Nakon Požege, u Brestovcu zastajem da provjerim put na mapi - želim ići cestom preko Bučja i Španovice, kroz legendarne Kusonje. Kome ime zvuči poznato ali se baš ne sjeća; tamo su masakrirani naši dečki zarobljeni u akciji oslobađanja tog kraja, a nekoliko godina kasnije prilikom komemoracije i polaganja vijenaca od podmetnute mine još nekoliko. Ali, da ne padam u sevdah; palima slava a nama preostalima radost i zadovoljstvo vožnje kroz ovaj lijepi kraj. Ionako nikad nisam vidio veliku razliku između onih koji su poginuli i nas koji smo preživjeli...
Cesta je odlična; lagano zavojita, vodi kroz šumovit kraj, vrlo blagih uspona i padova, prilično pregledna i dobro održavana. Zadovoljstvo je prebacivati motor iz jednog zavoja u drugi i voziti brzo znajući da te ne čeka neko iznenađenje ispred. Neko je pred dosta vremena hvalio ovu cestu na news-ima pa još odonda vrebam priliku da se zaputim njome.
E, da; zašto „Trešnjevačka Šagovina“? Ovo je bilo ratište mog bivšeg polu-prijatelja (kako se sam volio nazivati), a kako je sam s Ćere tako je Cerničku & Mašićku Šagovinu iz štosa nazivao – Trešnjevačkom!
Večer već ozbiljno pada i jasno mi je da mi valja odustati od namjeravane skitnje lokalnim cestama preko Daruvara i Bjelovara - morati ću to ostaviti za koju drugu priliku. Od Lipika prema Novskoj idem cestom preko Korita i Baira - cesta je gotovo podjednako dobra i zanimljiva kao i ona preko Bučja - no ipak je kraj naseljeniji. Dolazim do autoceste i oblačim još i windstoper ispod zimske jakne; temperatura pada ispod 10°C pa na 140 km/h nije neki gušt osjećati propuh. Palim za Zagreb - dosta je bilo avantura i skitnje za jedan dan...
Post je objavljen 28.10.2009. u 17:02 sati.