so far away...

ponedjeljak, 28.10.2024.

priroda...

Gledam neki video i čovjek govori kako su svi ovi pokreti van life-ova i tiny kućica rezultat nastojanja da se ponovo povežemo sa prirodom, odnosno i sami sa sobom jer nismo mi odvojeni od prirode...i ako jesmo, onda smo odvojeni i sami od sebe. Podsjetilo me to na jedno od najljepših mi planinarenja ikad, jedne Samarske stijene u tako, dosta dobrom društvu...ali, odisale su nekim posebnim osjećajem slobode i baš te povezanosti sa prirodom. Zrak je bio toliko svjež i mirisan, sunce je tako savršeno grijalo, ona kiša koja je pala je toliko savršeno rashladila...sve je nekako bilo kao na overdoseu...jače, ljepše, jasnije...boje su bile izražajnije, mirisi jači, taj osjećaj slobode toliko izrazit...

Poletjela bih bez problema, to je bio taj osjećaj.

I onda proleti cijela godina bez planinarenja. Uopće ne znam kako se to dogodilo. Ok, imala sam tu prometnu početkom godine i nisam baš mogla hodati tih prvih par mjeseci. Onda smo valjda bili lijeni. Onda smo se ulovili radova po kući...i vrijeme je proletjelo. Bez da sam omirisala šumu. Bez da sam hodala po mahovini.
Bez da sam kao divokoza poletjela po stijeni. Bez da sam sjedila na nekom tamo vrhu i guštala u suncu i onom pobjedonosnom osjećaju kad si tamo gore, na vrhu.

Ok, odlučila sam, krajnje je vrijeme za prvo ovogodišnje planinarenje...

28.10.2024. u 18:18 • 145 Komentara • Print • #

subota, 29.06.2024.

s puno ljubavi...

Puno je ljubavi uloženo u ovo što radim proteklih mjeseci. Svaki komad nakita je pomno piljen i izrezivan, složen, patiniran. Svaki je poseban na svoj način i nema kopija, samo unikati, imam previše ideja da bih dvaput radila istu.
Danas mi je prvi sajam, na Splavnici popodne iza 18h. Malo sam nervozna jer je to u neku ruku i test hoće li se taj moj nakit prodavati. Cijene sam stavila dosta povoljne za tu prigodu, nadam se da će to pomoći. Ovo je prvo pojavljivanje u javnosti nakon dugo vremena (prije sam znala preko jedne udruge tu i tamo biti na nekom sajmu, ali sa nakitom koji sam radila prije tečaja, uglavnom fimo, žica, papir i slično). Proučili smo i druge izlagače, samo ih nekoliko ima nakit i to drugačijeg stila od mog, to mi je drago.

Firma kao da pomalo stasa, sad je otvorena nešto više od pola godine i ima nekog prihoda. Iako je sad bilo dosta troškova oko blagajne i fiskalizacije kako bi uopće mogla sudjelovati na sajmovima.
Znali smo da će početak biti čupav, a ona nesreća me dodatno bacila unazad.
Sad ponosno objavljujem da napokon vozim bez straha ponovo. I da sam se izvukla iz depre, skroz sam u pozitivnoj fazi, puna ideja i planova.

Jedva čekam godišnji odmor i onaj mir tu na Kupi. Idemo nekoliko dana u Austriju, a onda odmaramo doma i slavim okrugli rođendan.
Eto, samo kratak izvještaj...

29.06.2024. u 10:35 • 3 Komentara • Print • #

subota, 27.04.2024.

apstrakcija

U dvorcu našeg malog grada održana je izložba na kojoj sam pokazala nešto svojih radova, nešto nakita i par apstraktnih slika. Ova koju dijelim i s vama bila mi je najdraža, veliko platno sa puno plavetnila i listićima zlata koji su protkali sve to.

U zadnje vrijeme čeznem pomalo opet za slikanjem i to baš apstrakcije. Iako ne znam kud ću s tim radovima, postoji neko veselje iznutra koje traži da mu se vratim. Veselje u tom stvaranju...a zašto baš apstrakcije?
Jer je spontana i nema neki unaprijed određen cilj. U životu kao da to uvijek moramo imati, a u stvaranju...možda i ne, barem ne u apstrakciji. Ono što ispadne, ispadne, nema tu uzrujavanja.

Kao i uvijek, nikad se kod mene ne radi o onome što isprva krenem pisati, nego o nečem puno dubljem, što se prenosi na život. Od one nesreće kao da sam cijelo vrijeme u grču i strahu, možda čak i nekoj depresiji. Ništa me ne veseli, samo radim i spavam...bez pretjerivanja. Dođem doma umorna, pojedem nešto i zaspim oko 8. Fali mi spontanosti i slobode i možda mi baš zato nedostaje i to apstraktno izražavanje.

Pokušavam shvatiti što me to toliko "vratilo unatrag", osim financijski i još uvijek pomalo na dodir bolne noge, ne bi to smjelo ostaviti tolike posljedice. Pa opet, kako sam si i tu postavila očekivanje...ne bi smjelo. Zašto, kome, kako? Ako je ostavilo i ostavlja posljedice, zašto baš ne bi smjelo ostaviti tako dugo? Tko kaže?
Možda mi jednostavno treba malo duže nego što bi nekome drugome. Je li to toliko strašno da moram biti nezadovoljna sobom ako nisam već progurala kroz to? Znam da mnogi imaju i strašnijih problema...meni je moj maleni oduzeo samopouzdanja i dodao straha....tako je kako je. Mogu li to prihvatiti i onda s tim nekim razumijevanjem i prihvaćanjem ići dalje? A ne forsirati samu sebe nekakvim očekivanjima?

27.04.2024. u 12:21 • 5 Komentara • Print • #

petak, 26.01.2024.

slijetanje...

19.01. petak, u 7 i 20
Vozila sam se na posao, prvi puta u životu po snijegu i mećavi...prvih par kilometara prošlo je bez problema, lagano sam prolazila teža kretanja i zavoje, ispred mene se vozila neka limuzina oko 50 i pratila sam taj auto.

Iza jednog semafora kraj škole bilo je još nekoliko većih zavoja koje sam polakše prešla, slijedila je ravnica i jedan manji zavoj. Auto ispred mene je dosta odmaknuo pa sam i ja mislila da mogu voziti oko 50.
Manji zavoj koji naopačke visi, najednom gume napunjene snijegom i gubim kontrolu nad autom, odlazim u suprotnu traku i prema jarku...u panici i refleksu nagazim na kočnicu, zarotira me za 180 i slijećem s ceste...
vrijeme usporava...

udaram u jarak prednjim branikom, silina stezanja pojasa mi je izbila sav zrak iz pluća
nije lako ovo pisati jer i proživljavam to ponovo

udarila sam desnom nogom u plastiku kraj volana
hvatam dah, smirena sam, zovem 112, pokušavam objasniti gdje sam

pomaknem se na suvozačko sjedalo u nadi da ništa nije slomljeno jer znam da sam u šoku
zovem šeficu i muža

neka gospođa je stala i vidjela me u jarku, pita jesam dobro, govorim da jesam, ona odlazi i dolazi policija

čekam u kombiju, uvjerena da ne moram na hitnu...tek tad kreću bolovi
hitna, skupe još i nekog dedu koji se razbio pred bolnicom, a ja na nosilima i s ovratnikom čekam satima slikanje pa opet nalaze krvi...

i dolazi sestra, drmne mi slučajno kolica a ja od straha zaplačem. tek tu me slomilo...

tjedan dana sam na bolovanju, bolovi su dosta gadni ali podnošljivi...znajući da bi doslovno svaki drugi mogući scenarij bio pogubniji...nalet drugog vozila, betonski most s druge strane, slijetanje u jarak i prevrtanje da sam nastavila ravno... sve je dragi promislio i možda je ovo kočenje koje se ne radi na snijegu bolje sačuvalo glavu...

kako god...drago mi je da sam čitava
a strah od vožnje...

jučer sam sjela u drugi auto i malo vozila...morat ću još...
teško mi je ići nekuda, vraćati se doma je u redu
proći po tom mjestu će biti preteško, mogu ga zaobići, ali ja sam uvijek išla kroz i uz strah
i nemam puno vremena da to riješim

zato i pišem ovo, da provjetrim...
možda sam dobila lažnu sigurnost a još nisam super vozač...možda sam se povela za vozačem ispred mene koji je mogao imati i 4x4...kako god, skupa škola...i povratak strahu

mogu ja to, još jednom pregrmiti

dodajmo još i staru baku koja je umrla...i ova godina je krenula kako ne treba, no, što se tu može
ne gubim nadu i optimizam, sanjam ljepše dane i putovanja koja si sad nećemo moći priuštiti zbog troškova popravka...i nadam se da je baka tamo gdje treba biti, mirna i sigurna, grljena svom ljubavlju koja je ikad postojala.

Život je toliko krhak, kratak i prepun mora ljubavi i isto toliko boli, baš kao i onaj lotus iz mulja izrasta predivan cvijet...

26.01.2024. u 09:30 • 3 Komentara • Print • #

utorak, 23.01.2024.

volim ga, ali...

Ovo je priča o mnogim tuđim pričama, preko ponekoj mojoj prije ove sad...i za sve one koje su u njoj nađu prozvane.

Često smo ju sretali na našim planinarenjima, pomalo tužnu, prilično zatvorenu i nekako nesigurnu.
Imala je i onu uvijek sretnu stranu, nasmijanu i vedru, gotovo uvijek smo viđali samo tu stranu.
Beskrajno nas je zanimalo što se krije ispod tog predivnog sloja ljepote i vedrine. Osobe s tisuću interesa, dobrice kakve nema.

Malo po malo ispričala nam je svoju priču...koja nije naša da ju dijelim. Nije ni lagana. Ali, svodi se pomalo na ono...ja njega volim, ali...

...nema ali.
Iza tog ali, dolazi ono, nisam sretna. Nisam sretna s njim, sa svojom životnom situacijom, s kartama koje sam dobila. Znam i sama jako dobro koliko si je to teško priznati, onda kad ti je netko drag, kad ga voliš, kad želiš biti u tom odnosu. Osvijestiti da ti ne pruža ono što ti je potrebno i da ti ta osoba kao takva to nikada neće moći pružiti je možda i najbolniji mogući put.

Ne kažem ni da je baš uvijek moguće odabrati sreću prije odnosa. Ali, trebalo bi biti moguće, barem kad je taj odnos onaj koji smo same birale. Ponekad i ljubav treba sagledati racionalno i znati kad svirati kraj...

Čak i ako ima kolateralnih žrtava. Jer i oni će u jednom trenutku sigurno razumjeti da je bilo hrabro reći svoje želje, napraviti inventuru, vidjeti koliko i zašto ih ta druga osoba može ili ne može razumjeti i uvažiti...i otići ako se mora.

Nismo ni njoj sugerirali ništa, žao mi je što tuguje. I voli. Što god birala, biti će naša i čuvana i podržana.
Vjerujem da takvu mrežu u ovom svijetu trebamo graditi.
Samo to.

23.01.2024. u 11:51 • 3 Komentara • Print • #

<< Arhiva >>