Sve kategorije po listama
16
pet
01/26
Čudo
dvitririchi.blog.hr
Zlaaatooo mojeee...
Suuunce moje...
Moooj živoooteee...
Ljuuubaaaaviii...
Sreeeećo moja, tuuugooo moja,
Moja posljednja i prva ljubavi...
Znači, u jednoj cozy atmosferi počnem je pjevati, tu pjesmu, a ona se nasmije i kaže da je i razrednica danas im pjevala tu istu pjeamu i da nitko nije znao za pjevačicu, pa im je rekla da pitaju roditelje.
Nije pitala...
Nije spomenula...
Ali je meni isti dan došlo baš da pjevam baš tu pjesmu...?
Od svih mogućih.
Ajd reci...
Stvarnost u invertnim bojama karnevala
agava505.blog.hr
Stari šešir, na licu dva brka ugljenom nacrtana, u srcu radost, oko njega šarenilo umjetne stvarnosti,
dovoljno za početak maskirane promenade...
Ljudi osjećaju potrebu preobraziti se u neki drugi lik, osjećaju potrebu lažirati sebe i bar na kratko pobjeći od sebe,
prepuštajući se lavini koja eruptira iz vulkanske nutrina srca, iz podmorja emocija duše i bića.
Upoznaju se vedra i bezbrižna lica, sa šljokicama u svim mogućim bojama, karneval postaje jurnjava za čudima
trube i činele, bubnjevi i činele čine svoje, misli se okreću, želje obrću, u raskošnom šarenilu sve se kreće...
Prolaze vile s štapićima, patuljci s bradom, Snjeguljica s jabukom, vještice prebrojiti ne možeš,
svi su spremni, ukrašeni zamršenim draguljima, dame i vitezovi, zečići, mačke crne, šareni leptiri,
raznobojni kostimi, nevjerojatni gusari maskiranih očiju, svi s istim naumom,
zbrkanim mozgom i porukom da okreću svijet u bajkovitu šarenu lažu...
Da li je tako zbog ljudi ili zbog vremena, ne znam, tek znam događa se slatko ludilo.
Mimohod je, svekolika maskerada, raskoš kreacije, erupcija veselja, zanosnog plesa,
stoljetna tradicija oslikana euforijom, željom i vjerovanjem da mrzlu zimu treba otjerati, prizvati sunce i proljeće...
Mnogo se toga u karnevalu krije a još više otkrije,
u svijetu maski nađu se Ona i On, ljudski je zar ne, ljudski je odlučiti jedan dan pokloniti sebi,
biti u šarolikom metežu noseći u sebi ono nešto što se zove ludilo, strast, želja, nada, svjetlo, mašta...
Neki se očima ljube, razgovaraju pogledima bez riječi, duboko u njima sjaji suština
neki se ogrću plamenom topline, očarava ih opojno putovanje brzacima karnevalskog plesa
u zagrljaj slobode voljenja, u zajedničkom koraku, sljubljuju se s urnebesnom glazbenom dekoracijom...
Svega je tu, oko sretne oko, pogled traži pogled
u svekolikom metežu, dogodi se njihova šutnja
iz očiju se rađaju poljupci...i to je ljudski,
jer stvarnost se na karnevalu zrcali u invertnoj boji...
U NIŠTA
komentatoricamicaa.blog.hr
vatra mora dogorjeti
mora umrijeti,
kao što sve nestaje u dugom trajanju
ali… taj komadić sjećanja zvan pepeo
ostaje kao zalog,
opipljiv dokaz svakog postojanja
pa makar promašenog,
slično mnogim promašajima
lakši od krivnje, teži od zaborava
vrijeme je očito bacanja niz rijeku,
kako pjevaju Indeksi
izaberi ptice:
one su živahne, pričljive
ne zbrajaju propuste
i ne prigovaraju poput mene
a i odlete
kad zažele
Pod maskama
agava505.blog.hr
...čuli ste...ili niste
počelo je peto godišnje doba
dani maškara i karnevala...
***
Kad su podno Učke svjetlucali snjegovi zabijelili
kad su bure svoje note zavijale
probudili su se dani karnevala
dani zbrkanih mozgova
to je ono nešto naše što posebno volimo...
kako je slađahno bilo
otkrivati pod kojom se maskom kriješ...
rekao si da sam tvoje najslađe voće
u metežu mimohoda tražili smo se
u svakom koraku prepoznavali se
izdala me jabuka koju sam u
karnevalskom mimohodu
uz poskočicu grickala...
još u meni plamti sjećanje
na oči iz kojih je izvirala ljubav
na ruke koje su bile toplo gnijezdo
zagrljaj i titraj zanosnog trenutka
još sad u meni živi osjećaj
radost i želja da taj dan što dulje traje...
sve prolazi, karnevali ostaju
nas tamo nema
oči nam sjetom sjaje, ruke drhte
vrijeme je obrazima podarilo bore
ostao je zagrljaj kojim
se sladimo u trenutku slučajnog susreta...
.¸¸¸¸¸¸.•*¨*••.¸¸¸¸.•*¨*••.¸¸¸¸¸¸.•*¨*••.¸¸.
Još 3
andrea-bosak.blog.hr
i konačno idem
Jedva čekam da stane na svoje noge kao prije jer mi nedostaje kupaona puno.
Skidanje prašine s mog tijela jednom tjedno samo me iritira ali tako je kako je već skoro drugu godinu i stvarno mi je dosta.
Konačno ću imati fiskalnu terapiju svaki dan nadam se 45 minuta.
Vjerujte mi uživati ću jer znam da će me osposobiti da budem ona sara ja.
postoji li srednji put?
usvijetutajni.blog.hr
Čitam postove Nikole Borića, o tome kako jeftino prodajemo vrijeme i kako su nam u ovome svijetu sva vrata zatvorena. Na kraju cijelog teksta spominje kako bijeg u šumu nije rješenje za sve nas, za njega je bilo...pa se pitam postoji li neka sredina?
Može li se ostati u ovom kaosu, jednom nogom, a drugom ipak odbiti igrati igru? Prestati biti hrčak na kotaču?
Možda sam u jednom razdoblju kad sam baš intenzivno planinarila bila na tragu toga. Iako, nekako smo se svi teška srca nedjeljom vraćali s planine i odlazili ponedjeljkom na posao. Kao da si iskusio malo slobode i bezbrižnosti, a onda opet uronio u svakodnevicu koja te trga i melje, sistem koji je sam sebi svrha i u kojem si samo kotačić...potpuno nebitan.
Vidim da je meni rutina u nekoj mjeri potrebna, razbucaju me praznici i ono kad ni ne znaš koji je dan ni datum. S druge strane, ubija me u pojam kad mi je svaki dan isti, kad ne zastanem i ne onjušim vani zrak, kad ne pomazim mačku u prolazu, kad zaboravim zastati. A dogode se takvi dani, dosta često. To su oni nespecifični, nebitni dani koje kasnije ni ne pamtiš. Efikasni prije svega, obavio si sve sa to do liste, ali nisi zastao.
Moj outlet je umjetnost i priroda. Oboje idu ruku pod ruku i jedno drugome daje inspiraciju. Od malena je to bio način da budem najviše svoja i najviše ja, stvarajući nešto ili lutajući šumom. Nisam taj dio sebe nikad zaboravila ni napustila, možda zato i opstajem...samo što bih voljela više, više vremena za taj dio sebe, za lutanja ujutro dok je izmaglica nad rijekom i sunce izlazi na istoku, a ja se vozim na posao umjesto da uzmem fotoaparat i lutam obalom.
Da svaki dan mogu skuhati ujutro kavu i crtkarati nešto bez da pazim na vrijeme.
Da mogu pisati duge tekstove, a ne ovako, ugurati par redova na brzinu dok se ne moram spremati.
Da imam vremena srediti iza vrt iz kojeg mogu pojesti koji paradajzić ili krastavac.
Da mogu uživati u ljetu na rijeci, svaki dan, ne samo vikendima.
Da mogu uloviti svoj ritam, onaj prirodni, a ne neki nametnuti.
Možda ipak pobjegnem i ja u šumu... :D
Sretna i tužna
stella.blog.hr
Dejan me je diskretno fotografisao i zatim ostavio samu.
Osećao je da ovaj istorijski trenutak moram da proživim
sama. Klečim i dugo prstima ocrtavam jedno po jedno
slovo dedinog imena. Zbunjuju me oprečni osećaji.
Srećna sam što sam ispunila zavet, tužna zbog
mučeničkog kraja mog dede i ponosna na njega što je,
iako protiv svoje volje, ugradio sebe u budućnost ove
prelepe zemlje. Osećam da me je Nikolin duh vodio
celim putem iznad polarnog kruga, brinuo o meni i
pomoću svog izaslanika, Dejana, doveo me dovde.
(Odlomak iz novele "Zbog tebe tata")
Stigao je i taj vikend hehe..
eurosmijeh.blog.hr
Došao Mujo kasno navečer kod Hase i traži:
Daj molim te, posudi mi 1.000 eura, vraćam ti odma sutra ujutro!
Može, al prespavat ćeš kod mene!
Što kaže nula osmici?
– Lijep remen!
Kod Vas je, gospodine, uzrok svih problema alkohol!
- Hvala Vam, doktore, jedino Vi ne svaljujete svu krivicu na mene!
Žena ga ostavila zbog alkohola.
On ostavio alkohol jer nema više razloga da pije.
Mladić pita djevojku kojoj je nedavno poklonio zaručnički prsten:
- "Reci mi, jesu li tvoje prijateljice pohvalile prsten?"
- "I više od toga, dvije su ga prepoznale."
Razgovaraju dva prijatelja:
- "Što te je prebila žena?"
- "Ma rekao sam joj da joj se usukala čarapa."
- "U čemu je tu problem?"
- "Nije imala čarape."
Ženama treba barem 10 godina da promijene navike svojih
muževa i onda se žale da on više nije čovjek za kojeg su se udale.
Nekoliko fotografskih izreka...
toco1980foto.blog.hr
"Fotografija je povratna karta za trenutak koji je inače nestao."
~ Katie Thurmes
"Fotografija je jedini jezik koji se razumije bilo gdje u svijetu."
~ Bruno Barbey
"Dobra fotografija znači znati gdje treba stajati."
~ Ansel Adams
"Najbolji fotoaparat je onaj koji trenutno imate kod sebe."
~ Chase Jarvis
"Uistinu vjerujem da postoje stvari koje nitko ne bi vidio da ih ja nisam fotografirala."
~ Diane Arbus
"Boja opisuje, crno-bijelo interpretira."
~ Elliott Erwitt
15
čet
01/26
Dvije knjige i neka Mija....
luki2.blog.hr
Oba knjižna kluba, čija sam članica, rade ponovo punom parom. Evo naše lektire:
Ovo je zadala Manja, Čitam i kuham....
Book club:
Eto veselja i uživanja u knjigama.....
Za kraj, poznajete li vi ovu pesonjicu? Ja nemam pojma zašto mi se utrpava..Kažu da se zove Mija.....
Ljubim!
Nema naslova
konobarica123.blog.hr
//Na liniji me dočekala i vijest o međunarodnom priznanju Hrvatske. Sjećam se da sam tad pomislio: „Odlično! Više nisam pripadnik paravojne formacije. Sad konačno mogu mirno poginuti na strani priznate države.“ Već tada sam dnevno iskašljavao po pola čaše krvi. U bolnici su mi rekli da je to od prehlade i iscrpljenosti. Dvadeset sati dnevno na nogama + suha hrana na -20. Hoće te kapilare u nosu naprsnuti pa kad to krene niz grlo... Rekao sam sebi: Dobro je Vanja, čim si došao pomirio si se s time da se nećeš vratiti, ali ovaj događaj ne može umanjiti ni liječnik volonter iz Burkine Faso koji zna jedva dvadeset riječi na jeziku od danas međunarodno priznate zemlje. Kad ti stara posjeti grob, pa susretne ženu koja je također došla obići svoje mrtvo dijete, kakav će to razgovor biti, zamisli samo kakvo će joj olakšanje donijeti činjenica o suverenitetu države. Moja će stara ženu u crnini upitati kad joj je sin poginuo, a ova će mlateći mokrom krpom po mramoru odgovoriti: Ma pustite me gospođo, nastradao je prije nego je Hrvatska uspostavila diplomatske odnose s Europom.Na to će joj moja stara sažaljivo dodati metlicu da očisti lišće s nadgrobne ploče i brže-bolje se okrenuti da joj ucviljena žena ne uhvati uzdah olakšanja. Moja će stara pogledati u nebo i zavapiti: Hvala ti Bože što je moj poginuo za priznatu državu. Ne mogu zamisliti patnju ove majke čije je dijete dalo život za nepriznatu zemlju.//
Zoran Žmirić, Pacijent iz sobe 19
Inače trenutno čitam Dnevnik, Dragojle Jarnević. Obimna je to knjiga, pisana onomadnim hrvatskim jezikom koji je autorica naučila nakon materinjeg njemačkog. Dnevnički zapisi idu od 1833. do 1874. godine. S time da je do 1841. dnevnik pisan na njemačkom, a onda je autorica taj dio pred sami kraj vođenja dnevnika prevela na hrvatski. Interesantno.
Iako sam mrvu osupnuta obujmom knjige pomislila da ću je tek malo prelistati i nešto tu i tamo pročituckati, uvukla me priča.
Mogla bi mi ovo biti godina čitanja djela sličnih autorica i autora. Iz davnina.
Vidim da bi mi taj ritam točno odgovarao.
Oh, i vezano uz ovaj tekst iz Pacijenta(velika preporuka za pročitati)... točno se sjećam gdje sam i u kakvom raspoloženju bila kad nas je Njemačka priznala...
Ovdje sam
agava505.blog.hr
Udaljena od blogerske svakodnevice,
odmaknuta od ritma koji me inače nosi,
zastala sam u tišini vlastitih razloga
i dopustila vremenu da odradi svoje...
vraćam se poput jutarnjeg svjetla
koje se ponovno probija kroz prozor
sa sobom donosim mir kojeg sam pronašla
obilazeći neke vrlo važne adrese
nastavljam tamo gdje sam stala...
sve što je čekalo,
dočekat će svoj red
sve što je zastalo,
opet će teći...
Hvala na čestitkama
bubuleja.blog.hr
Rođendan sam provela s prijateljima u radosti i veselju. Bar na jedan dan sam zaboravila na probleme i obaveze koje s godinama umjesto da se smanjuju postaju sve veće i brojnije. Iako mi je bilo lipo, zahvalna sam Bogu što je i to prošlo. Idem dalje, ali najprije se moram osvrnuti na jedan od komentara koji sam dobila ovdje na blogu. Komentar je otprilike glasio ovako: "Ne moraš praviti Princeze, ali gledaj sebe...."...tako nešto. Shvatila sam poruku i stvarno je na mistu. Važnije su neke osnovne svakodnevne radnje i zdravlje nego pravljenje kolača. U potpunosti se slažem. I sama sam svjesna da se može i bez kolača ili da je lakše kupiti ih. U mom slučaju i nije baš sve tako jednostavno. Imam celijakiju i gotovo nigdje ne mogu u Zadru kupiti bezglutenske kolače. Za Božić sam osim što sam napravila i naručila za svoj gušt kilo kolačića od jedne žene koja srića živi petnaestak minuta udaljena od mene. Vozikala sam se po velikoj hladnoći do te, uistinu, divne gospoje koja mi je dvije male "plastike" smjestila u košaricu motorića. Samo onako usput spominjem da je svoj trud naplatila 50 eura. :-) Drndajući se po rupama na cesti uspjela sam kolače dovesti do kuće, ali očito im nije bilo suđeno. Kad sam ih htjela prenijeti na policu frižidera, nekako loše sam uhvatila "plastiku" i kolači su se našli na podu. Još sam i pločice morala čistiti da se ne skliznem na kremu. Tako, da ebeš naručivanje kolača.
Treba se malo potruditi. Ako sama neću, neće mi nitko!
Što se mene tiče, ja nikad nebi ništa. Samo bi ležala, čitala, jela i gledala tv. Ali brate, moraš!!!
Kad ja nešto stanem raditi, to ode u nepovrat. Ne mogu više to učiniti. Zato ja na silu sve radim: od dizanja ujutro, kuhanja, šetanja pa i pravljenja kolača koji su mi dobri za poboljšanje motorike. Kasnije mi bude drago što sam nešto napravila.
Znam da zdravi ne razume tu moju logiku, ali ispravnom mi se pokazala.
Evo, za poklon sam jučer dobila jedno pomagalo koje sam ja odavno mogla sebi priuštiti, ali nisam iz razloga jer da sam ga nabavila prije nikad više nebi mogla sama učiniti to za što služi ovaj predmet. Tko od vas prvi pogodi što je ovo na slici, poslat ću mu moju knjigu "Ne razumiš!“ Naravno, ako ju netko želi.
AKVAREL ( Spli'ski )
komentatoricamicaa.blog.hr
Veli Varoš : opjevana ,mala težačka kućica u Penića ulici ,kojoj su Splićani uvijek skloni sarkazmu i zafrkanciji dali ime Vila Rudulin...a zašto "opjevana" ?
Kada je poznati splitski skladatelj Ivo Tijardović šetajući Velim Varošem sa svojim prijateljem Emanuelom Vidovićem, poznatim splitskim slikarom spazio ovaj kućerak koji ga je toliko očarao , da je odmah dobio inspiraciju za svoju operetu Spli'ski akvarel i poznatu ariju "O kućo mala"
foto. J.Gudić
...........................................
O kućo mala , sva moja divna radosti
u tebi stojin od prve svoje mladosti
Jerbo si lipa i lipa i smišna
u tebi dane sprovajen svoje starosti...
..........................................................
Danas je stota godina od prve izvedbe SPLISKOG AKVARELA u našem teatru...
I nakon 100 godina ova opereta je uvijek pred punim gledalištem
Robot na travi
stella.blog.hr
Polako, skoro svečano, prilazimo dobro održavanoj
gvozdenoj kapiji s krstom, sa osećajem da hodočastimo
velikoj svetinji. Popločanom stazom polako prilazimo
spomeniku jugoslovenskim logorašima, istom kao pri
tetkinoj poseti, sa zvezdom.
Šta sam očekivala? Zapušteno groblje s visokom travom
kroz koju ću s mukom tražiti nadgrobne ploče. Umesto
toga, trava je podšišana kao u filmovima. Ne verujem
svojim očima da tokom našeg dugog boravka na groblju
robot celo vreme kosi travu! To me fasciniralo.
„Nema čoveka da komanduje robotu!” kažem Dejanu.
„Nema potrebe, on je podešen.”
„I niko neće da ga ukrade?”
„Neće. Zašto bi?”
(Odlomak iz novele "Zbog tebe tata")
- Statistika
Zadnja 24h
6 kreiranih blogova
148 postova
383 komentara
170 logiranih korisnika
Trenutno
3 blogera piše komentar
15 blogera piše post
- Blog.hr