Udaljena od blogerske svakodnevice,
odmaknuta od ritma koji me inače nosi,
zastala sam u tišini vlastitih razloga
i dopustila vremenu da odradi svoje...
vraćam se poput jutarnjeg svjetla
koje se ponovno probija kroz prozor
sa sobom donosim mir kojeg sam pronašla
obilazeći neke vrlo važne adrese
nastavljam tamo gdje sam stala...
sve što je čekalo,
dočekat će svoj red
sve što je zastalo,
opet će teći...
vraćam se sabrana i spremna
nazočna
u tišini koja ne traži objašnjenje,
u dahu koji se sam od sebe vraća
na početak
nazočna sam
dok vrijeme prolazi pored mene
kao rijeka koja je naučila
da ne mora sve odnijeti
stojim u ovom trenutku
bez želje da ga promijenim,
bez straha da će pobjeći
ruke su mi prazne,
ali srce puno prostora
nazočna sam
u treptaju svjetla na zidu,
u neizgovorenoj riječi
koja ipak postoji
ne bježim u jučer
i ne protežem se prema sutra
jer, jučer je prošlost
a sutra je neizvjesnost...
ovdje sam...opet s vama
živa,
cijela,
tiha,
malo snena
ali budna
i to je dovoljno...
slike: moje
|