Na prilazu Sjeničaku cesta postaje makadamska. Ne bi bilo ni pol jada da je makadam tvrd, nabijen - no bliži se zima i očito su lukavo zaključili kako valja popraviti cestu prije snjegova - i nasipali su je svježim, rastresitim, kotrljajućim tucanikom! Tih dvadesetak kilometara sam provezao sa kojih dvije banke, sa nogama pri tlu, stalno si govoreći: "Ne diraj prednju kočnicu, ne diraj prednju kočnicu...", dok mi je guzica šetala lijevo-desno.
Zastao sam uz nekog starog seljaka i pitao da li sam na dobrom putu prema Gvozdu - u prvi mah me nije razumio što ga pitam; prije rata Gvozd se zvao Vrginmost. Kad me napokon shvatio, samo se nasmijao bezubim ustima i rekao; "Jeste, samo ćeraj pravo, sinko!"
Poslije prijevoja otvara se širok pogled na šume i polja prema rijeci Glini ("znamo, znamo - nema slike; jutarnja izmaglica... ":-/), gdje zastajem uz spomen ploču novinaru BBC-a. Ubijen je za vrijeme "Oluje", kad je pokušao snimiti zapaljene kuće. Dani ponosa i slave...
No, bilo kako bilo, dan postaje topao, skidam zimsku jaknu koju sam jutros zakopčao do vrata i oblačim prozračnu ljetnu - i pri ovim puževskim brzinama ostavljam je raskopčanu. Spuštam se do Gvozda.
Post je objavljen 07.10.2009. u 10:38 sati.