so far away...

nedjelja, 08.09.2019.

hm...




Nekoliko tjedana i preko nekoliko susreta. Pogled kojeg mogu...živo zamisliti i kad me se probudi u dva u noći. Poseban, plav, pun...mekoće, nade, dragosti...baš poseban.
Kako te netko tako...osvoji?

I što je to zapravo...što me natjeralo da samo tu dvojicu...čelavih i plavookih ikada baš tako jako i brzo i ludo zavolim?
Sjećam se tamo davno, prije gotovo deset godina tog...ludog susreta s prvim plavim očima. I kako je najednom cijeli svijet promijenio boje.

A sada, bojim se da je isto...da možda nije dobro kad se tako nešto dogodi. Da je previše, prebrzo, prejako. I predivno. Jer...ne čini se da u onom pogledu može biti išta lošega po mene. Osim možda nekih očekivanja...

Hoćemo li...ispresti neku lijepu priču, za promjenu? Nije da je ova prije bila tragična...bila je lijepa. Samo mrvicu promašena. Možda zbog godina, možda zbog...udaljenosti. Onih...vlastitih zidova. Ne kilometara.

I zašto to dvoje povezujem?
Jer se gledam kako padam... i kako si ne mogu pomoći. Kao Alisa u zemlju čudesa...začuđena, zbunjena, sretna...dok drijemam u tom zagrljaju...i dok su taj pogled i taj osmjeh...ono jedino što više ikad želim gledati kad se budim.

Kako se toga...barem malo ne bojati?

08.09.2019. u 20:08 • 1 KomentaraPrint#

subota, 31.08.2019.

neobično...




Najbolje stvari se uvijek dogode upravo onda kad prestaneš tragati za njima. Željeti, žeđati, kad ti prestanu nedostajati, kad prestaneš ovisiti o njima. I jednostavno počneš živjeti...onako kako najbolje znaš i kako želiš. Ovdje i sada, s ovime što već imaš.

Dogodilo se dosta toga, najprije...prvi dan nakon povratka s bolovanja (iako su vrtoglavice još tu...nešto rjeđe barem) me dočekalo...a neću reći iznenađenje već, sačekuša od šefova...s...otkazom. Naravno objasnila sam im da ionako i sama mislim dati otkaz i da su im njihovi razlozi vrlo tanki i da je prilično jasno da je jedini pravi razlog bolovanje. Pa smo potpisali sporazumni i vrlo mirno i fino se razišli. Nije mi se dalo previše natezati iako mama i prijateljice neke misle da sam im trebala reći koliko je nizak i bezobrazan taj njihov postupak. Sreća pa me čeka novi posao jer evo njima ne bi bio problem mene bolesnu bez ikakve najave baciti doslovno na cestu.

Drugo, dosta ranije je stigao i nalaz imunoloških pretraga. Izgleda da smo u potrazi za razlozima vrtoglavice naletjeli na nešto drugo, ne nužno vezano uz to...naime, ipak imam neku autoimunu bolest. Vjerojatno nešto tipa lupusa ili reumatoidnog artritisa, pokazati će sad daljnje pretrage. K tome manjak vitamina D, koji bi mogao uzrokovati vrtoglavice. Sad smo barem na tragu da se nešto otkrije...i kako kaže doktorica, ovo je daleko manje zlo, iako je isto autoimuno, od multiple.
Nisam se izvukla sa stresom kao objašnjenjem...ipak će biti i neka dijagnoza.

Ali na stranu sve to...imam još gotovo mjesec dana rada samo u fušu, od doma i nadam se nešto odmora. I mislim da će mi to itekako pasati. I nadam se da ćemo ukrasti neki vikend za otići nekud...ovo moje plavooko čudo i ja.

Jer...ta je priča nešto...toliko osvježavajuće i drugačije od svega do sad. Kao kad kreneš nešto raditi a sve teče bez ikakvog problema. Dobro ti ide, okolnosti se poslože kako treba i odradiš to s nekom lakoćom...kao da si zaplesao malo evo sad i...napravio sve kako treba.
Nisam nikad, čak ni u onim lijepim vezama do sad imala toliko dobar osjećaj...nije sve teklo s takvom lakoćom i jednostavnošću. Uvijek je barem nešto stajalo sa strane, nekakav problem, nekakav slon u kutu sobe koji je u jednom trenutku postao itekako značajan, velik i uočljiv, koliko god ga se isprva trudili ignorirati. Ovdje, sada....slona nema.

Ugodan je i to beskrajno svaki trenutak koji provedemo zajedno. Gleda me s toliko neke...dragosti da to ne mogu opisati. Smijemo se neprekidno. Grlimo i ljubimo...ponekad kao djeca na autobusnoj stanici. I sve je nekako prirodno, lako, divno, idilično i sretno.
Probuditi se u tom zagrljaju, dok te čeka onaj nasmijani pogled...ma...jednostavno sam sretna.
I začuđena jer...nekako je drugačije, nekako je ljepše, nekako je slobodnije.

Ne moram sakrivati djeliće sebe, ne moram se izvinuti da bi stala na neko mjesto, uz nekoga.
Kao kad pronađeš onaj komad puzzle koji baš paše točno tu. Onako kako treba. Bez borbi, sumnje, izvijanja. Tu je, točno tamo gdje treba biti.

31.08.2019. u 18:09 • 4 KomentaraPrint#

nedjelja, 25.08.2019.

smail...




I tako, to traje neko vrijeme. I nekako je lagano i ugodno i jednostavno. Možemo pričati unedogled, o svemu, bez zadrški. Možemo šutjeti i šetati ili slušati muziku tamo na gornjem gradu. Možemo ispijati pive i ljubiti se. I sve više i više čeznem za svakom novom prilikom da se zagledam u te oči.

Nekako je drugačije, nekako je novo. Nekako je...mekši i emotivniji i više...tu. Više me sluša...više vidi...više osjeća. I obrnuto. Odjednom se stvorila neka beskrajna povezanost i potreba da ga pazim. I čuvam. Vjerujem mu. Imam dojam da bi puno toga bio spreman napraviti za nekoga do koga mu je stalo. I da jako puno daje. Za promjenu, jer ja zaista nemam neka ogromna očekivanja. Pa me ovo iznenađuje. A vidim i njega, svaka moja pažnja.

Rekla sam da smo ko kaktusi, ne treba im baš puno pažnje ni zaljevanja. Navikli su na teške uvjete. I naravno da su neki bolji zbilja neobični.

Jučer je bilo...divno. Sati i sati gledanja u oči i to nasmijano, sretno lice. Kao da je upravo tamo gdje želi i treba biti, sretan i zadovoljan, sasvim. A bome...i ja sam bila. I samo jedva čekam ponovno tako, ko droga koju sve više i više želiš. Ili jednostavno...ona riječ. Ona kojoj se više ni ne nadaš, a vidiš da napokon hrliš prema tome i...nije te briga. Jer ovaj puta imaš kraj sebe nekog za koga si sto posto siguran da je toga vrijedan. I da je isto toliko...tvoj.

Neobično...i lijepo...i sretna sam...

25.08.2019. u 17:14 • 4 KomentaraPrint#

petak, 23.08.2019.

idemo dalje...



Nakon magnetske i posjeta neurologici....koja je jedna od onih duša od ljudi...i koja je pretražila pola bolnice u potrazi za kompom u koji se može ubaciti cd...i izmolila radiologa da očita snimku moje MR...što nije morala...samo da bi mi pomogla i umirila me, tako da ne moram još tri tjedna do nalaza živjeti u neizvjesnosti. I nemam multiplu.

Iako ostaje pitanje zašto se meni vrti već 5-6 tjedana. Možda uho, možda nešto imunološko, nekako se sad već pitam da li će se ti misteriozni razlozi uopće naći ili je zaista moguće da je to neki burnout. Žestoki. Tim više što sam jučer završila i kod zubara sa bolnom cijelom gornjom stranom zuba, odmah je prepoznala da se radi o nekom gingivitisu koji je vrlo bolan i vrlo rijedak i uzrokovan...stresom.
Ispada da mi je cijelo tijelo reklo dosta, gasim se. Samo tako, ja ne bi rekla da je povod bio neki iznimni stres. Uglavnom, laknulo mi je jako što se tiče multiple...a potraga se nastavlja, što izaziva ovakvo stanje. Imam malo više energije, vrtoglavice su još tu.

Ono što me i dalje opterećuje je posao, ovaj skoro pa bivši. Navratila sam uputiti malo novu kolegicu, te imala takav obračun sa šeficom da sam skoro tada dala otkaz. Svaki naš razgovor je prepun njenih optužbi i uvreda, bezobrazna sam i ovakva i onakva, bez ikakvog pravog dokaza i pokrića, kad sam ju zatražila da to podupre primjerima.
Muka mi je od ideje da tamo moram raditi i sekunde.
S druge strane, nova šefica je prvu isplatu bila rekla određenu sumu, pa kad smo se čule dodala još 500 kn više...a isplatila mi 1.000 kn više. Naravno, tamo nema ni komplikacija ni drame ni ničeg. Normalan, poslovni odnos i to je to.
Jedva čekam otići i najsretnija bi bila da mogu ne raditi ovdje više niti dana. Kad bi bar to nekako mogla iskamčiti...

Provela sam nekoliko dana s curama na moru, bilo je jako lijepo...ako izuzmem ona razdoblja u danu kad mi se vrtilo. Uspjele smo se iskupati, izaći malo van, uživati baš.
Rođendan je prošao malo blesavo, navratila sam u firmu, izgubila na to vremena, nisam se nalazila s ekipom jer su posvuda...pa se nadam nekom tulumu kad se svi vrate.

S plavookim je...predivno. Vidimo se dovoljno često, sve je nekako easy. Uživamo provoditi vrijeme zajedno, slušati pričice od onog drugoga, što god radili lijepo nam je. Uživam, sretna sam. Ne preispitujem kud to vodi, dovoljno mi je vidjeti tu neku dozu...odanosti koja me iznenadila...jer je nisam baš sretala prije. Možda je to razlika između emotivaca koji daju sve od sebe jednom kad odluče...i onih ostalih koji uvijek imaju zadrške. A ja do sad nisam imala prilike naletjeti na emotivca. Drugačije je...i lijepo.



23.08.2019. u 09:13 • 19 KomentaraPrint#

subota, 10.08.2019.

the end of the life as you know it...




Možda sam baš zato jučer imala silnu potrebu ispisati ono što je ispisano. Jer sam očekivala promjenu, jer sam slutila da je ovaj netko možda ipak nešto drugo...nešto što bi se moglo zadržati. U mojim mislima, životu...u srcu?

Koliko je dan bio divan ne moram ni pisati...sreća pa je moj prigovor da je ostao nešto dužan upalio pa sam tu dugo čekanu pusu dobila odmah u startu. Inače bi možda još plesali jedno oko drugog bez da toga bude...koliko je bilo super stajati tamo na stepenicama i ljubiti se, sjediti na klupici na strossu uz pivu i laprdanje o svemu i svačemu dok ti s malim prstom zakači tvoj... i zagrli te i naslanjaš se na beskrajno udobno rame u koje baš super paše tvoja glava...i ljubiš to totalno iznanađujuće stvorenje.

Neobično je odjednom naći nekog tko je toliko nježan, tko te vidi i sluša, kome si zanimljiva i nova i tko te baš poštuje. Nekoga kome...neke stvari nisu prepreka i tko se svaki dan javi s pozdravom ujutro i za laku noć. Netko tko nalazi vremena za tebe...bez obzira na hrpu obaveza. I tko te gleda onim pogledom....
Hmmm...možda ipak pomalo padam. Zaljubljujem se u tople, plave oči...kojih se za promjenu ne moram bojati jer drže neku distancu zbog koje znam da ću nastradati.

I da, možda je zaista jučer, kao što kaže u filmu...bio kraj života kakvog ga znam...

10.08.2019. u 10:21 • 6 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

< rujan, 2019  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

- da imaš tri želje, koje bi bile?
- putovati
- a druge dvije?
- ne trebaju mi


imagine there`s no heaven...
it´s easy if you try
no hell below us
above us only sky...
imagine all the people living for today...




ČITAM:

The Art Of Being Yourself
brod u boci
semper contra
pozitivka

fale mi:
nelina gustirna

opijmo kočijaša što vozi naše dane...
Joanna has left Stepford
razotkrivam te
DragonFly


SLUŠAM:

Cohena
Springsteena
Roxette
Reamon
U2
Duran Duran
A-ha
Coldplay
Bon Jovi
Lenon
Catie Melua
Cranberries


GUBIM VRIJEME NA:
lutanja


JA SAM:
neodlučna
uporna
znatiželjna
hiperaktivna
smeđooka
visoka
pričljiva
dobra prijateljica
lijena ponekad
uvijek zaljubljena
maza
zaigrana
kreativna
točna
esteta
dizajnerica
prirodna
opuštena
društvena
tvrdoglava
....
svoja


VOLIM:
prirodu,
fotografiju,
drage ljude,
glazbu,
plivanje,
nebo...
i još puno toga..



web counter
web counter