so far away...

nedjelja, 31.01.2021.

bez...

Odavno ne pišem. Pitam se da li mene zaista inspirira samo zaljubljenost? Ili možda sloboda i priroda i ono kad sam više svoja i slobodna, a manje po pe es-u?

I pitam se zašto ne mogu nikako tebi oprostiti? U kojem to prokleto paralelnom svemiru naizgled posložena i relativno uspješna 36godišnajkinja ipak malo pati za nekime ne baš sređenim, 20 godina starijim? Jedino što se mora praštati je činjenica da sam ja više a ti manje poletjela za idejom da bi nas dva, toliko slične lutalice, mogli lutati zajedno...dok smo oboje imali onog nekoga koga je srce odabralo mimo razuma. Ti si za njom otvoreno čeznuo. Ja za njim mrvu prikriveno...ponajviše za tim da je malo više nalik tebi (onoj slici u mojoj glavi, a ne tebi zapravo, ima od daleko više kvaliteta ako ćemo vagati ipak)...

I što sad, opet si s njom, a mene ne možeš pogledati u oči.
Ja mogu gledati sve, ali...ne mogu baš sasvim zanemariti maaaali ubod ljubomore...što nisam nekome ona.
Ona zbog koje nijedna druga ne može biti ta.

I ne boli mene što nisam tebi bila ta.
Boli samo što se pitam hoću li ikada ikome...a pogotovo onim plavim očima...biti ta.
Ona zbog koje ćeš ipak pristati na koji kompromis. Ona kojoj ćeš željeti doći, uvijek. Ona koju ćeš sanjati, ona kojoj ćeš ipak biti spreman dati sve. I dobro i loše, otvoriti svoja vrata i biti ranjiv i iskren. I biti spreman sav vaš zajednički nered i tvoj osobni...dovoditi u red...malim koracima.

Pitam se...u zadnje vrijeme...dok pomalo žalim, što tebi nisam među odabranima...jesam li odavno, baš ta...onome za koga se i svi moji najluđi snovi isprepliću u korijenu...i ne mogu dalje? Možda i ne moraju...


31.01.2021. u 12:16 • 6 KomentaraPrint#

petak, 08.01.2021.

matematika

Ne treba ti u životu puno...kad sve zbrojiš i oduzmeš. Zaista ne treba.
Naučila nas je to 2020.
Mene osobno možda i 2019. kad sam shvatila da je zapravo samo jedna jedina stvar bitnija od svega ostalog. Zdravlje. Moći hodati i raditi. Samo to.
I da su svi tvoji ljudi na broju, živi i zdravi, to je i 2012. i mnoge iza nje jasno dala do znanja.

Prošla...odnjela je putovanja van države. Donjela more planinarenja po našim divnim stijenama, brdima, otocima.
Odnjela je jedan posao...donjela nekoliko novih dugo sanjanih edukacija...i novi posao s kojim sam prezadovoljna.
Odnjela je neka poslovna partnerstva...donjela je to da ne moram raditi fuševe.
Odnjela je...strah od vožnje...i donjela odluku da se kupi autić ove iduće.
Odnjela je normalan život...donjela je spoznaju da se svemu mogu prilagoditi. I da uz prave ljude neće toliko nedostajati izlasci i bircevi.

Odnjela je dio sebičnosti...donjela je vjeru da zajedno možemo sve.
Odnjela je neke negativne ljude....donjela je začuđujuće inteligentne, sposobne, vrijedne, proaktivne i zanimljive.

Odnjela je iluziju da nekoga trebam...donjela je spoznaju da sam i sama dovoljna. To...iznad svega ostaje najveća lekcija.

Odnjela je cijeli popis nekakvih želja i potreba.
Donjela je spoznaju da nam zapravo toliko malo treba.
Samo krov nad glavom...hrana na stolu...i nekoliko dragih ljudi s kojima ćeš to sve podijeliti. Dok ste zdravi i na broju, apsolutno ništa na ovome svijetu ne može promijeniti tvoj osmijeh. Toliko beskrajno malo...i toliko beskrajno mnogo u ovome svijetu.

Jednom kad naučimo biti zahvalni na ovom toplom radijatoru, na ovoj mački koja zadovoljno prede uz tebe, na ovoj finoj večeri koju si skuhala i na onom čovjeku koji je došao po tebe na posao, bit ćemo sretni. Neki su tome bliže, neki dalje...a neki znaju da je baš to više nego dovoljno za osmjeh od uha do uha...u nadi da će svi to shvatiti. I imati.

Sve ono što me možda zamaralo prije koju godinu sad se čini svjetlosnim godinama daleko. Promijenilo se sve...iz temelja. I još će se mijenjati.

08.01.2021. u 17:22 • 3 KomentaraPrint#

nedjelja, 03.01.2021.

al ja ipak varam malo bolje...

Što mene zapravo u svemu tome toliko boli?

Da. do jučer bih rekla da sam to ja...to kako me se ignoriralo četiri puna dana, kako mi se nije odgovaralo na pitanja, kako mi je pokazao prstom kako sam luda jer sam rekla što mislim da je sada na stvari i zar je zbilja tu spreman ići?

Ne boli. Boli najviše to što je ona spremna naočigled ovo raditi...pred nekime koga bih ja... cijenila kao nešto najljepše što joj se desilo, kao nekog tko je i inteligentan i sposoban i izgleda dobro i duhovit je i iznad svega, drži te kao kap vode na dlanu...
Boli što smo svi vidjeli kud je taj brod nezaustavljivo isplovio i što znamo da štakori vode kolo a oni koji su gradili brodove i isplanirali rute padaju u bezdan...

Jer jedno je ponjeti se kao nesvjesno dijete u osnovnoj školi...sasvim drugo je gledati nekoga kao jedinog na svijetu i dodirivati je pred svima dok njen muž gleda kako ona skida naramenice i hihoće se i ti joj diraš bedra...

dobro. ja sam samo ljubomorna i luda, on je samo malo lud, a što ste vi?
pa oni su ti najbolji prijatelji, meni nisi napravio ništa loše. nagovorili te frendovi, a nije bilo kemije, haloooo, imaš li 13?

jer nitko iza svoje trinaeste ne bi trebao govoriti nekome da je lud jer vidi da nekome plaziš po koljenima pred nekime koga zoveš svojim prijateljem, a ona mu je žena....
nitko ne bi trebao biti lud jer si ti sebična gamad koja ne zna ni složiti sendvič sama sebi ali prokleto zna kako si osigurati kolač dva ili pet...
i da se kokoši tuku za tu veličinu....

micek, ti nikada nećeš biti svjestan...koliko si govno od osobe, kolko si dno...
ali ona...prokleto se nadam da će shvatiti...da je zbog govna u celofanu...izgubila...
čovjeka... na mjestu...koji je znao vještine preživljavanja...
bio inteligentan i duhovit
kuhao
držao je kao kap vode na dlanu
i iznad svega
volio...

ali i znao kad je vrijeme za svirati kraj...

03.01.2021. u 21:50 • 2 KomentaraPrint#

četvrtak, 31.12.2020.

kako luda godina...



4 i 30...podrhtavanje, budi me, noćas sam napokon spavala koliko toliko. Noć prije bila je puna košmara, cijelu sam sanjala podrhtavanja i potrese. Provjeravam mačku, budna je i sprema se pobjeći, da, opet je treslo. Znam da više neću zaspati, palim komp i kuham kavu. Čitam vijesti i plačem...

Ide me to ovih dana, razloga ima više...

- jer su ljudi stradali, jer su ostali bez domova
- životinjice isto, na njih sam uvijek posebno osjetljiva
- jer je gamad od političara zaboravila dati pravu pomoć dok gradi spomenike okolo za bijesne iznose
- jer je crkva zaboravila nešto dati, pozvala bih sve vjernike da sve što su ikada mislili dati crkvi daju ljudima kojima to zaista treba, a ne zlatnom teletu i bagri koja ne živi ni malo ono što propovjeda
- jer se osjećam glupo i krivo što sad idem na nekakav put (dugo željeni) i planinarenje, dok bi mogli nekako se aktivirati i pomoći
- jer tek sad vidimo svu moć sloge i brige i ljubavi, divno je vidjeti ljude koji su pohrlili pomoći, susjedne države koje šalju vatrogasce, sve ono što zaboravimo čim nije rat ili potres
- jer smo mi ljudi jedna čudna vrsta, živimo krajnosti, možemo biti najbolji i najgori jedni drugima, hoćemo li jednom napokon odabrati ovo prvo
- jer je prokleto teško živjeti u ovakvoj neizvjesnosti, bojati se svakog zvuka i svakog podrhtavanja

No, sjetim se da je meni super, da imam krov nad glavom, da smo kolegica i ja imale sreću biti na pauzi kad su ploče sa stropa popadale iznad naših stolova...i da smo par minuta ranije izašli iz lifta.
Da su svi moji na broju i sigurni. Nadam se organizirati nešto sa svojom ekipom, otići pomoći kad ovaj prvi val prođe, sad su svi aktivni, a posla će biti i kasnije.

Ova luda godina morala je još jednom opaliti šamar. Bojim se da nam je trebao. Duboko smo zaglibili u smjeru koji nema smisla, šteta da su opomene upravo ovakve, ozbiljne. Ozbiljno bi trebali stati i zapitati se tko smo i što smo i što tu radimo. Hoćemo li za dva mjeseca opet rogoboriti protiv Slovenaca ili Srba, fantazirati o davno proteklim ratovima ili ćemo napokon prestati paradirati s glupostima i biti ljudi.

31.12.2020. u 06:03 • 3 KomentaraPrint#

subota, 19.12.2020.

brlogić


O ulovilo me. Kako često budem u nekoj gužvi prije Božića, pogotovo na prijašnjim poslovima koji su bili vezani uz sezonu, obično ni ne osvijestim da je to doba tu. Pola vremena nisam ni bila u tome kako spada, lani sam prvi puta nakon promjene posla ponovo slavila Božić onako kako bi trebalo...našla neke sitne poklone, prvi puta kupila i mali borić za stan...kako kitim bor kod svojih na Badnjak, stan je obično izgledao poluotužno, bez puno tragova blagdana.

Sad sam u gužvi zbog ispita i dva letka koji idu u tisak jedan za drugim...posao je malo napet, ne pretjerano stresan i dalje, ali kombinacija ispita i toga i buđenja u 4 ujutro uzima danak. Napokon je stigao vikend, imam još samo tri udarna radna dana s letkom i ispitima i mirna sam. Tu su praznici, opet nekako prebrzo je sve to stiglo. Jučer sam izvukla mali borić, danas ću ga okititi. Svijećice i lampice gore, kava je kraj mene, nekako je udobno. Pogotovo dok kraj tebe spava netko tebi drag. Nekako je lijepo dok je nedefinirani tu. Nekako je to sjelo na mjesto, bez nekih čudnih očekivanja i bez da znaju oni oko mene koji su uvjereni da je to loša ideja. Tim više što najgori zagovornici protiv te ideje i nisu više dio mog života, barem trenutno.

I pitam se zašto bi ikoga bilo briga s kim se grlim u svom udobnom malom svijetu i brlogu? Zašto to nekoga toliko smeta, zašto ja toliko dijelim sa drugima? Stvari u koje se ne ulazi, koje nisu nešto o čemu netko drugi ima pravo odlučivati. Još manje može zaista vidjeti što to i tko i koga i kako...rijetko to vidiš i sam, još manje kao promatrač. Često se tuđi savjeti odnose na njih same i njihove projekcije...fascinira me kako ljudi slušaju potpuno istu priču, a čuju nešto sasvim deseto.

I tako sam nekako odlučila manje dijeliti, manje pričati...i izgleda da to i radim, dijelom nenamjerno zadnjih tjedana. Moram priznati, život mi je lakši. Ne opterećujem ni sebe ni druge, vrteći stalno iste priče. A ionako se ništa pametnog ne izrodi iz toga. Naprotiv.

Udoban je taj mali brlog, topao, samo moj. I to je u redu.

19.12.2020. u 08:04 • 6 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

< siječanj, 2021  
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

- da imaš tri želje, koje bi bile?
- putovati
- a druge dvije?
- ne trebaju mi


imagine there`s no heaven...
it´s easy if you try
no hell below us
above us only sky...
imagine all the people living for today...




ČITAM:

The Art Of Being Yourself
brod u boci
semper contra
pozitivka

fale mi:
nelina gustirna

opijmo kočijaša što vozi naše dane...
Joanna has left Stepford
razotkrivam te
DragonFly


SLUŠAM:

Cohena
Springsteena
Roxette
Reamon
U2
Duran Duran
A-ha
Coldplay
Bon Jovi
Lenon
Catie Melua
Cranberries


GUBIM VRIJEME NA:
lutanja


JA SAM:
neodlučna
uporna
znatiželjna
hiperaktivna
smeđooka
visoka
pričljiva
dobra prijateljica
lijena ponekad
uvijek zaljubljena
maza
zaigrana
kreativna
točna
esteta
dizajnerica
prirodna
opuštena
društvena
tvrdoglava
....
svoja


VOLIM:
prirodu,
fotografiju,
drage ljude,
glazbu,
plivanje,
nebo...
i još puno toga..