U našoj novoj radnoj sobi napokon stoji polica. Na njoj je tatina slika, svijeća i njegov stari zenit s dva objektiva. Najveća vrijednost koja postoji, komad nasljeđa.
Jedan poseban objektiv ima i adapter za naše nove fotiće...helios 44, objektiv koji je zbog svoje mane, odnosno posebnog zamućenja postao poznat i jako cijenjen.
Rođeni smo oboje na isti dan, dan fotografije. Još s dvije godine igrala sam se sa kutijicama od filmova, nosila to okolo, kao da sam znala što je to u meni.
Tata mi nije davao fotić u ruke, taj svoj zenit koji sad stoji na polici. To je valjda još jače potaknulo moju želju za tim. S nekih 17tak sam skupila novaca za kupiti prvi fotić, sama, taman prije maturalca.
Naravno, od svih struka odabrala sam grafički dizajn i fotografiju. Diplomirala na fotografiji.
I skroz od tad fotografija je nešto što se provlačilo kroz moj život. Nekad sam se više a nekad manje bavila njome. Ali nikada nije prestajala biti moja najveća ljubav.
I onda je došao on, moja druga polovica i napokon sam imala hrabrosti otvoriti obrt i krenuti to raditi.
Sada, sada nam klijenti govore kako smo skladni zajedno. Kako smo smireni i opušteni. Kako se vidi koliko volimo to što radimo. Kažu da su nam fotografije bajkovite i magične.
I sve to samo nam daje krila, volje i želje da još više radimo i uživamo u tome.
Post je objavljen 22.06.2025. u 10:01 sati.