U Zmajkinom gnijezdu... jesmo svi?

utorak, 26.06.2007.

Bio jednom jedan blog...

Gotovo da se mogu čuti glasovi. Netko je došao i rekao-tu ćemo! Kamen na kamen. Živjelo se, ljubilo, rađalo, umiralo Od svega ostale su ruševine. Tri križića koja određuju. I pitanje. Zašto su došli? Zašto otišli? Možda netko i zna. Žamor glasova ostaje u zraku... Tu bi dobro sjela ona od Dugmeta – Sve će to o mila moja, pokriti ružmarin, snjegovi i šaš... cijeli je dan pjevušim. Ali ljeto je počelo, pa mi snjegovi nekako i ne idu. Dobro je. Kad je čeznutljivo. A i ne stignem. Da. Zaokružila se godina rođendana, blagdana, završetaka i početaka. I još početaka. Tri sam vela odložila. A četiri ću zadržati.

- 22:25 - Komentari (22) - Isprintaj - #

petak, 22.06.2007.

Eternity summer, mašnice i trakice, a glazba vuče na čeznutljivo. Slavimo i svi ste pozvani!

- 06:55 - Komentari (14) - Isprintaj - #

srijeda, 20.06.2007.

Kvarat stoljeća

- 19:07 - Komentari (9) - Isprintaj - #

nedjelja, 17.06.2007.

Najdražoj glazbenici za sretan put

- 22:21 - Komentari (13) - Isprintaj - #

petak, 15.06.2007.

ovo je dokaz da sam ja tamo bila danas oko 20 h. eh, Riječani moji, kad se vi smislite, onda ziher ja neću moći možda je zaista bolje da organiziramo nešto u nekom trgovačkom centru tamo, hoćeš-nećeš, moramo i idemo svi. tko bi nas sakupio jedan petak predvečer u – istom no, dobro... ovo je dokaz čiste dekadencije i hedonizma a vi mi držite fige da mi pođe za rukom i da mi noge ne otpadnu... ha ha ha ha

- 23:35 - Komentari (15) - Isprintaj - #

srijeda, 13.06.2007.

Sto mi problema prošlo jutros mislima, a onda me nazvala...

Dobar i prepoznatljiv život, muž i kćer, dobra stara vremena postojanja onog što danas volimo nazivati - srednjim staležom, kad se živjelo dobro i svake se zime kupovao novi kaput i kostim, a ljeti se odlazilo na pravo ljetovanje. Godišnji odmor od 28 radnih dana i neki dobar hotel na Jadranu. Onda se razbolio muž. Djevojčica je bila još mala, kako joj objasniti da tate više nema, kako uopće nastaviti, što učiniti da prestane ta bol? Život ide dalje, kažu, i to nije puka fraza. Svu je tu silnu patnju preradila u sebi kroz duge godine, djevojčica se pretvorila u djevojku, pa u mladu ženu, sretno udanu. Djeca, unuci... Kad suvremenici kažu: 'ajde, ipak... Upoznala ga je na jednoj večeri, slučajno je naišao tuda i pozdravio poznanika u njenom društvu. Vesela skupina, izvrsna hrana i poziv – daj sjedi, pridruži nam se. Nakon mnogih, premnogih pustih godina, srce je brže zakucalo, prsti su zadrhtali, pogledi se teškom mukom odvajali. Sve što je bilo beskrajno važno znati o njemu, doznala je tek nakon što se zaljubila. To da je direktor jednog važnog i poznatog poduzeća, da je dobrostojeći za ova luda vremena, da je potpuno sam, djeca su se razišla i nije ih briga previše za oca koji se sprema u mirovinu. Trebalo je snage da se otključaju davno zaključana vrata misli o sreći, a ona ju je smogla nekako. I kad se ta nezainteresirana velika djeca stvoriše na njihovom kućnom pragu isukanih mačeva, u hladnim sivim oklopima, hrabri i spremni braniti zidine svoga nasljedstva, oborila ih je jednom rečenicom: ništa od ovih zidova, slika, dragocjenosti, dokumenata, brojeva računa, mene ne zanima, sve je to vaše. Njegovu ljubav već imam, a vaši odvjetnici dobro znaju da ne postoji sud kojim bi mi tu ljubav oduzeli! Imala je tih nekoliko godina neopisive, one pjenušave sreće... a mi koji je poznamo, osjetili smo šuštanje tih mjehurića i opijali se, punili svoje pomalo sive svakodnevice njenim bojama... Kako se smijala samo, ulica je odzvanjala njenim glasom koji je na naša lica vraćao osmijeh. I taj bi dan u tren postao ljepši. Bolest slična alzheimeru nije se došuljala polako, stigla je naglo, odjednom, nije im dala vremena ni da si kažu sve što su puštali za neki drugi put. Potpisala je beštija s nekim anđelom sporazum, zbog nekog starog duga, valjda, i dala tom anđelu vremena da u njegov život dovede nju, a nije ni znala tada da dobija sebi ravnog protivnika: njenu čeličnu volju i snagu da njeguje, čuva i voli malo dijete u tijelu odraslog muškarca. A Njemu, koji dijeli bol onima za koje zna da mogu podnijeti, nije bilo teško valjda pridodati još, pa je njena kći jedinica završila na operacionom stolu. Jednom, drugi put, i na kraju i treći put... Ali, kad navrati u svoju staru ulicu, mi znamo da je tu. Čujemo je. Ne opija nas više pjenušcem slave ljubavi, već nas, kroz vječno dobro raspoloženje i smijeh, uči, stalno podučava što se sve može podnijeti i kako se može istinski živjeti. Bez obzira na nedaće: moćno i s osmijehom na licu. Oni vrli vitezovi isukanih mačeva, raspršili se na sve strane, odabrali su najbolji način borbe: vrijeme. Sad je gledam kroz otvorena vrata balkona, ostavila je njega na koji sat na brigu prijateljici, i došla ispeglati svojoj kćeri onu hrpu robe, koju sve mi imamo, sad - u ovom trenutku - negdje u stanu. I grintajući, nesvjesno produbljujemo onu boru između očiju. Da ne bude zabune. Nije nered tema mog predhodnog posta. Niti je ovo gore priča. To je njen život u par brzih rečenica. Cijeli dan mislim na nju, jer smo se jutros čule telefonom, komentirale stanje u našem zdravstvu i općenito. Nasmijale smo se. Ima anđela među nama ljudima i ja jednog poznam.

- 20:41 - Komentari (19) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 11.06.2007.

Kad se ljubav pokloni aroganciji

zašto se tijekom godina nepce tako razmazi? ne podnosi baš sve, čak i odbija ponekad a želi pročitati, vidjeti, poslušati, naučiti doživjeti sve i ostati svoje do kostiju iskreno ali čisto nepatvoreno lišeno svake arogancije svake suvišne nepotrebne laži. Izazvati me da pišem, da pišem i napišem stotine priča i onda tek sebi dopustim izreći javno (svoju misao) uskovitlala se prašina po policama što dugo se već i bolno savijaju od težine knjiga podsjetilo me: ženo! krpu u ruke! pobriši čestice ustajalosti! raskovitlaj moć i snagu što snivaju među tim koricama zaboga, učini nešto! A što može učiniti ono nepce razmaženo, razuzdano, sve raz... (razpekmeženo) Može plesati, pjevati može ljubiti i tješiti slušati i razumjeti može pomoći i rasteretiti. Neku umornu dušu primiti pod ruku i pokazati joj put kući sve je to tako lijepo činiti svakodnevno a da navratite to bi ovako nekako izgledalo... Nered! Uglavnom. Silna povijest ustuknula pred napadom Forda, Klinea, Crowa i inih celuloidnih ljepotana Povijest i sadašnjost Anđeli od beletristike uvijek tu slete Zvanje il' poslanje? Sveprisutan Još da je vatrica u kaminu... Ovdje uvijek ima odgovora na razna pitanja... otkrila sam tek jedan tako mali dio jer sada bi trebalo nastaviti slikopričama neke fine hrane i pomno odabranog vina... slastica što mame neskrivene uzdahe pristojno bi bilo ponuditi nešto svaka je slika jedna priča svaka je riječ jedno poglavlje kad nekog zaista voliš ma recite mi, nije li to zaista tako?

- 19:03 - Komentari (19) - Isprintaj - #

subota, 09.06.2007.

Šest propuštenih poziva???!!!

...uzviknula je Kora, pogledavši mobitel. Meni bilo neugodno uopće pričati o tome što se događa u mom mobitelu. Gomilali su se pozivi, poruke. gdje si kad ćeš doći gdje si točno kupi jedan kruh zašto se ne javiš javi se, hoćeš donijeti kruh To vam je tako kad učinite nešto nadasve neobično. Izađete u petak predvečer. Do grada. A zašto ti ideš u grad sada? Ej, i još te ja i vozim, a nećeš reći kamo ideš. S kim ćeš se naći? Koje prijateljice? Ti nemaš prijateljice. Ja sam tvoja prijateljica. Kad ćeš doći doma? Ziher ćeš opet novce trošit. A kad ćeš doć? Mislim, kakve su to sad gluposti, pa petak je, kakav grad? Čovječe, kao ptica puštena iz krletke, izletila sam iz tog auta. Atmosfera riječkog ljetnog predvečerja petkom, posebna je. Šetati gradom s Djevojčicom sapetih Kovrčica bez i trunke misli o poslu i problemima, koje sam netom ostavila iza sebe, opušteno, gotovo kao da živim neki sasvim drukčiji život... Novce smo potrošile na štošta. Između ostalog našle smo anđele, mirise i čokoladu, celofan i šarene trakice... jedne škarice.. ... i na toj klupi uz neku vodu koja ne protiče već stoji, bilo je lijepo. Bilo je ususret novim poznanstvima. Sjele smo gotovo pola sata ranije u Karolinu, šokirane atmosferom. Nema Marka Pola. A petak je. Ogromni zvučnici s nepotrebno velikim brojem decibela koji nisu ostavljali ni malo mogućnosti bilo kakve komunikacije. To je onaj trenutak, kada ostavljate sve na stolu, skupljate stvari, i uz riječi - idemo odavde, napuštate prostor koji vam nikako ne paše. Ništa od toga nismo mogli napraviti. Osim staviti anđela na stol i čekati. Sve što se zbivalo dalje savršeno je opisala Kora. Koliko su drage osobe koje sam sinoć upoznala, neću opisivati riječima. Kako opisati osjećaj prepoznavanja, spajanja lika s pričom koju pratiš mjesecima. Ne može se to, a ja ionako nisam Tolstoj. Jedino što sam uspjela dokučiti je razumijevanje vlastite potrebe da te nečije priče koje čitam, pratim, analiziram čak ponekad, ipak učinim sebi stvarnima, da im pružim ruku, da im pogledam u oči, da ih prepoznam. I tako sam ja sinoć prepoznala Koru i Violu. I u toj jednoj rečenici imate priču. A duša, željna prepoznavanja, može tu priču učiniti svojom. Samo zato jer to želi. Sjećate se mobitela s početka? Na jedan sam se poziv ipak javila, jer to nije bio broj mojih upornih domaćih pozivatelja. Heeeej, gdje si ti? U gradu, s prijateljicama! Oooohooo, baš lijepo, a mi smo kod tebe! Naglo sam shvatila pravo značenje poruke-kupi kruh! A Viola je morala na predstavu. Malo drago društvo polako se razišlo Ostala je želja za ponovnim susretom, negdje drugdje, gdje će se moći sjediti duže, mirnije, spominjala se i nekakva hrana raznoga porijekla, i tako... drage moje, do ponovnog susreta budite mi vesele u sva riječka predvečerja A evo i krivaca za naše ranije napuštanje Karoline, sinoć! Spontano se okupiše, čekaju vjetar.

- 08:43 - Komentari (26) - Isprintaj - #

četvrtak, 07.06.2007.

Zaplešimo

- 12:10 - Komentari (18) - Isprintaj - #

utorak, 05.06.2007.

Ne'š ti obljetnice

Ovo nije post. Čuli smo neko pucketanje, dojurili na balkon aaaa haaaa ajmeeee komešanje olympus čekaj pridrži daj knjigu što ti drhti ruka ne tresi Čuli su da pišem 200 ti post (koji to nije) pa su raspalili vatromet I počele su ljetne noći u našem gradu

- 23:00 - Komentari (20) - Isprintaj - #

subota, 02.06.2007.

Francuski poljubac

Hej, draga Rusalko, ako nisi čula ovo znači da nisi gledala French kiss. Brzo u video! Romantike nikad previše Romantike nikad dovoljno

- 00:03 - Komentari (39) - Isprintaj - #