se moj tata napio, mamu je premlatio,
ananas nije ni mislio"

Uhvatio gazda voćnjaka lepu i mladu Ciganku u krađi šljiva.
E, sad ću sve te šljive da ti nanižem oko vrata, i
da te vodim kroz selo kao lopova.
Nemoj bre gazdo, sramota.
Neću jedino ako ćeš da vodimo ljubav.
Moram da pitam Cigu, da vidim šta on kaže.
Stvarno sramota – kaže Ciga – dobro, može, ali samo malo.
Gazda navalio, Ciganki prija, a Ciga viri i komentariše:
Vidi ti njega, za šaku šljiva koliko nabiva.
Tek će Ciganka:
Nek nabiva kol'ko oće, njegovo je voće!

Mujo rješava križaljku.
Treba mu još povrće od 3 slova. Haso mu kaže, da nije kupus.
Ne može stati, kaže Mujo.
Stavi manju glavicu, kaže Haso.

...

sewen.blog.hr

Ja bi od pečenog labuda krilo,
Od onog iz labuđeg jezera, šta pleše.
Najslađe je uz kost, ne volin bilo,
Već mi se brkovi od slasti smješe.

Ja bi od prašćića Babe prednji but,
Aj majketi zato se svinje i tove!
Kad krcka kožica baš je lipo čut,
Za dobar odojak uvik se ima love!

Ja bi i kozu i sve kozliće i vuka,
I nek je gozba prava pravcata za sve!
Samo se nadam da mi neće bit muka!
Nisam se još proba najist mesine vučije!

Sad će me napast ovi za zaštitu dice
I bajki i životinja; zvonit će svi telefoni.
Napast će me i oni biljni ubojice,
Vegetarijanci, vegani, eh da, posebno oni!

Pa ću se branit po sudu i dizat se na noge,
Kako je sve to ispalo za malo se nasmijat.
Oni meni i ja njima, petavat ćemo roge,
A meni će isto svaka večera prijat.

Tko se boji lika još.....tri za groš, tri za groš....

luki2.blog.hr

Danas sam konačno uspjela. Otišla sam u Scenoteku, pogledati predstavu po motivima knjige Julijane Matanović "Tko se boji lika još". Bolju predstavu odavno nisam pogledala. I to ne samo u zadnje vrijeme.
Julijana se osudila napisati nešto, što potpuno izlazi iz profesorskog diskursa. I gle čuda, osudila se dati priču svakom svom liku kojega je izabrala - iz povijesti hrvatske književnosti.
Likovi su se, izgleda, oteli kontroli i počeli se sami predstavljati i objašnjavati tko su. I zašto su baš takvi.
Tako i u predstavi, a i prikladno ukomponirani u reality show "Tvoj lik zvuči poznato", petero ljudi dobije od kola sreće zadatak i svatko treba obraditi po jedan lik iz književnosti koje mu dodijeli kolo sreće. Divni likovi (recimo Alkar) i još bolje interpretacije.
Predstava je napravljena sa glumcima i glumicama iz Novog života, u kojem su okupljene slijepe i slabovidne osobe. Mario Kovač, redatelj, je točno u srž pogodio način na koji treba prezentirati Julijaninu knjigu, ali je ujedno uzeo i slobodu osmišljavanja likova uz pomoć glumaca, koji su pravo otkriće. Profesionalni i marljivi. Talentirani. Pametni. Ponekad instinktivni. Puni ljubavi za ono što rade. I najvažnije- ne boje se ničega. Pogotovo ne izazova.
I "reklame" koje se pojavljuju na platnu nakon svakog glumca/lika, savršeno su osmišljene...
Bravo Julijana, bravo Mario i Ana Prolić (adaptacija, dramaturgija i rezija). Bravo za sve glumce. Mario Kovač je u ovom slučaju u dvostrukoj ulozi i glumac, voditelj reality showa.
Ovakve predstave bih mogla gledati svakodnevno.
Još sam srela i prijateljicu iz knjižnog kluba!

Ovu bi predstavu vrijedilo "vidjeti" i na filmskom platnu.

Da bar nabrojim divne glumce: Ružica Domić Lalović, Kristina Krsnik, Danijela Vidas, Igor Kučević, Vojin Perić, Mario Kovač.

Moje fotke...

Ljubim vas!

UTOČIŠTE

komentatoricamicaa.blog.hr

Imam jednu hrid uz more koja me šutljiva kakva jest prima
ona je tu kao utočište okrenuto moru , ovih dana najdivljijem
najsivljem i najbučnijem moćniku : mrmori moje more
umjesto glasa kojeg priželjkujem i tješi onaj neprospavani umor
brige, strahove i nedoumice koje su posložene pratilje
besanih noći

ova stijena je velika, nazubljena školjka ispod agave debelih
mesnatih listova s imenima i datumima
neki su ljubav počinjali baš tu gdje otpuštam umor uzaludnosti
skupljenih koljena uz ove nadnaravne zvukove mora i juga
pitajuć' se gdje su ovaj Niko i ova Nada
iz ljeta 2006. s lista agave koji se zeleni pred očima mi

imaju li oni još dovoljno ljubavi
kojom noć pretvaraju u sretan dan ?

Ponekad je dovoljno jedno mjesto koje ne pita ništa.
I jedno more koje govori kad mi više ne znamo kako...

uto

01/26

Teta Zorka

penetenziagite.blog.hr

Teta Zorka živjela je u starom gradu pored mora što nekada bješe močvarom; u stanu s pogledom na stari rimski spomenik, trijumfalna vrata što su pozdravljala mnoge pobjednike i ispratila mnoge poražene u njihovu daleku i neznanu budućnost. Kada je Vjeko prvi put ugledao njene svijetle, vodene, meke, umorne oči, živjela je sa stricem Vlatkom; bio je tada običaj zvati sve starije gospođe i gospodu tetama i stričevima, kao da su nam bliski i dragi; tako su djecu tog doba učile majke – i tako im se činilo posve prirodnim i normalnim.

Vjekina je majka zajedno sa svojom prijateljicom s učiteljskog fakulteta kupila neku staru štalu u Istri; tada se takvo što moglo steći za malo novaca, pogotovo ako selo u kojemu se kupovalo nije bilo na samoj obali – a za još manje novca moglo se takvo što renovirati i osposobiti za stanovanje: dvadesetak kvadrata u prizemlju, dvadesetak na katu; u prvo vrijeme – ako to uopće možete zamisliti, nisu imali niti tekuće vode. Ovo selo bilo je udaljeno možda tek dva kilometra od mora; dovoljno da ne bude na moru, pa da ih njegovi valovi ne zapljuskuju i šume kraj njih kao da su na samom rubu svijeta u mrklim noćima, a da opet ne bude niti predaleko za djecu koja su svakog popodneva, iza ručka – odlazila u čoporu bezbrižno na kupanje.

Bilo je to selo dovoljno daleko da ga još dugo, dugo ne zapljusne val pravog, sveprožimajućeg turizma i da u njemu vlada pravi spokoj jednog davnog, zaboravljenog svijeta, malena i nevina od nepoznavanja i anonimnosti što su već vladale u gradovima – i dovoljno veliko da u njemu bude dućan; ta žila kucavica svakodnevnog života ljudi, koja je jamčila da se djecu ne treba mučiti odlaskom po kruh ili novine u susjedno selo udaljeno tri kilometra. Mlijeko se ionako uzimalo od prve susjede, često kozje; isto je važilo i za povrće i ribu; voće i bilje bralo se po grmlju i livadama jer ga je bivalo u izobilju; Vjeko se ne sjeća da su sve do njegove valjda petnaeste godine, kada je to valjda postala neka moda, ikada odlazili u obližnji grad kupovati na tržnici ili bilo gdje drugdje bilo što. Onoga što je trebalo, bilo je u izobilju, a od toga ponajviše dijeljenja, posudbe, radosti i skromnosti. Često se dan završavalo tako da se uopće nije niti znalo što će se sutradan spremati za jelo; ovisilo je to o tome hoće li nečiji ulov te noći biti dobar, hoće li se nečije mreže napuniti, ili će netko tog jutra obrati njivu ili vrt u kojem je nešto upravo sazrelo. Živjelo se onako kako bi priroda davala i dala, pa ako se koji dan jelo običnu puru ili prežganu juhu ili žutenicu, nitko od toga umirao nije.

Jedini Vjekin zadatak u tijeku dana bio je da barem dvaput ode do nedaleke špine s praznim kanisterima za vodu – i donese ih kući pune. Na špini je tekla voda bez zaustavljanja; već pod njom bio je sagrađen kanal koji je vodu odvodio u nedaleke njive i polja, kako ne bi propadala. Sve ostalo vrijeme koje bi mu dragi Bog namro u tijeku dana bilo je tada i tamo samo Vjekino; zato je toliko i volio ljetne praznike; budući da je majka bila lošeg zdravlja, pa ili je bila na bolovanju, ili je tek otpočela sa mirovinom. Njih su dvoje svakog ljeta za Vjekine osnovne škole provodili vrijeme od početka lipnja pa do početka rujna u tom malom, zaboravljenom selu. O tome kako je i na koji način vrijeme na tom mjestu protjecalo možda najbolje svjedoči činjenica da se tamo uopće nije slavio Vjekin rođendan, koji pada u to doba godine – jer ili uopće ne bi znali koji je datum u mjesecu, ili nikome niti nije bilo do toga da slavi nešto što je samo njegovo, vlastito i posebno i što se ne da baš podijeliti s drugima.

Majka se na pothvat gradnje vikendice na moru – unatoč tome što je otac iz grada na moru i što se tamo moglo ljetovati kada god se poželjelo - odlučila kako bi na prvom mjestu sama sebi, a potom i drugima, a ponajviše svome mužu dokazala kako je i koliko važna, sposobna i snažna. Stari je negdje oko Vjekina trećeg rođendana otišao s nakanom da se nikada više ne vrati u dom u kojem su ga osim sina i žene čekali i njeni roditelji; razumijete to već nekako, nadam se – premda njih dvoje svoj razlaz nikada neće potpisati na kakvom komadu papira. Kako bilo, Stari se zapravo čitava preostalog života – sve do majčine smrti, a nekako i u onih nekoliko godina potom – uvijek vraćao na to isto mjesto; prvenstveno radi Vjeke – ili je on barem imao takav osjećaj, a osjećaj važnosti i voljenosti najvažniji je osjećaj u životu, pa i kada si dijete; radi Vjeke - a onda i radi mame. Nikada se on njoj neće vratiti; samo će joj se čitava preostala života s mukom i moranjem ali nezaustavljivom i snažnom ljubavlju vraćati; tako i toliko da dijete iz te nevolje i sumnje uči kako se daje, trpi i voli.

Majka, povrijeđena do srži tim odlaskom, osjeća da mora konce života uzeti u svoje ruke. Kada je Vjeku rodila, imala je već četrdeset; sada zato nervozno ali odlučno gradi taj malen i važan svemir oko njega i sebe okružena svojim prijateljicama, kako bi joj bilo lakše. Tek poslije saznat će Vjeko da je na studiju svojedobno upoznala i tetu Zorku; vjerojatno je ona kao starija tada tamo bila profesorica, ili neki konzultant, savjetnik, mentor – i ostala je s njom prijateljica sve do konca njena vremena; možda je uistinu to što je teta Zorka stanovala u obližnjem gradu bio presudan trenutak u donošenju odluke o kupnji one štale.

- - - - -

Stric Vlatko, Zorkin muž, bio je Vjeki uvijek dalek i stran; takvi su tada bivali stariji muškarci onog vremena, pogotovo ako su još bili neprivlačni uslijed nekog posebnog razloga. A stric Vlatko bio je doista neprivlačan jer je pio i bazdio na alkohol gledajući te onim svojim krvavim, izbuljenim očima iz mraka sobe kao vuk. Bio je očito, to sada čovjek kada je već na pragu starosti može razumjeti, od onih tihih, nenametljivih i povučenih pijanaca što umjesto mlijeka s prvim udahom jutra otpiju čokanj rakije i popuše neku snažnu Opatiju ili Drinu, da ih pridignu i razbude od sna. Čime se stric Vlatko u životu bavio toga se više nitko ne može sjetiti; zapravo je on u Vjekinu životu postojao tek tijekom nekoliko godina, sve dok ga alkohol nije izjeo i ispio iz njega posljednju kap života onako kako bi on pio rakiju; tiho, sigurno i polako, pa ga odnio na nedaleko groblje na brdu što se spuštalo na staru cestu prema unutrašnjosti. Zbog čega je stric Vlatko pio, to nam vjerojatno nitko ne bi želio, a možda niti umio kazati sve da smo ga tada smogli snage pitati; moguće da je činjenica što imaju stan na tako važnom mjestu ukazivala na to da je stric Vlatko kada je bio mlađi morao činiti svakojake, nekada i ne baš lijepe stvari u životu za koje je tim stanom bio nagrađen, a od sjećanja na neke od njih možda se i propio, samo da ih lakše zaboravi.

No, to je samo Vjekina nejaka pretpostavka koju sada, velik i star i površan i strašan kakav već jest gradi u svojoj glavi – potkrijepljena time što je majka, kadgod bi se spomenulo strica Vlatka, znala stavljati prst pred usne, ili time što je stric Vlatko imao dugačak, beskrajan i ravan naglasak koji je odudarao od svega što je Vjeko do tada čuo u ljudskim jezicima - i baš ništa više. O stricu Vlatku nije se nikada govorilo; čak niti o njegovu pijanstvu; kad god bi ta tema u razgovoru majke i tete Zorke došla na red, nastupila bi neka neznana i strašna šutnja, pa se brzo prelazilo i preskakalo drugdje, onako kako se preskaču neugodne i duboke lokve kojima ne vidiš dna niti se u njima od tame možeš ogledati.

Ono što je tetu Zorku izdvajalo od ostalih majčinih prijateljica s kojima se družila u tom gradu bilo je to što je bila starija, i što je takva zapravo majci predstavljala nekakav uzor i budila kod nje posebnu naklonost. Ono čega će se Vjeko posebno sjetiti u vezi tete Zorke, vjerojatno već u vremenu nakon Vlatkove smrti – bila su česta i osebujna putovanja u Trst; tu meku svih žena ondašnje države i sliku onoga kako bi se moglo živjeti, samo da se smije. Satima bi njih troje, nakon što bi se probudili u samu zoru, ili još i ranije - majčinom Škodom putovali uskim istarskim cestama zaobilazeći zelene zaljeve, malene gradiće na brdima i guste šume, pa bi se potom s prvim jakim suncem obreli nad onom strminom nad gradom, propušteni i blagoslovljeni od strane vlasti, da barem na čas nanjuše kako je tamo.

Vjeko kao malen dječak u stvari i nije bio velik pobornik tih putovanja; to je značilo da satima mora s majkom obilaziti dućane u kojima će se kupovati i neka njemu sasvim strana i neželjena odjeća. Poslije bi se gladni i umorni vraćali do automobila, a njega je veselilo to što će putem natrag smjeti jesti ukusne kekse i kolače koje je pekla teta Zorka.

No, kadgod netko spomene Trst, Vjeko se prisjeti strašne zgode u kojoj je neka žena u automobilu parkiranom do njihovog shvatila kako joj je vozilo obijeno a sav utržak pokraden, čupajući rukama kosu i vrišteći od boli u svom zapomaganju. Da je Vjeko tih godina zamišljao kako ljudi stradavaju u ratovima ili kakvim velikim nesrećama, ne bi umio predočiti strašniju muku od one koju je vlastitim očima gledao u one žene; poslije ga je noćima majka tješila tarući mu suze i govoreći da je to bio samo komad metala i stakla i nekoliko bezvrijednih krpa – i uvjeravajući svog nježnog i tužnog sina da ljudi znadu stradati mnogo teže plačući i zapomažući mnogo gorče i strašnije.

Dugo je trebalo da ga majka razuvjeri od onoga što je Vjeko od ljudske muke tada vidio na vlastite oči. Vlastite oči ne lažu, a slike što ih kroz njih gledamo usijeku se u dušu daleko dublje i strašnije od onih koje prepričava kakav nevješt govornik.

- - - - - -

Da je smio tetu Zorku upitati što radi sa stricem Vlatkom i zašto ga ne ostavi, recimo onako kako je Vjekin Stari otišao i ostavio mamu, vjerojatno bi mu odgovorila ono što sve tete Zorke ovog svijeta odgovaraju kada ih se pita o njihovim muževima: da je on njen muž. Ono što je Vjeku zbunjivalo, samo kada bi pogledao oči svog Starog, kada je petkom kasno uvečer znao umoran doputovati na more autobusom iz Zagreba, bilo je to što nikako nije mogao odagnati pomisao na to kako taj čovjek zapravo istinski voli svoju ženu – a posljednja stvar koju bi ona na svijetu nakon svega priznala jest to da mu je još uvijek žena.

Možda je otac u prvom naletu bijesa i nevolje u mjesecima nakon što je napustio majku i imao druge žene – ali danas je Vjeko sklon vjerovati kako je to bilo onako kako da prostite psi na cesti imaju jedni druge – od straha i bolesti i nevolje, a ne od ljubavi – pa se zapravo po srcu i ne računa. No, za svoju majku je Vjeko, onako bolesnu, krhku i lijepu poput tihe vrbe nad nabujalim livadnim potokom posve siguran da je niti jedan muškarac nakon njegova oca nikada više dotakao nije.

Bila je to možda prva i najvažnija lekcija Vjekina života koja se ticala voljenja i ja ću vam je sada pokušati posuditi iz Vjekinih očiju i prepričati, a glasi valjda ovako: u ljudskom srcu postoji beskraj; ono je stvoreno za to da daje, pruža i voli, ali ono što je najvažnije jest da mu to moramo dopustiti. Čovječje srce mora znati kako smije voljeti baš onoliko koliko umije i ništa manje od toga; moramo učiniti ono što je najteže i najodgovornije – a svako crtanje granica na tom tamnom, važnom i živahnom mjestu osuđeno je na propast.

- - - - -

Da se razumijemo; Vjekini stari na koncu će svoga vremena - kada on već bude ono što su oni nazivali svojim čovjekom - ponovno biti jedno. Bit će to nešto posve nevjerojatno, nečuveno i neviđeno; svojstveno samo njima i nikome drugome: da se roditelji od rođena sina što se oženio i naumio izroditi djecu skrivaju kao što se od starih skrivaju tek propupala djeca, pa u tmini stanova od očaja i blagosti love posljednje trenutke slasti koje starci već mogu uloviti, samo kada uzmognu i predaju se jedno drugome kako se ljudi jedni drugima od ljubavi i tuge u isti mah predavati umiju i znadu kada to čine posljednji put – ili onda kada misle da je posljednji.

Poslije će Vjeko, kada ih više ne bude na svijetu, od sasvim trećih ljudi slušati kako su ih viđali tamo i ondje, kako su se držali za ruke i nosili stvari u vrećicama sa tržnice – i kako su se smijali.

Smiješili. Nasmijavali druge ljude od srca.

Bili sretni?

Jer, što bi čovjek boljega i ljepšega mogao poželjeti za svoje ljude – nego da im bude dobro, i da budu sretni?

- - - - - -

Stric Vlatko preminuo je i napustio ovaj svijet u pričama tih starijih žena kao što taman oblak napušta šumu i odlazi daleko nad more; polako i tiho, da se nikada više ne vrati. Jednoga dana - možda usred neke zime - u dalek i ledeni Zagreb stiglo je pismo s viješću o njegovoj smrti onako kako iz dalekih toplih južnih krajeva nad naš ledeni i mrtvi svijet stižu prve laste. Tako je teta Zorka ostala sama – a zapravo jednako tužna, daleka i sjetna kakva je bila i dok je stricu Vlatku bivala ženom.

Teta Zorka bila je učiteljica; toga se Vjeko dobro sjeća. Njen tihi, nazalni i mazni glas pružao se dugim i mračnim hodnikom stana kao snažan i topao vjetar, pa je dječaka obavijao sigurnošću i srećom. Majka ga je ponekad dok je bio manji znala ostavljati kod tete Zorke, koja je ipak bila nešto starija od nje, pa bi sa svojim društvom odlazila na kupanje na gradsku plažu ili druženje.

S tetom Zorkom bilo je lijepo i sigurno, iako baš nikada Vjeko nije od sebe uspio odagnati onaj nejasan ali snažan osjećaj žalosti što je vladao njenim pogledom. Teta Zorka čitava je života – sada je to moguće razumjeti – sanjala o tome da ima sina; nikada joj ta želja nije bila ispunjena – jer ona i stric Vlatko nisu uopće imali djece. Otuda i njena iskrena želja da Vjeku čuva i da on barem nakratko boravi kod nje. Vjerojatno nije predavala u višim već tek u nižim razredima osnovne škole, pa je njega prigrlila kao nekog od svojih milih učenika, da ga preko ljeta kroz razgovor i šalu privikne na to da ne zaboravi tablicu množenja ili rastavljanje riječi na slogove - i da s njime zajedno otvorenih očiju sanja u tmini onog njenog stana; svatko svoj san i svatko na svoj način.

Kada ne bi pričali o školi, vadila je iz dubokih i mračnih ormara prastare slike koje su prikazivale njeno djetinjstvo i mladost provedene davno, još prije rata – negdje u Osijeku i Slavoniji. Sa zanimanjem je Vjeko slušao priče koje bi teta Zorka pričala o prijateljima iz njene mladosti i o tome tko je od njih što imao, želio ili sanjao. Bilo je to doba kada je starijim ženama bilo dopušteno malene dječake privijati uz svoje velike, meke i grubom tkaninom prepunom obojenih cvjetova optočene grudi, pa ih objema rukama držati za obraze kao što žedni ljudi drže vodu s izvora, da im ne iscuri i ode ni u što - i zagledati duboko u oči smiješeći se tamnim i dugim dječačkim trepavicama ili malenim, punim usnama, dok samo za te dječake šapuću tihe i melodija prepune riječi nekih neznanih i izgubljenih pjesama, priča i snova.

Ako postoji mjesto na kojemu je Vjeko ugledao ljubav; tihu, neprežaljenu i bezgraničnu ljubav kakvu umije davati čovjek koji nestaje, onda je to konac hodnika stana tete Zorke; mjesto na kojemu se ulazi u žaluzinama vječito zastrti boravak namješten starim tapeciranim namještajem i debelim, teškim ormarima; mjesto na kojemu nestaju svi osjećaji tijela kao da si doživio prometnu nesreću, pa ti je, da prostite, sve od vrata naniže oduzeto i mrtvo – i u kojemu sav odlaziš u oči; u tišinu; u riječi i beskraj.

Teta Zorka blijedila je kroz godine što su prolazile Vjekinom mladosti onako kako zvijezde u noći blijede pred prvom svjetlošću ljetne zore. Kada je već postao mladić što je u grad uvečer odlazio s društvom, bila je stara i onemoćala; jedva da ga je prepoznavala pa bi se iskreno čudila kako je narastao, pitajući se gdje je nestao onaj prestrašeni, tihi dječak što ga je nekada znala čuvati i grliti u dugim ljetnim popodnevima.

Što je Vjeko bivao starijim i sigurnijim u sebe, sve je više osjećao kako ne voli da ga uza se privijaju takve stare žene, vrele i vlažne od ljeta, snova i teške zapare, pa bi šutke i pogledom tražio spas u očima svoje majke. Bio je jedini dječak u društvu tih sada već starih i prilično žalosnih gospođa, pa je shvaćao kako mora otrpjeti ponešto u ime njihova prijateljstva s majkom.

Pokušavao je u to doba zamišljati one jedre na selu odrasle dječake s kojima se družio tih ljeta kako ih njihove stare i ružne susjede privijaju na svoja od sijena, sunca i soli ogrubjela tijela. Vjeko bi tada osjećao – samo da je netko od tih dječaka saznao za to što njemu majčine prijateljice čine – nekakav sram i neugodu. Je li to bilo zato što bi drugi dječaci bili zavidni na tome da ga grle bijele, nježne i mekane ruke dokonih dama, ili bi im takvo što doista predstavljalo pravu i stvarnu neugodu – to niti danas nitko ne bi umio razlučiti.

Poslije bi mu majka, osjećajući kako je dužna objasniti zbog čega pušta da ga dodiruju i dijeli ga s njima - dok bi se u mraku Škodom pod zvijezdama zavojitom cestom iz grada, pored stare napoleonske tvrđave vozili u njihovo selo - pričala o njihovim nesretnim ljubavima, sudbinama ili zbivanjima koja su uvijek uključivala nekog nevaljana muškarca; brata, oca ili muža što je u presudnom času pronašao drugu ženu, počeo s pijanstvom ili jednostavno otišao, kako je recimo otišao njegov Stari. Zato je Vjeko odmalena imao nekakav osjećaj krivnje jer pripada tom nepouzdanom i nestalnom rodu i plemenu – no o tome da je i on muškarac i da će jednog dana nekoga moći iznevjeriti, o tome majka nije pričala; barem ne naglas, gledajući svog voljenog sina onim svojim očima punim beskrajne tuge, a ja bih vas sada lagao kada bih tvrdio da se svoju majku Vjeko takvo što tada uopće sjetio – ili umio upitati.

Shvaćao je Vjeko već tada, još kako – samo kada bi se sjetio svog Starog i njegovih teških i debelih ruku što su ga tiho i snažno grlile – da majka to što govori govori iz gnjeva, očaja i ljutnje - i da ne može biti da su baš svi, baš svi muškarci ženama krivi za njihove nesreće; no - tko bi se majci suprotstavio, pogotovo kada znaš da si joj najvažniji na svijetu i da svaka riječ koju kažeš može lako razrušiti taj krhak i staklen svemir što ga pažljivo i brižno gradi oko sebe.

Već kada je imao deset, baka je Vjeku učila tome da je majka bolesna i da mora znati kako joj pomoći kada vidi da nije dobro – i tako je Vjeko svoju majku naučio gledati tim nekim drugačijim očima; očima odrasla čovjeka.

Od djetinjstva on je – pritisnut tim moranjem, jer ne uči čovjek dobro od pameti, nego od straha - zapravo naučio shvaćati kako se ulazi u tuđe cipele i razumije ono što drugi čovjek priča, pa ne otkriva čitav prekrivač kojeg nabacuje nad svoj svijet, već ga samo lagano namreška; koliko je potrebno i važno. Naučio je Vjeko da ljudi najčešće moraju izgraditi opnu oko sebe, jer bi izludjeli od onoga što bi vidjeli, samo kada bi načas izišli iz te opne i ugledali sebe i svijet onakav kakav on stvarno jest.

A naše oči imaju sposobnost sve to vidjeti; mi možemo gledati i shvaćati kakav je svijet drugog čovjeka – ali nam je najteže, gotovo nemoguće spoznati kakav je naš svijet, van onoga što o njemu mislimo da znamo, a u stvari vjerujemo i želimo za njega.

Ono što je Vjeki od tete Zorke ostalo, to je navika da gleda u ženske oči i ne skreće pogled jer ne osjeća baš nikakvu nelagodu. Baš tako je teta Zorka govorila kada su njih dvoje bili sami, držeći Vjekinu glavu u svojim mekim i dugim prstima: gledaj, dječače ravno u oči i traži; nemaj straha sve dok god gledaš druge tim svojim očima; nitko još od gledanja očiju u oči nije umro.

Možda je Vjeko taj osjećaj, taj teški ali savladivi kamen od krivnje, težine i mraka što ga je nosila njegova bolesna, stara i nemoćna majka - konačno bacio u trnje kraj puta i izliječio tako što je već tada sam sebi obećao ono što je mnogo puta naglas sam sebi poslije izgovorio, naučivši se gledati ravno u djevojačke oči bez treptaja: ili ću tražiti sve, ili neću imati ništa.

Zbog čega na tom putu Vjeko nije izludio, ili mu se barem tako čini (a čini li mu se pravo, to ćete sigurno vi znati bolje od mene čitajući i zaključujući iz rečenica koje vam o Vjeki podastirem) to niti sam ja, onaj koji vam ovo sve pripovijeda, sada vam ne bih umio točno kazati, nego ćete taj dio priče sami sebi morati ispričati, ako ste već s njom do ovog mjesta došli.

Jer, nemati ništa, to u takvom svijetu - svijetu kojeg ćete možda jednog dana upoznati onako kako starci upoznaju botaničke vrtove ili kazališta kraj kojih su od djetinjstva do maločas beznadno prolazili - ne znači nesreću; dapače. Gledati svu ljepotu i dobrotu oko sebe; smiješiti se i sudjelovati u njoj svojim očima; prolaziti pokraj nje kao pored stvari koja je dana takva kakva jest, da se gleda i ne dira; jer ne može pripadati i jer presahne i uvene istoga časa kada je se osvoji i na nju položi ruke, kao što leptir umire s posljednjim tracima dana, od tmine i pustoši noći – jedna je od najvažnijih stvari koje većina žena bez ikakve sumnje poznaje u srž i umije s njome živjeti, a da od tog nemanja ne izludi; baš nimalo, već da se od njega postane spokojan i radostan.

Kada bismo mi muškarci samo na čas tako umjeli stati i uzdahnuti nad tom i takvom ljepotom, puninom i dobrotom svemira oko nas, pa ne biti tužni jer se nešto ne može imati, posjedovati, znati, nadjačati – vjerojatno bismo istog časa pomislili kako živimo u raju.

I tako je Vjeko s tetom Zorkom naučio kako se traži sve – i miri s time da sve ne možeš naći. Gledaš u oči svoje majke i svojim joj očima govoriš: tamo gdje ćemo jedno drugome nestati, tamo me traži; baš tamo ćeš me naći. Sve do jednom; tamo gdje se tome najmanje nadaš; tamo gdje si se posvema pomirio s time da si sam, neželjen i nevoljen; tamo gdje si okrenuo leđa svojoj sreći uvjeren kako je više nikada neće biti.

Upravo to je mjesto na kojem se radost najlakše dohvaća.

(travanj 2025.)

Zagrljaj misli

SIČ NAJBOLJA U TRENERSKOJ ŠKOLI

zgmazoretkinje.blog.hr

Ovaj vikend smo imali ispite za Trenersku školu. Bilo je nešto palih polaznika, ne previše. Najbolje rezultate ima Paula Sičaja iz Zagreba koja je devet odličnih ocjena i jednu vrlo dobru. Time se izjednačila sa ocjenama sa polaznicom od prije dvije godine Teodora Tomašević iz Bele Crkve (Srbija) koja je do sada imala najbolje ocjene. Ogromno bravo Sič!

Sad još ostaje da vidimo kakvu će odjenu Sič dobiti na prakričnom ispitu.

- četvrtak 22.1. u 18:00 sati hotel Westin (Izbor za sportaša godine sa invaliditetom), o/o Suza

- ponedjeljak 2.2. u 16:45 sati službeni ulaz Maksimirskog stadiona (Dinamo-Vukovar), o/o ????

- subota 14.2. u ???? sati službeni ulaz Maksimirskog stadiona (Dinamo-Istra), o/o ????

- subota 28.2. u ???? sati službeni ulaz Maksimirskog stadiona (Dinamo-Gorica), o/o ????

LJETNI KAMP

Ljetne kampove radimo svake godine:
- do sada smo imali 12 ljetnih kampova (prvi 2014.)
- prije smo odlazili u Crivenicu, no zadnji 9 godina smo u Posedarju
- 523 mažoretkinja je do sada bilo u Ljetnom kampu

Svake godine u ljetnom kampu potrošimo 314 kg hrane:
- 70 kg mesa
- 35 kg priloga
- 30 kg kruha
- 20 kg salate
- 15 kg deserta
- 15 kg voća
- 10 kg kompota
- 14 kg mussla i žitarica
- 100 bureka
- 60 pizza
- 60 jogurta
- 1 kg kave
- 50 litara različitih pića
- 350 listova papira
- 1200 novčanica "mažoret kuna"
- sa sobom donesemo oko 30 kubičinih metara opreme

SAVJET

Savjet Zagrebačkih mažoretkinja je tijelo koje savjetuje upravu i trenere oko bitnih odluka Seniorskog 1A. Članovi savjeta su predvodnice, razvodnice i nekoliko djevojaka 1. formacije S1A, trenerice S1A i Šef.

Savjet raspravlja o
- Izboru razvodnica
- Mažoretkinjama koje ulaze u 1. formaciju S1A
- Prvim zamjenama i djevojkama koje ulaze u S1A
- Novim članovima Savjeta
- Kome se daju uniforme
- Pohvalama u timu
- Kaznama za prekršitelje pravila tima
- Strategiji tima
- Dodatnim treninzima, turnejama, team buildinzima i drugim aktivnostima tima
- Raspravlja o predvodnicama tima, te daje mišljenje o budućim predvodnicama
- Ostalim bitnim pitanjima koja utječu na budućnost tima

Savjet o većini svojih odluka glasa, no koji puta se traži i konsenzus Savjeta. Nemalo puta se desilo da Savjet donese potpuno suprotnu odluku stavu Uprave i da Uprava prihvati odluku Savjeta. Gotovo nikada se ne desi da Uprava ne prihvati odluku Savjeta (ukupno u 24-godišnjoj povijesti Savjeta to se desilo tek 3 puta).

Savjet se sastaje po potrebi, a sjednice Savjeta znaju trajati i po nekoliko sati, čak i više dana ako se ne uspije donijeti odluka na jednoj sjednici.

MEDVEDGRAD
Mevedgrad (Arx Ursina) je utvrda i stari grad na Medvednici (brdo Mali Plazur) koji je sagrađen 1254. godine nakon provale Tatara (1242.), a utemeljio ga je zagrebački biskup Filip kako bi branio Kaptol i biskupske posjede. Kako je utvrda sagrađena na kraljevoj zemlji Bela IV ju je prisvojio nakon smrti Filipa. Utvrda je stoga bila predmet sukoba između svjetovne i crkvene vlasti. 1436. vlasnici Medvedgrada su postali Grofovi Celjski. Krajem sedamdesetih Medvedgrad je restauriran.

Medvedgrad je vremenom postao sinonim za zlo, te su se oko njega predale mnoge priče i legende, od kojih je najpoznatija ona o Crnoj kraljici (Barbara Celjska, žena hrvatsko-ugarskog kralja Žigmunda Luksemburškog), koja je prodala dušu vragu. Tvrdi se da je njeno blago još danas zakopano negdje u unutrašnjosti medvedgradskih zidina. Stoga je u tajnim kaptolskim zapisima Medvedgrad prozvan Maledictum Castrum Medved (Prokleti grad).

Grad ima kapelu i Oltar domovine (spomenik žrtvama Domovinskog rata). Danas je Medvedgrad izletište sa najljepšim pogledom na grad, te nacionalnim restoranom u podrumu stambene zgrade.

Zagrebačke mažoretkinje su imale nekoliko nastupa na Medvedgradu, a najupečatljiviji je bio postavljanje ogromne zastave koju je predsjednik Tuđman postavio na Kninsku tvrđavu prilikom oslobađanja Knina.

KAK PURGERI ZOVU SVOJE TRGOVE I ULICE

Trgač ili Trg = Trg bana Josipa Jelačića
Pod vurom = javni sat na Trgu bana Jelačića, omiljeno mjesto sastanka poglavito zaljubljenih
Pod repom = još jedno sastajalište purgera i to kod spomenika banu Jelačiću

Kazališni trg = današnji Trg Republike Hrvatske koji je mijenjao naziv čak 8 puta (1878. Sajmišni trg, 1888. Sveučilišni trg, 1919. Wilsonov trg, 1927. Trg kralja Aleksandra I, 1941. Trg I., 1945. Kazališni trg, 1946. Trg Maršala Tita, 2017. Trg Republike Hrvatske), no pravi purgeri su ga uvijek zvali Kazališni trg zbog HNK koji je na centralnom mjestu trga

Štros = Strossmayerovo šetalište na Gornjem gradu

Cvjetni plac = Trg Petra Preradovića

Keglbajs ili Keglić (Keglevićev trg) = kvart koji se danas zove Trg Francuske Republike

Britanac, Ilički Plac ili Mali Plac = Britanski trg

Glavni = onaj tko za Trg kralja Tomislava ne kaže Glavni nije iz Zagreba

Kvatrić = Kvaterikov trg

Đamija = Trg žrtava fašizma (jer je tamo bila đamija tijekom NDH), tako smo ga zvali i za komunizma iako je to nasljeđe NDH, ali ni komunisti to nisu mogli iskorijeniti iz purgera

Pimpekplac = spomenik golog atletičara na uglu Svetica i Maksimirske, mjesto sastanka ljudi koji idu na Maksimirski stadion ili Maksimirski park (ZOO)

Tkalča = Ulica Ivana Tkalčića

Nikoličina ulica = Ulica Nikole Tesle

Prilaz = danas Prilaz Giure Deželića, bio je Prilaz JNA, a purgeri su ga uvijek zvali samo Prilaz

Zeleni val = postoje dvije ulice i to „gornji“ (sjeverni) koji je zapravo Boškovićeva-Hebrangova-Klaićeva, i „doljni“ (južni) koji je zapravo Kršnjavoga-Žerjavića-B.Trenka-P.Hatza, no ove nazive ne zna ni jedan purger, već ih jednostavno zove Zeleni val jer su tako sinkronizirani semofori

Špica = Bogovićeva ulica, subotom prije podne tamo se „treba biti viđen“

Miškecov prolaz = Prolaz Sestara Baković između Masarykove i Varšavske, ime dobio po mladiću koji je živio u kotlovnici tadašnjeg kina Balkan (danas Europa), bio cirkusant i nakon što je sve izgubio u ratu bio prisiljen živjeti u kotlovnici, i svirao je vergl

Neboder prolaz = prolaz ispod Nebodera na Trgu bana Jelačića koji se službeno zove Petrićev prolaz

Stara Vlaška = dio Vlaške ulice koji se proteže između Bakačeve i Palmotićeve

Gluhakova = je danas Gospodska, ali svima je i dalje Gluhakova

Grič = Gornji grad

Črnkas, Črnek = Črnomerec

Đu'brava = Dubrava

Pešća = Peščenica

Pruđe = Zapruđe

Folka = Folnegovićevo naselja

Rotor = iako Zagreb ima više rotora, pa i većih poput onog kod Zapruđa, jedini „pravi“ je onaj kod Kajzerice

Stari autoput = Zagrebačka i Slavonska avenija zajedno, naziv je dobio jer je to bila prva glavna tranzitna prometnica (tada na periferiji) prije izgradnje Zagrebačke zaobilaznice

Petlja = iako ima puno petlji, samo je jedna „petlja“ na Držićevoj i Slavonskoj

Zaobilaznica = Autoput A3 koji se proteže od Jankomira do Ivanje Reke i preusmjerava tranzitni promet izvan Zagreba

Burza = zgrada Hrvatske narodne banke jer je 1927. napravljena kao Zagrebačka burza

Gumica = Autobusni kolodvor (naziv je dobio jer su se sedamdesetih jedino tamo mogli kupiti kondomi)

Kockica = nekad zgrada CK SKJ, danas je u njoj nekoliko ministarstava, za kvart se kaže „Kod Kockice“ iako je on zapravo Trnje Jug

Vinogradska bolnica= KBC Sestre Milosrdnice

Rebro = KBC Zagreb

Zajčeva bolnica = KB Markur

Klaićeva bolnica = Klinika za dječje bolesti

Ludnica ili Ludara = Psihijatrijska bolnica Vrapče

Interkonti = Hotel Westin

Sava = Studentski dom Stjepan Radić

Remiza = Okretište tramvaja na Trešnjevci iako Zagreb zapravo ima dvije „remize“ tj. spremišta tramvaja, tu na Trešnjevci i drugu na Dubravi, svi Remizom zovu ovu stariju trešnjevačku

Hrelić = najveći zagrebački buvljak i sajam automobila na Jakuševcu

Sljeme (ili Sleme) = zapravo purgeri tako zovu cijelu Medvjednicu iako je to samo njen vrh

K CARU AUSTRIJSKOMU
U 19. stoljeću jedno od prvih svratišta bilo je u Ilici 4, gdje je Teodor Demetar 1837. izgradio jednokatnicu i uredio svratište "K caru austrijanskomu". 1867. izgrađen je i drugi kat pa je svratište uređeno u reprezentativni "Hotel k caru austrijanskomu" u kojem su odsjedali visoki dostojanstvenici i najvažniji gosti grada. Upravo zato je hotel među prvima u Zagrebu, 1881, dobio telefon, a 1887. i električnu rasvjetu.

U hotelu je otvorena i prva zagrebačka putnička agencija, 1.4.1840, a ispred nje je svaki dan vozila kočija do Varaždina i Beča.

Odmah do "Hotela k caru austrijanskomu" bilo je na Ilici 6, svratište "K ugarskoj kruni" čija je glavna atrakcija bila biljar i najbolji gulaš u gradu. I tamo je od 1844. bila putnička agencija, a kočija je išla do Karlovca, kasnije i do Budimpešte. 1868. srušeno je svratište i napravljen "Hotel k kruni Ugarskoj" (1894. preimenovan u "Hotel Grand"). Veliki bečki trgovci Kastner i Öhler su 1911. pretvrili oba hotela u popularnu robnu kuću, a 1929. su preuredili pročelje i time napravili jedan od najvećih kulturocida i sramota grada Zagreba. Nakon 2. svjetskog rata u tom prostoru je bila NAMA.

SA EUROPSKOG PRVENSTVA U BARU - 11. dio

fotke: Željko Bakšaj Žac, službeni fotograf Zagrebačkih mažoretkinja

...nastavak u iduće postu...

Samo sam cvijet

agava505.blog.hr

samo sam cvijet
u kamenu
ljepota skrivena
u poljupcu sunca...

Sretno lastavice...

mecabg.blog.hr

Uspešan i sretan dan i tjedan, lastavice...
Neka teče - sreća i priča!

Između neba i zemlje

komentatoricamicaa.blog.hr

" U podne je zgodno biti ateista, ali kada
padne noc, dobro je vjerovati u sve. "

Fernando Pessoa

podnevnom , -sunce je visoko, sjene su kratke, zakoni se slijede i poštuju
ograničenja brzine se vidi gotovo u svemu
i u nama
Bogovi se povlače u svoje odore , puštaju čovjeka podnevom da vjeruje u što želi
i ljudi su sretni bez dignute ručne kočnice u sebi
padne li noć - svijet se produbljuje.
Mrak otvara pitanja koja dan nije imao vremena postaviti.
Tišina postaje glasna, a zvijezde podsjećaju koliko smo mali.
Tada razum više nije dovoljan.
U noći, mi smo ranjivi, sjetni , sve dnevne boli zabole nas u galopu

Tada razum više nije dovoljan
U noći je dobro vjerovati baš u sve :posebno
u to da, bol ima smisao, a strah je naš opravdan

I zato noć traži utjehu, a ne dokaz.
ona je naša bili sami ili je dijelili s nekim
noću mislimo , opravdavamo sebe pa i tješimo
za dnevne propuste
i molimo se upućenim mislima Nekome
čak i kad ne znamo kome

Poseban dan

stella.blog.hr

Šteta što blogy nije znao da će mi ovo biti
poseban dan i tjedan, pa mi je dodijelio
blog tjedna. Prva slika kaže sve.
Pokušat ću objaviti poneki post,
ali ću vam dugovati komentare.

Ako sve bude OK, uskoro nastavljam.
Neka teče - sreća i priča!

Nastavimo sa studentima hehe..

eurosmijeh.blog.hr

Ulovio student zlatnu ribicu.
Govori mu ribica:
"Pusti me i ispunit ću ti jednu želju."
Student začuđeno pita:
"Pa kako jednu, zar nisu tri?"
Na to će ribica:
"Eeee, sad je po Bolonji..."

Došao otac u posjetu sinu studentu. Autobus je stigao rano
ujutro i otac odmah odlazi u kuću gdje je sin iznajmio sobu.
Kad mu gazdarica otvori on upita:
"Stanuje li ovdje Marko?"
"Stanuje, unesite ga unutra i stavite na krevet u
prvu sobu desno", odgovori gazdarica.

Objašnjava stari student svom cimeru brucošu:
"Znaš, na faksu su ti najteže prve 3 godine, a
onda, kada upišeš drugu, na konju si!"

Profesor kemije pita studenta:
"Plin u ovoj boci je smrtonosan. U slučaju da se
oslobodi, kakve biste korake poduzeli?"
"Dugačke! Veoma dugačke!", odgovara student.

Tri studentske laži:
"Sutra počinjem učiti!"
"Ispušim još ovu i prestajem!"
"Skini se, neću ti ništa."

Na početku ispita profesor pita studenta:
"Kako se zovete?"
"Hrvoje Kovač", kaže student i zadovoljno se nasmije.
"Dobro, zašto se smješkate?", upita ga zbunjeno profesor.
"Zato što sam znao odgovor na prvo pitanje!"

Student se žali svome kolegi:
"Neki dan sam ocu poslao pismo i požalio se da nemam novca
i da sam završio na ulici. Znaš li što mi je odgovorio?"
"Ne, što?"
"Čuvaj se automobila, sine!"