Sve kategorije po listama
01
ned
12/24
Nije za tebe
kintsukoroi.blog.hr
- Nije za tebe, nije i gotovo. Možeš ti bolje.
Dakako da mogu. Jasno je to ko dan.
Al' svaki božji puta kada to pomislim, vidim ga gdje stoji nakon operacije pored mog kreveta, s ogromnom lubenicom pod miškom. U bijeloj košulji koju je za tu priliku posudio od nećaka. Kako me čini čudesno zdravom i besmrtnom tako blesavo zaljubljen u mene, nepoznatu ženu koja je upravo operirana u Vinogradskoj bolnici i nalazi joj nisu dobri. Vidim nas kako onda šećemo gornjim gradom držeći se za ruke, dok me prisiljava da hodam, nije dobro predugo ležati, uzme te krevet. Vidim se i kako skidam sandale, vruća je ljetna noć, a mi se opijeni vraćamo iz kina. Ljubimo se, grlim ga, sve sa sandalama u ruci. Zlatne kopče, klackaju mu se kod uha, proizvodeći onaj dragi zvuk sudarajućih kamenčića. Vidim ga i na plaži dok skuplja svoje mokre dokumente, koje mu je odnio val.
Vidim ga kako lupka rukom u ritmu glazbe u restoranu uz Dunav, kako šarmira konobaricu prije nego li nam ova donese najfinije palačinke i kako voli kada se zajapurim i ljutim, ljubiti mi bore srdilice. Čujem se kako ga onda nekad molim da ne ide od mene. Kako klečim uplakana pored njegovih špičastih koljena i objašnjavam mu da se možda više nikada nećemo vidjeti. Jer rat će, vidiš li, i potresi i poplave, državni udari i tisuće plavih svjetala razlijevaju se kao Remarqueov grm malina zajedno s bukom grada i nikada ne znaš kada će se zatvoriti granice, a mi smo se našli, vidi, k vragu, našli smo se u baš neobičnom trenu, a nije lako naći nekoga s kime možeš maštati i zamišljati da ćete ostarjeti zajedno, mislim ono, ljudi se sretnu, ljudi zabljesnu jedni drugima u životima poput rijetkih kometa svakih tisuću godina, možda smo si baš suđeni, možda nam se podudaraju naravi, ajde shvati, ne budi inatljiva, ono što je bilo jučer, ostavi tamo u jučer, danas je novi dan, novo jutro, novi tmurni ljudi u tramvaju, voli Bog čovjeka svog, strpi se molim te još malo, znaš da te volim, u to nemoj nikada sumnjati, možeš se smijati koliko hoćeš, al tražio sam te cijeli svoj život.
Sve to vidim i čujem.
Sretnem danas dvoje ljudi iz prošlosti, na šetnici između dva naselja. Jedno je moje staro naselje, gdje sam se udala i rodila, učila dijete hodati i pišati, ostavljala muža, pa ga desetak godina poslije oplakivala i kupala njegovu mamu, svaki je dan podsjećajući na to tko sam.
Drugo je moje novo naselje, u kojem sam podstanar, u kojemu imam plave zvijezde, srebrne lamele, slike u nastajanju, i dvije papige lezbače koje non- stop nesu po deset jaja i vole se beskrajno takve iscpljene.
Pitaju me ljudi da otkud ja tu.
Pa eto me, smijem se. Idem od frendice, svaku nedjelju jedna kuha ručak.
- A mislio sam da si napokon našla nekog zagonđiju kojem ćeš kuhati, smije se on, smijem se ja, njoj se piša pa nas požuruje.
Samo da znaš, šapnem u sebi, samo da znaš. Al kažem, ma daj, što će mi to, napokon uživam, sama...Hodam po šetnici upijajući svjež zrak koji miriši na zimzelen i upaljene svijeće, u onoj svojoj crvenoj vunenoj haljini i čizmicama, šećem na toj istoj šetnici gdje sam prvi put šetala svog bebača , a koji će kroz koji dan navršiti trideset i jednu godinu i dobiti četvrtog sina, čovječe.
Jučer pečem vanilin kiflice, od milja prozvane vanilice, pa me ponovno miris ko plesnu haljinu zavrti u kuhinju od prije par godina, njezine prste kako ih oblikuju, pa kristalni podložak za njih na štiklu, pa mali A. koji sjedi pored pećnice i govori da bi tako trebali mirisati parfemi, pa jučer već veliki A. koji zaključuje kako ih treba jesti tople…pa te zavrti taj štaub u sva ona adventska doba, u sva ona iščekivanja nalik na plišanu mašnu sa zlatnim točkama.
Život je mandarina. I maćeha. I prebrižna majka. Život je veliki kotač koji se okreće i okreće...
Život je probisvijet, kurvin sin, varalica, najgori lopov i ljubičasta svijeća koja dogorijeva, a jedino što u njemu vrijedi jest voljeti ga više, voljeti ga životnije, životinjski otvorenije, voljeti ga poput voska na jagodici, strastvenije i bolnije, nego li on nas, ikada.
Svjetlo u blagdene
star-rose-bloger.blog.hr
Život je dar, stoga ga cijenite.
Ljubavi ima u izobilju, stoga je podijelite.
Entuzijazam je zarazan, stoga ga širite.
Ljubaznost je božanska, stoga je utjelovite.
Mir je jedini način, stoga ga prihvatite.
Zemlja je vaš dom, pa čuvajte nju.
Život je za sreću, stoga uživajte u njemu.
Svjelo imajte u srcu i širite osmijeh.
Nadu,
Mir,
Radost,
Ljubav,
ISUS
A sve nas podsjeća da živimo s onim važnim. I da sve ima i put i smjer...
Jer ako tako nije sve odlazi a pukotine ostavljaju trag. Ako se ne trudimo ne dajemo ljubavlju i pažnjom te drugim vrijednostima, čemu život. Svi smo tu u prolazu, zato taj prolaz treba ispuniti vrijedno da trag ostane upamtljiv. Zato ne zanemari bitno a pusti glupost jer ono bitno s entuzijazmom njeguj i širi. Ljubaznost se primjeti i za pravog zalijepi. A mir svakom treba zato kad ga imaš u sebi prenositi je lako a prepozna ga svatko. Zemlji će pomnožiti u veličini a djeli se radošću... ipak advent je i bližimo se Božiću. Budimo blagi, volimo i njegujemo život koliko je moguće. Zato budimo prenositelji sreće život je dar u ljubavi najveće.
Od trule šupe do vikendice
teutinaljubav.blog.hr
Kada smo kupili stan u Osijeku uz njega smo naslijedili i garažu, kako je to rekla bivša vlasnica. Radi se zapravo o drvenoj šupi, jednoj u nizu. Već na prvi pogled bilo je vidljivo da su sve u lošem stanju a na salonitnom je krovu brdo bršljana.S krova naše sam skinuo 6 do 7 lubika bršljana.
Moji strahovi su se obistinili kada sam unutra vidjeo da najlonska folija koja je bila pribijena ispod nosaća visi pola metra a iz trbuha cijedi kišnica. Na dodir sam osjetio u tendi granje bršljana. Pretpostavio sam da su u toj vodurini vjerojatno i drveni nosači dobrano truli. Kada sam uklonio tendu iz nje je visila šuma bršljana koji se uvukao među salonitne ploče na krovu. Drvena greda koje sam se najviše plašio potpuno je pretrunula i od nje su ostali samo krajevi. 
Svi dijelovi drvene konstrukcije koji su bili izloženi vodi potpuno su pretrunuli, a čitava lijeva strana šupe visila je u stranu petnaestak centimetara.
Nije bilo druge no uhvatiti se pravog posla. Sreća da sam imao dobre dvije grede koje sam postavio na pod. Na njih sam postavio upore da osiguram desnu stranu, a zatim sam zategama od konopa privukao lijevu stranu da ju vratim u okomicu. Nakon što sam napravio čitavu novu konstrukciju, umjesto salonita postavio sam limeni krov.
Drvene upornjake sam iskoristio kao nosaće za police. Između greda na podu ostao je prostor koji je trebalo popuniti i napraviti pod umjesto betonskog koji je bio u jako lošem stanju. I tu sam se snašao. Umjesto da skupo plačam odvoz salonita koji sam skinuo sa krova i njegovo skladištenje, jednostavno sam ga stucao i ugradio u podove na koje sam na kraju stavio pločice koje su nam ostale nakon uređenja stana. Sada imam vikendicu u koju smo smjestili sve što nam u kući nepotrebno zauazia prostor, moj alat, bicikle i masažnu fotelju u koju mi je uživanje sjesti i gledati vrt i našu kućicu u cvijeću.
Vrata sam lijepo sredio a iznad njih postavio limenu strehu da ih zaštitim od kiše.
U čitavom poslu imao sam nesebičnu i veliku podršku moje Drage. Posebno je njena pomoć dobro došla prilikom skidanja salonitnog krova i podizanja limenih ploča od pet metara za novi krov. Sam to nebih mogao učiniti. Hvala Ljubavi moja.
PRVA NEDJELJA DOŠAŠĆA
potok.blog.hr
Danas je počelo došašće ili advent.
U molitvi Oče naš na latinskom dio teksta glasi :"Adveniat regnum tuum" što znači "Dođi kraljevstvo tvoje", pa otuda i naziv ovog dijela crkvene godine.
Kršćanska duša bi trebala biti ispunjena čežnjom za dolaskom Božjeg kaljevstva po Kristu, koji se je pojavio u liku djeteta , postao sličan nama u svemu osim u grijehu.
Pozvani smo da mu u ovom vremenu "poravnamo staze", otvorimo svoja srca te u molitvi, odricanju od loših navika, prihvaćanju životnih križeva i dobrim djelima dočekamo dan istinskog slavlja, njegov rođendan BOŽIĆ..
Ne znamo kalendarski datum rođenja Isusa Krista ali znamo da se rodio i prošao svijetom čineći dobro, da je već od rođenja bio izložen nerazumijevanju, da za njega nije bilo mjesta u gostinjcu.
Mnogi pokušavaju odbaciti svaku patnju ali to je nemoguće. Najviše što možemo učiniti je pokušati sve što nam savjest dopušta a ostalo prepustit Bogu koji jedini zna što je za naše dobro,
Čista savjest i osjećaj Božje blizine je predokus raja i početak Kraljevstva već ovdje, na zemlji.
Pa bio nam sretan ovaj advent, pripravio nas za prijem Božića, za njegovo rođenje u srcima ljudi koji mu se otvore, a ključ je iznutra!
Igra
dvitririchi.blog.hr
Došla je s idejom da napišemo naša imena na papiriće i izvlačimo ih. Ukoliko bilo tko izvuče svoje ime, izvlačenje se ponavlja.
Ponavljali smo ne znam koliko puta, jer bi svaki puta netko izvukao sebe, odnosno svoje ime.
A stvar je u tome da svatko od nas treba nekome drugome kupiti poklončić za Božić, za simboličan dogovoreni iznos, i tako ga obradovati. Isključiti sebe, poklanjati (se) ukrug, drugome.
Nitko nikome ne smije reći koga je izvukao, kako bi ostali tajnoviti do samog Božića.
Ne znam otkud joj ta igra, ali mene je obradovala.
Imamo obvezujuće tajno iznenađenje jedni za druge.
A ja imam ideju za jednostavan borić za ovaj Božić, diy - naravno, skroz simple, but cute.
Ispod kojeg će biti pokloni najmilijih: sitni, ali bitni.
o
Želja
ffp2.blog.hr
Ipsi je htjela Božić na blogu, pa zašto joj ne ispuniti želju?
Sinoć smo gledali neku božićnu limunadu sa Lindsay Lohan.
Ništa posebno ali najvažnije od svega u ova inače podosta opterećujuća vremena, kada su i filmovi postali nepodnošljivi davež teških tema ili pak obični produženi video spotovi u kompjuterski animiranim krajolicima - film je imao početak, nekakvu kako tako smislenu, pa čak i zabavnu radnju i happy end.
Što više željeti od božićnog filma?
Meni je najvažnije da nema stotinu mrtvih, političkih zavrzlama, povijesnih ličnosti i kontroverznih priča o njima, zlostavljanih žena, djece i kućnih ljubaca ni kojekakvih sekaualnih perverzija.
Barem ne kad nakon pakiranja vrećica za adventski kalendar konačno sjednem na kauč i upalim televizor.
Filmić je bio zabavan čak i mojoj boljoj polovici, kojoj inače po ekranu moraju trčati lopovi, ubojice, nabijene puške i/ili pak neobrijani prastanovnici raznih krajeva Zemlje jedni drugima cijeli film čupaju srca, ubijaju žene i djecu, da bi se onda glavni junak svima svetio ili se pak kolju na neki drugi način.
Recept za božiçne limunade već sam objavljivala, no nikada ga nije dosta, pa zašto ga ne ponoviti (po sjećanju, tko bi sada to tražio po arhivi).
Dakle, potrebni sastojci su:
- 1 ženski primjerak, rodjen i odrastao u pripizdini blogu za ledjima, a koji je otišao davnih dana trbuhom za kruhom
- 1 aktualni partner, po mogućnosti zaručnik
- 1 stari partner, po mogućnosti nevidjen od dana kad je ženski glavni primjerak otišao prije 12 Bajrama
- obitelj (nije važno čija, tu je da pobudi osjećajčiće, grižnju savjesti zbog odlaska i da popuni prazninu izmedju scena glavnog ženskog primjerka sa dva muška
Začini (po želji):
- kućni ljubimac (pas, mačka, rijedje papiga ili krokodil)
- baba (nije važno čija, bitno da je lagano senilna pa izvodi i priča pizdarije ili pak ima tužnu priču o pokojnom djedu u rukavu)
- 1 specijalni primjerak braće nekog od 3 glavnih junaka (poželjan je neki oblik retardacije, no ne mora biti - dovoljna je lagana doza sociopatije ili najobičnije ucjene, jer je malo govance bilo u ormaru i čulo/vidjelo primjerak broj 1 u sceni sa starim primjerkom, pa prijeti to reći aktualnom zaručniku)
O radnji se nema što puno reći.
Ženski primjerak dolazi doma nakon dugo vremena i na fešti kod nekog od sporednih likova ili na božićnom sajmu sreće staru ljubav svog života a koju je zadnju put vidjela davnih dana kad je babo Atif otišao od njih.
Nakon susreta sve se vrti oko toga da ovi skrivaju da se poznaju ili se počnu ponovno družiti. Naravno da je i nova ljubav cijelo vrijeme tu, razlika je samo u tome da li su u pripizdinu došli skupa kao zaljubljeni par ili su se posvadjali pa je ona u vukojebinu otputovala sama a on se pojavio nešto kasnije.
Na kraju se ona mora odlučiti kako dalje.
Kraj je uglavnom predvidljiv i ovisan od toga kakav je na početku bio odnos sa novom ljubavi.
Ako je film počeo idilom sa novim partnerom, glavni ženski primjerak na kraju završava u pripizdini sa starom ljubavi, koju je ponovno otrkila i spoznala da ovo sa novim nije bilo to. Novi partner u medjuvremeu se spretljao sa nesudjenom šogoricom ili susjedom i svi sretni i veseli se grle na kraju i žele jedni drugima sve najbolje za Božić.
Ako je film počeo svadjom sa novim partnerom, glavni ženski primjerak na kraju završava u vukojebini u zagrljaju s njim, koji se jadan skoro ubio takmičući se u nekim lambrdžekovskim božićnim varijantama lokalnog hrkljuša a sve kako bi dokazao ženskom primjerku koliko mu znači. Stari partner u medjuvremeu se spretljao sa sestrom novog primjerka, koja je sve skupa htjela iznenaditi i svi sretni i veseli se grle na kraju i žele jedni drugima sve najbolje za Božić.
***The (happy)end***
Blagovijest...
dinajina-sjecanja.blog.hr
chelli
Sandro Botichelli...
arkanđeo Gabrijel navijestio je Mariji bezgrešno začeće
Sina Božjega po Duhu Svetome. Dogodilo se to
u Nazaretu,.'Marija je prihvatila Božji naum riječima:
'Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj!' .
Na trgovima svijeta su upaljene prve sviječe,
u obiteljskm hramu na vjencima Došašća.
u našem na dragom nam svijećnjaku
U plamenu prve svijeće vjera i nada,
druga mir, treća radost, četvrta
ljubav.
Zakoračili smo u vrijeme ostvarenja
blagovijesti, anđeli nam mašu s
okićanih jelki, bude sjećanja
na vrijeme minulih radosti.
Dijana Jelčić
Vodenjak i Ovan
ljubavjejednostavnoljubav.blog.hr
Ne vjerujem onome što piše u horoskopima. Teško da milijuni ljudi rođeni u istom znaku imaju toliko zajedničkih osobina. Moj zakoniti vjeruje. Po njemu, Ovnovi su katastrofa, a Vodenjaci posebni u svakom pogledu. Ono što on pripisuje horoskopskim znakovima, ja zovem karakternim osobinama.
****
Bez obzira na zvanje, znanje i zanimanje, u roditeljstvu, svi smo samouki.
Nema ustaljenog obrasca po kojem bi mogli postupati. Ako i ima, svatko od nas, jedan je mali svemir, tako da nikakvi obrasci ne dolaze u obzir. Možemo učiti, slušati preporuke, ali svako dijete traži drugačiji odgojni pristup. Na kraju, kad odrastu, naučimo i zašto.
Ako su mi nekad znale(što je normalno) zamjeriti na upornosti i dosljednosti, danas, kad su roditelji, razumiju. Jedna više (njezini su odrasli), druga manje. Još uči.
Koliko sam ja bila dosljedna, toliko je moj Vodenjak bio popustljiv. Često mi je govorio da sam tipični primjer tvrdoglavog Ovna. Nisam mu davala za pravo. Ono što je njemu bila tvrdoglavost, meni je bila dosljednost i upornost. Tek kad sam mu rekla kako su i Vodenjaci”svojih penez vredni”, pristajao je na kompromise.
Usklađivanje tvrdoglavosti i popustljivosti, nije uvijek bilo lako, ni jednostavno. Važno je da smo se, na zadovoljstvo djece, našli na sredini.
Dan po dan, djeca su odrasla.
Moram priznati da sam jedna od onih koja se borila sa “sindromom praznog gnijezda”.
Moj genijalac to je zvao- posesivnost. Kad sam ja u pitanju bila, bio je prepun “epiteta”. Kad su njemu za nedjeljnim ručkom bile suzne oči, alergija je bila kriva.
“Posesivnost i alergije”, rješavali smo subotnjim, ili nedjeljnim ručkovima. Ovisno o tome kad sam slobodna bila. Kad sam radila, drugi roditelji pripremali su ručkove.
Vuk je bio sit, a sve ovce na broju. Što se roditelja tiče.
Moram priznati da se nikad nisam pitala je li to u redu? Uvijek sam mislila da je njima tako laške. S djecom u šetnju, na kavu ,pa onda roditeljima na ručak.
Svaki roditelj, svom djetetu želi pružiti“više”, nego što je on imao. Trajalo je to dosta dugo. Jednog dana, mudri Vodenjak imao je nešto za reći.
Što sam sad krivo činila?
Kaže on meni da je vrijeme da djeci damo malo prostora. Da imaju svoje vikende. Pitao me, zamislite, imam li možda osjećaj da sam, naravno, uz posesivnost, sad već i dosadna!? Nije govorio u množini. Vodenjaci nikad, nizašto nisu krivi.
Ne moram pričati kako sam povrijeđena bila. Dok je trajala “tiha meša”, malo sam razmišljala. Došla sam do zaključka da se moj emotivac toga sam nije sjetio. Bila sam u pravu. Jedva je priznao kako su mu djeca diskretno rekla da bi htjeli imati svoje vikende. Vikende, kad će oni nas na ručkove zvati.
Imala sam tisuću razloga zašto ne, a on opet tisuću zato. Na kraju, iznerviran, rekao mi je da oko toga nema rasprave. Djeca su u pravu. Došlo je vrijeme da malo zamijenimo uloge.
****
Uvijek se rado sjetim prvog ručka kod svake kćeri. Gledala sam kako nas s ljubavlju i ponosom dočekuju. Moj Vodenjak šepurio se kao paun. Ja sam opet, po tko zna koji put, stresla pokislo perje.
Jesam li bila posesivna? Možda i jesam!?
Jesam li genijalcu priznala da je u pravu? Naravno da nisam.
Osobno i Paranormalno
aniram.blog.hr
- Mamaaaaaa, znaš šta ja želim od djeda Božićnjaka?
- Šta?
- Ajfooooon!
- Ma daj, a šta ti je to ajfooon?
- To ti je mobitel, ali praaaavi!!!
Da, zna mama da je praaavi, i mama ga isto potajno želi, ali ne vjeruje u djeda Božićnjaka, i to s djedom sam isto propustila, ne zanima malu ni tko je ni što je taj, dobar je sve dok darove nosi i tako to uglavnom funkcionira u tom svijetu gdje i četverogodišnjaci u vrtiću dijele svoje mokre snove o ajfonu, inače ne bi ova moja znala sve te key words o djedu Božićnjaku i gadžeteriji. Sve je to ona mala njena nova prijateljica iz vrtića zakuhala!
Mimo vrtića imamo i parkić. U parkić u ovo doba godine dolaze uglavnom roditelj koji zadrto vjeruju u friški zrak i kretanje, jer vani je toliko ogavno da samo oni koji vjeruju kako između čestica crnog gradskog smoga zabijenih ispod crnih gradskih oblaka ima nešto malo zdravoga kisika, pa izvode svoje potomke da se tu malo rastrče. E, ti isti roditelji jako paze da njihovoj djeci mobiteli ni u ludilu ne dođu u ruke. Nešta kao amiši visokorazvijenoga tehnološkoga svijeta. Mi smo malo zbunjeni između tih krajnosti roditeljske strogosti, čini mi se da sam ja malo svjesnija ovisnosti naših odraslih mozaka o tim džepnim demonima, sasvim sigurno sam ja, ja, ja, pa ja ta koja se oko toga više brinem, gospon muš se budistički osvješteno odlučio ne brinuti previše u životu. Mi smo, eto, odrasli u dimu cigareta jer su naši roditelji zajedno s bakama i djedovima stalno ih cuclali, naša djeca odrastaju u nevidljivom dimu lebdećih, šarenih i zavodljivih informacija, život je između ostalog vječna ovisnost u svoj svojoj kratkoći postojanja i to nam je tako.
Inače, počeo je taj advent, okitili su nam urbani okoliš u zavodljiva svjetla, tko zna gdje je nestala nevidljiva energija Nikole Tesle i vrrti li se u grobu brzinom bržom od brzine svjetlosti kao najbrža turbina u svemiru, za oko su mi zapele neke rečenice koje govore da svaka naša misao i svaki osjećaj i sve što smo ikada rekli i učinili ostaje u svemiru i radi neki svoj trag, sjećam se da sam učila kako naš ego najveć od svega želi biti neuništiv i ostaviti svoj trag, ili je to ego, ili je samo ona biološka potreba za zapišavanjem teritorija, sve je to tako neodvojivo premreženo i eto tako se otprilike gubim dok skrolam po naslovima odabranim od umjetne inteligencije samo za mene, ni Đelo Hadžiselimović ne bi mogao bolje. Uglavnom, počeo je taj advent, sve šljašti i majka s djetetom mora podijeliti jednu fritulu koliko je to šljaštenje ustvari skupo (još jedan komadičak jednog naslova), alooo, ne privlače vas oni sjajem bogatstva da bi vas besplatno hranili, ne klikam na naslove gdje mame dijele fritulu s djetetom, ne klikam na naslove općenito, sasvim sam uklopljena u površnost današnjice.
A i tko bi stigao pročitati sve te naslove ako bi otvarao sve te sadržaje?
Inače, danas kitimo bor, dijete poželjelo, a nešto će radit, barem neko vrijeme neće cvilit za crtićima i dosadnoooooo mi jeeee, za Božić ionako ne bi trebali biti ovdje, pa neka nama malo sjaja dok smo još tu, sjećam se kad je moj otac osamdesetih otkrio kako Nijemci daju svojoj djeci neki adventski kalendar dizajniran tako da svaki dan smiju otvorit po jednu čokoladicu i tako ih treniraju disciplini i kako mu je to bilo genijalno, mi nemamo discipline, mi se gušimo u svakodnevnim poklonima i šarenim celofanima, osim da, ipak, čokoladica se smije samo nakon ručka u kojem se pojeo pristojan dio zelenjave, eto, nismo najgori, a to je najdraža utjeha luzerima širom planete, neka i nas u klubu.
I da, crni petak pao je upravo na dan bivše republike i o tome mi se imalo štošta za reć, ali, eto, pijesak slobodnog vremena je iscurio, kititi se mora.
30
sub
11/24
Tajlandska džungla (VIDEO)
goransafarek.blog.hr
Predivni Khao Sok, nacionalni park u Tajlandu s džunglom, divljim rijekama, majmunima...
Doživjeti stotu
ffp2.blog.hr
On: Šta ćemo danas, idemo na bazen ili se prošetati?
Ona: Idemo u šetnju a onda ti možeš na bazen a ja iden peći onu teletinu.
On: Jebala te teletina!
Ona: Pa ti si je kupio. A to se mora peći polako.
On: A ne možeš to ispeći neki drugi dan?
Ona: Tad imam još manje vremena.
On: Nije stvar u teletini, nego ti hoćeš na miru pogledati koju epizodu one doktorske serije.
Ona: Normalno. Inače mi ne gine neartikulirano urlanje tamo nekih viginga i slične bagre.
On: Nisu vikinzi nego stari Slaveni.
Ona: Kako god, stoka nedojebana. Koda mi čavle u glavu zabija kad to gledaš.
On: Mogu ja gledati i nogomet za promjenu.
Ona: Znaš kako je Tajo govoril o tebi i tvojem filmskom izboru?
On: Da njegovom zetu nije film ako u prvih deset minuta nema 200 mrtvih?
Ona: Čak je malo i pretjerao u tvoju korist.
Nego, jučer sam gledala neki dokumentarni film o tome kako doživjeti stotu.
On: Očito se informiraš kako da me zajebavaš još 40ak godina.
Ona: Jebeš to, da i doživiš stotu, 50 godina od toga si bio stariji od pedeset. Da je to doživjet stotu a od toga 50 godina imati 39, pa ajde.
On: I šta kažu, kako postati stari bambinito koji zadnjih 10 godina ne zna tko je ni šta je ni zašto mu gradonačelnik nosi buket cvijeća i tortu sa 100 svjećica dok ih slika fotograf lokalnih novina za rubriku Zanimljivosti?
Ona: Pa na kraju su nerado priznali da je najvažnije imati love. Za to nisu trebali skupu studiju, mogli su mene pitat, isto bi im rekla.
On: Znači ništa od onog nije u šoldima sve i najlipše stvari u životu su džabe?
Ona: Sve kao, bitno je jesti ovo, izbjegavati ono, baviti se ovim ili onim. Dobro je recimo igrati tenis, to statistički produžava život za 7 godina.
On: Tenis?
Ona: Da. Ali fora je u tome da oni naprave statistiku medju stogodišnjacima i onda ispadne da ih je puno igralo tenis.
On: Ali nema svatko love za bavljenje tenisom?
Ona: Pa u tome je caka. Tko ima love i vremena za tenis, taj ima love i za bolju zdravstvenu njegu, terpeute, kvalitetnu hranu. Ne razmišlja danima kako skupiti pare za kupiti novu veš mašinu kad se stara pokvari. Na kraju ne živi od duže radi tenisa nego radi para.
On: A baš si prava keš pička!
Ona: E da barem. Onda bi si mogla kupiti novu nogu a ne ovu razjebanu, sa 16 ožiljaka, koja se neda savit kako treba.
On: Bolje ispuni više te formulara za rehabilitaciju, nego šta tu opet kukaš.
Ona: Tamo će me onda rastezati 4 fizioterapeuta a ne samo ova moja Sonja radi koje sad pijem ibuprofene.
On: Znaš kako se kaže: Übung macht den Meister!
Ona: Poštedi me tih švapskih pizdarija i odi bolje uplati loto.
On: Pa kad dobijemo onda safari, zbogom žohari!
Ona: U životu sam bila i rahmetli babo Atif i Ibro Dirka i Pišonja i Žuga i Fikreta a nikad guzonjin sin ali otkako traje ova jebada sa nogom još sam samo Gigo Bosnić.
On: Kad ti počneš punit kalibar 155 to će biti pičkin dim prema svinjariji koju je Gigo izveo.
Ona: A sve jer nije ušla ona trica protiv KK Alhosa.
Bilo je to zlatno doba našeg basketa
Rusi poslaše u Sibir pet-šest trenera
A mi se kladili jesu l rolinzi
Bolji kod Gige il kod Delibašića
23-eg maja protiv KK "Alhosa"
Došli da ga vide ljudi malo važniji
Al Gigo je svu noć sa rajom ružio
Toga dana nije bio najprecizniji
***
I tako malo rada, a puno talenta
Malo povrede, a malo "Vecchia"
Tek osvanu Gigo tog aprila kraj haubice
Konačno je imao cijeli grad ispod sebe
Za sve dosuđene korake
Za sve sudijske nepravde
Za sve promašene zicere
Za sve što ga nisu voljele
Za Kosevo, za Vratnik, Maltu, za čitav svijet
Gigo Bosnić puni sad Kalibar 155
...
sewen.blog.hr
Ja mislin da je umrit skroz lako,
Zatvoriš oči i slušaš dok se ne umoriš.
Mene će samo zamantat i leć ću ka svako,
I ćer će mi reć, stari pa ti goriš...
Strest ću se tu večer i trajat će do zore,
A onda će se naglo popravit moje stanje.
Otić ću da ne vide i sist malo uz more,
Da mu rečen da ću ga viđat sve manje.
I kad prođe neko vrime, doć će moje vrime,
Svi smo na kraju nekako zadovoljni i sami!
I neću se sitit ko mi to zaziva ime,
Samo ću otić u svitlost koja me mami.
Tumač osjećanja...
dinajina-sjecanja.blog.hr
Tin Ujević
HYMNODIA TO MOU SOMATI- pjesma mom tijelu
O moje tijelo! U tebi otkrih iskonsko trojstvo:
tvoju visinu, dužinu i širinu,
u tebi nađoh duh i dušu, moje svojstvo, mojstvo,
i u dnu njega nespokojstvo vječito, virovitu dubinu.
To što spaja te tri crte znači: Vrijeme,
četvrtu od protega u kojima se život kreće,
i jadnu zbilju stvaranja: ljudsko sjeme
po kojem porod i bivanje uvijek postaje veće.
O moje tijelo! I ti si čestica eterskoga mesa,
a tvoja građa predstavlja čudesnu zgradu kosti;
ne slavim te — no u tebi su i zvijezde i nebesa,
prah zemlje, sjaj sunca; sav život, pun i prosti.
Volim zvuk dana, kazivanje ruža,
tvoju blizinu i govor naših tijela.
Tijelo je tumač osjećanja,
oči odaju zov srca,
koža pamti,
usne cjelovima bude svijest.
Dlanovi puni sjećanja,
čuvaju nevinost
prvih milovanja, tajne suza,
na njima su obrisi uspomena.
Na rondou zabluda, na stazi odustajanja,
umjesto tvoje poezije i mojih mudrovanja
svijest uranja u tajne renesansnih i baroknih
ljepota, tijelo manirizmom povezuje jučer i sutra,
a danas se osmjehuje svitanju u kojem se budimo.
Dijana Jelčić
Ali blago je na dnu
kintsukoroi.blog.hr
Stara kutija s nakitom.
Od obje bake ponešto.
Ružičasta otkrhnuta staklena malina, na bijeloj vunici, meni najdraža.
Nekada se znala šepuriti i vani, na silver boru. Pa po njoj snijeg poput šlaga.
Kao i staklena zlatna trubica sa zarolanim notnim crtovljem, ma prekrasna minijatura.
Pozlata se ogulila, ostala je nježna melodija sjećanja . Intuitivna, bakina, ona koja grli.
Šećerni bomboni,crveni, zeleni i bijeli, umotani u svilen papir, s bijelim heklanim koncem.
Stari minijaturni licitari u obliku potkove i kućice. Pomalo napuhnuti, ali lijepi.
Bucmasti dimnjačari sa svojim lojtrama, četkama i svinjicama.
Staklene, nekada srebrne kuglice, u kojima smo godinama ogledali svoja smiješna izobličena lica.
Sada se, ne više zbog njihove ljepote, već više zbog sto godina očuvane dragosti,
i dalje čuvaju skrbno omotane pamukom. Zbog svih odraza koje pamte.
Zvijezda za vrh, sa dvije staklene ptičice koje se ljube svim svojim raščupanim perima.
Nekad mi se činilo da im čujem pjev. Sad su samo raščupane.
Vilinska kosa, tisuću puta pažljivo slagana, presavijana, da se lakše svake godine raščešljava.
Godine su tu i godine uspomena, miline zajedničkih, raščešljanih trenutaka.
Najdraže mi je uvijek sve ono na dnu kutije, kad među starim iglicama, pronađem zalutalu grančicu cimeta, osušenu koru naranče, otpalu zvjezdicu anisa, zaboravljenu, izgužvanu mašnu.
Drvene figurice kojima su pootpadale ručice, oči, dio sanjki.
Ko preživjeli vojnici prošlih vremena. Sakati i nasmiješeni, i dalje smiju mi se sa dna kutije.
Tu smo, nismo bačeni. Ne još. Na nas se još računa.
Kao kutija s nikome potrebnim blagom.
Pozlaćeni češeri i orasi, požutjele čestitke, male ceduljice s imenima,
porukama iz onog nekog vremena kada smo si još poklanjali riječi.
Na pola dogorijele adventske svijeće, ljubičaste, crvene ili zlatne.
Slamica. Osušen rogač.
Svako dno ima tih nerado bacanih otpadaka i ožiljaka.
Podsjetnik na preživljavanje. Na život unatoč. Zbog svih obećanja.
Mirisa nepobjedive nade unatoč dogorijelosti.
Nekada mi je doista baš onako, čudno,
što ti i ja
nikada
nećemo imati svoju kutiju s nakitom.
Stare, istrošene i blijede uspomene.
Zato će me svaka tvoja tužna uspomena na izlizanu mašnu, skinutu pozlatu,
svaki tvoj osakaćen snjegović na dnu tvoje kutije s blagom,
snažnije zaboljeti nego li svaki moj osakaćen snjegović.
( tko zna što bi radili da se ikada sretnu...ne smij se...)
Zaboljet će me jer bih htjela da imamo to zajedničko dno.
( teško je biti tamo sam, znaš....sa svim tim stvarima koje treba baciti...)
Zapeći će me prstima koji nisu doticali tvoje davne sanje.
Zaboljet će me zbog vilinske kose koju si zapetljao negdje na polovici svake nade.
Zažalit ću i proklinjati što nisam bila strasna crvena jabučica u tvojim rukama,
ona koja nikada ne miruje na najvišoj grani,
rastužit ću se zato što nisi bio crtovlje mojoj trubici tamo nekada davno,
kada se još nisam ni znala niti mogla prestati smijati.
Kao neugasla blagdanska lučica.
Dno bilo čije kutije uvijek će me više zabrinuti nego li svako moje dno.
- Statistika
Zadnja 24h
6 kreiranih blogova
148 postova
383 komentara
170 logiranih korisnika
Trenutno
3 blogera piše komentar
15 blogera piše post
- Blog.hr