so far away...

ponedjeljak, 29.05.2023.

Sivkacu... (snovi i pisanje)

Nije prošlo gotovo ništa vremena od onog cimerovog...pa evo, pišem novi oproštajni...ovaj puta za četveronožnu moju ljubav, Sivkace, mačak. Mužev mačak, no dio obitelji, baš kao i svaki naš krzneni četveronožni pratitelj. Pitam se koliko smo zapravo kratko svi mi ovdje, samo u prolazu kao što mi je danas rekla kolegica.

Malac je imao samo pet godina. I bio naša šugica, smelly cat smo ga zvali, po onoj Phoebinoj pjesmi iz prijatelja. Jadničak je imao mačju sidu i leukemiju, stalno su mu bile upaljene desni pa je slinio neku sukrvicu. Takav se nije mogao oprati pa mu je dlaka bila neuredna...zato šugica. Iako je i to bilo od milja. I sve to skupa nije bio razlog što ga više nema, stoički je podnosio vjerojatno dosta gadnu bol upaljenih desni...i živio s tim. No, prošli tjedan ga je izgleda udario auto...i polomio nešto u donjem dijelu kičme...rep mu je otkazao...to sam prvo primjetila. Teže je hodao malo, ali ne strašno pa sam ga odlučila odvesti veterinaru. Taj dan je dragi javio da ga je pronašao kako se pokakao po sebi. On je otišao dalje nešto raditi, a kad sam ja došla doma još je jednom bio ukakan.

Veterinar je rekao kako je to možebitna ozljeda živca i ako se ta inkontinencija ne sredi, najbolje bi bilo da ga uspavamo...ako bude to u redu, uklonit će mu taj mrtvi rep. Nadali smo se do zadnje sekunde da će napokon otići na wc, no nije. Pojeo je hrpu toga, popio litre i litre vode kroz tih nekoliko dana, no ništa nije izašlo iz njega, samo je sav naotekao kao bačvica.

Jučer smo dobar dio dana proveli s njim vani u vrtu...više od ičeg volio je ležati u travi i bio je daleko sretnija mica dok je boravio vani. Zato smo ga i puštali van, za razliku od ovo dvoje Bonnie i Clyde koji su isključivo kućne mice. Sjedili smo kraj njega na dekici, mazili ga, a on je preo, pun povjerenja u svoje ljude. Koji su ga gledali takvog i planirali gdje će ga pokopati.
Jao, kako je to grozan osjećaj, kao da si ga iznevjerio i izdao...a znaš da nema druge opcije.
Jedina druga bilo bi gledati ga kako polako i bolno umire.

Sivkace je dragi donio s Krka. Maleckog, stao je u šake...nije znao jesti ni piti, hranio ga je na dudu i vodu je pio na žlicu. Često mu je sisao prst jer mu je falila mama.
Prije nekoliko godina se otrovao otrovom za štakore, pojeo je otrovanog štakora...skoro pa nije bilo nade da će se izvuči, ali, on je bio pravi borac i uspio je. No čini se da je to srušilo imunitet i aktiviralo tu nesretnu mačju sidu...počeo je imati problema sa zadahom i slinjenjem. Sve je nekako bilo protiv njega...iako je on imao volju za životom. I bio mazasti i preo do zadnje sekunde.

Isplakali smo se jučer navečer...baš onako...za pravo.
Danas ujutro smo bili smireni, staloženi. Odradili to što smo morali, pomazili ga zadnji put.
I odnjeli doma u kutijici...našeg mačkića, koji se još jučer izležavao u travi.

Za mene su kućni ljubimci potpuno ravnopravni dijelovi obitelji. I boli gotovo jednako kao kad izgubiš čovjeka. Oni nas razumiju bez i jedne riječi, osjećaju svom svojom dušom i vole više od ikoga. Odani su i pouzdani...i nikada ne lažu. Imaju daleko više osobnosti od nekih ljudi. I vrijede. Neopisivo mnogo. Žalim one koji to ne mogu spoznati...jer to je samo još jedna vrsta ljubavi za upoznati i osjetiti. I posebna je, sve su.

Teško sam zaspala jučer. Znajući da posljednji put mazim našeg mačkića prije sna. Da posljednji put spava na svom omiljenom mjestu. No, sanjala sam živ i zanimljiv san. Ne jednom sam rekla da bih samo trebala početi zapisivati te svoje snove...mnogi od njih bili bi sasvim solidni scenariji filmova. Ovaj...bio je baš upečatljiv.

I sjetila sam se...svatko od nas blogera je vjerojatno barem jednom sanjario o tome da napiše knjigu. Ja jesam, priznajem. I nekako sam se nadala tome iako blage veze nisam imala kakva bi ili o čemu mogla biti. A sad je san...bio idealan početak. A imam i neku ideju kamo i kako bi to nakon te neke scene iz sna moglo voditi. Imam temu. Imam isječke.

Imam i gomilu nesigurnosti i straha. Ali i isto tako veliku želju, znatiželju, volju, inspiraciju.
Kada ako ne sada?

Pa se pitam...a pitam i vas...ima li smisla tako nešto započeti...tako, iznenada, niotkuda, inspiriran jednom snom...i puno maštanja...
Je li to preambiciozno?
Je li to pucanj u prazno?
Je li to šansa, nada, budući uspjeh?

Zapravo...možda i nije bitno ako uživam u putu. Ako ne forsiram nego pišem kad imam inspiraciju. I nemam ciljeva. Ne mora biti bestseler niti moraju snimiti film po tome, nisam nikakva J.K.Rowling. Ne mora biti ništa. Može ju pročitati sveukupno 20 ljudi i od toga se svidjeti njima 5.
Mogu napisati samo pričicu a ne knjigu. Trenutno mi se i čini kao da imam materijala za maksimalno novelu...
No tko zna...

Ali imam dojam da trebam sjesti i pisati. Još danas. Obavezno danas.
Pa makar bilo toliko loše da sutra obrišem sve. To vjerujem da ipak neću.

utorak, 16.05.2023.

cimeru

Svima svojima, onim bitnima i bliskima sam u trenutku kad su otišli napisala koji redak. Pa tako eto, pišem i ove...nekome tko možda i nije uvijek bio niti ostao blizak, pa ipak...na mom putu je bio jedan od onih koji su me doveli tamo gdje sam sada.

I tako, moja priča, tamo s početaka.
Bila jedna stranica, entuzijasta oko jednog hobija, koji su se u to vrijeme dosta družili i online i ofline...uživo, po nekakvim pivama i druženjima. Bio je tamo i jedan...ne znam kako ga nazvati...čovjek koji je silno volio beštije, one četvoronožne...i znao s njima...a s ovim dvonožim beštijama se malo lošije snalazio. U duši je bio dobrica, volio je svakome pomoći...a sam je sebi nekako bio najveći neprijatelj.
Bila sam tu i ja, u obitelji koja je bila pomalo problematična, jednostavno se nismo znali tada razumjeti. I odlučila sam, stisnuta nekim postupcima te moje obitelji, da se pošto poto iselim. Bila je 2009ta, taman sam diplomirala i počela je ona velika kriza. Posla u struci nije bilo ni za lijek. Odradila bi poneki fuš...ali to je to. Skupila sam neku smiješno malu svoticu novaca, dovoljno za platiti hranu nekoliko tjedana možda...
Prijateljica je na toj stranici pitala da li netko možda ima posao ili smještaj koji bi mi mogli ponuditi.
On se javio, rekao da nije nešto, ali ima sobu slobodnu u stanu, može me tamo primiti dok se ne snađem.

I doista, iselila sam od svojih, došla živjeti u tu sobu. Najprije sam konobarila u nekom opskurnom bircu...nije baš bilo idealno, morala sam i dobro pregovarati da bi dobila plaćeno tih mjesec dana koliko sam tamo ostala raditi. A onda sam igrom slučaja upoznala njegovog sina i bivšu ženu. Hah, usput i budućeg...nekog...no to je jedna druga priča.

S malenim sam odmah nekako kliknula, što i nije bilo često. Dijete je imalo jedan sindrom, pa se dosta teže snalazilo s ljudima i nije se sa svakime mogao naći na istoj valnoj duljini. Svidjela sam se očito i njegovoj majci, jer su mi par dana kasnije cimer i ona ponudili posao, čuvanje malenog.

I tako je nekako jedna nova obitelj ušla u moj život. I vjerovala to ja ili ne, bila je i više problematična od moje. Svaka je očito, na svoj način...
Sa svojima sam ponovo izgradila odnos. Daleko zdraviji.
A u ovoj cimerovoj sam...gubila puno živaca, bila depresivna i bespomoćna nekako. S druge strane, beskrajno sam se trudila. No, nisam bila osposobljena za to. Nadam se da sam barem u nekoj mjeri pomogla...mislim da jesam. Ali sigurno bi to daleko bolje obavila stručnija osoba.

Nakon nekog vremena sam iselila iz te sobice jer sam si mogla platiti stan. Malca sam nastavila čuvati još 2 godine, dok nije postalo zaista preteško. Kasnije sam napokon našla posao u struci i nastavila u ovom nekom smjeru prema životu kakav mi je sad. Ali, ništa od toga ne bi bilo moguće da nije bilo tog mog prvog cimera i te njegove pomoći kad je bila najviše potrebna. Stan i posao...i nisu mala stvar za nekoga tko je negdje na početku.

Njega više nema. Ono što je ostalo...pomalo je neuredno, baš kao što mu je i život bio.
I nekako, imao je sve, a sve to nije značilo baš ništa. Pomalo je sve to, kako je on živio kao neka opomena, kako ne bi trebalo živjeti. A s druge strane...je, napravio je po svom...koliko god bio krivi taj put, bio je njegov. Neću ulaziti u to kako je to točno živio i što je to točno bilo toliko loše...bilo je. Bio je takav kakav je bio, nisu svi to mogli...hendlati.

Znao je upoznati te, naći bolnu točku...i ponekad ubosti baš tamo gdje najviše boli. To je možda jedina stvar koju sam mu baš zamjerila u jednom trenutku.
Imao je gadan porok...ovisnost...kako god, koja ga je koštala života. I dok je živio...i doslovno.
I zaista je tužno kako je otišao. Sam.

Pa ipak, sve to je manje bitno. Od one iskrene želje da svima pomogne. Da se svi vesele. Da svi piju i pjevaju zajedno. Da omogući...a omogućio je mnogima da se bave nečime što vole.
Da je mogao razumjeti i čuti nečiju bol i nečiju tugu i nečije želje.
I da se trudio pomoći im ostvariti ih.

Ali...iznad svega....to kako je volio četveronožne i krznene...s onom beskrajnom nježnošću i strpljenjem. Razumio ih je...i one su razumjele njega. Spasio je poneku. Obožavao je moju mačku dok smo živjele kod njega. To je nekako bila njegova bit, ono posebno u nekome, ono najljepše. Silna silna ljubav i poštovanje prema prirodi i životinjama.
I najviše ću pamtiti njega, dok se igra ili mazi nekog krznenog ljubimca, ili mačku lutalicu i uživa, onako sretan i ozaren.

Ludo jedna, hvala ti na svemu i nadam se da čitaš tamo negdje gore.
Pozdravi mi moju micu koje odavno nema.
You did it your way...

A ja...sutra ću nakon što te otpratimo upaliti Blaševića, kojeg smo toliko često tada slušali.
Uzeti nutellu i jeger, kombinaciju samo nama znanu...i nazdraviti jednu. Za one neke dobre stare dane i jadanja do ponoći.

utorak, 18.04.2023.

taj osjećaj

Podsjetila me ova pjesma na jedan dan...pomalo poseban...
Vraćalo se nas četvoro sa izleta sa Samarskih stijena...izlet je bio odličan, vrijeme i društvo...i nekako je to bio trenutak kad se pojavila šansa za taj neki odnos koji...da mogu birati bih ipak preskočila, bio je to netko tko je proletio kroz moj život a nije me se baš previše pozitivno dojmio na kraju...no u tom trenutku se činio kao sve što sam tražila.

I vozili smo se natrag, ja uz njega, a imao je zaista ludo dobar ukus za muziku, to mu moram priznati...i počela je ova pjesma s tog njegovog usb-a...

i taj osjećaj tada...bio je vjerojatno jedan od najboljih u mom životu...
osjećaj krajnje slobode i bezbroja novih mogućnosti...osjećaj da se sve može i to s lakoćom...

svaki puta kad čujem pjesmu vrati se i dio tog osjećaja.

I pitanje, otkud se baš tad stvorio? Možda zbog predivnog izleta, ugodnog dana, svega što smo tada iskusili...vožnje, možda i tog "padanja" na nekoga...pa opet, nije to to. Ne mogu baš dohvatiti što je to točno donjelo taj divan slobodan osjećaj. Kao da sam okrenula neki novi list tada. Možda i jesam. Možda sam samo donjela odluku zaista živjeti punim plućima.

Kako god...kasnije sam bila puno jasnija u onome što želim. I jasno dala do znanja kad me se nije poštovalo. I napokon okrenula leđa onima koji su za to davali naznake.
Da li je moguće da tako neke male stvari i obični dani pokrenu lavinu? Možemo li promijeniti način funkcioniranja samo tako...odlukom? Osjećajem koji nas vodi?

Možda i da. Ili je to sve skupa zbroj malih odluka, iz dana u dan. Trenutka kao što je bio taj, pa trenutka kad sam jasno i glasno rekla što mi se nije svidjelo u cijelom tom kratkom odnosu. I realizacije da osoba preko puta tebe u jednom trenutku otkrije neki svoj zloban izraz lica koji je gotovo uživao u činjenici da te povrijedio. I trenutka kad odlučiš da te to neće više boljeti jer nije zaslužio da na njega tratiš suze. Zbroj odluke da ćeš od tada drugačije.

A onda se godinu, dvije tri kasnije probudiš i shvatiš da si po prvi puta napokon i napravila drugačije. I da ti je to donjelo puno osmjeha i sreće. I sve ovo oko tebe, jedan mali i siguran svijet...pun ljubavi. Da je čovjek kraj tebe zaista ČOVJEK, velikim slovima...odrastao i zreo i sposoban ti dati ono što si priželjkivala. I da imaš opet taj osjećaj slobode, dok čuješ pjesmu...i da je stvaran sad, opipljiv.

Da sanjariš o idejama, o putovanjima, o brdima...o svemu i svačemu što bi moglo biti moguće...i što će biti moguće. I da povremeno ostvarite nešto od toga.
I da život zaista nije loš.

Zbroj je to.
Malih koraka.
Onih kad biraš sebe prije njih.
Kad kreneš svojim putem a ne tuđim.
Kad je teško.
Kad si usamljena tamo.
Kad nemaš podršku.

Onda...kad su odluke teške, koraci nesigurni, kad se boriš sama sa sobom. Tad se kuješ i kališ.
A kasnije tek dođe i trenutak kad je sloboda i sreća i more mogućnosti pred tobom.

Da...daleko sam bolje nego u prošlom postu. Stala sam nekako na noge ponovo, nakon te neke zimske depre. A i vožnja je napokon postala bezbolna. Samo tako, odjednom je kliknulo i nestao je strah.

utorak, 24.01.2023.

sebi

Znaš li koja je definicija hrabrosti, pitao me moj dragi, u jednom od naleta moje anksioznosti zbog tko zna čega. To nije ne imati strah, nego ustrajati usprkos strahu. Dosta mi je biti hrabra, odgovorila sam.

I zaista je. Svakodnevna uporna borba, već skoro 6 mjeseci sa strahom od vožnje je više nego naporna. A napravila sam u tom vremenu preko 5.000 km. Bez ikakvog incidenta. Dodaj tome posao, novi i dinamičan, na kojem zaista nema šanse da sve znaš u kratkom roku...i bila sam gotovo sluđena. Jer je grozno neugodno ne znati sve. I ne biti siguran u sebe za volanom i u to da ćeš u bilo kakvoj situaciji dobro odreagirati.

Do sad sam si zaista morala dokazati da se uspijem dočekati na noge bez obzira na to u kakvu me situaciju život doveo. A bilo ih je svakakvih. Godinama sam bila potpuno sama i potpuno samostalna i tek sam na kraju tog razdoblja shvatila da mogu sama. Onda je došao dragi i više nisam ni morala...sad, kao da sam opet zaboravila da bih to mogla da moram.

I konstantno brinem. Hoću li sve dobro odraditi na poslu, hoću li to znati, što će drugi misliti, kako ću riješiti problem, kako ćemo s financijama, kad ćemo srediti koji dio kuće i kako, hoćemo li ikada otputovati negdje zaista daleko, kako će moji, bla bla bla bla bla....vrti se u nedogled neki podivljali kotač. Uz njega je teško zaustaviti se i udahnuti, pogledati oko sebe i vidjeti da je zapravo sve u redu. Kao da se iz nekog nepoznatog razloga bojim živjeti. Ili se bojim da će nešto razrušiti i otežati ovaj život koji je sad posložen onako kako sam željela.

Trebam se podsjetiti da sam već opremljena za nošenje sa svime što mi život može donjeti. I sama, a sada imam i pravu podršku. Znam da život donosi stalnu promjenu i neočekivane bolove, ali ne smijem zaboraviti i da je beskrajno lijep. I da nas uglavnom podržava. Taj dio kao da sam zaboravila i umjesto da se opustim i živim ja brinem. A briga samo oduzima boju svijetu, baš kao i ovo tmurno vrijeme vani. Bit ću bolje na proljeće, to je sigurno.

Do tada, skutrit ću se pod dekicom uz kamin i tri mačke, čitati knjigu i podsjećati se uvijek iznova da je sve u redu. Nema mi druge.

četvrtak, 12.01.2023.

dedi

Ma hajde, napiši i taj...govori mi jedan glas, dok drugi uporno ponavlja, ne idi tamo. To boli.
A kako se ja ipak volim obračunati sa svojim emocijama, onda pišem i ovo.

Sjećam se jedne fotografije, imala sam možda 3-4 godine, deda me držao u naručju, a na licu mu je bio takav izraz ponosa i obožavanja da se to ne može opisati. Znam da sam je gledala i vidjela tu silnu njegovu ljubav, onda dok još nije imao prvi moždani. Prvi je imao sa svojih 45, mojih 4.

Preživio je on to, ali nekako ne isti. Bio je frustriran time što mu je oduzeta desna strana tijela, nije mogao sve raditi iako je uporno pokušavao. Jednostavno se nije dao pokoriti bolesti.
Govorio je da će doživjeti sto dvadeset. Jako često.

Bio je nagle i temperamentne naravi, često je to uzrokovalo i ozbiljnih problema. Puno je pio.
Odrastao je u iznimnom siromaštvu, no sagradio je kuću.

Kad smo igrali šah i ja sam počela pobjeđivati, prevrnuo bi cijelu šahovsku ploču, figure bi letjele po kuhinji. Možda sam malo na njega, ni ja ne znam gubiti u igrama.

Bio je jak i uporan i takvu želju za životom u nekome toliko fizički slomljenom nisam nikad vidjela. Smijali smo se nedavno sjećanju na bijeg od kuće, sa štapom se nekako spustio niz brdo, no nije mogao uzbrdo. Kako auta nije bilo doma, nije bilo druge nego je mama izvukla tačke, utrpala ga u njih i dovezla tako doma.

Volio je voće i uporno bi hodao po jednu ili dvije jabuke ili kruške u voćnjak. I tako cijele dane, nekad isto ne bi mogao hodati uz brijeg nego bi sjeo na pod i vukao se tako.

Navodno sam s te svoje tri četiri godine stalno bauljala okolo s njime. Psovala sam kao kočijaš, kovrčava mala plavuša.

Voljela bih da ga se više sjećam iz tog vremena.
Imao je neku karizmu, nekog karakternog glumca.

I bit ću iskrena, puno je toga bilo lošega što je prouzročio mojoj obitelji i meni dok je još pio i ludovao. Pa ipak, sve je nekako oprošteno u ovom razdoblju njegove nemoći.
I dobro je da se više ne pati. Ali nekako nedostaje. Nije doživio ni 80...kakvih 120.

Za mene će uvijek biti primjer volje za životom. Beskrajne. I nepokolebljivosti, čak i kad je situacija naizgled nepodnošljiva, on bi se borio.

<	svibanj, 2023
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv