ti si bol u srcu mom,
nemoj da ti tuge sruše
onaj sjaj u oku tvom....
ti si pjesma moje duše
ti si želja moga sna
i ne mogu još da shvatim
da bez tebe moram ja...
Nekada davno, još prije rata, svaku je nedjelju svirao radio i na njemu ovakve pjesme. Mama i tata bili su sretni i ja, još malena, zajedno s njima. Ili barem u to vjerujem. Tata je jako volio muziku, svirao je usnu harmoniku i gitaru...
Odavno nisam slušala nešto takvo, no sad svira ova pjesma.
Ne znam da li mi više nedostaje dok tugujem ili kad sam sretna. Mislim da još više kad sam sretna. Željela bih mu pokazati sve što radim, sve pozitivne komentare na moje fotografije, zajedničku nam ljubav.
Željela bih da je upoznao moju ljubav, mog muža, začas bi našli zajedničke teme.
Bio bi sretan do neba i natrag da sam pronašla njega, skrasila se tu uz rijeku, da nam ide dobro.
Da je brat našao curu i da je sretan.
Znam da nas odnekud gleda i prati svaki naš korak. Ali voljela bih da mogu podijeliti s njim ove trenutke.
Nedostaje mi njegov smijeh i pričanje viceva.
Silna ljubav prema životinjama i djeci.
Šetnje s njim u prirodi.
Sve što jesam, svaki gram mene, protkan je njime. I na tome mu hvala.
Odgojio me je u osobu koja zna voljeti, zna reći hvala i oprosti, zna biti beskrajno dobra prema svakome. Naučio me da mi znanje jedino nitko ne može uzeti.
Da učiš dok si živ.
I umreš pomalo blesav.
Da ništa ne odnosimo sa sobom, da ništa ne ostavljamo, osim ljubavi, osmjeha i uspomena.
Nedostaješ mi, i uvijek ćeš.
Nana
Post je objavljen 11.06.2025. u 20:22 sati.