so far away...

nedjelja, 22.06.2025.

fotografija u krvi...

U našoj novoj radnoj sobi napokon stoji polica. Na njoj je tatina slika, svijeća i njegov stari zenit s dva objektiva. Najveća vrijednost koja postoji, komad nasljeđa.
Jedan poseban objektiv ima i adapter za naše nove fotiće...helios 44, objektiv koji je zbog svoje mane, odnosno posebnog zamućenja postao poznat i jako cijenjen.

Rođeni smo oboje na isti dan, dan fotografije. Još s dvije godine igrala sam se sa kutijicama od filmova, nosila to okolo, kao da sam znala što je to u meni.
Tata mi nije davao fotić u ruke, taj svoj zenit koji sad stoji na polici. To je valjda još jače potaknulo moju želju za tim. S nekih 17tak sam skupila novaca za kupiti prvi fotić, sama, taman prije maturalca.
Naravno, od svih struka odabrala sam grafički dizajn i fotografiju. Diplomirala na fotografiji.

I skroz od tad fotografija je nešto što se provlačilo kroz moj život. Nekad sam se više a nekad manje bavila njome. Ali nikada nije prestajala biti moja najveća ljubav.
I onda je došao on, moja druga polovica i napokon sam imala hrabrosti otvoriti obrt i krenuti to raditi.

Sada, sada nam klijenti govore kako smo skladni zajedno. Kako smo smireni i opušteni. Kako se vidi koliko volimo to što radimo. Kažu da su nam fotografije bajkovite i magične.
I sve to samo nam daje krila, volje i želje da još više radimo i uživamo u tome.

nedjelja, 15.06.2025.

baki...

Oduvijek sam željela biti kao ona; neovisna i samostalna, imala je posao kad su druge žene bile samo kućanice. Pričljiva i mudra, uvijek je znala ispričati baš pravu priču. Suvisla, jaka, uporna, još od malena, a imala je teško djetinjstvo. Do svoje devedeset i pete bila je potpuno bistra u glavi. Pomirena, pobožna. Sahranila je tri sina i čak ni to ju nije ubilo. Sretna jer sam upoznala muža, spremna umrijeti u bilo kojem trenutku jer njoj je bilo vrijeme...nije žalila ni za čim.

Bilo je i onih koji ju nisu voljeli. Bila im je preglasna, presamostalna, previše. No, bila je u potpunosti svoja, možda je baš to ono što ih je najviše smetalo. Ona nije živjela po tuđim pravilima, išla je kud je htjela i radila što je htjela. Naravno, u njenim moralnim okvirima koji su bili dosta strogi. Nisu mi jednom rekli da sam baš kao ona, kao da je to nešto loše ili negativno. Zvali su je svakakvim imenima. Nisam je baš najbolje poznavala, no...znala sam negdje duboko u sebi tko je.
Netko tko je utabao put. Netko tko je već kročio bosonog kroz teške šumske staze...netko tko je proplakao i isplakao rane. Netko tko je bio tu da nama bude lakše.

Jer svaka od nas prolazi taj put. Ako se tako odluči.
Svaka od nas mora birati hoće li biti pokorna i malena...ili odlučna i velika...
Hoće li hodati sama ili sa lošim društvom...
Hoće li je vidjeti ili će se zauvijek skrivati...
Hoće li posegnuti za svojim snovima, koliko god veliki i nemogući bili...ili ostati negdje gdje nije sretna...
I još stotinu odabira...

Ja znam što sam odabrala i nije bilo lako, no bilo je jedino ispravno.
A one, one koji ne znaju odabrati, koji nikada nisu znali, meni je žao. Meni je žao jer su tako duboko nesretni da moraju napadati one druge.

srijeda, 11.06.2025.

ti si pjesma moje duše...

ti si bol u srcu mom,
nemoj da ti tuge sruše
onaj sjaj u oku tvom....

ti si pjesma moje duše
ti si želja moga sna
i ne mogu još da shvatim
da bez tebe moram ja...


Nekada davno, još prije rata, svaku je nedjelju svirao radio i na njemu ovakve pjesme. Mama i tata bili su sretni i ja, još malena, zajedno s njima. Ili barem u to vjerujem. Tata je jako volio muziku, svirao je usnu harmoniku i gitaru...
Odavno nisam slušala nešto takvo, no sad svira ova pjesma.
Ne znam da li mi više nedostaje dok tugujem ili kad sam sretna. Mislim da još više kad sam sretna. Željela bih mu pokazati sve što radim, sve pozitivne komentare na moje fotografije, zajedničku nam ljubav.
Željela bih da je upoznao moju ljubav, mog muža, začas bi našli zajedničke teme.

Bio bi sretan do neba i natrag da sam pronašla njega, skrasila se tu uz rijeku, da nam ide dobro.
Da je brat našao curu i da je sretan.

Znam da nas odnekud gleda i prati svaki naš korak. Ali voljela bih da mogu podijeliti s njim ove trenutke.
Nedostaje mi njegov smijeh i pričanje viceva.
Silna ljubav prema životinjama i djeci.
Šetnje s njim u prirodi.

Sve što jesam, svaki gram mene, protkan je njime. I na tome mu hvala.
Odgojio me je u osobu koja zna voljeti, zna reći hvala i oprosti, zna biti beskrajno dobra prema svakome. Naučio me da mi znanje jedino nitko ne može uzeti.
Da učiš dok si živ.
I umreš pomalo blesav.
Da ništa ne odnosimo sa sobom, da ništa ne ostavljamo, osim ljubavi, osmjeha i uspomena.

Nedostaješ mi, i uvijek ćeš.
Nana

subota, 07.06.2025.

no winter lasts forever, no spring skips its turn...

Prošlo je dosta vremena u kojem sam bila...tužna, potištena, potpuno bezvoljna i nesretna. Bez nekog pravog razloga i povoda, jednostavno je došla depresija. Prišuljala se tiho i podmuklo, polako uvukla u svaku poru i napravila od mene hodajuću vreću tuge i jada. Ono što oni koji tako nešto nisu shvatili ne mogu razumjeti je koliko ti je uvjerljiva ta priča i slika koju stvoriš u glavi. I za tebe gotovo da i nema izlaza.
Ovaj puta je zaista trebalo i to da počnem uzimati lijekove da bih zaustavila to crnilo.
I doslovno prvi dan sam malo živnula. Prvi tjedan još malo više...a sad, nakon dva mjeseca sam napokon ona stara ja....sretna i puna života.

I onda ti se dogodi dan kad te prvo ujutro počaste kavom.
Onda dogovoriš besplatno kajakarenje u zamjenu za malo fotkanja.
Onda imaš mali sajam na kojem prodaš nešto nakita.
Onda ti se još jedna gospođa navrati koja želi nakit po mjeri.
Onda upoznaš instruktoricu joge koja radi online satove a baš si planirala upisati jogu. I termin ti paše.
Onda dogovoriš još neka planinarenja i fotkanja.

I pun si poleta i sretan do neba jer je napokon sve onako kako treba biti. Razigrano i rasplesano, jer život može biti predivan. Stvar je perspektive. Možeš imati potpuno istu situaciju i netko će na nju gledati kao na blagoslov, a netko drugi kao prokletstvo.

I gotovo da mi je drago da sam imala takav pad...jer je sada let još daleko ljepši. Znam cijeniti zdravlje i sunce i ljude oko sebe i to što sam sretna. Zato će i jedna samo moja narukvica na sebi imati ovaj citat, za podsjetnik...no winter lasts forever, no spring skips its turn...

<	lipanj, 2025					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv