Sve kategorije po listama
19
uto
11/24
NOVI VIDEO: Šri Lanka otkrivena: Putovanje kroz raj
goransafarek.blog.hr
Krenite na očaravajuće putovanje kroz Šri Lanku, raj koji čeka da bude otkriven. Ovaj očaravajući otok nudi živopisnu tapiseriju iskustava koja će očarati svakog putnika. Prođite njegovim ruralnim krajolicima, gdje bujno zelenilo i neobična sela daju sliku vedrine. Prošetajte kroz drevne hramove, gdje cijenjene tradicije i zamršene rezbarije pričaju priče o prošlosti. Obala mami svojim zlatnim plažama, gdje azurni valovi šapuću tajne oceana. Bilo da lovite zalaske sunca na mirnoj plaži ili istražujete zeleni krajolik, Šri Lanka obećava nezaboravnu avanturu putovanja.
EROTIČNOST POEZIJE
donabellina.blog.hr
RUPI KAUR Kanadska pjesnikinja, podrijetlom iz Indije
gleda ravno u mene
i spušta svoje naelektrizirane prste na moju kožu
kakav je osjećaj pita
tražeći pažnju
ne pada mi na pamet da odgovorim
treperim od iščekivanja uzbuđena i prestrašena onime što me čeka
smiješi se
zna da tako izgleda zadovoljstvo
ja sam prekidač
on je struja
moji se bokovi miču s njegovima – ritmično
moj glas nije moj dok stenjem – on je glazba
poput prstiju na žicama violine
u meni stvara dovoljno struje da osvijetli grad
kad smo gotovi pogledam ga
i kažem
ovo je bilo čarobno
Božanstvo lova
penetenziagite.blog.hr
Započet ću ovaj tekst pitanjem - nećete se vi sjetiti starog šjor Ivana, jelda, premda – ako ste za Hajduka počeli navijati, ili ne daj Bože drukati protiv njega, a ja ne spadam niti u jednu od ove dvije skupine – to ste vjerojatno počeli činiti upravo zbog tog čovjeka. Šjor Ivan bio je jedan od mitskih likova, učitelja, proroka, majstora doskočica i nikad nadvladanih mudrosti što u narodnoj predaji silaze negdje sa Klisa, Biokova i Đevrsaka, noseći o boku mač istine kao u nekoj poslanici Rimljanima, a pod miškom prašnjav svitak s riječi Božjom, pa Je spuste među ljude i provedu u djelo dok se oni okrenu i shvate što se desilo - i dok pucneš prstima, a ti već znadeš da si proživio dobar komad povijesti, za koju – kako već odavna vlada pravilo – kažu da je najbolje, kada se živi, niti ne znati da je živiš.
I tako je šjor Ivan, nekima poznat pod strašnim imenom Tomislav Ivić, odgajao jednu čupavu, mršavu i nepoznatu generaciju mladaca pod Marjanom, punu nekih musavih i drskih brzanaca i farabuta koji se zasigurno nisu znali podičiti time da bi pet stotina puta znali loptu prebaciti s noge na nogu, kako svaki mediteranski brevijar ili nogometni katekizam narediti znade. Od Barcelone do Istanbula i od Genove do Tobruka rađaju se salasi, inieste i senturci što žongliraju loptama kao cirkusanti, pa ih tisuće s ushitom nose na ramenima poput bogova, ne hajući za rezultat i nasljeđe.
Šjor Ivan prozreo je tu priču još dok su njegovi musavi mladci rukavima oznojenih majica brisali bale u kadetima, pa u onom mitskom zlatnom satu, kada sunce tuče točno iznad sjeverne branke nije inzistirao na starom pravilu šjor Luke Kaliterne da igrač koji pod murvom ne može dočekati loptu svezanu o špag nije za drugo do li da ga se potira ća, već je u taj čas, sasvim nadmeno, neviđeno i heretički, batalio tehniku i tradiciju i tjerao djecu da trče, uklizavaju i rvu se međusobno kao da će sutra igrati nekakav nedajbože ragbi ili amerikan fuzbal a ne svetu igru dvadesetidvojice na lešu kraj Plinare.
Zato su pod njegovom palicom izrasli mužinići, luketini i boljati; sva sila neprilagođene mladosti sposobne trčati poput navijenih duracellovih zečeva od jutra do mraka; horde što će sedamdesetih okupirati travnjake od Bežigrada do Vardara poput prve plime na Baćama u ožujku, pa se s Hajdukom nitko živ naigrati nogometa neće, čak niti spojiti dva cijela dodavanja dok kao pravi hajduci budu otimali i krali lopte nekim legendarnim Dimitrovskima, Lalićima, Aćimovićima, Dimoskima i Grubješićima, prosljeđivali ih Svetom Juri Jerkoviću i gledali kako ih ovaj precizno poput haubice šalje Žungulu i Šurjaku u kontre. Hajduk nije toliko nadigrao, koliko nadtrčao i izmorio cijelu ondašnju državu, i samo činjenica da Rizah Mešković nikada nije čuo za kontaktne leće u magli Rhone, a da su ih ozljede pokopale pred neki tamo Eindoven, ili da je Boro Primorac jednom morao odigrati najgoru utakmicu u životu – pa baš one prve ožujske srijede – spasit će samu Europu od toga da zasjednu na njen tron.
Poslije će šjor Ivan svoj izum iza busije prakticirati po velikim svjetskim pozornicama od Amsterdama i Bruxellesa do Porta; dobro će svijet upoznati što znače totalni fuzbal i bunker; neće to biti onaj klasični talijanski catenaccio u kojemu deset razbojnika lomi protivničke noge, već profinjeni, trkački nogomet sa dugim loptama, u kojem primiš tri gola a pojma nemaš na poluvremenu što te snašlo. Da je šjor Ivan sjedio na klupi onda kada su se pivcima kidale glave i kada su se spremali suzavci sa sjevera, umjesto da je skupljao trofeje po bijelome svijetu, Hajduka bi Europa pamtila kao danas Ajaxa ili Anderlechta; ovako su mu bili suđene Gzire i Debreceni da i njegova zvijezda polako gasne, kako to već zvijezde na nebesima čine; samo što se ova umjesto u pulsar pretvorila u šahovnicu.
Ako na ikoga, šjor Ivan mene je uvijek sjećao na mog Starog; osim što su bili imenjaci, pa bih Starog često znao time podbosti, sasvim su odgovarali jedan drugome svojom hektičnom prirodom, stavom bečke škole o tome što i kako treba raditi i poduzimati, ne namećući se i ne prseći se unaprijed, već kuckajući tiho i iz potaje, kada kao nekakav komandos stupiš na scenu, odradiš što imaš i utekneš nazad sa željenim plijenom u rukama. Mitska radna etika koju su naše babe i djedovi učili naše starce, a glasila je - ora et labora - odlično se uklopila u puste socijalističke tirade o vrijednosti rada; sve što bi čovjek u životu dobio ponad kore kruha i bokuna zdravlja bilo je u njoj gledano poput blagoslova; upravo taj postulat, boj se onog tko je svik'o bez golema mrijet jada - učinio je male velikima i jakima u okružju bogataškog zapada odraslog na zlatnoj žlici.
S vremenom, polako ali sigurno, preći će šjor Ivan iz stvarnosti u povijest, a iz povijesti u legendu, i nitko ga se više niti u posljednjim godinama njegova životnog puta neće sjećati; oslabit će njegovo veliko srce, pa će ga još povremeno samo neki nostalgični voditelji sportskih srijeda pozivati u svoje emisije da prokomentira pokoju utakmicu ili rezultat. Šjor Ivan u međuvremenu će doraditi svoju staru slavu time što će za jednu jedinu utakmicu zasjesti na vrući stolac selektora hrvatske reprezentacije, onda kada omiljeni dvorski Ćiro bude pod ozbiljnom prijetnjom europskog rešta, pa će povesti istu takvu četu komandosa ni manje ni više nego u sam Palermo, među koza nostru i tifose, na megdan zlatnom repiću Roberta Baggia, nesretnog svjetskog viceprvaka, da im skine skalp svojim dugim loptama i dosadnim dodavanjima na Šukera od kojih se svakom fantazisti zavrti u glavi.
Malo se tko može podičiti pobjedom koju su tamo ubrali, nadvladavši jednog davno, davnog studenog, bez mrlje i pitanja - dok je ovdje još bjesnio rat i dok igračima nije trebalo vikati po svlačionicama da za njih momci sada leže u blatu rovova – i otvorivši tako put onome što će godinama poslije postati pojam, brend, nezaobilazna pojava pod imenom Vatreni. Kada sjednete pred televizor, pa se uhvatite teškom mukom zaslužene pive ili vreće čipsa, sjetite se da je netko to ime morao stvarati, a stvarali su ga ovakvi tihi, nepoznati likovi koje će svi zaboraviti kao da su oduvijek bili od dima i zaborava, a ne od riječi i djela.
I eto nas već u poznim Ivanovim godinama; možda je već nekakva dvijeipeta ili šesta; kartu Europe već su zaposjela neka sasvim nova imena, a šjor Ivan je ipak iz jednog drugog, davnog i nikad zaboravljenog svijeta; i tako u tu ranu jesen igra u samoj Ligi prvaka predstavnik Slovačke sa nekad njegovim omiljenim Portom, s kojim je jednom davno osvajao čak i europske trofeje, pa vidimo našeg šjor Ivana kako nevičan publicitetu i nadmenosti u stavu mirno s uvijek malo predugim rukavima sakoa stoji pored onog velikog ekrana u studiju, a voditelj ga pita da prokomentira činjenicu da je taj nekad njegov Porto kod kuće izgubio od tog nepoznatog slovačkog prvaka, Artmedie iz Bratislave.
Voditelj sada očekuje podsmijeh, pa što bi tu trebalo reći – a svaki napuhani jarac od Biskaja do Urala rekao bi na tom mjestu, eh, da ih ja vodim, ne bi to bilo tako. Ali naš šjor Ivan nije vičan konzumerizmu, samoreklami i novom vremenu; njega mediji i potrošačke đinđuve ne zanimaju; on je skroman i ponizan; a tada ću jasno kod njega primijetiti da je već ostario i da griješi u čitanju, pa će ime Artmedie pročitati i naglas izreći kao Artemidu, rimsku božicu lova.
Čovjek tako zastane u vremenu; kao da si upao u neki ponor, pa te dvije litice stišću sa svake strane, a jasno u njemu vidiš da doista i izvan pjesme postoji mjesto na koje bi - kako kažu oni vještiji - mogao stati, visoko dignuti ruke i pjevati svoju pjesmu. I tako šjor Ivan u svojoj starosti drži da su ljudi još uvijek dobri, obrazovani i fini; da teže promociji i širenju mitologije, povijesti i tradicije, a ne nekakvim površnim potrošačkim bljezgarijama; ni dan danas nije ti jasno kako je moguće da netko misli kako bi u dvadesetiprvom stoljeću itko tko drži nogometni klub uopće mogao nazvati ga po nekom slabo poznatom rimskom božanstvu, pa se zagrcneš i ostaneš u tom procijepu do danas – jer samo ti si čuo što je rekao šjor Ivan, ti i voditelj koji je legendarnog ali već ostarjelog i onemoćalog gosta tiho pokroviteljski ispravio pa naveo točno ime kluba. Dobro, sportskim komentatorima rimska božanstva sigurno nisu baš neki prvi red do mora u znanju; ali lako zamijete pogrešku na vlastitom terenu.
Artmedia, a ne Artemida! Kakva zagonetna igra premetaljke za znalce, majstore i ljubitelje slova i riječi; kao kakva davna partija pokera o kojoj se još danas priča po birtijama, pa se od strahopoštovanja skidaju kape kada netko iz priče prolazi putem.
Čitav ostatak života ti ćeš zapravo nekako zauvijek ostati u tom procijepu; nećeš nikada ostati s one, daleke i nedostižne Ivanove strane, koja se sve više i više udaljava, kao nekakav riječni otok što plovi s maticom daleko i nepovratno u prošlost, ali se isto tako nikada baš nećeš niti uspjeti uspeti na drugu liticu i poistovjetiti se s drugom obalom. Niti ti zapravo ne možeš u dubini srca prihvatiti da bi neka davna Petržalka jednim potezom pera mogla postati Artmedia, jer tako ištu zakoni tržišta i profita, a još uvijek bit će ti sasvim jasno kako nikako nije moguće da u današnjem svijetu postoje stvari koje bi se zvale po nekim davnim, zaboravljenim božanstvima koja nikome više ništa ne znače i koja nikome ne mogu donijeti niti običan svežanj šuštava papira.
Artemidu nikada neće potopiti Artmedia, Artmedia nikada neće nadvladati Artemide. U ušima ti je i danas glas šjor Ivana, ili je to zapravo glas tvog Staroga; duboki, odsutni zvuk nekoga tko je odavna već pripao onoj drugoj obali, ali je još uvijek daleko jači, značajniji i vrjedniji od sve buke koja se skupila i trešti na ovoj.
Artemida ili Artmedia; to je pitanje na koje će svatko od nas za sebe u svome poslu pod kapom nebeskom jednom sigurno morati dati odgovor dok bude igrao tu presudnu enigmatsku partiju života.
(izvor: jedna moja prastara fotografija neke SN Revije iz sedamdesetih)
Studeni
mcind.blog.hr
___Studeni je najtužniji mjesec makar nudi u prirodi lijepe tople boje. U Vinodolu je još uvijek toplo kao da se jesen ne približava svome kraju.
Pogled sa vidikovca Pridva na Tribaljsko jezero.
Ostaci frankopanske utvrde Belgrad Grižane.
Pogled sa Velog vrha nad Drenovom (432m) na jezero Valić na Rječini kraj kojeg sam prošao u listopadu
I na stari grad Grobnik gdje sam bio u ožujku.
Na livadama se može vidjeti mrazovac, biljka koja sadrži otrov kolhicin i bilo je nedavno trovanja na Velebitu. Jedan strani planinar je valjda mislio da je šafran ili ne znam što i pojeo i da HGSS nije dobio helikopter vjerojatno bi preminuo. Mrazovac u proljeće ima samo lišće a ujesen cvijet bez lišća a cvjetove šafrana sam vidio samo u proljeće i ima listiće. Ima sada šafrana koji se uzgaja za začin ali je na ograđenim mjestima.
Ima toliko zdravih plodova jeseni i ne vidim razlog za kušati nešto što se ne pozna.
Beru se masline.
Križaljkica 'štit' 5x7 sa dva pojma bez opisa i upisanim slogovima za lakše rješavanje.
1. ? 2. ? 3. Uža dolina između bregova. 4. Priča N. V. Gogolja. 5. Nauka, stečeno znanje.
DE DO KO LI NA NI NOST RE STU U VAR VI VU ZNA ZOR
Pomicaljka sa tri ljekovite biljke.
ĐIKAN
TUĐICA
SMIČAK
NEBRIGA
VARIOC
CRTAČ
Premetaljke sa jestivim biljkama osim jedne.
JAČI CAR
KUPI ROL
MAZO CRVA
PAR KAPI
SALAMIN
SVAKA CRTA
Još se može vidjeti pokoja ciklama (a ni ona nije za kušati)..
Lipo se vidi
star-rose-bloger.blog.hr
Lijepi ljudi uvijek ostaju lijepi, čak i kako godine prolaze. Iako sam bez šminke. Ako su umorni, ako imaju bore. Jer ljepota u nama nikad ne stari. S godinama postaje sve krhkija i dragocjenija. Lijepi ljudi nikad ne prestaju sjati. Oni ga prenose i tako uz sve i dalje ostaješ ka sunce među oblake. To se osjeti. Osjećaj ne vara, budi onaj koji je svjetlo na putu života. Jednostavna i trajna ljepota. Zbog ničeg a lijepo.
Do nas je iznutra. Pokažimo i ljudskosti i topline. Skoro će zima, a i bez nje ljudi su postali dovoljno hladni. Na žalost, ne znaju mnogi koliko malo je potrebno da se zagrije srce. Osmijeh, lijepa riječ, gesta .. A kad je oko srca toplo i prsti manje zebu .. Nježnost u gruba vremena, da te prati svijetlost kao sjena, da dokažemo da ipak nismo od kamena. I da se vrate mirna i radosna vremena. Bez pritiska, sa sjajem u oku vrati se smisao s osjećajem za ljepotu.
Neki dan u tjednu
aniram.blog.hr
Neke gospoje u godinama s prvih katova žalile su se parkovima i nasadima da im grane drveća iz našeg parkića miluju prozore, pa da bi ih trebalo dovesti u red, elem, ne vide one od njih baš najbolje tko se mora po parkiću, elem, ptice im se dernjaju pred dnevnim boravkom, elem sve druge životinjice, elem došli nam parkovi i nasadi pa upravo rade masakr motornom pilom što me nostalgično podsjetilo na Japan, prošla je godina dana od početka našeg parmjesečnog putovanja po bijelom svijetu i sve što me još vuče natrag to je Japan, naravno da sam u širokom luku izbjegla onu Milićevu emisiju koju je najavio tako da je Japance proglasio bezveznjacima koji su posebni jedino po tome što su preživjeli atomsku bombu, al hajd, nitko više ne gleda televiziju pa neka mu. Elem, radnici u japanskim parkovima i nasadima imaju navadu svoje drveće uređivati tako da u bijelim rukavicama čupkaju listić po listić (što će reći da ih uređuju češće od jednom u pet-šest godina) i stavljaju te listiće onda u torbu tamo gore u onoj dizalici, nema tu nereda i grana koje kaotično padaju i lome jedna drugu i naravno, ostavljaju nered tamo dolje gdje ih neki drugi radnik ispuše s nekim obrnutim usisivačem, pa se onda to sve nekako šlampavo prebaci u kamion iz kojega nestašno lišće leprša po cesti dok on to sve odvozi. I tak, da. Inače, gusto raslinje u našem i mnogim drugim našim parkićima važno je kad se dvogodišnjacima i trogodišanjcima pripiški i prikaki, jer, kud bi što bi, nego u grm negdje kraj zgrade. To me ispočetka najveć mučilo u Japanu, gdje se sakrit u tako savršeno uređenim i podšišanim i golim parkićima ako nam prigusti, ali gle čuda, svaki parkić ima i svoj weceić.
I tak.
I sad, eto, prijeti nam se polarna zima i apokalipsa na svim poljima, ali ako padne snijeg neće nam polomiti grane. Al nekako opet. Magla i to. Sve zajedno.
DANAS...
mecabg.blog.hr
U listu Danas objavljena moja humoreska
koja je prvu promociju imala na blogu...
Osmjehnuo si se...
dinajina-sjecanja.blog.hr
Vjerovala sam u iluziju, blještala je na zaslonu želje,
nije blijedila, nije bila uspomena, nije bilo sjećanje.
Bio si ti. bili smo mi, stvarni u nestvarnoj zbilji.
Bio si u blizini. Osjećala sam te u mjericama
tankoćutnih nemira. Izranjao si iz dubina
pogleda. Vidjela sam tvoje oči. Iskrile
su podnevnim Suncem.
Tada nisam znala da se u podsvjesti
krije vizija doživljene istine. Bio si
dijelić nečega što nisam znala
da postoji, davno osjećanje
zgusnuto u lednici nutrine.
Dogodilo se naše naglo ljeto,
dogodio se susret zrelosti u
uvali djetnjstva, iz oblaka
nad oceanom snova je
san prokapao javom.
Pogledi su nam se susreli. Osmjehnuo si se.
Dijana Jelčić
Djevojcica iz Australije
kenguur.blog.hr
U ove dane sjecanja na zrtvu Vukovara, ne volim puno pisati.
Stignu me sjecanja i neke davne ruzne uspomene. Od rata nema goreg zla mislim.
Ginu i stradaju neduzni ljudi. Ludaci, kriminalci i nasilnici dolaze do izrazaja.
Po prirodi sam osoba vesele naravi, ali uvijek u ovo vrijeme budem jako tuzan.
Volim u tisini zapaliti svijecu i sjetiti se mojih dobrih susjeda i prijatelja kojih vise nema.
Znam da mnogi ljudi vole Vukovar, ali ovo ljeto me posebno iznenadila jedna mala djevojcica koja je dosla iz daleke Australije i bila je moj gost. Zeljeli su obici znamenitosti Vukovara, pa smo otisli i na Ovcaru.
Djevojcica koje nema pojma o nicemu, stajala je ispred spomenika na ovcari i gledala kao da joj je sve jasno.
Kada sam drugi dan pogledao fotografije koje sam napravio, ova fotografija me je toliko rastuzila, da sam uz odobrenje roditelja odlucio pokazati je svima.
Mala Australka u Vukovaru 2024.
Gospodo policajci hehe..
eurosmijeh.blog.hr
Prometni policajac zaustavlja pijanog
vozača koji vozi u pogrešnom smjeru u jednosmjernoj ulici.
Gdje si to krenuo?! - zagrmi policajac na pijanca.
Nemam pojma, hik, a ionako sam zakasnio,
hik, vidiš da se svi već vraćaju!
Juri seksualni manijak djevojku ulicom i viče:
Dođi mi pušiti kurac!
Djevojka bježi, a manijak za njom ponavlja:
Dođi mi pušiti kurac!
Bježi tako djevojka, bježi i naleti na pandura. Sva uzrujana kaže:
Onaj manijak me juri da mu pušim kurac!
Na to se pandur okreće prema manijaku, vadi pendrek i uzvikne:
Nemoj da ti ja pušim kurac!
Kako policajci prave tintu?
"Udaraju po vodi dok ne poplavi."
Zaustavio policajac pijanog Muju i kaže mu:
Ne rade vam svjetla, izađite iz auta!
A na to će Mujo:
Ako izađem, opet neće raditi.
Zaustavlja čovjek policajca na ulici i pita ga:
Iiiiizviinite, ggggdjjje ssse ooovde nnnnalazi
šššššškola za mmmucanje?
A policajac će:
Što će ti škola, super mucaš!
Policajac zaustavlja plavušu.
Ne rade vam svjetla. Morat ću vam naplatiti 100 Eura.
Super, za istu stvar u servisu su mi htjeli uzeti 300 Eura!
Statistika za razmišljanje
stella.blog.hr
Na tek završenom BANTAO kongresu izloženo je mnogo
novosti u nefrologiji i uz to analizirane neke oblasti.
Turski profesor Mustafa Arici analizirao je gdje je Balkan
u odnosu na Europu kad je u pitanju hipertenzija.
Procenat hipertenzije u Evropi je oko 20%, a kod nas?
Nisam uslikala prvi slajd, a dalje statistika je podjednako
nezgodna:
Rumunjska 48%
Srbija 46%
Crna Gora 45%
Makedonija 45%
Hrvatska 44%
Turska 33%
Grčka 31%
Zanimljivo je da je procenat pušača u Turskoj 33%, isti kao
procenat hipertenzije. U Srbiji je takođe procenat podudaran,
46% pušača i 46% hipertenzije. Pušači se rijetko pitaju
koliko štete nanose svojim krvnim sudovima.
Zbilja pred snom
donabellina.blog.hr
Kome , kada i zašto moramo posvjedočiti
da smo tu gdje jesmo, samonikli iz mnoštva
njegovanih trava ili korova možda
kome dokazivati sebe i na koji način odabrati da bude ispravan i ne shvaćen
na pogrešan način
otkriti mali dio ili cijelu nutrinu onako, na pladnju za zlatokusce
koji hrpimice slijeću na riječi kao na komadiće otkrivene kože
golo rame
gola noga,
otvoreno poprsje
gola sam ljudi moji ovdje u svakoj riječi , pod ovom kožom
samo ovdje, na ovom ekranu na kojega slijeću riječi poput ptica
iz moje glave , kako bi rekao Dragojević
Danijel , onaj koji je pisao i umro šuteći ne tako davno
tu sam slobodna , neopterećena ni sa čim životnim i zbiljskim
u svemu uneređenom od jutra do noći
Pa, ako i napišem nešto glupo , teret je lakši
riječi se oslobađaju od okova izlazeći van,; sloboda je vani, izvan mene
i tako cvrkut postaje pjev
meni je lakše , odmaram se od od lepeta tih krila ptica
koje zovemo riječi
i dišem konačno upravo sada u dubokoj noći
dok sve mirne duše mirno snivaju bez snova
keyboard test software free
18
pon
11/24
Ožiljci
bez-obzira-109.blog.hr
Gradovi postoje, ruše se, obnavljaju, nije isto, ali to su samo
gradovi. Ljudi stoje nepomično, s grčem, s tugom, do danas čekajući
svoje koji vjerojatno nikada neće doći. Svjesni su oni da njihovi
najmiliji nisu preživjeli, ali neka utjeha bi bila da barem znaju mjesto
gdje počivaju. Da li će ikada znati?
U meni tinja gorčina gledajući delegacije iz godine u godinu, a još
nijedna nije uspjela doći do istine, dati tim ljudima bar neku satisfakciju
i konačno mir. Je li moguće da se nije moglo učiniti više, sve se zna,
a nestali leže negdje dok obitelji čekaju samo svoj posljednji dah da
se mogu konačno u vječnosti, gdje god ona bila, sjediniti s onima
koji su bili dio njih.
Rata direktno nisam okusila, ali sam dvadeset dana čekala svoje dijete
iz blokiranog Dubrovnika. Osjećaji nemoći se ne mogu izraziti, ni tuga
ni bijes, ništa nije bilo od pomoći. Dvadeset dana neizvjesnosti, a ovdje
je u pitanju više od trideset godina..., probudite se vi koji spavate i
učinite nešto, darujte konačno mir onima koji nemaju sna, budite svjetlo
a ne magla onim zamrlim pogledima bez nade.
Koliko vrijede izgubljeni životi koji zauvijek ostaviše ožiljke na dušama
svojih obitelji? Dužni smo im barem posljednje počivalište, oni su nama
ostavili najviše što čovjek može imati..., DOMOVINU.
Rastanak kod Bolnice
rossovka.blog.hr
Sklonili su se u bolnicu, zajedno sa stotinama drugih ljudi; mislila je da je tako najsigurnije. Bolnice se uvijek evakuiraju, ljude se zbrine na najbolji mogući način. Doista, bolnica je izgledala jezivo; poluruševina, očito pogođena toliko puta da se počela pitati je li odabrala dobro mjesto gdje će se skloniti s djecom. Oni koji mogu razarati bolnicu mogu počiniti i puno gore stvari, neprekidno je odzvanjalo kroz njenu svijest, ali nije više bilo vremena ni načina da se makne odande. Vojska je opkolila zgradu. Bili su vrlo grubi, nervozni, bilo ih je puno i pijanih. Njen je strah postajao sve veći.
( Nisam te stigla pitati bojiš li se. Nisam se usudila pitati te. Sjećam se da si gledao sav taj užas oko sebe, i da si bio strašno blijed. Povremeno bi nam se pogledi sudarili, i činilo mi se da mi pokušavaš reći – kuda smo to došli, što će učiniti s nama? Kako je vrijeme prolazilo, izgledao si sve smireniji. Sjećam se da sam te pitala jesi li gladan, pogledao si me uz smiješak i rekao – nisam, majko. Tko ovdje može biti gladan? Bio si u pravu; slika pakla, slika ispaćenih ljudi ne može u čovjeka probuditi glad. Može probuditi jedino strah, kojeg ni ti ni ja nismo pokazivali, želeći dati snagu jedno drugome i tvojoj malenoj sestrici, koja je toliko jako stiskala naše ruke da su bile blijedoplave od pritiska. )
Prišao im je oficir; bilo je nečeg neljudskog u njegovom pogledu. Vrlo hladno, zatražio je njene dokumente. Drhtavim rukama izvadila je svoju osobnu iskaznicu i pružila mu je. Preletio je pogledom preko iskaznice, pogledao je, a zatim skrenuo pogled prema njenom sinu.
-Vi ćete sa devojčicom otići među žene. On ide sa nama.
Osjetila je užasan strah, ljepljiv i pulsirajuć, kakav nikad nije osjetila. Svi oni projektili, sve detonacije, sva mrtva i raskomadana tijela koja je vidjela nisu je ni približno prestrašila kao riječi ovog čovvjeka. Pogledala je svog sina; bio je vrlo blijed i vidno prestrašen. Skupila je svu hrabrost, primila rukav muškarčeve odore i glasom koji joj je zvučao kao da nije njen progovorila:
-Gospodine, on je još dijete. Ima samo 16 godina. Evo pokazaću vam njegove dokumente, samo da ih pronađem...samo malo, molim vas, da ih pronađem...
Pogledao ju je; pogled demona, pogled krvnika, neljudski pogled, uslijed kojeg je posstala svjesna strašne opasnosti koja se nadvija nad njeno dijete. Maknuo je njenu ruku, zapalio cigaretu i rekao:
-Da vidim.
Ruke su joj se divljački tresle dok je po torbi tražila njegovu zdravstvenu iskaznicu. Ne govoreći ništa, pružila ju je čovjeku koji je život njenog sina držao u svojim rukama. On ju je pogledao, stavio dječaku u džep jakne i kratko rekao:
-Mora na ispitivanje. Kasnije ćete ga naći, tamo gde budete odveženi; kud se već izjasnite da želite ići. 'ajde, vi među žene. Ti mladiću pođi za mnom.
-Molim vas...on je još dijete...možete li mene ispitati umjesto njega, možda ja imam neke informacije koje vam mogu biti od koristi?
Više je nije želio ni pogledati; samo je kratko rekao:
-Sumnjam. Idemo, mladiću.
( Tada sam prvi put umrla. Ne mogu ti riječima opisati što mi je sve prolazilo kroz glavu, sunce moje. Sav moj užas, strah, očaj, bespomoćnost, nada da će se predomisliti i vratiti te k nama nakon nekog vremena. Moja je duša bila smrvljena strahom koji nisam smjela pokazati, da tebi ne bude još teže, da tebi i tvojoj sestrici ničim ne pokažem kakav strašan bol osjećam. Imala sam osjećaj da se moje tijelo raspada na tisuće komadića. )
Nije znala da ga zadnji put vidi, da je to oproštaj za vječnost; nije smjela plakati. On mora otići smiren, a i djevojčica će biti mirna ako vidi da je ona mirna. Dotaknula je rukama njegovo blijedo, milo lice, privukla ga sebi u zagrljaj i poljubila ga u čelo i oba obraza, čvrsto ga držeći nekoliko trenutaka, šapćući mu:
-Ne boj se, sve će biti dobro, sine moj. Brzo ćemo se naći, čuo si što je rekao ovaj gospodin.
Osjetila je da ga odvlače iz njenog zagrljaja; ruke su joj skliznule niz tijelo, prazne kako nikad u životu. On se odlazeći okrenuo, razvukavši lice u nešto što je trebao biti osmijeh i namignuvši sestrici rekao:
-Volim vas. Čuvajte se.
( ovo je fragment kratke priče koju sam napisala prije nekoliko godina; govori o majci koja je izgubila sina u vukovarskom paklu i sačinjena je od nekakvog mojeg viđenja zla koje se dešavalo i majčinog imaginarnog dijaloga sa sinom. trebala je biti dio niza kratkih priča posvećenih hrabrim ženama; nažalost napisala sam samo dvije... )
18.11.2024
torakvokun.blog.hr
Hejj ekipa ..
evo javljam vam se nakon 1. ozbiljnog terapijskog razgovora. I prije sam bila pokusala sa psihologinjom ali mi je ona nekako djelovala kao da ja znam vise od nje i odustala sam, plus onda nisam imala svoje pare da bih placala bez griznje savijesti.
Trazila sam kao psihologe po njemackoj i jebeno su skupi .. znaci prvi sat 150€ ostali po 100€ ... previse pa sam se ipak odlucila za Lijepu nasu jel .. kao prava auslenderka! I nasla sam ... 50€ sat! Prihvatljivo skroz s obzirom da je mozda 3-4x mjesecno ajde ... ioank sam debela i ne kupujem si odjecu!
Bilo je zanimljivo, nekako kad mozes sve nekome reci bez osude i bez nekog kontra misljenja je top, dobijes neko pitanje i podpitanje i drobi sestro! Zena je full simpaticna i nekako nezz lijepo govori, rekla je par stvari koej su mi bile onako bas cool ... sve u svemu dogovorila sam jos jedan sat pa cemo vidjeti, zelim kopati po svojim traumama! Bilo je oke skroz opusteno i nezz, svida mi se!
Zasto sam se opet odlucila pokusati? Zato jer su moji napadi panike krenuli ponovno! I ne svida mi se sto sam bila lijena i glupava pa nista nisam naucila od proslog puta osim piti tablete i duboko disati! Ne svida mi se da nisam nista napravila nisam promjenila nacin gledanja na stvari a kortizol mi unistava tijelo!
Bas sam malo vise citala ovaj puta ... shvatila sam da neopisivo puno utjece na mene ... da mjenjam raspolozenja i da mi je sve crno ako nije kako sam si zamislila! Da sam perfekcionist ali da imam ogroman problem sa odgadanjem obaveza i da mi onda to napada taj perfekcionizam pa sam opet nesretna kako god da okrenes! Znam da bi ljudi rekli i reci ce pa samo se pokreni ... pa ne mohu jer sam jebeno bezvoljna za bilo sto napraviti. Najrade bi samo lezala u krevetu i to je to .. uzivala u miru i da me nitko ne zove i ne pita i ne trazi nista!
Znam da tako zivot ne ide i ne zelim da moj tako izgleda. Ne zelimda konstatno nesto ne valja i da sam ja nezadovoljna a onda i svi dr oko mene ponajvise D. jer realno ja spavam i nemam snage za nista. Jako dugo sam mislila da je to MS ali mozda nije ... mozda je to do jebenog kortizola. Nisam ni mislila da ima toliko utjecaja na tijelo i na sve dr dok nisam pocela istrazivati dublje! U svakom slucaju malenim koracima i bit ce sve oke !
Mora biti jel tako, kada napravis nesto za sebe, kada osvijesti sve i krenes nesto mjenjati mora se onda promjeniti ! Mora biti bolje ! U svakom slucaju eto jedan mali izvjestaj i vama!
Na bolovanju sam zbog neke bakterije u grlu ali i malo zbog panicnih napada. Mali reset. I nekako se osjecam oke .. jos nisam onako smirena i opustena ali doci ce to kad uspijem pospremiti stan onako kako ja zelim a to znaci minimum 2h peglanja i slaganja robe za pocetak! Procitat cu si i neku knjigu ... i vjezbat disanje. Dobila sam zadatak napisati svoje potrbe! Hmmmm ne znam uopce kako i odakle da krenem ali eto ... nesto cu smisliti barem pisat i pricat mogu !
Imam ispit u cetvrtak, i vremena da se pripremim ... imala sam do sad vec 2 ispita, dobila sam dvije trojke !! Ja sam ponosna na sebe! Ovdje je obrnuto ocjenjivanje i imaju 6 ocjena!
1 je savrseno 100%, a 6 je uzas ispod 30% !
Tako da moja trojka iz nekakvih zakona i paragrafa BGB-a je meni skroz solidna ocjena jer znam o cemu se radi realno ali je malo teze napisati to sve i zapamtiti ti rijeci kak spada!
U cetvrtak imam jos jedan iz kojeg mislim d acu bit dobra takoder .. pa ono malo pripreme makar!
Nadam se da ste svi dobro, kod nas najavljuju snijeg za kraj tjedna .. ne znam ne vjerujem dok ne vidim !!
Ode sad jos malo chillat i gledat bozicne filmove jer ih obozavam i pisam brzo !!
- Statistika
Zadnja 24h
6 kreiranih blogova
148 postova
383 komentara
170 logiranih korisnika
Trenutno
3 blogera piše komentar
15 blogera piše post
- Blog.hr