Suzana i Alen su nam bili u Banja Luci i u Sarajevu od petka do nedjelje gdje su imali sastanke. U Sarajevu (ali privatno) od petka do nedjelje je bila i Martina Karol Kekelj naša povjerenica.

- petak 14.11. u 9:00 Velesajam (Game week), o/o Suza
* plesni nastup S1A

- subota 15.11. u 11:00 Jarun (maraton), o/o Ačkar

- subota 22.11. u 13:30 službeni ulaz Maksimirskog stadiona (Dinamo-Varaždin), o/o ????

- četvrtak 30.11. u 15:30 KD V.Lisinski (Savjet za nacionalne manjine RH), o/o Suza

- subota 6.12. u 13:45 službeni ulaz Maksimirskog stadiona (Dinamo-Hajduk), o/o ????

- petak 12.12. u 17:00 Ivanec (team building do nedjelje 14.12. u 20 sati), o/o Tinana

- subota 20.12. u 16:30 službeni ulaz Maksimirskog stadiona (Dinamo-Lokomotiva), o/o ????

STANICE

Zagrebačke mažoretkinje imaju profesionalne vrlo vrijedne komunikacijske stanice Kenwood i to tri komada. Uz njih imamo i dodanu opremu mikrofone koji se spajaju direktno na grlo čime se anulira okolna buka, slušalice za uši, punjače...

Uz to imamo i četiri male amaterske komunikacijske stanice.

POSTUPANJE U SLUČAJU POVREDE

U slučaju malenih ozljeda iz Skripte Osnova Anatomije i prevencije sportskih povreda trener iste mora sanirati, te o istima upozoriti roditelje, te upravu na prvom slijedećem Trenerskom kolegiju.

U slučaju većih ozljeda iz Skripte Osnova Anatomije i prevencije sportskih povreda trener mora postupiti po naputcima skripte (imobilizacija, prekid krvarenja, izolacija...), te hitno pozvati hitnu pomoć ili mažoretkinju odvesti u adekvatnu zdravstvenu ustanovu. Cijelo vrijeme trener mora biti sa mažoretkinjom (neovisno je li u zdravstvenu ustanovu odvezena hitnom pomoći ili ne), brinuti se o njoj i adekvatnoj zdravstvenoj njezi, a barem do dolaska roditelja. Ukoliko je potrebno trener će ostati sa mažoretkinjom i nakon dolaska roditelja.

Način postupanja:
1. Ustanoviti ozljedu i obaviti sve radnje prve pomoći
2. Pozvati hitnu pomoć ili mažoretkinju otpremiti u adekvatnu zdravstvenu ustanovu (ako je sigurno i bez posljedica to učiniti bez hitne pomoći).
3. Zdravstveno zbrinuti mažoretkinju.
4. Nazvati direktora Zagrebačkih mažoretkinja, a ako nije dostupan predstojnicu ureda ili neku drugu osobu iz uprave.
5. Nazvati roditelje, smiriti ih, detaljno im objasniti situaciju, dati im naputak što moraju sa sobom uzeti (liječničku iskaznicu, lijekove isl.), te gdje moraju doći.
6. Biti sa mažoretkinjom do dolaska roditelja, nekoga iz uprave, a po potrebi i duže.
7. Biti siguran da je mažoretkinja zbrinuta, te pod nadzorom roditelja ili osobe iz uprave.
8. Raspitivati se konstantno kako je mažoretkinja zbrinuta i mogu li Zagrebačke mažoretkinje još što učiniti.
Trener se mora najstrože pridržavati svih pravila zdravstvene prevencije iz Skripte Osnova Anatomije i prevencije sportskih povreda, a posebno one koje se odnose na nadoknađivanje tekućina, potrebe za isotoničkim napitcima, kalcijem i magnezijem, dostatnosti odmora i spavanja, prevencije sunčanice, spriječavanja trovanja hranom ili unošenja loših namirnica prilikom natjecanja, saniranja upaljenih ligamenata idr.

TRG BANA JELAČIĆA
Glavni je trg grada Zagreba. Današnje ime nosi od 1848. godine. Zagrepčanci ga skraćeno zovu još i Jelačićev trg, Jelačić plac, Trg ili Trgač ("jel ovaj tramvaj vozi na trg"). Tijekom povijesti zvao se Trg Republike (od 1947. do 1990.) i Harmica, od mađarskog harmincz jer se tu ubirala tridesetina, tj. postojala je mitnica na kojoj se ubirala daća. Po njoj se prolaz na sredini sjevernog dijela Trga odmah iza spomenika bana Jelačića koji vodi prema Dolcu zove se Harmica.

Trg se nije oduvijek nalazio u krugu grada, već je bio prazna poljana ispod zidina Gradeca i Kaptola, na kojoj su obitavali došljaci kojima je pristup gradu bio zabranjen. Širenjem grada na Ilicu i Staru Vlašku i Trg bana Jelačića je postao najužim dijelom grada.

Gradske vlasti su 1641. godine odredile da će se na mjestu Jelačić placa održavati sajmovi, a i danas se na Trgu više puta godišnje održavaju specijalizirani sajmovi (Kupujmo hrvatsko, Dani Zagorja na Trgu, Sajam zimnice, Markov Sajam...).

Današnje zgrade su nastajale od početka 19. stoljeća. Na njihovim fasadama su vidljivi različiti graditeljski stilovi od neostilova 19. stoljeća, bidermajera i secesije do moderne i postmoderne.

Jelačićevim trgom dominira kip bana Josipa Jelačića kipara Dominika Fernkorna, danas okrenut prema jugu. Kada je kip 1866. prvi put postavljen na trg, gledao je prema sjeveru. 1947. godine komunistički režim kip je uklonio, a 1990. kip je ceremonijalno vraćen na trg.

Na istočnoj strani trga nalazi se fontana koja je suvremena verzija Manduševca, iliti Mandušinog zdenca. Prema legendi, Zagreb je dobio ime od lijepe Manduši koja je, ZAGRABila vode iz tog zdenca, napojila vojsku koja je tuda prolazila, te se u nju zaljubio drevni ban koji je tu vojsku vodio i koji se zbog nje ovdje nastanio i ustanovio Zagreb. Danas živi predaja o Manduševcu kao zdencu sreće koji ispunjava želju za novčić.

Osim što se na Trgu bana Josipa Jelačića održavaju središnja društvena događanja, stanovnici se svakodnevno sastaju na za to najpoznatijim mjestima u gradu – “pod vurom” (kod javnog sata na zapadnoj strani Trga) ili “pod repom“ (kod spomenika banu Jalačiću).

KAJKATI
kaj = što
kajkavci = koji govore kajkavicu
kajkati, kajkarit = govoriti kajkavicu
kajgot = svašta
kajgotarije = svaštarije, što god

„Čuj daj naj kajkarit, nejde ti“ = Hajde nemoj pričat kajkavski, ne uspijevaš
„Ma to je baš kajgot“ = baš svašta
„Naj pripovedati kajgotarije“ = daj nemoj govoriti što god

ŠIZIKA
Šizika je bila minijaturna pizza koja je punjenje imala kao i miješana tj. capriccioza (šir, šunka, gljive, sos od rajčice), a bila je prelomljena i pečena kao calzone iliti štruca. Šizika je bila taman veličine sendviča, tj. dostatna za gablec u školi ili na poslu. A bila je i bitno praktičnija od pizze jer zbog zatvorenosti ništa nije ispadalo i ništa nije curilo, pa ste tijekom velikog odmora od 10 minuta stigli kupiti šiziku, te ju pojesti do povratka u razred. Šizike su se prodavale u školskim zdravljacima (tadašnjim kantinama), a moglo ih se kupiti i u pokojoj pekarnici, restoranu društvene prehrane ili trgovini.

Šizika je bila ultimativna sreća. Kako je bila najskuplja, bitno skuplja od svih ostalih jela zdravljaka (sendviča, tostova i toplih sendviča, hod-dogova, bureka…) tako je onaj tko je skupio lovu za šiziku bio predmet zavisti i standardnih „daj mi bezec“ (prijevod: molim te griz). Bezec se nije smio odbijati prijateljima, kolegama ili djevojkama, pa ste obično kupovali šiziku potajno, nabrzaka i u sebe je utovarili brzinom koje se ne bi postidio ni Chuck Norris.

Moja malenkost je povremeno (kad bi skupio lovu, iliti jednom u dva tjedna) uživao u šiziki zdravljaka Pedagoške škole (danas 5. gimnazija) koja je bila sustanar mog CUP-a (1. gimnazije) u današnjoj Mimari (u podrumu), a koji je bio predmet naših svakodnevnih posjećivanja za velikog odmora.

Zdravljaci su nosili naziv „zdrav“ što ih je trebalo odmaknuti od „nezdravih“ birceva (kafića) i bili su smješteni najčešće u školama. No, zdravljak zapravo nije imao baš ništa zdravo od ponude, tamo se kupovala brza i nezdrava hrana, nezdravi gazirani i umjetni sokovi, vrlo nezdravi slatkiši, a u njima se čak i pušilo.

SA EUROPSKOG PRVENSTVA U BARU - 5. dio

fotke: Željko Bakšaj Žac, službeni fotograf Zagrebačkih mažoretkinja








































...nastavak u idućem postu...