U Zmajkinom gnijezdu... jesmo svi?
ponedjeljak, 26.11.2007.
|
|
- 12:37 - Komentari (21) - Isprintaj - #
petak, 23.11.2007.
Petkom predvečer 21.11.'06.... '07... svejedno
|
Ponekad i ne volim biti u pravu. Ovo sam pisala lani. Ovo čitam prekjučer u dnevnom tisku. Što se promijenilo obustavom rada? Ništa. Dapače, i dalje ga tupim: treba raditi još više. Možemo sastančiti, osnivati udruge, prosvjedovati, ali sve dok samo sjedimo gubeći silno vrijeme u očekivanju da nam država riješi probleme, nema ništa od rješenja. Država i jest dio problema, neće riješiti ništa, promijeniti situaciju mogu samo vrijedni i uporni ljudi. A prosvjetari su najplemenitiji dio radnog korpusa u jednoj zemlji. Oni podučavaju djecu, podmeću leđa i tamo gdje roditelj zakaže. (A roditelji u zadnje vrijeme i previše zakazuju...) Njihova je struka ponižena do krajnjih granica, i koliko god se bore za poboljšanje materijalnog statusa koji je s obzirom na visinu stručne spreme, a i troškova života daleko nizak, mene još više zabrinjava ono što im je učinjeno kroz sve ovo vrijeme: oduzet im je autoritet. Mali nasilnik može bacati druge učenike po kamenim podovima, skakati im po trbuhu, (što lako završi perforacijom slezene, ali što dijete zna!), prespavati sat ležeći na klupi, može bacati gumice nabodene iglicama s panoa uokolo, može svih 45 minuta onemogućavati normalan rad na satu, a za to ima već istančane i dobro uvježbane načine, može upaljačem paliti kosu djevojčici što sjedi ispred njega... može i frendu iz razreda tražiti novac na taj način da mu stavi nož pod grlo, (školski pedagog poslije tumači drugim učenicima kako to i nije tako strašno jer se nije dogodilo u krugu škole) Sve to mogu ti neodgojeni mali divljaci koje su zaštitili raznim dijagnozama hiperaktivnosti ili posebnim potrebama, sve oni to mogu, ali profesori i nastavnici ne mogu im i ne smiju – ništa! (Ovo sve nabrojano događa se u osnovnoj školi koja mi je bliska, a i u mnogim drugim školama je više ili manje isto) Ma da, mogla bi reći, a što se nerviram, još par mjeseci i ode najdraži iz tog začaranog kruga, ali žao mi je nastavnika, jer nitko, ali baš nitko ne čini baš ništa da se njihova situacija iole promijeni na bolje. Svaka čast svakom sindikatu, ali nekako im ne vjerujem, otprilike isto onoliko koliko ne vjerujem ni političaru koji s njima vodi pregovore. Računaju im se nekakvi suludi postoci i koeficijenti koje se ni ne trudim shvatiti, nikako da čujem konkretno za koliko posto se tim ljudima podiže plaća od slijedećeg mjeseca. Stalno sam ponavljala, dajte, senzibilizirajte roditelje još od nižih razreda, napravite nekakav ozbiljan projekt na kojemu bi se zajednički radilo i godinama ako treba, ja bih volontirala koliko god mogu da pomognem. Uključila sam se i u vijeće roditelja očekivajući neki smislen rad na poboljšanju uvjeta za svih, ali uglavnom se iščitavaju razni suhoparni rezultati svakojakih analiza koje svi zaboravljamo već nakon pet minuta. I dalje učim svoje najdraže da prekid rada nije rješenje nikakvog problema, dapače. Nastojim ih podučiti kako se uhvatititi ukoštac sa svakom neprilikom, kako se suprostaviti nasilniku, a to sam morala bez pomoći škole, jer mojim klincima škola je zaista dala izvanredno elementarno znanje za nastavak školovanja, ali išla je u totalnu suprotnost prema stavu što i kako u životu treba napraviti kad negdje zapne, kad stane, kad se poklekne, kad se padne. Uh, što sam se raspisala u petak predvečer. A mogla bih još toliko na tu temu. Recite mi da nisam u pravu, biti će mi drago. |
- 17:46 - Komentari (8) - Isprintaj - #
srijeda, 21.11.2007.
|
Sve do neki dan, nisam ni znala da je tamo. Moj se mir smjestio u jednom kutu ormara. I sad je tamo. Miruje. Odlažem mjesecima, godinama zapravo... u taj kut sve ono što ne stižem pročitati, doznati, vidjeti, podsjetiti se, probati... (a jako želim to sve ovo). Tu su se zgurali svi primjerci Plavog planeta, par Misterija, ima i dva Vizionara, važni članci iz Doktora, nekih Astro magazina, pa dostignuća kolega terapeuta. Ima i onih slatkih toplih časopisaka za uređenje doma, pa ima i par kuharica iz jeftinije naklade, s neodoljivim i zamamnim receptima koje sam si obećala isprobati. Ima tako nekih pisama, isprintanih starih mailova, razglednica iz Europskih metropola, ima sjećanja i ponešto one čežnje koja smiruje. Tamo negdje, at the end of the day, sjednem na rub kreveta, a vrata od ormara, onako nemarno odškrinuta, ugledam ga i zastanem... udahnem duboko ispred svoga mira u prednjem kutu ormara.  Pozdravim ga i zatvorim vrata ormara da ga zaštitim od prašine. I uvijek znam da je tamo. Podsjeti me disati. Gdje vi čuvate vaš mir? Nemojte mi samo reći da ga nosite u sebi. Neću vam povjerovati. (A u stražnjem kutu su kosturi, naravno!) |
- 21:03 - Komentari (11) - Isprintaj - #
četvrtak, 15.11.2007.
Mojim Lavicama
|
Za moju sestru koja dežura kraj štednjaka. (Da ne zagori. Ili podgrijava? Daj mi još dan, dokučit ću!) Što bih ja tu bez tebe. Za Mimu koja se vratila. I za sve nas, kojima Bill i njegovi killeri ne mogu baš ništa. |
- 15:45 - Komentari (17) - Isprintaj - #
nedjelja, 04.11.2007.
Sretan put, Najdraža
|
(a ja ću ti čuvati knjižice) |
- 21:24 - Komentari (29) - Isprintaj - #
četvrtak, 01.11.2007.
Kad se četvrtkom ne radi...
|
Kad imaš sto stvari koje motaš mislima za dan koji je pred tobom, onda lako zaboravljaš godišnjice i rođendane. (Tako tješim svoju zaboravljivost na važne datume) Tati je to bilo nepojmljivo, kako može jedna tako dobro organizirana žena imati kompjuter na kojem nema dobrog podsjetnika. Pa mi je mejlao rainlander, obasipajući ga hvalospjevima i dodao u privitku sve obiteljske datume. Instalirala ja program, ali bez ijednog rođendana, (još mi negdje stoji privitak taj u arhivi maila, čeka da ga se otvori). Ali isto obožavam taj programčić. Svako jutro kad upalim kompjuter, on mi napiše na ekranu: danas nemate događaja. Dan mi počne dobrom kavom i smijehom. Bar na trenutak zamislim da je to tako. Nema me tu kao nekad. Odlazim u osam, vraćam se u osam, 80% vremena na ekranu, oči me preklinju za predah. Navečer same okrenu pogled na drugu stranu od kućnog ekrana. I pukla mi je klamerica. Razbila se, ne radi više. Nikako je nisam mogla sastaviti. Morala sam kupiti novu. I ne volim je. Teško je stalno slušati laži i mirno kimati glavom. Na laž uzvratiti novom laži. Kako bi bilo da počnemo konačno govoriti istinu? U Žminj, sada. Putem povratka. Odsjaj stotina svijeća na mjestu gdje tradicija nalaže. Njima, koji su otišli prerano, bez obzira na to koliko su godina imali. Kažu, postoji neki red u svemu. Ali, kome je to utjeha?  Sutra se radi! |
- 07:55 - Komentari (9) - Isprintaj - #
Prosinac 2011 (1) Listopad 2011 (1) Srpanj 2011 (1) Svibanj 2011 (1) Travanj 2011 (1) Ožujak 2011 (3) Prosinac 2010 (2) Studeni 2010 (3) Kolovoz 2010 (1) Srpanj 2010 (1) Lipanj 2010 (1) Svibanj 2010 (2) Veljača 2010 (3) Siječanj 2010 (2) Prosinac 2009 (5) Studeni 2009 (8) Listopad 2009 (2) Travanj 2009 (1) Prosinac 2008 (2) Studeni 2008 (8) Listopad 2008 (4) Rujan 2008 (2) Kolovoz 2008 (4) Srpanj 2008 (2) Lipanj 2008 (4) Svibanj 2008 (7) Travanj 2008 (6) Ožujak 2008 (7) Veljača 2008 (8) Siječanj 2008 (4) Prosinac 2007 (8) Studeni 2007 (6) Listopad 2007 (6) Rujan 2007 (8) Kolovoz 2007 (10) Srpanj 2007 (11) Lipanj 2007 (11) Svibanj 2007 (13) Travanj 2007 (7) Ožujak 2007 (11) Veljača 2007 (15) Siječanj 2007 (10) Prosinac 2006 (9) Studeni 2006 (10) Listopad 2006 (17) Rujan 2006 (12) Kolovoz 2006 (11) Srpanj 2006 (7) |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Sklona porocima    System up with the top down Got the city on lockdown Drive by in the low ride Hands high when we fly by (Blue)  Kao da plivam protiv rijeke lakše bi bilo pustit se u more istih-istima ova je kuća puna sunca ove su ruke pune zvijezda moje je, moje je moje je ime drukčija tako se dobro osjećam to sam ja i neću nego biti ja moje je ime drukčija postoji nebo razloga to sam ja ja sam – drukčija (Putokazi) Late at night You're taking me home You say you wanna stay But I want you to go Say I don't love you But you know I'm a liar 'Cause when we kiss Ooh... Fire  (Des'ree) a u kosi nam žive sjećanja, uspomene smo skrili među pramenove Proust, ništa originalno trenutak... i miris velike količine netom opranog rublja ti i ja na katu iznad vešeraja sasvim slučajno hej, pa gdje si ti? rasprše se misli dok nestaje međuprostor kad isprepletu se prsti Jer ima izgubljenog vremena za kojim se nikad neće krenuti u potragu svim trenucima usprkos  skidam jutros plavu jastučnicu ispirem sjećanje na još jedan san ionako je premalo jastučnica za sve naše snove da ih sve i bacim ostaje tek besana noć i blijedo sjećanje na zbunjenost koju smo si davno već oprostili  sama na stijeni prkosim buri gledam niz cestu i čekam tebe dođi što kasnije stijena bura i cesta pričaju mi nevjerojatne priče ništa mi ne treba samo vrijeme oni što me znaju otišli su između redova ostala sam sama odbijam se povući ali ne znam koliko će me koštati sjećanje |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||