Zmayski z Brega landra naokolo
| < | listopad, 2009 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
Svibanj 2013 (1)
Kolovoz 2012 (10)
Srpanj 2012 (1)
Lipanj 2012 (12)
Travanj 2012 (8)
Ožujak 2012 (15)
Veljača 2012 (1)
Studeni 2011 (7)
Rujan 2011 (36)
Kolovoz 2011 (31)
Srpanj 2011 (49)
Lipanj 2011 (8)
Travanj 2011 (52)
Ožujak 2011 (35)
Veljača 2011 (6)
Prosinac 2010 (6)
Studeni 2010 (85)
Listopad 2010 (50)
Rujan 2010 (38)
Kolovoz 2010 (83)
Srpanj 2010 (193)
Svibanj 2010 (24)
Travanj 2010 (19)
Ožujak 2010 (3)
Studeni 2009 (42)
Listopad 2009 (28)
Rujan 2009 (14)
Kolovoz 2009 (41)
Srpanj 2009 (10)
Lipanj 2009 (2)
Svibanj 2009 (25)
O čemu priča ovaj blog?
O tome kako Zmayski od Brega jezdi na Teni
po šumama i gorama, cestama i stazama!
Tena: Tenerus Superbus Maximus
a.k.a. Yamaha XTZ 750 Super Ténéré
O tome kako Zmayski od Brega jezdi na Teni
po šumama i gorama, cestama i stazama!
Tena: Tenerus Superbus Maximus
a.k.a. Yamaha XTZ 750 Super Ténéré
28.10.2009., srijeda
Mapa puta
Vrijeme: Svježe i sunčano. Mirno, bez vjetra. Suho.Ceste: uglavnom dobre, lokalne i regionalne, autoput. Asfalt. Ukupno pređeni put: 558 km |
Blizu "Trešnjevačke Šagovine"
Nakon Požege, u Brestovcu zastajem da provjerim put na mapi - želim ići cestom preko Bučja i Španovice, kroz legendarne Kusonje. Kome ime zvuči poznato ali se baš ne sjeća; tamo su masakrirani naši dečki zarobljeni u akciji oslobađanja tog kraja, a nekoliko godina kasnije prilikom komemoracije i polaganja vijenaca od podmetnute mine još nekoliko. Ali, da ne padam u sevdah; palima slava a nama preostalima radost i zadovoljstvo vožnje kroz ovaj lijepi kraj. Ionako nikad nisam vidio veliku razliku između onih koji su poginuli i nas koji smo preživjeli...Cesta je odlična; lagano zavojita, vodi kroz šumovit kraj, vrlo blagih uspona i padova, prilično pregledna i dobro održavana. Zadovoljstvo je prebacivati motor iz jednog zavoja u drugi i voziti brzo znajući da te ne čeka neko iznenađenje ispred. Neko je pred dosta vremena hvalio ovu cestu na news-ima pa još odonda vrebam priliku da se zaputim njome. E, da; zašto „Trešnjevačka Šagovina“? Ovo je bilo ratište mog bivšeg polu-prijatelja (kako se sam volio nazivati), a kako je sam s Ćere tako je Cerničku & Mašićku Šagovinu iz štosa nazivao – Trešnjevačkom! Večer već ozbiljno pada i jasno mi je da mi valja odustati od namjeravane skitnje lokalnim cestama preko Daruvara i Bjelovara - morati ću to ostaviti za koju drugu priliku. Od Lipika prema Novskoj idem cestom preko Korita i Baira - cesta je gotovo podjednako dobra i zanimljiva kao i ona preko Bučja - no ipak je kraj naseljeniji. Dolazim do autoceste i oblačim još i windstoper ispod zimske jakne; temperatura pada ispod 10°C pa na 140 km/h nije neki gušt osjećati propuh. Palim za Zagreb - dosta je bilo avantura i skitnje za jedan dan... |
Krndija, Papuk i Psunj
Od Osijeka krećem na jugozapad do Našica. Tu započinje "zanimljiv" dio pri povratku; zavojite ceste preko bregova Krndije i Ravne gore, podno Papuka, pa preko Psunja. I stvarno; cesta je lijepa, zavojita, dobro položena - i zatvorena! Kod Kutjeva sve tjeraju desno, ali ja se ne dam; razgovaram s jednim cestarom koji mi kaže da asfaltiraju, stavljaju dva sloja, no možda bi ja s motorom i mogao proći. Hajde, rekoh, da probam. Nastavljam dalje i nakon kojih dvadesetak kilometara dolazim do betonske baze - cesta je zatvorena ne samo znakom već i trakom! Ne tangam je pol posto; podižem traku, šljakeri viču, ja im mašem na pozdrav i palim dalje!Uskoro dolazim do strojeva i valjaka koji poravnavaju i nabijaju vruć asfalt, a pred njima stroj koji sipa asfalt - u punoj širini ceste! S obje strane mu tek dvadesetak cm široka bankina, meki tucanik. Ma mogu ja to; mješavina tucanika i rahlog, nenabijenog asfalta, šljakeri domahuju i viču, provlačim se tih uz stroj, s ljeve strane padina od par metara - gubim ravnotežu, hvatam se za stroj, naguravam se, provlačim Tenu između dvije šipke betonskog željeza, i na jedvite jade probijam se pred stroj. Palim malo naprijed, zastajem, ruke mi drhte - gume na Teni su pune svježeg asfalta, sve se pitam hoću li ovu tvrdoglavost platiti novim gumama (a uzeo sam nove Dunlopice prije par mjeseci!) ili čak i padom zbog neprijanjanja guma za cestu. Krećem većom brzinom, pokušavam se asfalta riješiti centrifugom - slušam kako grumenje lupa po blatobranima i gledam ga kako odljeće s prednjeg kotača daleko naprijed. Valja mi s vremena na vrijeme napraviti nešto ovako bedasto - te me stvari podsjećaju da sam ja zapravo glup tip. Onda to zapamtim (na neko vrijeme) i kad uletim u nezgodnu situaciju sjetim se kako bi pametan čovjek s lakoćom skrenuo na dozvoljenu cestu, a ja moram ulagati puno truda i hrabrosti, pa se uz obilnu dozu sreće možda i izvući bez plaćanja strašne cijene. |
Osijek neće nikada biti Ocek
Ulazim u Osijek i malo se skićem centrom. Valja mi predahnuti - zapravo nisam zastao na duže od dvije-tri minute otkako sam krenuo - a i gladan sam ko' vuk! Parkiram uz gradsku tržnicu u Radićevoj; tu je pizzerija As gdje sam jednom dobro klopao. I sad imaju fakat dobru pizzu - a čujem i da im je mesina više nego OK. Preporučam."X" marks the spot. Bilo bi baš zgodno malo zastati, prošetati Korzom i uz Dravu, sjesti negdje na sunce i pojesti kakvu ukusnu slasticu - miran je i sunčan dan, bez vjetra, idealan za opuštanje i škicanje komada - ali cesta zove! Dan je kratak a sjediti negdje može se i navečer. Izlazim iz grada i nailazim na OMV-ovu benzinsku; rekoh, ajde da Tenu počastim 100 oktanskom bengom; to još nije srkala. Nije ona izbirljiva; 95 ili 98 - isto joj je. Kakva je, vjerujem da bi se zadovoljila i sa prastarim Regularom 92. Možda sam naivan, ali kao da radi malo glađe, mirnije sa ovom "juhom"... |
Zvonimirovac, ex. Adolfovac
U Čađavici zastajem i odvajam se desno; nakon nekoliko kilometara dolazim do malog sela, Zvonimirovca. To je jedno od onih zamrlih Slavonskih sela gdje danas osnovna škola zjapi prazna, a pred pedesetak godina je radila u tri smjene - toliko je djece bilo. Zgrada škole je pravi biser ruralne arhitekture; ciglena katnica sa ornamentima i zabatima. Danas klince (njih svega desetak!) vozi bus u Čađavičku osnovnu školu.Ovdje mi je mama rođena... |
Lepa Podravina...
Lijepo je voziti kroz ovaj kraj; šume, polja i njive. No, valja se sjetiti da je sezona jesenjeg oranja; traktori su česti a s vremena na vrijeme nailazim i na grude zemlje na asfaltu, ispale sa traktora. Na jednu poveću hrpu naljećem jer sam se zaljepio za rit neke crne mečke, pa nisam vidio što je ispred. Tena se lijepo stresla kad smo lupili, poslije čega brzo mijenjam stil vožnje...Preko Križevaca dolazim do Koprivnice, gdje izlazim na Podravsku magistralu. Tu se već da brzo voziti, unatoč brojnim kamionima i šleperima. Iako, i ovdje traktori znaju praviti kolone - no ipak nema previše prometa da ih se ne bi dalo uglavnom brzo zaobilaziti, ili se provlačiti između njih i dolazećeg prometa. Namjeravao sam se kod Slatine "spustiti" (otići na jug) prema Požegi, no brzi ritam ceste mi se previše sviđa i otvara mi veće apetite - malodušnim mi se čini napraviti par stotina kilometara i već se vratiti doma. Nastavljam dalje ka istoku i kao izbor biram cestu preko Miholjca - jer od Slatine se može do Osijeka podjednako dugom cestom preko Našica. |
Slavonski bećarac
Jesen. Tiho, o tiho govori mi jesen: šuštanjem lišća i šapatom kiše. Depra. Tiho. Polako. E, nećeš majci !!!Kakva depra, kakvi bakrači?!? Ima i sunčanih dana, pa iako je svježe, nije još vrijeme za zimsku pauzu. Sezona nije gotova! Kao i prošli put, krećem rano. Noć brzo pada a sad otkako su pomakli sat (i ja ga nikako ne mogu naći, ha, ha) dani su prekratki za zadovoljenje mojih skitalačkih potreba. Nakon kavice za buđenje krećem na put ka istoku - i vidim da nisam krenuo prekasno. Jutarnje se magle oko Dugog Sela tako lijepo valjaju da sve pipam po prekidačima; da li je bolje sa dugim ili samo sa kratkim. Malo prtljanja kroz prigradsku gužvu, i negdje kod Brckovljana cesta se čisti od gustog prometa a magla podiže - i zabava može početi! Jesen je sve obojila u šareno i crveno, pravo je zadovoljstvo lagano zujati cestom kroz ove pitome pejzaže. Tena prede, kilometri se nižu a scenografije uz cestu se samo izmjenjuju... Zastajem uz zajednicu Sv. Vinka, negdje iza Vrbovca; mjesto izgleda idilično, upravo pastoralno. Volim nailaziti na takva mjesta; podsjećaju me da se može živjeti i sasvim drugačijim ritmom od onog na koji smo navikli - i to navikli u toj mjeri pa smo već i zaboravili kako postoje krajevi gdje se stvari zbivaju sporije, gdje sve stigneš i imaš vremena... |
16.10.2009., petak
Mapa puta
Vrijeme: Hladno i sunčano. Mirno, bez vjetra. Suho.Ceste: uglavnom osrednje i loše, lokalne i regionalne. Veći dio asfalt, dosta makadama. Ukupno pređeni put: 166 km |
Neka savim "lijeva" mjesta...
Dobro sam zabundan, ali ipak plaćam danak tvrdoglavoj odluci da mi ne treba pauza. Mogao sam lijepo stati u Sisku, uvući se u neku toplu birtiju, popiti kakav dupli niski i istjerati mrzli zrak iz odjeće - ali ne! Lagano krstarenje po lokalnim cesticama nije dizanje utega - ne radim ništa što bi me grijalo, i sad mi je već polako šljiva. Temperatura je jednocifrena, zrak pri 8-9 banki otkida svaki komadić topline s mene i unatoč tome što me nigdje ne propuhuje, promrzao sam.Ceste su sve do prilaza Zagrebu (tamo negdje pred Ivanjom Rekom) dobre i ugodne za voziti, a onda se promet pojačava, s brojnim kamionima koji punom brzinom zahvaćaju bankinu, podižu oblake prašine i bacaju tucanik po cesti. Zabreg. Moj dragi grad. Tek što sam ušao, pitam se: gdje je izlaz! :-/ |
Veslaj uzvodno...
Od Siska kroz Hrastelnicu krećem natrag uz Savu. Ovom sam cestom više puta dolazio do Siska, no nisam išao uzvodno. Prolazim kroz cigansko predgrađe, mislim da ga zovu Palanjek, i brundam dalje. Šume, polja, ovce na ispaši... |
Sisak nikada neće biti Cucak
Dolazim do Siska, malo se skićem njime, zastajem uz Kupu kod Jazz kluba i vidim da mi ne treba odmor - vozi mi se dalje! Hah, pa toj je želji lako doskočiti; odlazim dalje! Napravim još jedan "đir" po gradu - tek toliko da ga upoznam (sram je je ne poznati gradove u kojima sam bio!).Prisjećam se kako su sisčani duhovito replicirali na poznati osiječki ratni grafit "Osijek nikakda neće biti Ocek!"; "Sisak nikada neće biti Cucak!" He, he. |
Most pred Siskom
Ovo je prvi most nizvodno od Zagreba - kojih petnaestak kilometara prije Siska. Uzak i jednotračan, sa semaforima koji reguliraju promet - i nikad ga nisam prešao! U više navrata sam prošao uz njega po suprotnoj obali, ovo mi je prvi put da sam na drugoj obali, i nisam prešao njime. Volim imati tako neke stvari kojima dođem nadohvat, prilazim ih i upoznajem, vraćam im se - a ne osvajam ih. Kad bih prešao njime, on bi postao samo još jedan most, a ovako je "most kojim nisam išao", jedinstven među mostovima koje poznajem. Zar nije zgodno učiniti život malo tajanstvenijim od "dođoh-vidjeh-pobjedih"? |
Sava i cesta mirno teku nizvodno
Ceste uz Savu krivudaju, povremeno se malo udalje ostavljajući uz rijeku samo zemljani put po nasipu, vraćaju se, pretvaraju se u makadam i nakon par kilometara ponovo vraćaju na asfalt - koji je krivudao kroz sela što leže podalje od rijeke. |
Kod nekih "desnih" sela...
Preko Trnja i Ljubljanice - ali ne onih zagrebačkih!
Bez želje za brzinom, skićem se malim, tek djelomično osuvremenjenim selima, nastojeći ostati što je bliže moguće uz obalu Save. Ovo i nije pravo predgrađe - tek neke kuće imaju suvremeni izgled i očigledno je da njihovi stanari žive urbano, no ima ih i dosta koje su baš seoske; sa štalama i gomilama gnoja, traktorima i trapovima za kukuruz. Znam, mnogi će misliti da sam opaljen (no; mnogi to već ionako misle...), no miris kravlje štale mi vraća osmijeh na lice. Kao malog, povremeno su me starci vodili na selo, rodbini. Štale s kravama i volovima, njihova mirnoća i veličina, iskonska prirodnost - učinili su da mi taj miris ne smrdi. A tek sjenici na štalama; tajnovitost potkrovlja, toplina i opojni miris sijena - dok se blago dolje lagano miče, krave glasno žvaču svježe košenu travu a telići i junci se slobodni igraju. Svi su se uvijek zgražali kako mogu piti tek pomuženo, još toplo od krave, neprokuhano mlijeko... miris i slast. |
Uz most Zagrebačke obilaznice kod Ščitarjeva
Pomišljam kako je danas pravi dan za skrovite, lokalne ceste i istraživanje neznanih, malih puteva. Prelazim Domovinski most i preko Mičevca odlazim na Savski nasip. Po samom nasipu i po makadamu uz nasip nizvodno se valjam i ja - makadam je povremeno rastresit, ima i dosta rupa, no samo povremeno i blatnih lokvi - u par navrata odlazim i do same rijeke, probijajući se kroz grmlje i pitajući se hoću li imati i kakav neželjeni susret; narušiti nečiju privatnost na ovim fukodromima, naići na kakvu suvremenu čergu - ili na tepih iz kojeg vire nečija stopala!No osim povremenih ribiča, šetača pasa i skitnica poput mene, ne nalazim nikog. Sve je u redu i mirno... Makadam se praši za mnom, a iza svakog zavoja - nepoznanica! |
Niz Savu desno, uz Savu lijevo; to je današnji plan
Hladan ali sunčan dan; jutros su bili "minusi" i mraz - trava i grmlje bili su puni inja, sad se temperatura podigla na kojih 8, a obećavaju kojih 12-tak celzijanera. No, velim; sunčano je, nema ni vjetra pa je u zaklonjenim mjestima gotovo pa ugodno. Ljeto je bilo dugo & plodno (čitaj; dobro iskorišteno), no svejedno ovakvo vrijeme zove na vožnju; slijede nam kiše i snjegovi, pa dok se još može... Izvlačim zimsku jaknu i hlače i "tapeciram" ih podstavom, slijede zimske rukavice i visoke čizme, marama oko vrata i Schubertica - koja se pokazala i tihom i otpornom na hladnoću. Uz puni čok palim Tenu; ona isprva nevoljko brekće, oko nje se širi njen "zimski" miris (nikad ga nisam znao definirati niti objasniti, no uvijek je prisutan tokom hladnih dana, dok je i ona još hladna). Par minuta zagrijavanja, i ona već prede na leru, kao da je i sama željna krenuti u vedro, svijetlo jutro. Odlazim do "mog" vulkanizera, već par tjedana vozim stražnju gumu pokrpanu sprejem - još otkako sam pod Gvozdom pokupio šraf. "Mlijeko" (kako ga uporno zovu moji frendovi) baš i ne drži najbolje - par dana drži dobro, pa onda odjednom tlak padne i za čitavu atmosferu! Praktična stvar za pokrpati gumu kad si na "krivom" mjestu, no ipak valja promjeniti zračnicu. Na kraju, zbog toga sam i stavljao šlaufove u tubeless gume; da ih mogu puniti sprejem i bacati, a da ne zaserem gume i felge. No, očigledno, danas je pogrešan dan za to; gomile auta - svi se prebacuju s ljetnih na zimske gume. Ništa, mogu ja i ovako - naručujem šlauf i palim dalje... |
07.10.2009., srijeda
Mapa puta
Vrijeme: Ujutro i navečer svježe i blago, tokom dana vrlo toplo, sunčano s povremenom naoblakom. Uglavnom mirno, bez vjetra. Suho.Ceste: uglavnom dobre, lokalne, regionalne i magistralne ceste, autoput. Veći dio asfalt, dosta makadama. Ukupno pređeni put: 562 km |
Gorski kotar
Stara "Rudolfina" me vodi dalje, u oblake, preko visokog prijevoja (preko 1000 m/nm) Breze. Kako kamenjar ustupa mjesto šumi, tako me oblaci obavijaju i sav sam okupan rosom - pitam se kako će biti s druge strane, "na kontinentu", hoće li me dočekati kiša. Iz ove perspektive baš ne izgleda najbolje, ali kako se spuštam na visoravan Jasenka, tako oblaci ostaju nad vrhovima Kapele i ponovo se pojavljuje sunce.No, u Jasenku već pada veče, i ja se sretno uvlačim u zimsku, nepropusnu jaknu - još jednom vadim fotić i bilježim oblake iz kojih sam se spustio, pa nastavljam dalje poetičnom cestom ispod Kleka prema Ogulinu. Vozim od jutra, ni jednom nisam stao na duže od 10 minuta i baš sam umoran; pomišljam kako bi bilo da mi u mraku na lokalnim cestama iskrsne nešto neočekivano. Nije to vrijedno tog rizika; kod Ogulina odlazim na autoput i palim punom brzinom do Zabrega. |
Hranilište za ptice
Nad Novim postoji i ovo hranilište za ptice; lijepo je vidjeti da se ljudi ovdje tako dobro brinu za njih.Hm, i onda me ljudi pitaju zašto ne volim galebove... |
Prema Brezama
U Novom napipavam cestu koja odlazi prema Ledenicama i Zagonu - samo sam jednom išao njome, u suprotnom smijeru. Dečki u gradu koje pitam za skretanje u nevjerici šire oči kad shvate koji put namjeravam koristiti za odlazak prema Zagrebu... Zastajem i na raskrsnici sa koje vodi i put kroz debelo zaleđe prema Fužinama. Da li postoji samo na karti ili u obliku kakve kozje staze završava u vrleti - možda saznam pri kojem sljedećem posjetu ovome kraju. |
Skok do mora
S Petrove se gore spuštam do Gvozda, ali drugim, sjevernim putem - nije u šumi, pa se otvaraju široki vidici. Neposredno pred Gvozdom najzad silazim s makadama i ponovo sam na asfaltu. Za danas mi je dosta polaganih, sporih valjanja lokalnim cesticama i pipanja smjera po šumskim putevima. Osim toga, prije tjedan i pol me je prohladan i poodmakao dan natjerao da kod Žute lokve promijenim plan i vratim se doma - takve, prisilne izmjene dnevnih planova pamtim gotovo kao vlastite neuspjehe, i sad vidim priliku da ovaj propust ispravim. Odlazim preko Vojnića ravno prema Krnjaku, izlazim na magistralnu cestu prema Splitu i bez zaustavljanja idem preko Slunja, Plitvica, Korenice, pa prekrasnom cestom preko Male kapele do Otočca. Na magistrali, negdje pred Plitvicama nalazim jasan dokaz da nas motoriste vozači automobila zapravo ne mrze (kako većina motorista misli). Blica mi jedan auto, potom i bus - i sve si mislim, javljaju li mi za muriju ili mi se dimi iz kacige ;-). Nakon par stotina metara, vidim, pandur na motoru, obje ruke na govrnalu, spreman za poljetanje! Prolazim pored njega s pristojnom (ali ne bezobraznom!) brzinom i okrećem kacigu prema njemu, da mu bude jasno da ga vidim. Naravno, nisam mu baš klimnuo, tako nisko opet nisam spao... :-) U Otočcu po drugi put tankam danas (prvi put u Jamnici) - to mi se rijetko dešava, ipak Tena ima king size rezervar od neumjerenih 26 litara. Kod Žute lokve ovaj put skrećem lijevo i začuđujuće praznom cestom idem svim onim poznatim serpentinama od Vratnika do Senja. Ni u Senju ne zastajem; izlazim na Jadransku magistralu i odlazim do Novog Vinodolskog. Tu sam se u Novom ove godine prvi put okupao, negdje u petom mjesecu. Pomislio sam kako bi bilo zgodno da tu sezonu kupanja ovdje i zaključim - čak sam ponio i ručnik i kupaće gaće - no ipak mi se nije dalo; sunce priklanja zapadu, nad Kapelom se skupljaju oblaci, a ja i nisam neki oduševljeni Nightrider. |
Planinarska obilaznica "Petrova gora"
Ako netko ima umjerenih planinarskih želja, Petrovom gorom vodi jednodnevni planinarski put. O njemu brine Zagrebački PD Šumar, staza je dobra a šuma prekrasna. Ja sam je obišao još tamo negdje '88. - i vrijedi truda.Planinarska obilaznica Petrova Gora |
"Petrova mi gora mati..."
Dolazim do velikog i uglavnom uništenog spomen-obilježja na Petrovoj gori. Izgleda jadno, mramorne ploče velikim dijelom poskidane i ukradene, sam spomenik ozbiljno načet od gospode sakupljača sekundarnih sirovina. Služi samo kao stalak za mobitelske i RTV odašiljače.Obližnji muzej je prazan (čitaj; ima samo zidove), parkirališta zarasla u travu - gotovo već i u šumu. Žalosno - jednom smo bacali toliku lovu u takve objekte - da stare komunjare stvarno misle ono o čemu su kenjali, ne bi dozvolili ovakvu devastaciju već bi pokazali inicijativu i našli načina zaštititi ovakva mjesta i dati im neki prihvatljiv, suvremeni sadržaj. |
... i Gvozda ...
U Gvozdu, do kojeg sam došao sa sjevera (glavna cesta Glina - Vojnić proteže se u smjeru istok - zapad) nastavljam zavojitim i bregovitim putem ka jugu. Na izlasku iz mjesta prolazim uz desetljećima napuštenu željezničku stanicu. Cesta se uspinje kroz šumovit kraj prema Perni, i brzo postaje makadamska. No ovaj makadam, hvala lijepo, nitko nije popravljao; čvrst je, tvrd i nabijen, kamenje se ne razmiče pod gumama i mogu tuda voziti tek neznatno sporije nego što bih mogao da je podamnom asfalt. I dalje su mostovi preko potoka drveni - no na ovakvim cestama su sasvim očekivani. Makadamska cesta postaje sve uža, i na kraju se uz Petrovu goru penje šumska cesta s jednim kolotragom i travom po sredini. Ima i malo blata, no podloga je uglavnom tvrda i vožnja kroz šumu je ugodna. Na svakom koraku zriju kesteni - da imam vremena ko od šale bih prikupio par kila. Cesta se poslije dosta krivudanja i vraćanja podiže pod vrh, prolazi uz Kraljev grob i račva se; lijevo prema vrhu, desno vodi nizbrdo. Odlazim do vrha... |
... preko Sjeničaka ...
Na prilazu Sjeničaku cesta postaje makadamska. Ne bi bilo ni pol jada da je makadam tvrd, nabijen - no bliži se zima i očito su lukavo zaključili kako valja popraviti cestu prije snjegova - i nasipali su je svježim, rastresitim, kotrljajućim tucanikom! Tih dvadesetak kilometara sam provezao sa kojih dvije banke, sa nogama pri tlu, stalno si govoreći: "Ne diraj prednju kočnicu, ne diraj prednju kočnicu...", dok mi je guzica šetala lijevo-desno.Zastao sam uz nekog starog seljaka i pitao da li sam na dobrom putu prema Gvozdu - u prvi mah me nije razumio što ga pitam; prije rata Gvozd se zvao Vrginmost. Kad me napokon shvatio, samo se nasmijao bezubim ustima i rekao; "Jeste, samo ćeraj pravo, sinko!" Poslije prijevoja otvara se širok pogled na šume i polja prema rijeci Glini ("znamo, znamo - nema slike; jutarnja izmaglica... ":-/), gdje zastajem uz spomen ploču novinaru BBC-a. Ubijen je za vrijeme "Oluje", kad je pokušao snimiti zapaljene kuće. Dani ponosa i slave... No, bilo kako bilo, dan postaje topao, skidam zimsku jaknu koju sam jutros zakopčao do vrata i oblačim prozračnu ljetnu - i pri ovim puževskim brzinama ostavljam je raskopčanu. Spuštam se do Gvozda. |
... na Banovinu ...
Preko Turnja odlazim ka istoku, preko Popović brda i Skakavca prema Sjeničaku. Tu zapravo počinje prava vožnja - ili barem ono što ja zovem pravom vožnjom; traženje pravog puta, na križanjima se pitam kuda dalje, cijelo vrijeme imam na pameti smjer kretanja (makar; po ovako sunčanom danu je lako - sjećam se kako sam jednom išao pješice ovim krajem, od Karlovca do Bihaća. Padala je lagana proljetna kiša i bilo tako oblačno da se danima nije ni naziralo sunce. U više navrata sam zalutao i dugo hodao u sasvim krivom pravcu - i od tada više ni na Sljeme ne idem bez kompasa).Ceste su prihvatljive; pomalo razbijeni asfalt, no nema nekih većih rupa - a prometa nema (sreo sam tri auta na cijelom putu do Gvozda) - jedino treba imati na pameti da su ovdje mostovi preko potoka napravljeni od drva - jednostavno, bez upozorenja, asfaltna cesta u jednom trenu postane mostić od drvenih "planjki" - iz kojih zna viriti i pokoja glava čavla, a uz potoke neminovno rastu stabla, tako da su cijele te "zamke" fino prikrivene sjenom. Malo opreza nije na odmet... |
Jesenja skitnja
Ova jesen je počela baš krasno; suho, toplo, sunčano... kako odoljeti i ne otići u skitnju? Ne; pravo pitanje je; ZAŠTO odoljeti i ne otići u skitnju?!? U potpunom nedostatku dobrog odgovora, preraspoređujem dnevne radne obaveze (po principu "Brigo moja, pređi na drugoga!") i s nonšalantnim odmahivanjem rukom na činjenicu da je danas normalan radni dan, skačem na moju Tenu i veselo se zapućujem u jutarnju izmaglicu. Krećem rano, oko 8 (ipak, trebam se i probuditi; ići na motor bez lagane jutarnje kavice bilo bi... ahh; recimo nesmotreno) - danas želim voziti dugo i obići mnoga mjesta, a kako noć pada već oko 7 vrijeme za vožnju je ograničeno. No, bio sam lukav pa sam pripremio Tenu za duži put još sinoć, kako bih mogao ujutro krenuti bez odgađanja.Jutarnja vožnja počinje kod Remetinca (tih petnaestak kilometara probijanja kroz gradsku gužvu živčanih Purgerinjosa ne smatram vožnjom, već preživljavanjem), pa se polako uvodim u ritam ceste po zavojima i bregovima kroz Hudi Bitek prema Jamničkoj. Pogled prema Zagrebu sa tih bregova je inače krasan, naročito kad je sunčano - no jutarnja magla još zastire pogled. Cesta uz Kupu, kroz široka polja i mirna sela (Šišljavić, Rečica...), ponovo me vodi do Karlovca. U Karlovcu zastajem, više ritualnih razloga radi - odlazim na kapućino (da, smijte se; pa ne drmaju baš svi crni bajkeri pelinkovac ili lozu u jutro) na Slap; kafić hotela Korana. Pa, tko bi mu odolio; pogledajte kako je to jedno lijepo i veselo mjesto... i samo zlonamjerni mogu reći kako tamo nema ni psa - evo, slika ih opovrgava! :-) No, s druge strane te "zgrade" pogled mi je puno više po volji (ako ne gledam sam hotel, već slap na Korani, park i krošnjata stabla, i polja s druge strane rijeke) - a brkata teta u plavim borosanama radi dobar, pjenušavi kapućino. Ako imate hrabrosti za "prave avanture", pronađite to mjesto i popijte štogod, neće vam biti žao. |
