so far away...

četvrtak, 27.02.2025.

život u ljubavi i strahu

Kažu da živimo ili iz ljubavi ili iz straha. Sve o čemu razmišljamo, kako se osjećamo, sve što jesmo potječe ili iz jednoga ili iz drugoga.
Ono što me trenutno muči je činjenica da što više volimo, to se više i bojimo za te iste ljude.

Nemam djecu niti ću je ikad imati. No, mogu zamisliti da je ova tvrdnja daleko najtočnija u tom odnosu.
Imati to maleno biće koje je dio tebe i nadajmo se tebi najdraže osobe na svijetu...brinuti o njemu i željeti mu svu sreću i ljubav koju u životu može dobiti. I dati mu veliki komad svog srca, kako ne brinuti i ne strahovati oko njega?

Da li stvarno najveće ljubavi povuku i najveće strahove?
Čini mi se da da. To je jednostavno život, takav čudan i pun dualnosti.

Ovih dana strepim zbog jedne buduće majke i jedne bebe do kojih mi je jako stalo.
I iako znam da strah i strepnja ne pomažu ni njima ni meni, ne mogu si pomoći.
Nastojim, jedno od tih nastojanja je i ovo pisanje. Iako, pisanje je postalo teško, riječi se ne izliju same, treba ih sakupiti, razvrstati, ispraviti stoput. Odvikla sam se otkad ne pišem puno.
Nastojim vjerovati da će sve biti u redu.

I biram, živjeti u nadi da je ljubav uvijek jača od straha. I uvijek će biti.

27.02.2025. u 20:17 • 3 Komentara • Print • #

djeca su produžetak nas samih; nema baš puno čega herojskog u imanju djece: imati dijete je poriv kojeg duboko u sebi osjećamo (ili ne osjećamo) a sastoji se u tome da svom postojanju dodaš smisao koji će se ostvariti u podizanju i dodavanju novog čovjeka u čopor....

hja, gledaj, zapravo pravi osjećaj ljubavi tvori sigurnost u kojoj kažemo, više mi se ništa lošeg ne može desiti: spasio/la sam onoga kojeg volim; na prvom mjestu taj je spašen od mene i mojih interesa; ako je moja ljubav iskena i prava (z srca ju ne spere Mura niti Drava), tada ću uvijek ja sam biti na drugom mjestu.... na mjestu na kojem onda više nema straha, jer je potpuno svejedno što će biti sa mnom.... :)))

šalim se, šalim; to je samo staračka dubokoumna litanija; kada dođeš u neke godine osjetiš da te ovdje sve to manje treba a sve više nema - i da sve to manje jest, a sve više nisi - pa onda, tako, je li...

j. • 28.02.2025. u 16:57

Od strahovanja prije nego se nešto loše desi stvarno nemamo ništa, pa stoga čemu strahovati prije reda? Neke stvari možemo predvidjeti, no neke su samo jedna od opcija koja će se, a možda i neće, desiti. Kako god okreneš, strah je nešto što nam zaista ne treba dok situacija zbilja nije loša.

kejtoo • 28.02.2025. u 20:48

to je sve prirodno, da nema strahovanja, ljudi bi radili još veće gluposti nego što čine danas

Litterula • 01.03.2025. u 18:59

utorak, 04.02.2025.

zbogom...

Zbogom draga rossovka.
Navratila sam ponekad ovdje, ako sam išta čitala, čitala sam tvoje postove. Pisala si kao pjesnik, iskreno, duboko i predivno. Nasmijavala si nas do suza, rasplakala isto tako. A najviše danas. I ja sam jedna od onih koji su se nadali da će nas put jednom donijeti na isto mjesto, da ćemo popiti kavu i smijati se i uživo.
Bila si čest gost u mojim mislima i na ovom blogu.

Nadam se da si sretna tamo negdje na drugoj strani. Tvoje riječi odzvanjaju u mnogima od nas.
Nedostajat ćeš nam, ali baš...

04.02.2025. u 18:57 • 405 Komentara • Print • #

:(((

sewen • 04.02.2025. u 21:39

Nedostajati će..

Euro • 05.02.2025. u 06:28

ponedjeljak, 28.10.2024.

priroda...

Gledam neki video i čovjek govori kako su svi ovi pokreti van life-ova i tiny kućica rezultat nastojanja da se ponovo povežemo sa prirodom, odnosno i sami sa sobom jer nismo mi odvojeni od prirode...i ako jesmo, onda smo odvojeni i sami od sebe. Podsjetilo me to na jedno od najljepših mi planinarenja ikad, jedne Samarske stijene u tako, dosta dobrom društvu...ali, odisale su nekim posebnim osjećajem slobode i baš te povezanosti sa prirodom. Zrak je bio toliko svjež i mirisan, sunce je tako savršeno grijalo, ona kiša koja je pala je toliko savršeno rashladila...sve je nekako bilo kao na overdoseu...jače, ljepše, jasnije...boje su bile izražajnije, mirisi jači, taj osjećaj slobode toliko izrazit...

Poletjela bih bez problema, to je bio taj osjećaj.

I onda proleti cijela godina bez planinarenja. Uopće ne znam kako se to dogodilo. Ok, imala sam tu prometnu početkom godine i nisam baš mogla hodati tih prvih par mjeseci. Onda smo valjda bili lijeni. Onda smo se ulovili radova po kući...i vrijeme je proletjelo. Bez da sam omirisala šumu. Bez da sam hodala po mahovini.
Bez da sam kao divokoza poletjela po stijeni. Bez da sam sjedila na nekom tamo vrhu i guštala u suncu i onom pobjedonosnom osjećaju kad si tamo gore, na vrhu.

Ok, odlučila sam, krajnje je vrijeme za prvo ovogodišnje planinarenje...

28.10.2024. u 18:18 • 145 Komentara • Print • #

subota, 29.06.2024.

s puno ljubavi...

Puno je ljubavi uloženo u ovo što radim proteklih mjeseci. Svaki komad nakita je pomno piljen i izrezivan, složen, patiniran. Svaki je poseban na svoj način i nema kopija, samo unikati, imam previše ideja da bih dvaput radila istu.
Danas mi je prvi sajam, na Splavnici popodne iza 18h. Malo sam nervozna jer je to u neku ruku i test hoće li se taj moj nakit prodavati. Cijene sam stavila dosta povoljne za tu prigodu, nadam se da će to pomoći. Ovo je prvo pojavljivanje u javnosti nakon dugo vremena (prije sam znala preko jedne udruge tu i tamo biti na nekom sajmu, ali sa nakitom koji sam radila prije tečaja, uglavnom fimo, žica, papir i slično). Proučili smo i druge izlagače, samo ih nekoliko ima nakit i to drugačijeg stila od mog, to mi je drago.

Firma kao da pomalo stasa, sad je otvorena nešto više od pola godine i ima nekog prihoda. Iako je sad bilo dosta troškova oko blagajne i fiskalizacije kako bi uopće mogla sudjelovati na sajmovima.
Znali smo da će početak biti čupav, a ona nesreća me dodatno bacila unazad.
Sad ponosno objavljujem da napokon vozim bez straha ponovo. I da sam se izvukla iz depre, skroz sam u pozitivnoj fazi, puna ideja i planova.

Jedva čekam godišnji odmor i onaj mir tu na Kupi. Idemo nekoliko dana u Austriju, a onda odmaramo doma i slavim okrugli rođendan.
Eto, samo kratak izvještaj...

29.06.2024. u 10:35 • 3 Komentara • Print • #

za sve ono što ti se dogodilo prije, što te vratilo fizički i emocionalno unazad nastoj zaboraviti : KRENULO je pozitivno s izradbom nakita i eto, želim ti da ustraješ u svojim željama............Sretno

Donabellina • 29.06.2024. u 12:03

Baš mi je žao što nisam danas išla. Prijateljica mi je tu na sajmu . Ali ova vručina i ja ...nemrem.
Tebi sretno dalje .
Može info gdje se nakit može vidjeti?

Just me • 29.06.2024. u 20:32

just me, evo link na facebook: https://www.facebook.com/profile.php?id=61555273346551

so far away... • 30.06.2024. u 21:56

subota, 27.04.2024.

apstrakcija

U dvorcu našeg malog grada održana je izložba na kojoj sam pokazala nešto svojih radova, nešto nakita i par apstraktnih slika. Ova koju dijelim i s vama bila mi je najdraža, veliko platno sa puno plavetnila i listićima zlata koji su protkali sve to.

U zadnje vrijeme čeznem pomalo opet za slikanjem i to baš apstrakcije. Iako ne znam kud ću s tim radovima, postoji neko veselje iznutra koje traži da mu se vratim. Veselje u tom stvaranju...a zašto baš apstrakcije?
Jer je spontana i nema neki unaprijed određen cilj. U životu kao da to uvijek moramo imati, a u stvaranju...možda i ne, barem ne u apstrakciji. Ono što ispadne, ispadne, nema tu uzrujavanja.

Kao i uvijek, nikad se kod mene ne radi o onome što isprva krenem pisati, nego o nečem puno dubljem, što se prenosi na život. Od one nesreće kao da sam cijelo vrijeme u grču i strahu, možda čak i nekoj depresiji. Ništa me ne veseli, samo radim i spavam...bez pretjerivanja. Dođem doma umorna, pojedem nešto i zaspim oko 8. Fali mi spontanosti i slobode i možda mi baš zato nedostaje i to apstraktno izražavanje.

Pokušavam shvatiti što me to toliko "vratilo unatrag", osim financijski i još uvijek pomalo na dodir bolne noge, ne bi to smjelo ostaviti tolike posljedice. Pa opet, kako sam si i tu postavila očekivanje...ne bi smjelo. Zašto, kome, kako? Ako je ostavilo i ostavlja posljedice, zašto baš ne bi smjelo ostaviti tako dugo? Tko kaže?
Možda mi jednostavno treba malo duže nego što bi nekome drugome. Je li to toliko strašno da moram biti nezadovoljna sobom ako nisam već progurala kroz to? Znam da mnogi imaju i strašnijih problema...meni je moj maleni oduzeo samopouzdanja i dodao straha....tako je kako je. Mogu li to prihvatiti i onda s tim nekim razumijevanjem i prihvaćanjem ići dalje? A ne forsirati samu sebe nekakvim očekivanjima?

27.04.2024. u 12:21 • 5 Komentara • Print • #

UPRAVO SI SAMA REKLA : unutrašnji glas osluškuješ i zato ove I druge slike su rezultat tvog come backa u kreativni svijet kojemu pripadaš.
Lijep je i veliki tvoj korak naprijed

Donabellina • 27.04.2024. u 19:11

Dražesni su ti detalji na slici, ta mala stabalca i ti tirkizni planetoidi s bijelim zmijicama. :) Dobro je da se može otvoriti u punoj veličini. U svakom slučaju sve nas nosi i odnosi neki veliki plavetni val. Radove uvijek možeš poklanjati; moja supruga zadnjih godina radi felt art, i kao slike i kao čestitke, i onda od svega toga 90% pokloni a 10% proda. :)

Grč, strah i depresiju možda najbolje liječi upravo kreativnost, samo se treba baciti u nju kao s neke visoke litice u more. A život - kontam - možemo promatrati na dva načina: ili tako da vidimo konkretnu, figurativnu sliku pa onda ona postaje sve apstraktnija kako se približavamo platnu, ili tako da vidimo apstraktnu sliku pa onda zapažamo sve više konkretnih, figurativnih detalja kako joj se približavamo. :)) Prvi način može nas uplašiti jer najednom gubimo smisao, tlo pod nogama, sve postaje neodređeno, nejasno, proizvoljno. Drugi način iz kaosa apstraktnog stvara red, smisao i svrhu uz pomoć naše vlastite volje, zato što mi tako hoćemo, zato što smo tako odlučili.

Mariano Aureliano • 28.04.2024. u 10:28

Pročitao sam sada i prethodni post. Unatoč groznom događaju i iskustvu, napisala si ga sugestivno i jasno. Pišeš u ovom novom postu da još uvijek imaš bolove u nozi na dodir, nadam se da će i to uskoro završiti. Možda te negdje duboko unutra potresla ta izvjesnost koliko je naš život krhak, kao suhi list na vjetru. Nije nemoguće da iz tih unutarnjih, dubinskih turbulencija iziđeš još jača i s većom mudrosti.

Mariano Aureliano • 28.04.2024. u 10:40

Privukla me vaša slika i ime bloga, a vratilo me u 2006 g. kad sam imala svoj blog adrese so far away. Prelijepa vam je slika i tekst. Čestitam za izložbu. Zadnjih desetak godina apstrakcija mi je bila otkriće izuzetno terapeutsko sredstvo za osobno istraživanje i izražavanje, pored pisanja.
Svoje sam radove dijelila i poklanjala u humanitarne svrhe jer nisam više imala kamo s njima. Sam akt stvaranja i radost koju iz njega izvlačim dovoljni su mi sami po sebi, sloboda kroz slikanje i izražavanje svog unutarnjeg stanja bez ikakvih očekivanja. Uživajte u svakom potezu kista i neka vam slikanje bude putovanje bez određenog odredišta. Jednom kad shvatim kako, stavit ću svoje slike na blog, za sad još ponovno učim kako :)

united colors of life • 01.05.2024. u 21:18

Potpisujem Mariana.
Nije važan cilj, nego putovanje. Stoga, samo slikaj, ako te to ispunjava.
Imam hrpu ispisanaih teka s pečalbe.Poludjela bih da nisam pisala te 2 godine. Nikad ništa od tog nije objavljeno. Stoje u roditeljskom domu.
Lijek.
Što brži potpuni oporavak ti želim od srca.

konobarica • 04.05.2024. u 12:58

<< Arhiva >>