so far away...

utorak, 12.10.2021.

krušne mrvice...


Zaista nisam više mislila da ću ikada pisati kratke crtice iz zajedničkog života...pa ipak, iznenadi te taj frajer život ponekad. Misliš da si ga prokljuvio donekle, da je to to, da se snalaziš, a on izvuče neki novi set trikova. Ovaj se puta možda iskupljuje...ili sam ja napokon savladala lekciju. A ta je bome dugo dugo trajala.

Trebalo je nagaziti na svaku moguću pikavu beštiju prije nego što se naučilo zaobići takvu vrstu. I onda taman odustaneš, radiš na tome da sam sa sobom naučiš živjeti i da nema trebanja nekoga. Pa naleti niotkuda napokon netko koga ne trebaš...ali želiš. I imaš...ovaj puta zaista.

Kako to izgleda? Slatko. Neobično, jer ne, ne držim se ja za ruke, ne govorim volim te i ne tepam...oh ne, nikako, nipošto ja ne tepam, pa nismo djeca. Vraga nismo, samo smo gori od toga. I tepamo, još i kako. Imamo taj neki sjaj u očima zbog kojeg nas povremeno zaustave prolaznici, jedna nas je cura zaustavila na cesti, bila je počela kišica, mi smo se držali za ruke, a ona je gledala u nas sva oduševljena, rekla kako smo slatki, kako se šećemo po kiši i produžila dalje...ostali smo malo zbunjeni, ali sretni.

Sve je to nekako odmah u startu kliknulo, bez puno drame ili usklađivanja....jednostavno si pašemo i to se osjeti svugdje i u svemu. Volim zajedničko kuhanje, volim spremiti hranu za nas, nekako je to toliko neusporedivo ljepše za dvoje nego za sebe samu. I tako, bio je taj jedan dan kad sam kod njega spremala ručak, a on je dolazio s posla. Dan prije bio je plan da napravim neke faširance od kelja. Ujutro sam mu među ostalim napisala poruku da kupi krušne mrvice. U međuvremenu, pronašla sam jedan neotvoreni paket i javila mu da ne trebaju mrvice, ali da uzme mlijeko i još neku sitnicu, ne sjećam se točno što.

Dolazi on, grli me, gledam ga, a on mi ponosno daje vrećicu sa krušnim mrvicama. Samo njima. Gledam ga zbunjeno, bebo, ti uopće ne čitaš....
Bez drame, bez svađe, sa ljubavi i nježnosti...i što ćemo sad? Ništa, okrenuo se i skoknuo do obližnjeg dućana po ono što smo stvarno trebali...a krušne mrvice su postale simbol...ono po čemu je ovo toliko drugačije od svega prije...netko bi drugi planuo i ludovao, napravio omanji eksces, samo zbog nesretnih mrvica...

E, pa, neke su stvari ipak veće od ovih nekome nimalo smiješnih, a nama upravo takvih detalja...Sad, sad ga pošaljem tu i tamo u šoping uz obaveznu napomenu, ne zaboravi krušne mrvice....

12.10.2021. u 08:04 • 8 KomentaraPrint#

utorak, 20.04.2021.

odvažne izjave...




Ima ta jedna rečenica iz meni omiljenog filma. Tužnjikavog, iskrenog P.S. I love you. Ona kad kaže... It will be the end of the life as you know it. Sjetila sam je se onog dana prije našeg prvog susreta. Prošlo mi kroz glavu da sve to nekako drugačije zvuči i miriše, da miriše baš na to...kraj života kakvog znam.

I bilo je. Nekako mi tek sad sjeda koliko smo zaokrenuli. Odjednom postoji mi, po prvi puta u životu. I ne stišće me ta množina poput neudobne cipele, ne guši me i ne tjera na bijeg, kao što je to bilo do sad kad bi se mi uopće dalo naslutiti. Ne, ovoga puta došlo je lako, brzo i prirodno. Doma je i tu i tamo u njegovom domu. Planova ima, svakakvih. I uopće mi nije nezamislivo da baš te oči i ta usta budu prvo što vidim svakoga jutra...i posljednje svake večeri.

Samo tako, kraj života kakav je bio, kraj mene kakva sam bila.
Sada sam mekša. Sposobna reći što osjećam, bez straha.
Sada sam jača. Mogu ga držati za ruku dok ga nešto brine i reći da će biti u redu.
I bez obzira na sve da ću ja biti tu. I mislilti to.
Sada sam hrabrija. Jer znam tko mi čuva leđa.
Sada sam napokon mirna jer je ta dugo tražena stavka bez koje život ne bi sasvim imao smisla napokon stigla.

Ipak, ostaneš malo zatečen pred tako odvažnim izjavama. Kraj nečega.
Pa ipak...moraš se nekako rastati sa dobrim dijelom onoga što si živio...i tko si bio, da bi otvorio vrata nečemu drugačijem. Biti spreman na to, da bi se uopče dogodilo. A kad se dogodi, ipak te zatekne. U nekom laganom šoku što je zaista tu. Sanjao si o tome, bio si spreman, trebao si to i trebalo je tebe pa ipak...ne vjeruješ nekako onome što je ispred tebe. Suviše je neobično, lijepo, naučen si na ono neko meeeeeh, u redu je u svom životu. Dok si odbijaš priznati da baš i nije u redu. I da si tužan onako duboko u sebi i da nešto drugo sanjaš. Dok te ne pogodi svom silinom neke životne grubosti ta spoznaja. A meeeeh prestane biti prihvatljivo.

Jer imaš priliku tamo negdje s druge strane živjeti potpuno drugačiji život. Kad se usudiš...pustiti da se kraj života kakav znaš dogodi. E pa drago mi je da se moj dogodio.

20.04.2021. u 20:30 • 2 KomentaraPrint#

nedjelja, 14.03.2021.

panonskom mornaru i onima koji znaju...




Prošlo je toliko malo vremena...sve se čini nestvarno, no itekako je stvarno. Rekao je da me voli...gotovo je i iz mene izletilo nekoliko minuta ranije, dok smo se grlili na trosjedu a neki su čudni valovi energije poput aviona radili petlje u meni...osjetila sam kako mu srce lupa kao luuudo dok je izgovarao najnevjerojatnije od svih riječi. I nikome ne bih vjerovala u tu riječ. Rekao je i kako je beskrajno teško to izgovoriti prvi put.

Samo što te ovaj puta ne tjera u suludi bijeg, ne poželiš odjuriti na kraj svijeta jer je prerano i prebrzo...i jer znaš negdje u svojoj srži da to nije to i ne može biti. Poznajemo svi mi negdje duboko u sebi tu nit koja te s nekim tamo daleko i davno, oduvijek i zauvijek veže i vuče, poteže neke nevidljive niti prema sudbini. A samo je jedna upisana u te oči otkad vas ima. I pročitaš je odmah...kao kristalnu kuglu. Kao kartu, kartu do srca, onog zadnjeg kutka...

One dubine koju smo tako prokleto dobro zaboravili i sakrili, od sebe samih. Tamno je to mjesto, mjesto na koje moraš imati hrabrosti proviriti i sam. Reći vragu da odstupi, čudovišta poslati doma, obračunati se sam sa sobom. Rasčistiti taj nered sa sobom i u sebi. Tek tada, kad odradiš taj posao, postaviš put može netko doći...da ostane.

Da svojim svjetlom osvijetli sve te tvoje tamne strane, zakutke stradalog srca, da zavida rane...da počisti sve. Do zadnje suze. Malo je onih, koji su prohodali taj put, a oni koji jesu, jako dobro znaju. Da, jednostavno znaš. Tamo negdje kad ti prvi puta stisne ruku na upoznavanju, kad se zagledaš u oči koje imaju kartu. Do tebe. U jednome smjeru. U nepovrat. Jače je to i starije od nas. Možda su sve bjesomučne potrage u životu samo nadomjestak ovoj. Potragom za sobom i za smislom...i onim nekim tko oduvijek ima ključ, ali jednostavno nikako ne dolazi...

...jer smo zaboravili upaliti svjetlo na trijemu duše kojoj dolazi...

A jednom kad dođe...shvatiš koliko je sve to vrijedilo. I tuge i boli i cijelog prokletog puta. Dođe kao melem i lijek, sa suzama sreće. I ostane.

Za one...čudesne pjesnike srca i duše koji su dobro znali ovo sve...i nalazili to. U onima najboljima od svih...u svakom dahu i stihu...

I...još malo više...za one koji još traže...

14.03.2021. u 21:47 • 3 KomentaraPrint#

nedjelja, 31.01.2021.

bez...

Odavno ne pišem. Pitam se da li mene zaista inspirira samo zaljubljenost? Ili možda sloboda i priroda i ono kad sam više svoja i slobodna, a manje po pe es-u?

I pitam se zašto ne mogu nikako tebi oprostiti? U kojem to prokleto paralelnom svemiru naizgled posložena i relativno uspješna 36godišnajkinja ipak malo pati za nekime ne baš sređenim, 20 godina starijim? Jedino što se mora praštati je činjenica da sam ja više a ti manje poletjela za idejom da bi nas dva, toliko slične lutalice, mogli lutati zajedno...dok smo oboje imali onog nekoga koga je srce odabralo mimo razuma. Ti si za njom otvoreno čeznuo. Ja za njim mrvu prikriveno...ponajviše za tim da je malo više nalik tebi (onoj slici u mojoj glavi, a ne tebi zapravo, ima od daleko više kvaliteta ako ćemo vagati ipak)...

I što sad, opet si s njom, a mene ne možeš pogledati u oči.
Ja mogu gledati sve, ali...ne mogu baš sasvim zanemariti maaaali ubod ljubomore...što nisam nekome ona.
Ona zbog koje nijedna druga ne može biti ta.

I ne boli mene što nisam tebi bila ta.
Boli samo što se pitam hoću li ikada ikome...a pogotovo onim plavim očima...biti ta.
Ona zbog koje ćeš ipak pristati na koji kompromis. Ona kojoj ćeš željeti doći, uvijek. Ona koju ćeš sanjati, ona kojoj ćeš ipak biti spreman dati sve. I dobro i loše, otvoriti svoja vrata i biti ranjiv i iskren. I biti spreman sav vaš zajednički nered i tvoj osobni...dovoditi u red...malim koracima.

Pitam se...u zadnje vrijeme...dok pomalo žalim, što tebi nisam među odabranima...jesam li odavno, baš ta...onome za koga se i svi moji najluđi snovi isprepliću u korijenu...i ne mogu dalje? Možda i ne moraju...


31.01.2021. u 12:16 • 6 KomentaraPrint#

petak, 08.01.2021.

matematika

Ne treba ti u životu puno...kad sve zbrojiš i oduzmeš. Zaista ne treba.
Naučila nas je to 2020.
Mene osobno možda i 2019. kad sam shvatila da je zapravo samo jedna jedina stvar bitnija od svega ostalog. Zdravlje. Moći hodati i raditi. Samo to.
I da su svi tvoji ljudi na broju, živi i zdravi, to je i 2012. i mnoge iza nje jasno dala do znanja.

Prošla...odnjela je putovanja van države. Donjela more planinarenja po našim divnim stijenama, brdima, otocima.
Odnjela je jedan posao...donjela nekoliko novih dugo sanjanih edukacija...i novi posao s kojim sam prezadovoljna.
Odnjela je neka poslovna partnerstva...donjela je to da ne moram raditi fuševe.
Odnjela je...strah od vožnje...i donjela odluku da se kupi autić ove iduće.
Odnjela je normalan život...donjela je spoznaju da se svemu mogu prilagoditi. I da uz prave ljude neće toliko nedostajati izlasci i bircevi.

Odnjela je dio sebičnosti...donjela je vjeru da zajedno možemo sve.
Odnjela je neke negativne ljude....donjela je začuđujuće inteligentne, sposobne, vrijedne, proaktivne i zanimljive.

Odnjela je iluziju da nekoga trebam...donjela je spoznaju da sam i sama dovoljna. To...iznad svega ostaje najveća lekcija.

Odnjela je cijeli popis nekakvih želja i potreba.
Donjela je spoznaju da nam zapravo toliko malo treba.
Samo krov nad glavom...hrana na stolu...i nekoliko dragih ljudi s kojima ćeš to sve podijeliti. Dok ste zdravi i na broju, apsolutno ništa na ovome svijetu ne može promijeniti tvoj osmijeh. Toliko beskrajno malo...i toliko beskrajno mnogo u ovome svijetu.

Jednom kad naučimo biti zahvalni na ovom toplom radijatoru, na ovoj mački koja zadovoljno prede uz tebe, na ovoj finoj večeri koju si skuhala i na onom čovjeku koji je došao po tebe na posao, bit ćemo sretni. Neki su tome bliže, neki dalje...a neki znaju da je baš to više nego dovoljno za osmjeh od uha do uha...u nadi da će svi to shvatiti. I imati.

Sve ono što me možda zamaralo prije koju godinu sad se čini svjetlosnim godinama daleko. Promijenilo se sve...iz temelja. I još će se mijenjati.

08.01.2021. u 17:22 • 3 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

< listopad, 2021  
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

- da imaš tri želje, koje bi bile?
- putovati
- a druge dvije?
- ne trebaju mi


imagine there`s no heaven...
it´s easy if you try
no hell below us
above us only sky...
imagine all the people living for today...




ČITAM:

The Art Of Being Yourself
brod u boci
semper contra
pozitivka

fale mi:
nelina gustirna

opijmo kočijaša što vozi naše dane...
Joanna has left Stepford
razotkrivam te
DragonFly


SLUŠAM:

Cohena
Springsteena
Roxette
Reamon
U2
Duran Duran
A-ha
Coldplay
Bon Jovi
Lenon
Catie Melua
Cranberries


GUBIM VRIJEME NA:
lutanja


JA SAM:
neodlučna
uporna
znatiželjna
hiperaktivna
smeđooka
visoka
pričljiva
dobra prijateljica
lijena ponekad
uvijek zaljubljena
maza
zaigrana
kreativna
točna
esteta
dizajnerica
prirodna
opuštena
društvena
tvrdoglava
....
svoja


VOLIM:
prirodu,
fotografiju,
drage ljude,
glazbu,
plivanje,
nebo...
i još puno toga..