U Zmajkinom gnijezdu... jesmo svi?

srijeda, 28.05.2008.

33 u hladu (290, pa nije li to pun kufer?)

bude me u 4 i pol ma kamo idemo? 'ko će doć? a? Give us a ring-ding-ding! It's a beautiful day. Yeah Todd, this is Liquid ring-a-ding-a-dinging, want those three Bran Van tickets man. Waddya think? Todd, you there? I woke up again this morning with the sun in my eyes, When Mike came over with a script surprise. A Mafioso story with a twist, A "Too Wong Foo, Julie Newmar" hitch, Get your ass out of bed, he said: I'll explain it on the way. But we did nothing, absolutely nothing that day, and I say: What the hell am I doing drinking in L.A. at 26? to je tako kada ljeto dođe prije vremena ne smijem više niš reć dok ne dođem k sebi oteli me jutros odveli u nepoznatom pravcu Playo, ljubi te sestra čuvaj kuću!!!

- 20:13 - Komentari (13) - Isprintaj - #

utorak, 20.05.2008.

Amazing Grace

Molitva iz predhodnog posta bila je samo uvertira onaj manji dio spoznaje Nešto kasnije, u društvu dragih ljudi s kojima dijelimo rijetku emociju bezuvjetne ljubavi, i uz ovaj pogled, kategorički odbijajući Azurnu obalu kao usporedbu sjetih se zašto sam lani, u ovo doba, odbila Beč. (ostavili smo, te večeri na čas u stranu svu tugu izazvanu ponekom nepravdom jer konteplacije razne redovito krenu dan poslije i dobro je da je tako)

- 13:00 - Komentari (17) - Isprintaj - #

utorak, 13.05.2008.

Molitva

- 12:21 - Komentari (15) - Isprintaj - #

petak, 09.05.2008.

Nije moja, ali ipak... (rijetke ptice pjevajući umiru)

- 20:46 - Komentari (14) - Isprintaj - #

nedjelja, 04.05.2008.

Pospremajući zimske ogrtače

još malo, samo malo već osjećam miris mojih dragih stijena i novog ljeta koje nam se približava i jako mu se veselim... fotke u postu by Nono the Great torta na stolu by Her Majesty the Baka

- 09:24 - Komentari (20) - Isprintaj - #

subota, 03.05.2008.

Subota

- 09:10 - Komentari (14) - Isprintaj - #

četvrtak, 01.05.2008.

Kome to zvona zvone

Sjećate li se gdje ste bili 1994? Početkom te godine rodila sam svoje drugo dijete, svog najdražeg... I mada se djeca dočekuju s radošću, moja nona mi je tada rekla: ma zašto donosiš djecu u ovaj ludi svijet, pa zar ne vidiš da je sve otišlo k'vragu. Na proljeće smo počeli izlaziti na prve šetnje, upoznavati taj svijet oko sebe, čineći sve ono što mama i mala beba čine, doživljavajući svaki dan nešto novo. Naš se dragi tata sretno vratio s ličkog ratišta. I nekako baš tih dana, mogli smo bar početi razmišljati o normalnom životu. A u Ruandi je genocid tek počeo. Ubili su 1.000.000 ljudi u 100 dana. Nisam imala pojma tada o čemu se radi. Možda sam i čula negdje neku vijest, ali nisam se obazrela, opterećena ludilom koje se odvijalo na stotinjak kilometara od mog doma. To je tamo dolje, u onoj ludoj Africi, tamo se stalno neka plemena glože. Jučer mi je u ruke došla ova knjiga. Immaculée Ilibagiza – Preživjela da ispriča Pročitala sam je u jednom dahu (da, i to je moguće) Pripadnici Hutu plemena ubijali su pripadnike Tutsija, s parolom: nitko ne smije ostati živ da ispriča, treba ih pobiti sve, potpuno ih zatrti, da bude kao da nikad nisu postojali. Njena priča govori o tome kako je preživjela i zašto misli da je preživjela. Napisana jednostavno, rasterećena nepotrebnog filozofiranja, ogoljena do krajnje srži, priča o preživljavanju usred neopisivog ludila. Novorođenčad, bebe i malu djecu ubijali su bez milosti, govoreći da su zmije i žohari i da ih zbog toga treba sve uništiti. Mogućnosti za bijeg nije bilo, a moćni svijet se nije obazirao na patnju koja se odvijala pred njihovim očima. Isto onako kao što se ni ja nisam obazrela na vijest koju sam možda čula, a možda i nisam. Milijun ljudi u sto dana Ne na Marsu, tu - na našem prekrasnom planetu. Jezero Kivu, na drugoj obali je Zair. Tu su joj ubili brata, na neopisivo okrutan način, pri pokušaju da prijeđe preko i spasi goli život. Njena priča me je uzdrmala iz temelja, pokrenula mi misli iz lera. Znam da više nikad neću odmahnuti rukom na vijesti s radija, ako se nešto strašno događa daleko. Ništa nije daleko, svaka ljudska patnja nam je tu-na dohvat ruke. Dalekima ih činimo sami iz lijenosti da učinimo nešto i pomognemo. Njena priča je i priča o opraštanju, oprostila je ubojicama svoje obitelji, shvativši da noseći mržnju prema njima u svom srcu, nije ništa drukčija od njih. A sve ove svakodnevne poteškoće nad kojima ponekad bdijemo noću, nisu ništa u usporedbi sa strahom pred bezumljem nečije mržnje kojoj ljudski život ne predstavlja baš ništa. Zvone zvona, nitko više ne sluša. Dobro je govorila moja nona. I meni se čini da nam je svima – odzvonilo.

- 09:48 - Komentari (19) - Isprintaj - #