so far away...

nedjelja, 13.07.2025.

izgubljeni ljudi...

Ima tome već dosta vremena kad sam pisala post o jednom prijateljstvu za koje sam mislila da je izgubljeno. Bile smo jako bliske u to doba, no, nekako smo se razišle i to je djelovalo jako ozbiljno. Svaka je imala svoje razloge i dosta je vremena prošlo prije nego što smo se ponovo čule, možda i koja godina. No, nakon tih prvih nekoliko poziva, stvari su se jako brzo vratile u normalu.

Prošli vikend provele smo u razgovorima, glupiranju, pričanju i osjećaju bliskosti koji je bio isti kao i nekada. Čak i bolji, jer smo postavile zdrave granice u odnosu i sada je to prijateljstvo još čvršće. Neopisivo mi je drago da se taj odnos vratio u moj život, nedostajala mi je. Ta otvorenost i iskrenost, neki razgovori o duhovnosti, sklonost da impulzivno krenemo na kupanje u Krupi dok je temperatura vode 10 stupnjeva, sto i jedna ludost koju smo zajedno napravile i možemo je se prisjetiti.

Nažalost, nisu svi ljudi tu da ostanu. Jedno drugo prijateljstvo, čak i starije od ovoga, nekako kao da je...umrlo. Prirodnom smrću. Prije koju godinu bili smo jedan od dva para koji smo ih pomogli preseliti u novu kuću. Bili su neopisivo zahvalni, još je to bilo neposredno nakon što sam autom sletila u jarak pa sam takva skoro pa potrgana teglila stvari s petog kata. Zahvalili su se večerom, no bilo je govora i o nekakvom tulumu useljenja na koji ćemo naravno biti pozvani.

Ukoliko je tuluma bilo, a mislim da je bilo, nismo bili. Također, nismo bili pozvani niti na jedan dječji rođendan njihove kćeri. Javljanja s njezine strane gotovo da i nije bilo. S moje je bilo, čak smo u dva navrata došli do njih na kratko. Atmosfera je bila neobična, nekako kao da si uletio strancima u kuću i sad ne znaš o čemu bi razgovarao. Jedva smo čekali izaći od tamo, nismo se osjećali niti ugodno niti pozvano. Iako sam se u oba navrata javila i pitala da li možemo navratiti. Bili su čudno negativni zadnji puta, samo pričali o tome kako je svijet u komi, kako nas truju, kako je hrana grozna, sve je grozno.

Tada je rekla kako bi idući vikend mogla navratiti do nas, bit će u blizini. Još je dolazila do nas i naša zajednička prijateljica, pa super, dugo je nije vidjela, vidjet će i nju. Dan prije javljam joj kad ona dolazi i napišem da neka ona navrati kad želi. Odgovor je bio, sve ovisi kad dođem doma (s tulumarenja tu noć), javim se kad se probudim. Drugo jutro stiže poruka, umorna sam, idem spavati doma. Pozdravi mi tu drugu prijateljicu. Moji odgovori su bili samo ok na obje poruke.

Bojim se da je s tim prijateljstvo jednostavno umrlo. Bilo joj je važnije tulumariti s curama za koje je svašta govorila dok je bila trudna, nisu marile za nju, nisu dolazile do nje, la la....sve mi je to pričala i žalila se kako joj nisu prave prijateljice. Sad su opet dobre. A mi ne valjamo iz nekog razloga. Ja, koja sam bila uz nju godinama, dok mi je plakala na ramenu, dok smo ju selili, bila sam tu kad joj je bilo najteže i kad je slavila jer joj je bilo super. Iz nekog razloga više nisam dobrodošla.


I to boli. Boli biti odbačen, iskorišten, zanemaren.
Znam da je to do njih, da nisam ja nešto skrivila kako bih se našla na crnoj listi.
Znam da sad bira prijatelje po broju nula na računu, a ne onome što se nosi u srcu.
Znam da će kad tad doći ponovo...doći plakati jer nešto ne valja, jer kome će plakati? Nekome od svojih picture perfect lažnih prijatelja?
I gledam im sliku na fjesu, smiju se...a tako su nesretni. Vidi im se na licima.

Neki ljudi jednostavno odu. Koliko god ih voljeli, koliko god ih dugo poznavali. Prestanu biti naši.
I koliko god imala prijatelja, a imam ih, koliko god imala novih super i zanimljivih ljudi u životu, ipak je prilično teško izgubiti one za koje smo mislili da će uvijek biti tu.

subota, 05.07.2025.

susret obrtnica

Kako sam od prije nekog vremena u obrtničkim vodama, nedavno sam upoznala jednu predivnu ženu koja organizira susrete žena obrtnica naše županije. Naravno, bila sam pozvana i na susret jučer i moram priznati ostala jako ugodno iznenađena.

Ne znam iz kojeg sam ja to razloga očekivala da tamo bude puno žena koje će "kokodakati" o nekakvim ženskim temama tipa šminke i mode i da me to sve zajedno neće baš previše zanimati.
Na kraju, pojavilo se oko tridesetak žena, predstavljale smo se jedna po jedna i gotovo svaka je imala neku jako zanimljivu priču. O svojoj strasti, o svojim željama, o svojem životnom putu. Svaki je bio zanimljiv i neobičan.

No, sve priče imale su jedan zajednički nazivnik. Sve do jedne pronašle smo svoju strast i ono što volimo raditi u životu. To se vidi u svakoj riječi, svakom pogledu i svakom našem dahu. Mi živimo to što radimo i to je tako predivno gledati.

Bilo mi je drago vidjeti da nisam jedina sa tisuću i jednom idejom, da nisam jedina koja se ponekad budi u 4 ujutro i crta ideje, slaže nešto, zapisuje, sanjari. Jer ti snovi su zapravo gorivo koje koristimo za akciju, nijedna od nas nije osoba koja sjedi negdje postrani, već se aktivno bori za ono u što vjeruje.

E, kad bi nas barem bilo više. A biti će, vjerujem da je ovo tek početak neke prekrasne priče.
Kako je divno kad ti u život ulaze ljudi koji ti daju krila i poticaj. Ljudi koje možeš pitati za savjete. Ljudi koji su prošli nešto slično, oni koji znaju s čime se nosiš.

Dosta sam se puta do sad s tim obrtom osjećala sama, sama protiv birokracije, propisa, sama u nastojanju da nešto uopće pokrenem. Više ne moram i to je tako lijep osjećaj. Imati svoj mali krug podrške.

nedjelja, 22.06.2025.

fotografija u krvi...

U našoj novoj radnoj sobi napokon stoji polica. Na njoj je tatina slika, svijeća i njegov stari zenit s dva objektiva. Najveća vrijednost koja postoji, komad nasljeđa.
Jedan poseban objektiv ima i adapter za naše nove fotiće...helios 44, objektiv koji je zbog svoje mane, odnosno posebnog zamućenja postao poznat i jako cijenjen.

Rođeni smo oboje na isti dan, dan fotografije. Još s dvije godine igrala sam se sa kutijicama od filmova, nosila to okolo, kao da sam znala što je to u meni.
Tata mi nije davao fotić u ruke, taj svoj zenit koji sad stoji na polici. To je valjda još jače potaknulo moju želju za tim. S nekih 17tak sam skupila novaca za kupiti prvi fotić, sama, taman prije maturalca.
Naravno, od svih struka odabrala sam grafički dizajn i fotografiju. Diplomirala na fotografiji.

I skroz od tad fotografija je nešto što se provlačilo kroz moj život. Nekad sam se više a nekad manje bavila njome. Ali nikada nije prestajala biti moja najveća ljubav.
I onda je došao on, moja druga polovica i napokon sam imala hrabrosti otvoriti obrt i krenuti to raditi.

Sada, sada nam klijenti govore kako smo skladni zajedno. Kako smo smireni i opušteni. Kako se vidi koliko volimo to što radimo. Kažu da su nam fotografije bajkovite i magične.
I sve to samo nam daje krila, volje i želje da još više radimo i uživamo u tome.

nedjelja, 15.06.2025.

baki...

Oduvijek sam željela biti kao ona; neovisna i samostalna, imala je posao kad su druge žene bile samo kućanice. Pričljiva i mudra, uvijek je znala ispričati baš pravu priču. Suvisla, jaka, uporna, još od malena, a imala je teško djetinjstvo. Do svoje devedeset i pete bila je potpuno bistra u glavi. Pomirena, pobožna. Sahranila je tri sina i čak ni to ju nije ubilo. Sretna jer sam upoznala muža, spremna umrijeti u bilo kojem trenutku jer njoj je bilo vrijeme...nije žalila ni za čim.

Bilo je i onih koji ju nisu voljeli. Bila im je preglasna, presamostalna, previše. No, bila je u potpunosti svoja, možda je baš to ono što ih je najviše smetalo. Ona nije živjela po tuđim pravilima, išla je kud je htjela i radila što je htjela. Naravno, u njenim moralnim okvirima koji su bili dosta strogi. Nisu mi jednom rekli da sam baš kao ona, kao da je to nešto loše ili negativno. Zvali su je svakakvim imenima. Nisam je baš najbolje poznavala, no...znala sam negdje duboko u sebi tko je.
Netko tko je utabao put. Netko tko je već kročio bosonog kroz teške šumske staze...netko tko je proplakao i isplakao rane. Netko tko je bio tu da nama bude lakše.

Jer svaka od nas prolazi taj put. Ako se tako odluči.
Svaka od nas mora birati hoće li biti pokorna i malena...ili odlučna i velika...
Hoće li hodati sama ili sa lošim društvom...
Hoće li je vidjeti ili će se zauvijek skrivati...
Hoće li posegnuti za svojim snovima, koliko god veliki i nemogući bili...ili ostati negdje gdje nije sretna...
I još stotinu odabira...

Ja znam što sam odabrala i nije bilo lako, no bilo je jedino ispravno.
A one, one koji ne znaju odabrati, koji nikada nisu znali, meni je žao. Meni je žao jer su tako duboko nesretni da moraju napadati one druge.

srijeda, 11.06.2025.

ti si pjesma moje duše...

ti si bol u srcu mom,
nemoj da ti tuge sruše
onaj sjaj u oku tvom....

ti si pjesma moje duše
ti si želja moga sna
i ne mogu još da shvatim
da bez tebe moram ja...


Nekada davno, još prije rata, svaku je nedjelju svirao radio i na njemu ovakve pjesme. Mama i tata bili su sretni i ja, još malena, zajedno s njima. Ili barem u to vjerujem. Tata je jako volio muziku, svirao je usnu harmoniku i gitaru...
Odavno nisam slušala nešto takvo, no sad svira ova pjesma.
Ne znam da li mi više nedostaje dok tugujem ili kad sam sretna. Mislim da još više kad sam sretna. Željela bih mu pokazati sve što radim, sve pozitivne komentare na moje fotografije, zajedničku nam ljubav.
Željela bih da je upoznao moju ljubav, mog muža, začas bi našli zajedničke teme.

Bio bi sretan do neba i natrag da sam pronašla njega, skrasila se tu uz rijeku, da nam ide dobro.
Da je brat našao curu i da je sretan.

Znam da nas odnekud gleda i prati svaki naš korak. Ali voljela bih da mogu podijeliti s njim ove trenutke.
Nedostaje mi njegov smijeh i pričanje viceva.
Silna ljubav prema životinjama i djeci.
Šetnje s njim u prirodi.

Sve što jesam, svaki gram mene, protkan je njime. I na tome mu hvala.
Odgojio me je u osobu koja zna voljeti, zna reći hvala i oprosti, zna biti beskrajno dobra prema svakome. Naučio me da mi znanje jedino nitko ne može uzeti.
Da učiš dok si živ.
I umreš pomalo blesav.
Da ništa ne odnosimo sa sobom, da ništa ne ostavljamo, osim ljubavi, osmjeha i uspomena.

Nedostaješ mi, i uvijek ćeš.
Nana

<	srpanj, 2025
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv