Sve kategorije po listama
23
pon
12/24
Massimo s nama
star-rose-bloger.blog.hr
Zauvijek ćeš biti tu... U glasu... u riječi... u pokretu... U noti... Toliko divnih pjesama si nam pustio. Fališ nam s tvojom umjetnošću. Zabavljaj i dalje svoju publiku gore. A u pjesmi ostaješ uvijek
s nama. "Stranac u noći", "Sjaj u tami", "U jednom pogledu", "Mali krug velikih ljudi" i mnoge druge... Dvije godine je prošlo. Jedan jedini, imao si poseban stil. Naš Istarski slavuju...
23.12.2022 Massimo, samozatajan a za glazbu je živio... a tvoje su pjesme bezvremenske a uvijek u njima ostaješ... Jer ti si pjesma koja plovi... U svakoj je toplina i ta neka čar.
Slika s neta
Na poklon
kintsukoroi.blog.hr
Htjela sam Vam pisati o tome kako sam danas poslije posla, odnijela naočale na popravak. Onu capicu iza uha koja mi se odlomila.
I kako sam čovjeku u maloj optici blizu mog posla, objašnjavala da često zaspim s naočalama ( da me netko ne ukrade, glupo cerekanje) i tako ih slomim i kako više nema moje mame da me budi usred noći i skida mi naočale. I kako su mi te omiljene. Naočale. I da više ne nosim leće, jer ne podnosim da me išta žulja. I kako sam imala nedavno preko mjesec dana suzna jezerca u očima kojih sam se jedva riješila odčepljivanjem suznih kanalića. I kako sam danima samo plakala ko luda( cerekanje).
Čovjek je za to vrijeme šutio, slušao me i mirnom rukom i čestom izmijenom malih i preciznih alata, stavljao na moju capicu od naočala sitne, jedva vidljive vijke i matice. Šarafio, šarafio. Pola sata otprilike. Ja sam u kaputu s rukavicama i kapom bila naslonjena na njegov šank i brbljala.
Kad je završio, oprao mi je i te popravljene i one koje sam imala na nosu. Prethodno sam ih skinula, naravno. Naočale. Napomenuo mi je da naočale brišem samo nježnom krpicom. Ne wc papirom. Ne maramicama. Samo jelenja koža.
Nije mi naplatio ništa.
- Neka vam to bude poklon za Božić.
To sam vam htjela napisati onako, polako, poetski.
Al'u međuvremenu sam napravila tri rješenja, isplatila tri mirovine, otišla po materijal za keksiće koje nemam pojma kad ću mijesiti, odvezla se do tate, ispekla tati šarana predviđenog za Badnjak ( jer mu je govedina od ručka jako suha) i sad tipkam dok mi se ulje za lignje koje ću pojesti grije na štednjaku.
Drugi obrok danas.
Želim vam samo reći da
nikada ništa i nikoga
ne doživljavate zdravo za gotovo.
Sebe sebi također.
Ništa i nitko koga imate ne podrazumijeva se.
Ni mi se sebi ne podrazumijevamo.
Sve je na poklon. Svi su na poklon.
" Kada dijete istjeraju iz sela, dijete će zapaliti selo da se bar malo ugrije",
, kaže stara afrička.
Želim Vam mir.
Čuvajte se.
Nježni budite prema sebi.
( ne tjerajte me samo da vam objašnjavam što to znači..)
Na poklon nam došao Badnjak!
Na Ljubav.
Na mir.
Baba s kolačima
dvitririchi.blog.hr
Nisam napravila jos niti jedan kolač, ništa nada.
Niti ću.
Radit će djeca svoje, koje tradicionalno rade za Božić, svakog Badnjaka.
Prošli Božić je bio težak, ... neprepričljiv za ovdje... i vrijeme pred i vrijeme poslije Božića. Lani...
A na Badnjak jedne davne godine je zapravo i počela naša priča. Tako da je bolnije, višestruko.
Djeca... da... kad kažu da im je svejedno, onda znaš kakvim bojama će im biti obojano ovo vrijeme, bojama za cijeli život.
Nadam se da će prerasti, nadam se da će se nekako...
...smjestiti sve to na svoje mjesto... da ih neće previše žuljati.
Podrezana krila, izdaja od onih koje najviše voliš - najviše boli.
Kolače sam naručila od jedne gospođe sasvim slučajno, na poslu mi je pokazala slike, mini-umjetnička djela su, a ja sam napravila cijelu mini-dramu oko tih kolača da su kolegice umalo pljeskale kad je došla "baba" s kolačima.
Uglavnom, bila sam sretna, sretna će biti, vjerujem, i djeca.
Nekako mislim da će, osim obradovani, biti i inspirirani na neki način.
Stavila bi vam i fotku, ali ovo nije fotoblog pa zamislite najljepši mogući božićno-kolačni mix.
Jedno dijete me danas pitalo: moze li dijete kad se rodi dobiti sasvim svoje prezime, a ne dobiti prezime od roditelja.
Zamukla sam nakratko, sasvim razumijem otkud je sve proizislo i rekla sam da razumijem ali da ne znam.
Ustvari, nebitno, ruža kad bi se i drugačije zvala, jednako bi mirisala.*
Stranputica
penetenziagite.blog.hr
Jedna od potresnijih scena koje sam vidio u svom - neskromno vjerojatno smijem reći – dugogodišnjem gledanju filmova jest ona iz filma Stranputice (Sideways, Alexander Payne, 2004, snimljen kao adaptacija istoimenog romana Rexa Picketta) u kojoj glavni lik Miles, neuspješni pisac i srednjoškolski profesor književnosti - kako bi nadvladao nekoliko životnih razočaranja koja su mu se zbila u prethodnim satima njegova puta s prijateljem kroz vinske ceste Kalifornije - uzima iz svog skrovišta dugo čuvanu bocu Chateau Cheval Blanca iz neke nevjerojatno dobre berbe šezdesetih. Za takvo vino navodno postoji izreka kako je pogubno piti ga sam, pa Miles – da bi izbjegao kletvu – odlazi u restoran brze hrane, gdje krijući bocu u izgužvanoj papirnatoj vrećici pije to nevjerojatno dobro vino iz jednokratne šalice za kavu, razmišljajući o svrsi svog života, nedjelima koja su on i prijatelj počinili na svom putu i onome što stoji pred njime vezano uz ženu koju je upravo upoznao i za koju drži da bi mogla biti žena njegova života.
Poslije ću negdje pročitati kako Miles, koji u ranijim scenama filma, ne skrivajući svoj snobizam i nadmenost izjavljuje kako će ustati od stola ukoliko netko uđe u restoran i naruči Merlot – kasnije sazna da je navedeno vino zapravo u najvećem dijelu mješavina čiji je sastojak upravo ozloglašeni Merlot, što čini još jedno njegovo bolno prizemljenje i susret sa izazovima stvarnog života. No, kako bilo, kao briljantan uvod u navedenu scenu, Miles će negdje u svom monologu prethodno nahvaliti pinot, zapravo kroz njega opisujući čovjeka: pinot treba stalnu brigu i pažnju, a može rasti samo u specifičnim, malim, zabačenim zakutcima, pa tek najstrpljiviji i najbrižniji uzgajivači mogu uspjeti s njime, jer samo netko tko stvarno odvoji vrijeme da shvati potencijal pinota može ga natjerati da dođe do njegovog najvećeg izražaja. Miles kao da priča o sebi, o čovjeku, o ljudskoj duši: o pojedincu zastrašenome sumnjama oko vlastitog neostvarenog potencijala.
Koliko se sjećam, film će završiti sretno, ili će barem njegov konac dati naslutiti da bi se takvo što moglo zbiti, jer nakon što poslije duge neizvjesnosti pronađe poruku na telefonskoj sekretarici, Miles će odjuriti pred njena vrata, s kojom će scenom film okončati; no nije to ovdje glavna tema: glavna tema po meni jest način na kojeg Paul Giamatti glumi navedenu scenu ispijanja vina bez jedne jedine riječi; gledajući zamišljeno i sjetno nekud u daljinu, kroz prozor fast food restorana u noć i pijuckajući taj rajski napitak, samo da bi održao ono što se održati mora i da bi sebi stvorio neku slabašnu iluziju prihvaćenosti, važnosti i smisla.
Društvo u kojem se takav napitak mora piti čine zapravo isti ljudi kao što je i on; osamljeni marginalci navečer u restoranu brze prehrane; istrošeni s vremenom; polusvijet – da citiramo jednog poznatog pjesnika s ovih prostora.
Životni i glumački put Paula Giamattija tako će konačno tijekom godine koja je pomalo već iza nas dobiti svoju krunu nesumnjivim remek-djelom Holdovers, ovogodišnjim kandidatom za nagradu Akademije, u kojem sam glumi rigidnog staromodnog profesora koji u red mora dovesti nekoliko neprilagođenih mladaca na nekom opustjelom koledžu tijekom zimskih praznika – pa sve završi time da za jednog od njih učini ono što neće nikada učiniti niti vlastiti mu otac (ne želeći ovdje otkrivati previše o sadržaju filma). Giamatti u suradnji sa istim režiserom (Payne) postaje i ostaje kralj urbanih priča o besmislu i usamljenosti koje pronalaze svoj put prema svjetlu; nenadmašni i nepokolebljivi astronaut u ledenom svemiru suvremenosti okovanom beskrajem površnosti, tjeskobe i otuđenja.
Zamišljam o ovo doba Božića milese današnjih dana; okruženi blještavilom svijeta i pustoši oko ljudi koje uistinu uopće ne poznaju, trude se piti najsočnije vino koje su pribavili kako bi sebi dokazali vrijednost i smisao - i prikazati to uspjehom. No, postoje li takva punina ili spokoj koji bi nas zadovoljili pred nama samima, bez usporedbe s drugima?
Uspjeh je idol nad idolima našeg vremena; izgledati ili imati tako i toliko da izazivaš zavist ljudi oko sebe - svačiji je san.
Svima nama čini se na tome putu prečesto kako merlot kojeg pijemo nije vrijedan našeg vremena i nas samih; stvar je samo u tome da moramo otkriti ono što ga čini posebnim i vrijednim. Nije stvar u merlotima i pinotima; stvar je u nama.
UOČI BADNJAKA
donabellina.blog.hr
rijetko kad pišem o djetinjstvu , ali evo danas mi palo na um napisati, da neke lijepe "stvari" ( jer mnoge i nisu blistave ali su me usmjerile životu ) vezujem za Badnjak , onaj obični, gradski koji ne sliči na @Demetrino sjajno sjećanje iz obiteljske kuće
Badnjak je moje sjećanje na mamu i na sve ono što se trudila napraviti kao ugođaj topline za nas troje, jer otac bi bio češće po lukama svijeta nego kući.
Ostali su mirisi fritula i ribe koja bi se našla , blitve i skromnog stola.
Kasnije je došao bakalar sa očevim povratkom i način kuhanja kojega i danas njegujem unatoč silnim receptima - ja ostajem pri onome, kojega sam davno naučila : bakalar na brujet ili, kako neki kažu, na crveno.
Zadnja dva mjeseca poklopili su me problemi s alergijom na sve i svašta pa i alergijom na miš laptopa.
A i obiteljski problemi nisu me mimoišli , baš su me satrali nemilosrdno , tako da ove godine imam Badnjak, ali ne i ukrase koje vesele ,svjetlucaju . Nisam sretna, priznajem ni u najmanjem kutku sebe
Vama svima želim blagoslovljene dane i da vam očekivanja mira i ljubavi budu ispunjena
Crnobijeli Božić
ffp2.blog.hr
Dvaput sam počela pisati ovaj post.
Jedan sam izbrisala, drugi će vjerojatno doživjeti istu sudbinu.
Nekako sam ostala bez teksta.
A kad počnem pisati sve krene u nekom krivom smjeru.
Teško je ovih dana u sjeni dva besmislena bolesna čina reći ni napisati išta smisleno.
Tako sam na kraju odlučila ovaj inače radosni tjedan u kojem jedni slave rodjenje jednog davno rodjenog djeteta i najvažnije povijesne ličnosti uopće dok drugi drže taj dan za tradicionalni obiteljski blagdan početi komentarom na današnji Ipsilonkim post, posvećen svim onim blogerskim i inim "PTSP-ovcima".
Većina ljudi u tijeku života ne doživi pravu vlastitu tragediju, a čija definicija je vrlo težak i individualan pojam. Za mene osobno je prava tragedija kada roditelji izgube dijete (i braća sestru ili brata) koje još nema potomaka koji bi im bili utjeha i kada malodobno dijete izgubi jednog ili oba roditelja.
Sve ostale smrti su žalost za obitelj ali nisu tragedije nego ono što smrt je - jedina stopostotna nuspojava života.
Iz osobnog iskustva proživljene tragedije smrti mlade osobe u najbližoj obitelji i u krugu najbližih prijatelja (prijatelj i brat najbolje prijateljice a bratić mojeg do danas muža), gledajući sav taj cirkus koji se u našim malim mjestima odvija kad se takvo nešto dogodi (kolone rodbine koju vidiš samo na pogrebima, kojekakvih poznanika koji svi do jednog tvrde kako su bili bliski sa umrlim a ti nikad za njih nisi čuo i velike većine znatiželjnika koji dolaze uglavnom da bi vidjeli kako se drži obitelj), moji isto već pokojni roditelji, sestra i ja nakon babine smrti (a koji smo još "odradili" po tradiciji jer je babi to bilo jako važno) smo se dogovorili da bez obzira na to što se još desilo sav taj cirkus više nećemo pustiti u kuću.
Tako smo kada je tata umro zamolili za tihu sućut, kada je umrla mama isto tako, a sprovodi su obavljeni u obiteljskom krugu. Bez obzira na "obiteljski krug" i od mame i od tate došlo se je oprostiti nekoliko ljudi koji tom krugu ne pripadaju ali je i sestri i meni bilo jasno da su tu jer istinski a ne iz obaveze žale za mojim roditeljima.
To mi je puno više značilo nego da je na pogrebima bilo pola našeg malog mista i držalo govore jer je tako red.
Pojava društvenih mreža od svijeta je napravila to naše malo misto koje iz obaveze oblači odijelo i kravatu za pogrebe (ni moj muž ni sin a ni ja nemamo te i takve mondure jer na pogrebe odlazimo samo najbližim osobama), pa odlazi dati saučešće obitelji a nakon toga malo zamezi uz kavu i rakiju.
Tako danas kad ti se dogodi osobna tragedija koja iz nekog razloga dospije u novine (ubojstvo u školi ili masakr na božićnom sajmu) imaš na grbači ne samo sve one slučajne prolaznike koje uvrh glave poznaš iz vidjenja, nego s tobom plaču sve moguće Maje Šuput, Severine, Lepe Brene, Milanovići i Miljenko Jergović (nasumce odabrani primjerci ih skupine takozvanih R.I.P.-era - a ima ih i kod nas na blogu - još se ne ohladiš a već pet postova na naslovnici o tome koliko si bio super, iako te uvrh glave dvoje stvarno poznalo).
Nisam sigurna da sva ta (glumljena) društvenomrežasta žalost nepoznatih osoba, koje time skupljaju lajkove može obitelji nekog dječačića ili djevojčice (ne znam kojeg je spola u Magdeburgu ubijeno dijete) pružiti ni trunku utjehe u njihovoj neizmjernoj boli.
Neću sad nastaviti o onima koji traže krivce za bezumne činove jer ovaj komentar već sada prelazi neke normalne okvire a svaku diskusiju o tome držim za bespredmetnu jer jedini isključivi krivac je počinitelj osobno, lud ili ne, nebitno.
Reći ću samo da smrt, posebno u svom iznenadnom i u gore opisanom tragičnom obliku ipak ima smisao.
Smisao je život, cijeniti ga jer slijedeće sekunde može nestati a slaviti ga treba u krugu onih koji su nam najbliži i najvažniji.
Božić je za to najbolja prilika.
Razmišljanja...
mecabg.blog.hr
Neke osobe prođu kroz naš život
i zaboravimo ih čim zatvore vrata
Neke izađu iz našeg života čineći ga boljim
a poneko, tek poneko,
svojim dolaskom učini da živimo život......
upload photo
Budi sretan...
dinajina-sjecanja.blog.hr
Bio je Badnjak, obitelj na okupu i djeljenje
darova. Tata mi je darovao boga slonova, Ganeša,
donosioca sreće, uspjeha, razarača prepreka.
U darovan mi spomenar mama je upisala
Budi sretna!
jeli to bila želja ili zapovjed? upitah se nekoliko
godina kasnije,.danas to osjećam kao njeno
poslanje meni tek odrastajućem djetetu.
Budi sretan!
To je rekao Isus,
To je rekao Buda,
To je rekao Hegel.
U mjeri u kojoj ljubav u tebi raste,
raste i tvoja ljepota, jer ljubav
je ljepota duše, rekao je
sveti Augustin.
tako živimo sretni!
Dijana Jelčić
Blagdanski kviz #2
blogokviz.blog.hr
Dobro došli na blogokviz!
Danas objavljujem kviz na temu božićnih i novogodišnjih blagdana.
Kviz se rješava na način da se na početnom prozoru kviza klikne "DALJE" čime se otvara prvo pitanje te nakon što se označi jedan odgovor treba ponovo kliknuti "DALJE" čime se otvara drugo pitanje i tako sve do kraja kviza. Ako se želite vratiti na prethodno pitanje i promijeniti odgovor kliknite na gumb "NATRAG".
Nakon što odgovorite na sva pitanja na kraju kviza treba kliknuti na gumb „PODNESI“ čime se otvara stranica s gumbom „PRIKAZ REZULTATA“ (ako se ne vidi skrolajte prema vrhu da postane vidljiv), te se klikom na taj gumb prikazuju rezultati kviza, odnosno prikazuje se koji su odgovori bili točni, a koji netočni. Ispod gumba „PRIKAZ REZULTATA“ imate mogućnost pogledati statistiku rješavanja kviza, odnosno rezultate svih odgovora te mogućnost da ponovo odigrate kviz. :)
Ako se ne vide "DALJE", "NATRAG" i "PODNESI", unutar obrasca kviza treba skrolat prema dnu da postanu vidljivi.
Napomena *Obavezno znači da se pitanja ne mogu preskakati i da kviz ne možete podnijeti ako niste odgovorili na sva pitanja.
Ako ste propustili koji kviz ili križaljku, poveznice su sa strane u boksu.
Slijedi pauza u objavljivanju do polovice siječnja 2025. g.
Uživajte u kvizu!
Sretni vam božićni i novogodišnji blagdani! 
Učitavanje…
Statistika iz prethodnog kviza.
Često propuštena pitanja sa stopom točnih odgovora ispod 50%.
Svjetlost
y-complicated.blog.hr
Nisam planirala pisati, ali ostavit ću uz kavu napisanih par rečenica.
@sarah me je nekim komentarom potaknula.
Iskrena sućut nije nužno tugovanje s tuđom boli.
Sudjelovanje u boli " dijeljenje" boli.
Postoje boli u kojima silaziš s pameti danima i mjesecima.
Nemaš snage misliti o drugima niti te oni zanimaju. Njihova "sućut" ne čini ništa.
U svom si privatnom Paklu bez prozora i vrata. Ne znaš hoćeš li iz njega ikada izaći. Čini se kako nećeš. Nemaš snage predahnuti samo pokušavaš na sve moguće načine preživjeti iako ti se ne živi.
To traje dugo, dugo. Predugo.
U trenutku u kojem postaneš sposoban komunicirati sa svijetom na smislenije načine od njega trebaš ono što si ti izgubio.
Smijeh, svjetlo, radost.
U trenucima u kojima se moj svijet srušio od ljudi sam tražila da mi šalju slike svojih sretnih trenutaka.
Moj mobitel se punio slikama djece, trenucima obiteljske radosti i veselja.
Bila sam na izletima, na pričesti, na jezeru...
Iako sama nisam mogla osjećati ništa od svih pozitivnih emocija snažilo me je gledati kako svijet živi. Kako se život raduje i voli.
Dobro je bilo što je život nastavio kada je meni stao.
Biti sućutan nekad znači držati svjetlo i uživati život.
Znači smijati se, radovati, plesati i pjevati, iskreno voljeti.
Za sve one koji to ne mogu.
Ne mogu jer ih nema
ne mogu jer duboko žaluju.
Gotovo da je dužnost svih drugih držati radost, širiti svjetlost i ljubav.
Crystallize
Malo su me naljutile cijene borova. Stvarno su ih zašiljili, zašiljili do te mjere da je prosto za gledati.
Svejedno danas idem po veliki bor kako je i red.
A red je da kuća miriši po borovini, mačke šutiraju kuglice, i da se iglice truse na sve strane.
Sretan vam svima Božić!
Dolazi zima...
stella.blog.hr
"Dolazi zima", prednovogodišnji koncert dueta
Srna i Mihajlo uz gudački kvartet u hotelu "Mažestik"
bilo je opušteno veče
dobre muzike.
Uz lepo druženje i finu gastronomiju sve je lepše.
Naravno, i uz dobro piće
A i zaigralo se...
Sretan vam svima Božić
eurosmijeh.blog.hr
Sretnu se dvije plavuše.
Kaže jedna: "Božić ove godine pada na petak!"
Na to će druga: "Znam, samo se nadam da nije 13."
Baka unuci: "Ove godine si od mene možeš za Bozić
zaželjeti jednu lijepu knjigu."
Kaže unuka: "Odlično, želim si tvoju štednu knjižicu."
Svi su pokloni otvoreni, a očajna žena se izdere na muža:
"Stvarno te ne razumijem. Već ti godinama poklanjam
karirane kravate i sad ti se odjednom više ne sviđaju?!"
Kaže otac nakon još jednog Božića:
"Sada znam zašto sam kao dijete više volio Božić.
Nisam morao plaćati poklone."
Pita prijatelj prijatelja:
-što si dobio od supruge za Bozić?
-Dobio pidzamu i dala mi pičke,
na žalost oboje mi veliko..
Tri muškarca razgovaraju o svojim božićnicama.
Kaže prvi: "Radim u banci. Od božićnice ću si kupiti auto,
a s ostatkom idem na putovanje." Kaže drugi: "Radim za
Mercedes. Od božićnice ću si proširiti bazen,
a s ostatkom idem na put oko svijeta."
Kaže treći: "Radim u školi. Od božićnice ću si kupiti pulover."
Svi ga začuđeno pogledaju i pitaju: "A što ćeš s ostatkom?"
"Pa... nadam se da će mi ostatak mama nadodati",
odgovara učitelj.
"Jako sam zabrinut za ženu. Otišla je u grad,
a vani je pravo nevrijeme, snijeg pada kao lud",
povjerava se jedan prijatelj drugom.
"Ma ne brini, ući će u neki dućan i čekati da se vrijeme smiri",
smiruje ga prijatelj.
"Pa toga se i bojim", odgovara zabrinuti muž.
Poštanski službenici otvaraju pismo za Djeda Božićnjaka:
"Dragi Djede, imam 10 godina i živim u domu.
Druga djeca uvijek dobivaju lijepe poklone, a na mene nitko
ne misli. Želim si nalivpero, bilježnicu i ravnalo."
Službenici odlučuju skupiti novac i ispuniti želju jadnom djetetu,
ali uspijevaju kupiti samo nalivpero i bilježnicu.
Nakon tri tjedna u poštu stiže novo pismo dječaka:
"Dragi Djede. Hvala ti na poklonima. Jako sam se razveselio.
Ravnalo nažalost nije stiglo. Vjerojatno su ga ukrale budale iz pošte."
Pošten odvjetnik, marljiv političar i Djed Božićnjak
pronalaze novčanicu od 100 eura. Tko će je zadržati?
- Djed Božićnjak jer ostali ne postoje.
Sretan vam svima Božić i da ga
u miru i zdravlju lijepo provedete sa vašim najmilijima,
a mi se čitamo ponovo iza Božića..
Ako ste pisali Djeda Bozicnjaku hehe
22
ned
12/24
Tuga mijenja sve
metamorfoza.blog.hr
Tuga mijenja sve.
Oblaci više nisu meki, samo su sumorna smetnja.
Mirisa više nema. Postoji samo sterilni zrak.
Okusi više nisu što su bili.
Hrana nema okus.
Samo je sredstvo za preživljavanje
Tuga mijenja sve. Naš izgled.
Lice se često puta izobliči.
Od puno suza. Od nespavanja.
Od nedostajanja. Od ludila
Promijeni se i pogled. U njemu nema života.
To više nije pogled. To je refleksno gledanje.
U ništa.
Nema zalazaka ni izlazaka sunca u tim pogledima.
Samo početak i kraj
Bijelo i crno
Sivo. Stakleno. Prozirno
Ali nejasno
Promijeni se i govor. Sporiji je i bez izraženog naglaska.
Jednoličan. Ravna crta na aparatima života.
Tuga mijenja i tijelo. Držanje.
Kao da te nešto vuče prema dolje. Nevidljiva sila.
A opet vidljiva.
I kožu mijenja. Nema sjaj. Nema mekoće
Nema boje
Mijenja se i hod. Nema žustrine
Noge idu ali se ne podižu gipko
Hodaš da prehodaš, ne da dođeš negdje
Neki ljudi nekako lijepo nose tugu.
Tuga im dobro pristaje.
Neke žene. Nose tugu poput ukrasa.
Poput ogrlice. Skupocjene.
Dostojanstveno i uzdignute glave
Lijepe su poput tužne vrbe.
Ruke su im dugačke poput vrbinih grana.
Tuga mijenja i ruke.
skupljene su, ne šire se više . Ili samo rijetko
I zagrljaje mijenja.
Žele biti topli i meki, ali ne mogu
Nisu krivi.
Nitko nije kriv
Tuga mijenja sve.
Kao i radost...
Koji dio nije jasan?
gosponprofesor.blog.hr
Svi se stručnjaci silno uzbuđuju zbog sve novih i novih slučajeva u kojima djeca sve teže maltretiraju drugu djecu, a ti isti stručnjaci svojim su neumornim angažmanom na promoviranju "dječjih prava" doveli do toga da se za nasilje djecu-zlostavljače zapravo ne može primjereno kazniti (a zlostavljanu djecu zaštititi). Djeca-zlostavljači imaju svoja prava, i najgore što im se trenutno može dogoditi jest da ih se "ukori".
Evo jednog komentara iz redova stručnjaka: "Istraživanje koje je provela Poliklinika za zaštitu djece Grada Zagreba pokazalo je da je svako četvrto dijete žrtva bullyinga. Ovakvih i sličnih slučajeva bit će sve više i više, pa je vrijeme da se prestanemo čuditi da se to događa i nešto zajednički poduzmemo".
Ali ŠTO da poduzmemo, gospođo Buljan-Flander?
_______________
Ovo sam napisao na ovom blogu 2010. (2010.!). Danas čitam u Večernjem listu izjavu gospođe Buljan-Flander koja, vezano uz ovu stravu u Prečkom, kaže: "...ovo bi trebalo biti i jasno upozorenje da moramo mijenjati pristup, posebno u vezi s nasiljem u školama".
Dalje neću citirati jer je sve isto kao i prije petnaestak godina, dakle, ide se i dalje u apsolutno pogrešnom smjeru. U apsolutno pogrešnom smjeru, koji n e ć e utjecati na smanjenje nasilja u školama. Još jednom: pristup koji predlažu stručnjaci zadnjih petnaestak-dvadeset godina n e ć e polučiti uspjeh jer je sustav iz jednadžbe isključio uistinu neizbježno i p r a v e d n o kažnjavanje, koje bi sigurno djelovalo i preventivno, i omogućilo da onda sve druge legitimne mjere koje se već poduzimaju i m a j u smisla.
Koji dio nije jasan?
Božićna...
dvitririchi.blog.hr
...kaže mi Jedan, da izdignem se iznad/izvan svega, i da promatram situaciju svisoka ili izvana, ne znam sad točno kako, a ne samo iznutra.
Jedan Drugi spominje helicopter view, to bi valjda bilo isto to, samo vojnom terminologijom izrečeno.
Ne znam otkud im ideja da sam tqko banalna i da mogu srezati broj perspektiva na samo jednu.
Također, oni zaboravljaju da sam ja žena, i da ja kombiniram više načina paralelno, simultano, multitalentirano i kombinirano i i i... ništa. Situacija ne izgleda sjajno kada gledaš ženskim/mojim očima na stvari.
Možda bi taj muški, jednostavan princip i upalio.
Ali to nije kompletan uvid, nikako. To nisam ja.
A promijeniti perspektivu, odnosno srezati njihov brij ns jednu jedinu bi mogla, ne znam, promjenom spola možda?
Rješenje nije na vidiku. Jer nije ni promjena spola na vidiku. A ni lobotomija.
A ni let iznad/izvan kukavičjeg gnijezda.
Znač, što preostajei: pjevaj borbene!
Pardon: božićne.
Da nisam lazy bitch, snimila bih se kako pjevam dok simultano obavljam preko nekoliko stvari i objavila, da se malo nasmijete.
Dvadesetdrugi prosinca, dvijetisućedvadesetčetvrte.
Još dva dana do Badnjaka, a tri do Božića.
Sing along with me: Ča smo na ovon svitu...
- Statistika
Zadnja 24h
6 kreiranih blogova
148 postova
383 komentara
170 logiranih korisnika
Trenutno
3 blogera piše komentar
15 blogera piše post
- Blog.hr