so far away...

subota, 24.10.2020.

24/180 niti koje nas vežu




Brat mi obožava Japan, anime i sve njihovo. Meni je Japan također uvijek bio jako drag, ali potpuno neki drugi dijelovi kulture i svega nego njemu. I tako je nekom prilikom on odabrao jedan anime za koji je mislio da će mi se svidjeti. Pročitao me savršeno, zaista mi se svidio, što zbog vrhunske animacije, što zbog kompleksnosti (podsjetio me na film Cloud Atlas kojeg obožavam), što zbog te male duhovne priče kakve po burazu navodno autori ubace gotovo u svaki anime. Fascinira me to dijete...ok, ima 24 skoro, više nije dijete...ali, nekako je uvijek bio zreliji nego što se čini.

Zaista mislim da postoje niti koje nas sve povezuju. Pogotovo one koje smo naumili sresti. Da nekoga tamo, svog, osjećamo sa drugog kraja planete i da možemo znati da postoji. Da znamo koje smo susrete i scenarije ove igre zvane život odabrali odigrati. Duboko u sebi znamo da svaki izazov i svaka bol jednostavno mora biti tu. Da bi izrasli u ono što želimo biti.

Zato i nisam ovaj puta patila, znala sam da su debeli razlozi postojali za moje snove koji su se ostvarivali...za susret točno u tom trenutku i na takav način. I za razlaz. Samo sam se pitala koja je lekcija...i...oh, najbolja je. Zaista sam kao bijesna lavica napravila skok, dva, tri...takvih razmjera da oni oko mene stoje u šoku. Neki pozitivnom, nekima je jednostavno previše gledati me kako ludom brzinom mijenjam sebe i čitav život.

U petom sam (ajde napokon od pet) krugu za onaj posao. I mislim da bi privremeno to bilo ok uzeti. Promijenila sam mišljenje u trenutku kad sam vidjela koliko se ljudi tamo čine zadovoljni. To se teško odglumi. Pokušati ću dogovoriti neke zanimljive beneficije u vidu kliznog radnog vremena ili više godišnjeg kako bi mogla raditi svoje projekte uz to...pa kako bude.

Upisala sam tečaj za turističkog vodiča, te nekoliko radionica s područja psihologije. Nisam planirala ostati dalje u tome već negjde na proljeće krenuti i s tim školovanjem. Međutim, grupa koja se oformila tamo me jednostavno...odlučila zadržati. Tako da sad se obrazujem i za vodiča...i radim prvi korak prema studiranju psihologije. I to smjera koji mi se sviđa više od ičeg što sam do sad srela. A srela sam puno toga.

Putovanja i analiziranje ljudi bile su moje ogromne ljubavi. Kad sam razmišljala koji ću faks, psihologija je bila jedna od stvari pri vrhu popisa. Prevagnula je kreativa. Ne znam zašto turizam nisam ni uzela u obzir. Uglavnom, za psihologiju sam vjerovala kako ću jednoga dana, makar s 50 to krenuti studirati...evo, korak po korak, čini se da krećem.

U moj život je ušlo još ljudi...na takve načine i s takvim poveznicama s mojom prošlosti...da opet samo mogu reći da to nije i ne može biti slučajno. I ušli su mnogi koji mogu pomoći ostvariti mi sve te neke moje ideje...oko posla i oko još nečega što dugo sanjam.

Naime, jako sam željela biti dio neke priče koja bi ljudima pomogla imati ljepši i lakši život. Godinama razmišljam o nekakvim grupama podrške, centrima za rad i slično. Nisam znala da ih ima toliko kao što vidim sad, međutim, ove radionice zaista nisu nešto što si svatko može priuštiti. Iako, svakome su potrebne, to sam sigurna već nakon dvije. Ima stvari koje čovjek može riješiti sam, ali ima i more toga što ispliva van, a da toga nisi svjestan bio nikada...kad napokon kreneš raditi s psihologom.

Ludo je kako sam ja do tih radionica došla na preporuku jedne prijateljice...nakon neke radionice na preporuku druge. A treća to isto studira. I ima ideju pokrenuti jedan projekt koji...a što da kažem, kad mi je to prepričala, mene su samo prolazili trnci...i trnci i trnci...
A onda sam se sjetila kako već imam nekoliko cura koje bi sigurno u toj priči željele sudjelovati,a bome i imaju specifična potrebna znanja za to.

Pa sada znam zašto smo se ta prijateljica i ja ponovo povezale...baš sad.
Poželite nam sreću, snagu i mudrost, mislim da napokon, prvi puta u životu, imam svoju misiju.

24.10.2020. u 05:46 • 4 KomentaraPrint#

utorak, 20.10.2020.

20/180 glazba u nama



Otkad znam za sebe glazba mi je značila beskrajno puno. Obožavala sam istraživati, otkriti nešto novo, sjećam se kako se četvrtkom navečer oko 10 u doba srednje čekalo neku top listu na drugom programu radija. Voditelj je imao beskrajno ugodan glas, glazba je tad još bila jako dobra i kazete su se snimale sa stvarima koje su oni puštali. S vremenom, nekako su sve te dobre stvari nestale s radia. Rijetko se desi da čuješ nešto takvo, staro, kvalitetno i zaboravljeno. A još rijeđe da nešto od onoga što se sad vrti na radiju pogodi žicu. Iako, ima tu i tamo neka stvar.

Ne znam kako se to dogodilo, no, zanemarila sam ju nekako. Sjećam se one godine kad je tata umro, nisam je mogla slušati. Prije sam uvijek u tramvaju ili busu slušala nešto, tada bi nasred tramvaja počela plakati kao ljuta godina ako bi naletila prikladna pjesma. Pa sam je prestala slušati. Iste godine brat je s još 15 godina volio 2 cellos. Odvela sam ga tada na koncert, oboje smo pred kraj plakali. Na bisu su svirali Hurt od Casha, Fields of Gold od Stinga i With or without you ja mislim. Svakako neke od meni najdražih pjesama.

Fields of Gold su moja pjesma za zadnji ispit. Kad sam ga položila nisam ni bila svjesna toga dok nisam stigla u naše dvorište, počela je svirati Fields of gold, a ja sam ulovila psa i plesuckala s njim, pjevajući ušla u kuću i rekla svoima.

Kad je mama nazvala iz bolnice i govorila mi da tata ima tumor i metastaze i sve...svirao je Springsteen i Streets of Philladelphia. Dugo je trebalo da mi prestane biti jako teško kad je čujem.

Cohena sam kad sam imala gadne nesanice davnih godina stavljala na repeat, dva najlaganija albuma. Slušalice u uši i jedino tako sam mogla spavati.

Sada...u moj život je ušao poznanik koji je veliki znanac što se tiče muzike. Svaki dan objavi post s nekim videom i opisom vezanim za tog umjetnika ili album. Oduševljava me odabirima onih najboljih stvari ikad...i nekim novima koje onda slušam danima.

Zaboravila sam koliko mi je bitna. Koliko te pazi, koliko te mazi, koliko te njeguje, koliko te tješi, koliko te pušta da letiš, koliko te smiruje. Koliko možeš izbaciti bijesa, koliko se možeš isplakati, koliko možeš voljeti i koliko je život beskrajno ljepši kad se voziš doma sa predivnog mjesta, kroz šumu. Kad ideš nekud prema divnom oblaku i onom tvom, domaćem brdu...a svira Sarah Brightman i Muvrini - tu quieres volver...
Život je daleko ljepši uz soundtrack.


20.10.2020. u 05:27 • 7 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 19.10.2020.

19/180 kada te krene



Tečaj za turističkog vodiča sam upravo uplatila. Sutra počinju predavanja.
Sutra je i onaj zadnji razgovor za posao u velikoj kompaniji. A ja sam već odlučila bez obzira na njih. Ako me odaberu, samo ću vidjeti što mogu ponuditi. Zahvaliti se i odbiti. I možda ću si gledajući unatrag u nekom trenutku kad bude teško reći kako sam luda bila, međutim za to su male šanse.

Da sad propustim priliku krenuti u ovo što čitav život želim i volim više od ičega...e onda bi se sigurno lupala po glavi tamo u nekom sivom uredu. Tako da, ovoga puta riskiram, igram na sve ili ništa i nadam se da je ova podrška izvana zaista tu i da će me podržati i dalje. Ako to i ne bude tako u budućnosti, znati ću da sam pokušala. Ljudi ionako na kraju života uvijek žale za onime što nisu napravili...a ne onime što jesu.

Veselim se tome jako, napokon malo učenja, istraživanja, pripreme tura i zapisivanja ideja...moj omiljeni posao. Sad kad vrijeme neće baš stalno dozvoljavati da budem vani, sad ću raditi planove za sve to. I znam, turizam i korona su sad jedna prilično klimava priča...ali zato je tečaj duplo jeftiniji. A posla će biti jednom kad drama prođe, to je sigurno. Ako ne, uvijek se mogu vratiti struci.

Čudno mi je nekako...kao da živim neki film a ne vlastiti život. Previše ima promjena i prevrata, nerealno je kako se to brzo odvija. Već skoro tri mjeseca ne radim, a nisam provela tri dana doma u svom tom vremenu. Vrtim se brzinom ludog vrtuljka i voljela bih malo usporiti...

Nadam se da sad napokon hoću, treba mi malo samoće, mira, malo odmaka od toliko druženja.
Da, obožavam ja ove svoje ljude...kojih je sve više. Jučer smo slavili rođendan meni najbliskije prijateljice, zabavili se kao ludi, baš je bilo predivno. Ti ljudi su mi obitelj jednako toliko koliko mi je i moja vlastita, najviše volim kad se svi skupimo, koliko god to bilo rijetko.

Ali sad zaista trebam malo mira da posložim plan za dalje.
A bit će dobar, bit će predivan...

19.10.2020. u 08:55 • 7 KomentaraPrint#

nedjelja, 18.10.2020.

18/180 navigacija



Iskreno vjerujem da ti život baca mrvice kruha ispred tebe...da, kao u bajci...samo što bajke nikada nisu onakve kakve se čine. I da, baš oni koji su najviše tih nekih mrvica ispred mene dobili...bili su najskuplje, najbolnije i daaaaleko najvrijednije lekcije. Naravno, tim mojim najvećim katalizatorima promjene zaista najiskrenije želim sve najbolje u životu i budem beskrajno zahvalna.

I tako si i ti bio jedan od tih. Natjerao si me...a i svi snovi da napokon shvatim značenje prstena koji imam već godinama. Od kirurškog je čelika, razrezan po pola u nekom neobičnom obliku pa se uklapa kao puzzla sam u sebe. U dva je dijela. Pitao si me što on znači, da li će jedna polovica ići nekome koga ću voljeti. Rekla sam ne...prsten me podsjeća na to da sam i sama cijela.

Ali jedno je znati na nivou razmišljanja, drugo je osjećati i biti na nivou srca i duše. I trebalo mi je da još i ti slomiš to srce da se napokon otvori. Sva bol koja je isplivala i sva vrijednost koja iz toga proizlazi zaista je najveća usluga koju mi je itko ikada mogao napraviti.

Sada zaista mogu i hoću sama. Neće više nitko imati treću priliku da izgubi povjerenje.
Slušati ću sve one sitne znakove koji govore da nije vrijedan mog vremena. Svatko tko spomene tinder i druge izlaske iste sekunde će biti prekrižen za sva vremena.
Svatko tko ne pamti što je meni važno, doviđenja.
Svatko tko kasni, zaboravi.
Svatko tko ne nalazi vremena, ne moraš dragi...
Svatko tko iskoristi ono što zna o meni protiv mene bit će lansiran na drugu planetu u najmanju ruku...
Svatko tko se ne potrudi zaista me upoznati.
Svatko tko neće shvatiti koga ima ako ja beskrajno volim kestene i njemu ih čuvam danima...
Svatko kome se planiralo organizirati LET za rođendan a da njemu nije palo na pamet ni odvesti me na kupanje ili barem održati neko od barem 6 obećanja nije vrijedan ni sekunde mog vremena...

Ljudi moji...ja više nikoga ne čekam...
Znam što donosim za stol i nije mi problem jesti sama...
Onaj tko sad sjedne za moj stol, bit će toga vrijedan.
Nitko drugi neće.

Mali hvala ti. Probudio si lavicu. Prilično jaku, jasnu što želi i bijesnu.
Šteta što i sam nisi bio to.

18.10.2020. u 06:47 • 6 KomentaraPrint#

subota, 17.10.2020.

17/180 povratak doma




Jučer sam dan provela u krevetu u suzama. Objasnila malom da ipak ne mogu s njim biti ni prijateljica. Previše je toga bilo tu preko čega ne mogu i ne mogu bome ni slušati ga kako mi daje rokove do kad si trebam naći dečka.

A danas...danas sam u jednom probranom malom i vrlo dragom društvu otišla na moje omiljene Samarske stijene. To je ipak područje kojem najčešće hodočastim, obožavam te penjačke opake staze koje itekako nagrade najboljim pogledom ikad. Ne može se opisati ta divota, šume koja taman poprima kaput šarenila. Jutarnju maglu i srnu koja ti pretrći preko puta.

Jednu ljutu zmiju na putu kojoj smo se čudili da u ovo doba boravi tamo...pa čak i led koji je počeo padati taman kad smo prošli najteži dio. Ručak na vrhu svijeta i piva. Ja sam donjela ručak, naš vodič pivu i sve smo podijelili...ja uz uzdah, e zašto nisi malo mlađi. Zezamo se, a možda i ne, nisam ga do sad tako doživljavala.

Netko koga zaista jaaako poštujem, uspješan i iznimno inteligentan i načitan (pa kaj je to samnom, samo takve ljude znam?), zna apsolutno svu najbolju muziku, obožava brda i stalno planinari...
zaista, samo da je 15-20 godina mlađi, bio bi mi idealan.
Ovako, neopisivo mi je drago da takvih ljudi sada imam brdo oko sebe. Ali zaista...barem desetak.
Ljudi od riječi. Ljudi koji ono što kažu i naprave. Bez drama, bez otezanja, bez izgovora.
Opušteni i jednostavni. I iskreni.

Mogu li se takvi ljudi naći jedino u brdima?
Čini se da da. Sad znam gdje ću ubuduće tražiti.

Za sad...uživam u slobodi...šumi i stijenama, siru, maslinama i pivi kad se vratim. I najboljoj muzici na svijetu...možda i najprikladnijoj sad.

Tu quieres volver y no te veo mas
Tu quieres volver y no me encuentro mas


17.10.2020. u 20:19 • 18 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

< listopad, 2020  
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

- da imaš tri želje, koje bi bile?
- putovati
- a druge dvije?
- ne trebaju mi


imagine there`s no heaven...
it´s easy if you try
no hell below us
above us only sky...
imagine all the people living for today...




ČITAM:

The Art Of Being Yourself
brod u boci
semper contra
pozitivka

fale mi:
nelina gustirna

opijmo kočijaša što vozi naše dane...
Joanna has left Stepford
razotkrivam te
DragonFly


SLUŠAM:

Cohena
Springsteena
Roxette
Reamon
U2
Duran Duran
A-ha
Coldplay
Bon Jovi
Lenon
Catie Melua
Cranberries


GUBIM VRIJEME NA:
lutanja


JA SAM:
neodlučna
uporna
znatiželjna
hiperaktivna
smeđooka
visoka
pričljiva
dobra prijateljica
lijena ponekad
uvijek zaljubljena
maza
zaigrana
kreativna
točna
esteta
dizajnerica
prirodna
opuštena
društvena
tvrdoglava
....
svoja


VOLIM:
prirodu,
fotografiju,
drage ljude,
glazbu,
plivanje,
nebo...
i još puno toga..