U Zmajkinom gnijezdu... jesmo svi?

četvrtak, 27.04.2006.

Razbacane misli

Zašto tako brzo živimo? Čemu taj ludi ritam? Sretoh danas starog frenda iz srednje škole, onako usput. U trenu, dušu mi ispuniše najmanje desetak različitih emocija. Kao oni koji pred kraj života, prožive još jednom sve u par sekundi. Pa ih onda spase, a oni poslije pričaju: Proletio mi je život pred očima... Pita me frend: Kako si? Eh, te sekunde dok sve prelijeće pred očima. Kako spremiti tolike godine u jednu rečenicu? Ma dobro je, odgovaram, a ti ? Super, kaže on, po starom. Uz sve one obavezne prateće poštapalice, kako bi se trebali češće naći, čuti...itd, kako ovo nije u redu, bla bla, odjurili smo naprijed, svaki svojim putem. Zapravo, imam osjećaj da se nismo ni zaustavili. A nekad smo dijelili dobro i zlo, zajedno s ostalom ekipom iz razreda.. I svi smo bili najpametniji na svijetu. A oni drugi bili su neizmerno glupi, jer ništa nisu razumjeli. Danas smo mi ti – neizmjerno glupi i ništa ne razumijemo. Ma razumijemo. I oni naši su razumjeli, to tek sad znamo. Kad tako sretnem frendicu, pitanje ne glasi : Kako si? , već, jesi dobro? I dug intenzivan pogled u kojem čitamo jedna drugoj svoje preletajuće živote... I dok tako čitamo, usput mislimo što ćemo kuhati danas predvečer za sutrašnji ručak, i da li su se osušile malome one hlače, jer te još nije prerastao, a nove još nismo stigli kupiti. Da uopće postoji poanta, koja bi bila? Da se žene bolje razumiju? Da nam fali staro društvo? Da je sukob i nerazumijevanje generacija, neizbježno? Da si nepotrbno namećemo isuviše brzi ritam? Sve skupa? Ne znam, samo sam nabacala misli. Svih vas lijepo pozdravljam na 5-6 dana. Bježim iz ovog grada... Vodim uži dio nastanitelja svoga gnijezda u posjet razasutoj rodbini. Ne znam da li ću imati mogućnost pristupa nekoj mreži, ali mislit ću na vas, a kad se vratim pročitat ću sve što se zbivalo u međuvremenu. (Posebni pozdrav, poljubac i zagrljaj mojoj BW. Oprosti što sam psovala i vikala, ali brinem se za tebe. Ajde, kad se vratim da bude sve dobro!!!!)

- 14:40 - Komentari (13) - Isprintaj - #

srijeda, 26.04.2006.

Jedan post bez sličica

- 09:18 - Komentari (14) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 24.04.2006.

Na stranu čast, kad se pita vlast!

Hodam danas po komadiću ovog krasnog planeta i prosipam mudrosti naokolo.. Evo jedne: Sve ovo što vas možda danas brine, za godinu dana neće uopće imati važnosti! Jel' dobra? Tako se ja tješim dok pokušavam dokazati nešto nekome, koji mi, doduše, kaže da sam u pravu, ali "vlast je vlast"... A da mu zapjevam: Ne lomite mi bagrenje... Dok se pitam gdje je-čast...

- 13:45 - Komentari (15) - Isprintaj - #

subota, 22.04.2006.

Antikvarski reality show sutra između 9 i 13 sati na Korzu, ispred Radio Rijeke...

Hm..što bih mogla ponijeti na procjenu, da vidim malo što imam među svojim starim stvarima... Jedna Barbika iz cca 1972. godine. Eh da. Tata je plovio. Pa mi je odnekud izdaleka donio prvu Barbiku, možda ne prvu u cijelom gradu, ali u mom kvartu je u to vrijeme nije imala ni jedna djevojčica. Pa je vani na igranje nisam nosila ni ja. Nekako se nisam voljela praviti važna, ne na taj način: vidiii ja imaaam-a ti neeemaaaš... S tom sam se lutkicom igrala sama u svojoj sobi i oko nje plela svakojake priče, uglavnom onakve kakvima ih pletu osmogodišnje djevojčice. Preživjela je ta Barbie i do iste osme godine moje Najdraže. Ali pala je u sjenu svih onih desetak koje je ona do tada već imala. A znamo koliko su Barbike neobično važne u tim godinama jedne djevojčice. Koliko bi danas, ovako uščuvana ona vrijedila na procjeni... Nemjerljivo novcem. Samo svim onim tužnim danima kada je tata opet odlazio negdje daleko...A nije bilo E-maila. Nije bilo ni telefona. Mali radio-kazić s jednim zvučnikom i tri memorex kazete Što se na njemu slušalo? Prvi i drugi državni program, u kratkom terminu radio Rijeka, a kad sam konačno uhvatila Talijane, mojoj sreći nije bilo kraja... Počeli su se otvarati beskrajni horizonti, utvrdio se engleski jezik, naučio se talijanski, onako preko noći! Ovo danas gubi smisao. Sjetiš se neke pjesme, ili čuješ nešto novo, odma pališ komp i psuješ ako joj treba dulje od tri minute za skidanje. Prve hitove svoje mladosti presnimavala sam i dosnimavala na te tri memorex kazete...neke pjesme imaju i po nekoliko prekidanja što reklamom, što dosadnim spikerom. Tada to nije smetalo, ni najmanje. Sve te stare stvari imam danas na raznim CeDeovima, i mogu ih slušati kad god želim. Ali duša zatreperi na memorex kazetu. Što bi rekli procjenitelji? Ma uzalud. Kad nešto tako jako jako želiš čuti... Nemjerljivo novcem. Možda danima provedenima čučeći uz zvučnik da se pritisne ono-record. Levisice iz onih srednjoškolskih dana A dobro, to je već za trgovinu rabljenom robom, ali meni je to antikvitet prve kategorije. Iz jednostavnog razloga što ne stanem u njih ni pod razno... Ni poslije tri dijete. Ni poslije bilo kakvog treninga. A ne bi ni stajale više isto. Procjena? Ma nema tih novaca. Da mi vrate one trenutke, onda bi ih možda i dala da ih procjenjuju. Ovako će i dalje stajati na dnu ormara da me podsjećaju da nisam sanjala sebe- tada. Diploma To je samo komad papira. Ali tko mi ga je tada dao u ruke. Ista ona osoba koja mi danas ne da da radim. I doslovce i u prenesenom smislu. Netko će ga možda i prepoznati na slici. Život je partija šaha. Ne trebaju se ni truditi procjenom. Taj papir mjerim maminim uzdahom olakšanja, kad joj se kćer vratila iz Zagreba. Dobro ajde, bilo je i ponosa. I tata je prestao tući more! Prva uniforma Fizioterapeut, da, ali to je duuuuga priča. Jako duga. Kad sam je stavila na sebe prvi put i počela raditi, nisam osjećala ponos zato što mi dobro stoji. Ni što sam konačno primala plaću za svoj rad. Kako da to objasnim procjenitelju. Ne vrijedi vam ona novce, dragi moj. Ona vrijedi one rezultate i sve one osmjehe zadovoljnih ljudi kojima sam pomogla i koji me se sjećaju. Da, vrijedi sjećanje, jer je više ne nosim na sebi. Ali omotala sam je oko srca. Forever. Dječje narukvice iz rodilišta Moja novorođenčad. Taj će komad plastike živjeti valjda još stotine godina poslije nas jer mu dugo treba da se razgradi i nestane. Ti mali dragi komadići plastike. Prvi je sinonim za strah i zbunjenost: ajme što ću ja sada s ovim malim ružičastim stvorenjem... ne vjerujem ni jednoj mladoj majci koja priča da je odmah, čim je primila svoju prvu bebu na ruke osjetila silan nalet ljubavi. Šipak. Osjetila je olakšanje, ako je sve dobro prošlo, a nakon toga uslijede zbunjenost i strah. Nekom ode tako daleko da sve te emocije prevede u postporođajnu depresiju. Ljubav zamijeni sve te strahote tamo negdje nakon dolaska kući, prvog prematanja, podrigivanja, kupanja. Čim se skine narukvica. A druga narukvica ima potpuno drugačiju priču. Opet pod pretpostavkom da je sve dobro prošlo, nema nikavih strahota- samo čista ljubav, od prvog plača pa zauvijek. Nema tu procjene. Ljubav i strah za svoju djecu. Da vidim tko će to procijeniti. Njihove školske svjedodžbe, pohvalnice Kad me ne bi proglasili ludom, svaku bi uokvirila i stavila na zid. Pa bi mi prifalilo zidova. Ne znam kako to objasniti, dati ime tom osjećaju. Kad tamo negdje u sebi znaš da si zajedno s njihom tatom učinila ono temeljno-sve što treba, a da je dalje na njima i da svoje priče dalje pletu i stvaraju sami. Procjena je i nemoguća i u tijeku, istovremeno, jer priča se nastavlja... Ipak, da ja pitam svoje gdje su spremili onu staru sablju iz neznamkojeg stoljeća, ili onu dragu susjedu da li još ima one dvije slike iz doba kada je Napoleon sa svojom ekipom prolazio ovim krajevima i ostavio mi prezime kojim se sada služim, btw.. Tu bi antikvari lako odredili cijenu. Lako i brzo. Vjerojatno bi rado i otkupili neke stare predmete za manje novaca no što zaista vrijede. Reality show je naša svakodnevica. Ponekad zabludimo pa bi onda htjeli ovo i ono, ali...tako je dobro znati da imaš neke svoje antikvitete koji materijalno ne predstavljaju baš nikakvu vrijednost, ali su emotivno neprocijenjivi i čine temelj tvog postojanja na ovom planetu. Ili se tek radi o razlici između starog i starinskog. Nemam pojma. Između 9 i 13 sati nedjeljom, ja kuham ručak. Ništa od antikvarijata.

- 18:04 - Komentari (13) - Isprintaj - #

petak, 21.04.2006.

- 19:08 - Komentari (4) - Isprintaj - #

utorak, 18.04.2006.

Vremenski odmak

"Eh,da, Zagreb..." Napisala mi Najdraža sms, tamo negdje oko 2-3 popodne. A u toj rečenici nagurale se 23 godine.. Eh, da, Zagreb... Šeta moja Najdraža po Zagrebu, može joj se, ima proljetne praznike I šalje mami sms Eh, da, Zagreb..., kaže I stavi mi jedan smajlić na kraju :) 23 godine Šeta, bezbrižno, ni ne zna da ima tamo ljudi koji znaju da ona šeta... Jer je z(abrinuta)majka, zvala... hoćeš mi priskočit malenoj, ako zatreba... Ofkors, a zašto ti nisi došla? Kad ćeš doći? Eh, da, Zagreb .. :) Opet bi studirala, isti studij, isti ljudi...i naravno-ona pamet! Htjela sam da vidi Zagreb mojim očima. Ali to tako ne ide. Duga priča, 23 godine... Eh,da, Zagreb...

- 18:38 - Komentari (7) - Isprintaj - #

nedjelja, 16.04.2006.

See my heart

U uskrsnoj noći dok RAI 1 prikazuje Pasiju, meni se u glavi vrti scena iz Hannibala. Opera na otvorenom, u Firenzi, topla ljetna noć, šum baklji, ...(gdje mi je onaj CD)... i.. Vide cor meum Kao da sam tamo... (Tri Zdravo Marije, reći će mi Najdraža!) Ego dominus tuus Vide cor tuum E d'esto core ardendo Cor tuum Umilmente pascea. Appreso gir lo ne vedea piangendo. La letizia si convertia In amarissimo pianto Io sono in pace Cor meum Io sono in pace Vide cor meum

- 23:57 - Komentari (6) - Isprintaj - #

petak, 14.04.2006.

Oprosti im, Gospodine

Znam da na ovom svijetu postoje ljudi koji se ne boje kazne Božje. Koračaju, svjesno i snažno, gaze punim plućima bez straha i ne osvrću se za prevarenim, poniženim i ostavljenim dušama koje ostaju za njima, nastojeći povratiti samopoštavanje. Tu su oni, svuda oko nas. Možemo se tješiti s time da smo možda bolji, pošteniji, dobrostiviji, da volimo bližnje, ali ništa nam to ne pomaže. Kad nas oni ošinu, onako u prolazu. Pa neka jednog od takvih zavežu za stup srama i kažu nam: kamen u ruke i – raspali! Zašto ne bi zamahnuli? Da li zato jer nas je On učio da treba oprostiti, ili zato što krijemo neke svoje stare kosture u ormaru i nitko ne bi imao snage zamahnuti prvi? Kardinal Bozanić veli da se ne smije šutjeti o teškim povredama ljubavi, kojih je danas bezbroj i da se živi kao da Boga nema... Pokušajmo smiriti boli i čežnje, previjmo rane Njegovom bezuvjetnom ljubavlju i zahvalimo Mu iz dubine duše i od srca. Ako je srce čisto, još bolje. Za nas, ne za Njega! Jer on bezuvjetno ljubi i one srca kamenog i prijetvornog i oprašta im! Želim svima Vama, dragi moji, sretan Uskrs, mir u duši i obilje blagoslova i ljubavi u obitelji.

- 19:20 - Komentari (15) - Isprintaj - #

četvrtak, 13.04.2006.

Zlatna prašina

Opet sam danas poslom vezano zujala Kvarnerom, vrijedna pčelica... Otišli smo do negdje-negdje u dom umirovljenika. Predbilježila sam se za mjesto, na vrijeme i rekla dragom da ću ovdje zapravo naći komada svojih snova! Kad sve ovo prođe i kad se smiri...i kad zaista budem znala da nemam više što izgubiti... Ljudi moji. Šalu na stranu! Ovo je točka preokreta. Za ništa se u ovom životu ne treba lomiti toliko da gubiš zdravlje, pamet i onu pravu vrijednost u vlastitim očima. Za ništa ne treba spuštati kriterije, za ništa ne treba načinjati svoju jezgru dok ti grizu ovojnicu. Samo neka grizu, slabi im zubi! Svi ćemo tamo. Ako se na vrijeme predbilježimo. Nevjerojatno pozitivna atmosfera vlada u njihovim hodnicima, sobama, blagavaoni. Ravnatelj je jedan veliki anđeo s blještavim srebrnim krilima i ništa mu nije nemoguće. Rijetka prilika osobe koja se u potpunosti ostvarila u onome što radi i pružila drugima neizmjerno puno, ne oštetivši baš nikog. Svi ga vole, korisnici, djelatnici, a ni ja ne ostah imuna, dobio je moje puno poštovanje i divljenje. Telefon, mobitel, stalno mu zvone, zove žena, kćer, brat, kolega, prijatelj...sa svima riječ dvije i stalno mu je iskreni osmjeh na licu. Osmjeh sretnog čovjeka. Sa svakim korisnikom na hodniku progovori, upita ili odgovori, svi ga žele dodirnuti... Vidjela sam mnoge zadovoljne ljude na tom mjestu danas, nekako zadovoljno smirene, ili možda bolje-pomirene, u ustanovi koja za veći broj ljudi njihove generacije predstavlja nešto nužno i negativno. Ja ne bih birala, radije se vidim na jednom takvom mjestu, nego negdje na teret djeci koja će živjeti svoje živote... Da skratim: zapravo smo zrnca prašine što lete na vjetru vječnosti.

- 20:00 - Komentari (13) - Isprintaj - #

utorak, 11.04.2006.

Carski krevet

Najzanimljiviji dio pokućstva bio je carski krevet. Ogroman, širok i dug kao kakva manja soba, s okvirom od ebanovine i zlata, ukrašen intarzijama od dragocjenih kovina i slonove kosti. Krevet je stajao u udubljenom zidu i bio je zastrt zastorima, a kad bi se zastori povukli, nastala bi tama i krevet bi bio odjeljen od ostalog prostora. Krasan krevet, dovoljno velik da na njemu spava dvadeset ljudi, a koristilo ga je samo dvoje. Bio je to krevet dostojan da na njemu leže carska tijela, za njih naročito sagrađen. Po danu su se Teodora i Justinijan rijetko viđali, osim na državnim primanjima i banketima, a i tada su ih okruživali strani ljudi, promatrali ih i šaputali o njima. Ipak, preostala im je ložnica, gdje su mogli biti posve sami. Kad su spavali, tijelo uz tijelo u velikoj postelji, bili su daleko od cijelog svijeta. Nekoć su kreveti za Teodoru bili od velike važnosti. To su bila mjesta ljubavi, čak i života. Krevet, pogotovo taj carski, bio je osobito važan. Tu, na tom krevetu, ona je neprestano izražavala svoju zahvalnost Justinijanu. Tu je također obnavljala i jačala svoj utjecaj na njegov um i srce. Ali veliki carski krevet imao je još jedno važno značenje. Kad bi Justinijan sazvao carski savjet, raspravljalo bi se o važnim stvarima, ali carica, kao žena, ne bi mogla prisustvovati tim razgovorima. No mnogi uvaženi članovi savjeta nisu znali da su se važne odluke, koje su upravljale sudbinom carstva, često donosile baš na tom carskom krevetu. To je bilo Teodorino bojno polje, ovdje je iznijela mnoge velike pobjede. Justinijan je mogao biti tvrdoglav, jer, iako je bila suvladarica, nikad nije pokazivala svoj autoritet. Bilo joj je mnogo prirodnije i ugodnije da ga smekša svojim zavođenjem.... ...Zakonitost, izgradnja, rat. Tri najvažnije karakteristike vladavine "velikog vladara". Nije pretjerano ako se tvrdi da je pravo sjedište vlade bilo u carskom krevetu!

- 19:53 - Komentari (18) - Isprintaj - #

nedjelja, 09.04.2006.

Štarpadura

Dobro je, svih deset metara je ispiljeno, iscjepano i posloženo. Fizikala je obavila svoje. Bilo je vremena i za jednu šetnju po kampanji da se pluća i krvotok ispune svježim zrakom, kad su se već mišići razjačali. Otišla sam na jedno meni jako drago mjesto, koje žitelji toga kraja zovu Sterpadura. Hodajući poljem ne primjeti se da na tom mjestu postoji skrovito i šumovito udubljenje.Kad se zađe u šumarak, tlo se naglo počinje“gubiti“ pod nogama i sve vodi prema tom mjestu. Prizor je veoma poseban, kako ja inače volim naglasiti-spektakularan, pa sam ga i fotografirala za svoju arhivu uspomena... Kad sam kasnije pregledavala fotografije, prenerazila sam se. Na slici uopće ne izgleda onoliko lijepo i posebno kao dok sam tamo, već izaziva jezu, jer grozno asocira na jame, tj. fojbe u kojima su svoj život skončale mnoge duše. Ne želim biti krivo shvaćena, ni raspravljati o moralno etičkoj strani, strahota je sama po sebi što je uopće itko morao završiti tako. Strašno je to. Mnoge su obitelji po takvim mjestima tražile svoje izgubljene, tražile odgovore na najcrnje slutnje. Mještani su mi potvrdili da tu na ovom mjestu, toga nije bilo. Ljudi kažu da iz ove jame postoji prolaz, tj izlaz na Limski kanal i da su čak i vršena neka ispitivanja koja bi tako nešto mogla potvrditi. Često sam , u mladim danima znala odlaziti tamo, zaista je predivno, bude sve bijelo od visibaba i ostalog prvog proljetnog cvijeća, divila sam se ljepoti i umješnosti prirode da tako stvara neka mjesta koja su, danas tvrdim, posebne energetske točke, jer zaista mogu osjetiti različita strujanja na različitim mjestima. Stavljam fotografiju da vidite i sami kako izgleda, a ja sam se morala vratiti da izbrišem iz mentalnog sklopa ono zlo i negativno. Moji su, gledajući slike koje sam spremala, reagirali pitanjem: što si sad počela fojbe slikat, ma što će ti ta slika? Preostaje pitanje kolike godine moraju proći da se zaboravi i da li se ikada zlo može izbrisati iz memorije. Može li ova fotografija biti asocijacija na prirodnu ljepotu? Ili asocira na zločin?

- 23:38 - Komentari (12) - Isprintaj - #

četvrtak, 06.04.2006.

Pod dojmom

Negdje sam ovih dana čula ili pročitala gdje netko spominje caricu Teodoru vršeći usporedbu nečijeg spretnog i brzog napredovanja u životu. Pa sam se sjetila da knjigu o Teodorinom životu ima moja mama negdje još iz davnih vremena. Pronašla sam je prošli vikend i ponijela kući i sad sam, čitajući je, sva pod dojmom. Prikazuje se život u Konstantinopolisu .... i polako otkrivam da, bez obzira na sva ta silna stoljeća, sve je u načelu isto! Djelo započinje riječima: Neki su gradovi po prirodi muški, puni dima i strke i sive a uzveličane svakidašnjice. Drugi su jednako ženski, odani lakoumlju, taštini i veselom lovu na ispraznost... Tu se već, na samom početku, mrštim na ovakvu primjedbu pisca, ali svakom novom rečenicom bolje ga razumijem i počinjem osjećati boje i mirise davne prošlosti. Opisuje Konstantinopolis: Ono što je vidio zaslijepilo mu je oči. Odista, veličanstveno mjesto, zaključi..... Velike otmjene zgrade, zamršeni prepleti ulica s bezbrojnim trgovinama, a glas toga grada, sastavljen od tisuća glasova- krikova pokućaraca, peradara, ribarica, slastičara, prodavača puževa, nosača nosiljki, glomota kolesa teretnih i svečanih kola – naličilo je zvuku jedinstvena vala bregodera kao da se more obrelo sred kopna...more se gotovo nije vidjelo od brodova; dokle je oko sezalo sve sami jedrenjaci svakoga oblika i boje, što su dojedrili ili će odjedriti; teški teretni brodovi, lađe žitarice, lađe s voćem, sa solju, stokom, vunom, dankom, ploveća zabavišta, ratne galije divljih kljunova i s blistavim redovima vesala – svi su dolazili ili odlazili iz Konstantinopolisa. To me podsjeti na naše lučke gradove, moju Rijeku kojoj su oduzeli primat lučkoga grada i kojeg iz djetinjstva pamtim baš nekako takvog... Jutra su mi počinjala prebrojavanjem brodova na sidrištu. Nadam se da mi godine nisu ostavile prejakog traga na sjećanju, ali jedno jutro prebrojala sam ih 27. Danas... već godinama ne vidim ni jednog. Nema potrebe za čekanjem na sidrištu. Moja tuga. I ne samo moja. Zapravo, čitajući taj pasus u misli mi je došao i Split sa svojim Boat show-om, koje gledamo na slikama i ekranima... gungula brodica i "velikaša"... Ovo me se isto dojmilo ....Razlog ovom čudnovatom neprijateljstvu bijaše strast klađenja koja je bila postala prava bolest Rima i kasnije Konstantinopolisa, grada koji je oponašao rimske ludosti a da se nije pokušao takmiti s rimskim vrlinama. Igra i novac slabost je i utjeha glupih u kojih nema ni sposobnosti ni marljivosti da se drugačije istaknu, bilo u materijalnom ili duhovnom pogledu. To je podmukla boljka koju društvo uzgaja na račun onog običnog ali zazornog nagona pohlepe; a nudeći ljudskoj duši slatki med nade da će iz ničega steći nešto, navodi je na gubitke, često i u propast. Sjećam se, jednom na središnjem dnevniku naše državne televizije objaviše javno svima na znanje pozamašan dobitak nekog čovjeka na kladionici , (ne sjećam se otkud je bio, ali nije to ni bitno), a mi se onda čudimo kako to da novac za marendu u kladionicama troše djeca iz srednjih i osnovnih škola... Na mnogo mjesta opisuje se Ulica žena, u kojima obitavahu bludnice, milosnice ili kurtizane, kako hoćete, svih rasa i narodnosti, spominje ga kao "zvjerinjak egzotičnog ženstva". U ta vremena biti kurtizana nije bila nikakva sramota ni sablazan, dapače, a milosnica ili ljubavnica kakvog velikaša cijenila se daleko više od zakonite supruge koja je tu bila samo zbog položaja ili zbog miraza kojeg je donosila. Ne samo da se cijenila, bila je obrazovanija i imala je mogućnost slobode kretanja u društvu i razgovora s muškarcima, što supruzi nije moglo ni pasti na pamet, ne zbog toga što bi joj to bilo zabranjeno, već zato što nije umjela razgovarati o ničemu pametnijem od ručnog rada. Što to znači danas.. Majke svoje kćeri ipak ne moraju pripremati na posao bludnice da bi znale da će uz to primiti i naobrazbu i da će prosperirati, ako se već nisu rodile kao plemstvo. Posao koji se tada prenosio s koljena na koljeno i danas postoji, ali u raznim varijacijama, baš isto kao i onda. One koje su se tada, za razliku od uličarki, uspele na vrh nazivale su se "famosama" Ono su prebivališta famosae – slavnih. Bolje da i h ne spominjem. Stranac ne može prekoračiti njihova praga bez propisane preporuke, jer su one nepristupačnije od domova mnogih senatora iz četvrti palača.... Osim toga, kupovina njihovih milosti, najskuplji je užitak na svijetu. Famosae se među sobom ljube kroz kamiš i, kao što se može očekivati, svakojako spletkare, pakoste i podvaljuju jedna drugoj... Budimo iskreni, koliko takvih famosa poznamo danas ...U čemu je razlika? Ima i jedan nadasve interesantan dijalog između Teodore i Tribonijana, kojeg je zapisao kroničar onoga vremena. Tribonijanov zakonik i danas studiraju studenti prava, a mnoge zemlje Europe prihvatile su određene definicije njegovog zakonika. Razgovor kojeg su vodili i danas je temelj žensko-muškog nerazumijevanja, ili bolje- neslaganja! Nisam dovršila čitati...sada sam baš tu gdje se Teodora uspijeva približiti caru Justinijanu, a iz povijesti znam da slijedi i vjenčanje.Bude li još štogod interesantno, prenijet ću. Justinijan

- 18:28 - Komentari (23) - Isprintaj - #

srijeda, 05.04.2006.

Teodora

Bila je žena , čije potrebe muškarac neće nikad shvatiti, bila je opterećena strašnom i nadnaravnom obavezom, svakom svojom mišlju i osjećajem neizlječivo osobna, svjesna vlastite slabosti, a nepopustljiva u odluci, nesmiljena da zabode nokat u sljepoočnicu ratnika kojeg je maločas uljuljala u san; bila je Klitemnestra koja promatra kako Agamemnon polazi u kupaonicu gdje ga očekuje ubojica; bila je Kleopatra u času kad šalje Antoniju lažnu vijest ne bili ga tako nagnala na samoubojstvo; bila je Dalila kojoj na krilu drijema Samson, a ona mu obrijala snagotvorne kovrče u času kad Filistejci prilaze da ga zarobe. (Teodora) Kako se nositi s takvim naslijeđem? Koliko smo zapravo drukčije? Ili smo samo tek perfidno usavršile načine kako oduzeti njegovu snagu, a ni ne znamo što nam to treba?

- 19:34 - Komentari (9) - Isprintaj - #

utorak, 04.04.2006.

Dežurstvo

Evo nekoliko stvari koje kolege na poslu govore o meni: - Nepogrešiva si. - Jesi li ti ikad loše volje? - Ulijevaš poštovanje i plijeniš pažnju čim uđeš u prostoriju. - Izravna si. Kod tebe nema petljanja i muljanja. - Odlično smiruješ ljude. Kod tebe se ne može dogoditi da nekom prekipi. A evo što članovi obitelji govore o meni kad sam kod kuće: - Mama je uvijek mrzovoljna. - Zašto si toliko napeta? - Daj, opusti se malo. - Ne moraš uvijek vikati. - Toliko si zločesta da ponekad poželim da ostaneš na poslu. Iz knige "Dežurna kučka" koja iz priča mnogih žena prikazuje, kako su žene na kraju priče uvijek dežurno krive za sve... Potiče na razmišljanje.

- 11:56 - Komentari (15) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 03.04.2006.

Priča u nastavcima

(Da ne ostanem dužna nekima...) Ne znam da li mi je poslijednji veliki pad bloga pojeo onaj post o mislima na povratak i onu sliku Žminjskog zvonika, a ne da mi se ni istraživati. Uhvati me sjeta svako toliko i onda kopam i pretražujem stare i nove fotografije, premećem uspomene. Na tim slikama pronalazim uglavnom mir i onaj poznat osjećaj kojeg svi čuvamo u dubinama naših duša- onaj osjećaj da će sve biti dobro, jer mora biti dobro. Kad odem tamo na par dana, uglavnom zaboravim na ovaj gradski život, ali zaboravim tako, da mi se čini kao da tog života i nema, kao da postoji samo to mjesto na kojem sam sada i nemam nikakvu potrebu napuštati ga, ni ići bilo kamo. Zrak miriše drugačije, zapravo dovoljno je reći: zrak miriše, jer tu u gradu ne miriše, to svi znamo...jedino kad se spustimo do mora, onda, 'ajde, ipak. Zvukovi noći su priča za sebe, od tišine koja se može slušati, pa do smirujuće uspavanke noćnog ćuka. Sad će ispasti da ja ovdije u gradu venem i patim. Ma nije tako, obožavam svoj grad, tu sam rođena i svaku ulicu osjećam pomalo svojom, a iz ove u kojoj živim, ne bih selila ni pod prisilom. Ali Istra je posebna priča, to nije ništa novo. Svuda se osjeća i vidi buđenje prirode i ljudi, svega. Oru se njive, sade krumpiri, sije se ne znam što, baš svi su vani, svi nešto rade, a vlada veselje i dobro raspoloženje! Tako smo i mi dobili priliku pošteno se razgibati, ispilili smo, iscijepali i posložili 5 metara mirisavog hrasta, a gazda nas je rezervirao za slijedeći vikend, kaže, dolazi još pet metara. Zasluge za ovo slaganje sa slike tu dolje, ima moj dragi, ja se ne usuđujem, jer ne želim da me psuju kad dođe zima i otkriju se nedostaci brzinskog slaganja. Baš volim kad se od nečeg tako jednostavnog stvori cijela priča i problematika. Ja sam ih uglavnom nosala od točke "A" gdje ih je neki biser iskrcao, (28 koraka predaleko od mjesta gdje se traba piliti i cijepati), pa do te točke "B". I poslije, naravno na mjeru i na ruke arhitektu da ih lijepo posloži. Nadala sam se možda skinuti koji dekagram sukladno fizičkom naporu, ali gazdarica je cijelo to vrijeme provodila za štednjakom, kuhala i pekla... Sve smo pojeli... Kad smo stigli doma shvatila sam da niš nisam donesla, ono-za sutra! A obično se to tako nosi u padelicama i posudama. Probudili se uspavani mišići, protresla vretena, osjećam se odlično. Ništa nije bolje od zdravog fizičkog rada na svježem zraku, pogotovo za nas koji smo zbog posla vezani za nekakvu sjedalicu i provodimo sate buljeći u ekran ili sitna slova i brojke po papirima. Veselim se unaprijed slijedećem vikendu, ako ne iskrsne nešto važnije, ili krene kakva kiša padat, (po Murphyu: Nikad ništa ne ispadne kako je predviđeno). Evo, dok ovo pišem praskaju gromovi, nabija se neka silna energija u oblacima iznad Turnića. Hoće li se osloboditi... vidjet ćemo!

- 15:52 - Komentari (6) - Isprintaj - #

nedjelja, 02.04.2006.

Vratili se

Kažu da slika govori više od riječi! A dobro smo se zabavili!

- 15:23 - Komentari (10) - Isprintaj - #