so far away...

utorak, 20.04.2021.

odvažne izjave...




Ima ta jedna rečenica iz meni omiljenog filma. Tužnjikavog, iskrenog P.S. I love you. Ona kad kaže... It will be the end of the life as you know it. Sjetila sam je se onog dana prije našeg prvog susreta. Prošlo mi kroz glavu da sve to nekako drugačije zvuči i miriše, da miriše baš na to...kraj života kakvog znam.

I bilo je. Nekako mi tek sad sjeda koliko smo zaokrenuli. Odjednom postoji mi, po prvi puta u životu. I ne stišće me ta množina poput neudobne cipele, ne guši me i ne tjera na bijeg, kao što je to bilo do sad kad bi se mi uopće dalo naslutiti. Ne, ovoga puta došlo je lako, brzo i prirodno. Doma je i tu i tamo u njegovom domu. Planova ima, svakakvih. I uopće mi nije nezamislivo da baš te oči i ta usta budu prvo što vidim svakoga jutra...i posljednje svake večeri.

Samo tako, kraj života kakav je bio, kraj mene kakva sam bila.
Sada sam mekša. Sposobna reći što osjećam, bez straha.
Sada sam jača. Mogu ga držati za ruku dok ga nešto brine i reći da će biti u redu.
I bez obzira na sve da ću ja biti tu. I mislilti to.
Sada sam hrabrija. Jer znam tko mi čuva leđa.
Sada sam napokon mirna jer je ta dugo tražena stavka bez koje život ne bi sasvim imao smisla napokon stigla.

Ipak, ostaneš malo zatečen pred tako odvažnim izjavama. Kraj nečega.
Pa ipak...moraš se nekako rastati sa dobrim dijelom onoga što si živio...i tko si bio, da bi otvorio vrata nečemu drugačijem. Biti spreman na to, da bi se uopče dogodilo. A kad se dogodi, ipak te zatekne. U nekom laganom šoku što je zaista tu. Sanjao si o tome, bio si spreman, trebao si to i trebalo je tebe pa ipak...ne vjeruješ nekako onome što je ispred tebe. Suviše je neobično, lijepo, naučen si na ono neko meeeeeh, u redu je u svom životu. Dok si odbijaš priznati da baš i nije u redu. I da si tužan onako duboko u sebi i da nešto drugo sanjaš. Dok te ne pogodi svom silinom neke životne grubosti ta spoznaja. A meeeeh prestane biti prihvatljivo.

Jer imaš priliku tamo negdje s druge strane živjeti potpuno drugačiji život. Kad se usudiš...pustiti da se kraj života kakav znaš dogodi. E pa drago mi je da se moj dogodio.

20.04.2021. u 20:30 • 2 KomentaraPrint#

nedjelja, 14.03.2021.

panonskom mornaru i onima koji znaju...




Prošlo je toliko malo vremena...sve se čini nestvarno, no itekako je stvarno. Rekao je da me voli...gotovo je i iz mene izletilo nekoliko minuta ranije, dok smo se grlili na trosjedu a neki su čudni valovi energije poput aviona radili petlje u meni...osjetila sam kako mu srce lupa kao luuudo dok je izgovarao najnevjerojatnije od svih riječi. I nikome ne bih vjerovala u tu riječ. Rekao je i kako je beskrajno teško to izgovoriti prvi put.

Samo što te ovaj puta ne tjera u suludi bijeg, ne poželiš odjuriti na kraj svijeta jer je prerano i prebrzo...i jer znaš negdje u svojoj srži da to nije to i ne može biti. Poznajemo svi mi negdje duboko u sebi tu nit koja te s nekim tamo daleko i davno, oduvijek i zauvijek veže i vuče, poteže neke nevidljive niti prema sudbini. A samo je jedna upisana u te oči otkad vas ima. I pročitaš je odmah...kao kristalnu kuglu. Kao kartu, kartu do srca, onog zadnjeg kutka...

One dubine koju smo tako prokleto dobro zaboravili i sakrili, od sebe samih. Tamno je to mjesto, mjesto na koje moraš imati hrabrosti proviriti i sam. Reći vragu da odstupi, čudovišta poslati doma, obračunati se sam sa sobom. Rasčistiti taj nered sa sobom i u sebi. Tek tada, kad odradiš taj posao, postaviš put može netko doći...da ostane.

Da svojim svjetlom osvijetli sve te tvoje tamne strane, zakutke stradalog srca, da zavida rane...da počisti sve. Do zadnje suze. Malo je onih, koji su prohodali taj put, a oni koji jesu, jako dobro znaju. Da, jednostavno znaš. Tamo negdje kad ti prvi puta stisne ruku na upoznavanju, kad se zagledaš u oči koje imaju kartu. Do tebe. U jednome smjeru. U nepovrat. Jače je to i starije od nas. Možda su sve bjesomučne potrage u životu samo nadomjestak ovoj. Potragom za sobom i za smislom...i onim nekim tko oduvijek ima ključ, ali jednostavno nikako ne dolazi...

...jer smo zaboravili upaliti svjetlo na trijemu duše kojoj dolazi...

A jednom kad dođe...shvatiš koliko je sve to vrijedilo. I tuge i boli i cijelog prokletog puta. Dođe kao melem i lijek, sa suzama sreće. I ostane.

Za one...čudesne pjesnike srca i duše koji su dobro znali ovo sve...i nalazili to. U onima najboljima od svih...u svakom dahu i stihu...

I...još malo više...za one koji još traže...

14.03.2021. u 21:47 • 3 KomentaraPrint#

nedjelja, 31.01.2021.

bez...

Odavno ne pišem. Pitam se da li mene zaista inspirira samo zaljubljenost? Ili možda sloboda i priroda i ono kad sam više svoja i slobodna, a manje po pe es-u?

I pitam se zašto ne mogu nikako tebi oprostiti? U kojem to prokleto paralelnom svemiru naizgled posložena i relativno uspješna 36godišnajkinja ipak malo pati za nekime ne baš sređenim, 20 godina starijim? Jedino što se mora praštati je činjenica da sam ja više a ti manje poletjela za idejom da bi nas dva, toliko slične lutalice, mogli lutati zajedno...dok smo oboje imali onog nekoga koga je srce odabralo mimo razuma. Ti si za njom otvoreno čeznuo. Ja za njim mrvu prikriveno...ponajviše za tim da je malo više nalik tebi (onoj slici u mojoj glavi, a ne tebi zapravo, ima od daleko više kvaliteta ako ćemo vagati ipak)...

I što sad, opet si s njom, a mene ne možeš pogledati u oči.
Ja mogu gledati sve, ali...ne mogu baš sasvim zanemariti maaaali ubod ljubomore...što nisam nekome ona.
Ona zbog koje nijedna druga ne može biti ta.

I ne boli mene što nisam tebi bila ta.
Boli samo što se pitam hoću li ikada ikome...a pogotovo onim plavim očima...biti ta.
Ona zbog koje ćeš ipak pristati na koji kompromis. Ona kojoj ćeš željeti doći, uvijek. Ona koju ćeš sanjati, ona kojoj ćeš ipak biti spreman dati sve. I dobro i loše, otvoriti svoja vrata i biti ranjiv i iskren. I biti spreman sav vaš zajednički nered i tvoj osobni...dovoditi u red...malim koracima.

Pitam se...u zadnje vrijeme...dok pomalo žalim, što tebi nisam među odabranima...jesam li odavno, baš ta...onome za koga se i svi moji najluđi snovi isprepliću u korijenu...i ne mogu dalje? Možda i ne moraju...


31.01.2021. u 12:16 • 6 KomentaraPrint#

petak, 08.01.2021.

matematika

Ne treba ti u životu puno...kad sve zbrojiš i oduzmeš. Zaista ne treba.
Naučila nas je to 2020.
Mene osobno možda i 2019. kad sam shvatila da je zapravo samo jedna jedina stvar bitnija od svega ostalog. Zdravlje. Moći hodati i raditi. Samo to.
I da su svi tvoji ljudi na broju, živi i zdravi, to je i 2012. i mnoge iza nje jasno dala do znanja.

Prošla...odnjela je putovanja van države. Donjela more planinarenja po našim divnim stijenama, brdima, otocima.
Odnjela je jedan posao...donjela nekoliko novih dugo sanjanih edukacija...i novi posao s kojim sam prezadovoljna.
Odnjela je neka poslovna partnerstva...donjela je to da ne moram raditi fuševe.
Odnjela je...strah od vožnje...i donjela odluku da se kupi autić ove iduće.
Odnjela je normalan život...donjela je spoznaju da se svemu mogu prilagoditi. I da uz prave ljude neće toliko nedostajati izlasci i bircevi.

Odnjela je dio sebičnosti...donjela je vjeru da zajedno možemo sve.
Odnjela je neke negativne ljude....donjela je začuđujuće inteligentne, sposobne, vrijedne, proaktivne i zanimljive.

Odnjela je iluziju da nekoga trebam...donjela je spoznaju da sam i sama dovoljna. To...iznad svega ostaje najveća lekcija.

Odnjela je cijeli popis nekakvih želja i potreba.
Donjela je spoznaju da nam zapravo toliko malo treba.
Samo krov nad glavom...hrana na stolu...i nekoliko dragih ljudi s kojima ćeš to sve podijeliti. Dok ste zdravi i na broju, apsolutno ništa na ovome svijetu ne može promijeniti tvoj osmijeh. Toliko beskrajno malo...i toliko beskrajno mnogo u ovome svijetu.

Jednom kad naučimo biti zahvalni na ovom toplom radijatoru, na ovoj mački koja zadovoljno prede uz tebe, na ovoj finoj večeri koju si skuhala i na onom čovjeku koji je došao po tebe na posao, bit ćemo sretni. Neki su tome bliže, neki dalje...a neki znaju da je baš to više nego dovoljno za osmjeh od uha do uha...u nadi da će svi to shvatiti. I imati.

Sve ono što me možda zamaralo prije koju godinu sad se čini svjetlosnim godinama daleko. Promijenilo se sve...iz temelja. I još će se mijenjati.

08.01.2021. u 17:22 • 3 KomentaraPrint#

nedjelja, 03.01.2021.

al ja ipak varam malo bolje...

Što mene zapravo u svemu tome toliko boli?

Da. do jučer bih rekla da sam to ja...to kako me se ignoriralo četiri puna dana, kako mi se nije odgovaralo na pitanja, kako mi je pokazao prstom kako sam luda jer sam rekla što mislim da je sada na stvari i zar je zbilja tu spreman ići?

Ne boli. Boli najviše to što je ona spremna naočigled ovo raditi...pred nekime koga bih ja... cijenila kao nešto najljepše što joj se desilo, kao nekog tko je i inteligentan i sposoban i izgleda dobro i duhovit je i iznad svega, drži te kao kap vode na dlanu...
Boli što smo svi vidjeli kud je taj brod nezaustavljivo isplovio i što znamo da štakori vode kolo a oni koji su gradili brodove i isplanirali rute padaju u bezdan...

Jer jedno je ponjeti se kao nesvjesno dijete u osnovnoj školi...sasvim drugo je gledati nekoga kao jedinog na svijetu i dodirivati je pred svima dok njen muž gleda kako ona skida naramenice i hihoće se i ti joj diraš bedra...

dobro. ja sam samo ljubomorna i luda, on je samo malo lud, a što ste vi?
pa oni su ti najbolji prijatelji, meni nisi napravio ništa loše. nagovorili te frendovi, a nije bilo kemije, haloooo, imaš li 13?

jer nitko iza svoje trinaeste ne bi trebao govoriti nekome da je lud jer vidi da nekome plaziš po koljenima pred nekime koga zoveš svojim prijateljem, a ona mu je žena....
nitko ne bi trebao biti lud jer si ti sebična gamad koja ne zna ni složiti sendvič sama sebi ali prokleto zna kako si osigurati kolač dva ili pet...
i da se kokoši tuku za tu veličinu....

micek, ti nikada nećeš biti svjestan...koliko si govno od osobe, kolko si dno...
ali ona...prokleto se nadam da će shvatiti...da je zbog govna u celofanu...izgubila...
čovjeka... na mjestu...koji je znao vještine preživljavanja...
bio inteligentan i duhovit
kuhao
držao je kao kap vode na dlanu
i iznad svega
volio...

ali i znao kad je vrijeme za svirati kraj...

03.01.2021. u 21:50 • 2 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

< travanj, 2021  
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

- da imaš tri želje, koje bi bile?
- putovati
- a druge dvije?
- ne trebaju mi


imagine there`s no heaven...
it´s easy if you try
no hell below us
above us only sky...
imagine all the people living for today...




ČITAM:

The Art Of Being Yourself
brod u boci
semper contra
pozitivka

fale mi:
nelina gustirna

opijmo kočijaša što vozi naše dane...
Joanna has left Stepford
razotkrivam te
DragonFly


SLUŠAM:

Cohena
Springsteena
Roxette
Reamon
U2
Duran Duran
A-ha
Coldplay
Bon Jovi
Lenon
Catie Melua
Cranberries


GUBIM VRIJEME NA:
lutanja


JA SAM:
neodlučna
uporna
znatiželjna
hiperaktivna
smeđooka
visoka
pričljiva
dobra prijateljica
lijena ponekad
uvijek zaljubljena
maza
zaigrana
kreativna
točna
esteta
dizajnerica
prirodna
opuštena
društvena
tvrdoglava
....
svoja


VOLIM:
prirodu,
fotografiju,
drage ljude,
glazbu,
plivanje,
nebo...
i još puno toga..