Sve kategorije po listama
20
čet
02/25
Sloboda...
dinajina-sjecanja.blog.hr
Sloboda
Svatko tko je putovao zna da se jabuke nigdje ne jedu
kao na ulici i trgu nekog stranog grada.
i ja mislim kako bi bilo lijepo otputovati,
možda u Firencu, možda u Sienu, svakako u Toskanu,
za trenutkom okrugle i sjajne slobode.
Dragojević Danijel nas je na današnji dan lani napustio.
putovali smo Toskanom, nestvarno lijepom. Divili se Firenci, u Sieni.
na Piazza del Campo, najljepšrm trgu Europe osjećali okruglu i
sjajnu slobodu.
Da, treba putovati, vidjeti krajolike opisane poezijom,
putovali smo Andaluzijpm. osjećali, zvuke, okuse
izmješane u Jakovljevoj noćt,
okus maslinki u bisagama, zvuk u slutnji konjanika
na stazi ka Cordobi dalekoj i samoj.
Na stazama djetinjstva vidjeli spomenak Brača, Imotskoga.
I blijesak slavna šestopera i miris kalopera. Osjećali želju
da putujemo u blizine, čujemo pjesme moru i galebima.
Danas, zahvalni pjesnicima, lutamo bibliotekama i putujemo uspomenama.
Dijana Jelčić
Gledanje
penetenziagite.blog.hr
Gleda ga umorna i tužna od teškog dana tražeći u njegovim očima smiraj i utjehu. Nema je; nema je više kako ju je običavao imati; sada je više tuđa i strana i daleka; glas joj je slabašan i krhak dok u posljednjim trenucima budnosti iz njegova naručja tone u neizbježan san.
Oduvijek je to znao; od časa kada im je prišla; naslućivao je kako će je oteti i baciti u blato; znao je posvema sigurno da će doći dan i sat u kojemu više neće stizati biti njegovom, jer će je svijet razderati i pogaziti.
Nikada nije niti držao da treba biti samo njegova: u njenom velikom, snažnom i dobrom srcu mjesta je za tisuće. Različite su stvari oni jedno drugome; on je njoj sidro, ona njemu svjetlo. Milijun je puta poželio da joj bude što je ona njemu, pa se ugrizao za jezik; ne umije on bivati svjetlom kakvo ona jest; on može biti tek običnom, slabom krijesnicom.
Da nije sve izgubljeno, on sigurno znade po njenim očima - i po milijun znakova tajnog jezika tijela što ga dvoje stvaraju i pričaju godinama. Po trzaju njena trbuha pod njegovim dlanom; po zvuku njena disanja u njegovu uhu ili po blagosti njena stopala dok joj prstima lagano pritišće ono mjesto ispred pete. Kada joj je najteže, ništa mu ne predbacuje. Za razumne ljude prošlost je zasvagda svršena stvar; kada je spominju, ne čine to zato jer bi nešto u njoj mijenjali, već zato što budućnosti na taj način poručuju koliko ih događaji iz prošlosti bole i što treba učiniti da tako ne bude.
Sad kada ga gleda, okrenuta je samo prema naprijed; sada se naslanja na njega, pa kad govori o stvarima koje treba učiniti, ne obraća mu se kao nekome koga u to valja uvjeravati, nego kao nekome tko je pomoć.
On se brani i povlači i tone zajedno s njom u toj neizbježnoj, tihoj i tamnoj dubini nemoći što se pretvara u pustoš, starost i slabost; no znade da posljednja linija obrane postaje mjesto na kojem će njima ona povikati: dosta.
Mjesto je to na kojem će zaboraviti na sve površne slasti, cijene i imanja što ih svijet pruža, pa će im okrenuti leđa i ponovno mu se vratiti da bude samo njegova; da zajedno utrnu svijeću u času kojeg će jednom neminovno donijeti budućnost; času koji će značiti svršetak njihova vremena.
Vremena koje je vrijedilo živjeti.
Makar se do toga časa nikada više ne dotakli; makar je sve najljepše što im se zbilo već miljama daleko, iza leđa, u prošlosti.
kad slika priča...
mcmlx.blog.hr
Rusija je,nerijetko. pokuša(va)la sakriti neke od stranica svoje povijesti.
Ipak, kako kažu, riječi se ne mogu izbaciti iz pjesme…
Povijesno gledano, ruski narod je često i teško gladovao.
Ne zato što nije bilo dovoljno zaliha žitarica, već zato što su vladari Rusije za vlastitu korist opljačkali narod do potpunog osiromašenja.
Jedna od takvih zabranjenih stranica povijesti bila je glad koja je zahvatila jug i regiju Volge 1891.-92.
Amerikanci su prikupili zalihe hrane (brašna i žitarica) i s pet parobroda poslali ih u Rusiju.
Koliko god se politolozi trudili krivnju za glad 1891–1892. pripisati nepovoljnim vremenskim prilikama, glavni je problem bila državna politika glede žitarica.
Dopunjavajući riznicu na račun poljoprivrednih resursa, Rusija je godišnje izvozila ogromne količine pšenice.
Tako je prve gladne godine iz zemlje izvezeno 3,5 milijuna tona kruha.
Sljedeće godine, kada su carstvom već harale glad i epidemije, ruska vlada i poduzetnici prodali su Europi 6,6 milijuna tona žitarica.
Ove činjenice su šokantne.
A činjenica da je ruski car kategorički negirao postojanje bilo kakve gladi u Rusiji jednostavno je zastrašujuća.
Vladajući monarh Aleksandar III komentirao je situaciju s hranom u zemlji na sljedeći način:
"Nema ljudi koji umiru od gladi, postoje samo žrtve propadanja usjeva."
U međuvremenu su cijela sela izumirala...
Dnevnik grofa V.N. Lamsdorf glasi:
“Ton koji je u najvišim krugovima zauzet u vezi s katastrofama gladi dokazuje da su oni potpuno nesvjesni situacije i da, zapravo, ne suosjećaju ni s nesretnim ljudima koji trpe ove katastrofe, ni sa suosjećajnim ljudima koji im nastoje pomoći”.
Situacija u zemlji bila je katastrofalna, a ova strašna vijest prošla je Europom i stigla do Amerike.
Američka javnost predvođena Williamom Edgarom, urednikom tjednika North Western Miller, ponudila je humanitarnu pomoć Rusiji.
Međutim, car je oklijevao s davanjem dopuštenja i tek nakon nekog vremena dopustio je da se nahrani izgladnjeli ruski narod.
Ruski pisac grof Lav Tolstoj opisao je tadašnje stanje u selima:
“Ljudi i stoka stvarno umiru. Ali oni se ne grče po trgovima u tragičnim grčevima, već tiho i uz slabašan jecaj obolijevaju i umiru po kolibama i dvorištima...
Pred našim očima teče neprestani proces osiromašenja bogatih, osiromašenja siromašnih, uništavanja siromašnih...
U moralnom smislu dolazi do pada duha i porasta svih najgorih osobina čovjeka – krađe, ljutnje, zavisti, moljakanja i razdražljivosti – potpomognute mjerama zabrane svakog preseljenja naroda... Zdravi slabe, a slabi, osobito starci i djeca, umiru prerano i mučno.”
Pomoćt je organizirao i nadzirao filantrop W. Edgar koji je u ljeto 1891. objavio svoje prve članke u svom časopisu, govoreći o gladi koja je počela u Rusiji. Osim toga, poslao je oko 5.000 pisama trgovcima žitom na sjeveru tražeći pomoć.
Edgar je putem medija podsjetio svoje sugrađane da je tijekom građanskog rata 1862.–1863. ruska flota Americi pružila neprocjenjivu pomoć.
Tada je daleka Rusija poslala dva mornarička skvadrona na obale ove zemlje.
U to vrijeme doista je postojala stvarna opasnost od Engleske i Francuske koje su u svakom trenutku mogle priskočiti u pomoć Južnjacima.
No, ruska flotila stajala je uz američku obalu oko sedam mjeseci, a Britanci i Francuzi nisu se usudili upustiti u sukob s Rusijom.
To je pomoglo sjevernjacima da pobijede u građanskom ratu.
Apel američkog aktivista naišao je na odaziv u srcima njegovih sugrađana, a donacije su počele posvuda.
Kampanja je provedena neslužbeno i na dobrovoljnoj bazi budući da američka vlada nije odobrila ovaj gest prijateljske pomoći, ali ga nije mogla ni zabraniti.
Uostalom, između velesila uvijek je postojala i ideološka i političko-ekonomska borba.
K tome, svoju je ulogu imala i pojačana konkurencija na globalnom tržištu žitarica. Začudo, unatoč gladi koja je bjesnila u zemlji, ruski oligarsi i kulaci nastavili su slati žito za izvoz, što se snažno protivilo financijskim interesima Amerike.
No, bilo kako bilo, Amerikance nije ohladio negativan stav njihove vlade, te se pokret pod sloganom “Ovo nije političko pitanje, ovo je pitanje čovječanstva” nastavio. Cijela Amerika uključila se u dobrotvorne svrhe za izgladnjele Ruse.
U kampanji su sudjelovali predstavnici svih slojeva američkog društva: “farmeri i mlinari, bankari i vjerske osobe, vlasnici željezničkih i pomorskih linija, telegrafskih tvrtki, novina i časopisa, državni dužnosnici, studenti i nastavnici viših i srednjih obrazovnih ustanova, novinari, radnici i službenici.
Međutim, obični Amerikanci koji su malo-pomalo donirali hranu dobrotvornoj organizaciji nisu mogli znati da su skladišta s izvoznim žitaricama u Rusiji popunjena do kraja i da se žitarice otpremaju dalje za isporuku na europska tržišta.
Tri sjeverne države i Društvo Crvenog križa već nekoliko mjeseci donose pomoć u hrani u morske luke Amerike. Do kraja zime prva dva broda natovarena brašnom i žitom krenula su u daleku Rusiju.
A u rano proljeće 1892. godine parobrodi s vrijednim teretom stigli su u luke baltičkih država. Na jednom od brodova bio je i organizator dobrotvorne akcije William Edgar.
Prošao je kroz mnogo toga prije nego što je iz prve ruke vidio plodove svog rada.
U Rusiji će vidjeti raskoš sjeverne prijestolnice i glad u provinciji, nepravednu raspodjelu prikupljene pomoći i bezbožnu krađu američke hrane u lukama.
Čuđenju i ogorčenju Amerikanca nije bilo granica.
No, kako god bilo, od početka proljeća do sredine ljeta u Rusiju je stiglo pet brodova s teretom tada vrijednim oko milijun dolara i težinom od više od 10 tisuća tona.
Budući ruski car Nikolaj II tada je napisao: “Svi smo duboko dirnuti činjenicom da nam brodovi puni hrane dolaze iz Amerike.”
Međutim, u bliskoj budućnosti ruska je vlada pokušala potpuno zaboraviti na ovu gestu "bratske pomoći".
Koliko god ruski političari pokušavali omalovažiti i prekriti zaboravom ovu prijateljsku gestu jednog naroda prema drugome, još uvijek postoje brojni dokumenti i neobična umjetnička svjedočanstva koja su na platnima dočarali umjetnici očevici.
Prvi transportni brodovi iz Indiane i Missourija – takozvana "Hunger Fleet" – s teretom hrane stigli su u luke Liepaja i Riga. Rusko-armenski slikar Ivan Konstantinovič Aivazovski osobno je svjedočio prijemu brodova s dugo očekivanim teretom koji će pomoći u prevladavanju katastrofalne situacije u zemlji.
U lukama Baltičkog mora parobrode su dočekivali orkestri, a vagoni s hranom vozili su se cestama ukrašenim američkim i ruskim zastavama. Taj se događaj toliko dojmio umjetnika da ga je on, pun zahvalnosti i nade, obilježio na dva svoja platna: “Brod pomoći” i “Podjela hrane”.
Posebno je impresivna slika “Podjela hrane”. Na njemu vidimo rusku trojku konja natovarenu hranom.
Na kolima je seljak koji ponosno maše američkom zastavom. Seljani na to mašu maramicama i šeširima, a neki se, padajući na prašinu uz cestu, mole Bogu i hvale Ameriku za pomoć. Vidimo izuzetnu radost, oduševljenje i nestrpljenje gladnog naroda.
Ove bi slike bile kategorički zabranjene za izlaganje na bilo kojoj javnoj izložbi u Rusiji.
Cara je iritiralo raspoloženje ljudi prenijeto na umjetničkim platnima.
A služili su i kao podsjetnik na njegovu bezvrijednost i nesolventnost koja je zemlju bacila u ponor gladi
Aivazovski je na prijelazu iz 1892. u 1893. stigao u Ameriku i sa sobom donio slike koje se toliko nisu svidjele ruskim vlastima. Tijekom ovog posjeta slikar je poklonio svoje radove u znak zahvalnosti za američku pomoć galeriji Washington Corcoran. Od 1961. do 1964. ta su platna bila izložena u Bijeloj kući na inicijativu Jacqueline Kennedy.
Godine 1979. završile su u privatnoj zbirci u Pennsylvaniji i dugi niz godina bile skrivene od javnosti. Godine 2008., na aukciji Sotheby, obje povijesne slike Aivazovskog prodane su za 2,4 milijuna dolara jednom filantropu koji će slike odmah prenijeti u galeriju Corcoran u Washingtonu.
Ova platna koja je umjetnik naslikao 1892. još uvijek su zabranjena u današnjoj Rusiji.
Možda ih novi ruski oligarsi otkupeI kao znak neke nove, prijateljske zahvalnosti prema Amerikancima.
#ArtA_Tsolum_Aivazovsky
Nedostajanje
stella.blog.hr
Kad vam netko koga odavno više nema,
tko boravi među zvijezdama, i dalje mnogo nedostaje,
smanjuje li se taj osjećaj s godinama?
Vraća li vam se u snovima?
(fotografija s neta)
Zdravlje je najbitnije hehe..
eurosmijeh.blog.hr
Dosao pacijent kod doktora da se žali:
- Jao, doktore, ja došao na operaciju krajnika,
a vi mi izvadiste i slijepo crevo?!!
- Jest... Kolege su mi aplaudirale poslije prve operacije
pa sam im morao nešto izvesti na bis.
Dolazi covjek na kontrolu kod doktora.
- Doktore sad mi je bolje, ne kašljem, ne kijam samo malo teško dišem.
- Nitša vi ne brinite, pobrinucemo se da i to prestane.
Došla žena kod doktora na vještačku oplodnju i doktor joj kaže
kako imaju odličan izbor donatora i da može
da joj napravi sjajnu kombijaciju.
- doktore ja bih željela da bude građen kao Arnold Švarceneger!
Doktor uzme epruvetu sa police i doda malo u posudu.
- voljela bih da bude lijep kao Brad Pitt!
Doktor uzme opet jednu od epruveta i doda malo u posudu.
- i da bude inteligentan kao Albert Ajnštajn!
Doktor doda iz treće epruvete u posudu, promiješa i da ženi.
- izvolite sad samo popite ovo!
Žena popije i onesvesti se.
Doktor skidajući pantalone kaže:
- Daću ja tebi Ajnštajna!!!
Sredovječni muškarac došao kod doktora da ga pita za
savjet ima li načina da živi 150 godina. Doktor mu reče:
- Ima načina,ali da te prvo upitam, pušiš li?
- Ne,nikada u životu nisam zapalio cigaretu.
- Piješ li? Ides li u kavane?
- Bože sačuvaj, mrzim alkohol i kavane?
- Voliš li roštilj i masnu, začinjenu hranu?
- Ma kakvi, samo jedem povrće i ribu.
- Ganjaš li žene, jebeš li nešto?
- Ne, to me ne interesuje.
- Živciraš li se zbog nogometnih utakmica?
- Ne pratim sport uopce.
Doktor će na sve to:
- E, pa koji kurac onda želiš da živiš 150 godina!?
- Gospođo, sjednite ovdje, molim vas,
otvorite jako usta i isplazite jezik.
- Gospon doktor, ali ja sam vam potpuno zdrava.
Samo sam došla po otpusno pismo.
- Znam gospođo. Htio bih ga u miru napisati..
Ulazi covjek kod doktora sav se trese i pita:
Doktore ima li ova moja treskavica veze s tim sto me je
stari napravio na ves masini? Doktor ga gleda i rece:
Nema , i mene je moj napravio na gramofonu i vidis nije mi nista,
i vidis nije mi nista, i vidis nije mi nista, i vidis nije mi nista..
Lik kod doktora:
– Kakva tegoba vas dovodi?
– Ukus. Ne osjecam ukus.
– Sestro donesite teglicu broj 19.
Doktor otvara teglicu: – Izvolite probajte.
– Fuuuj! Pa to je govno!
– I vidite? Ukus vam se vratio.
Poslije nedjelju dana isti lik kod doktora:
– Imam problema sa pamcenjem.
– Sestro donesite teglicu broj 19.
– Ali gospodine doktore u teglici broj 19 je govno!
– Vidite i pamcenje vam se vratilo.
19
sri
02/25
Đole (11.svibnja 1953, Novi Sad -19.veljače 2021, Novi Sad)
luki2.blog.hr
Na današnji dan otišao je Đole...Preplivati Dunav...."Oprosti velika reko, al ja sam morao preko..."
Nema dostojnog ispraćaja. Samo niz prekrasnih riječi za majstora riječi....Spavaj mirno, dragi čovječe... "Mudrovat će badavani, kad me nema da se branim..." Đole, hvala za ljubav....Drugima ostavljamo da mrze.
Tekst preuzet s Facea, svećenik Stevan Stevanović o Đoletu:
Jednom su palili lišće…
Sa One Lipe dim je leteo do neba…
Na kom se, nema ih više…
Stari Nestorov gosn, Čeda i još jedan…
Ko nije drvo razumeo prvo, pa tek onda sadio…
Taj nije ništa uradio…
I shvatiće, kad tad, da ne zna šta je hlad…
(Jednom su sadili lipu, Đorđe Balašević 1988. godina)
Dugo sam razmišljao kojom Balaševićevom pesmom da počnem priču o njemu, kojom pesmom da poželim mirno more Panonskom Mornaru. U svim pesmama u kojima je govorio o svom odlasku uvek je bila jesen, novembar, izmaglica, i kvartet dragih lica, maleni čun pokraj luke pokisle da me u večnost otisne…
U petak, kada je našao vrata u tom suvom zlatu, i prošao kroz njih, bila je zima, proleće nije sačekalo njegov trag. Trag pesnika u Kostimu Večnog Dečaka ostaće zalepljen u našim grudima kao otisak, kao pečat pripadnosti, kao šifra po kojoj ćemo se i dalje prepoznavati, kao model po kome ćemo živeti u svetu bez Đorđa Balaševića.
Kako mogu da racionalno govorim o čoveku čijim su me pesmama uspavljivali roditelji?
Kako mogu racionalno govoriti o čoveku uz koga sam rastao, onako kako je rastao i on i njegove pesme, uz koje smo se zaljubljivali, plesali, voleli se, patili i ostavljali.
Kako mogu da vam govorim o čoveku čijim pesmama ja uspavljujem moju decu?
Kako mogu da napišem da našeg Đoleta više nema? To bi bilo kao kad bi napisao da više nema meseca na nebu…
Jer to je nama bio naš Đole.
Svetionik.
Svetionik i svetlost.
Sad bi trebalo da napišem da nikad neću otići na njegov novogodišnji koncert u Beogradu, kao što sam išao svake godine do sad?
Više se i ne sećam koliko je bilo novogodišnjih koncerta zime 2004/2005. godinu, verovatno tri, ali, možda i četiri u Centru Sava, ja sam bio na poslednjem. I taj trenutak, kada je posle uvodnog akustičnog instrumentala „pričica o Vasi Ladačkom“ Đole je izašao na binu i otpevao pesmu „Na Bogojavljansku Noć“ , taj trenutak koji je trajao gotovo četiri sata, računam, uz rođenja moje dece, za najradosniji trenutak u mom životu.
Bio sam na nekim Đoletovim koncertima i pre tog pomenutog i na mnogo koncerata kasnije, i svi koji su dvocifrenom broj puta slušali uživo pesnika iz Novog Sada razumeju o čemu govorim, ali ja ne znam, danas, skoro dvadeset godina kasnije da vam objasnim šta se desilo te noći, u Beogradu, u Sava Centru.
Sećam se da se Beograd maskirao u London, nepogrešiva magla pratila nas je sa vrha Zvezdare, niz Bulevar do reke… a na koncertu, kao da je neko pomešao sve radosne boje koje postoje, toliko lepih, srećnih, harizmatičnih ljudi na jednom mestu nisam video nikad ni pre, ni nikad posle toga.
Jednostavno takvi su ljudi koji slušaju Balašaveća. Pre svega, lepi i šareni. Nije ni čudo što nas je Đole zvao „Bistrooki“, oči su nam svetlele u mraku, svima… kraj Save stvorili smo šareno ostrvo koje je isijavalo ljubavlju kroz maglu.
Đorđe Balašević je te večeri prizvao jato zvezda sa neba, da nas taknu po ramenima, blagoslove i vrate se na nebo kao jo – jo. Mi smo uzvratili kišom upaljača, koji su se čini mi se, spojili sa zvezdanim nebom, tako da više i nisam znao gde prestajemo mi, Bistrooki, a gde počinju zvezde…
Sećam se blistavih ljubičastih svetiljki: „Ne dajte se Moji Mili…“ rekao je na kraju „ne dajte se sitnim barabama, kad niste do sad…“
Rekao je da je slobodno mišljenje pleonazam i da čim mislite svojom glavom, da ste onda slobodni. Tu cenu i danas, skupo plaćamo.
Neću sad da mračim, da kažem da Beograd više nije kao što je bio i da publika više nikad neće biti takva, samo mi je žao, što dečaci koji će sada napuniti 21. godinu, kao ja tada, neće više nikada doživeti koncert Đorđa Balaševića, kao ja tada…
Važno mi je da ovde napomenem i dva koncerta održana u Paraćinu, mom rodnom gradu, prvi sa celim bendom u hali sportova, pred dve hiljade ljudi, kada sam bio četvrta godina gimnazije, i drugi u pozorištu, samo Đole i profesor Dujin. Oba koncerta su bila bez greške, Balašević nikad nije imao tezge, već je svaki put ostavljao celog sebe publici, tri i po sata ljubavi i slobode,
Uzgred, ja sam rođen kada je Balašević napisao „Lepu Protinu kći“, moj sin rođen je kada je snimio film, „Kao rani mraz“, a moja kćer (Lepa Protina Kći po zanimanju) kada je napisao „Duet“ pesmu posvećenu Kemalu Montenu, za koju se nadam da će je sada konačno otpevati gore zajedno, kako je i trebalo.
Knjigu: „Jedan Od Onih Života“ pročitao sam više desetina puta, verovatno i preko sto puta, u jednom momentu, onog davnog leta, kada sam imao devetnaest godina, znao sam ovaj roman napamet, od korica do korica, kao što ljudi znaju „Gorski Vijenac“ recitovao sam ga, deklamovao, u školi, po ulicama, parkovima, sa zadnje platforme tramvaja br 12. vraćajući se sa fakulteta… onda su za bezbojni omot mog šešira počele da se talože teške, opore misli, pa sam u međuvremenu i zaboravio mnogo… mnogo više nego što prosečni Balaševićevac zna…
U petak je Besmrtni Balašević otišao širokim drumom što izlazi na most… i ostavio nas same, da probamo da živimo bez njega.
Danas na društvenim mrežama, čak i na nacionalnim televizijama o Balaševiću govore svi, složno, horski unisono žale i govore koliki je gubitak to što „Panonski Mornar“ više nije sa nama. Sad su se setili da je stojao rame uz rame sa našim najvećim pesnicima i književnicima, a da je kao izvođač bio značajniji i od Arsena i Olivera. S druge strane, ne sećam se da sam ih nekada video sa Naše Strane, na koncertima, u Našem Mraku, dok nam je Đole donosio svetlost. Danas o njemu pozitivno govore i oni koji su ga najstrašnije vređali, progonili, iznosili laži o njemu, oni koje ovde, baš na ovaj dan neću pominjati, za koje nema mesta u ovom tekstu i da citiram samog Đoleta, za koje nema mesta ni na marginama ovih redova.
Mi koji ga stvarno volimo mi smo ga i stvarno poznavali kakav je bio.
Uz iskreno saučešće porodici, posebno Jeleni, koja je takođe rođena kad i „Lepa Protina Kći“, koji su ostali bez supruga, oca i dede, i naš gubitak je približno toliki i mi smo ostali bez duhovnog oca, učitelja, brata i dede…
Pesnik jedne ljubavi. Jedne velike ljubavi. Čovek doslovno zaljubljen u svoju Oliveru, pisao je inspirisan njom čitav život. Ona mu je bila prvi, najverniji fan, i najveći kritičar. „Zapamti“, govorila mu je „ti nosiš svetlost, nisi ti svetlost…“
Od juče, Svetlonosac je postao Svetlost.
Mimoišli smo se na poslednjem Sajmu knjiga u Beogradu. Mojom voljom. Prvom Sajmu knjiga na kom sam bio kao autor. Odlučio sam se da potpisujem knjigu dan posle Đoleta Balaševića. Nisam smeo da stanem pred njim malen sa mojom knjigom u rukama, dok preda mnom stoji moje detinjstvo sloboda, mir, i Đole, nasmejan, večan…
I jedne noći, kao što je ova, znao je Bog, Đorđe Balašević je doslikao portet života svog.
Otišao je najveći.
Oprosti nam Đole, nismo Te bili dostojni
Sveštenik Stevan Stefanović
Ljubim vas!
RASTANAK
sewen.blog.hr
Potrošilo se vrijeme i satovi su stali,
Nismo se proslavili, a to smo znali...
Što nema šanse, ne započinjemo.
Pjesma bez aranžmana, samo je demo.
Znam nije pravilo al jesenska magla je gusta,
Opet je potvrda, bez godina nema iskustva.
U ovim godinama kad samo tračevi kruže,
Ljubav je trajanje, ne ide mladost na duže!
Sad duže boli nego što je bolilo prije,
Moraš razumjeti, iskustvo milion tajni krije.
A mladost je takva kakva jest, letiš i u snu,
Neka bude, za tebe u svaka doba bit ću tu...
Anđeli
krizar.blog.hr
Ja sam netko' tko vjeruje u Anđele. Duboko' na protonskoj razini! I imam Anđela čuvara! Imam!
Već osam godina' živim u milijunskom gradu
I svaki dan izvozim 120- 200 km' radeći posao koji radim. Tko god mislio' voziti je svugdje isto' nije. Hrvatrska pravia u vožnji' nisu istovjetna njemačkim
I btw' imamo li mi u Hrvatskoj ' raskrižja s 8 - 10 puteva' tam- vam? Kružnih tokova s 15 izlazaka? Sve što sam znala o vožnji do dolaska u DE morala sam zaboraviti i učiti iznova.Uglavnom' da ne skrenem s teme' Anđeli!
Svakavih luđaka' ima na cesti. I bila bi već mrtva' da nije tog' osjećaja' ne glasa ne dodirivanja ramena već 'kad netko nevidljiv' kog jednostavno osjetiš' " veli" uspori' stani..bit će..sranja!
I poslušam taj filing i sekundu kasnije' saobraćajka ' a ja dobro! Ha'!
Rođena sam ko katolkinja' premda su.me krstili po.mraku' da nitko ne vidi ' premda sam Prvu pričest obavila u Vojvodini' premda se nikad nisam Krizmala. Biko mi glupo 92- e masovno se Krizmat.
Ja sam po" religiji.".druid' Avatar.
I sad..Anđeli i druidi kake veze imaju!
Imaju' za mene! Volim spojivo s nespojivim. Volim fuzije! Et-
Ljepota originala
star-rose-bloger.blog.hr
Biti drugačiji je tvoja supermoć. Ne boj se biti drugačiji. To je taj neki osjećaj i
želja a opet bilo bi dosadno da smo svi isti. Ljepota je u originalu različitosti. :))
Pjesma nad pjesmama...
dinajina-sjecanja.blog.hr
Dugo je bilo čekanje na njega ucrtanog u uspomenu.
Susret i rastanak u vlaku.
U kupeu samo nas dvoje i tišina. On je čitao
zbirku Pjesma nad pjesmama, ja Herojske zanose
heretika Giordana Bruna.
Zrcalo smo različitosti, pomislih.
Tišinu je narušio prodavač pića, želite li nešto?
Pogledao me, hoćemo li nazdraviti putovanju?
Hoćemo!
Mala boca pjenušca i razgovor je počeo.
Rekao je,
kolegica i ja probamo dijalog Salomona i zaručnice za
prvu jesenju premijeru na daskama koje život znače.
Ja čitam heretika i divim se njegovoj hrabrosti, rekoh.
Naša imena su ostala nepoznanica.
Zbrajah godine, ispisivah njegovu bezimenost
u moju nikada napisanu pjesmu nad pjesmama, samo sam
u njenoj izvornosti, u šapatu Kralja Salomona pronalazila zov
njegove duše, odgovarah srcem zaručnice…
Danas ispisujemo našu pjesmu nad pjesmama, kao pastir i pastirica
vodimo dijaloge duše i srca i živimo ljubav nad ljubavima…
Dijana Jelčić
Dragi susjedi hehe..
eurosmijeh.blog.hr
- "Gdje ti zivis", pita Mujo Hasu.
- "Nigdje", odgovori Haso.
- "Pa mi smo onda komšije", povika Mujo.
Srele se dvije susjede pa jedna pita drugu:
– Draga moja, što je to s vama? Jeste li jako bolesni?
– Ja bolesna?! Zdrava sam k’o dren! Od kud vam to?
– Čujte, vidim da vam već tri dana svako jutro u kuću dolazi liječnik…
– A tako. A kad je vama svako jutro dolazio onaj poručnik,
meni nije bilo ni na kraj pameti da vas pitam je li možda počeo rat!
Svadaju se dva susjeda za među. Ovaj jedan uđe u kuću i počne
piti rakiju. Kako je livao malo je prosipao. Pa pije jedna,
druga, treća, a dole miš lizao ono što se prosipalo.
Izađe ovaj pijani i kaže susjedu:
- "Haj' sad vamo!"
Kad će ti miš na to:
- "Reci mu da povede i mačka."
Promatram jutros susjedu kako priča s mačkom,
kao da ju ova išta razumije… koja ludača!
Dođem kući i ispričam to svom papagaju
– umrli smo oboje od smijeha.
Vozi Mujo bicikl i sretne Hasu. Haso:- Otkud ti bicikl?
Od komšinice. Haso:- Kako to od komšinice? Idem ja šumom i
sretnem komšinicu kako vozi bicikl.... Odjednom se skine,
baci haljinu na jednu, a bicikl na drugu stranu, pa mi reče:"
Uzmi, Mujo, što ti srce želi!" I ja ti, brate, uzmem bicikl! Haso:
- Pa dobro si uradio... šta će ti haljina!
Tuzila komsinica susjeda koji je bio vec dobrano zasao
u godine da ju je silovao. Dodju oni na sud i advokat
optuzenog da bih ga bolje odbranio zamoli ga da se
skine i pokaze kitu sudiji, pa ce ti nato:
- "Evo druze sudija, vidite kako je mali i nikakav",
sve pritom ga gladeci. To ponovi par puta pa ga starac prekinu:
- "Polako advokatu, ako nastavis tako da me
branis izgubicemo proces..."
Cigan i doktor kupili susjedna zemljišta, oba iste veličine.
Doktor počne graditi kuću, Cigo ga gleda pa počne graditi istu kuću.
Doktor položi temeljac, Cigo polozi temeljac.
Doktor stavlja kovanu ogradu, kroz dva dana majstori kod Cige isto to rade.
Za šest mjeseci stoje u ulici dvije potpuno identične kuće s identičnim dvorištem.
Doktor i Cigo se sretnu na ulici i pita doktor Cigu:
– “Čuj, što ti misliš, koliko su vrijedne naše kuće, kad bi ih sad prodavali?”
Cigo odgovori:
– “Tvoja 30, moja 60 milijuna!”
Doktor začudeno:
– “Zašto je tvoja vrijedna duplo više od moje? Pa potpuno su iste!”
A Cigo će:
– “Hehehe, moja ima za susjeda doktora, a tvoja Cigana.”
18
uto
02/25
Igra u beskonačnost
luki2.blog.hr
Današnji dan je bio pravo malo bogatstvo. Objasnit ću kako i zašto.
Vratila sam se u Zagreb, krenula punom parom....
Moram reći da je zadnji dan u Splitu bio, kao i prijašnji, prelijep - ali, kad sam već krenula prema Zagrebu - mma je, valjda od velikog uzbuđenja - završila u bolnici. Sestra je cijelo vrijeme bila s njom, izvještavajući me što se događa na hitnoj. Mami su napravili nekoliko pretraga, no na kraju je sve ispalo dobro - osim straha i pretrpljenog stresa. Nisu našli ništa ružno!
Uhhhh...No, sada se mama oporavlja kod kuće i sve ide na bolje.
Sada krećem na na bogatstvo....."Mala scena" - u glavnoj ulozi Ivica Šimić. I promocija njegove knjige
"Igra u beskonačnost". Vitomira je prekrasno najavila događanje. Branko Čegec, urednik knjige, ispričao je kako je cijela priča počela. Pisanje knjige nije bilo jednostavno, trajalo je - ali, Vitomira (između ostalog i Šimićeva supruga) stalno je zapitkivla i motivirala Ivicu riječima: "Dobro jutro. Kad će knjiga?":)
I eto knjige! Potrebne i te kako, jer još nitko nije na ovakav način pisao o dječjem kazalištu.
Recenzentica, dr.sc. Snježna Banović govorila je o svom doživljaju čitanja knjige još u samom nastajanju (hvala tehnologiji, računalima, mailovima i svemu, što je omogućilo da knjiga bude pročitana i recenzirana).
Najljepši dio uslijedio je u obraćanju samoga autora, koji je objasnio da je sam život igra - pa je tako i to dječje kazalište dio vesele i zanimljive igre. Danas počinje fašnik, ili Slovaci bi rekli Mesopust, pa tako i u Kini imaju rituala i slavlja pod maskama - igraju se. Da, naravno- to je i simbolika otpuštanja težine i negativnog. Uplovljavljamo u jedan topliji i bolji, veseli svijet, na prijelazu iz zime u proljeće.
Najradije bih knjigu voljela početi čitati odmah.
A čitanje Anje Šovagović Despot bilo je prekrasno, šarmantno, na trenutke i dirljivo i uvijek uvjerljivo. Evo fotografija:
Vitomira najavljuje promociju....
S lijeva na desno: Čegec, Šimić (autor knjige), Snježna Banović i Anja Šovagović Despot (čita dijelove iz knjige)..
Šampanjac, knjiga, krafne (fasnik!)....Kud ćeš ljepše?!
Vitomira.....
Potpisivanje knjige...
A iz prikrajka je sve promatrala ponosna kćerka. Buga Marija Šimić Milošev, novopečena mama...
Za dva dana ljudi se vraćaju u Kinu. Ali svojim dolaskom razveseliti su i stvorili kulturnu atmosferu i odradili nekoliko divnih događanja....Brzo nam se vratite, dragi ljudi.....
Događanje dva: odlična I idilična izložba Vladimire Splindler. Svestrana umjetnica. Radoholičarka. Snimila je film o ženama u svojoj obitelji. Fotografira. Sada izložba u Centru za kulturu Trešnjevka.....Neumorna i kreativna!
Izložba pod nazivom "Snijeg je dovoljan samome sebi" je oda snijegu i snježnom Zagrebu.
Moji favoriti s izložbe....
Zagreb je inače predivan, a zimi....Eh, zimi nenadmašan....Maglovit, hirovita, ponekad retro žut...Ali, i bijeli. Svjetlo bjelinom i mrak tame isprepliću se. Najdraže su mi bile baš te fotografije - čiste bjelinom, bez retro magle i žutila.
Izložba je otvorena u Centru za kulturu Trešnjevka, svevfo 07.03. Doživljaj! Dođite i uživajte.
Vladimira i ja....
I na kraju, nakon izložbe s prijateljicom na pivo...
Što.bi rekao moj tata, nema dalje....Sve je bilo savršeno.
Ljubim!
"I kad je gotovo, za mene, znaj, tek tad je počelo..."
staroinovo.blog.hr
Nakon današnje inauguracije predsjednika RH svi se pitaju koja je to kineska kletva koju je Zoran Milanović spomenuo “da je stigla svijet” u posljednjih pet do deset godina.
Ona glasi: “ Dao ti Bog da živiš u zanimljivim vremenima”
Zanimljivo je blaga riječ za teška vremena, od apsurda klimatskih promjena preko zemljotresa, tajfuna i orkana, pandemije, poplava, nadstrešnice, djece koja ubijaju, ljudi koji oduzimaju živote majkama svoje djece do strašnih ratova koji se ne gase, preko čudnih likova koji o tome odlučuju.
Vremena su kokuzna, kako davno reče jedan naš pjevač, a nama već dugo, dugo nije dosadno. Živimo ili životarimo u velikoj brizi.
Ono o čemu se još danas pričalo glede inauguracije su gosti kojih je bilo duplo više nego prošli put, ali među njima nije bilo onih koji također vode državu RH.
Mene se to baš i nije nešto dojmilo, više sam razmišljala o gospođi Vjeri, najstarijoj partizanki koja je u svojoj 101. godini došla iz Dalmacije pričajući novinarima svoju priču o proživljenim bitkama na Sutjesci i Neretvi.
"Ko to more platit?", kako kažu Dalmatinci.
Među gostima su bili i predsjednikovi sinovi, od kojih je jedan isti otac, a drugi slika majke, prve dame RH gospođe Sanje Musić Milanović koja je ponovo bila besprijekorno elegantna i vjerna svom nenametljivom modnom stilu. Samo ću komentirati njen broš, zlatni list lipe, a lipa je sveto slavensko drvo, drvo ljubavi.
(Sad ću malo iskočiti iz glavne teme i napraviti digresiju: pola godine već tražim za prijatelja čaj od lipe u filter vrećicama. I nećete vjerovati: NEMA. Ne proizvodi se više, kaže mi djelatnik iz oficijelne trgovine Franck.
Kako se mi lako odričemo sebe samih, u ime đumbira, kurkume i još koječega…)
I za kraj, ne mogu da ne spomenem filipinsku djevojčicu koja je fenomenalno na hrvatskom dijalektu, glasom slavuja, otpjevala staru međimursku pjesmu
“Dej mi, Bože, joči sokolove”. Filipinka Kristel živi i školuje se u RH četiri godine.
I još za kraj:
kao i prošli put, predsjednik je ponovio stih EKV: “Ovo je kuća za sve nas.”
Bravo! Želim mu vjerovati.
Živjeli!
- Statistika
Zadnja 24h
6 kreiranih blogova
148 postova
383 komentara
170 logiranih korisnika
Trenutno
3 blogera piše komentar
15 blogera piše post
- Blog.hr