Odavno nisam pisala...ne znam zašto zapravo, život je relativno miran pa valjda nisam imala potrebe za ispušnim ventilom. No eto, skupilo se sad malo tema, ovako pred kraj godine, kad malo rezimiramo.
Kolegi je umrla mama, pa je to nekako povuklo na temu, što bismo mi kada nas ne bude. Neki ne žele ni svijeće, drugi žele da ih se istrese u rijeku...ja...imam samo jednu molbu, da svira Imagine od Lenona. Nadam se da sam to dovoljno puta ponovila pred svojim bratom koji je dovoljno mlađi da bi trebao biti tu kad mene ne bude.
No, ono što me sad izulo iz cipela je tekst koji sam pročitala o demenciji, osobni, napisan tečno i iz duše...istinit ili ne, mene je baš sašio. Rasplakala sam se i zavapila, sve, samo to ne. Post je zapravo bio o ljubavi i tome kako slavimo prve korake, a nitko ne spominje one kasnije, teške.
Tata je uvijek govorio kako ti znanje nitko ne može uzeti. Oh, kako se prevario. Osjetila sam nakratko i na vlastitoj koži kako je to kad...tvoj um više nije tvoj. Trenutak koji te promijeni iz temelja, mene je srećom vratio neoštećenu. Možda i jaču i bolju, no itekako svjesnu da te život ponekad odneseeeeeeeeee....miljama daleko od doma. I tu ne možeš ništa, osim vjerovati.
Znam da su kojekakve rakčuge gadna stvar, da postoji bezbroj autoimunih gadnih bolesti, sve to...no, demencija mi se zaista čini kao nešto najstrašnije na svijetu. Polako zaboravljati tko si i što si, zaboravljati svoje najbliže, ostati u nekom trenutku u limbu i samo postojati... biti ljuštura osobe koja si bio nekada...povrijediti sve oko sebe, ne namjerno, no opet jednako duboko...
Pitam se, koji to dio nas ostaje vječan? I nakon što umremo? Jer nekako znam da postoji. Da li pamtimo sve, tko smo ikada bili jer vjerujem da i reinkarnacija postoji?
Što to izgubimo?
Možda je to kao uspon na planinu...samo dobijemo širu perspektivu.
Post je objavljen 22.12.2025. u 19:21 sati.