Prošlo je dosta vremena u kojem sam bila...tužna, potištena, potpuno bezvoljna i nesretna. Bez nekog pravog razloga i povoda, jednostavno je došla depresija. Prišuljala se tiho i podmuklo, polako uvukla u svaku poru i napravila od mene hodajuću vreću tuge i jada. Ono što oni koji tako nešto nisu shvatili ne mogu razumjeti je koliko ti je uvjerljiva ta priča i slika koju stvoriš u glavi. I za tebe gotovo da i nema izlaza.
Ovaj puta je zaista trebalo i to da počnem uzimati lijekove da bih zaustavila to crnilo.
I doslovno prvi dan sam malo živnula. Prvi tjedan još malo više...a sad, nakon dva mjeseca sam napokon ona stara ja....sretna i puna života.
I onda ti se dogodi dan kad te prvo ujutro počaste kavom.
Onda dogovoriš besplatno kajakarenje u zamjenu za malo fotkanja.
Onda imaš mali sajam na kojem prodaš nešto nakita.
Onda ti se još jedna gospođa navrati koja želi nakit po mjeri.
Onda upoznaš instruktoricu joge koja radi online satove a baš si planirala upisati jogu. I termin ti paše.
Onda dogovoriš još neka planinarenja i fotkanja.
I pun si poleta i sretan do neba jer je napokon sve onako kako treba biti. Razigrano i rasplesano, jer život može biti predivan. Stvar je perspektive. Možeš imati potpuno istu situaciju i netko će na nju gledati kao na blagoslov, a netko drugi kao prokletstvo.
I gotovo da mi je drago da sam imala takav pad...jer je sada let još daleko ljepši. Znam cijeniti zdravlje i sunce i ljude oko sebe i to što sam sretna. Zato će i jedna samo moja narukvica na sebi imati ovaj citat, za podsjetnik...no winter lasts forever, no spring skips its turn...
Post je objavljen 07.06.2025. u 21:53 sati.