Oduvijek sam željela biti kao ona; neovisna i samostalna, imala je posao kad su druge žene bile samo kućanice. Pričljiva i mudra, uvijek je znala ispričati baš pravu priču. Suvisla, jaka, uporna, još od malena, a imala je teško djetinjstvo. Do svoje devedeset i pete bila je potpuno bistra u glavi. Pomirena, pobožna. Sahranila je tri sina i čak ni to ju nije ubilo. Sretna jer sam upoznala muža, spremna umrijeti u bilo kojem trenutku jer njoj je bilo vrijeme...nije žalila ni za čim.
Bilo je i onih koji ju nisu voljeli. Bila im je preglasna, presamostalna, previše. No, bila je u potpunosti svoja, možda je baš to ono što ih je najviše smetalo. Ona nije živjela po tuđim pravilima, išla je kud je htjela i radila što je htjela. Naravno, u njenim moralnim okvirima koji su bili dosta strogi. Nisu mi jednom rekli da sam baš kao ona, kao da je to nešto loše ili negativno. Zvali su je svakakvim imenima. Nisam je baš najbolje poznavala, no...znala sam negdje duboko u sebi tko je.
Netko tko je utabao put. Netko tko je već kročio bosonog kroz teške šumske staze...netko tko je proplakao i isplakao rane. Netko tko je bio tu da nama bude lakše.
Jer svaka od nas prolazi taj put. Ako se tako odluči.
Svaka od nas mora birati hoće li biti pokorna i malena...ili odlučna i velika...
Hoće li hodati sama ili sa lošim društvom...
Hoće li je vidjeti ili će se zauvijek skrivati...
Hoće li posegnuti za svojim snovima, koliko god veliki i nemogući bili...ili ostati negdje gdje nije sretna...
I još stotinu odabira...
Ja znam što sam odabrala i nije bilo lako, no bilo je jedino ispravno.
A one, one koji ne znaju odabrati, koji nikada nisu znali, meni je žao. Meni je žao jer su tako duboko nesretni da moraju napadati one druge.
Post je objavljen 15.06.2025. u 09:12 sati.