Od Osijeka krećem na jugozapad do Našica. Tu započinje "zanimljiv" dio pri povratku; zavojite ceste preko bregova Krndije i Ravne gore, podno Papuka, pa preko Psunja. I stvarno; cesta je lijepa, zavojita, dobro položena - i zatvorena! Kod Kutjeva sve tjeraju desno, ali ja se ne dam; razgovaram s jednim cestarom koji mi kaže da asfaltiraju, stavljaju dva sloja, no možda bi ja s motorom i mogao proći. Hajde, rekoh, da probam. Nastavljam dalje i nakon kojih dvadesetak kilometara dolazim do betonske baze - cesta je zatvorena ne samo znakom već i trakom! Ne tangam je pol posto; podižem traku, šljakeri viču, ja im mašem na pozdrav i palim dalje!
Uskoro dolazim do strojeva i valjaka koji poravnavaju i nabijaju vruć asfalt, a pred njima stroj koji sipa asfalt - u punoj širini ceste! S obje strane mu tek dvadesetak cm široka bankina, meki tucanik. Ma mogu ja to; mješavina tucanika i rahlog, nenabijenog asfalta, šljakeri domahuju i viču, provlačim se tih uz stroj, s ljeve strane padina od par metara - gubim ravnotežu, hvatam se za stroj, naguravam se, provlačim Tenu između dvije šipke betonskog željeza, i na jedvite jade probijam se pred stroj. Palim malo naprijed, zastajem, ruke mi drhte - gume na Teni su pune svježeg asfalta, sve se pitam hoću li ovu tvrdoglavost platiti novim gumama (a uzeo sam nove Dunlopice prije par mjeseci!) ili čak i padom zbog neprijanjanja guma za cestu. Krećem većom brzinom, pokušavam se asfalta riješiti centrifugom - slušam kako grumenje lupa po blatobranima i gledam ga kako odljeće s prednjeg kotača daleko naprijed.
Valja mi s vremena na vrijeme napraviti nešto ovako bedasto - te me stvari podsjećaju da sam ja zapravo glup tip. Onda to zapamtim (na neko vrijeme) i kad uletim u nezgodnu situaciju sjetim se kako bi pametan čovjek s lakoćom skrenuo na dozvoljenu cestu, a ja moram ulagati puno truda i hrabrosti, pa se uz obilnu dozu sreće možda i izvući bez plaćanja strašne cijene.
Post je objavljen 28.10.2009. u 15:37 sati.