so far away...

subota, 28.03.2020.

boje sivila...


Siva, bijela i crna, nisu boje. Znaju svi koji imaju nešto znanja u ovim "vizualnim" strukama. Tehnički, te ne-boje nemaju svoje valne duljine svjetlosti već su tonovi koji ovise o jačini osvjetljenosti.

I kad...prevedemo sve to u neku duhovnu sferu...vrijedi isto...za one koji su tu skupili nešto znanja.
Moje crnilo ili sivilo (jer do crnila ipak ne dolazim tako često)...boji sve u te neke tmurne tonove.
Kao i svjetlost. A i svih nas isto tako. To si toliko dobro primjetio, a toliko ti nisam to željela priznati.
Ali evo, priznajem...da, kad posivim, posivi i sve oko mene. I zapravo, sve što vidimo i kako živimo ovisi samo o promatraču...o nama. Drago mi je da te zakonitosti polako počinje uvažavati sve više ljudi.

I da, strah me je. Koga nije? Neću mu, kao i stoput do sad (a imali smo mi gadnih obračuna) dati da ovlada samnom. I da me zaustavi u bilo čemu. Teško ga je priznati...promotriti, ispitati, suočiti se s njime...no, pred upornijima i taj se povlaći.
Da, zabrinuta sam, kako ćemo s poslovima. Ne, ne slušam vijesti. Ako i slušam, naletim na priloge o dobroti i organizaciji.
Ovo ću iskoristiti da opet nađem ona svoja mala zadovoljstva koja unose svjetlost u moje dane.
Ima ih dovoljno. Pojavili su se ljepši snovi. Nakon samo dva dana bez ljudi oko mene...u svojem miru i sigurnosti. Da, bilo je trenutaka kad sam taj mir nosila uokolo. Cilj je, postaviti ga na noge, sada, sama. Da bih kasnije i to, opet, mogla.

Tek iza toga, dolaze, one prave boje. Plavetnilo i sunce. Igra. I život...onakav kakav si priželjkujem.
Svi mi možemo...i živjeti i sanjati...u bojama.

28.03.2020. u 10:15 • 0 KomentaraPrint#

nedjelja, 22.03.2020.

kraj ili početak?



Protreslo nas je, onako, dobrano.
Sve ono što smo smatrali stabilnim, prestalo je biti takvo.
Moj osobni potres trajao je već neko vrijeme. Kao i toliko puta do sad, osjećala sam i sanjala nešto neodređeno i prijeteće. Ne toliko neodređeno ako bolje razmislim. Mislila sam da je to samo ta meni uvijek teška veljača. Tek sad sam mirnija jer, ono najgore je možda ipak iza nas. Barem ja to tako osjećam.

U samom trenutku već sam prijateljici koja se budi zorom kao i ja plakala na telefon. Jer se bojim. Same sebe i onih koji su postali moji. I samoće i koječega. Iako se trudim naći poneki pozitivan trenutak, strah ne mogu ignorirati. Neizvjesno je, krhka nam je ova konstrukcija.

I neka je, možda sagradimo neku...ispravniju. Onakvu kakvu sanjamo mi, koji se ovdje ne osjećamo doma. Neku iskreniju, neku istinsku. Neku u kojoj svatko ima svoj prostor i slobodu i dom. Onaj dom koji ne gubiš ako se cigle uruše. Onaj koji je u srcu. Vlastitom i onima koje si dotaknuo.

Neko dulje vrijeme i živim u okružju koje je sličnije tome nego kaosu kapitalizma...iako me se ovaj itekako još dotiče. Nitko od nas ne zna do kad ćemo morati biti izolirani...neki od nas znaju, kako će beskrajno lijepo biti uživo vidjeti lica koja su nam nedostajala.
Neki se pitaju kako im je obitelj...neki će sada više mariti da tu obitelj posjete. Jer, sada, možda ne mogu.
Neki se pitaju je li ovo posao koji žele...neki su sretni da će ga i dalje imati.
Apsolutno svaku situaciju možemo gledati sa tisuću različitih perspektiva...i sami biramo s koje ćemo.

Biram vidjeti prirodu i život kako nam daje...nešto ozbiljniju opomenu.
Biram vidjeti ljude koji brinu i koji pitaju kako sam. Vidjeli se ili ne...sada.
Biram vidjeti oglase ljudi koji pomažu nepoznatima.
Biram vidjeti one koji i dalje rade, neumorno.
Biram vidjeti dobrotu.

22.03.2020. u 19:51 • 3 KomentaraPrint#

subota, 07.03.2020.

dvije strane istog novčića




Čudno je to. Netko te živcira do neba i natrag zbog istih onih stvari koje itekako nosiš u sebi.
Presavršen si jednostavno. Tako pun obaveza, sav prezaposlen i u svemu super. Teško se nositi s tim da nisam ja ta koja je u svemu bolja. Teško je podnjeti da te netko ispravlja u onome u čemu se smatraš doma. Ego se lomi samo tako i bolno zamjera.

Ne odreagirati isto kao i svaki puta do sad? Gotovo nemoguće.
Ne poželjeti da .... nekuda skupa sa svojom pameću i analizama i činjenicom da me čitaš kao knjigu? Sve one fusnote s kojima se nitko nikada nije zamarao. Ne biti ljuta i ljubomorna na ono što ti imaš, a ja sam sama odabrala ne imati. Nije me nitko tjerao, nije me nitko ostavljao po strani baš toliko da ne bi napravila ono što sam željela.

Otkud ti drskosti reći mi baš sve prave stvari?
I gurkati me, nikako ne tjerati jer to samo otvara vrata pakla moje vlastite mržnje prema svakoj prisili...da napokon napravim barem ponešto od onog straaaašnog popisa vlastitih snova?
Bez obzira na nas.

Ne, mi nismo imali baš nikakve šanse...i imamo apsolutno sve. I zato vjerujem da...čak i ako izađem iz te svoje proklete zone komfora i napravim hrabre poteze...ti ćeš biti s one druge strane.
Kako? Ne znam.

A kao što ja obično radim s dragim ljudima...znao si prije mene što mi treba.

07.03.2020. u 13:10 • 5 KomentaraPrint#

četvrtak, 05.03.2020.

wanderer



I followed you to the depths of destruction...
searched behind the rainbow...
Climbed every mountain
and whispered to the sea...

My name was winter
I was cold as a weapon...

My friend was the wind...
I never found peace

I left everything behind...
bit to the bone, took the poison

I was playing roulette
on a carousel of this life

I never found
the reason behind the craziness

I'm quitting the game...that wasn't meant for the wanderer I always was...
If nothing else...

05.03.2020. u 22:01 • 0 KomentaraPrint#

utorak, 11.02.2020.

još o listi...



Nije mi jasno kako to da zapravo jako često i nenamjerno naletim na štiva ili filmove s istom tematikom...netko tko umire od kojekakvih tumora, a pritom se trudi iskoristiti preostalo vrijeme na najbolji mogući način. Sjećam se kad sam prvi puta pogledala seriju Chasing life...kako sam ostala osupnuta što...imam dojam da gledam Sex i grad koliko je u svemu neke lakoće i vedrine...a serija se bavi sve samo ne vedrom temom...cure koja se bori sa leukemijom.

Sad sam se uhvatila knjigice u kojoj žena koja se gotovo utapa od tuge u svom nesretnom životu nakon neke još ne baš sasvim razjašnjene tragedije (čini se da joj je umrlo dijete), posjećuje mamu koja je sa 60 potpuno dementna u bolnici i pritom upozna ženu koja...s 35 ima tumor na mozgu kojeg zove Bob...i ima još 3 mjeseca života. Taman za projekt...sto dana sreće, a pokusni kunić je navedena slučajno izabrana žena. Nakon 90 stranica i poneke sitnije promjene ova se napokon smije.

I ne mogu se ipak ne zamisliti nad svime time...pogotovo nakon što sam se u petak uzrujala dovoljno da sam se dovela skoro u predinfarktno stanje. Da bi se kasnije zapitala da li je to toga vrijedno...i da bi se kasnije sjetila da možda ipak takvo što meni više nije pametno. Nije nikome...ali, ako u glavi imaš nešto što može prsnuti...i digneš si tlak tako da ti se vrti i glava te boli dva dana iza toga...potencijal za nelijepe stvari je svakako veći. I ok, sve to skupa nije tako strašno, pošto se doktori uglavnom ne obaziru previše na te bubice u glavi. Iako, ne mogu baš sakriti onaj mali trenutak zabrinutosti i nesigurnosti. Jer...ipak...ne znaju...da li je to bio razlog vrtoglavica ili ga nismo pronašli ili je razlog bila petruzija diska u vratnoj kralježnici. Vrtoglavice su prestale, migrene se pojavile. Jutra s buđenjem dok mi djetlić na steroidima kucka negdje oko sljepoočnica.

I, daleko je to od ove unaprijed izgubljene borbe kakvu opisuju navedene knjige ili serije...pa ipak...možda je dovoljno da te malo protrese kad poludiš zbog nekakve nepravde na poslu koja je potpuno nebitna kad malo pogledaš širu sliku. Podsjeti da se živi tu i sada i da nemamo tristo godina.
I kao da i ovaj tekst kao i svi slični ovdje samo podjećaju iznova i iznova...da je svaki dan samo jedna prilika za uvesti nešto malo sreće u te naše dane. Bilo to maženje s mačkom ili fini ručak koji ti je napravio netko drag ili šetnja po mjesečini...bilo što, što se na kraju broji. Čega ćemo se sjetiti i bit će nam drago što smo to radili.

Pitanje je koliko imamo vremena, ovaj život je krhka tvorevina koju nikada ne cijenimo dovoljno. Dok netko ne ode, dok se netko ili mi sami ne razbolimo...dok više ne bude pravih prilika za ono što smo željeli. Trebamo li se zaista, iz dana u dan podsjećati na to?
I mora li nas život sam, podsjećati ovako okrutno?

P.S. Prije osam godina, naš se zauvijek promijenio...i nitko od nas još mjesec dva ranije nije mislio da otada više nikada nećemo razgovarati, smijati se...da više nikada neće dolaziti kući s posla. 54 godine...puno prerano si zaspao...

11.02.2020. u 21:44 • 9 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

< ožujak, 2020  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

- da imaš tri želje, koje bi bile?
- putovati
- a druge dvije?
- ne trebaju mi


imagine there`s no heaven...
it´s easy if you try
no hell below us
above us only sky...
imagine all the people living for today...




ČITAM:

The Art Of Being Yourself
brod u boci
semper contra
pozitivka

fale mi:
nelina gustirna

opijmo kočijaša što vozi naše dane...
Joanna has left Stepford
razotkrivam te
DragonFly


SLUŠAM:

Cohena
Springsteena
Roxette
Reamon
U2
Duran Duran
A-ha
Coldplay
Bon Jovi
Lenon
Catie Melua
Cranberries


GUBIM VRIJEME NA:
lutanja


JA SAM:
neodlučna
uporna
znatiželjna
hiperaktivna
smeđooka
visoka
pričljiva
dobra prijateljica
lijena ponekad
uvijek zaljubljena
maza
zaigrana
kreativna
točna
esteta
dizajnerica
prirodna
opuštena
društvena
tvrdoglava
....
svoja


VOLIM:
prirodu,
fotografiju,
drage ljude,
glazbu,
plivanje,
nebo...
i još puno toga..



web counter
web counter